Pratite nas

Magazin

Želimir Kužatko: ‘Na livadi crvenoj od krvi ležali su vojnici, žene, djeca, starci i konji’

Objavljeno

na

Na Križni put krenuo je kao 10-godišnjak s majkom. Metak mu je slomio ruku, a tri gelera zabila su se u leđa

Drugi svjetski rat službeno je završen 9. svibnja 1945. kada je proglašena opća kapitulacija vojske Trećeg Reicha. Obaveza pobjednika bio je i odnos prema pripadnicima poraženih snaga. Provedba nije išla glatko i u taj kontekst treba smjestiti i događaje neposredno nakon završetka ratnih operacija u bivšoj Jugoslaviji kasnije poznatih kao bleiburška tragedija. Nakon godina zavijenih velom šutnje, istinu danas prenose svjedoci

Tu sliku i sada vidim pred sobom. Ponovno lijep i sunčan dan, koji nam je donosio nesreću jer su se pojavila dva lovačka aviona s crvenim zvijezdama. Iznenadili su nas i počeli mitraljirati po kilometrima dugoj koloni civila, većinom ženama i djeci. Pri svakom naletu bježali smo u kanale pokraj ceste i skrivali se po žbunju, ponovno dizali i brzo povlačili. Časnik HOS-a bio je na konju te u stalnoj ophodnji naprijed-nazad dovikivao: “Brže, brže!” Nije me trebalo požurivati jer sam se bojao zrakoplova – prisjeća se danas 80-godišnji Želimir Kužatko.

Mučko ubojstvo starice

Ta svibanjska noć, hladna i duga, bila je puna boli i straha od novog dana. U toj tišini pronijela se vijest da je Njemačka kapitulirala. Rat je gotov. Rat obitelji Kužatko kao da je otpočinjao. Za 10-godišnjeg dječaka, koji je s krajnjeg istoka Slavonije krenuo s majkom i sestrom put zapada, toga je dana otpočeo Križni put. Mjesto najvećeg stradanja za njega bile su Rimske Toplice. – Bili smo stiješnjeni između rijeke i brda s kojeg smo napadnuti iz topničkog oružja. Ostao sam zgrčen i gledao nebo puno užarenih gelera. Talijan kraj mene počeo je krkljati. Kad sam ga pogledao, bio je to za mene užasan prizor: geler mu je presjekao grkljan. Kad se pucnjava počela stišavati, počeo sam puzati. Već nakon nekoliko metara okrenulo me na pleća, bio sam ranjen. Jedan metak slomio mi je ruku, a tri su gelera završila u mojim leđima. Dok sam tako ležao, čuo sam sestrin glas kako panično doziva: “Mama, mama!” Ležeći na zemlji, brzo sam se hladio i kočio – prisjeća se Želimir Kužatko.

Njegova majka zadobila je osam prostrelnih rana. Sjedila je sa sestrom pokraj njega, bespomoćna da pomogne. Noć je lagano odmicala, a bolovi su bivali sve jači.

– S dolaskom zore potpuno smo zanijemili ugledavši prizor oko sebe. Cesta i do jučer zelena livada bile su crvene od krvi, tamo su jedni do drugih ležali vojnici, žene, djeca i starci, izmiješani s mnogobrojnim mrtvim konjima. Ugledavši taj prizor, razmišljao sam je li žubor koji sam čuo tijekom noći bio žubor krvi – kaže.

– Okrenuo sam se i ugledao jednog časnika kako ispred sebe gura staricu. Optužujući je da je ukrala njegov ranac, odvukao ju je do poljskog zahoda i ubio. To je bilo jedino ubojstvo koje sam tada vidio – prisjeća se. Neka partizanka potom je pitala njegovu majku gdje joj je muž. “Ne znam. On je u partizanima negdje u Bosni, a nas su Nijemci pri povlačenju poveli sa sobom”, odgovorila je majka i zasigurno im spasila gole živote. Partizanka, koja je morala biti utjecajna, zapovjedila je da ih prebace u bolnicu u Trbovlju.

– U osvit jednog dana pokretne partizanke izašle su na terasu, a s njima sam izašao i ja. Prizor je bio užasan. Ispred bolnice pojavila se kolona zarobljenika, a one su ih gađale unaprijed pripremljenim predmetima i uzvikivale grozne riječi – sjeća se.

Kilometarska kolona tromim se koracima kretala prema željezničkoj postaji. Prekrivala je cijelu dužinu grada i širinu ceste, a čuvari, bogato ukrašeni redenicima, hodali su uz cestu naoružani njemačkim šarcima M34. Zapazio je da ti partizani imaju drugačije odore, od kepera, žute i nejednake, pa zaključio da su to bile jedinice Koste Nađa.

– Pogledom sam pratio kolonu dok nije zašla za postaju. Poslije nekog vremena, kada su stigli na Hrastnik, začulo se štektanje strojnica. Počeo je krvavi pir. I dok su se iz tog smjera čuli zvuci strojnica, u krug bolnice počeli su stizati kamioni puni krvavih odora – kaže Želimir Kužatko.

– Jednoga dana, kada sam se vraćao u sobu, prišla mi je starija žena te, prolazeći mimo mene, dobacila: “I tvoju ćemo mamu strijeljati, i ona je ustaška.” Tukli su me i dalje, a jedan se kurir hvalio kako kod kuće ima pištolj te će me, kad izađe, njime ubiti. Strah se u mene uvlačio sve više. Ujutro sam se rano budio i čekao kolonu, da vidim jesu li mi mamu odveli. Na sreću, nisu…

Ispod bolničkog prozora kolone su i dalje uobičajenim ritmom odlazile na stratište. Jedan pokraj drugog, koračali su uniformirani vojnici, njemački i hrvatski domobrani. Civile, priznaje, nije vidio. Strpljivo je, podnoseći bolove i batine, čekao dozvolu i propusnicu za povratak u Hrvatsku. U srpnju je došao i taj dan.

– Bolesni partizan iz nekog mjesta pokraj Karlovca otpušten je iz bolnice, a kako nije bio sposoban sam putovati, trebao je pratioca. Dobili smo dokumente, karte, čak hranu i konzerve za sve nas. Ujutro smo ga odmah poveli na željezničku postaju. Dok smo nervozno šetajući iščekivali vlak, pojavila se još jedna kolona za Hrastnik. Tiho, oborene glave, ogrnuti šinjelima, prolazili su mimo nas, odlazeći u smrt…

Laži generala Koste Nađa

Križni put, priznaje, snažno je obilježio njegov život. – Istina, obilježio ga je. Zapravo, dobro ga je unakazio – kaže. Njegova generacija desetljećima je trpjela psihičke tegobe koje su kasnije postale poznate kao PTSP. Tada, kaže, nisu znali da ga imaju…

Naš sugovornik, unatoč visokoj životnoj dobi kristalno bistra pamćenja, do detalja se prisjeća Križnog puta, premda je bio 10-godišnji dječak. Kasnije je tijekom života u zrelijoj dobi na svojoj koži ponovno osjetio represiju sustava, kao zatočenik logora na sv. Grguru. Danas član Počasnog bleiburškog voda, ne propušta obljetnice tragedije kojoj je svjedočio pa je tako i ove godine pohodio Bleiburg u društvu prijatelja koji su poput njega preživjeli Križni put.

O tome je stradanju napisao i niz knjiga, a posljednju u nizu “Od Bleiburga do hrvatskog gulaga” promovira ovih dana. Motivacija je snažna i u kasnoj jeseni života.

– Na jugoteleviziji u više sam navrata slušao priče jugogenerala Koste Nađa i ostalih kako je Tito zapovjedio da zarobljenicima ne smije nedostajati nijedna vlas na glavi. Kakva je to laž! Zato sam sretan što sam još uvijek živ, da mogu svjedočiti istinu…

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Magazin

Vratija se Roko, di je bija, krila izgubija…

Objavljeno

na

Objavio

ISPADANJE IZ NATJECANJA EUROVIZIJE USPJEH/NEUSPJEH?

Nakon druge večeri napora za ulazak u završnicu ovogodišnjeg jeruzalemskog natjecanja za pjesmu Eurovizije, ne ulazak našeg natjecatelja s pjesmom „The dream“ bio je za mene konsternirajući. Prigodom izvedbe, što je treći puta kako sam pjesmu čuo, čak sam zajedno s pjevačem zapjevao početak refrena… Znači,“ ušla“ mi je pjesma u uho,  a i inače mi se glazbeno svidjela, a pogotovo glas i pjevanje pjevača… Međutim…

Već prigodom prvog slušanja na domaćem terenu nisu mi se svidjela krila, točnije njihov dizajn, pa sam u svojem komentaru na FB bio preporučio moderniji oblik krila kakav mi je bio poznat iz opusa akademske kiparice Dijane Ive Sesartić i njezinog kipa jednog od arkanđela na solinskoj rivi.

PJESMA LIJEPA –KRILA SE NISU UKLAPALA

Na Euroviziji izvedba je bila sjajna, ali ostao  je dojam da su krila bila nezgrapna, a izvođač je u snimanju iz daljine izgledao kao, ne mogu si pomoći,  ormar ili, ajmo reč, ormarek s krilima. Ali i sa zavidnom eksplozijom pljeska na kraju izvedbe, dužom i bučnijom od drugih izvođača, prije i poslije našeg Roka…

Naravno da je ovo moja subjektivna ocjena. Ali i teško mirenje s odlukom glasača, po onoj narodnoj  – svatko sudi po sebi. Kako doći do objektivnije stručnije ocjene boljeg poznavatelja i usporediti s njom vlastito mišljenje? Temeljno novinarsko pravilo je  „u glavu“. Kako naći takvu „glavu“,  kada se radi o multidisciplinarnom spektaklu u kojem je pjesma i glazba samo nit vodilja. Potražih Facebook i FB prijatelja Zorana  Škugora, poznatog producenta i all round intelektualca, koji poznaje background glazbenih manifestacija, od klapskih, do eurovizijskih i šire…

ŠKUGOR: DANAS SE PISME GLEDAJU, A NE SLUŠAJU

S njegovim dopuštenjem, iz inboxa objavljujem moje pitanje i odgovor. Pitanje je glasilo:“ Kad bu meritorna ocjena palih anđela. Meni je pjesma lijepa, ulazi u uho. Je li dekoracija potopila pjesmu, naravno uz druge motive, od političkih na dalje…? Odgovor je bio: Danas se pisme gledaju, a ne slušaju… Moja reakcija je bila: Ojme, falila dekoracija. Fala, bila je ka prije trideset godin…ne?“. I to je sve. Zamolih g. Škugora za intervju. Nije bilo reagiranja,  pa intervjua nema.

Zato nastavljam s osvrtom. Dobih glazbenjačku potvrdu i poduku poznatu meni i iz moje teniske amaterske sfere, da se tenis igra nogama, a pomaže rukama. Premda se loptica preko mreže prebacuje s reketom u ruci. Prevedeno na glazbenu natjecateljsku sferu u slobodnoj interpretaciji – možeš imati super i glazbu i izvođača, ali odlučuju ostali i vidljivi i nevidljivi činitelji iz sfere znanja sposobnosti, stručnosti, ali i kockarski… Sve,ali baš sve, vidljivo s pomoću televizijskog prijenosa…

SVE JE VIDLJIVO NA TELEVIZORU

Za moj dojam da je pjesma dobra dobih potvrdu čitajući subotnji Večernjak. Evo samo nekoliko konstatacija. Poznati pjevač ocjenjuje da naš Roko odlično pjevao, ali da Eurosong nije više natjecanje pjesama nego polako postaje Eurovideosong. Poznata pjevačica je nastup Roka opisala da ima sjajan vokal, da je lijepo otpjevao pjesmu i da je pjesma vrlo korektna. Naglasila je da je vizualno iznimno važno, jer to nije festival, ni koncert na kojem slušate svojeg omiljenog pjevača. Eurosong je nepredvidiv, zahtijeva autentičnost. Svojedobno poznata TV voditeljica drži da na Eurosongu nismo podbacili i da je naša pjesma bila sjajna kao i interpretacija. Izrazila je razočaranje ukusom Europe. Citirat ću, uz nadanje da ne ću dobiti „po nosu“, mojeg FB prijatelja, glazbenog kritičara Hrvoja Horvata koji kaže: „Na Eurosongu je bitno i biti simpatičan, a ne samo vikati i pjevati visoke tonove i iskazivati tehničke moći pjevača. Eurosong ima drugačije postulate  i često sasvim slučajne stvari odlučuju o pobjedniku“…

TKO GUBI, IMA SE PRAVO LJUTITI…

Poslije svakog debakla, po narodnoj : Tko gubi ima se pravo ljutiti, postavljaju se pitanja, viri u susjedstvo, i u dvorišta moćnih, traže se krivci. Sve to traje neko vrijeme dok aktualna politika i PR ne ponude nešto drugo, a Eurosong polako siđe s pozornice javnosti. Međutim, radi se o imidžu države i njezinog kulturnog statusa u svijetu i ne bi nam trebalo biti svejedno da nas je toliko zemalja preteklo u finalnom natjecanju.

Ne bi trebalo u državi koja je svojedobno bila uspješna u ovom natjecanju  biti svejedno ima li nas ili nema u natjecanju, ali i završnici. Stoga nije neopravdano očekivati od mjerodavnih, ne znam tko su oni, ali njihovo djelovanje je ocjenjivo i vidljivo, da pokušaju pronaći algoritam za pripremu uspješnog nastupa, jer, očito je, da samo pjesma i glazba ne odlučuju sami po sebi, nego u sinergiji brojnih ostalih  činitelja. Želimo im, ne baš poznatima, ali po neuspjehu prepoznatima, uspjeh u tom poslu.

OJ, MJERODAVNI, RADI SE O IMIDŽU HRVATSKE…

U odgovoru na pitanje iz naslov, nezadovoljni smo bez ulaska u završnicu. Ipak,  zadovoljni smo, ne samo ja, lijepom pjesmom i njenim interpretatorom i interpretacijom. Očito je da brojnost utjecajnih činitelja čini nastup kao svojevrsni lutrijski  podvig. U ostalom, što u životu nema lutrijskih natruha? Kvaliteta  pjesme pokazat će se na tržištu brojem prodanih nosača zvuka, što želimo. Nastup na Euroviziji, pa ne i u završnici, pridonijet će promociji, ako ju naši poslovnjaci s tog područja budu znali provesti i uspješno iskoristiti. U ovom slučaju radi se o njihovom džepu, pa se očekuje uspješna „prodaja“ dobrog proizvoda.

Do idućeg Eurosonga bez krila, jer se zna kako je Ikar završio kad su mu se „rastopila“ zbog Dedalova izbora ljepila. Razmislimo možda, našalimo se, o čarobnom letećem sagu i Aladinovoj svjetiljci… Učinila bi, moguće, put  do uspjeha transparentnijim…

Antun Drndelić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Magazin

Službeno se upoznali Zdravko Mamić i Aleksandar Vučić

Objavljeno

na

Objavio

Svečanost otvaranja 22. međunarodnog sajma gospodarstva – Mostar 2019, privukao je, uz brojne izlagače, još i neke nevjerojatno zanimljive osobe. A to je, svakako, vidljivo i na ovoj fotografiji.

Predsjedatelj Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović i predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić prije posjeta sajmu razgovarali su o suradnji BiH i Srbije.

U Mostaru je nazočan i predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, no on se nije sastajao u sjedištu HDZ-a s Čovićem i Vučićem.

Ali, ovo je sigurno najatraktivniji i najnevjerojatniji prizor iz Mostara – predsjednik Srbije s neskrivenim divljenjem gleda u Zdravka Mamića, bivšeg izvršnog predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza i Dinama, koji je već mjesecima u bijegu pred hrvatskim pravosuđem.

Simpatija je obostrana, što potvrđuju srdačnost i toplina dvojice zaljubljenika u sport, a na fotografiji Čović samo ”statira”.

Podsjećamo i kako je Mamić već javno, u intervjuu srbijanskom Alo.rs, početkom siječnja ove godine, izrazio svoje divljenje Vučiću.

“Na sav posao i obveze koje ima, primjećujem da Aleksandar Vučić veliku pažnju poklanja i sportu. A to što predsjednik države voli sport čudesno je bitno za jednu zemlju. Za sportaše je to najvažnije”, rekao je Mamić u intervjuu za srpski Alo.rs pa dodao:

“Znam da je Vučić u nekoliko službenih posjeta s hrvatskim delegacijama, ili pojedincima u Zagrebu i Vukovaru pitao za mene i hvalio moj rad. To mi je veliki kompliment. On je poznati navijač Crvene zvezde i očigledno se dosta razumije u nogomet. Nažalost, nisam imao priliku upoznati Vučića, ali bih ga volio upoznati.”

Eto, sada se u Mostaru obojici ispunila velika želja, piše direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari