Connect with us

Kolumne

Zdravko Tomac: Spriječimo povratak na partijsku državu

Objavljeno

on

Za vladajuće se stvara sustav pogodovanja i privilegija, a za oporbu sustav posebne represije, onemogućavanja i diskreditiranja. Posebno je opasna praksa zloporabe političkog Uskoka i policijske moći – spektakularnim uhićenjima ljudi bez dokaza.

Hrvatska se ponovno vraća na partijsku državu u kojoj zakoni ne vrijede jednako za sve. U kojoj postoje ljudi s više prava (politički podobni) i ljudi sa manje prava ili bez ikakvih prava (politički nepodobni). Hrvatska se vraća na partijsku državu i zbog toga što se zakoni selektivno primjenjuju za vladajuću elitu i članove njihovih stranaka stvara se cijeli sustav pogodovanja i privilegija. Suprotno, za članove oporbenih stranaka i političkih protivnika stvara se sustav posebne represije i kažnjavanja, onemogućavanja i diskreditiranja, piše Zdravko Tomac/ 7 Dnevno

[ad id=”68099″]

Kako bi se zaštitili privilegirani (npr. udbaši), kako se ne bi izručili Njemačkoj, gdje su optuženi za sudjelovanje u ubojstvima, donose se posebni zakoni (tzv. Lex Perković).

Najveći je problem u tome što se čak i zakoni jednaki za sve nejednako primjenjuju. Posebno je opasan vid povratka ne samo na partijsku državu, nego i zloporabu represivnog aparata u gušenju sloboda i prava ljudi, činjenica da represivni državni aparat ne postupa po zakonima jednako prema svima nego po volji političara na vlasti izabire ljude koje će progoniti odnosno koje neće progoniti za ista djela.

Posebno je opasna praksa zlouporabe političkog Uskoka i policijske moći te kršenje svih demokratskih pravila spektakularnim optuživanjima i uhićenjima ljudi bez dokaza.

Da bih bio konkretan navest ću niz primjera koji govore više od svih mojih načelnih konstatacija o povratku na partijsku državu i zlouporabe tijela represije.

Vrh vlasti i montirani politički procesi

Nikada nisam mislio da ću u slobodnoj Hrvatskoj doživjeti da najmoćniji ljudi državne vlasti, predsjednik Republike Ivo Josipović i ministar unutrašnjih poslova i potpredsjednik Vlade Ranko Ostojić te predsjednik Vlade Zoran Milanović, mogu otići tako daleko da u ostvarivanju svojih političkih interesa organiziraju montirane političke procese kao u stara olovna komunistička vremena. Bezbroj sjajnih knjiga i analiza je napisano o staljinizmu i o tome kako je Staljin svoje političke protivnike eliminirao tako da ih je proglasio ludima i strpao ih u ludnicu iz koje više nikada nisu izašli. Moram priznati da još nismo došli do tog obračuna, ali opasno je i ovo što se je dogodilo. Evo dva primjera. Novinar i publicist, hrvatski branitelj Marko Francišković posvađao se na Facebooku s ministrom unutarnjih poslova Rankom Ostojićem. Međusobno su se izvrijeđali i optuživali. Nakon toga, u pravom staljinističkom procesu, Francišković je uhićen, proglašen ludim i strpan u “ludnicu”, gdje je bio šest mjeseci, i jedva se izvukao. Davali su mu opasne lijekove i bitno ugrozili njegovo zdravlje, ne samo psihičko. Na kraju je ipak izašao jer se stručno utvrdilo da nije lud i da nikada ni nije bio lud. I nikomu ništa! Ranko Ostojić je i dalje ostao ministar. Čak nije pretrpio ni zasluženu kritiku organizacije za ljudska prava, jer je Francisković “desničar”, a za te organizacije “desničari” nemaju ljudska prava.

U ludnici je završila i žena jednog osječkog odvjetnika i suca, gdje je također zloupotrijebljena politička i sudska moć.

Prof. Jurčević i ja samo smo proglašeni luđacima i bolesnicima u predizbornoj kampanji Ive Josipovića, ali s obzirom da je Josipović izgubio izbore i političku moć nisu nas strpali u ludnicu. Mislite da se šalim? Ne šalim se, jer kada vas s mjesta autoriteta predsjednika države netko proglasi luđakom u velikoj ste opasnosti da paltroni to i izvrše, jer predsjednik za njih je uvijek u pravu.

Jurčević i ja tužili smo Ivu Josipovića nakon što je izgubio imunitet, i sad gledajte paradoks, Ustavni sud ga i dalje štiti kao da ima imunitetet te su zabranili Općinskom sudu da uzme u postupak našu tužbu, čime su dali do znanja da su visoki državni dužnosnici zaštićeni do kraja života i da ne mogu odgovarali za uvrede i zlo ni kada im se ukine imunitet.

Nelegalno praćenje, podmetanje “dokaza”…

Pod pritiskom i subjektivnom voljom Zorana Milanovića i Ranka Ostojića politički Uskok pretvorio se u opasan dio državnog aparata represije koji na nizu primjera pokazuje da su iznad zakona i da zakoni za njih ne vrijede. Prema izjavi i vrlo dokumentiranim obrazloženjima Slavka Linića, bivšeg ministra financija u Milanovićevoj vladi i dugogodišnjeg lidera SDP-a i sadašnjeg saborskog zastupnika, Zoran Milanović i Rajko Ostojić su preko političkog Uskoka nelegalno pratili Svaka Linića i njegovu obitelj, lažno ih optuživali i podmetali “dokaze”. Nakon što je na sudu Slavko Linić dobio dva spora i dokazao da nije lopov i kriminalac ništa se nije dogodilo ni Zoranu Milanoviću ni Ranku Ostojiću ni ključnim ljudima u političkom Uskoku.

Bivša ministrica u Milanovićevoj vladi, Mirela Holy, više puta je javno izjavila da je smijenjena s mjesta ministrice jer nije htjela pogodovati u raznim poslovima bratu Zorana Milanovića, odnosno da je smijenjena jer je pokušala raščistiti kriminal u gospodarenju otpadom.

Na izjave Slavka Linića ni Mirele Holy, koji su bili dio vodeće strukture Milanovićeve vlade, nije bio nikakvog demantija ni osporavanja istine koju su govorili.

Saborski zastupnik Damir Kajin u nizu svojih javnih istupa i napisa vrlo dokumentirano dokazuje korupciju u Istri i zloporabu represivnog aparata. To što Kajin iznosi je prestrašno, da je samo dio istina tražilo bi izvanredne mjere za sanaciju stanja u Istri. Kajin optužuje najviše Ivana Jakovčića, koji je za nagradu – voljom SDP-a – postao europski parlamentarac. Cijeli sustav represije u Istri u službi je zaštite korupcije vladajućih i onemogućavanja pokretanja bilo kakvih procesa da se utvrdi istina. Vlada potpuni mrak, prema riječima Kajina, te vladajuća struktura, korupcijska hobotnica, drži sve poluge vlasti i zakonodavnu i izvršnu i političku i medijsku i sudsku. Stanje je alarmantno, ali u borbi za vlast svi žmire i pogoduju i zloporabi državne vlasti jer ime je stalo do glasova IDS-a.

Kriminalizacija Bandića i njegove ekipe dio istog “spektakla”

Ništa manje strašan primjer zloporabe represivnog aparata su stalne afere kojima se pokušava srušiti legalna i legitimno izbrana vlast u gradu Zagrebu. Dakle, pokušava se osporiti volja birača i kriminaliziranjem cijele strukture Bandićeve vlasti preoteti vlast u Zagrebu. Milanović i SDP Bandiću nikada nisu oprostili što im je već više puta na izborima, kako kažu oteo Zagreb. Oni se ne žele s tim pomiriti a znaju da na demokratskim izborima ne mogu pobijediti te su smislili cijeli niz lažnih optužbi i zloporaba vlasti kako bi diskreditirali i sotonizirali Bandića i njegove suradnike. Da me se krivo ne protumači: nemam ništa protiv, ako postoje argumenti, da se bilo kojeg čovjeka po zakonima i demokratski bez zloporabe represivnog aparata optuži, uhiti i sudi ako mu se dokaže krivnja. Ali u slučaju Bandića i njegovih suradnika svjedoci smo pravog montiranog političkog procesa. Zoran Milanović se pritiskom na represivni aparat izborio da taj aparat postupa po njegovoj političkoj volji kršeći demokratska pravila i niz zakona, kršeći temeljna ljudska prava, ustvari rušeći sve elemente pravne države. Godinama se Bandića i gradsku upravu istražuju vrlo detaljno. Istražna tijela odnijela su tone materijala i kompjutere i provjeravaju sve dokumente i sve što se događalo. Međutim, nisu našli ništa konkretno na bazi čega bi mogli podignuti optužnicu pa su se onda odlučili za spektakl. Odlučili su se za medijsko suđenje Bandiću, optužili su ga i presudili bez mogućnosti obrane prije nego što je podignuta optužnica za bilo kakvo kazneno djelo. Organizirali su neviđeni medijski spektakl. Pozvali su sve svoje medije i sve svoje medijske crvene brigade da prate iz minute u minute spektakularnu policijsku akciju političkog Uskoka u kojoj je desetine do zuba naoružanih policajaca upadalo u urede i plašilo zaposlenike, iznosili su sve materijale u kombije. Upadali su im i u stanove, onih koje su željeli diskreditirati, na grubi način su vršili pretres stanova i uhićivali ljude pred njihovom djecom i obitelji kao da se radi o najgorim teroristima i kriminalcima. Sve to praćeno je strašnom artiljerijskom medijskom vatrom koja je trebala promijeniti javno mnijenje u korist Milanovića i njegove ekipe. Nisu u tome uspjeli, nego su samo Bandiću podigli popularnost.

Jedno je Laco, drugo nešto Pusićka, Varga, Milanović…!

O kakvim se metodama represije i zastrašivanja i kršenja zakona i temeljnih ljudskih prava radilo pokazuje slučaj Mira Lace, šefa kabineta Milana Bandića, junaka Domovinskog rata, magistra političkih znanosti i čovjeka koji nema nikakvu mrlju. Njega su kao najgoreg kriminalca i terorista grubo uhitili u njegovom domu pred djecom i strpali ga u istražni zatvor na mjesec dana. Najstrašniji je razlog zašto su tako postupili. Optužili su ga da je oštetio proračun Grada Zagreba jer je potpisao nalog da službeni automobil Grada preveze jednu poznatu bolesnu novinarku, kojoj je trebala hitna operacija. U svakoj normalnoj demokratskoj državi takav postupak dobio bi podršku i pljesak jer se radi o humanoj gesti, jer poznato je koliko su ljudskih života spasili helikopteri Hrvatske vojske kada je trebala pomoć ugroženim građanima. Ali pretpostavimo da je to prekršaj, ali ne može biti prekršaj da se čovjeka, prije nego što je utvrđena istina i podignuta optužnica, uhićuje kao da je najveći terorist i trpa u istražni zatvor. Što bi trebali napraviti s Vesnom Pusić, koja je tražila da državni zrakoplov dođe po nju u Istanbul iako je imala karte za redovan let. Što bi trebalo napraviti s ministrom Sinišom Vragom, koji sa službenim vozačem i dnevnicama ide na skijanje u Italiji. A što reći o postupku Zorana Milanovića, koji se jedno cijelo ljeto vozikao s obitelji helikopterom s mjesta na mjesto po Jadranu. Koji odlazi u Osijek helikopterom, ali i naručuje svoju službenu limuzinu da dođe, jer se ne voli voziti u nekom drugom vozilu od aerodroma do grada.

Miru Laci se nitko nije ispričao. I to je strašno. Nitko nije pozvan na odgovornost za evidentno kršenje ljudskih prava i slobode časnog branitelja jer oni koji su dali nalog da ga se hapsi sada su na vlast zaslužujući Laci i braniteljima koji su obranili Hrvatsku. Trebali bi imati barem malo pijeteta i obzira a ne tvrditi, kao Milanović, da je u obrani Hrvatske sudjelovala sirotinja a da on, kao dio elite, nije bio u ratu, iako je bio u punoj fizičkoj snazi da bude dobar hrvatski vojnik.

Hiperaktivni ministar ruši autoritet pravne države

Nakon što su pustili Bandića iz zatvora nakon velikih peripetija, nakon što je bio diskreditiran i maltretiran, nakon što mu je presuđeno prije suda, konačno je sud donio odluku da neće prihvatiti optužnicu protiv Bandića da je oštetio proračun dajući štandove jednoj udruzi za skupljanje potpisa. Sud je utvrdio da Bandić nije prekršio ovlasti gradonačelnika i odbacio je prijavu. Ali Milanović i Ostojić se ne mire i istoga dan pokreću novu istragu, optužujući gradonačelnika da je dao prostor svojoj novoj političkoj stranci. I to je primjer političkog licemjerja i zlouporabe represivnog aparata, jer ako SDP i HNS imaju pravo imati zajedno skoro pedeset prostorija u Zagrebu, onda valjda i druge stranke, uključujući i Bandićevu stranku, imaju pravo na jedan prostor za svoje djelovanje.

Način kako je vođen spektakularni proces uhićenja braće Mamića i izvršnog potpredsjednika Hrvatskog nogometnog saveza Damira Vrbanovića, također je primjer velike zloporabe represivnog aparata u političke svrhe. I ovdje neću ulaziti u meritum stvari. Neću raspravljati o tome jesu li uhićeni počinili kazneno djelo. S obzirom da se radi o sumnji koja je stara šest, sedam godina to se moglo istražiti i utvrditi bez neviđenog medijskog spektakla, zlouporabe represivnog aparata i medija i organiziranja političkog suđenja i linča prije nego što su podignute optužnice. Najstrašnije je što je u tom spektaklu i političkom procesu glavnu ulogu imao ministar policije Ranko Ostojić. On je bio dan i noć u medijima i na raznim televizijama. Optuživao je, svađao se i presuđivao rušeći autoritet pravne države.

Nema ništa opasnije od prakse da šef policije i političkog Uskoka, u čijim je rukama vlast, koji može tu vlast zlorabiti, javno optužuje i presuđuje ljudima prije nego što su podignute optužnice. I ovdje je cilj zloporabe represivnog aparata i medija bio očit i jasan, širenje straha i davanje primjera svakom što ga čeka tko se usudi ne slušati sadašnju vlast, tko se usudi kritizirati tu vlast, a pogotovo onima koji se suprotstavljaju toj vlasti.

Hajka represivnog aparata protiv hrvatskih branitelja

Represivni državni aparat dva puta je na nedemokratski, nelegalan i nelegitiman način vodio pravu političku hajku protiv hrvatskih branitelja. U Vukovaru su uveli pravo opsadno izvanredno stanje. Doveli su stotine policajca u punoj ratnoj spremi. Nasilno su preko noći stavili ćirilične ploče i onda su primijenili represiju protiv branitelja koji su se tome suprotstavili. Počeli su kazneno progoniti branitelje, suditi, čak su ih počeli saslušavati kao teroriste. Jedan branitelj je teško povrijeđen i ostao je trajni teški invalid. Ministar Ostojić to je cinično komentirao: “Kriva je rakija”, želeći svaliti krivnju za prolivenu krv na branitelja, koji je navodno bio pijan. Pitam ministra Ostojića smije li hrvatska policija razbijati glave pijanim hrvatskim braniteljima, čak i ako pretpostavimo da je bio pijan, to ne umanjuje Ostojićevu krivnju i krivnju njegove policije.

Demonstrirali su silu i šire strah da će svatko tako proći tko im se suprotstavi. Istu represiju upotrijebili su i protiv 100% ratnih invalida u Zagrebu. Medijskom i političkom harangom pokušali su nahuškati jedan dio ekstremnih ljevičara i anarhista da krenu u obračun, uključujući i fizički obračun i s braniteljima.

Mirni prosvjed branitelja na Markovom trgu pretvorili su u opasan sukob, pokušali su hapsiti branitelje, čak i u Markovoj crkvi. Nisu ih ujutro pustili da slobodni izađu iz crkve. Cijelu noć su ih držali bez hrane, vode, wc-a i lijekova. Htjeli su izazvati branitelje širom Hrvatske i potaći ih da krenu u Zagreb pomoći 100% invalidima, da ih zaštite od terora. Zato su postavili barikade, opet bez oslonca na bilo koji zakon, da spriječe branitelje da dođu do crkve sv. Marka, kako bi izazvali sukob.

Sustavno su počeli optuživati branitelje tvrdeći da se radi o pokušaju državnog udara i pokušaja rušenja Vlade, da se radi o opasnim pretorijancima koji žele srušiti hrvatsku državu, upravo onu koju su sami stvorili.

Policija na čelu s Ostojićem tu dramatičnu noć nije spriječila da jedna grupa provokatora stavi nekoliko plinskih boca u Savskoj ulici kako bi blokirala promet. To je policija morala učiniti, ali ona je to samo snimala da bi nakon petnaest dana ministar policije slavodobitno izašao sa snimkama i tvrdio da je, eto, cijela Hrvatska bila stavljena na zapaljivu plinsku bocu koja je mogla eksplodirati i odnijeti sve nas k vragu.

I zadnji primjer je kukasti križ na Poljudu. Nema nikakve dvojbe da su prije dvadeset dana imali snimku koju danas iznose u javnost tražeći pomoć da se pronađu dva čovjeka koji su navodno preskočili ogradu i nacrtali kukasti križ. Pitam, a to se pita i većina građana, zašto su to držali u tajnosti i policija i Ranko Ostojić. Zašto nisu odmah reagirali na način kako su trebali reagirati? Ostojić je rekao da ga se to ne tiče, da to nije stvar policije, nego Hrvatskog nogometnog saveza. A svi zajedno iz Kukuriku koalicije su pokušali taj kukasti križ zlorabiti za strašne optužbe da je to novi dokaz fašizacije i ustašizacije Hrvatske.

Iz svega navedenog vidljivo je da je ova vlast već otišla daleko u pretvaranju pravne države u partijsku državu. Da zlorabi represivni državni aparat, širi strah i krši brojna temeljna ljudska prava, te da ugrožava demokratski sustav u cjelini.

Najopasnije je to što oni ne žele prestati s tim nego žele tu praksu proširiti i što se spremaju na nove spektakularne političke optužnice uoči izbora kako bi pokušali promijeniti javno mnijenje, kako bi pokušali, širenjem straha od navodno ustaške i lopovske vlasti koja dolazi, sebe prikazati spasiocima demokracije. Dakle, proces prelaska na partijsku državu daleko je odmakao i on se ne može zaustaviti ni na koji način osim demokratskim smjenjivanjem ove vlasti na izborima. Domoljubne snage moraju se ujediniti. Prihvatiti Milanovićev izazov “mi ili oni” i oštro odgovoriti na strategiju širenja straha i jačanja partijske države. Jedina stvar u kojoj je u pravu Milanović je njegova izjava da nastupaju sudbinski dani u kojima se odlučuje tko će pobijediti – mi ili oni. Pozicije su definirane i jasne. Milanović i Kukuriku koalicija predstavljaju partijsku državu i obećavaju da će nastaviti istim putem. A domoljubna koalicija predstavlja pravnu državu koja će zaštiti ljudska prava i demokraciju, koja će zaustaviti djelovanje partijske države i zloporabe represivnog državnog aparata.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR