Pratite nas

Kolumne

ŽELI LI HRVATSKI NAROD SAM SEBI UNIŠTITI DRŽAVU?

Objavljeno

na

Dana 29. studenoga 2019. hrvatski učitelji i nastavnici odbili su ponudu Vlade za prekid već predugog štrajka u školama.

Kao hrvatski građanin i domoljub moram priznati da me je to jako zabrinulo. Jer ta odluka dovodi u pitanje ne samo hrvatsku Vladu i Sabor, nego i samu državu.

Uopće ne ću ulaziti u rasprave tko je u pravu a tko u krivu, koja struka (poslovi) je za državu važnija i je li tko mogao postupiti drukčije i je li štrajk legalan ili nelegalan. Želim samo izraziti svoju bojazan da štrajk u svojoj tamnoj dubini ima sasvim drugu namjenu nego li „vratiti dostojanstvo“ učiteljima i nastavnicima.

Štrajk je složen tako da bude nerješiv

Činjenica je da je taj štrajk doveo hrvatsku državu u poziciju koja se ne može riješiti, dakle u stanje da se ugrozi njezina opstojnost. Evo kako.

1) Ako Vlada ne prihvati povećanje koeficijenata učiteljima i nastavnicima, nastat će ozbiljna tragedija prestanka rada školstva za djecu koja se (više) ne može podnijeti.

2) Vlada u tom slučaju mora poduzeti mjere koje će dovesti do ogorčenja ne samo učitelja i nastavnika, nego i većine drugih građana. To znači njezin pad i nove izbore u koje će hrvatsko društvo ući razjedinjeno i puno nezadovoljstva, čak i mržnje, pa izbori ne će ništa riješiti. Koja god to Vlada bila, nju opet i jednako čeka isti problem – koji je nerješiv.

3) Ako Vlada prihvati promjenu koeficijenata za učitelje i nastavnika, sve druge struke (ili dovoljno velik broj njih) će tražiti da se to učini i njima. Iza svega stoji tabu (zabranjena) tema da danas nastavnici i učitelji u školama ne moraju provesti osam sati dnevno i da imaju vrlo duge praznike.

4) Izjednačavanje koeficijenata učiteljima i nastavnicima sa svim drugim javnim službama  prije svega znači da bi nastavnici i učitelji trebali, kao i sve te druge službe, provoditi u školama osam sati dnevno i imati praznike jednake onima koje imaju sve druge službe. Potpuno je nejasno kako bi se koeficijenti usklađivali bez kriterija „važnosti, odgovornosti i težine“ posla, jer svatko cijeni svoj posao (napose kad se govori o njegovu plaćanju) i nitko ne će dopustiti da je „onaj drugi“ važniji od njega (i prima više novca za istu školsku spremu). Usporedite sami, primjerice, poslove učiteljice u osnovnoj školi, posao koji radi policajac i posao koji radi medicinska sestra: nema kriterija koji među njihovim poslovima mogu definirati razlike.

O čemu se tu u biti radi?

To što ću reći nije moje političko uvjerenje, „posebna mudrost“ niti „bolje znanje“, nego je iskrena zabrinutost za stanje u državi u kojoj živim i razmišljanje zabrinutog čovjeka.

Radi se o komunističkoj revoluciji „drugim sredstvima“ da bi se srušila ne samo hrvatska Vlada, nego i sama država Hrvatska.

Neka mi na toj dijagnozi oproste svi oni pošteni štrajkaši koji tako ne misle (nego misle o nepravdi koja im je učinjena u odnosu na koeficijente), ali – tim gore po njihovo lojalnost i poštenje: kad shvate kako su navučeni na razaranje vlastite egzistencije bit će kasno ili barem jako bolno vratiti se na ono što danas imaju, a pogotovo na ono što im se nudi.

Zašto tako mislim?

Molim Boga da sam u krivu, ali da se radi o komunističkoj revoluciji rušenja države Hrvatske, mislim zbog sljedećih razloga.

1) Štrajk se događa neposredno prije predsjedničkih izbora i hrvatskoga predsjedanja Europskom Unijom. Jedno i drugo je trn u oko komunistima i drugim neprijateljima hrvatske države. Čast i ugled koju slobodna, samostalna i demokratska Hrvatska stječe tim predsjedanjem suprotni su svemu onome što hrvatski neprijatelji o njoj govore i uvjeravaju narod koji u njoj živi. Taj događaj potire njihove napore da Hrvatskoj naškode i otkriva da su u svemu što ružno o Hrvatskoj govore – u krivu. Jer da su u pravu – Europa ne bi Hrvatskoj dopustila tu golemu čast i odgovornost.

Predsjednički su izbori također jasan motiv: istrošeni kandidat Z. Milanović (a treba uočiti da SDP boljega nije mogao naći, da ne govorimo da bi bilo lijepo da to bude žena) nikako ne može dobiti izbore koji bi se odvili u normalnim okolnostima. Pobjeda gđe Grabar Kitarović ih užasava, jer ona predstavlja sve ono što oni mrze, a pobjeda g. M. Škore ipak im se čini kao pobjeda domoljublja, što mrze više od blistavog hrvatskog simbola u liku gđe Predsjednice. Kaos u državi im je dobrodošao u svakom slučaju, a bude li dovoljno strašan mogao bi pobijediti i g. Milanović.

2) Štrajk učitelja i nastavnika složen je tako da ga se ne može riješiti, pa mu je alternativni ishod kaos u državi. Već sam gore rekao zašto se ne može riješiti: ne prihvaća se povišenje plaća, a koeficijenti se ne samo ne mogu nabrzinu riješiti, nego diranje u njih vodi u potpuni društveni kaos.

3) Postoje jasni znakovi komunističke zavjere. Organizacija „Nastavnici organizirano“ (https://nastavnici.org/) je organizacija unutar sindikata i štrajkaša koja je sve odbila prije i negoli je ponuđeno, na svojim stranicama ima sliku „Kapitulacija“, s Hitlerom, obveznim u svim „antifašističkim“ propagandnim trikovima, a po gradovima se lijepe plakati i u odgovarajućim se medijima pišu tekstovi koji Vladu napadaju u okviru štrajka, ali s čistim političkim porukama.

4) Ponašanje i govori lijevih stranaka jasno pokazuju da je cilj stvaranje kaosa u državi na račun štrajka koji se ne može brzo razriješiti. Taj štrajk je kao potez ugrožavanja hrvatske države toliko vješto smišljen i toliko organizirano podržavan u svim njegovim aspektima da to nisu mogli smisliti sindikalni vođe. Premda neki od njih vjerojatno jesu povezani s centrom komunističke revolucije (i to će se u budućnosti doznati ako je istina), ostali nisu nikad bili usmjereni na ugrozu države, a napose ne tako da sami postanu instrument toga plana.

Budući da se radi o ugrozi opstanka hrvatske države, moramo se prisjetiti da za tu državu kao samostalnu i demokratsku nisu bili hrvatski komunistički vođe (izlazak iz Sabor pri glasovanju o samostalnosti). Ne govoreći o ljudima nego o strankama, ta ista komunistička stranka (i njoj danas slične) nije organizirala svoje jedinice za obranu Hrvatske, a optuživala je stranke koje to jesu činile. Znate li išta što se u njezinoj politici do danas promijenilo, a da na to (npr. blagu promjenu simbola i navođenje imena države) nije bila prisiljena tijekom događaja i uspjehom naroda u stvaranju samostalne i demokratske države?

5) Ne znam jeste li primijetili, a meni se čini da jesam, lica i reakcije sindikalnih vođa u ovom štrajku: nastupali su s visine i trijumfalno, s pobjednički smiješkom na licima – sve do časa kad je Vlada ponudila više nego su tražili; tada su imali jasno izduljena i zabrinuta lica. I za odluku o mogućem prekidu štrajka okrenuli su se „referendumu“. A njega su već komotno bili pripremili „Nastavnici organizirano“ i svi oni koji znaju da sa štrajkom ugrožavaju hrvatsku državu.

6) Naposljetku spomenimo i ministricu gđu Divjak; tko god je pratio njezine nastupe jasno je vidio da je ona sa štrajkašima a ne s Vladom. Sasvim je u redu da netko, dakle i ona, bude uz štrajk, ali ne kad si ministar u Vladi koju se štrajkom ruši. To možda jest lukavo i učinkovito, ali moralno je odurno. Plus vrijeđa javnost svojim jeftinim glumatanjem i dvoznačnim izjavama. Za primjer ću navesti izjavu koju je dala 29. studenoga 2019., na dan kad ovo pišem (https://narod.hr/hrvatska/o-nastavku-strajka-oglasili-se-divjak-i-aladrovic):

Dijalog između Vlade i sindikata mora se hitno nastaviti zbog učenika koji su s današnjim danom izgubili petnaesti dan nastave, kao i zbog učitelja, nastavnika i ostalih zaposlenika koji su vrlo jasno poslali poruku nezadovoljstva nakon ponude Vlade. Na kocki je previše toga i zato treba pronaći hrabra i brza rješenja”, kratko je poručila ministrica Blaženka Divjak u priopćenju.

Pojednostavnjeno, ona je potpuno na strani štrajka za koji nema rješenja: a) poziva se na štetu zbog gubljenja nastave (nju je morala nastojati spriječiti na sve načina, a ponajprije kako je odlučeno na Vladi, u kojoj odluci je i sama sudjelovala); b) otvoreno podržava nezadovoljstvo štrajkaša Vladinom ponudom.

To je ružno i tužno, ali i još jedan dokaz da se radi o smišljenom komunističkoj revoluciji da se Hrvatska dovede u kaos; Divjak pripada stranci koja je jasan neprijatelj svake hrvatske Vlade koja nije komunistička. U sadašnjoj Vladinom koaliciji u mnogim se primjerima otkrila kao protivnik Vladine politike. Odnos HNS-a prema štrajku isti je kao odnos gđe Divjak, dapače, javno su dali do znanja da bi izašli iz koalicije ako se njoj otkaže povjerenje.

Zaključak

Kao što rekoh, Boga molim da sam u krivu i da sve završi onako kako govore svi koji ne znaju ni rješenje a kamoli ciljeve štrajka: da se postigne dogovor koji će zadovoljiti sve, a ponajprije nastavnike i učitelje.

Molim da mi se ne zamjeri na ovoj iskrenosti, napose ako sam toliko uplašen i pun predrasuda, da sam stvarno pomislio ovo što sam napisao. Tada me žalite, i rugajte mi se, ali molim da mi vjerujete da sam ovo napisao iskreno i s iskrenom zabrinutošću.

S druge strane, nastane li u državi kaos, ispadnu li izbori kakvim se niste nadali ni u najgorem snu, te bude li Hrvatska osramoćena upravo u vrijeme svoje najveće slave i ugleda u cijeloj svojoj povijesti, a navlastito ako dođe do uličnih nereda, nemojte se ljutiti, ali nemojte ni reći da niste bili upozoreni.

Emeritus, prof. dr. Matko Marušić/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Vučić kao Milošević: Nitko ne smije da vas bije, osim vaše milicije

Objavljeno

na

Objavio

Ovog su tjedna pozornost svjetskih medija privukle slike žestokih obračuna između prosvjednika i policije na ulicama Beograda.

U direktnom smo prijenosu mogli vidjeti prosvjednike koji probijaju policijski kordon i upadaju u zgradu Narodne skupštine, dok policija odgovara brutalnom silom. Ti su prizori mnoge podsjetili na scene od prije dvadeset godina, kada je srušen režim Slobodana Miloševića.

Zbog toga su se mnogi počeli pitati je li ovo kraj vladavine Aleksandra Vučića? No, kako se povijest uglavnom ponavlja kao farsa, tako se i ovdje ubrzo uvidjelo kako, osim nekoliko evokativnih momenata, malo što u ovoj situaciji može sugerirati rasplet događaja sličan onome iz listopada 2000. Milošević je tada već bio isluženi “vožd” koji je izgubio sve ratove koje je započeo, s haškom optužnicom za vratom, izoliran od međunarodne zajednice i poražen na izborima čije rezultate nije želio priznati.

Upad naroda u skupštinu bio je tek “završni čin” kojim je samo potvrđeno stvarno stanje stvari. Iako sličnog doktrinarno-autokratskog profila kao i Milošević, situacija u kojoj se Vučić trenutno nalazi čini se potpuno drugačija. Njegova je stranka upravo osvojila apsolutnu vlast na izborima, a međunarodni akteri još uvijek ga doživljavaju kao “faktor stabilnosti” na Balkanu.

U Parizu i Berlinu Vučić je ovih dana u pregovorima oko Kosova, pri čemu ga tamo nitko neće pitati zašto se njegova policija brutalno obračunava s prosvjednicima na beogradskim ulicama. Vučićev “razvojni put” usko je vezan za pitanje Kosova.

Naime, nakon pada Miloševića on se kao posilni “četničkog vojvode” Šešelja i Slobin ministar propagande, našao u dubokoj oporbi. Kada je Kosovo 2008. proglasilo neovisnost i priznato od većine zapadnih zemalja, postalo je jasno da će to kad-tad morati uraditi i Srbija, jer se priznanje Kosova pojavilo kao glavni uvjet primanja Srbije u EU. Zato se radi politički inženjering kako bi taj posao bio obavljen.

Tadašnji predsjednik Tadić vadi iz političkog naftalina Šešeljeve radikale i nudi im suradnju u zamjenu za podršku “europskom putu Srbije”. Ovi to prihvaćaju, svjesni kako se s radikalskih pozicija nikada neće domoći vlasti, i prave zaokret prema “naprednjačkoj” poziciji. Iako je Tadićeva namjera bila tek stvoriti “lojalnu oporbu” na desnici, koja bi mu pomogla da se priznanje Kosova obavi bez velikih političkih turbulencija, Vučić i Nikolić shvaćaju kako oni to mogu i sami, pa nude Zapadu sebe u zamjenu za Tadića.

Zapad tu ponudu prihvaća i nekadašnji se radikali uspinju na vlast u europskom novom ruhu. Ali, kada se domogao vlasti, Vučić je počeo žonglirati i sjediti na tri-četiri stolca, kako bi kroz razlike međunarodnih aktera oko Kosova pronalazio izgovore za sebe da odgađa isporučivanje dogovorenog. Vučiću je to žongliranje dobro išlo sve dok se u priču nisu uključili Amerikanci, gurajući pragmatičan pristup u vidu bilateralnog priznanja i zamjene teritorija, kako bi se stvar konačno riješila.

Čekalo se da Vučić na izborima osvoji većinu potrebnu za mijenjanje ustava, pa je jasno zašto se Zapad nije osvrtao na bojkot izbora od strane oporbe. Oporba pak računa na to kako će Vučićeva “predaja Kosova” biti njima temelj za preuzimanje vlasti. A onda je, uoči samog sastanka u Washingtonu, uslijedio hladan tuš iz Haaga, odakle je stigla optužnica protiv Hašima Tačija, pa je sve obustavljeno i vraćeno na “izvorne”, europske postavke. Tko god na kraju bio posrednik, jedino je izvjesno kako za Vučića dolazi vrijeme naplate.

Nasukan na sprud vlastite apsolutne vlasti Vučić, dok mu se izmiču svi stolci, očajnički pokušava prebaciti odgovornost na druge – prosvjednike ili čak hrvatske službe. Valjda pri tome misli na puštanje Kapetana Dragana, koga je Crvena Zvezda proglasila počasnim članom, pa on sada s navijačima ruši Vučića s vlasti? Ili su ga možda hrvatske službe nagovorile da uvede policijski sat i mlati ljude koji sjede u parku, pa kad se dohvate jednog mora ga svaki policajac udariti?

Apsolutna vlast znači i apsolutnu odgovornost, pa je jasno kako će sada svaki novi Vučićev izgovor biti sve apsurdniji i neuvjerljiviji. Apsurd je sada jedino ogledalo njegove vlasti. Jer, ne kaže se uzalud – “trenutak tvoga trijumfa bit će trenutak i tvoje propasti”.

Borislav Ristić / Večernji list

Vučić o Hrvatskoj: Naravno da su angažirali sve svoje snage kako bi urušili našu zemlju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Analiza izbornih rezultata – presjek po segmentima društva

Objavljeno

na

Objavio

Odmah nakon predsjedničkih izbora, uslijed iznova izmiješanih karata i novonastale konstelacije političkih snaga postalo je jasno kako će Andrej Plenković moći sastaviti vladu samo dobije li više mandata od RESTART koalicije i Domovinskog pokreta Miroslava Škore zajedno. U ozračju stvaranom temeljem ispitivanja javnog mišljenja, u kojima je HDZ u pravilu zaostajao i za samim RESTART-om, taj se zadatak doimao gotovo nedostižnim. Ipak, Plenković, koji se tijekom mandata u više navrata pokazao na muci junakom, pri čemu su dvije najveće muke zacijelo bile slučaj Agrokor i izbor vodstva Europske komisije, ni sad nije iznevjerio. Ne samo što je omjerom mandata 66:57 potukao političke grupacije koje su kumovale dolasku Zorana Milanovića na Pantovčak, bilo zaokruživši u završnom krugu predsjedničkih izbora broj 1, bilo broj 3, nego je HDZ-ova lista dobila i više glasova nego te dvije zajedno. To se vidi iz zbirnog prikaza glasova na razini čitave Hrvatske i Hrvata izvan nje, s time da u izračun postotaka nije uzeto tridesetak tisuća glasova u izdvojenoj izbornoj jedinici za nacionalne manjine, budući se tamo nacionalne liste nisu natjecale, piše Grgur S./Kamenjar.com

Iz objavljenih rezultata, poglavito onih na posebnim, izdvojenim biračkim mjestima, moguće je približno razaznati kako su glasovale pojedine društvene skupine. Primjerice, puno se nagađalo kako je opća zdravstvena situacija oko globalne pošasti COVID-19 pogodovala vladajućima zbog straha koji se uvukao napose u birače starije životne dobi. Stoga je zanimljivo vidjeti kako su glasovali štićenici domova za starije i nemoćne osobe, dakle, oni najranjiviji, bolestima posebno podložni. To, naravno, ne znači da je taj uzorak reprezentativan za sve starije osobe, ali ipak predstavlja znakoviti indikator.

Vidljivo je kako je HDZ-ova lista dobila zamjetno više u odnosu na državni prosjek, no možda i ne toliko više koliko bi se očekivalo, SDP je prošao blago bolje, a oni koji su se na ovaj ili onaj način zalagali za „švedski model“ borbe protiv korona virusa, koji je štićenike tamošnjih domova desetkovao, primjetno slabije nego među ostalim biračima.

Znatno zamjetnije odstupanje od državnog prosjeka uočava se u glasovanju pripadnika Hrvatske vojske.

Među hrvatskim vojnicima raskorak između nominalno desnog i lijevog političkog pola je najizraženiji (85% desnica, 7% ljevica).

Zanimljivo je pogledati i kako su glasovali pomorci na brodovima, ponajprije zato što se, unatoč svim visokotehnološkim komunikacijskim mogućnostima koje ovo doba pruža, ipak radi o ljudima izoliranima od sredine u kojoj prebivaju. Pritom je bitno navesti i kako približno 80% glasova pomoraca pripada dvjema dalmatinskim izbornim jedinicama.

Vidi se kako su pomorci, usporedi li ih se s ostalim biračima, moguće zbog prisutnijeg avanturističkog duha manje skloni velikim strankama, a više takozvanim trećim opcijama.

A nakon zatvorenika brodova zgodno je pogledati kako su glasovali i zatvorenici u užem smislu te riječi.

Unatoč medijski raširenoj percepciji, čini se da HDZ u tim krugovima ipak ne kotira baš onako dobro kako se uvriježilo misliti, štoviše, dobiva gotovo 10% manje od prosjeka. Dotle Škorin pokret tu uživa čak dvostruko veću popularnost nego u općoj populaciji. A valjda im je srca osvojio lajt-motivom kampanje, uspješnicom „Sude mi“. Pritom bi netko mogao pomisliti i kako ih je zbližilo što i oni, barem kad su djela posrijedi, svoje vole približno jednako uvjerljivo poput autora te pjesme. Slično kao kod starijih osoba, i ovdje nemilosrdni borci za svekoliku pravednost stoje slabije od prosjeka. Očito se zatvorenici ne nadaju kako bi im s tih strana mogla biti udijeljena bilo kakva amnestija.

No, ako se nečije glasovanje stubokom razlikuje od matice birača, onda su to svakako studenti, pri čemu analiza uzima u obzir samo one koji su se na izborni dan zatekli u Zagrebu, a prebivalište im je u drugim izbornim jedinicama kojima su njihovi glasovi naposljetku i pribrojeni. Naime, priloženi graf, koji pokazuje zbirne rezultate glasovanja na posebnim biračkim mjestima u gimnaziji u Križanićevoj, toliko odudara od prosjeka da ne ostavlja mjesta drugom zaključku nego da se doista radi o „poštenoj inteligenciji“.

Za razliku od prethodno analiziranih društvenih skupina, ovdje upada u oči znatna prevaga ljevice u odnosu na desnicu, izraženo postotcima u omjeru 60:38. No, ta je premoć posve izvjesno i veća. Naime, iako je Možemo vodeća lista među studentima u baš svim izbornim jedinicama osim pete (obuhvaća dio Slavonije bliži Savi nego Dravi), treba uzeti u obzir kako su u analizi znatno zastupljeniji studenti iz krajeva udaljenijih od Zagreba (najviše iz Dalmacije, pa potom iz Slavonije, te Istre i Hrvatskog primorja), među kojima ljevica, iako također preteže, ipak nije toliko dominantna kao među kolegama im iz izbornih jedinica bliže Zagrebu. Također, analiza uopće ne obuhvaća studente iz Zagreba i bliže okolice budući su oni glasovali na redovitim biračkim mjestima u mjestima prebivališta. Uzevši to u obzir, može se pretpostaviti kako među studentima prevaga u korist ljevice iznosi barem 70:30.

U nastavku slijedi analiza glasovanja hrvatskih državljana s prebivalištem u Hrvatskoj, koje je izborni dan zatekao u stranim zemljama. Ovdje, dakle, nije riječ o posebnoj jedinici za Hrvate izvan Hrvatske, nego o Hrvatima koji su i dalje prijavljeni u Hrvatskoj, a borave u inozemstvu radi studija, povremenog ili stalnog posla, ili je, pak, riječ o umirovljenicima koji dio godine žive u Hrvatskoj, a dio u zemlji u kojoj su proveli radni vijek. Ove rezultate je smislenije gledati nego one u 11-toj izbornoj jedinici za Hrvate izvan Hrvatske, zato što uključuju i RESTART koaliciju, koja se iz načelnih razloga tamo ne kandidira, te Domovinski pokret koji u toj jedinici također nije nastupio nego je podržao listu generala Glasnovića. K tome, uočljivo je i kako se rezultati po državama bitno ne razlikuju u odnosu na one u 11-toj jedinici.

Irsku i Veliku Britaniju, kao stjecišta nove hrvatske dijaspore, razložno je prikazati zajedno, prije svega zbog malog uzorka (svega 164 glasa), pri čemu se ni rezultati promatrani po državama pojedinačno bitno ne razlikuju.

Ukratko, dominacija ljevice poprilično podsjeća na onu među studentima.

Zanimljivo je promotriti i kakva je situacija u Belgiji, budući se u Bruxellesu zadnjih godina skrasilo podosta Hrvata, ponajviše u sklopu administrativnog aparata Europske unije.

Unatoč tome što gotovo trećina ljudi na licu mjesta ipak uviđa i glasom honorira agilnost i postignuća hrvatske vlade u središtu europske moći, u konačnici ovdje ipak blago prevladava ljevica, čija je perjanica pomodno, zeleno Možemo, dok euroskeptične stranke, poglavito DOMPOK, čuče u zapećku, gdje bi i Hrvatsku pozicionirale u odnosu na Europu.

Tradicionalna odredišta hrvatske dijaspore prirodno je podijeliti na njemačko govorno područje u Europi (Njemačka, Austrija i Švicarska) i prekooceansko, englesko govorno područje (SAD, Kanada i Australija). Evo i tih rezultata:

 

Osim što ovdje ljevica uživa za nijansu veću popularnost nego među hrvatskim vojnicima, uočljivo je i kako u oba navedena područja pobjeđuje pokret Miroslava Škore, osjetno izraženije tamo gdje su SAD i Kanada (a i Australija pride), pa to možda posluži njegovu čelniku kao putokaz.

Naposljetku, promotrimo kako su glasovali Hrvati s prebivalištem u Hrvatskoj koji su se na dan izbora našli u BiH, odakle su, razložno je pretpostaviti, znatna većina i porijeklom.

Znakovito je kako hrvatska ljevica ovdje dobiva otprilike onoliko glasova koliko i Željko Komšić glasova Hrvata u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. A i na desnici su stvari kristalno jasne.

Evidentan raskorak u glasovanju između Hrvata u BiH i klasične dijaspore u zapadnoj Europi (gdje također prevladavaju Hrvati porijeklom iz BiH), te prekooceanskim anglofonskim zemljama, odraz je razlika u razmišljanju Hrvata kojima je očito predobro u tuđini pa bi izdaleka eksperimentirali na sunarodnjacima u domaji, te Hrvata koje kruta stvarnost tjera na ozbiljnost budući se bore za goli opstanak na rodnoj grudi. A i među Hrvatima u Hrvatskoj je konačno prevladala svijest o potrebi okupljanja oko dokazano najboljih, koja im nažalost proradi tek kad bude stani-pani.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari