Pratite nas

Analiza

Zdravko Tomac: Velikosrpska agresija na Vukovar se obnavlja

Objavljeno

na

U Republici Srbiji na vlasti su ljudi koji su sudjelovali u agresiji na Republiku Hrvatsku s ciljem stvaranje velike Srbije.

Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić četnički je vojvoda i učesnik agresije na teritoriju Hrvatske u okolici Vukovara. One je bio jedan od pomoćnika Vojislava Šešelja čovjeka koji i danas uz bučno odobravanje pristaša zagovara veliku Srbiju i šalje čestitke kako kaže za oslobođenje Vukovara.

toma-nikolic-miting-_foto-plavevski

Tomislav Nikolić nikad se nije odrekao četničke politike a kao predsjednik Srbije tri puta je javno izjavio da je Vukovar srpski grad i da u Vukovaru Hrvati nemaju što da traže. Četnici su u Srbiji rehabilitirani i pretvoreni u antifašiste. Rehabilitirani su i projekti velike Srbije, čak je i stvoren novi memorandum koji neostvarene ciljeve Memoranduma iz 1986. godine želi ostvariti novom strategijom koju su nazvali Memorandum 2.

Uspostavljanjem strateškog partnerstva s Velikom Britani­jom, a onda i sa Srbijom, hrvatsko državno vodstvo je na neki način prihvatilo i Memorandum 2 SANU-a (Srpske akademije nauka i umjetnosti) u kojem je na novi način i s novim zadatcima precizno utvrđena strategija nove velikosrpske politike u regiji pod pokroviteljstvom Velike Britanije. Već dulje vremena Srbija vrlo sustavno provodi glavne ciljeve iz Memoranduma 2 a hrvatsko državno vodstvo ne samo da se ne suprotstavlja toj politici nego ju i pomaže. U Hrvatskoj se šuti o Memorandumu 2 i velikosrpskoj politici pa je korisno da bi se razumjelo zašto je strateško partnerst­vo Hrvatske s Velikom Britanijom i Srbijom nacionalna katastrofa podsjetiti na glavne ciljeve Memoranduma 2:

  • – Negiranje velikosrpske agresije i pretvaranje osvajačkog rata protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine u građanski rat i nacio­nalne sukobe s podijeljenom krivnjom i odgovornošću;
  • – Svojatanje Vukovara kao srpskog grada;
  • – Sotoniziranje Oluje kao najvećega zločinačkog pothvata i etničkog čišćenja poslije Drugoga svjetskog rata;
  • – Stvaranje uvjeta za srpsku autonomiju u Hrvatskoj;
  • – Razbijanje Bosne i Hercegovine i odcjepljenje Republike srpske i pripajanje velikoj Srbiji;
  • – Pritisak da Hrvatska odustane od tužbe protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj;
  • – Stvaranje novoga regionalnog zajedništva u kojem će Srbija imati glavnu riječ i uspostaviti duhovno i političko jedinstvo Srba ma gdje bili;
  • – Sotoniziranje Franje Tuđmana i Domovinskog rata kao navodno zločinačkog ustaškog pokreta;
  • – Osporavanje oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču i Franji Tuđmanu i široko organiziranje velikosrpskih prijatelja u svijetu da se u konačnoj presudi Praljku i ostalima iz BiH presudi Hrvatskoj kao agresoru a državnom i vojnom vodstvu Hrvatske načelu s Tuđmanom kao zločinačkoj organizaciji.

Pitanje svih pitanja je zašto je hrvatsko državno vodstvo ne samo sklopilo strateško partnerstvo s Velikom Britanijom nego i zašto je prihvatilo biti most Europske unije prema balkanskoj regiji na čelu sa Srbijom, zašto je tako odlučno i brzo krenulo u provođenje britanske strategije na načelu velikosrpske koncepcije pomirbe podjelom krivnje i ostvarivanja drugih velikosrpskih ciljeva.

Jednako važno je i zbog toga što se o tome šuti u Hrvatskoj i ne pokušava javno argumentima raskrinkati takvu izdajničku hrvatsku politiku i otkriti konačne ciljeve takve politike, jer je teško povjerovati da je hrvatsko državno vodstvo toliko slijepo da ne vidi da prihvaćajući britansku koncepciju ustvari pomaže ostvarivanju Memoranduma 2. To vrlo smišljeno čini nasilnim uvođenjem ćirilice u Vukovar i optuživanjem vukovarskih branitelja da su šovinisti i rušitelji pravne države i demokracije, da su neprijatelji i sramota.

I drugi vodeći ljudi srpske politike ne razlikuju se od Šešelja i Nikolića. Aleksandar Vučić, predsjednik Vlade Srbije i najmoćniji političar u Srbiji, također je bio učesnik agresije na Hrvatsku s ciljem stvaranja velike Srbije. i on je bio pomoćnik Vojislava Šešelja i nikada se nije odrekao njegove politike. Provodi istu politiku ali ne na tako brutalan i radikalan način, ali ne odustaje ni od jednog cilja. On i dalje smatra da je Oluja bila genocid nad srpskim narodom a generala Gotovinu uspoređuje sa Vojislavom Šešeljom. I on i Nikolić i dalje smatraju da je ne samo Tuđmanova Hrvatska ustaška i nacistička država, nego da je i nakon smrti Franje Tuđmana i nakon dolaska na vlast lijeve koalicije, Hrvatska ostala ustaška država te sustavno šire laži da se sprema novi genocid nad Srbima.

Tu svoju službenu politiku definirali su u svojoj protutužbi protiv Hrvatske na Međunarodnom sudu pravde u Haagu. Koncepcija te protutužbe istovjetna je sa koncepcijom s kojom je Milošević išao u agresiju na Hrvatsku, čak je radikalnija. Bivši predsjednik srpske Vlade, a sada ministar vanjskih poslova, Ivica Dačić, kojeg nazivaju mali Slobo jer je bio njegov tajnik, također snosi krivnju za agresiju na Hrvatsku jer je bio u najužem krugu koji su odlučivali o toj agresiji. Da se nije nimalo promijenio pokazuje njegova nedavna izjava da se Srbija nije odrekla svojih pretenzija na izlaz na Jadransko more. I bivši predsjednik Srbije Boris Tadić, koji je slovio kao navodni demokrata i liberal, ni malo se nije razlikovao odnosno ni malo se ne razlikuje od Nikolića, Vučića i Dačića. On je sin akademika Ljube Tadića jednog od tvoraca Memoranduma jedan i dva. Otac i sin Tadić dobar su primjer kontinuiteta velikosrpske agresije čiji se sadržaj ne mijenja nego se mijenjaju samo metode zavisno od uvjeta.

Jedan od najvećih krivotvorina od koje velikosrbi ne odustaju je stav odnosno velika laž da su se Srbi u Hrvatskoj pobunili 91. godine kako bi spašavali gole živote, kako bi se spasili od novog genocida. Tu laž i danas podržavaju mnogi kao što su je podržavali kada je i došlo do pobune, ne samo Srbi tzv. Krajine nego i velikosrpski političari koji se nisu izravno priključili pobuni Srba, te nevladine udruge kao i mnogu intelektualci i znatan dio medija u Hrvatskoj.

To su velike krivotvorine jer je postojao plan stvaranja velike Srbije svim sredstvima uključujući rat prije nego što je u Hrvatskoj na vlast došao Franjo Tuđman i HDZ koji su od početka proglašavani ustašama, nasljednicima NDH i velika prijetnja za Srbe u Hrvatskoj. Malo toga se promijenilo u velikos­rpskoj politici i strategiji u odnosu na strategiju iz 1991. godine. Kako postoji kontinuitet velikosrpske imperijalne politike najbolje je pokazati kroz kontinuitet dva ključna čovjeka u velikosrpskoj politici oca i sina Tadića.

Akademik Ljubo Tadić, jedan od autora Memoranduma 1 i Memoranduma 2 prije Oluje 23. lipnja 1995. gostovao je na knin­skoj radioteleviziji te je između ostalog rekao: “Borba za jedinst­vo našeg naroda najviši je zakon, a budući da je spas Republike najviši zakon, oni koji taj spas Republike ne poštuju moraju biti isključeni iz političkog procesa”. U nastavku svog izlaganja na kninskoj radioteleviziji Ljubo Tadić je poručio: “Ja taj spas vidim u otvorenom, jasnom i nepokolebljivom programu za sjedinjenje svih srpskih država. Ja se nadam svim srcem da će biti stvorena jedinstvena srpska država na Balkanu.” Dakle, stvaranje velike Srbije bio je uzrok i cilj rata a ne obrana navodno ugroženih Srba od nove ustaške politike.

Boris Tadić, sin Ljube Tadića, kao predsjednik Srbije nastavio je politiku svoga oca tvrdeći da je Oluja bila zločinački pothvat, da su Hrvati izvršili etničko čišćenje. Ni nakon oslobađajućih pre­suda Gotovini i Markaču i državnom i vojnom vodstvu na čelu s Franjom Tuđmanom kao i svi najviši srbijanski dužnosnici i Bo­ris Tadić je nastavio optuživati Oluju kao planirano i ostvareno etničko čišćenje i navodno najveći zločini u Europi poslije Drugoga svjetskog rata.

Tadićeva politika, koju još agresivnije nastavlja i sadašnje četničko srpsko vodstvo, bazira se na krivotvorini da je Srbija samo pomagala i branila Srbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od no­vog genocida. To je velika laž jer velikosrpska agresija na Hrvatsku je bila isplanirana prije donošenja hrvatskog Božićnog Ustava 22. prosinca 1990. godine, prije višestranačkih izbora u Hrvatskoj i prije nego što su Franjo Tuđman i HDZ došli na vlast.

Krivotvorinama se u različitim opcijama stotine i stotine puta plasiraju laži s ciljem da se velikosrpska agresija pretvori u građanski rat ili u sukob dvaju nacionalizama, da se Srbi prikažu kao žrtve hrvatskog nacionalizma koji nisu imali drugi izlaza nego braniti, kako kažu, goli život. Treba podsjetiti na ciničnu izjavu Slobodana Miloševića na procesu u Haagu kada se retorički up­itao: “Papa je pomagao Hrvatima a ja sam pomagao ugroženim Srbima i kako to da je onda Papa Sveti Otac a ja ratni zločinac?”

Evo nekoliko činjenica koje se prešućuju, kako 1991. tako i danas, a koje dokazuju da pobuna Srba nije bila reakcija na hrvatsku nacionalističku politiku nego da je bila dio planirane strategije da se ognjem i mačem i agresijom stvori velika Srbija.

Veljko Kadijević, šef JNA, prije Božićnog Ustava u Hrvats­koj 1990. godine za koji su naknadno tvrdili da je uzrok srpske pobune jer je ukinuo Srbima status naroda napao je na TV Beograd dr. Franju Tuđmana i hrvatsku politiku zbog “obnavljanja fašizma i genocida protiv Srba”. Godinu dana kasnije 3.10.1991. godine Kadijević je proglasio neposrednu ratnu opasnost i primjenu ratnog prava jer “u Republici Hrvatskoj djeluje neonacizam” koji je “prijetnja srp­skom narodu u Hrvatskoj”. Zato je Armija “dužna zaštiti srpsko stanovništvo od progona i uništenja”. (Tako je i Hitler išao “štiti” navodno ugrožene Nijemce u Češkoj 1938.) JNA je tri puta pri­premala državni udar na Hrvatsku (operacija Štit u studenom 1990, 24. siječnja 1991. na dan prikazivanja špijunskog filma o Špegelju te u ožujku 1991. godine).

Koncem rujna, 28. 9. 1991. godine, Veljko Kadijević i Blagoje Adžić izvješćuju Slobodana Miloševića, Borislava Jovića, Momira Bulatovića i Branka Kostića da su “svi srpski krajevi u Hrvatskoj oslobođeni”, te da su izvršene sve pripreme da Komitet za obra­nu Jugoslavije na čelu s admiralom Brankom Mamulom preuzme ulogu i ovlasti Predsjedništva SFRJ na rok od godinu dana. Kadijević traži ustavnu promjenu za legalno izvođenje vojnog udara.

Suprotno takvim povijesnim istinama danas se ponovno vrlo agresivno lažima i krivotvorinama pokušava hrvatski nar­od optužiti kao agresor i krivac za rat, kao genocidan narod koji ponovno prijeti genocidom nad Srbima.

Državni vrh Hrvatske pomaže ostvarivanju Memoranduma 2

350_memorandum-sanuNema nikakve dvojbe da su herojski branitelji Vukovara ali i svi oni koji su ostali u Vukovaru do zadnjeg trenutka svojim junaštvom obranili hrvatsku državu i hrvatsku slobodu te da će zbog toga Vukovar za hrvatski narod uvijek biti mjesto ponosa, sveto mjesto u Hrvatskoj junačkoj povijesti.

Nažalost, također nema nikakve dvojbe da moćne snage unutar hrvatske države koje drže značajne pozicije u političkim, društvenim, medijskim, kulturnim i drugim institucijama sustavno pokušavaju obezvrijediti vukovarsku epopeju i vrlo smišljenim krivotvorinama pretvoriti vukovarsku epopeju u navodni građanski rat, ukinuti razliku između agresora i žrtve, čak ići tako daleko da srpskog agresora pretvaraju u žrtvu a Hrvate u agresora.

Takvo djelovanje, takva unutrašnja agresija na Vukovar i istinu o Vukovaru značajno pomaže obnavljanju i provođenju nove velikosrpske agresije na Vukovar.

Hrvatski predsjednik Josipović i oni koji podržavaju njegovu strategiju prihvatili su strategiju Borisa Tadića, bivšeg predsjednika Srbije, pretvaranja velikosrpske agresije u građanski rat.

Postepeno su prihvaćane i druge brojne krivotvorine koje bitno ugrožavaju hrvatske nacionalne interese. Hrvatski državni vrh i hrvatske institucije legalizirali su pravo Srbije da aktivira optužbe i presude vojnih sudova zločinačke JNA te da raspisuje međunarodne potjernice za hrvatskim braniteljima na temelju kojih je uhićen i osuđen Veljko Marić koji služi dugogodišnju robiju u Srbiji za događaj koji se dogodio u Hrvatskoj u obrani od velikosrpske agresije. Sve to suprotno je hrvatskom Ustavu i zakonima koje je hrvatska država donijela još 1991. godine u kojima je utvrđeno da Hrvatska ne priznaje nikakve pravne akte bivše SFRJ niti vojnih sudova zločinačke JNA. Suprotno tome, hrvatska vlast je u sporazumima sa Srbijom omogućila i legalizirala progon hrvatskih branitelja i pravo tužiteljstva Srbije da istražuje i progoni hrvatske branitelje. Da bi se spriječila još jedanput takva neustavna praksa Hrvatski sabor je donio ponovno Zakon o ništetnosti pravnih akata bivše SFRJ i vojnih tužilaštva i sudova. Nažalost, ni taj nov Zakon nije spriječio moćne i dobro raspoređene snage koje sustavno sotoniziraju Domovinski rat, hrvatske branitelje i koje sustavno nameću krivotvorinu kojom se velikosrpska agresija i genocid pretvara u građanski rat u kojem se ukida agresor i žrtva i sve se svodi na nekakav građanski rat. Kolike su moćne te političke snage pokazao je i predsjednik Republike Ivo Josipović koji je od Ustavnog suda tražio da poništi taj Zakon pod obrazloženjem da on krši ustavna prava branitelja jer im onemogućava da dokazuju svoju nevinost pred srbijanskim sudovima. Prošle su dvije godine od tog zahtjeva predsjednika Republike, kako Ustavni sud nije stavio na razmatranje Josipovićev zahtjev, Josipović je ponovno izrazio svoje nezadovoljstvo ponovno tvrdeći da je taj Zakon pogrešan jer omogućava hrvatskim braniteljima, u slučaju da su optuženi, pred srbijanskim sudovima da dokazuju svoju nevinost, te da im se time krši jedno od temeljnih ljudskih prava- pravo na obranu.

Dakle, već dugo vremena pokušava se nametnuti laž kao istina a istina pretvoriti u laž. Dakle, nema dvojbe da postoji unutrašnja agresija koja želi srušiti vrijednosti Domovinskog rata i Domovinski rat pretvoriti u nekakav rat u Hrvatskoj u kojoj nema ni agresora ni žrtve, u kojem su svi činili zločine i koji navodno treba završiti da se svatko svakom ispriča i da se krene u budućnost i stvaranje nekog novog zajedništva sa Srbijom kao da se ništa nije dogodilo.

Cijelo vrijeme vodi se prava medijska i politička hajka protiv branitelja Vukovara.

Ne postoji ni jedna pogrdna riječ u hrvatskom jeziku kojom nisu „počašćeni“ branitelji, osobito vukovarski. Lažno su optuženi da su „rušitelji pravne države i demokracije“, da su „balvanaši kao i Martićevi balvanaši“, „harambaše“, „grobari demokracije“, „hrvatska sramota“, da su ne samo ustaše nego i nacisti, da su diskriminatori i mrzitelji Srba, da fašiziraju Hrvatsku. Svaki dan u izjavama državnih dužnosnika, nevladinih udruga, medija izmišljaju se novi lažni povodi kako bi se sotonizirali branitelji. Izmišlja se navodni kontinuitet genocid­noga djelovanja hrvatskog naroda te se borba za obranu hrvatsk­oga Vukovara lažno prikazuje kao kontinuitet hrvatske genocidne politike te se Srbi iz agresora pretvaraju u žrtvu hrvatske geno­cidne politike.

Takvu protubraniteljskom djelovanju suprotstavio se i Josip Bozanić, koji se upitao: „Što nam strah od branitelja, koji su krvlju gradili Domovinu, govori o stvarnoj moći postojećih struktura?“ te je dodao: „Ne znači li sustavno ponižavanje žrtve branitelja i poigravanje s njima, u zadnje vri­jeme po starim već viđenim metodama, zapravo činjenicu da se u njima krije nesaglediv potencijal za izlazak naše Domovine iz krize u koju je dovedena?“

Na žalost, ta važna poruka kardinala Josipa Bozanića o no­vom „grijehu struktura“ prešućena je, a grješne strukture nastavile su još grublje svoju antibraniteljsku politiku.

Glavni su krivci za takvu politiku ključni ljudi državnoga vrha, predsjednik Vlade Zoran Milanović i predsjednik Repub­like Ivo Josipović. Premijer Zoran Milanović pogrješno tumačeći Ustavni zakon, zapravo kršeći ga, silom pokušava ćirilicu namet­nuti Vukovaru. Hrvatski branitelji tomu su se usprotivili, više puta su tražili, čak i molili, Vladu da državnom silom ne nameće ćirilicu te da ne potiče međunacionalne sukobe koji ne koriste ni Hrvatima ni Srbima. Vukovarski branitelji već više od godinu dana upozoravaju Vladu na štetnost i pogubne posljedice njezine politike koja ne vodi računa o novim velikosrpskim pre­tenzijama i činjenici da postoji Memorandum 2, ali i izjave predsjed­nika Srbije da je Vukovar srpski grad te da u skladu s tom poli­tikom Srbi ćirilicu smatraju svojom pobjedom kojom će obilježiti Vukovar kao srpski grad. Vukovarski branitelji tražili su i traže da Hrvatski sabor raspravlja o problemu, dobili su potporu i 53 zastupnika, ali sve se to ignorira, ignorira se i 650.000 građana koji su se izjasnili za referendum.

Točka na i takve politike je i presuda Općinskog suda u Vukovaru predsjedniku Stožera za obranu hrvatskoga Vukovara Tomis­lavu Josiću. Josić je kažnjen zatvorom u trajanju od osam mjeseci, uz uvjet kušnje od dvije godine, zbog toga što je navodno medijskim istupima poticao na skidanje dvojezičnih ploča u Vukovaru. Takva je presu­da prava politička presuda sa svrhom onemogućavanja političkog djelovanja Stožera i braniteljske populacije, ona je pokušaj širenja straha i stavljanja flastera na usta hrvatskim braniteljima. Najav­ljuju se nove represije. Kazne zatvora zbog događanja 2. rujna pri­jete još četvorici Vukovaraca. Među njima je hrvatski branitelj, otac dvaju poginulih sinova, kojem prijeti zatvor do dvije godine.

Mnogi događaji koji su prethodili kriminalizaciji i sudskom progonu nisu slučajni. Oni su trebali pripremiti javno mišljenje i opravdati represiju koja se pripremala. Navest ću neke karakteristične događaje. Na skupu koji je organizirala Vesna Teršelič, lažno su optuženi hrvatski bran­itelji, kao navodni krivci što je „zaustavljen proces pomirenja“ te za „otvoreno iskazivanje nesnošljivosti prema srpskoj manjini koji je navodno dubo­ko poremetilo međunacionalne odnose“. Na tom skupu zatraženo je dalje procesuiranje zločinaca na objema stranama te je ponovno potvrđena politika izjednačavanja zločina, zapravo oživljena je stara antihrvatska platforma da je borba za istinu o Domovinskom ratu i iznošenje istine navodno širenje mržnje prema srpskoj man­jini. Da državni vrh takvu politiku Documente prihvaća kao svoju politiku potvrdile su i izjave Ive Josipovića, da su Vesna Teršelič i Documenta savjest hrvatskog društva, da Documenta radi po pravilima koje je Josipović osobno napisao, visoka odličja Vesni Teršelič i Documenti, te podrška njenom prijedlogu da se čak ukine naziv Domovinski rat jer iritira Srbe te da se preimenuje u Rat u Hrvatskoj.

Takva politika trenutačnog državnog vrha Hrvatske glavni je krivac obnavljanja i jačanja nove velikosrpske agresije na Vukovar.

Vukovar je kao i 1991. godine ponovno ključna meta velikosrpske agresije

Vukovar je 1991. godine bio ključno mjesto gdje su hrvats­ki branitelji i hrvatski narod uz velike žrtve slomili velikosrpsku agresiju i dali neprocjenjivi doprinos hrvatskoj slobodi. Stjecanjem povijesnih okolnosti Vukovar je ponovno na udaru velikosrpske politike. Kako je i za velikosrpsku politiku Vukovar ključno mjes­to ostvarivanja velikosrpske politike i njezinih imperijalnih težnji prema Hrvatskoj, može se reći da je i za Hrvate i za Srbe borba za Vukovar od povijesnog značaja. Odlučuje se hoće li Vukovar ostati mitsko mjesto hrvatskog naroda i ponosan hrvatski grad ili će u njemu pobijediti velikosrpska politika. Znači, nije slučajno što je Vukovar ponovno postao poprište borbe protiv velikosrp­ske agresije u kojoj hrvatski narod još jedanput mora pobijediti ve­likosrpsku agresiju i hrvatsku petu kolonu.

Zbog svega toga je teško razumjeti postupke Vlade Repub­like Hrvatske koja izvan povijesnog konteksta, ne uzimajući u obzir nove velikosrpske pretenzije nasilnim uvođenjem ćirilice, koja je za Srbe simbol njihove pobjede, ustvari raspiruje sukobe i pomaže velikosrpskoj politici. Dakle, u uvjetima velikosrpske nove agresije Memoranduma 2 i tretiranja Vukovara kao srpskog grada, uvođenje ćirilice nije izraz borbe za ravnopravnost naciona­lne manjine, nego je politička pobjeda velikosrpske politike s ciljem pretvaranja Vukovara iz hrvatskog u srpski grad.

Hrvatsko državno vodstvo je propustilo priliku da nakon oslobađajuće presude Tuđmanu, Gotovini i Markaču, i skidanja krivnje s hrvatskoga naroda i hrvatske države, formulira novu politiku i da ju dosljedno brani. Umjesto toga hrvatsko državno vodstvo tetoši petu kolonu u Hrvatskoj i velikosrpsku politiku koja je sve agresivnija. Skandalozan je primjer ne reagiranja na optužbe i klevete aktualnog srpskog ministra nedavno izrečene u Hrvatskoj. Zato je korisno ukratko analizirati njegove strašne optužbe da se vukovarski branitelji spremaju razbijati glave srpskoj djeci.

Aleksandar Vulin, ministar rada u Vladi Srbije, u članku u Jutarnjem listu 05.10.2014. pod naslovom TKO RAZBIJA ĆIRLIČNE PLOČE RAZBIJAO BI DJEČJE GLAVE teško je optužio vukovarske branitelje koji su se pobunili protiv ćiriličnih ploča nasilno i protuzakonito postavljenih, da su potencijalni dječji ubojice. Jer rečenica koju je ministar Vulin rekao “Tko razbija ćirilične ploče razbijao bi i dječje glave”, ne može se nikako drugačije protumačiti nego kao optužba da su svi koji razbijaju ćirilične ploče opasni potencijalni djecoubojice čiji je idući korak razbijanje dječjih glava. Kako je tu optužbu ministar Vulin izrekao u obilježavanju spomena na žrtve bivšeg ustaškog dječjeg logora u Sisku nema nikakve dvojbe da je optužio vukovarske branitelje da su ne samo nastavljači ustaške politike nego da su i novi ustaški ubojice djece.

Upozorava Vulin da “Europa ne smije biti slijepa i gluha kada se ustaška ideologija ponovo rodi, pojavi i progovori”. Vulin dalje kaže da bi razbijali dječje glave da se ne boje da će biti kažnjeni. Zatim se Vulin prijeti slijedećim riječima: “Ne može onaj tko razbija ćiriličnu ploču misliti da to neće izazvati zlo, silu i nasilje. Jer ne zaboravimo prvo su palili knjige a onda su palili ljude”, poručio je Vulin.

Ministar Vulin iskoristio je priliku komemoracije na groblju žrtvama ustaškog zločina da bi još jedanput lažno optužio Hrvatsku. On je ponovio već mnogo puta izrečene velikosrpske stavove koje današnju demokratsku Hrvatsku, članicu Europske unije i NATO-a izjednačava sa NDH a vukovarske branitelje proglašava ustašama, nacistima i fašistima. Tu strategiju razradili su pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu ali i u agresivno ponavljaju svuda gdje im se to dozvoli. Pitanje je svih pitanja što radi hrvatski predsjednik, što radi Hrvatska Vlada, što radi Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo unutarnjih poslova, kako je moguće da nitko ne reagira na strašne lažne optužbe ministra Vulina na teritoriju Hrvatske, da mu se daje prilika da lažno optužuje po ne znam koji puta vukovarske branitelje. Gruba je istina da je prvu ćiriličnu ploču razbio hrvatski branitelj, otac dvaju sinova kojima su velikosrbi razbili glave, koje su smaknuli, upravo oni koji su u genocidu u Vukovaru nametnuli ćirilicu kao dokaz svoje pobjede. I taj otac, čijim su sinovima razbili glave i koji ih još nije uspio ni sahraniti, lažno je optužen da je opaki ustaša, nacist, fašist, koji se sprema razbijati srpske dječje glave. A taj naš tužni otac, vukovarski branitelj prije nego što su ploče postavljene, javno je molio Hrvatsku Vladu da ne postavlja nasilno ćirilične ploče jer da su one za njega rehabilitacija onih koji su izvršili agresiju i razbili glave njegovim sinovima, a koji ni danas nisu odustali od posezanja za Vukovarom tvrdeći da je on srpski grad i da tu Hrvati nemaju što da traže.

Teško je naći bilo koju državu u svijetu, osim Hrvatske, koja bi dozvolila da ministar države koja je bila agresor na Hrvatsku, koja je razorila Vukovar i ubila tisuće ljudi, koja je pobila ranjenike i mnoge civile i učinila genocid nad Vukovarom, može doći na teritorij Hrvatske i optužiti vukovarske branitelje da su ustaše, nacisti i fašisti, da su potencijalni razbijači dječjih glava, kao da djeca tih navodnih potencijalnih razbijača dječjih glava nisu doživjeli strašnu sudbinu, da su im agresori razbili ne samo glave nego ni da do danas njihovi roditelji ne znaju gdje su njihovi posmrtni ostatci te ih ni do danas ne mogu sahraniti. Interesantno je da se i hrvatska javnost pomalo već navikla na strašne optužbe srpskih političara te nema ni u javnosti bilo kakvih reakcija na ovu kao i na druge nevjerojatne provokacije srpskih političara.

Nedvojbeno je da je i ovaj primjer neopovrgljiv dokaz da nema nikakve razlike između optužbi Vojislava Šešelja političkog oca i predsjednika Srbije Tomislava Nikolića i predsjednika srpske Vlade Aleksandra Vučića , odnosno da sadašnja srpska vlast nije odustala od borbe za veliku Srbiju kao strateški i konačni cilj.

Ćirilica je sredstvo obilježavanja Vukovara kao navodno srpskog grada

Dakle, u Vukovaru se uopće ne radi o borbi za ćirilicu kao pravo nacionalne manjine, nego se ćirilica koristi kao simbol obilježavanja Vukovara kao srpskog grada. Nasilno nametanje ćirilice u uvjetima obnovljenje velikosrpske imperijalne politike graniči s nacionalnom veleizdajom jer pomaže ostvarivanju jed­noga od glavnih ciljeva te imperijalne politike. Sadašnje političke konfrontacije i podjele vezane za Vukovar, prije ili kasnije, morat će dovesti do raščišćavanja s petom kolonom u Hrvatskoj i od­bacivanja politike sadašnjega državnog vrha, koje ustvari pomaže provođenje Memoranduma 2 na štetu hrvatskog naroda.

Moramo obraniti i istinu o Domovinskom ratu i Franji Tuđmanu. Nedopustivo je da državno vodstvo ne reagira na užasne optužbe iz Srbije da je Oluja bila zločinački pothvat iako je Haaški sud definitivno presudio da Oluja nije bila zločinački pothvat i etničko čišćenje Srba.

Nedopustivo je da se podižu optužnice protiv hrvatskog branitelja, oca dva poginula sina, i traži dvogodišnji zatvor jer je javno razbio ćiriličnu ploču koja je za njega i njegove sinove, ali i za Vukovarce, simbol pakla i zla kroz koji su prošli njegovi sinovi i kroz koji ponovno mogu proći Vukovarci ako se ne zaustavi velikosrpska agresija. Opasno je za budućnost Hrvatske ako državno vodstvo ne razumije da je Vukovar otvorena rana hrvatskog naroda i da je nasilno postavl­janje ćiriličnih natpisa “sol na otvorenu ranu”.

Nisu branitelji u Vukovaru ustaše, nisu nacionalisti. Oni mirno i strpljivo ponovno brane Vukovar od povratka iste one politike koja je nanijela toliko zla Hrvatskoj.

Optužbe da su hrvats­ki branitelji oni koji ugrožavaju hrvatsku državu koju su stvorili vrlo su opasne jer sasvim je sigurno da oni koji 1991. nisu branili Hrvatsku s puškom u ruci ne bi ju branili ni danas, odnosno da oni koji su je branili tada branili bi ju i danas.

Hrvatski branitelji, a posebno vukovarski branitelji, utemeljili su ovu Hrvatsku, kao suverenu i demokratsku državu, zato je napad na vukovarske branitelje kao “harambaše” i rušitelje Hrvatske najpodmukliji i najopasniji napad na temelje Hrvatske i na njezinu stabilnost.

Zdravko Tomac

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Pero Kovačević: PRAVNA ANALIZA KAZNENE PRIJAVE ZA RAKETIRANJE BANSKIH DVORA

Objavljeno

na

Objavio

U uređenim zemljama u kojima funkcionira pravna država i gdje institucije pravne države djeluju u skladu i na temelju zakona i načela vladavine prava minimalne su mogućnosti da Ministarstvu unutarnjih poslova treba 26 godina za podizanje kaznene prijave za raketiranje Banskih dvora 7. listopada 1991.

Zašto? Odgovor je jednostavan pravna država funkcionira,a institucije djeluju u skladu i na temelju zakona.

Vrijeme podnošenja kaznene prijave i teatralno sazivanje tiskovne konferencije u Ministarstvu unutarnjih poslova, odmah bode u oči. PR stručnjaci su očito dobili zadatak skrenuti pozornost javnosti sa haaške presude šestorici.

Bilo je nužno pronaći nešto novo što bi moglo, naravno uz punu medijsku podršku, zainteresirati javnost i svakako skrenuti pozornost javnosti nekim novim događajem. Odabir teme nije bio loš. Zašto to kažem? Bila je aktualna 18.godišnjica smrti prvog predjednika dr Franje Tuđmana,a i činjenica da je prošlo 26 godina od raketiranja Banskih dvora.

Znači, nakon 26 godina policija je podignula kaznenu prijavu protiv šest osoba zbog granatiranja Banskih dvora 7. listopada 1991. godine, u kojem je jedna osoba poginula, a počinjena je šteta od 35 milijuna kuna.

Kaznena prijava je podnosena protiv pet državljana Srbije i jednog državljana Hrvatske, rečeno je u Ravnateljstvu policije na konferenciji za novinare u povodu dovršenog kriminalističkog istraživanja raketiranja Banskih dvora 1991. godine, koje su izveli zrakoplovi nekadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA).

Riječ je o visokopozicioniranim pripadnicima nekadašnjeg Ratnog vazduhoplovstva (RV i PVO) i obavještajnih službi JNA.

U krim istraživanju sudjelovali su policijski službenici Uprave kriminalističke policije i Službe kriminalističke vojne policije Samostalnog sektora za vojnopolicijske poslove Ministarstva obrane RH su, u suradnji sa Sigurnosno-obavještajnom agencijom i Vojno-sigurnosnom obavještajno agencijom te u koordinaciji s nadležnim Županijskim državnim odvjetništvom u Zagrebu.

‘Istraživanje je trajalo 26 godina te je bilo jako složeno i sustavno. Danas smo stvorili takav skup činjenica da podnosimo kaznenu prijavu protiv šest osoba, pet državljana Srbije i jedne osobe koja je državljanin RH. Ono što je bitno konstatirati je da je uložen velik napor i da su u ovom dijelu istraživanja sudjelovale i SOA i VSOA.

Konstatiramo da prijavljujemo šest ljudi koji sudjelovali u planiranju i izvršenju napada na Banske dvore 7. listopada 1991. godine pomoću dva zrakoplova koji su izvršili bombardiranje s ciljem destabilizacije Hrvatske’, rekao je na početku presice Ante Gudelj,načelnik Uprave kriminalističke policije MUP-a.

‘Ovih šest osoba prijavljuju se za ubojstvo u pokušaju najviših državnih dužnosnika, a još se sumnjiče za ratni zločin protiv civilnog stanovništva’, dodao je Gudelj.

U zračnom napadu na Banske dvore korištena su dva zrakoplova tipa Super Galeb G-4 iz 105. lovačko bombarderskog avijacijskog puka RV i PVO, naoružanih avionskim raketama zrak – zemlja i avio bombama.

Izbijanjem agresije na Republiku Hrvatsku, 105. lovački bombarderski avijacijski puk premješten je s aerodroma Zemunik na vojni Aerodrom Udbina s kojeg su izvršili i druga borbena djelovanja po Republici Hrvatskoj.

‘S obzirom na način na koji je napad bio planiran i u konačnici izveden te s obzirom na priklonjenost dijela tadašnje vojne i političke struktura JNA prosrpskoj, odnosno velikosrpskoj politici te izuzetnu konspirativnost, kriminalističko istraživanje ovoga događaja bilo je izuzetno složeno i zahtijevalo duže vrijeme kako bi se finaliziralo’, rekli su u policiji.

U istrazi su sudjelovale SOA, VSOA i sve sastavnice državne vlasti.

Površna analiza ove teatralno podnesene kaznene prijave ukazuje na znatne propuste,nekompetentmnost i neprofesionalnost sudionika koji su sudjelovali u istrazi i podnijeli kaznenu prijavu.

Pokušat ću vam kratko i zorno pokazati zašto je tome tako.

Krenimo redom:

a) Podaci o tome tko su bili neposredni krajnji izvršitelji granatiranja Banskih dvora poznati su Ministarstvu obrane,Glavnom stožeru HV,Upravi vojne policije i tadašnjeg SIS-a još u listopadu 1991. godine i stoga nije točno da je trebalo čekati 26 godina da bi se došlo do neposrednih i krajnjih izvršitelja, a poglavito tvrdnja sa tiskovne: „Tijekom 2016. godine kohezija je oslabila i došli smo do personalnih dokaza. Do tada je bio zid šutnje’, rečeno je na konferenciji za novinare.:;

b) Navedeni podaci o sudionicima odnosno krajnjim izvršiteljima u granatiranju Banskih dvora prikupljeni su od bivših vojnih pilota koji su prebjegli u HV-u,istražitelji očito nisu znali da smo u Ministarstvu obrane imali uređen sustav praćenja svih aerodroma bivše JNA, svih polijetanja i podataka o pilotima

c) Meta zračnog udara je bio predsjednik Hrvatske dr Franjo Tuđman,tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić i predsjednik SIV-a Ante Marković te je stoga neodrživa i netočna činjenica da je naredbu za raketiranje Banskih dvora samostalno izdao general Ljubomir Bajić,bivši zapovjednik 5. zrakoplovnog korpusa RZ iPZO JNA;

d) Istražitelji se očito nisu niti potrudili utvrditi crtu vođenje i zapovjedanja u JNA te do kraja utvrditi odnosno istražiti sve aktere već su se zadovoljili sa generalom Ljubomirom Bajićem koji nas nasmijava sa pričama kako je upravo bio glavni za davanje naredbe. Bajić je očito bio sam jedan u nizu sudionika koji je prenio naredbu o granatiranju Banskih dvora, a sam takvu odluku nije niti ju je mogao donijeti već bi bio spriječen u njezinom izvršavanju ;

e) Zašto istražitelji nisu istragu stručno,kompetentno i profesionalno odradili ili ih je netko o tome onemogućio-to nek sami kažu.

f) Neosporna je činjenica da je naredba o raketiranju Banskih dvora donesena u Beogradu. Sa naredbom je svakako bio upoznat Slobodan Milošević i krnje predsjedništvo SFRJ odano Slobodanu Miloševiću. Naredba je od krnjeg predsjedništva SFRJ i Miloševića ili uz njihovo odobrenje i znanje proslijeđena Veljku Kadijeviću,Blagoji Adžiću,zapovjedniku RT i PZO,a tek tada generalu Bajiću i preko njega ostalim neposrednim izvršiteljima.naravno da u to sve pratili i prikupljali informacije „ljudi“ Aleksandra Vasiljevića,šefa Uprave za sigurnost Generalšaba JNA. Naime,takav je bio zapovjedni lanac u JNA u listopadu 1991 godine.

Umjesto zaključka

Kad se već 26 godina nije ništa poduzelo niti je sustavno istraženo na temu granatiranja Banskih dvora,državnomvrhu i MUP-u nije trebao ovaj slabo izrežiran „igrokaz“. Postavlja se pitanje hoće li DORH u istrazi utvrditi punu istinu??

Pero Kovačević / Kamenjar.com

Predsjednica komentirala podizanje kaznene prijave zbog raketiranja Banskih dvora

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

MIŠETIĆ: Osvjetljavanje presuda Haškog tribunala u predmetu Prlić

Objavljeno

na

Objavio

Osvjetljavanje presuda Haškog tribunala u predmetu Prlić: Je li Tribunal utvrdio da je Franjo Tuđman odgovoran za etničko čišćenje u Bosni i Hercegovini?

Kažu da je sunčeva svjetlost najbolje dezinfekcijsko sredstvo a električna rasvjeta najučinkovitiji policajac.“

– Louis D. Brandeis, sudac Vrhovnog suda SAD-a, iz njegove knjige, Tuđi novac i kako ga bankari koriste (1914.)

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju („MKSJ“) donio je 29. studenog 2017. godine svoju zadnju presudu u predmetu Tužitelj protiv Jadranka Prlića i dr. Završetak rada MKSJ-a bio je šokantan iz više razloga, naročito zbog samoubojstva jednog od optuženih u tom predmetu, Slobodana Praljka, koji je samoubojstvo počinio u sudnici tijekom izricanja presude. Šokantno je i ono što se presudom sugerira da je hrvatsko vodstvo – uključujući konkretno hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, sudjelovalo u udruženom zločinačkom pothvatu („UZP“) u Bosni i Hercegovini. I doista, tužitelj MKSJ-a, Serge Brammertz, nakon izricanja presude konstatirao je da je „Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarivanju tog cilja.” [1]

Kao što kasnije objašnjavam, Brammertzov zaključak dovodi u zabludu. Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće MKSJ-a nije utvrdilo nikakve dokaze u potporu Brammertzovih zaključaka protiv Tuđmana. Tužiteljstvo je u predmetu Gotovina koristilo određene dvosmislene izjave iz sada već poznatih Brijunskih transkripata kao i javne izjave predsjednika Tuđmana iz njegovih govora i drugih nastupa ne bi li dokazao da je Tuđman imao kaznenu namjeru etničkog čišćenja Srba tijekom Operacije Oluja. U predmetu Prlić ne postoje nikakvi Brijunski transkripti. Žalbeno vijeće nije navelo niti jednu Tuđmanovu izjavu koja bi se makar teoretski mogla smatrati dvosmislenom i ukazivati na namjeru „etničkog čišćenja bosanskih Muslimana.“ Isto vrijedi i za ministra Šuška i generala Bobetka. Stoga je zabrinjavajuće što je Brammertz izdao priopćenje za tisak u kojem kao članovima UZP-a imenuje pojedince koji nisu bili strane u postupku, koji nisu imali priliku braniti se ili da ih drugi brane, i koje MKSJ i dalje smatra nevinima.[2]

Jednako je zabrinjavajuće što MKSJ zatvara svoja vrata bez da je ikad utvrdio da je čelništvo Srbije bilo uključeno u UZP u Bosni i Hercegovini. Samo tjedan dana prije presude Žalbenog vijeća u predmetu Prlić, Raspravno vijeće utvrdilo je u slučaju Ratka Mladića da „Dokazi koji su predočeni Raspravnom vijeću ne pokazuju da su Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Željko Ražnatović, ili Vojislav Šešelj sudjelovali u ostvarenju“ bosansko-srpskog UZP-a u Bosni i Hercegovini.[3] Rezultat toga je neuvjerljivo povijesno nasljeđe koje ostaje nakon MKSJ-a: čelništvo Republike Hrvatske sudjelovalo je u zločinima u Bosni i Hercegovini, ali čelništvo Srbije nije. Nema tih objektivnih pravnih kriterija prema kojima je MKSJ mogao smatrati da dokazi nisu dovoljni za utvrđivanje uloge Srbije u zločinima u Bosni i Hercegovini ali da jesu dovoljni za utvrđivanje uloge Hrvatske u istima. Implikacije protiv Tuđmana očekivano su dolile ulje na vatru i pogoršale već ionako napete odnose između Srba, Hrvata i bosanskih Muslimana.

Svi oni koji su pratili rad MKSJ-a znaju da visoko-profilne presude gotovo uvijek rezultiraju optužbama da je Tribunal ispolitiziran. Kad se osudi netko sa srpske strane, Srbi tvrde da je Tribunal zapravo NATO-ov sud čiji je cilj nepravedna difamacija srpske nacije. Kad se osude pripadnici drugih nacionalnosti, to je zbog toga što Tribunal ima politički cilj unošenja ravnoteže u etnički sastav svojih osuđenika ne bi li se izbjegle optužbe o protu-srpskoj pristranosti. Isto tako, koliko god se one željele praviti da su bolje od „balkanski nacionalista“ na koje gledaju svisoka, razne nevladine organizacije, „organizacije za zaštitu ljudskih prava“ i njihovi saveznici u medijima (uključujući saveznike u medijima u samoj zgradi MKSJ-a) tvrde da su neke od istaknutijih oslobađajućih presuda MKSJ-a (Gotovina, Perišić) bile rezultat političkog uplitanja zapadnjačkih sila. Sve te skupine imaju nešto zajedničko: vrlo malo njih upoznato je sa konkretnim zaključcima MKSJ-a u pojedinačnim predmetima, ako ijedna uopće i jest, a još ih je manje zapravo razmotrilo dokaze ne bi li došli do vlastitih zaključaka o legitimnosti presuda MKSJ-a.

Obzirom na količinu pažnje koja se pridaje presudi Žalbenog vijeća u predmetu Prlić i implikacijama te presude za nasljeđe predsjednika Tuđmana, ova objava pokušaj je da se objasni pojam udruženog zločinačkog pothvata neupućenim promatračima i da se pokaže da Žalbeno vijeće u predmetu Prlić nije utvrdilo postojanje bilo kakvih dokaza u potporu Brammertzovih tvrdnji da su hrvatski dužnosnici „dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarenju tog cilja.“ Ne postoji pravilo koje kaže da se presude MKSJ-a ne mogu preispitivati. Za razliku od toga, svih šestero optuženih u predmetu Prlić imalo je temeljno pravo na javno suđenje. Imali su pravo na pismeno obrazloženje u kojem se objašnjava na čemu se temelje njihove osuđujuće presude. Svrha tih prava jest da se osobi osigura da se postupak ne odvija na koruptivan ili nepravedan način, te da se osigura razumno i pravedno javno suđenje.

  1.         Što je udruženi zločinački pothvat?

Da bi mogli razumjeti zaključke Tribunala o Tuđmanovom navodnom sudjelovanju u UZP-u, potrebno je najprije razumijeti što tužiteljstvo mora dokazati da bi se utvrdila nečija odgovornost za sudjelovanje u UZP-u. Za utvrđivanje UZP-a tužiteljstvo mora dokazati postojanje sljedećih elemenata:

  1.           Množina osoba.Udruženi zločinački pothvat postoji onda kada više osoba sudjeluje u ostvarenju zajedničkog zločinačkog cilja.
  1. Zajednički zločinački cilj („mens rea“). Udruženi zločinački pothvat postoji ako postoji zajednički cilj koji predstavlja ili uključuje počinjenje kaznenog djela predviđenog Statutom. Traženi mens rea (tj. nečija namjera) jest da su sudionici UZP-a, uključujući i optuženu osobu, imali zajedničku namjeru izvršenja kaznenog(ih) djela predviđenih Statutom koja su dio cilja koji treba ostvariti.
  1.           Sudjelovanje optužene osobe u provođenju cilja („actus reus).To obilježje ostvareno je kad je optužena osoba počinila kazneno djelo koje je dio zajedničkog cilja (i predviđeno Statutom) (u pravnom rječniku poznato kao „actus reus“). Alternativno, i bez počinjenja namjeravanog kaznenog djela u svojstvu glavnog počinitelja, postupci optuženika mogu ostvariti to obilježje ako uključuju pribavljanje ili pružanje pomoći u izvršenju kaznenog djela koje je dio zajedničkog cilja. Doprinos optuženika UZP-u ne mora, u pravnom smislu, biti nužan odnosno bitan, ali mora barem biti značajan doprinos kaznenim djelima za koja je optuženiku utvrđena odgovornost.[4]

Ukratko, da bi tužiteljstvo dokazalo da su Tuđman, Šušak, i Bobetko bili članovi UZP-a, moralo je dokazati da su (1) djelovali zajedno ili s većim brojem ljudi, (2) s namjerom počinjenja kaznenog djela predviđenog Statutom MKSJ-a (kaznena djela koja se eufemistički nazivaju „etničko čišćenje“), te da su (3) zapravo i počinili kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a ili pomogli drugima u počinjenju takvog kaznenog djela. Svi ti elementi moraju biti prisutni da bi tužiteljstvo moglo dokazati sudjelovanje hrvatskih dužnosnika u UZP-u.

Nažalost, pri razmatranju navodnog postojanja UZP-a u predmetu Prlić, Tribunal je uveo novi pojam: tzv. „Krajnji cilj UZP-a“. Nisam mogao naći niti jedan drugi predmet MKSJ-a u kojem se spominje „Krajnji cilj“ UZP-a. Umjesto toga, nadležnost MKSJ-a za UZP dosad je uvijek bila usmjerena na utvrđivanje gore navedene točke 2, odnosno „zajedničkog zločinačkog cilja“ (skraćeno „ZZC“). Zabune u javnosti rezultat su MKSJ-ovog uvođenja ovog novog pojma „Krajnji cilj“ pri čemu su mnogi pretpostavili da je dokaz o Tuđmanovoj navodnoj želji da podijeli Bosnu („Krajnji cilj“) dovoljan za utvrđivanje njegovog sudjelovanja u UZP-u. To nije tako.

Činjenica da je MKSJ u predmetu Prlić istaknuo razliku između „Krajnjeg cilja“ i „zajedničkog zločinačkog cilja“ vrlo je važna. Za dokazivanje „zajedničkog zločinačkog cilja“ bilo je potrebno dokazati da su Tuđman, Šušak i Bobetko namjeravali počiniti etničko čišćenje. Za dokazivanje činjenice da su Tuđman, Šušak i Bobetko dijelili „Krajnji cilj“ UZP-a nije bilo potrebno dokazati da su namjeravali počiniti etničko čišćenje. Štoviše, nije bilo potrebno dokazati da su namjeravali počiniti bilo kakvo kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a. Kao rezultat toga, i Raspravno i Žalbeno vijeće utrošilo je strahovito puno vremena na razmatranje dokaza o Tuđmanovom „Krajnjem cilju“, odnosno njegovoj navodnoj želji da podijeli Bosnu i Hercegovinu (što nije kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a te stoga nije dovoljno za utvrđivanje njegovog sudjelovanja u UZP-u), ali su zato utrošili jako malo vremena na razmatranje dokaza o Tuđmanovoj navodnoj namjeri da sudjeluje u zajedničkom zločinačkom cilju, odnosno njegovoj navodnoj namjeri počinjenja etničkog čišćenja stanovništva bosanskih Muslimana.

Sljedeća analogija pokazuje o čemu se ovdje radi. Recimo da skupina od deset ljudi živi u kući na malom zemljištu. Oni odluče da trebaju proširiti svoje zemljište i željeli bi pribaviti dio zemlje od svog susjeda (tzv. „Krajnji cilj“). U ovom trenutku, Krajnji cilj može se ostvariti zakonito ili nezakonito. Sad pretpostavimo da sedam od tih deset ljudi („množina osoba“) otiđe na susjedovu zemlju s namjerom da ga nasilno istjera sa zemljišta da bi ga pribavili za sebe („zajednički zločinački cilj“, ili „mens rea“), te zapravo i počine nasilje da bi istjerali susjeda („actus reus“). Tužiteljstvo bi u takvom scenariju moglo dokazati da je sedam od tih deset ljudi koji su dijelili „Krajnji cilj“ bilo uključeno u UZP.

Ali što s preostalih troje ljudi koji su dijelili Krajnji cilj ali nisu otišli na susjedovo zemljište? Tužiteljstvo bi moralo dokazati, van svake razumne sumnje, da su (1) se udružili sa ostalom sedmoricom („množina osoba“), (2) da su namjeravali nasilno istjerati susjede sa zemljišta kako bi ga pribavili za sebe te da su stoga dijelili zajednički zločinački cilj, te (3) da su sudjelovali u počinjenju nasilja bilo izravno ili pružanjem pomoći onima koji su činili ta nasilna djela („actus reus“).

Tuđman, Šušak i Bobetko su u predmetu Prlić poput ovih troje u gore spomenutoj analogiji koji su ostali kod kuće. Ako je Tužiteljstvo htjelo dokazati da su Tuđman, Šušak i Bobetko „dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarenju tog cilja“ tada je trebalo napraviti daleko više nego dokazati da je Tuđman namjeravao podijeliti Bosnu („Krajnji cilj“, tj. pribaviti susjedovo zemljište). Trebalo je van svake razumne sumnje dokazati da su namjeravali pribaviti susjedovo zemljište provođenjem etničkog čišćenja te da su doista počinili etničko čišćenje ili pomogli drugima u počinjenju istoga.

Niže slijedi razmatranje procjene Žalbenog vijeća da li je Tužiteljstvo dokazalo svako od tih obilježja u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka. Želim naglasiti da je ova objava razmatranje zaključaka MKSJ-a samo u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka. Ovo nije procjena zaključaka Tribunala vezano za šestoricu optuženih u tom predmetu, za što bi mi trebalo daleko više vremena. Za potrebe analize u ovoj objavi početi ćemo od zaključka Tribunala da je van svake razumne sumnje dokazalo da su šestorica optuženika u ovom predmetu tvorila „množinu osoba“ s ciljem počinjenja kaznenih djela u sklopu UZP-a. Stoga je pitanje za Tribunal bilo da li su se Tuđman, Šušak i Bobetko pridružili toj navodnoj množini osoba na način da su (1) dijelili zajednički zločinački cilj („mens rea“) etničkog čišćenja bosanskih Muslimana, te da su (2) počinili djela etničkog čišćenja ili pomogli drugima u počinjenju djela etničkog čišćenja („actus reus“).

  1. Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće nije utvrdilo postojanje bilo kakvih dokaza da su Tuđman, Šušak i Bobetko dijelili zajednički zločinački cilj počinjenja etničkog čišćenja

Žalbeno vijeće u svojoj presudi navodi da je „Krajnji cilj“ UZP-a bio „stvaranje hrvatskog entiteta kojim bi se, barem dijelom, obnovile granice Banovine, čime bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda; te (2) da se takav entitet trebao ili pripojiti Hrvatskoj izravno ili postati nezavisna država unutar BiH s bliskim vezama s Hrvatskom“.[5] Žalbeno vijeće zatim posvećuje 62 stranice svoje presude potvrđivanju da je Tuđman imao tu namjeru. Ali takav „Krajnji cilj“ nije kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a te stoga ne može biti osnova za utvrđenje da je Tuđman bio sudionik UZP-a. Jedino što je Tribunal utvrdio jest da je Tuđman namjeravao pribaviti za sebe susjedovo zemljište. Za utvrđivanje Tuđmanove odgovornosti kao člana UZP-a bilo je potrebno dokazati da je Tuđman namjeravao ostvariti svoje političke ciljeve etničkim čišćenjem (tj. zajednički zločinački cilj). Žalbeno vijeće naglašava tu razliku.[6] Čak i da je Tuđman imao navodan cilj ujedinjenja Herceg-Bosne s Hrvatskom, to ne znači nužno da je to mogao ostvariti jedino etničkim čišćenjem.[7]

Žalbeno vijeće potvrdilo je zaključak Raspravnog vijeća da Zajednički zločinački cilj potreban za utvrđivanje odgovornosti za UZP nije bila navodna želja za podjelu Bosne, već želja za „dominacijom Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.“[8] Prema Žalbenom vijeću, Raspravno vijeće utvrdilo je da je taj zajednički zločinački cilj „počeo postojati tek sredinom siječnja 1993. godine, zbog nedostatka dokaza kojima bi se utvrdilo njegovo postojanje prije tog vremena.“[9] Vijeće je stoga zaključilo da je Udruženi zločinački pothvat počeo postojati sredinom siječnja 1993. obzirom da Zajednički zločinački cilj nije postojao prije tog vremena.[10] Također je utvrdilo da je UZP iz sredine siječnja 1993. stvoren s ciljem provođenja prethodnog Krajnjeg cilja koji je formiran ranije.[11]

Da li je Tuđman stoga dijelio Zajednički zločinački cilj etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva? Dok Žalbeno vijeće posvećuje 62 stranice razmatranju Tuđmanove želje da podijeli Bosnu, daleko je premalo prostora dodijelilo bilo kakvoj analizi daleko važnijeg pitanja Tuđmanove namjere da počini etničko čišćenje. Što su „Brijunski transkripti“ ovog predmeta? Žalbeno vijeće ne navodi ništa takvo.

Žalbeno vijeće prvo objašnjava kako je Raspravno vijeće „zaključilo da su već u prosincu 1991. članovi rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, među kojima i Boban, i čelnici Hrvatske, među kojima i Franjo Tuđman, ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja UZP-a neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijima za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni.“[12] Međutim, ovakav zaključak Raspravnog vijeća temelji se na njegovom tumačenju Dokaznog predmeta P00089 (Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika RH od 27. prosinca 1991. godine) te Dokaznog predmeta P00021 (knjige bosanskog Hrvata Ante Valente,).[13] Žalbeno vijeće razmotrilo je Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika i zaključilo, „Relevantni dijelovi Transkripta zapisnika sa sastanka Predsjednika promatrani u cijelosti ne odražavaju jasan konsenzus o političkom cilju koji bi kao svoju logičnu posljedicu imao etničko čišćenje.“[14] Što se tiče knjige g. Valente, Žalbeno vijeće zaključilo je da iako se u knjizi poziva na premještanje Muslimana u središnju Bosnu, „njegova knjiga ne podupire širu pretpostavku da su članovi UZP-a dijelili to uvjerenje u prosincu 1991.“[15]

Prema tome, dokaz na koji se Raspravno vijeće oslanjalo u svojoj presudi prema Žalbenom vijeću ne podupire zaključak da je Tuđman, ili bilo tko drugi, namjeravao počiniti etničko čišćenje počevši od prosinca 1991. godine.

Unatoč tomu, Žalbeno vijeće pokušava rehabilitirati zaključak Raspravnog vijeća o Tuđmanovoj namjeri etničkog čišćenja tvrdnjom da je Raspravno vijeće donijelo „zaključke u drugim točkama“ svoje presude koji podupiru takav zaključak:

Raspravno vijeće donijelo je brojne zaključke u drugim točkama koji pokazuju da je čelništvo HZ(R) HB-a zajedno s Tuđmanom usvojilo namjeru da promijeni nacionalni sastav stanovništva na teritorijima za koje se tvrdilo da pripadaju HZ(R) HB-u – dakle, da etnički očisti teritorij koji se smatrao hrvatskim od Muslimana – prije početka postojanja UZP-a sredinom siječnja 1993. godine. Petković te zaključke nije osporavao u ovoj pod-osnovi žalbe. Bilo kako bilo, Žalbeno vijeće napominje kako je Raspravno vijeće izričito utvrdilo da je ZZC nastao tek sredinom siječnja 1993. zbog nedostatka dokaza u potporu zaključka da je isti postojao prije tog vremena. Žalbeno vijeće stoga je konstatiralo da Petković nije uspio pokazati da bi nejasnoće u dokaznoj osnovi koju je iznijelo Raspravno vijeće mogle imati ikakvog utjecaja na njegovu osuđujuću presudu.[16]

Međutim, Žalbeno vijeće nije navelo nikakve konkretne „zaključke u drugim točkama“ presude Raspravnog vijeća gdje je Raspravno vijeće pokazalo kaznenu namjeru Tuđmana, Šuška i Bobetka. Kao „zaključke u drugim točkama“ gdje je Raspravno vijeće pokazalo Tuđmanovu kaznenu namjeru Žalbeno vijeće navodi točke 9-24, 44 i 1232 presude Raspravnog vijeća.[17] Međutim, u tim se točkama presude Raspravnog vijeća ne navode nikakve dokazi Tuđmanove namjere da počini etničko čišćenje:

  • U točkama 9-24 presude Raspravno vijeće razmatra Tuđmanovu želju da podijeli Bosnu („Krajnji cilj“) a ne njegovu navodnu želju počinjenja etničkog čišćenja („zajednički zločinački cilj“).
  • Točka 44 presude Raspravnog vijeća ne sadrži nikakav dokaz da su hrvatski dužnosnici namjeravali počiniti etničko čišćenje. Umjesto toga, kaže sljedeće:

„Dokazi pokazuju da su, od sredine siječnja 1993., rukovodioci HVO-a i neki hrvatski rukovodioci imali plan da konsolidiraju kontrolu HVO-a nad provincijama 3, 8 i 10, koje su prema Vance-Owenovom planu trebale pripasti bosanskim Hrvatima, te, prema njegovom tumačenju rukovodstva HVO-a, da eliminiraju svaki otpor Muslimana u tim provincijama i izvrše „etničko čišćenje“ Muslimana kako bi one postale većinski ili gotovo isključivo hrvatske.“[18]

Prema tome, Raspravno vijeće zaključilo je da su čelnici HVO-a bili ti koji su namjeravali počiniti etničko čišćenje bez ikakvog izričitog zaključka da su hrvatski čelnici dijelili tu istu namjeru. Nadalje, u točci 44 presude Raspravnog vijeća ne navodi se nikakav dokaz koji bi podupirao takav zaključak protiv hrvatskih dužnosnika.[19]

  • I na kraju, Tuđman, Šušak i Bobetko se uopće ne spominju u točci 1232 presude Raspravnog vijeća te stoga zaključci izneseni u toj točci ne mogu služiti kao potpora tvrdnji Žalbenog vijeća da je Raspravno vijeće iznijelo „zaključke u drugim točkama“ u potporu svog zaključka da su oni dijelili zajednički zločinački cilj počinjenja etničkog čišćenja.[20]

Prema tome, zaključivši da se Raspravno vijeće pogrešno oslanjalo na Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika RH od 27. prosinca 1991. i na knjigu g. Valente kao dokaz Tuđmanove namjere počinjenja etničkog čišćenja, Žalbeno vijeće ne može navesti nikakve druge dokaze uvedene u zapisnik koji bi mogli poduprijeti takav zaključak. Isto se odnosi i na ministra Šuška i generala Bobetka. Ne postoje nikakvi „Brijunski transkripti“ ili sličan dokaz koji bi sugerirao da su hrvatski dužnosnici namjeravali etnički očistiti bosanske Muslimane. Bez dokaza o njihovoj kaznenoj namjeri za počinjenje etničkog čišćenja, predsjednik Tuđman, ministar Šušak i general Bobetko bili bi oslobođeni bilo kakvih optužbi da su sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu.

III.       Ni Raspravno vijeće niti Žalbeno vijeće nije utvrdilo da su Tuđman, Šušak i Bobetko sudjelovali u etničkom čišćenju (ne postoji Actus Reus)

Za treći element sudjelovanja u UZP-u potrebno je dokazati da je optuženik počinio kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a ili da je pomogao drugima u počinjenju takvog kaznenog djela („actus reus“ UZP-a). Nije dovoljno da namjeravate počiniti kazneno djelo. Morate zapravo i napraviti nešto da počinite kazneno djelo ili da pomognete drugima u istome. Koja su onda kaznena djela počinili Tuđman, Šušak i Bobetko u svrhu promicanja navodnog cilja etničkog čišćenja bosanskih Muslimana?

Raspravno vijeće nije iznijelo nikakve zaključke kojima bi pokazalo da su Tuđman, Šušak i Bobetko počinili takva kaznena djela. U izostanku takvih zaključaka, te se hrvatske dužnosnike ne bi moglo smatrati odgovornima za sudjelovanje u UZP-u. Tijekom žalbenog postupka u predmetu Prlić, Tužiteljstvo nije moglo ukazati ni na jedan takav zaključak u presudi Raspravnog vijeća. Shodno tomu, Tužiteljstvo je pokušalo popuniti tu rupu u obrazloženju Raspravnog vijeća o Tuđmanu, Šušku i Bobetku tvrdnjom da je Raspravno vijeće „razumno zaključilo da je Tuđman bio član UZP-a“[21] unatoč tomu što nije donijelo nikakve konkretne zaključke da je Tuđman (ili Šušak, ili Bobetko) počinio ikakva kaznena djela etničkog čišćenja. Sa stajališta Tužiteljstva, dokazi uvedeni u spis podupiru zaključak da su hrvatski dužnosnici pomogli počinjenju etničkog čišćenja između ostalog opskrbljivanjem HVO-a oružjem.[22] Iako je Žalbeno vijeće uzelo u obzir stajalište Tužiteljstva, ono u svojoj presudi nigdje ne navodi da se slaže s argumentima Tužiteljstva. Štoviše, dva suca Žalbenog vijeća u predmetu Prlić (Agius i Meron) također su bili suci u predmetu Momčila Perišića te su glasali za poništavanje osuđujuće presude Perišiću upravo iz razloga što snabdijevanje oružjem – bez dokaza o konkretnoj namjeri za počinjenje zločina – nije dovoljno za utvrđivanje kaznene odgovornosti.

Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće, stoga, nije ustanovilo da su predsjednik Tuđman, ministar Šušak i general Bobetko počinili (ili pomogli drugima da počine) bilo kakva kaznena djela te stoga ne bi niti mogli biti odgovorni za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu. Žalbeno vijeće to je potvrdilo u svojoj ranijoj Odluci od 19. srpnja 2016: „Raspravno vijeće nije donijelo nikakve konkretne zaključke vezano za sudjelovanje [Tuđmana, Šuška i Bobetka] u UZP-u te ih nije proglasilo krivima ni za kakvo kazneno djelo“.[23]

  1. Žalbeno vijeće nije razmatralo odgovornost hrvatskih dužnosnika

Nemogućnost Tribunala da navede dokaze koji utvrđuju mens rea actus reus potrebne za utvrđivanje odgovornosti za UZP u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka, pokazuje da ova tri hrvatska dužnosnika nisu bila odgovorna za kaznena djela etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini. Obzirom na velik interes javnosti za tvrdnju Tužiteljstva da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi UZP-a, Žalbeno vijeće trebalo je konačno razriješiti to pitanje. Ono to nije učinilo.

Suočeno s izričitim zahtjevom žalitelja da razriješi pitanje sudjelovanja hrvatskih dužnosnika u UZP-u, Žalbeno vijeće presudilo je da žalitelji „nisu pokazali kako bi ikakva navodna greška glede sudjelovanja Tuđmana, Šuška i Bobetka u UZP-u utjecala na zaključak da“[24] su žalitelji sudjelovali u UZP-u. Nadalje, „Žalbeno vijeće podsjeća da nije potrebno, u pravnom smislu, da raspravno vijeće donosi zaseban zaključak o namjeri svakog pojedinog člana UZP-a,“ a Raspravno vijeće „nije bilo dužno razmatrati pojedinačna djela ili u detalje ispitati namjeru svakog pojedinog člana UZP-a koji nije optuženik u ovom predmetu.“[25] Posljedično tomu, Žalbeno vijeće odlučilo je da je pitanje odgovornosti Tuđmana, Šuška i Bobetka (ili izostanak njihove odgovornosti) za UZP irelevantno za žalbu šestorice optuženika te da ga Žalbeno vijeće stoga ne treba razmatrati.

Šteta je što je Žalbeno vijeće odlučilo ne riješiti ta važna pitanja. Žalbeno vijeće trebalo je ili naglasiti da hrvatski dužnosnici nisu bili stranka u ovom predmetu te ih se stoga nije moglo niti imenovati članovima UZP-a, ili je trebalo obrazložiti na čemu se temelji njihova odgovornost za UZP. Umjesto toga, Žalbeno vijeće odabralo je najgoru moguću opciju: odbilo je razmotriti to pitanje čime je tvrdnja da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi UZP-a ostala takva kakva je iako Tribunal (prema riječima samog Žalbenog vijeća) nije donio „nikakve konkretne zaključke vezano za sudjelovanje [Tuđmana, Šuška i Bobetka] u UZP-u“, tj. Tribunal nije donio potrebne zaključke vezano za mens rea actus reus da bi utvrdio njihovu odgovornost.

Odluka Žalbenog vijeća da ne razmotri to pitanje još je više zabrinjavajuća u svijetlu činjenice da je Žalbeno vijeće itekako svjesno da niti jedan dužnosnik Republike Srbije nije od strane MKSJ-a proglašen sudionikom u brojnim bosansko-srpskim UZP-ovima za koje su Ratko Mladić i Radovan Karadžić (među mnogim drugima) osuđeni. Što su Tuđman, Šušak i Bobetko napravili u Bosni a Slobodan Milošević nije? Ako je utvrđivanje da je HVO imao namjeru osnovati Herceg-Bosnu bilo dovoljno za utvrđivanje Tuđmanove odgovornosti u sklopu UZP-a za zločine koje je HVO počinio protiv bosanskih Muslimana, zašto MKSJ nije mogao utvrditi da je Milošević bio član UZP-a zbog toga što je naoružavao bosanske Srbe s namjerom osnivanja Republike Srpske, znajući da su bosanski Srbi činili zločine?

MKSJ je imao nebrojeno mnogo prilika da utvrdi da je Milošević bio član UZP-a u Bosni. Tužiteljstvo ga je imenovalo članom UZP-a u optužnicama protiv Mladića, Karadžića, Momčila Krajišnika, i drugih. U svakom od tih predmeta Raspravno vijeće odbilo je utvrditi da je Milošević ili bilo koji drugi dužnosnik Republike Srbije bio član UZP-a. U predmetu Jovice Stanišića, koji je bio izričito optužen za sudjelovanje u UZP-u sa Slobodanom Miloševićem s ciljem počinjenja zločina u Hrvatskoj i Bosni, Raspravno vijeće uložilo je maksimalne napore da u svojoj presudi izbjegne razmatranje pitanja da li je čelništvo Srbije (uključujući točno Miloševića) bilo uključeno u UZP.[26] U predmetu Momčila Perišića, bivšeg srpskog generala koji je bio načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, Tužiteljstvo ga je optužilo za suučesništvo u zločinima bosanskih Srba zbog opskrbljivanja bosanskih Srba oružjem iz Srbije. Međutim, Tužiteljstvo u optužnici nije optužilo Perišića (ili bilo kojeg drugog srpskog dužnosnika) da je bio član udruženog zločinačkog pothvata s bosanskim Srbima.

Pitanje dvostrukih mjerila MKSJ-a stoga je legitimno pitanje. Kakvi god su pravni standardi bili primijenjeni na Srbiju, isti su trebali biti primijenjeni i na Hrvatsku. Međutim, kao što je gore navedeno, MKSJ nije donio konkretne zaključke da su hrvatski dužnosnici bili sudionici UZP-a. Nažalost, Žalbeno vijeće odlučilo je ne izreći jasno da dokazi ne pokazuju postojanje obilježja actus reus mens rea potrebnih za utvrđivanje odgovornosti Tuđmana, Šuška i Bobetka za UZP. Rezultati propusta Žalbenog vijeća da to učini su očekivani: zaprepaštenost u Hrvatskoj, pogrešan osjećaj opravdanosti u Srbiji jer „mi nismo bili uključeni u zločine u Bosni ali Hrvatska jest“, te kombinacija jednog i drugog u Bosni i Hercegovini.

Nažalost, dio nasljeđa MKSJ-a jest također i to da novinari, vlade, žrtve i javnost u cjelini rijetko čitaju presude MKSJ-a i dokaze na kojima se te presude temelje. Umjesto toga, dojmovi o presudama MKSJ-a nastaju u minutama ili satima nakon izricanja presuda, često na temelju sažetaka presuda ili priopćenja za tisak od strane Tužiteljstva. Ali, sve presude su javno dostupne. Većina dokaza u predmetima MKSJ-a javno je dostupna na internetskim stranicama MKSJ-a.

Javnost ima pravo – možda i dužnost – ispitati presude i dokaze. Pod sunčevim svjetlom presuda u predmetu Prlić pokazuje da ne postoje uvjerljivi dokazi da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili odgovorni za zločine počinjene u sklopu udruženog zločinačkog pothvata.

A Tribunal nije donio potrebne izričite zaključke da jesu.

Luka Mišetić

[1] Izjava Tužiteljstva povodom presude u predmetu Tužitelj protiv Jadranka Prlića i dr., 29. studenog 2017., dostupno na sljedećoj adresi: http://www.icty.org/bcs/press/izjava-tu%C5%BEila%C5%A1tva-povodom-presude-u-predmetu-tu%C5%BEilac-protiv-jadranka-prli%C4%87a-i-drugih
[2] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Odluka po Zahtjevu Republike Hrvatske za odobrenje za postupanje u svojstvu Amicus Curiae i podnošenje Amicus Curiae podneska, u točci 9 (19. srpnja 2016).
[3] Tužitelj protiv Ratka MladićaPresuda Raspravnog vijeća, Svezak IV, str. 2090, fusnota 15357
[4] Tužitelj protiv Ante Gotovine, Presuda Raspravnog vijeća, Svezak II, točka 1953.
[5] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 592.
[6] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 836.
[7] Npr. prema Washingtonskom sporazumu iz 1994. Republika Hrvatska i Federacija Bosne i Hercegovine (što je uključivalo i muslimanski i hrvatski dio Bosne) pristali su na ulazak u konfederaciju. Nadalje, u predmetu Perišić je MKSJ zaključio da to što je Srbija dostavljala oružje bosanskim Srbima s ciljem promicanja političkih ciljeva bosanskih Srba ne znači da je sudjelovala u etničkom čišćenju.
[8] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 828.
[9] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842.
[10] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[11] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[12] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[13] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Raspravnog vijeća, Svezak IV, točka 43.
[14] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 841.
[15] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 841.
[16] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842.
[17] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842, fusnota 2674.
[18] Naglasak dodan.
[19] U točci 783. svoje presude Žalbeno vijeće također navodi da je Raspravno vijeće iznijelo zaključak u točci 44. svoje presude da su „rukovodioci HVO-a i neki hrvatski rukovodioci imali plan da konsolidiraju kontrolu HVO-a nad provincijama 3, 8 i 10, i da ‘etnički očiste’ Muslimane kako bi one postale ‘većinski ili gotovo isključivo hrvatske’.“ Međutim, kao što je gore spomenuto, u točci 44. presude Raspravnog vijeća ne spominje se nikakav takav zaključak u odnosu na namjeru „hrvatskih dužnosnika.“ Za razliku od toga, Raspravno vijeće zaključilo je da su rukovodioci HVO-a i „hrvatski dužnosnici“ htjeli uspostaviti kontrolu nad određenim provincijama, te da su rukovodioci HVO-a protumačili da je za ostvarenje tog cilja potrebno etničko čišćenje Muslimana.
[20] Žalbeno vijeće možda se namjeravalo referirati na točku 1231 presude Raspravnog vijeća (u kojoj se doista i spominju Tuđman, Šušak i Bobetko) pa su pogrešno naveli točku 1232. Međutim, čak i da je tako, čitanje točke 1231 pokazuje da Raspravno vijeće nije navelo nikakve dokaze u potporu zaključka da su Tuđman, Šušak ili Bobetko namjeravali etnički očistiti bosanske Muslimane.
[21] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Transkript sa suđenja (21. ožujka 2017.), str. 350, redovi 23-24.
[22] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1750, fusnota 5775.
[23] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Odluka po Zahtjevu Republike Hrvatske za odobrenje za postupanje u svojstvu Amicus Curiae i podnošenje Amicus Curiae podneska, u točci 9 (19. srpnja 2016).
[24] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1911.
[25] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1751.
[26] Tužitelj protiv Jovice Stanišića, Presuda Žalbenog vijeća, na stranicama 11-42.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari