Pratite nas

Razgovor

Bruna Esih: Želim probudi birače i poslati im poruku: Postoji vaš Zagreb, ne bojte se u to vjerovati!

Objavljeno

na

Moj je program za Grad Zagreb pri kraju. Vizija Zagreba koju imam i koju ima moj tim te ljudi koji će sa mnom biti na neovisnoj građanskoj listi vrlo je jednostavna – grad u kojemu će životi svih građana biti ispunjeni i grad kojim će upravljanje biti stručno, zakonito, racionalno i nacionalno.

Iako te riječi ne predstavljaju glavni slogan kampanje, one će je zasigurno obilježiti – kaže Bruna Esih, kandidatkinja za gradonačelnicu Zagreba, piše Večernji list

Sa svojim timom imam priliku – nastavila je – početi nešto apsolutno novo i čisto. Bitno je da takvi budu i ljudi na listi, čiste prošlosti i vjerodostojni, koji se sutra nikome neće dati prodati. Na žalost, znamo puno takvih slučajeva trgovine.

Mnogi padnu na novac ili pozicije. Kako stvari za sada teku, a i zbog rezultata anketa, vrlo sam optimistična i nadam se dobrom rezultatu. Ljudi mi svakodnevno prilaze i govore: “Samo nas nemojte iznevjeriti”. Eto, jedino to im je bitno, jer puno puta do sada osjećali su se prevarenima. I meni je to najvažnije – imam iza sebe stvarne ljude, a ne internet-gerilu.

Bruna Esih, djevojački Brstilo, podrijetlom je iz Svinišća, mjesta desetak kilometara istočno od Omiša. Njezin djed po očevoj strani Mate Brstilo iz zaselka je Brstili, ali priženio se u zaselku Smoline, tek koji kilometar dalje. Stoga je otac Brune Esih, također Mate, rođen u Svinišću. Ime je dobila po baki Bruni, očevoj majci.

Prema ženskoj, majčinoj liniji, Bruna Esih rodbinski je vrlo blisko povezana s poznatim hrvatskim pjesnikom Josipom Pupačićem. Baka Jaka Katurić je iz Slimena, mjesta pet kilometara udaljenog od Svinišća, i rođena je sestra poznatog hrvatskog pjesnika Josipa Pupačića.

– Moji djedovi nisu ratovali u Drugom svjetskom ratu, ali kuća u kojoj je tata rođen dva je puta gorjela, jednom su je zapalili Talijani, a drugi put ne zna se čija vojska… Obje obitelji uvijek su bile vezane uz Boga i Crkvu, to je nepromjenjivo. U narodu dolje to je prirodno, s tim se rađamo i s tim umiremo – kaže Bruna Esih koja je, kaže, zaljubljena u svoju djedovinu.

– Živopisan je to kraj, kao i njegovi ljudi. Ljetujemo tamo – kaže Bruna Esih.

Marija Maja, djevojački Katurić, majka Brune Esih, u Splitu je studirala pravo, a njezina najbolja prijateljica bila je sestra Mate Brstila, studenta veterine u Zagrebu. Kako se Marija Katurić nakon studija zaposlila u Slavija Lloydu (poslije Croatia Lloyd) u Zagrebu, gdje je počela raditi kao mlada pravnica, upoznala je budućeg supruga Matu Brstila. Vjenčali su se i dobili sina.

No, Mate Brstilo nakon studija morao je na odsluženje vojnog roka u JNA i to u Požarevac. S njim je u vojsci bio i studentski vođa iz ‘71. Ivan Zvonimir Čičak. Kako u Zagrebu tada nije imala nikoga, Matina supruga, tada trudna s Brunom, otišla je svekru i svekrvi u Omiš, u kojem su oni u to vrijeme imali stan. Stoga je Bruna rođena u Splitu.

– Kad je tata otišao u vojsku, brat Josip imao je tri godine. Zato me mama odlučila roditi u Splitu kako bi joj majka, svekrva i svekar bili od pomoći. Kada sam rođena, tati su u vojsci priopćili da mu je supruga rodila, ali mrtvorođenče. Takva je bila komunikacija s vojnicima koji su bili Hrvati. Dok otac sam nije uspio telefonski razgovarati s majkom, bio je uvjeren u tu ružnu podvalu. U Omišu sam tako živjela tek prvih mjeseci, dok se mama nije morala vratiti na posao u Zagreb – kaže Bruna Esih.

Po povratku iz vojske Mate Brstilo zaposlio se kao veterinar u mesnoj industriji Sljeme u Sesvetama. Hrvatskoj javnosti nije nepoznat. Naime, godinama je bio ravnatelj Uprave za veterinarstvo u Ministarstvu poljoprivrede.

Prva sjećanja Brune Esih povezana su s Trnjem, odnosno Krugama, gdje je tada obitelj živjela i gdje je Bruna prohodala. Kad je imala pet godina, obitelj se preselila u novoizgrađeno naselje Dugave. U OŠ Josipa Kraša (danas OŠ Dugave) bila je izrazito kreativna i komunikativna te nije bilo dramske, zborske i literarne skupine u kojoj nije sudjelovala, a svirala je i klavir te završila Osnovnu glazbenu školu “Pavao Markovac”.

Prvu gimnaziju pohađala je u Varšavskoj, bila je dobar i vrlo dobar đak.

S njom u razred išla je i Marija Husar-Rimac, poznata hrvatska pjevačica. – U prvo vrijeme morali smo se profesorima obraćati s gospodine profesore ili gospođo profesorice i paziti na odijevanje. Nije bilo zafrkancije, jake šminke ni dugih nokata što mi je, nakon slobodnjačke atmosfere u Dugavama, bio šok – prisjetila se.

U školi su joj uvijek dobro išli isti predmeti; hrvatski jezik i književnost, psihologija i filozofija. Povijest je zavoljela tek u 4. razredu gimnazije, zahvaljujući profesoru Andriji Lovriću. Maturirala je na poeziji Josipa Pupačića.

Nakon gimnazije odlučila se na studij hrvatskoga jezika i književnosti, što je odmalena htjela, međutim, na Filozofskom fakultetu, nakon prijemnog ispita, našla se ispod crte. Bilo je to za nju veliko razočaranje. Ipak, te iste 1994. odlučila se za studij filozofije i kroatologije na Hrvatskim studijima. To joj se učinilo bliskim i nije požalila.

Ono što je važno i što je, na neki način, obilježilo Brunu Esih jest činjenica da je mladost, srednju školu i vrijeme studija doslovce provela pjevajući. Naime, ona je jedna od osnivačica zagrebačke ženske klape Cesarice. Klapa, koju su osnovale četiri djevojke omiških korijena, redom je osvajala sve moguće nagrade. Cesarice su dosta nastupale po Hrvatskoj i Europi. U Omišu su pak redovito osvajale nagrade i žirija i publike. Prve nagrade osvajale su i u Veroni, na natjecanjima međunarodnih pjevačkih skupina.

Osim toga, pjevala je i prateće vokale rokerskim bendovima kao što su Pips, Chips & Videoklips, ali i Goranu Bari. Cesarice su sudjelovale i u rock-mjuziklu kazališta Komedija „Crna kraljica“. – U jednom trenutku shvatile smo da smo toliko jake da je sasvim predvidljivo kako će se natjecanja na Festivalu klapa u Omišu završiti. Zbog toga smo se povukle iz natjecateljskog dijela festivala i ustupile prostor mlađima – dodaje Bruna.

Usto, tijekom gimnazije i studija pjevala je i u raznim zagrebačkim zborovima, među njima i u KUD-u “Ivan Goran Kovačić”.

No, Bruna je morala „odrasti“ i pjevanje jedno vrijeme ostaviti po strani. Nakon više od tri godine veze udala se za supruga Renata i još kao apsolventica rodila prvu kćer. – Istodobno kad je stigla beba došlo je vrijeme i za pisanje diplomskog rada. Nije bilo lako – sjeća se Bruna Esih.

– Kao što to obično biva, ništa se ne događa slučajno. Kod akademika Dubravka Jelčića odabrala sam pisati svoj diplomski rad pod naslovom “Hrvatska šutnja i srpska propaganda”. Na obranu mojega rada nije mogao doći jedan član komisije pa ga je zamijenio profesor Josip Jurčević – kaže.

Nakon izlaganja na kojemu je briljirala, prof. Jurčević pozvao ju je na kavu.

– Rekao mi je da je oduševljen onim što je čuo i da sam veliki potencijal. Pitao me jesam li razmišljala što ću dalje sa svojim životom pa sam mu rekla da želim biti profesorica u gimnaziji, a on je meni uzvratio da mu na Institutu Ivo Pilar treba znanstveni novak. Bila sam zbunjena, mislila sam da nisam dorasla tome. Ipak, pristala sam. U to vrijeme Institut je još bio mali i vladala je lijepa, obiteljska atmosfera. Svi smo bili povezani – prisjeća se Bruna.

Zlatko Hasanbegović u Institut je došao gotovo istodobno s Brunom Esih, zapravo mjesec dana poslije. – Tako smo Hasanbegović i ja bili u svakodnevnom kontaktu, a uskoro smo postali i vrlo dobri prijatelji. Bliska smo generacija. Usto, on je u osnovnu školu išao s mojim suprugom – kaže Esih. Dodala je da joj je suprug ekonomist, a da Esihi, koji su generacijama Zagrepčani, imaju daljnju rodbinu u Ptuju.

Nakon što se 2001. zaposlila u Institutu Ivo Pilar, na Fakultetu političkih znanosti upisala je poslijediplomski studij Hrvatska i Europa.

U međuvremenu je s Josipom Jurčevićem i Božom Vukušićem 2003. objavila knjigu o Počasnom bleiburškom vodu „Čuvari bleiburške uspomene“. Knjiga je dvije godine poslije doživjela i drugo izdanje.

– U to sam se uključila najozbiljnije što sam mogla jer mi je to bio prvi projekt u životu i priča do koje mi je doista bilo stalo. Tu sam se najviše dala. Knjiga je imala dosta dobar odjek, puno smo putovali i održavali promocije u hrvatskom iseljeništvu – kaže nadalje. Godine 2004. osnovana je udruga Hrvatski križni put kojoj je Bruna Esih bila jedna od osnivačica i njezina članica.

Međutim, pojedini profesori s politologije zazirali su zbog njezina angažmana u udruzi Hrvatski križni put, autorstvu na knjizi “Čuvari bleiburške uspomene” i prema činjenici da je studirala na Hrvatskim studijima.

– Studij Hrvatska i Europa bio je dobar studij, dobro koncipiran i s jakim imenima predavača. Bila sam izrazito aktivna i baš zadovoljna. Bilo je sitnijih provokacija od nekih profesora. Za magistarski rad na poslijediplomskom studiju Hrvatska i Europa na Fakultetu političkih znanosti Esih je izabrala temu Europski sigurnosni sustav i agresija na Republiku Hrvatsku. Mentor joj je bio Vlatko Cvrtila.

Zanimljivo, na obranu sinopsisa njezina rada došlo je gotovo cijelo vijeće studija, osim baš njezina mentora Vlatka Cvrtile.

– Predsjednik vijeća bio je prof. Davor Rodin. Kad sam završila, Rodin i cijela starija generacija profesora spontano su zapljeskali. Međutim, za riječ se javio profesor Nenad Zakošek koji je zavaljen u stolac rekao: ‘Ne, ne, ja molim za riječ. Ja ne mislim da bi ovo trebalo proći jer je kolegica izrazito ideologizirana i pristrana’.

Nastala je tišina, muk. Kako nije bilo mojega mentora da kaže koju u prilog meni i sinopsisu rada na kojemu smo zajedno radili, sama sam zamolila Zakošeka da iznese svoju argumentaciju za moju ideologiziranost. A on se ljulja na stolici i kaže: ‘Znate vi dobro što ja mislim’.

‘Ne, ne znam na što mislite jer sam rođena 1975. i praktički, za vrijeme mojeg života, do osamostaljenja Hrvatske, postojala je samo jedna ideologija, a na nju sigurno niste ciljali’, odgovorila sam mu. Onda je Zakošek, uz pomoć prof. Damira Grubiše koji je glumio „dobrog policajca“, krenuo od toga da mi u naslovu ne može biti agresija na RH, da tek u radu moram dokazati da je bila agresija.

To je bilo izvan svake pameti. Tortura je potrajala dok je prof. Rodin nije prekinuo riječima: – Dosta bi bilo, Nenade, ti si pretjerao, a i kolegica se uzrujala. Ovaj sinopsis prolazi, nema argumenata da ne prođe, ali, kolegice, ja Vas moram upozoriti da Vam neće biti lako jer, osim nas, ovo mora proći i Fakultetsko vijeće. Osim što ne bih bio u vašoj koži, ne bih bio ni u koži Vlatka Cvrtile.

– Nakon svega proživljenog tog dana rad nikada nije otišao na Fakultetsko vijeće jer sam sama skupila svoje prnjice i otišla dalje. Tako se nisam dovela u situaciju da pred ikim klečim – ispričala je Bruna Esih.

Njezin mentor Cvrtila, koji se nije pojavio na obrani rada, u telefonskom razgovoru rekao joj je:

– A što si očekivala nakon toga gdje radiš, s kim radiš i s kim si knjigu pisala?!

– Vlatko, kad me sretneš na ulici, lijepo te molim zaobiđi me – uzvratila mu je Bruna Esih, koja je poslijediplomski upisala drugi put, ali na Hrvatskim studijima. Ispunila je sve uvjete, ali još nije doktorirala zbog obveza oko troje djece, majčine smrti te drugih osobnih razloga.

U Institutu Ivo Pilar Bruna Esih je, uz ostalo, bila na projektu Domovinskog rata te projektu Integracijski procesi hrvatskog iseljeništva i RH. Organizirala je brojne znanstvene skupove u Institutu Ivo Pilar te uređivala zbornike.

No, s vremenom nastavila se i suradnja s Božom Vukušićem, a Esih je 2012. postala predsjednicom udruge Hrvatski križni put. Tada je postala vođa cijele priče o Bleiburgu, na medijski i svaki drugi način. Bila je i izaslanica predsjednice Republike na raznim komemoracijama ratnim i poslijeratnim žrtvama Drugog svjetskog rata.

– Doista sam predano i iskrena srca radila i neopisivo me čudi što novo vodstvo udruge s Božom Vukušićem sada smatra da više ne bih smjela ni spomenuti udrugu Hrvatski križni put ni svoj dosadašnji rad. To je kao da prešućujem sebe – kaže Esih.

Ona je, naime, predstavljala udrugu u javnosti, medijima i u povodu važnih obljetnica, pa i one najpoznatije – 70. godišnjice bleiburške tragedije i to u ime predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović.

– Nakon toga nastavila sam kao njezina izaslanica obilaziti sva takva mjesta stradanja, a pozivale su me, neovisno o tome, i različite udruge i pojedinci – dodaje Esih.

No, suprotno Prgometovim optužbama, Bruna Esih, kaže, nije ničiji pa ni Karamarkov projekt. Nije ni bila na Karamarkovoj listi za izbore. Međutim, kad je pala Karamarkova Vlada, a Plenković postao predsjednik HDZ-a, raspisali su se novi izbori. Budući da se Esih i preko udruge Hrvatski križni put i kao izaslanica predsjednice Republike potpuno politički etablirala, medijski je prepoznata kao “ikona desnice”.

Stoga je počelo lobiranje za to da se za nju nađe mjesta na listi HDZ-a jer bilo je jasno da može privući glasove desnog dijela HDZ-ovih birača.

Mnogi su se angažirali u lobiranju da se Bruna Esih nađe na listi HDZ-a. Među njima su Bože Vukušić i Zlatko Hasanbegović. Protiv nje nisu bila ni neka zvučna imena HDZ-a.

Kao 11. na listi u 1. izbornoj jedinici dobila je 10.500 preferencijskih glasova i glatko ušla u Sabor. HDZ-u je osigurala peti saborski mandat u I. izbornoj jedinici.

Esih je nakon izbora, uz ostalo, Plenkoviću predložila i osnivanje Instituta hrvatskog sjećanja i pomirbe po uzoru na ostale postkomunističke zemlje, a u kojem bi se ustrojio i odjel za istraživanje poslijeratnih zločina, nasuprot postojećeg, realno potkapacitiranog ureda u Ministarstvu branitelja.

Međutim, poslije joj je dano do znanja da Vladi RH suočavanje s prošlošću nije prioritet.

Osim toga, Esih je na sastanku Kluba HDZ-a istupila s negodovanjem jer je smatrala da odabir pojedinih ministara nije bio izraz biračke volje ni očekivanog svjetonazora HDZ-a.

– Budući da sam se smatrala odgovornom za svoje glasače, javno sam iskazala negodovanje zbog odabira pojedinih ministara – kaže nadalje.

Bruna Esih se i kao članica saborskog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina dodatno zamjerila vrhuški HDZ-a. Naime, ona se hrabro usprotivila načinu na koji se troši novac poreznih obveznika.

Primjerice, Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva svake godine iz državnog proračuna dobije više od 30 milijuna kuna za čiju raspodjelu tzv. nevladinim udrugama nikome ne polaže jasne i transparentne račune. Ona i Hasanbegović nisu tražili smanjenje sredstava namijenjenih udrugama civilnog društva, nego da se sredstva plasiraju transparentno, preko ministarstava, a ne Nacionalne zaklade, no amandman je Vlada glatko odbila.

– Tko god pokuša dirnuti u to, događa mu se isto, dobije etiketu fašista i neoustaše – tvrdi Esih.

Ona je, uz ostalo, otvorila i pitanje Savjeta za nacionalne manjine i dodjele novca, uz ostale, Novostima SNV-a, koje svake godine izdaje i Bilten o položaju Srba u Hrvatskoj.

– Taj Bilten SNV-a, među ostalima, financira i Grad Zagreb, odnosno Bandić. Bilten se prevodi na nekoliko svjetskih jezika i šalje po svijetu, a u njemu se Hrvati blate uzduž i poprijeko – tvrdi Esih.

Danas je Bruna Esih kandidatkinja za gradonačelnicu Grada Zagreba. Jedan je od njezinih protukandidata Drago Prgomet. – Očito je da HDZ nema snagu u Zagrebu iznjedriti jakog kandidata – komentira Bruna Esih, koja svojom kandidaturom želi uzdrmati političke prilike u Zagrebu.

– Želim probudi birače i poslati im poruku: Postoji vaš Zagreb, ne bojte se u to vjerovati! Apsolutno sam uvjerena u vrlo dobre izborne rezultate. Ako se to ne dogodi, moj moto je – radije ostati malen, ali nekoga vjerodostojno predstavljati, nego biti velik, a ne predstavljati nikoga, kakav je sada HDZ – zaključila je.

Pa ipak, Bruna Esih u svojoj kandidaturi nije usamljena. Ljudi je i dalje podržavaju, iako ni HDZ, ni Ured predsjednice ni udruga Hrvatski križni put više ne stoje iza nje.

Njezina je najbliža suradnica i zamjenica Ana Lederer, ali s drugim imenima, poglavito s listom, još ne želi izlaziti.

> Bruna Esih: Uvijek sam bila uz narod i njegov glas bila je i ostat će moja jedina životna i politička smjernica

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Marija Pejčinović Burić iz Ljubuškog, preko Pariza do Strasbourga

Objavljeno

na

Objavio

Marija Pejčinović Burić, glavna tajnica Vijeća Europe gostovala je u prvoj ovosezonskoj emisiji HRT-a U svom filmu u kojoj je otkrila kako je izgledao njezin put iz malog hercegovačkog mjesta Klobuka do Strasbourga.

Taj put nije bio uobičajen za to podneblje i to vrijeme. Ideja da ću ići van postojala je još od osnovne škole, rekla je Marija Pejčinović Burić. Željela je otići u Pariz.

– Iz perspekrive Klobuka mogla sam samo željeti to napraviti, nisam tada znala kako to napraviti, kako doći do Pariza. Ali znala sam da ću studirati. Moji roditelji, oboje prosvjetari, su uz rad završili još jedan fakultet i tada je bilo jasno da ću i ja studirati i doći u Zagreb.

Što se tiče dijela oko odlaska u Pariz kako bi usavršila francuski jezik, Pejčinović Burić ističe kako je u taj jezik bila zaljubljena, a možda je na to, kaže, utjecala i njezina profesorica.

– Mislim da vas uvijek netko uzme pod ruku i prepozna. Ja sam imala više takvih.

Bila je odličan učenik i voljela je školu.

– To je bio samo moj posao, nikad nitko nije znao ni što ni kako radim. Za mene je učenje išlo puno dalje, bila sam u svim aktivnostima, od sporta do knjižničarskih aktivnosti. Jedino su knjige bile prozor u svijet, televizija u jednom malom dijelu. Otišla sam u knjižničarsku sekciju da bih vidjela koje sve knjige postoje.

Pejčinović Burić je završila dva razreda u jednoj godini, sedmi i osmi. Sedmi je redovno pohađala, a za osmi je po završetku prethodnog samo polagala sve predmete. Uz to, bila je među dvoje najmlađih u razredu jer je krenula ranije u školu. Te dvije godine bile su “jocker” jer je znala da neće ništa izgubiti u odnosu na svoju generaciju.

– Velika je prednost kad ste mladi jer ne vidite puno toga, jer vas nosi taj san. Na dan kad sam diplomirala sam odlučila pronaći kolege da ih počastim. Moja prijateljica Sonja je znala za moj san i pitala i kad ideš u Pariz, i onda je rekla znaš imam tetu Mariju i strica Josipa. Nije bilo mobitela, otišle smo u Jurišićevu zvati tetu Mariju…

Tako je Pejčinović Burić dogovorila put u Pariz i pronašla obitelj koja će ju primiti.

– Došla sam roditeljima reći da sam kupila kartu i idem u Pariz. Ocu nije bilo svejedno i postavio mi je tisuću i jedno pitanje. Rekla sam mu ja sam punoljetna i samo sam došla po tvoj blagoslov. Nije se protivio nego se brinuo.

Osim u Francuskoj, Pejčinović Burić bila je i u Engleskoj. Jedna od njih je bila obitelj Ecclestone. Ondje je čuvala djecu.

– Ovdje sam bila u poslu i bila posvećena čuvanju djece. Nisam imala vremena za učenje.

Boravila je i u obiteljima bankara, brokera…

– Bilo je poučno živjeti uz tada tako nezamislivo bogate ljude i izvući svoj stav o životu. Moja obitelj je bila samozatajna. Imala sam sreću rasti uz roditelje koji su bili skromni, pošteni ali intelektualno jaki. Što se tiče ponašanja, bilo kakva arognacija je bila nepoželjna, uvijek se puno razgovaralo. Ovo što sam imala u Parizu, je obitelj koja je bila bogata, ali su odlučili živjeti na jednostavan način. Kod njih sam nastavila učiti ono što sam ponijela od kuće.

Marija voli kuhati i da ju je put drugačije vodio vjerojatno bi kaže tada poželjela biti vrhunska kuharica, a rukomet je posebna ljubav.

Ona je u svom filmu, a njezin film se zove život je lijep, ona je učinila sve da isprovocira uspjeh i ne možemo reći da joj se dogodio, nego ga je zasluženo dobila, tako o njoj govore oni koji ju poznaju cijeli život i njezini najbliži suradnici.

Pejčinović Burić zaključuje kako su energija i posvećen rad nužni za rezultate. Ne znam nikoga, kaže, tko je postigao rezultate, a da je radio prosječno.

Sada, kada je postala glavna tajnica Vijeća Europe, živjet će na dvije adrese, između Strasbourga i Zagreba.

(HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Raspudić: SDP i srodne stranke su ekstremna ljevica koje nisu u stanju 2019. godine osuditi zločine komunističkog režima

Objavljeno

na

Objavio

O odnosima unutar HDZ-a, ali i odnosima na hrvatskoj političkoj sceni uoči predsjedničkih izbora na N1 televiziji govorio je politički analitičar Nino Raspudić.

Komentirao je odnose u HDZ-u, odnosno pravilnike kojima se članstvo pokušava na neki način dovesti u red, o kojima Nino Raspudić kaže da su odraz slabosti Andreja Plenkovića.

“Ovo što HDZ radi bilo bi smiješno kada se ne bi radilo o stranci koja je još uvijek na vlasti u Hrvatskoj. Ovo podsjeća na neka prošla vremena i žalosno je da je odraslim ljudima porebno nametati neke formalizirane smjernice o tome što smiju misliti i što smiju javno govoriti. To pokazuje kakvo oni mišljenje imaju sami o sebi kao vrh stranke i čime su se spremni služiti. To nije pokazatelj Plenkovićeve snage i odlučnosti da dovede stvari u red, već njegove slabosti. Jer ako imate autoritet, onda vam ne trebaju formalizirane smjernice o tome što ljudi smiju govoriti.”

O izjavi Andreja Plenkovića da je Miro Kovač “irelevantan”, kaže da je to simptom problema s kojima se čelnik HDZ-a suočava.

“To je omalovažavanje bez utemeljenja i pokazuje da Andrej Plenković sve više iskače iz uhodanog, kontroliranog, diplomatskog diskursa, što se može tumačiti kao simptom dubinskih problema koje trenutno ima.”

Raspudić smatra da Miro Kovač nije najopasniji za premijera.

“Nakon debakla na europarlamentarnim izborima, na kojima su ostvarili najgori rezultat u povijesti – u postotku to izgleda malo bolje od onog debakla s Jadrankom Kosor, ali puno je gore uzevši u obzir malu izlaznost – projekcijom tog rezultata, oni bi na parlamentarnim izborima išli prema 17 posto, možda i manje. Diskreditirali su se za bilo kakve moguće koalicije s nekim manjim partnerima.

U takvom stanju, godinu dana pred parlamentarne izbore, svatko je opasan za Plenkovića, ali najopasniji je Davor Ivo Stier. Obojica su svjesni da je, ako se nastavi ovajva politika HDZ-a s Plenkovićem na čelu, jedina solucija koja ostaje HDZ-u velika koalicija s SDP-om (ukoliko SDP nakon izbora na to uopće pristane), a dugoročno, gubitak vlasti i moći.”

Analizirao je i predsjedničke izbore.

“Ako analiziramo povijest predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, mi smo nekoliko izbora imali situaciju da stranka koja je formalno kandidirala nekog kandidata nije u potpunosti stajala iza njega.”

Ponovio je svoju tezu da “kandidat koji se pretežno obraća lijevom biračkom tijelu ne može u normalnoj situaciji dobiti predsjedničke izbore u Hrvatskoj”.

“U drugom krugu gubi jer je većina birača u Hrvatskoj sklonija konzervativnim, tradicionalnim vrijednostima.”

Upitan treba li Kolinda Grabar-Kitarović strahovati da neće imati podršku cijelog HDZ-a, kaže:

“Sumnjam da će imati potpunu, motiviranu potporu HDZ-a. Dio HDZ-a, razočaran politikom lijevog Plenkovićevog HDZ-a, vjerojatno će glasovati za Miroslava Škoru.

Plenkovićev HDZ je izrazito lijevo. Smiješno je kad kažu da je Škoro kandidat krajnje desnice – Škoro je centar. Stvara se lažna slika. Prvo, binarna, pojednostavljena podjela na desno i lijevo, danas malo toga govori. Ali evo, ako je uzmemo, moje viđenje je sljedeće: SDP i srodne stranke su ekstremna ljevica, koje nisu u stanju 2019. godine osuditi zločine komunističkog režima. Plenkovićev HDZ je ljevica, Most je lijevi centar, Škoro je centar. Čak i ovo što se naziva desnicom u Hrvata, je jedna reflektirana NDH nostalgična pozicija. Ne možemo ustaše promatrati kao desničare. To je bila jedna revolucionarna teroristička skupina očajnika koji bi, da im je Staljin ponudio hrvatsku državu, išli za Staljinom. Mi uopće nemamo stranku koja bi bila na liniji tradicionalne europske uljuđene desnice. Imamo lijevo i lijevije”, uvjeren je Raspudić.

Na pitanje kako Miroslav Škoro može biti centar, a podržavaju ga, primjerice, Suverenisti, politički analitičar kaže da je ključna pozicija Mosta.

“A Suverenisti, oni vide da je konzervativno zgodno pa se nazovu konzervativna stranka. Ali daleko je to. Nije dovoljno nazvati se konzervativcem da to budete. Smiješno je govoriti u tim terminima. Čini mi se da je Miroslav Škoro zabio zastavicu desno, a sad se kreće prema centru. U tom smislu dragocjena mi je potpora Mosta, zahvaljujući kojoj mu se neće dogoditi da mu se prostor sužava u ono pto naši mediji nazivaju ekstremno desnom pozicijom.”

Iznio je i projekcije za drugi krug predsjedničkih izbora.

“U normalnoj situaciji, u kojoj svaka stranka podržava kandidata kojeg je kandidirala na izborima, kandidat koji se obraća lijevom biračkom tijelu ne može dobiti izbore. U drugom krugu Zoran Milanović gubi i od Miroslava Škore i od Kolinde Grabar-Kitarović”, zaključuje Raspudić.

 

Nino Raspudić: Zašto će se Brexit ipak dogoditi?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari