Pratite nas

Razgovor

Bruna Esih: Želim probudi birače i poslati im poruku: Postoji vaš Zagreb, ne bojte se u to vjerovati!

Objavljeno

na

Moj je program za Grad Zagreb pri kraju. Vizija Zagreba koju imam i koju ima moj tim te ljudi koji će sa mnom biti na neovisnoj građanskoj listi vrlo je jednostavna – grad u kojemu će životi svih građana biti ispunjeni i grad kojim će upravljanje biti stručno, zakonito, racionalno i nacionalno.

Iako te riječi ne predstavljaju glavni slogan kampanje, one će je zasigurno obilježiti – kaže Bruna Esih, kandidatkinja za gradonačelnicu Zagreba, piše Večernji list

Sa svojim timom imam priliku – nastavila je – početi nešto apsolutno novo i čisto. Bitno je da takvi budu i ljudi na listi, čiste prošlosti i vjerodostojni, koji se sutra nikome neće dati prodati. Na žalost, znamo puno takvih slučajeva trgovine.

Mnogi padnu na novac ili pozicije. Kako stvari za sada teku, a i zbog rezultata anketa, vrlo sam optimistična i nadam se dobrom rezultatu. Ljudi mi svakodnevno prilaze i govore: “Samo nas nemojte iznevjeriti”. Eto, jedino to im je bitno, jer puno puta do sada osjećali su se prevarenima. I meni je to najvažnije – imam iza sebe stvarne ljude, a ne internet-gerilu.

Bruna Esih, djevojački Brstilo, podrijetlom je iz Svinišća, mjesta desetak kilometara istočno od Omiša. Njezin djed po očevoj strani Mate Brstilo iz zaselka je Brstili, ali priženio se u zaselku Smoline, tek koji kilometar dalje. Stoga je otac Brune Esih, također Mate, rođen u Svinišću. Ime je dobila po baki Bruni, očevoj majci.

Prema ženskoj, majčinoj liniji, Bruna Esih rodbinski je vrlo blisko povezana s poznatim hrvatskim pjesnikom Josipom Pupačićem. Baka Jaka Katurić je iz Slimena, mjesta pet kilometara udaljenog od Svinišća, i rođena je sestra poznatog hrvatskog pjesnika Josipa Pupačića.

– Moji djedovi nisu ratovali u Drugom svjetskom ratu, ali kuća u kojoj je tata rođen dva je puta gorjela, jednom su je zapalili Talijani, a drugi put ne zna se čija vojska… Obje obitelji uvijek su bile vezane uz Boga i Crkvu, to je nepromjenjivo. U narodu dolje to je prirodno, s tim se rađamo i s tim umiremo – kaže Bruna Esih koja je, kaže, zaljubljena u svoju djedovinu.

– Živopisan je to kraj, kao i njegovi ljudi. Ljetujemo tamo – kaže Bruna Esih.

Marija Maja, djevojački Katurić, majka Brune Esih, u Splitu je studirala pravo, a njezina najbolja prijateljica bila je sestra Mate Brstila, studenta veterine u Zagrebu. Kako se Marija Katurić nakon studija zaposlila u Slavija Lloydu (poslije Croatia Lloyd) u Zagrebu, gdje je počela raditi kao mlada pravnica, upoznala je budućeg supruga Matu Brstila. Vjenčali su se i dobili sina.

No, Mate Brstilo nakon studija morao je na odsluženje vojnog roka u JNA i to u Požarevac. S njim je u vojsci bio i studentski vođa iz ‘71. Ivan Zvonimir Čičak. Kako u Zagrebu tada nije imala nikoga, Matina supruga, tada trudna s Brunom, otišla je svekru i svekrvi u Omiš, u kojem su oni u to vrijeme imali stan. Stoga je Bruna rođena u Splitu.

– Kad je tata otišao u vojsku, brat Josip imao je tri godine. Zato me mama odlučila roditi u Splitu kako bi joj majka, svekrva i svekar bili od pomoći. Kada sam rođena, tati su u vojsci priopćili da mu je supruga rodila, ali mrtvorođenče. Takva je bila komunikacija s vojnicima koji su bili Hrvati. Dok otac sam nije uspio telefonski razgovarati s majkom, bio je uvjeren u tu ružnu podvalu. U Omišu sam tako živjela tek prvih mjeseci, dok se mama nije morala vratiti na posao u Zagreb – kaže Bruna Esih.

Po povratku iz vojske Mate Brstilo zaposlio se kao veterinar u mesnoj industriji Sljeme u Sesvetama. Hrvatskoj javnosti nije nepoznat. Naime, godinama je bio ravnatelj Uprave za veterinarstvo u Ministarstvu poljoprivrede.

Prva sjećanja Brune Esih povezana su s Trnjem, odnosno Krugama, gdje je tada obitelj živjela i gdje je Bruna prohodala. Kad je imala pet godina, obitelj se preselila u novoizgrađeno naselje Dugave. U OŠ Josipa Kraša (danas OŠ Dugave) bila je izrazito kreativna i komunikativna te nije bilo dramske, zborske i literarne skupine u kojoj nije sudjelovala, a svirala je i klavir te završila Osnovnu glazbenu školu “Pavao Markovac”.

Prvu gimnaziju pohađala je u Varšavskoj, bila je dobar i vrlo dobar đak.

S njom u razred išla je i Marija Husar-Rimac, poznata hrvatska pjevačica. – U prvo vrijeme morali smo se profesorima obraćati s gospodine profesore ili gospođo profesorice i paziti na odijevanje. Nije bilo zafrkancije, jake šminke ni dugih nokata što mi je, nakon slobodnjačke atmosfere u Dugavama, bio šok – prisjetila se.

U školi su joj uvijek dobro išli isti predmeti; hrvatski jezik i književnost, psihologija i filozofija. Povijest je zavoljela tek u 4. razredu gimnazije, zahvaljujući profesoru Andriji Lovriću. Maturirala je na poeziji Josipa Pupačića.

Nakon gimnazije odlučila se na studij hrvatskoga jezika i književnosti, što je odmalena htjela, međutim, na Filozofskom fakultetu, nakon prijemnog ispita, našla se ispod crte. Bilo je to za nju veliko razočaranje. Ipak, te iste 1994. odlučila se za studij filozofije i kroatologije na Hrvatskim studijima. To joj se učinilo bliskim i nije požalila.

Ono što je važno i što je, na neki način, obilježilo Brunu Esih jest činjenica da je mladost, srednju školu i vrijeme studija doslovce provela pjevajući. Naime, ona je jedna od osnivačica zagrebačke ženske klape Cesarice. Klapa, koju su osnovale četiri djevojke omiških korijena, redom je osvajala sve moguće nagrade. Cesarice su dosta nastupale po Hrvatskoj i Europi. U Omišu su pak redovito osvajale nagrade i žirija i publike. Prve nagrade osvajale su i u Veroni, na natjecanjima međunarodnih pjevačkih skupina.

Osim toga, pjevala je i prateće vokale rokerskim bendovima kao što su Pips, Chips & Videoklips, ali i Goranu Bari. Cesarice su sudjelovale i u rock-mjuziklu kazališta Komedija „Crna kraljica“. – U jednom trenutku shvatile smo da smo toliko jake da je sasvim predvidljivo kako će se natjecanja na Festivalu klapa u Omišu završiti. Zbog toga smo se povukle iz natjecateljskog dijela festivala i ustupile prostor mlađima – dodaje Bruna.

Usto, tijekom gimnazije i studija pjevala je i u raznim zagrebačkim zborovima, među njima i u KUD-u “Ivan Goran Kovačić”.

No, Bruna je morala „odrasti“ i pjevanje jedno vrijeme ostaviti po strani. Nakon više od tri godine veze udala se za supruga Renata i još kao apsolventica rodila prvu kćer. – Istodobno kad je stigla beba došlo je vrijeme i za pisanje diplomskog rada. Nije bilo lako – sjeća se Bruna Esih.

– Kao što to obično biva, ništa se ne događa slučajno. Kod akademika Dubravka Jelčića odabrala sam pisati svoj diplomski rad pod naslovom “Hrvatska šutnja i srpska propaganda”. Na obranu mojega rada nije mogao doći jedan član komisije pa ga je zamijenio profesor Josip Jurčević – kaže.

Nakon izlaganja na kojemu je briljirala, prof. Jurčević pozvao ju je na kavu.

– Rekao mi je da je oduševljen onim što je čuo i da sam veliki potencijal. Pitao me jesam li razmišljala što ću dalje sa svojim životom pa sam mu rekla da želim biti profesorica u gimnaziji, a on je meni uzvratio da mu na Institutu Ivo Pilar treba znanstveni novak. Bila sam zbunjena, mislila sam da nisam dorasla tome. Ipak, pristala sam. U to vrijeme Institut je još bio mali i vladala je lijepa, obiteljska atmosfera. Svi smo bili povezani – prisjeća se Bruna.

Zlatko Hasanbegović u Institut je došao gotovo istodobno s Brunom Esih, zapravo mjesec dana poslije. – Tako smo Hasanbegović i ja bili u svakodnevnom kontaktu, a uskoro smo postali i vrlo dobri prijatelji. Bliska smo generacija. Usto, on je u osnovnu školu išao s mojim suprugom – kaže Esih. Dodala je da joj je suprug ekonomist, a da Esihi, koji su generacijama Zagrepčani, imaju daljnju rodbinu u Ptuju.

Nakon što se 2001. zaposlila u Institutu Ivo Pilar, na Fakultetu političkih znanosti upisala je poslijediplomski studij Hrvatska i Europa.

U međuvremenu je s Josipom Jurčevićem i Božom Vukušićem 2003. objavila knjigu o Počasnom bleiburškom vodu „Čuvari bleiburške uspomene“. Knjiga je dvije godine poslije doživjela i drugo izdanje.

– U to sam se uključila najozbiljnije što sam mogla jer mi je to bio prvi projekt u životu i priča do koje mi je doista bilo stalo. Tu sam se najviše dala. Knjiga je imala dosta dobar odjek, puno smo putovali i održavali promocije u hrvatskom iseljeništvu – kaže nadalje. Godine 2004. osnovana je udruga Hrvatski križni put kojoj je Bruna Esih bila jedna od osnivačica i njezina članica.

Međutim, pojedini profesori s politologije zazirali su zbog njezina angažmana u udruzi Hrvatski križni put, autorstvu na knjizi “Čuvari bleiburške uspomene” i prema činjenici da je studirala na Hrvatskim studijima.

– Studij Hrvatska i Europa bio je dobar studij, dobro koncipiran i s jakim imenima predavača. Bila sam izrazito aktivna i baš zadovoljna. Bilo je sitnijih provokacija od nekih profesora. Za magistarski rad na poslijediplomskom studiju Hrvatska i Europa na Fakultetu političkih znanosti Esih je izabrala temu Europski sigurnosni sustav i agresija na Republiku Hrvatsku. Mentor joj je bio Vlatko Cvrtila.

Zanimljivo, na obranu sinopsisa njezina rada došlo je gotovo cijelo vijeće studija, osim baš njezina mentora Vlatka Cvrtile.

– Predsjednik vijeća bio je prof. Davor Rodin. Kad sam završila, Rodin i cijela starija generacija profesora spontano su zapljeskali. Međutim, za riječ se javio profesor Nenad Zakošek koji je zavaljen u stolac rekao: ‘Ne, ne, ja molim za riječ. Ja ne mislim da bi ovo trebalo proći jer je kolegica izrazito ideologizirana i pristrana’.

Nastala je tišina, muk. Kako nije bilo mojega mentora da kaže koju u prilog meni i sinopsisu rada na kojemu smo zajedno radili, sama sam zamolila Zakošeka da iznese svoju argumentaciju za moju ideologiziranost. A on se ljulja na stolici i kaže: ‘Znate vi dobro što ja mislim’.

‘Ne, ne znam na što mislite jer sam rođena 1975. i praktički, za vrijeme mojeg života, do osamostaljenja Hrvatske, postojala je samo jedna ideologija, a na nju sigurno niste ciljali’, odgovorila sam mu. Onda je Zakošek, uz pomoć prof. Damira Grubiše koji je glumio „dobrog policajca“, krenuo od toga da mi u naslovu ne može biti agresija na RH, da tek u radu moram dokazati da je bila agresija.

To je bilo izvan svake pameti. Tortura je potrajala dok je prof. Rodin nije prekinuo riječima: – Dosta bi bilo, Nenade, ti si pretjerao, a i kolegica se uzrujala. Ovaj sinopsis prolazi, nema argumenata da ne prođe, ali, kolegice, ja Vas moram upozoriti da Vam neće biti lako jer, osim nas, ovo mora proći i Fakultetsko vijeće. Osim što ne bih bio u vašoj koži, ne bih bio ni u koži Vlatka Cvrtile.

– Nakon svega proživljenog tog dana rad nikada nije otišao na Fakultetsko vijeće jer sam sama skupila svoje prnjice i otišla dalje. Tako se nisam dovela u situaciju da pred ikim klečim – ispričala je Bruna Esih.

Njezin mentor Cvrtila, koji se nije pojavio na obrani rada, u telefonskom razgovoru rekao joj je:

– A što si očekivala nakon toga gdje radiš, s kim radiš i s kim si knjigu pisala?!

– Vlatko, kad me sretneš na ulici, lijepo te molim zaobiđi me – uzvratila mu je Bruna Esih, koja je poslijediplomski upisala drugi put, ali na Hrvatskim studijima. Ispunila je sve uvjete, ali još nije doktorirala zbog obveza oko troje djece, majčine smrti te drugih osobnih razloga.

U Institutu Ivo Pilar Bruna Esih je, uz ostalo, bila na projektu Domovinskog rata te projektu Integracijski procesi hrvatskog iseljeništva i RH. Organizirala je brojne znanstvene skupove u Institutu Ivo Pilar te uređivala zbornike.

No, s vremenom nastavila se i suradnja s Božom Vukušićem, a Esih je 2012. postala predsjednicom udruge Hrvatski križni put. Tada je postala vođa cijele priče o Bleiburgu, na medijski i svaki drugi način. Bila je i izaslanica predsjednice Republike na raznim komemoracijama ratnim i poslijeratnim žrtvama Drugog svjetskog rata.

– Doista sam predano i iskrena srca radila i neopisivo me čudi što novo vodstvo udruge s Božom Vukušićem sada smatra da više ne bih smjela ni spomenuti udrugu Hrvatski križni put ni svoj dosadašnji rad. To je kao da prešućujem sebe – kaže Esih.

Ona je, naime, predstavljala udrugu u javnosti, medijima i u povodu važnih obljetnica, pa i one najpoznatije – 70. godišnjice bleiburške tragedije i to u ime predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović.

– Nakon toga nastavila sam kao njezina izaslanica obilaziti sva takva mjesta stradanja, a pozivale su me, neovisno o tome, i različite udruge i pojedinci – dodaje Esih.

No, suprotno Prgometovim optužbama, Bruna Esih, kaže, nije ničiji pa ni Karamarkov projekt. Nije ni bila na Karamarkovoj listi za izbore. Međutim, kad je pala Karamarkova Vlada, a Plenković postao predsjednik HDZ-a, raspisali su se novi izbori. Budući da se Esih i preko udruge Hrvatski križni put i kao izaslanica predsjednice Republike potpuno politički etablirala, medijski je prepoznata kao “ikona desnice”.

Stoga je počelo lobiranje za to da se za nju nađe mjesta na listi HDZ-a jer bilo je jasno da može privući glasove desnog dijela HDZ-ovih birača.

Mnogi su se angažirali u lobiranju da se Bruna Esih nađe na listi HDZ-a. Među njima su Bože Vukušić i Zlatko Hasanbegović. Protiv nje nisu bila ni neka zvučna imena HDZ-a.

Kao 11. na listi u 1. izbornoj jedinici dobila je 10.500 preferencijskih glasova i glatko ušla u Sabor. HDZ-u je osigurala peti saborski mandat u I. izbornoj jedinici.

Esih je nakon izbora, uz ostalo, Plenkoviću predložila i osnivanje Instituta hrvatskog sjećanja i pomirbe po uzoru na ostale postkomunističke zemlje, a u kojem bi se ustrojio i odjel za istraživanje poslijeratnih zločina, nasuprot postojećeg, realno potkapacitiranog ureda u Ministarstvu branitelja.

Međutim, poslije joj je dano do znanja da Vladi RH suočavanje s prošlošću nije prioritet.

Osim toga, Esih je na sastanku Kluba HDZ-a istupila s negodovanjem jer je smatrala da odabir pojedinih ministara nije bio izraz biračke volje ni očekivanog svjetonazora HDZ-a.

– Budući da sam se smatrala odgovornom za svoje glasače, javno sam iskazala negodovanje zbog odabira pojedinih ministara – kaže nadalje.

Bruna Esih se i kao članica saborskog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina dodatno zamjerila vrhuški HDZ-a. Naime, ona se hrabro usprotivila načinu na koji se troši novac poreznih obveznika.

Primjerice, Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva svake godine iz državnog proračuna dobije više od 30 milijuna kuna za čiju raspodjelu tzv. nevladinim udrugama nikome ne polaže jasne i transparentne račune. Ona i Hasanbegović nisu tražili smanjenje sredstava namijenjenih udrugama civilnog društva, nego da se sredstva plasiraju transparentno, preko ministarstava, a ne Nacionalne zaklade, no amandman je Vlada glatko odbila.

– Tko god pokuša dirnuti u to, događa mu se isto, dobije etiketu fašista i neoustaše – tvrdi Esih.

Ona je, uz ostalo, otvorila i pitanje Savjeta za nacionalne manjine i dodjele novca, uz ostale, Novostima SNV-a, koje svake godine izdaje i Bilten o položaju Srba u Hrvatskoj.

– Taj Bilten SNV-a, među ostalima, financira i Grad Zagreb, odnosno Bandić. Bilten se prevodi na nekoliko svjetskih jezika i šalje po svijetu, a u njemu se Hrvati blate uzduž i poprijeko – tvrdi Esih.

Danas je Bruna Esih kandidatkinja za gradonačelnicu Grada Zagreba. Jedan je od njezinih protukandidata Drago Prgomet. – Očito je da HDZ nema snagu u Zagrebu iznjedriti jakog kandidata – komentira Bruna Esih, koja svojom kandidaturom želi uzdrmati političke prilike u Zagrebu.

– Želim probudi birače i poslati im poruku: Postoji vaš Zagreb, ne bojte se u to vjerovati! Apsolutno sam uvjerena u vrlo dobre izborne rezultate. Ako se to ne dogodi, moj moto je – radije ostati malen, ali nekoga vjerodostojno predstavljati, nego biti velik, a ne predstavljati nikoga, kakav je sada HDZ – zaključila je.

Pa ipak, Bruna Esih u svojoj kandidaturi nije usamljena. Ljudi je i dalje podržavaju, iako ni HDZ, ni Ured predsjednice ni udruga Hrvatski križni put više ne stoje iza nje.

Njezina je najbliža suradnica i zamjenica Ana Lederer, ali s drugim imenima, poglavito s listom, još ne želi izlaziti.

> Bruna Esih: Uvijek sam bila uz narod i njegov glas bila je i ostat će moja jedina životna i politička smjernica

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

EGZODUS KOJI NE PRESTAJE!?

Objavljeno

na

Objavio

stock photo

Stvara se slika da su uspjeli oni koji su otišli, a da su gubitnici oni koji ostaju!

Rezultati istraživanja predstavljeni u knjizi “Iseljavanje Hrvata u Njemačku: Gubimo li Hrvatsku?” doista su alarmantni. Tim povodom, a izravno vezano uz knjigu o kojoj je riječ, razgovarali smo s njezinim autorom, dr. sc.Tadom Jurićem, docentom na Odjelu za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu.

U jednom sažetom zaključku – koji su uzroci i posljedice iseljavanja Hrvata u Njemačku unatrag pet godina otkako je RH u EU-u?

– Kako je moguće da se iseli više od 300 tisuća Hrvata i nikomu ništa? Što stoji iza svega ovoga? Vrlo je moguće da političke elite namjerno ne povlače prave poteze i mjere kako bi se iseljavanje smanjilo. Prema percepciji samih iseljenika (uzorak 1200 ispitanika u Njemačkoj), glavni motivi za iseljavanje nisu ekonomski. Analiza stajališta iseljenika pokazala je kako hrvatski iseljenici imaju predodžbu da u Hrvatskoj nisu institucionalizirane vrijednosti radne etike i poštenja te smatraju da se hrvatsko društvo moralno slomilo. Dakle, poštenje i rad se ne isplate. Hrvati se stoga iseljavaju zbog nepravde, a ne zbog siromaštva. Istraživanja pokazuju jasnu vezu između političke etike, slabih institucija i iseljavanja. Iseljeni Hrvati svojim odlaskom nedvojbeno kažnjavaju loše politike i političare, no – ne želeći to – kažnjavaju zapravo i sve koji ostaju. Jer taj val odlazaka vrlo frustrirajuće utječe na ljude koji ostaju. Oni koji ostaju počinju se pitati jesu li u zabludi, jesu li pogriješili što ostaju, jesu li kukavice. Neki idu i korak dalje pa kažu: “On je otišao u Njemačku bolje živjeti, a moje će se dijete morati brinuti o njegovim roditeljima ili plaćati zdravstvo za njih.”

ODLASCI I DOLASCI

Dok se Hrvatska socijalno, moralno i gospodarski lomi, u populacijski oslabljenoj Njemačkoj Hrvati su i više nego dobrodošli jer je cijena njihova uključivanja u njemačko društvo vrlo mala ili nikakva, što pak nije slučaj s useljenicima iz drugih kultura. Sa svakim iseljenim Hrvatom Hrvatska ne gubi samo svoj socijalni kapital, mogućnost biološke obnove društva i kapital uložen u njihovo obrazovanje, nego nastaje i visok trošak integracije useljenika koji će doći na njihovo mjesto.

U Republici Hrvatskoj sve je manje Hrvata, demografska slika svake je godine sve lošija; može li i kako tom pogubnom ‘trendu‘ hrvatska država stati na kraj i početi demografsku obnovu zemlje? Dojam je da smo u tom pitanju već dobrano zakasnili…

doc. dr. sc. Tado Jurić Odjel za povijest Hrvatsko katoličko sveučilište

– Nama je tijekom istraživanja ključno pitanje bilo tko odlazi. No, u jednom smo trenutku shvatili da je zapravo jako važno pogledati tko ostaje. A ostaju oni koji dobro žive od sustava koji su stvorili po svojoj mjeri. Ostaju oni koji su državu pretvorili u svoj plijen. Ostaju poslušnici. Ostaju djeca elita. Ostaju uhljebljeni. Ostaju oni koji će glasovati za iste političke elite bez obzira na to što se događalo. Jedni dobivaju na svim izborima 800.000 glasova, drugi 300.000 i to je tako bez obzira na sve. Kritična masa koja je u stanju promijeniti sve, odlazi. Odlaze oni koji bi mogli stvarati novu Hrvatsku. Njihov odlazak stoga vladajućoj i oporbenoj političkoj eliti i odgovara i ide joj u korist. Kod političke elite nema pravog interesa da se iseljavanje zaustavi. Jer odlaze upravo oni koji bi mogli ugroziti njihov položaj moći. A zanimljivo je i pogledati tko dolazi…

Tko dolazi, migranti…?

– Znamo da je pokrenuto nekoliko desetaka milijuna ljudi prema granicama Europe. I koliko god treba imati srca za migrante, koji su iskorišteni u cijelom procesu, toliko ne treba tolerirati manipulaciju migracijama. U svezi s ovim problemom treba i naglasiti da je čovjek biće civilizacije i kulture, pripadnik kulturno-civilizacijskog kruga i kao takav je uvjetovan od rođenja do smrti. Cjelokupna drama ljudske egzistencije svodi se na odnos ja – svijet, ja – kultura, ja – civilizacija, ili zaoštrenije: ja – drugi i drukčiji, ja – ti drugi meni strani, meni nepripadajući. Globalizacija je omogućila da se svjetovi dodiruju, oni koji prije nisu dijelili ništa zajedničko niti imaju što zajedničko. Sve radi profita. I sada te krajnosti zbog potreba turbokapotalizma treba nasilu pomiriti.

BOSNA ŠAPTOM PADE

Tko misli da je to izvedivo?

– Ni nakon brojnih radova ne znamo što su pravi motivi pokrenutih migracija. Ne možemo znati ni što je cilj kad se skupi pet ljudi na ulici, a kamoli kad se skupi nekoliko milijuna. Ono što znamo je da se migracijama mogu osvajati prostori.

S ovim stavom u vezi je i danas popularna izjava “Domovina je tamo gdje mi je dobro”. Naše istraživanje pokazuje da se mnogi mladi vode upravo tom idejom kad odlaze u Njemačku. Istom analogijom stoga ne treba iznenaditi da slično pomisle i npr. Pakistanci, kojih je 200 milijuna, ili Nigerijci (također 200 milijuna). Da ih samo 1% dođe pred vrata Hrvatske, to je četiri milijuna ljudi. Jean Ziegler je pak stava: “Svatko se treba boriti tamo gdje je rođen”… i svijet će postati bolje mjesto.

Dramatično je stanje s Hrvatima i u Bosni i Hercegovini, što nam o tome možete reći?

– U BiH neupitno svjedočimo povijesnom odlasku Hrvata, nakon kojega više nema povratka. Očito je riječ o strateškom pomicanju hrvatskog naroda iz etnički hrvatskih krajeva u etnički njemačke krajeve te svjedočimo zapravo velikoj seobi hrvatskog naroda. Dok se vodila borba hrvatskih političara u BiH za fotelje, Hrvati su potiho iseljavali iz BiH. Tako smo danas doista došli do situacije da “Bosna šaptom pade”. Nitko od naših ispitanika iz BiH nije kao razlog iseljavanja naveo nepostojanje trećeg entiteta ili političku majorizaciju Hrvata u BiH, nego korupciju političkih predstavnika, nepravdu i nesigurnost. Uz pitanje konstitutivnosti hrvatskog naroda u BiH s iseljavanjem u vezi je i očekivati zamjenu hrvatskih prostora s muslimanskom populacijom. Jer Hrvati su iselili u najvišem postotku. I dok naše elite i dalje pričaju o navodnom povratku protjeranih 90-ih, odlaze i posljednji koji su mnogi nešto promijeniti. Sve ovo ponovno pokazuje da hrvatske elite uopće nikada nisu razumijevale probleme Hrvata u BiH. Zar je zaista netko mogao misliti da će otvaranjem kladionica, kafića i sakralnih objekata zadržati ljude u zemlji?

Kako se čini, sve to nije slučajno, i postoji čitav niz indicija da je riječ o dugoročno postavljenoj strategiji pražnjenja hrvatskih krajeva i pomicanja Hrvata iz njihovih matičnih krajeva. Tko i kako ju je točno osmislio ne možemo dokučiti. No osnovni je problem u tome što će, kada budemo točno mogli mjeriti te fenomene, biti već kasno.

Ukupno uzevši, nije li pretjerano zaključiti da se radi o velikoj seobi hrvatskog naroda?

knjiga “Iseljavanje Hrvata u Njemačku: Gubimo li Hrvatsku?”

– Puno toga upozorava da se radi o izvanrednoj situaciji kojom se suptilnim metodama upravlja. Ovakvo pokretanje stotina tisuća Hrvata izvan svojih etničkih krajeva vrlo teško može biti spontan događaj. Hrvatskim političkim elitama očito odgovara apatija u društvu. Njihova podsvjesna poruka narodu je da nije više ostalo ništa za što se vrijedi boriti. Namjerno se širi beznađe te se u društvu stvara slika da su uspjeli oni koji su otišli, a da su gubitnici oni koji ostaju. Tako vladajući i jedan dio medija stvaraju ozračje “spašavaj se tko može”. A čini se da EU-u odgovara čak i zamjena stanovništva u Hrvatskoj. U svakom slučaju EU baš briga za Hrvate. Dokaz tomu je i odgovor na naše pitanje EU Komisiji iz rujna 2018.

Prema percepciji 350.000 hrvatskih iseljenika, čije smo stavove u našem istraživanju ispitivali, političari su dio problema i oni ne mogu biti dio rješenja. Sve navedeno dovelo je do toga da je hrvatski narod rezigniran, izgubio je povjerenje u sebe, u vlast, u institucije, u državu i ideju hrvatstva. No, treba se podsjetiti da je narod veća vrijednost od države. Pogotovo od države koju su uzurpirale anacionalne i korumpirane elite. Nama je danas potrebna mobilizacija hrvatskog duha, kako nam je bila potrebna mobilizacija vojske za vrijeme agresije na Hrvatsku. Danas ponovno imamo agresiju na Hrvatsku – ta agresija očituje se kroz anacionalne elite, zatiranje nacionalnog duha te podmetanje novog identitetskog koncepta Hrvatima. Trebamo se podsjetiti da nismo ni tako mali ni jadni kako nas se želi prikazati te da bi se u Hrvatskoj moglo jako lijepo živjeti.

Koliko god mislili da nam je loše, pripadamo među 5 posto zemalja u kojima se najbolje živi na svijetu – kada uzmemo sve kriterije u obzir (sigurnost, klima, itd.). Tako ni jedan Hrvat ne bi trebao imati plaću manju od 10.000 kuna, s obzirom na to kakvim resursima raspolažemo. Ali radi nesposobnih i korumpiranih političkih elita imamo 3000 kuna. Potrebno je osvijestiti da to do nekog stupnja ima veze i s tim tko je na vlasti, ali je mnogo važnije koliko su oni pod pritiskom javnosti. Stoga, potrebna nam je pobuna savjesti. Na svakom je pojedincu da se “odmetne” i da probudi svoju savjest. Kako je rekao pjesnik: “Oni, naši neprijatelji, mogu posjeći svo cvijeće, ali će proljeće ponovno doći!” Za dodati je još – hrvatsko proljeće!

doc. dr. sc. Tado Jurić

Razgovarao: Darko JERKOVIĆ/glas-slavonije.hr

Kamenjar.com

Tado Jurić ‘Iseljavanje Hrvata u Njemačku: Gubimo li Hrvatsku?’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Željko Pervan: Zašto su ambiciozni i polutalentirani ljudi najopasniji?

Objavljeno

na

Objavio

U Podcastu Velebit je gostovao komičar Željko Pervan.

♦ Koliko je Hrvatska lijepa, ali koliko je naša?
♦ Zašto se mladi iseljavaju iz Hervatske?

♦ Hoće li tako ispražnjenu Hrvatsku netko drugi naseliti?
♦ Tko su Apači i Sijuksi u Hrvatskoj?

♦ Koji su planovi Englezića i Niskozemaca?
♦ Zašto je Berlingo u Istri najprodavaniji auto?

♦ Mogu li Hrvati biti direktori svemira?
♦ Je li vlast pala s neba ili su je ljudi izabrali?

♦ Što znači kada čovjek umjesto postignuća bira atrakciju?
♦ Zašto Slovenci više drže do svoje države nego Hrvati?

♦ Zašto se Hrvati s drugim državama sude oko svojega?
♦ Treba li Sloveniji dati pola Savudrijske vale uz određeno obeštećenje?

♦ Je li Orban fašist?
♦ Je li HNS najsposobnija stranka zato što je uvijek tamo gdje treba?

♦ Zašto je ekipa dođoša najopasnija?
♦ Kako se na prisluškivanjima očituje slabost demokracije?

♦ Kako struja utječe na natalitet?
♦ Je li jednakost protuprirodni blud?

♦ Što su političke elite u Hrvatskoj?
♦ Što je u podlozi hrvatskih sportskih uspjeha?

♦ Zašto se ruše spomenici partizanima?
♦ Treba li Ivo Lola Ribar imati spomenik u Zagrebu?

♦ Gdje je 45-e bilo iz šume na posao?
♦ Zašto su pobjednici opasniji od okupatora?

♦ Je li humor nasljedan?

Odgovore na ova i druga pitanja poslušajte u Podcastu Velebit.

 

Željko Pervan: Europska unija je debela laž, horor je pasti pod njihovu kapu

 

 

 

VIDEO! SENZACIONALNI ŽELJKO PERVAN U BUJICI

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari