Pratite nas

Pregled

Zekanović: Dolazak traktora u Beograd nije početak hrvatske povijesti nego kraj srbočetničke agresije!

Objavljeno

na

Hrvoje Zekanović: Dolazak traktora u Beograd nije početak hrvatske povijesti nego kraj srbočetničke agresije!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Miro Bulj: Uvesti reda među teleoperatere pri postavljanje baznih stanica

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Mostov saborski zastupnik Miro Bulj prozvao je u utorak Vladu da je neargumentirano odbila njegove prijedloge izmjena zakona o graditeljstvu i o elektroničkim komunikacijama, kojima je htio uvesti red među teleoperatere pri postavljanju baznih stanica s istim standardima zaštite zdravlja i pravom građana na odlučivanje kao u ostalim europskim zemljama.

“Zajedno s Hrvatskom udrugom za zaštitu od elektromagnetskog zračenja dao sam u proceduru dvije zakonske inicijative kako bismo uveli red među teleoperaterima, no Vlada je na oba dala negativno mišljenje”, rekao je Bulj na konferenciji za novinare u Saboru.

Bulj: Plaćaju li teleoperateri pravo služnosti bit će novca za zdravstvo i školstvo

Istaknuo je kako tim zakonskim inicijativama traži da se teleoperateri u Hrvatskoj ponašaju kao u državama odakle dolaze i plaćaju pravo služnosti, pa će, tvrdi, biti novca za zdravstvo i školstvo.

“Od 2014. godine 400 jedinica lokalne samouprave dalo je zahtjeve da teleoperateri plaćaju pravo puta ili pravo služnosti. No, od HAKOM-a je odobreno da imaju pravo služnosti samo njih 70. Bez obzira što su teleoperateri dužni plaćati pravo služnosti, jedinice ih moraju tužiti da bi došli do svog novca”, rekao je Bulj.

Upozorio je kako se bazne stanice postavljaju po bolnicama, školama, diljem Hrvatske, a da su ljudi nemoćni u svojim prosvjedima. Podsjetio je na aktualni primjer u zadarskom naselju Borik, gdje su bazne stanice postavljene na zvoniku, pa su građani prozivali i biskupa i zadarskog gradonačelnika da stanu uz narod, a ne uz teleoperatere. “Biskup mora biti pastir naroda, a ne pastir teleoperatera”, poručio je.

Predstavnik Hrvatske udruge za zaštitu od elektromagnetnog zračenja Zdravko Anđel zamjera odbijenici Vlade na Buljev prijedlog da pravilnikom o jednostavnim građevinama više ne bude omogućeno postavljanje krovnih prihvataantenskih baznih stanica bez građevinske dozvole.

Upozorio je da, s obzirom da građevinska inspekcija nije nadležna zaantenske prihvate, lokalne jedinice nemaju svoje inspekcije da kontroliraju je li nešto usklađeno s provedbenim planovima, pa je ostao je zrakoprazni prostor u kojem država nema instrumente da ukloni nezakonito postavljene bazne stanice.

Anđel: Ministarstvu zdravstva je briga o zdravlju na zadnjem mjestu

“Mi smo kao udruga prisustvovali izradi aktualnog Pravilnika o zaštiti od elektromagnetskog polja i mogli smo utvrditi da Ministarstvo zdravstva jedino vodi brigu da u Pravilnik ne uđe nešto što bi škodilo teleoperaterima, dok je briga o zdravlju na zadnjem mjestu”, zaključio je Anđel.

I Ankica Kosovec Krželj iz iste udruge upozorava kako je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja nema obaveznu javnu raspravu s lokalnim stanovništvom o lokacijama baznih stanica, naglasivši da je Svjetska zdravstvena organizacija službeno zauzela stav da su te stanice potencijalni uzrok raka kod ljudi.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Ovakvi mirni prosvjedi guše razvoj zdravog i normalnog hrvatskog nacionalizma

Objavljeno

na

Objavio

Ne znam ni sam kako bi posložio najbolje riječi s kojima raspolažem, da bi ukazao na jednu emisiju za koju mislim da bi ju svaki Hrvat kojemu je do suvereniteta stalo, makar i samo toliko koliko ispod nokta stane, trebao pogledati, kako bi mogao napraviti svoj nacionalni proračun i vidjeti kako stoji bilanca dobitaka i gubitaka, a posebno kako ide s otplatom duga za krvavo stečenu državu.

Podcast Velebit za mene vrijedi onoliko koliki je u njemu Velebit, a Velebit u njemu, nakon par tuceta emisija, nikada nije bio tako velik kao jučer, da mu se osjećam dužan pripisati neku godišnjicu, pa uz tolike koje imamo i proslaviti i prežaliti, a ostale su nesipoštovane, neka ova bude nazvana dvadeset i sedma, prigodno vukovarskom skupu, koji će, ovisno o tome kako će biti primljena argumentacija iz emisije o kojoj je ovdje riječ, ostati beznačajan ili dobiti povijesni značaj, piše Dinko Dedić / Podcast Velebit

Nemojte misliti da vas ovdje pozivam saslušati sadržaj jednog važnog proglasa, niti točke novog programa, niti govore vrsnih retoričara, niti proklamaciju povijesnog preokreta, niti zakletvu, niti osvrt na sud, sudbinu ili usud.

Pozivam vas, ako već niste pogledali, potrošite 50 minuta na jedan zanimljiv i naizgled običan, ali zapravo markantan razgovor između dva Marka.

Potrošio sam na vas, radi vas i nikoga drugoga osim vas, 20 milijuna minuta svojih najvrijednijih misli i djela koliko god sam znao i mogao – dajte vi meni 50 svojih minuta i pogledajte jedan razgovor, da ne bi netko pomislio kako sebi pripisujem bilo kakav značaj, u kojemu nisam ja sudjelovao nego dva čovjeka za koje sam pred par godina zaključio da u njih vrijedi uložiti, i danas su mi u tih 50 minuta pokazali da je vrijedilo.

Centralni motiv tog razgovora je 27. godišnjica velikog dvostrukog nedjela – nedjela po tome što je učinjeno tih godina i nedjela po tome što nije učinjeno kroz sve godine do danas, ali to je samo motiv a tema je mnogo šira, zapravo sveobuhvatna, toliko važna da će o tome kako se prema njoj postavimo ovisiti, hoćemo li za 10 ili 20 godina ponavljati istu ovu jadikovku, ili ćemo kročiti kao suveren i slobodan narod u sretnu budućnost, u procesu za koji Amerikanci imaju izvrsno ime “pursuit of happiness”.

Koliko dugo je 27 godina?

Koliko je 27 godina, treba prikazati u usporedbi s ljudskim životom. Dvadeset i sedam godina je vrijeme u kojemu se u jednoj hrvatskoj obitelji, u jeku rata, pod zvukovima sirena i granata, u jednom strašnom ambijentu, toliko strašnom da nitko nikada u toj amosferi ne bi trebao ugledati svjetlo dana i započeti svoj život, rodi dijete, ne pod zodijakovim znakom ovna, jarca ili bika, nego pod znakom ukrštenih bajuneta.

U istom tom ambijentu to će dijete nauči hodati i razlikovati oblak od dima, zvuk crkvenog zvona od sirene za uzbunu, pticu u letu od MiG-a u zaletu i još mnogo toga što će većina druge djece na svijetu upoznati tek kao zabavu, gledajući nekakav ratni film.

U tih 27 godina to će dijete dočekati obećanu, životima ljudi koji su se oko njega kretali a sada ih više nema, izborenu i krunicom, s pogledom uperenim prema nebu, izmoljenu slobodu, i proslaviti svoj četvrti rođendan.

Sa svojim roditeljima će na televiziji gledati mimohod pobjedničke vojske i slušati govore zahvale onima koji su se žrtvovali i ostvarili ozračje u kojemu će se cijelom narodu a najviše njemu i najviše radi njega, Hrvatskoj otvoriti vrata slobode, napretka, onoga ‘svoj na svome’ suvereniteta. Neće on sa četiri puno toga razumjeti, ali će prepoznati vedra čela, odušak i optimizam u očima svojih roditelja, koji konačno prepoznaju da je pred njim život drugačiji od onoga koji su oni trebali živjeti, pazeći što se smije naglas, što šaptom a što ne smije nikako izgovoriti.

Par godina kasnije krenuti će u školu i početi učiti smisao svega toga što je doživio. Optimizmom će još uvijek odisati cijeli ambijent. Učiti će ga o slobodi, pravdi i jednakosti, o tome kako država funkcionira, kako će on kada postane punoljetan birati najbolje i najodanije svome narodu da mu posvete sve svoje sposbnosti i stvore uvjete kako bi mogao ostvarivati sreću.

Međutim, neće navršiti ni punih 10 godina a već će čuti neke ružne riječi kao pljačka, izdaja, lažna obećanja, siromaštvo i sve nešto drugačije od onog što je vidio u izrazu na licu svojih roditelja. Vidjeti će i svoga predsjednika vlade kako u lisicama odlazi u zatvor. Vidjeti će kako blijede ona obećanja ali će nastaviti školovanje i doživjeti će punojetnost. Izići će na svoje prve izbore i glasati za manje od dva zla, a još će mu ostati skoro deset godina do 27. rođendana.

Gledati će roditelje kako krpe kraj s krajem da bi ga školovali ali će ipak gajiti nadu u promjene. Završiti će školovanje, oženiti će se, dobiti djecu i ugledati već treću poslijeratnu generaciju kako uči hodati i u isto vrijeme naučiti da je njegova domovina, u koju je ušao s toliko optimizma, u Europi zadnja ili predzadnja po svemu što se u Europi mjeri i gradira. Vidjeti će da u struci za koju je tolike godine derao klupe ne može naći posla. Zgaditi će mu se svi organi vlasti o kojima je slušao hvalospjeve, i zakonodavni i izvršni i sudski.  Vidjeti će kako blijede stranice i u zapećak se polako guraju knjige slavne prošlosti iz vremena njegova rođenja, kao da je najbolje da se sve to zaboravi kao nekakav ružan san.

Da bi preživio materijalno i maknuo se od te opće more koja je zavladala, pokupiti će svoju ženu i djecu i otići u isljeništvo za stotinama tisuća drugih, njegovoj vrlo slične životne priče, sa svim izgledima da se u beznadežju ni nakon 10 godina neće ostvariti promjene i uvjeti za posao i zaradu dostojnu europskog čovjeka u 21. stoljeću, a kada djeca u tuđini krenu u školu, oni sada u svojoj domovini, svi su izgledi da se neće vratiti nikada.

Iz tuđine će čitati vijesti kako broj stanovnika njihove domovine pada ispod 4 milijuna, kako nezadovoljstvo raste, kako narod izlazi na ulice i traži promjene i kako po skoro pola milijuna njih potpisuje peticije za zahtjevima koje vlada odbacuje.

Konačno će na vijestima vidjeti kako se u Vukovaru 13. listopada 2018. okupilo na desetine tisuća Hrvata negodujući, jer je tokom cijelih njegovih 27 godina života, ne samo dozvoljeno da oni koji su skrivili svu onu tragediju iz vremena njegova rođenja prođu nekažnjeno, nego su kao nagradu dobili zaposlenje u državnim institucijama i stavljeni u poziciju moći da mogu šetati ulicom i suretati svoje žrtve iz toga vremena, likujući trijumfalno, zaštićeni predstavničkim tijelom stvorenim samo radi njih, s garantiranim mandatima, uključenim u vladajuću koaliciju koja grmi i oblači nad cijelim narodom.

Skupovi koji počinju velikim najavama a završavaju s “Vidimo se ponovo dogodine”.

Evo, toliko je dugačko 27 godina, ne komadić iz povijesti jedne države, ne četvrtina ni polovina vremena od njena nastanka, nego sve godine njena postojanja, nakon kojih je u Vukovaru sazvan jedan skup, na samo jednu od mnogih tema gorućega i rastućega nezadovoljstva, koje su sve detaljno opisane, definirane, analizirane, do u tančine razrađene, čiji su svi nosioci, i kao organizirane skupine i kao pojedinci poimenično prepoznati, svaki sa svojom dozom odgovornosti, čiji dosadašnji višegodišnji rad i odnos prema tim gorućim pitanima jasno pokazuje tko ima namjere nešto mijenjati a tko nema, ali koje direknto i poimenično na odgovornost nitko ne poziva nego cijelu stvar tretira kao da se radi o nekoj elementarnoj nepogodi, nečemu poput potresa čije se posljedice moraju evidentirati ali za kojega se ne može nikoga speecifično pokriviti.

Hrvatska je puna raznih skupova, skupova na kojima se u Srbu slave najveća razbojstva i zločini počinjeni protiv hrvatskog naroda, koji obilježavaju tako strašna zlodjela kao što je nabijanje seoskoga svećenoka na ražanj i iseljavanje hrvatskoga pučanstva iz cijele jedne pokrajine i skupova u Brezovici u kojoj se slavi ponovno utapanje Hrvatske u tvorevinu koja je tokom prve Jugoslavije Hrvatima pokazala kakava ih strašna sudbina očekuje u drugoj.

Hrvatska bilježi godišnje skupove, neki od kojih su radosni, skupove na koncertima Marka Perkovića Thompsona, na kojimna se tako zorno prikaže kako je satkana kolektivna emocija hrvatskoga naroda, ali i skupove na kraju kojih se svi oproste jedni od drugih uz najavu – Vidimo se opet za godinu dana.

Tako je godinama održavan Prosvjed za Trg u Zagrebu, uz redovno obećanje “Vidimo se iduće godine ponovo u isto vrijeme i na istom mjestu” i trajalo bi još i danas, bez da bi na glavi ma i jednog političara posjedila ma i jedna dlaka na glavi, da se nije dogodio slučaj kad se vrlo determinirani gradonačelnik Zagreba, koji inače voli Tita ali svoju karijeru ipak voli više i od njega i od od njegove države, našao u situaciji oprostiti se od Tita ili od svoje karijere, pa je odlučio žrtvovati Tita, a organizatore Prosvjeda za Trg natjerati da opozovu svoj poziv za iduću godinu.

Tako je 13. listopada 2018. u Vukovaru održan posljednji masovni skup kojim su javno, kao nikada do sada prikazani živi primjeri jedne od najvećih nepravdi koju sve hrvatske vlade, uključujući i ovu, i sve hrvatske stranke na vlasti a naročito ova, sustavno i namjerno tolerirale, sa svim indikatorima da nemaju nikakave namjere okrenuti politiku, ma koliko ih se molilo. Pokazali su te namjere i na taj način da su učinili sve što je u njihovoj moći kako bi se skup spriječio ili obezvrijedio.

Pokazali su to i na taj način da HRT koji bi trebao biti nezavisan u izboru svoga programa, pod očitim pritiskom nije imao direktnog prijenosa, iako toga dana, a vrijeme će pokazati je li i te godine, nije bilo značajnijega događaja od toga. Pokazali su to i tako da su pod političkim pritiskom, u vlast na jedan ili drugi način uključeni braniteljski predstavnici pa čak i generali koju su rat vodili da bi spriječili zločine o čijim počiniteljima je riječ, javno pred telvizijskim kamerama izjavljivali da ne podržavaju prosvjed i da na njemu neće sudjelovati. Pokazali su to i saborski zastupnici vladajuće stranke, čiji je samo jedan predstavnik Stevo Culej, protiv volje svoje stranke i vlade, došao na skup u Vukovar i prije nego što je došao, već u naprijed objavio mogućnost svoga izlaska iz stranke i priključenja drugoj, znajući da će vlada nastojati kazniti sve one koji javno podrže zahtjev za procesuiranje ratnih zločinaca.

Znaju i organizatori prosvjeda, po tome i po svemu drugome, da vlada Andreja Plenkovića neće udovoljiti njihovim zahtjevima, kojima su u podršku, sa svih strana Hrvatske, stigle na desetine tisuća Hrvata, samo da bi izvršili pritisak na vladu, da bi ju prisilili promijeniti svoje načine, pribiližiti ju narodu i njegovoj volji i ukinuti sve veće i sve opasnije udaljavanje od onih koje bi trebali predstavljati a kojima sada skoro sve što rade, rade protiv, uprkos i praktično kao za inat.

Pa ipak, organizatori koji su uložili ogroman organizacijski trud, priredili uživo internetski prijenos iz Vukovara, Toronta i Chicaga, doveli žive svjedoke a s onima koji nisu mogli doći, snimili i prikazali filmska svjedočanstva o zločinima koje ni najtvrdokornijima od ljudi nije lako slušati, nisu imenovali niti jednoga čovjeka, niti jednu stranku na vlasti, niti su na bilo koji način konkretizirali i prizemljili ovo dvadesetsedmogodišnje spriječavanje pravde na uštrb najvećih žrtava cjelokuponog Domovinskog rata uopće.

Umjesto jasnoga zahtjeva krajnje nezadovoljnoga naroda, u njegovo ime je poslana molba bespomoćnih: “Molimo vas, molimo vas, nemojte nas ignorirati. Mi nemamo druge domovine niti drugih institucija da nas zaštite”.

Kao i na drugim javnim skupovima, pozvani su svi da se dogodine ponovo nađu u Vukovaru. Čak je objavljen i datum, da si svi mogu zapisati i čekati ponovnu priliku moliti milost od onih koji je nemaju, s tom razlikom da će se od svega promijeniti broj s 27 na 28, kao i rođendan onog čovjeka rođenog 1991. godine.

Nastojanja s ugrađenom komponentom poraza

Vukovarski skup mora biti prekretnica, posljednji skup ove vrste koji u naprijed najavljuje i obećaje da u pogledu iznešenoga neće biti učinjeno ništa, nego de će ponovo biti skup, kada se navrši 30 godina, pa onda 40 i tako u nedogled, dok ne nestanu, ne samo oni koji su se izborili za sve ovo što je izigrano i neostvareno, nego i oni koji su se tada rodili.

O tome kako zaustaviti proces perpetualne nemoći, koji se sada rutinski ponavlja, kalendarski, iz godine u godinu, iz desetljeća u destljeće, o tome kako vukovarski skup nakon mnogih prije njega zaista treba biti posljednji te vrste, a hrvatski narod se pretvoriti u onoga koji zahtijeva, uvjetuje, nameće i konačno ostvaruje svoju, do sada izigranu volju, o tome što znači biti suveren i kako taj suverenitet ostvarivati kada ga ignoriraju oni kojima je povjeren na provod, razgovaraju Marko Jurič i Marko Ljubić u Podcastu Velebit.

Ovo što se događa, pretvorilo se u jedan hrvatski fenomen, argumentiranog, mirnog, civiliziranog, kulturnog, pristojnog, skrušenog i do besmisla, do granica kastracije, svakog izgleda na uspjeh lišenog nastojanja postići promjene koje nemaju nikakva, ama baš nikakava izgleda na uspjeh, jer u sebi sadrži u naprijed ugrađenu komponentu poraza, koja u svojoj agendi sadrži čak i datum ponovnog, isto takvog i jednako bezuspješnog pokušaja ostvariti rezultate na način na koji nikada neće biti ostvareni.

Ovo nije tema dana, ni tema godine. Ovo je povijesna tema, i to ne ona koja se odnosi na stoljeća u povijesti koja se ponavlja onima koji iz nje nisu naučili, nego se odnosi na povijest koja sada ponavlja svake godine, kao što se nakon svakih loših izbora čeka da idući budu bolji, a u međuvremenu nezadovoljstvo gasi velikim skupovima koji u konačnici ne poluče nikakava rezultata osim da posluže kao ispušni ventil za one koji su pod velikim pritiskom i prijeti da će eksplodirati.

Značajan, po mome dovoljno značajan razgovor da sam potrošio svu ovu “tintu” kako bi vas privolio da ga pogledate,

Dinko Dedić / Podcast Velebit

Marko Ljubić: Poruke i zablude vukovarskog prosvjeda!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari