Pratite nas

Kultura

“Zdravo oko – sjećanja” – promocija Bušićeve knjige

Objavljeno

na

Ključ svega je u ljudima. Pravi ljudi će naći rješenje za naše probleme. No, danas su krivi ljudi na pravim mjestima – ovim kratkim dijelom tonskog zapisa jednog od govora Zvonka Bušića započela je jučer, u prepunom predvorju zagrebačkog muzeja Mimara, promocija Bušićeve knjige “Zdravo oko – sjećanja” koju je dovršila njegova supruga Julienne Bušić, a izdao Večernji list.

Nazvavši Bušića iznimnim piscem i filozofom života, direktor sadržaja Večernjeg lista Dražen Klarić uvodno je poželio da Bušićevi “lakočitljivi memoari” nadrastu ideološke i političke podjele u našem društvu, dok je urednik knjige Damir Pešorda za Bušića kazao da je bio revolucionar, pustolovni duh i pjesnik života.

Pišu li samo tašti ljudi?

– Ova knjiga otkriva Zvonkove intimne preokupacije i filozofska razmišljanja, a daje naslutiti i pozadinu njegova posljednjeg čina – reče Pešorda otkrivši da je Bušić nevoljko počeo pisati o svom životu, misleći da to rade samo tašti ljudi, da bi na kraju pristao svoj život i razmišljanja staviti na papir i zato da opiše sustav i način života u američkim zatvorima u kojima je proveo 32 godine. Uz napomenu kako je Bušić bio sjajan govornik, ali je pisao teško.

– Iako nije želio kronološki pisati o svom životu, ova je knjiga dojmljiva i potresna cjelina koju je Julienne nenametljivo nastavila i završila. I ova se knjiga može čitati na tri razine, kao povijesni dokument, sinteza filozofsko-političkih razmišljanja i kao dobra literatura – rekao je Pešorda otkrivši kako mu Bušić priznao da je u zatvoru počeo pisati roman nazvan “Starac”, ali je rukopis nestao za jednog od zatvorskih pregleda.

Bušićev prijatelj Dražen Budiša potom se vrlo dojmljivo i nadahnuto vratio 45 godina unatrag, u vrijeme kada su Zvonko i Julienne upoznali u Beču, da bi nizanje uspomena nastavio podsjećanjem na Juliennino bacanje letaka sa zagrebačkog nebodera, Zvonkovu otmicu aviona čime je svijet želio upoznati s položajem Hrvatske u bivšem režimu… Budiša reče kako je svojevremeno pisao i Nelsonu Mendeli tražeći od njega da podupre zahtjev za Bušićevim oslobađanjem, no odgovor nikada nije stigao.

– Ja sam jedan od ljudi koji je Zvonka razočarao. Ne zbog onoga što sam u politici radio, već zbog onoga što nisam uradio. On be obazrivo prekoravao i poticao da se ponovno angažiram, a ja sam njega upozoravao na to što ga u Hrvatskoj čeka, a on to u početku nije razumijevao. Izašavši iz zatvora on je kao tić iz gnijezda pao u prašumu. Brzo je svladao tehnološke novosti, ali nije mogao svladati hrvatsku zbilju. Pribojavao sam se trenutka kada će shvatiti da san i java nisu isto. Zvonko je dvaput otišao, jednom iz politike, drugi put iz života. Dvaput je rekao: “Ne mogu više”, ali nikada se nije odrekao onih vrijednosti koje je imao cijelog života, nikada nije posumnjao u svoje ideale. A za hrvatsku državu možemo reći da još uvijek čeka one vrijednosti zbog kojih su neki život dali – kazao je Budiša.

Na kraju promocije Bušićeva supruga Julienne podsjetila je na to kako je Zvonko uvijek tvrdio da je u ljudskim odnosima najvažnije prijateljstvo, a da mnogobrojnost okupljenih na promociji njegova djela pokazuje koliko je on ima prijatelja.

Najavila je kako će, unatoč negativnom stavu ministrice kulture, uskoro s radom započeti zaklada “Zvonko Bušić” te poručila: “Borba još nije gotova. Idemo dalje baš onako kako bi Zvonko želio”.

Vojnik jedne ideje

Tijekom promocije dramski glumac Dragan Despot pročitao je dva ulomka iz Bušićevih memora. U jednom Bušić piše kako mu je, nakon što je izašao iz skučenosti i uhodanosti zatvora, odjednom svega bilo previše te se nije mogao nositi s obiljem i viškom.

Despot je čitajući drugi ulomak okupljenima prenio i ove Bušićeve riječi:

– Ja sam cijeli život, mada ni dana nisam nosio nijednu vojnu odoru, bio vojnik, vojnik jedne ideje”

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Ratnika rodila je mati, Domovino morala bi znati

Objavljeno

na

Objavio

VITEZ ĆIKOTA

Ratnika rodila je mati,
Domovino morala bi znati.
Ti ga majci bez milosti uze,
ostavi joj samo bol i suze!

Kad bi mogla ova pjesma moja
opjevati tog najvećeg heroja,
što za narod ne žali života,
Maria Hrkaća zvanog Ćikota!

Pisao bi, nikad stao ne bi,
a znao bi duboko u sebi,
da ni jedna pjesma moja,
ne može opjevat tolikog heroja!

Bez imalo straha na licu,
prikriži se, poljubi šahovnicu,
gordo poput jarbola stoji,
prkosi smrti jer je se ne boji!

Ali smrt uzima heroje
baš zato što je se ne boje!
I kao da je čekala njega,
viteza sa Širokog Brijega!

Uzela je tijelo i ništa više,
velikim slovim u povijesti piše
i ostat će pisano nakon svega:
VITEZ ĆIKOTA SA ŠIROKOG BRIJEGA!!!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

 

Na današnji dan 1993. godine poginuo je jedan od ratnih heroja, jedna od legendi iz vremena Herceg Bosne, Mario Hrkać – Ćikota. Život je položio u okolini Sovića kod Jablanice u borbama s Armijom BiH, sastavljenom od mudžahedina, pretače ISIL-a koje je osobno pozvao i podržavao predsjednik Republike BiH Alija Izetbegović.

Ćikota i mnogi njegovi suborci bili su trn u očima zvijeri istreniranih za ubijanje, dovedenih s određenih područja arapskih i islamskih zemalja, gdje je obezglaviti čovjeka bilo sasvim normalno. Nažalost, takvu praksu pripadnici odreda EL-Mudžahid primijenili su i među Hrvatima i među Srbima, te su djelovali pod zastavom: “Naš put je džihad”. Zapovjednik Kažnjeničke bojne od 15. kolovoza 1992. po kojem je 83. domobranska pukovnija iz Širokog Brijega nazvana njemu u čast nikad se nije predavao višestruko nadmoćnijim protivnicima i oni koji ga se sjećaju tvrde da je unatoč mladosti bio zapovjednik kojeg se poštivalo i zahvaljujući kojem su dobivene mnoge teške bitke.(grude.com)

 

Velimir Velo Raspudić: Sve se može zaboraviti ali oni !!!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Senzacija iz poljudskog samostana: pronađeno 30 knjiga Marka Marulića

Objavljeno

na

Objavio

Prava senzacija objavljena je iz biblioteke franjevačkog samostana uz drevnu crkvu Gospe od Poljuda u Splitu: pronađeno je trideset knjiga, među njima i inkunabule (tiskane do 1500. godine) iz osobne biblioteke Marka Marulića (1450. – 1524.), splitskog humanista i oca hrvatske književnosti, već za života čuvenog u starom svijetu, s njegovim bilješkama na marginama i nekoliko ilustracija!

Ovu vijest je pred uskim krugom zainteresiranih štovatelja i stručnjaka za Marulovo djelo iznio Zvonko Pandžić, viši studijski savjetnik pretežito u njemačkim institucijama, koji se godinama bavi klasičnom filologijom te pronalaskom, proučavanjem i objavljivanjem djela starih hrvatskih autora.

Dr. fra Bernardin Škunca pojasnio je kako je došlo do ovih otkrića, navodeći kako ni fratri u samostanu nisu bili svjesni što se stoljećima čuva u biblioteci, piše SlobodnaDalmacija

– Knjižnica našeg samostana na Poljudu bila je klasificirana po sistemu veličine knjige, stare knjige, kodeksi i nova izdanja. Nedavno smo ozbiljno prionuli sistematizaciji biblioteka i arhiva u suradnji s Gradskom knjižnicom Marka Marulića, a u ime braće bili smo zaduženi fra Šime Škibola i ja, te jedna knjižničarka. Znali smo da je Marulić oporučno samostanu na Poljudu ostavio nekoliko knjiga iz svoje biblioteke, ali sve je promijenio dolazak Zvonka Pandžića, koji je prema Marulićevu rukopisu na marginama otkrio kako ih ima puno više, te je zasad izdvojio trideset takvih volumena. Stoga smo odlučili potaknuti daljnje istraživanje kako bi se utvrdila prava vrijednost inkunabula i knjiga iz knjižnice Marka Marulića, koja je bila jedna od najznačajnijih u tadašnjem Splitu – objasnio je fra Bernardin.

Istraživač Pandžić je naveo kako je riječ o trideset inkunabula i knjiga tiskanih od 1471. do 1522. godine različitog sadržaja: tu je nekoliko izdanja Biblije, klasična rimska djela, izdanja s područja teologije, pravne znanosti, čak i medicine…

– Marulić je franjevcima darovao ne tri, kako stoji u oporuci, nego najmanje trideset knjiga, očito još za života, tako da je oporučno odlučivao samo o preostaloj biblioteci. Kako je pokopan kod franjevaca konventualaca u crkvi sv. Frane na Obali, zacijelo je i njima nešto ostavio, iako ih ne spominje u oporuci. Međutim, ti su franjevci 1607. godine, njegujući oboljele od kuge, zajedno s bolesnicima redom izumrli, a gradske vlasti dvije godine nisu dopuštale pristup samostanu. Potom su svu pokretninu, odjeću, knjige i slično potopili u živo vapno, a dvije ili tri inkunabule, koliko ih danas posjeduju, donesene su kasnije. U svakom slučaju, franjevci opservanti na Poljudu sada čuvaju više inkunabula nego sve druge splitske knjižnice zajedno – kazao je Pandžić, dodavši kako se na Poljudu čuva i Marulićev Evanđelistar iz 1516. godine.

– Znamo da su ti svesci bili Marulovi jer smo u njima pronašli njegove vlastoručne rubne komentare, a ima ih već prema svesku i Marulićevu interesu za određenog pisca, od nekoliko pa do tisuću, primjerice u Rhetorica ad Herennium i Sermones, te propovijedima franjevca Bernardina de Bustisa. Posebno je zanimljivo uočiti kako je Marko Marulić bio i sitnoslikarski nadaren jer nalazimo brojne crtane ukrase, manicule i vitice, inicijale i dva veća crteža: skicu zvonika Sv. Dujma, za koji je oporučno ostavio novac, te minijaturu turskog ratnika s turbanom, bradom, karakterističnim hlačama i isukanom sabljom! Očito je riječ o brzopoteznim skicama, a ne preciznim crtežima jer se tinta prenijela i na sljedeći list, što govori da je knjiga bila brzo zatvorena – otkriva Pandžić, kojeg pitamo kako je baš na Poljudu odlučio tražiti Marulove libre.

– Tražio sam latinske predloške za Marulićeve hrvatske prijevode, parafraze, vitae… o kojima sam pisao u knjizi “Nepoznata proza Marka Marulića”. Među dvadesetak Marulovih hrvatskih proznih rukopisa, u prvoj proznoj zbirci hrvatskoga “volgare illustre” je i prijevod “Dijaloga Grgura Velikoga pape”, a po Badalićevu popisu, ovdje se trebalo nalaziti latinsko izdanje te knjige.

To je, dakle, mogao biti metatekst Marulićeva hrvatskog prijevoda tog djela, to prije što nitko drugi u Splitu nije imao te “Dijaloge”. Njih, međutim, još nisam našao, nekoliko je inkunabula posloženo na pogrešnome mjestu, ali sam pronašao brojna druga tiskana i Marulovom rukom komentirana djela, također metatekstova njegovih prijevoda – pojašnjava “lovac na izgubljena djela” starih hrvatskih pisaca.

Napominje kako će ovo otkriće donijeti puno više podataka o njegovoj lektiri i interesima te u mnogim pojedinostima preciznije i nanovo interpretirati do danas poznata latinska i hrvatska djela Marulova.

– Bilo bi nužno sva ova djela, odnosno “glossae marginales”, također objaviti i znanstveno kontekstualizirati. Budući da sam u marulologiji jedna vrsta filološkog “advocatus diaboli”, vjerojatno me se neće pitati, ali kad bi me se ipak pitalo, sve bih ove knjige već ujutro počeo snimati u semantičku bazu podataka. Marko Marulić, kao najeuropskiji pisac u hrvatskoj književnosti i kulturi, svojim je djelom bio prisutan u gotovo svim europskim zemljama oko dva stoljeća u originalu i brojnim prijevodima. Stoga bi upravo njegova djela u Hrvatskoj i Europi, po uzoru na neke njemačke humaniste, trebala biti pristupačna svim istraživačima u digitalnom obliku u raznim formatima, što je moguće i ostvarivo. Tako bi se mogla lakše i brže priređivati kritička izdanja Marulićevih djela – zaključuje Zvonko Pandžić, predlažući da se formulira zahtjev za europski projekt kulture “Marcus Marulus”.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari