Pratite nas

Kolumne

Želi li Europa od Hrvatske još jednom napraviti vojnu krajinu?

Objavljeno

na

U Bihaću i Velikoj Kladuši u BiH, nekoliko kilometara od hrvatske granice, vrije, a lokalna se infrastruktura raspada pod pritiskom tisuća migranata koji su tu stigli samo s mišlju kako se prebaciti preko granice u RH, pa dalje u EU.

Kada ministar policije Davor Božinović u nekoliko dana putem glavnih hrvatskih medija pošalje poruku da Hrvatska neće biti okupljalište, hot-spot za migrante, onda to može značiti samo jedno – da postoji realna opasnost da Hrvatska to i postane.

A ako ne baš hot-spot, da hrvatske granice, koje su trenutačno vanjske granice EU, trebaju postati neprobojne. Nije, naime, tajna da neke članice EU već dulje vrijeme pritišću Hrvatsku da na granice čak pošalje vojsku.

Božinović je izveo svojevrsnu medijsku invaziju baš pred, kako i sam kaže, odlučujući skup čelnika država članica EU u Bruxellesu na kojem će sudjelovati i premijer Andrej Plenković. To se najavljuje kao ključni događaj jer se budućnost EU “lomi zbog migranata”, piše Davor Ivanković / Večernji list

EU puca po tom pitanju zato što polovica država članica ne želi primiti ni jednog migranta. Žicu su, nakon Mađarske, podigle i Austrija i Slovenija, a RH je tako postala žicom ograđeni otok u EU.

Hrvatsku to stavlja u vrlo težak položaj. Politički se ona očito ne želi svrstati u grupu zemalja koje u migrantima vide civilizacijsku prijetnju, ali je jasno da nam prijeti navala migranata koji iz Hrvatske neće moći nikamo dalje.

Božinović je već nekoliko puta kazao da RH neće podignuti žicu jer je to očito i nemoguć zadatak s obzirom na to da s BiH graničimo na 1011 kilometara, sa Srbijom na 318, s Crnom Gorom na 23 kilometra.

On stalno ističe kako je naša granična policija kapacitirana i osposobljena da bez žica osigurava granice, ističe kako smo iz fondova EU opremljeni helikopterima, vozilima, opremom te da na granicama imamo 6300 graničnih policajaca. Ove podatke Božinović ističe kako bi smirio hrvatsku javnost, zbog turističke sezone, ali i zato da Bruxellesu poruči da primi RH u Schengen.

Božinovićeve brojke mogu se, pak, relativizirati. Hrvatske kopnene granice duge su 2375 kilometara, a morske 948. Podijelimo li 6300 graničnih policajaca s 3323 kilometra, pa onda sve to s tri smjene u kojima graničari rade, dolazimo do realnosti.

Koliko je hrvatska granica i uz velike napore naših graničara ipak porozna, najbolje se vidjelo kad se kod Rijeke prevrnuo kombi s 12 Sirijaca za koje nitko nije znao kada i gdje su prešli granicu.

Osim toga, veliko je pitanje kako će biti ako se broj migranata, koji svakodnevno navaljuju na hrvatske granice, uveća geometrijskom progresijom onako kako se to zbilo 2015. A tada je situacija bila jednostavnija jer je RH samo trebala organizirati tranzit za 700 tisuća ljudi.

Sada te mogućnosti više nema, postavljena je žica, a Hrvatska se obvezala da će svakog ulovljenog migranta koji je iz RH prošao dalje u EU prihvatiti natrag! Stoga Božinović i govori da RH ne može biti hot-spot. Hrvatskoj Vladi ovdje treba dati potporu jer će očito biti izložena barem pritiscima da RH postane svojevrsna vojna krajina za EU.

Europa je već jednom u povijesti, od 16. do 19. stoljeća, od Hrvatske napravila upravo to: vojnu granicu, odnosno vojnu krajinu.

Povijesni su razlozi bili slični, dio hrvatskih krajeva bio je raseljen, pa su Habsburzi odlučili podići obrambeni pogranični pojas pred Osmanlijama, financirati vojne posade i utvrde, a onda, kao jeftinije rješenje, naselili su napuštene krajeve Hrvatima, Srbima i ostalim narodima Carevine.

Stanovništvo su privukli podjelom zemlje, statusom slobodnih seljaka i poreznim olakšicama. U ovom trenutku Hrvatska sa svojih 3,9 milijuna stanovnika teško da može fingirati neku suvremeniju vojnu krajinu EU. Baš su pogranični krajevi poput Banovine, Korduna i Like, raseljeni i pusti.

Kompletno stanovništvo Like danas fizički stane na prostor Dinamova stadiona u Maksimiru. Jasno je stoga što tisuće azijskih migranata iz BiH prodiru upravo tim pravcima. Kako i sam Božinović kaže da migracije neće stati te da je prema EU u pokretu više od 30 milijuna ljudi, jasno je da su Hrvatskoj potrebna strateška rješenja.

Treba motivirati preostalo pogranično stanovništvo da se zaustavi iseljavati, poticati povratak i doseljavanje mlađih osoba i bračnih parova te urbanizirati postojeća mala naselja.

Učiniti, dakle, ono što su svojedobno učinili Habsburgovci, prevedeno na današnji jezik, ta područja osloboditi gotovo svih poreznih davanja i doprinosa, osigurati besplatno školovanje i zdravstvo, a seljacima jamčiti otkup proizvoda.

Ne možemo, naravno, tražiti da namEU (Njemačka) “vrati” 380.000 stanovnika koji su napustili RH u pet godina, no, želi li EU ovdje opet čvrstu granicu, morat će kroz proračun u to i investirati. Poput Habsburgovaca

Davor Ivanković / Večernji list

 

Ivica Šola: Treća, pacifistička, invazija

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

foto: RTV USK

Dok je velika koalicija u Bundestagu usvajala paket zakona koji će na novi način regulirati pitanja deportacije migranata kojima je odbijen azil u Njemačkoj, kao i pitanja zapošljavanja migranata bez odobrenog azila, u Velikoj Kladuši su među migrantima sijevale šake, noževi, toljage i slična oruđa.

Nakon politike otvorenih vrata Angele Merkel, koja je cijelu Europu, a ne samo Njemačku, suočila s izazovom koji političke elite najprije nisu znale prepoznati, kasnije nisu željele priznati, a danas se nisu u stanju s njime nositi, Njemačka je ipak pribjegla racionalnom i razumnom zakonskom rješenju.

Olakšali su deportacije migranata kojima je odbijen azil. Novim zakonskim promjenama Njemačka je, s druge strane, olakšala pristup tržištu rada migrantima koji su u postupku dobivanja azila.

Onima koji nađu posao i znaju njemački jezik zapravo su širom otvorena vrata za ostanak. Time je Njemačka uistinu povukla “ručnu” u odnosu prema ilegalnim migrantima, ali i pružila šansu onima koji žele postati dio njemačkog tržišta rada.

Čak je i veliku Njemačku u sigurnosnom i političkom smislu značajno promijenio migrantski pohod, koji traje već četvrtu godinu. Ali velika Njemačka ipak ima snage učiniti zaokret, ne dopustiti da nekontrolirana migracija ozbiljnije ugrozi njezinu sigurnost, sustav socijalne skrbi i mirovinski sustav. No, što ćemo s Velikom Kladušom?

Velika Kladuša, očekivano, vrije nakon požara u prihvatilištu za migrante i njihovih učestalih međusobnih sukoba.

Lokalne su vlasti nemoćne.

Kantonalni ministar unutarnjih poslova Nermin Kljajić najavljuje uvođenje izvanrednog stanja i obranu granica svoga kantona nastavi li se dolazak migranata, a za pogoršanje stanja krivi sarajevsku vlast. Navodi da je samo u prvih pet mjeseci u Unsko-sanski kanton stiglo oko 13.000 migranata, a mjesta u improviziranim prihvatilištima ima samo za njih 3200.

Velika Kladuša je suviše mala da bi mogla nositi teret migrantskog tranzitnog centra, posljednje stanice prema željenim ciljevima u EU-u.

Preko Velike Kladuše, uz samu hrvatsku granicu, organiziranim švercerskim rutama migranti se upućuju preko Hrvatske, Slovenije, dalje na Zapad. I brojka od samo 13.000 u ovoj godini vjerojatno je jako podcijenjena.

Zaštita granica

Migranti su potpuno promijenili život u Velikoj Kladuši: stanovnici žive u strahu, izlaze iz kuća samo kad moraju i nikako noću, raste stopa kriminaliteta… Ono što je u početku izgledalo kao unosan biznis, pretvorilo se u nesigurnost i noćnu moru.

Ispričat će vam svjedoci događanja kako su i u Velikoj Kladuši isprva srdačno i veselo dočekali početak migrantske rute: iznajmljivali su im sobe, doduše skuplje nego da su u središtu Pariza, biznis je cvjetao, priča kako treba pomoći muslimanskoj braći u nevolji koju su na dalek put natjerale zapadne imperijalne politike nailazila je na razumijevanje… Ali nakon što su migranti pokorili dotadašnji način života u Velikoj Kladuši, srdačnosti je nestalo, a ostala su mnoga pitanja vezana uz narav ovih migracija koja ostaju neodgovorena i u velikoj Njemačkoj i u Velikoj Kladuši.

Prvo, o kojoj spontanosti i bijegu od životne ugroženosti govorimo kada na put kreću gotovo isključivo muslimani iz islamskih zemalja koje nisu u ratu, kad im taj put netko nekim novcem plaća, kada ih kriminalne mreže provode iz države u državu, kada točno znaju da je cilj stići u Njemačku i uključiti se u njezin sustav socijalne skrbi pa potom poraditi na spajanju obitelji? Je li to spontanost ili projekt? O kojoj humanosti govorimo ako ona vrijedi samo za migrante, a ne i za stanovnike Velike Kladuše?

O kojoj pravnoj državi (BiH) govorimo kada nije u stanju zaštititi svoje granice od migrantskih tura kojima na operativnoj razini upravljaju lokalne, kombinirajući ih sa švercom droge i sličnim aktivnostima, niti pružiti sigurnost stanovnicima Velike Kladuše? I što će biti s Velikom Kladušom i drugim malim mjestima u malim državama tranzita nakon što je velika Njemačka povukla ručnu za ilegalne migracije, nakon što izabere one koji joj trebaju?

E ovo posljednje je pitanje koje traži ozbiljan državni odgovor. Ne samo u Velikoj Kladuši, nego i u maloj Hrvatskoj, koja je u neposrednom susjedstvu, na Banovini, u Gorskom kotaru, u Lici. Jer, ono što veliku Njemačku tek malo razbudi, Veliku Kladušu ili malu Hrvatsku može potopiti. Ili ozbiljno destabilizirati.

Mala Hrvatska, koja se rugala slovenskoj, mađarskoj ili austrijskoj niskoj žilet-žica ogradi na granicama, sada podiže visoku ogradu sa šiljcima. Ali to, uz migrantski pritisak s bosanskohercegovačke strane granice – više nije odgovor.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko stvaranje ‘predsjedničkih kandidata’

Objavljeno

na

Objavio

Sve snažnije kao glavnu temu hrvatskoj javnosti mediji nameću predsjedničke izbore, a do njihova održavanja najmanje je još šest mjeseci ili čitavih pola godine! Čim je apsolvirana tema izbora za Europski parlament, kreatori javnoga mnijenja u Hrvatskoj okrenuli su se predsjedničkim izborima odnosno kandidatima za predsjedničke izbore, a u stvarnosti baš ni jedan jedini političar nije definitivno objavio da želi sudjelovati u nadmetanju na tim izborima. Očito je da mediji i njihovi skriveni usmjerivači i tu temu zlorabe da bi ljudima odvraćali pozornost od onoga što je sada bitno, što se sada događa. Istodobno, s obzirom na predsjedničke izbore, mediji odnosno njihovi usmjerivači postaju glavni kreatori političkih zbivanja, kao da u Hrvatskoj ne postoje državne i druge društvene institucije, kao da ne postoje političke stranke, pa medijski usmjerivači dižu, a često i ruše, »predsjedničke kandidate« koje su sami stvorili i nametnuli javnosti.

Budući da su mediji po svojoj naravi zapravo jedna od industrijskih grana koja kao i svaka druga ima zadaću ponuditi svojim klijentima robu koju će oni htjeti i tako proizvesti profit, aktualni politički protagonizam većine medije očita je zloporaba, neetičko instrumentaliziranje sredstava društvenoga priopćavanja za parcijalne političke svrhe. Takvo neprimjereno ponašanje medijskih usmjerivača, urednika i nekih novinara očit je znak neslobode, upravo ovisnosti, medija u Hrvatskoj, a medijski djelatnici i njihove cehovske udruge o tome šute.

Traže se ideološki poćudne osobe

Budući da su predsjednički izbori postali top-tema gotovo šest mjeseci prije raspisivanja tih izbora, moglo bi se zaključiti da je za medijske usmjerivače i medije uloga predsjednika države u Hrvatskoj doista iznimno važna. No, pogleda li se malo preciznije i pozornije stvarni odnos većine medija prema instituciji predsjednika države Hrvatske, posve je očito da medijima institucija predsjednika kao državna institucija, uostalom kao i druge državne institucije, uopće nije važna. Štoviše mnogim medijskim usmjerivačima i medijima uopće nije važna čak ni Republika Hrvatska kao samostalna država. Njima je važno samo to je li na položaju u instituciji predsjednika, kao i na drugim funkcijama u državnim institucijama, skrivenim moćnicima, koji su stvarni upravljači glavnih procesa u Hrvatskoj, poćudna, politički i ideološki bliska osoba.

Kad bi medijima bila važna institucija predsjednika kao takva, mnogo bi sadržajnije i bogatije prenosili često vrijedne govore i sadašnje Predsjednice, npr. one o hrvatskim demografskim problemima, objektivnije bi izvještavali o njezinim susretima kako na međunarodnoj, odnosno međudržavnoj političkoj sceni tako i o susretima na domaćem terenu. No to se ne događa u Hrvatskoj, i to čak ni na javnom mediju, a samo malo bolje informirani pamte da su prethodni predsjednici, posebno od 2000. godine, uživali posve drugačiji tretman, što medijima skida masku neovisnosti i vjerodostojnosti.

Pozicija predsjednika

Prema ustavnim odredbama nositelj dužnosti predsjednika države u Hrvatskoj nema velikih ovlasti, što je paradoks s obzirom na to da se na tu funkciju dolazi s većim izbornim legitimitetom negoli na ikoju drugu državnu funkciju u Hrvatskoj. Po sadašnjim ovlastima najjača poluga upravljanja nositelja dužnosti predsjednika Republike Hrvatske je riječ, govor, javno obraćanje, uvjeravanje, apeliranje na svijest i savjest, a medijski moćnici ne daju za to dovoljno prostora u medijima.

Istodobno dok se govori nositeljice predsjedničke državne institucije u medijima često marginaliziraju, izruguju, a ona kao osoba potiskuje u svijet estrade, mediji »stvaraju« svoje nove predsjedničke kandidate i nameću ih ljevici i desnici, grubo manipulirajući svojim gledateljima, slušateljima i čitateljima. Nitko nema pravo nikomu ograničavati pravo na kandidaturu za predsjednika države ako ispunjava standardne uvjete, no vrlo je problematično kad se nekoga medijski pretvori u predsjedničkoga kandidata a da on to sam nije odlučio postati. Naime, činjenica je da se do sada ni jedna jedina osoba nije javno očitovala da se definitivno kandidira na budućim predsjedničkim izborima, a mediji »zabavljaju« javnost anketama koje su sami naručili i u kojima su istaknuli imena konkretnih osoba kao predsjedničkih kandidata, kao da su te osobe već donijele odluku da se stvarno kandidiraju.

Takvim postupanjem kreatori tih medijskih anketa najgrublje manipuliraju imenima osoba koje navode kao predsjedničke kandidate, a još više onima koje anketiraju jer traže da se izjasne što će sa zecom na ražnju dok je zec još u šumi. Nedopustivo manipuliraju općom javnošću koju na taj način zapravo parcijalno interesno politički indoktriniraju, ne mareći pritom nimalo za opće dobro. U hrvatskoj stvarnosti ima jako puno vrlo aktualnih tema koje bi trebalo otvoriti i razrađivati da bi hrvatsko društvo ozdravljalo, da bi osobna sloboda mišljenja i uvjerenja postala stvarnost za svakoga hrvatskoga građanina, a da zbog toga ne bude ni u čemu nepravedno zakinut, da bi državne institucije počele stvarno služiti realnim potrebama svih ljudi u Hrvatskoj…

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari