Pratite nas

Kultura

“Zdravo oko – sjećanja” – promocija Bušićeve knjige

Objavljeno

na

Ključ svega je u ljudima. Pravi ljudi će naći rješenje za naše probleme. No, danas su krivi ljudi na pravim mjestima – ovim kratkim dijelom tonskog zapisa jednog od govora Zvonka Bušića započela je jučer, u prepunom predvorju zagrebačkog muzeja Mimara, promocija Bušićeve knjige “Zdravo oko – sjećanja” koju je dovršila njegova supruga Julienne Bušić, a izdao Večernji list.

Nazvavši Bušića iznimnim piscem i filozofom života, direktor sadržaja Večernjeg lista Dražen Klarić uvodno je poželio da Bušićevi “lakočitljivi memoari” nadrastu ideološke i političke podjele u našem društvu, dok je urednik knjige Damir Pešorda za Bušića kazao da je bio revolucionar, pustolovni duh i pjesnik života.

Pišu li samo tašti ljudi?

– Ova knjiga otkriva Zvonkove intimne preokupacije i filozofska razmišljanja, a daje naslutiti i pozadinu njegova posljednjeg čina – reče Pešorda otkrivši da je Bušić nevoljko počeo pisati o svom životu, misleći da to rade samo tašti ljudi, da bi na kraju pristao svoj život i razmišljanja staviti na papir i zato da opiše sustav i način života u američkim zatvorima u kojima je proveo 32 godine. Uz napomenu kako je Bušić bio sjajan govornik, ali je pisao teško.

– Iako nije želio kronološki pisati o svom životu, ova je knjiga dojmljiva i potresna cjelina koju je Julienne nenametljivo nastavila i završila. I ova se knjiga može čitati na tri razine, kao povijesni dokument, sinteza filozofsko-političkih razmišljanja i kao dobra literatura – rekao je Pešorda otkrivši kako mu Bušić priznao da je u zatvoru počeo pisati roman nazvan “Starac”, ali je rukopis nestao za jednog od zatvorskih pregleda.

Bušićev prijatelj Dražen Budiša potom se vrlo dojmljivo i nadahnuto vratio 45 godina unatrag, u vrijeme kada su Zvonko i Julienne upoznali u Beču, da bi nizanje uspomena nastavio podsjećanjem na Juliennino bacanje letaka sa zagrebačkog nebodera, Zvonkovu otmicu aviona čime je svijet želio upoznati s položajem Hrvatske u bivšem režimu… Budiša reče kako je svojevremeno pisao i Nelsonu Mendeli tražeći od njega da podupre zahtjev za Bušićevim oslobađanjem, no odgovor nikada nije stigao.

– Ja sam jedan od ljudi koji je Zvonka razočarao. Ne zbog onoga što sam u politici radio, već zbog onoga što nisam uradio. On be obazrivo prekoravao i poticao da se ponovno angažiram, a ja sam njega upozoravao na to što ga u Hrvatskoj čeka, a on to u početku nije razumijevao. Izašavši iz zatvora on je kao tić iz gnijezda pao u prašumu. Brzo je svladao tehnološke novosti, ali nije mogao svladati hrvatsku zbilju. Pribojavao sam se trenutka kada će shvatiti da san i java nisu isto. Zvonko je dvaput otišao, jednom iz politike, drugi put iz života. Dvaput je rekao: “Ne mogu više”, ali nikada se nije odrekao onih vrijednosti koje je imao cijelog života, nikada nije posumnjao u svoje ideale. A za hrvatsku državu možemo reći da još uvijek čeka one vrijednosti zbog kojih su neki život dali – kazao je Budiša.

Na kraju promocije Bušićeva supruga Julienne podsjetila je na to kako je Zvonko uvijek tvrdio da je u ljudskim odnosima najvažnije prijateljstvo, a da mnogobrojnost okupljenih na promociji njegova djela pokazuje koliko je on ima prijatelja.

Najavila je kako će, unatoč negativnom stavu ministrice kulture, uskoro s radom započeti zaklada “Zvonko Bušić” te poručila: “Borba još nije gotova. Idemo dalje baš onako kako bi Zvonko želio”.

Vojnik jedne ideje

Tijekom promocije dramski glumac Dragan Despot pročitao je dva ulomka iz Bušićevih memora. U jednom Bušić piše kako mu je, nakon što je izašao iz skučenosti i uhodanosti zatvora, odjednom svega bilo previše te se nije mogao nositi s obiljem i viškom.

Despot je čitajući drugi ulomak okupljenima prenio i ove Bušićeve riječi:

– Ja sam cijeli život, mada ni dana nisam nosio nijednu vojnu odoru, bio vojnik, vojnik jedne ideje”

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Književna besmrtnost Pavla Pavličića

Objavljeno

na

Objavio

Akademik Pavao Pavličić u srca hrvatskih ljubitelja književnosti ulazi od malih nogu te se moja generacija ljudi sada u poznim 40-tim, na neki način i odgajala uz djela književnog “Mozarta s Dunava” , čija olovka piše i piše i nikako da stane. Napisao je 101, a objavio sto književnih djela, što je i više nego dovoljan opus za ozbiljnija istraživanja. Ovo je samo jedan mali kratki zapis o čovjeku naših dana, koji je prešao granice velikih književnih stvaratelja i koji je već odavno ušao u hrvatsku književnu besmrtnost.

U aktualnom književnom trenutku u Republici Hrvatskoj najveću pozornost plijeni rad jednoga umirovljenika.  Neki će reći kako njegov rad više liči na rad čovjeka u najbpljim godinama te da mu   umirovljenički status uopće ne odgovara niti priliči, a niti je argumentiran. Čak štoviše, akademik Pavao Pavličić u svom osmom životnom desetljeću stvara  svoja najbolja književna  djela, pa ne čudi da se nakladnička kuća, kojoj pripada, zagrebački Mozaik, ovih dana odlučuje tiskati i drugo izdanje knjige “Bakrene sove”, a čije je prvo izdanje tiskano i objavljeno prije samo nekoliko mjeseci.

Akademik Pavao Pavličić u srca hrvatskih ljubitelja književnosti ulazi od malih nogu te se moja generacija ljudi sada u poznim 40-tim, na neki način i odgajala uz djela književnog “Mozarta s Dunava” , čija olovka piše i piše i nikako da stane. Napisao je 101, a objavio sto književnih djela, što je i više nego dovoljan opus za ozbiljnija istraživanja. Zato se nakladnička kuća “Mozaik” vjerojatno i odlučila djela izdavati izabrana djela. Nakon prvoga kola, evo i drugoga, a kojega je složila i priredila književnica Julijana Matanović. Vidi se da to nije bio samo urednički posao, nego posao pun ljubavi prema dragom čovjeku, književniku, profesoru, pa sada, eto, i suprugu. Kad se uz znanje i rad ugradi i ljubav, onda zasigurno djelo dobiva na posebnoj kvaliteti i sadržajnosti te emociji.

Tijekom predstavljanja drugoga kola izabranih djela Pavla Pavličića, profesorica Matanović se složila kako se radilo o teškom izboru. Dakako, nije lako izabrati pet najboljih od 100 izuzetno dobrih knjiga, ali za znalca svojega posla kakva je profesorica Matanović, posao se  mogao uspješno i završtiti. Posebno iz razloga što je urednica i strasna čitateljica Pavličićeve književnosti, a koja je u drugom kolu sastavljena od isključivo lektirnih naslova. Drugo kolo izabranih djela Pavla Pavličića urednice Julijane Matanović., sastoji se iz sljedećih djela: “Nevidljivo pismo (1993.), “Škola pisanja”(1994.), “Diksilend” (1995.),  memoarski zapisi “Šapudl”(1995.) i “Kruh i mast”(1996.) te “Devet spomenika” (2006.).

Gostujući u današnjem “Dobro jutro, Hrvatska” književnik Pavličić je potvrdio našu tezu o njemu kao neumornom radniku na “Njivi Gospodnjoj”, kazavši kako jednako kao i do sada nastavlja produktivno pisati. Njegova književna duša rađa nove ideje, pa kaže kako želi napraviti jednu knjigu o popularnim popijevkama i njihovim tekstovima, za koje se čak i ne zna  tko im je autor a svi ih pjevamo.

Ovo je samo jedan mali kratki zapis o čovjeku naših dana, koji je prešao granice velikih književnih stvaratelja i koji je već odavno ušao u hrvatsku književnu besmrtnost.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

KRVAVA TROBOJNICA

Objavljeno

na

Objavio

Velimir Velo Raspudić: “Nema ništa teže nego izgubiti voljenu osobu u ratu! Ali nekako se ne mogu oteti dojmu da je možda najteže izgubiti brata. Ovu pjesmu posvećujem svima koji su osjetili takvu bol.”

KRVAVA TROBOJNICA

“Davno je to bilo”: kažu!
“Tko se još i sjeća rata”?
Ne bi tako govorili,
da su izgubili brata!

I sad mojoj staroj majci
bistra suza lice mije.
Čekala ga ona dugo!
Vratio se nikad nije!

Često njoj u san svrati,
pa se tužna jutrom budi.
Za svog sina Boga moli .
Ne proklinje, niti sudi!

Tužan otac i sad gleda
niz poljanu u daljine.
Kao da mu čitam misli:
“Vrati mi se mili sine”!

Ali on se vratit neće,
to mi kaže suza s lica.
Njega crna zemlja krije
i krvava trobojnica!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari