Željezničar svladao Lovćen i prošao u drugo pretkolo
Nogometaši Željezničara plasirali su se u drugo pretkolo UEFA Europske lige.
Nakon remija bez golova u prvom meču na Koševu, Željezničar je danas u uzvratnom susretu prvog pretkola u Petrovcu pobijedio Lovćen s 1:0.
Strijelac jedinog gola bio je Damir Sadiković u 57. minuti.
Sarajevski sastav od 11. minute igrao je s igračem više, nakon što je Dejan Bogdanović dobio crveni karton.
Željezničar će u drugom pretkolu igrati s boljim iz dvomeča Metalurg Skopje (Mak) – Santa Coloma (And). Makedonski tim iz prvog meča u gostima ima prednost od tri gola.
Fena
Što vi mislite o ovoj temi?
BiH
Biskup Komarica: Ne smijemo dopustiti realizaciju završnoga čina fatalnog etničkog čišćenja
Na kraju svoga zasjedanja, 10. prosinca, Komisija Iustitia et pax Biskupske konferencije BiH, uputilla je javnosti svoju izjavu u kojoj se dotiče aktualnih društveno-političkih izazova s kojima se ova zemlja suočava. Nedjelja.ba Izjavu prenosi u cijelosti:
“Održavajući u sjedištu Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine u Sarajevu svoju redovitu sjednicu, 10. prosinca 2019., kada se u svijetu obilježava Međunarodni dan ljudskih prava, Komisija Iustitia et pax (Pravda i mir) BK BiH smatra svojom obvezom iz aktualne perspektive življenja u Bosni i Hercegovini, upozoriti na neke od osobito aktualnih kršenja ljudskih prava – osobnih i kolektivnih – u našoj zemlji.
Ozbiljno i odgovorno rješavati aktualnu migrantsku krizu
Aktualna migrantska kriza, u sve većim i težim oblicima pogađa, Bosnu i Hercegovinu te osobito sada u nadolazećem zimskom razdoblju predstavlja ispit čovjekoljublja, ali i političke (ne)uređenosti ove zemlje. Stoga, Komisija poziva sve političke i državne strukture, uključujući i najodgovornije strukture oba entiteta, da zajedničkim snagama ozbiljnije i odgovornije pristupe humanom rješavanju ove vrlo ozbiljne problematike koja se odnosi na mnoge tisuće aktualnih migranata iz azijskih i afričkih zemalja prispjelih u našu zemlju.
Komisija podsjeća na riječi apela članova Biskupske konferencije BiH od 5. studenog 2019. i ponovno potiče domaće dužnosnike da, zajedno sa svjetskim moćnicima, traže rješenje ovoga sve aktualnijeg i dramatičnijeg međunarodnog problema prvenstveno u njegovim uzrocima, to jest u zemljama njegova nastanka odakle dolaze migranti.
Komisija sa zadovoljstvom konstatira napore karitativnih organizacija Katoličke Crkve i drugih humanitarnih organizacija u zemlji oko pružanja konkretne pomoći u njihovim dosadašnjim privremenim mjestima boravka. Potiču ih da to nastave i ubuduće, a očekuje od mjerodavnih da im to omoguće.
Protiv ozakonjenja otimačine
Komisija sa zabrinutošću konstatira da se Zakon o premjeru i katastru Republike Srpske (Sl. glasnik RS, br. 6/12; 110/16; 22/18 i odluka US 62/18) u praksi pokazuje kao perfidan. Tim se Zakonom uvodi novi sistem evidentiranja nekretnina i prava na nekretnine, ali se ujedno omogućuje „pravo“ na otuđenje imovine zakonitim vlasnicima.
To iskustvo, uz poznavanje brojnih pojedinačnih slučajeva, Katolička Crkva ima i kroz najnoviji primjer Banjolučke biskupije, kojoj je u Katastarskoj općini Mahovljani (općina Laktaši) nedavno uzurpirano zemljište te uknjiženo na entitet Republika Srpska.
Cjelokupan proces koji ovo omogućuje odvija se na način da Komisija, koju ustanovljuje Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove RS-a, u katastarskoj općini, u kojoj kani osnovati katastar nepokretnosti, nakon prikupljanja dokumentacije, objavljuje javni oglas 30 dana prije početka izlaganja podataka.
Osobama kojih se to tiče i koje se ne jave na ovaj oglas, a čije je prebivalište odnosno boravište „nepoznato“ – jer su najčešće žrtve ratnog etničkog čišćenja – kao i onima koji budu pozvani radi sudjelovanja u postupku izlaganja podataka, a ne odazovu se niti opravdaju svoj izostanak, Komisija postavlja privremenog zastupnika.
U aktualnoj situaciji i kako pokazuju iskustva brojnih fizičkih i pravnih osoba, taj posao se ne radi dovoljno transparentno i stručno, jer stranke kojih se to tiče uglavnom ne budu obaviještene o ovim postupcima. Rezultat takvog postupanja je da dotični vlasnici gube svoju imovinu. Tako se zapravo daje legitimitet bezakonju i samovolji aktualnoj entitetskoj vlasti. Ujedno se krši jedno od osnovnih ljudskih prava – pravo na privatno vlasništvo. S obzirom na bolna sjećanja tijekom ratnih stradanja i protjerivanja stotina tisuća građana BiH, Komisija izražava utemeljenu bojazan da bi nastavak dosadašnjeg načina provedbe spomenutog entitetskog Zakona mogao biti završni čin – za budućnost naše zemlje – fatalnog „etničkog čišćenja“ i definitivnog iskorjenjivanja mnogih stanovnika Bosne i Hercegovine.
Ovaj Zakon je nepravedan te protivan i Ustavu BiH i Europskoj konvenciji o ljudskim pravima jer se imovina države BiH nastoji utvrđivanjem faktičkog stanja upisati na entitet Republika Srpska prije nego se donese zakon o državnoj imovini na razini cijele BiH. Njime su najviše pogođeni brojni građani BiH koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove, svoju imovinu i svoju domovinu.
Žalosna je činjenica da ovakav način otuđenja privatne imovine do sada prolazi „ispod radara“ gotovo svih relevantnih političkih i društvenih institucija u BiH kao i bez odlučne i učinkovite reakcije međunarodnih predstavnika u našoj zemlji.
Komisije Iustitia et pax BK BiH, u ime vlastite vjerodostojnosti i u ime obrane i promoviranja svih temeljnih ljudskih prava, poziva sve domaće i međunarodne političke strukture i institucije u našoj zemlji da se počnu zauzetije zanimati za postojanje navedenoga entitetskog Zakona te porade na ispravljanju dosadašnjih nepravdi i sprječavanju novih.
Potpora inicijativi Klubu Hrvata u Vijeću naroda RS-a
Komisija sa zadovoljstvom prima na znanje odluku Kluba Hrvata u Vijeću naroda RS-a od 4. prosinca 2019. o pokretanju postupka zaštite vitalnog interesa na Zakon o uzurpacijama i dobrovoljačkim kompetencijama, koji je Narodna skupština Republike Srpske usvojila na svojoj redovitoj sjednici, 28. studenog 2019. Riječ je o Zakonu kojim se uređuje pravo na posjed i korištenje zemljišta dodijeljenoga srpskim i crnogorskim dobrovoljcima iz balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata, kao i na zemljište koje su vlasti iz prve i druge Jugoslavije oduzimale privatnim osobama i Katoličkoj Crkvi u ovoj zemlji. Provedbom ovoga Zakona bila bi trajno oteta imovine koju su otuđile državne vlasti između dva Svjetska rata pa sve do 1955. godine. Komisija se slaže sa „Obrazloženjem“ Kluba Hrvata da je dotični Zakon „protivan temeljnim pravnim načelima i normama i tekovinama međunarodnog i domaćeg prava“. Slaže se sa zahtjevom Kluba Hrvata da je potrebno što prije donijeti „Zakon kojim će se urediti pravo vlasnika zemljišta na način da im se omogući naturalna restitucija ili adekvatno novčano obeštećenje“.
„Mir je djelo pravde“
Komisija Iustitia et pax BK BiH podsjeća na nadvremenske svetopisamske riječi: „Mir će biti djelo pravde“ (usp. Iz 32,17). U tom duhu potiče sve dobronamjerne stanovnike i prijatelje ove napaćene zemlje da se odlučnije zalažu za obranu i promicanje temeljnih ljudskih prava – pojedinačnih i kolektivnih svih stanovnika BiH – i tako više i učinkovitije doprinose izgradnji pravne države na koju oni imaju neupitno pravo, navodi se u Izjavi koju potpisuje mons. Franjo Komarica, biskup banjolučki, predsjednik Komisije. (nedjelja.ba)
Što vi mislite o ovoj temi?
Pregled
Ante Nazor: Tuđman je među najzaslužnijim osobama hrvatske povijesti
U vrednovanju značaja i uloge predsjednika Franje Tuđmana u hrvatskoj povijesti ne mogu se zaobići činjenice da je pod njegovim vodstvom, u onako teškim političkim i vojnim okolnostima kakve su bile 1990. i 1991., stvorena suvremena Republika Hrvatska i obranjena od nemilosrdne srpske agresije, da je pod njegovim vodstvom Hrvatska uspjela izboriti međunarodno priznanje i osloboditi okupirane dijelove svoga teritorija te da nakon dugo vremena Hrvati u tom razdoblju nisu međusobno ratovali.
Osim s posljedicama rata i okupacije, tijekom 1990-ih Hrvatska se suočavala s uobičajenim problemima tranzicije, uključujući gospodarske i financijske poremećaje koji su bili posljedica raspada Jugoslavije i privatizacije gospodarstva.
Uz agresivan srpski nacionalizam koji je pomagala JNA, Hrvati su se suočili i s negativnom percepcijom u većem dijelu međunarodne zajednice koja je željela održati Jugoslaviju. Morali su se suočiti i s embargom međunarodne zajednice na uvoz oružja (25. rujna 1991., Rezolucija 713), što je bilo iznimno nepravedno u uvjetima agresije nadmoćnijeg neprijatelja na Hrvatsku, a istodobno je otvorilo mogućnosti pojedincima za nečasne radnje i bogaćenje, piše dr. sc. Ante Nazor, povjesničar, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata iz Zagreba, za Glas Slavonije.
Svoje diplomatske ciljeve predsjednik Tuđman morao je ostvariti s diplomatskim zborom koji je bio u začetku, a teritorijalnu cjelovitost države i zadovoljstvo njenih građana trebao je osigurati s tek osnovanom vojskom i gospodarstvom koje je bilo razoreno ratom i okupacijom.
Unatoč svemu tome, za vrijeme predsjedničkog mandata Franje Tuđmana stvorena je suverena demokratska država sa svim formalnim mehanizmima zapadne demokracije. Pri opravdanom pitanju jesu li ti mehanizmi uvijek djelovali onako kako bi trebali, ne smije se zanemariti spomenuti kontekst vremena o kojem govorimo.
Ideja pomirbe
Glavni ciljevi predsjednika Tuđmana bili su stvaranje suverene Hrvatske i njezina reintegracija u Europu. Reintegracija u Europu za predsjednika Tuđmana bila je višeznačna; on je na Hrvatsku gledao kao na sredozemnu i srednjoeuropsku zemlju koja je poveznica prema jugoistočnoj Europi. Vjerovao je da bi članstvo u Europskoj zajednici jamčilo političku stabilnost i gospodarski prosperitet Hrvatske.
Nadao se da će okončati demografsko slabljenje kojem je Hrvatska bila izložena za vrijeme komunizma, kao i da će vratiti u domovinu pripadnike hrvatskog iseljeništva, od kojih je, prihvaćajući tržišno gospodarstvo, tražio pomoć u oživljavanju hrvatskog gospodarstva. To je smatrao preduvjetom demografske obnove.
Preduvjetom za uspostavu samostalne hrvatske države predsjednik Tuđman smatrao je pomirenje hrvatskog naroda (“pomirba svega hrvatstva”), kojem je težio da bi se nadvladale ideološke suprotstavljenosti čiji su korijeni u događajima iz Drugog svjetskog rata. Vjerovao je da bi se osudom svih zločina i odbacivanjem zabluda prošlosti, kao što su fašizam i boljševizam, a preuzimanjem pozitivnog iz prošlosti, omogućilo bar ljudsko pomirenje, ako ne i političko ujedinjenje “hrvatskih ustaša koji su htjeli hrvatsku državu” i “hrvatskih partizana koji su se borili za Istru”.
Sukladno svom otklonu od ekstremizama, upozorio je da se ne smije dopustiti da Hrvatsku u pitanje dovode “izbezumljeni bezumnici s desnice”, kao i oni koji “nisu mnogo pametniji na ljevici”.
S obzirom na to da je srpska protuhrvatska politika odgovornost za zločine ustaškog pokreta u Drugom svjetskom ratu nametala cijelom hrvatskom narodu, negirajući njegov golem doprinos antifašističkoj borbi, predsjednik Tuđman znao je da će prodorna srpska diplomacija iskoristiti svaku priliku da novostvorenu hrvatsku državu u svijetu prikaže kao nastavak NDH.
Stoga je posebno isticao da Hrvatska svoju demokraciju zasniva i na udjelu hrvatskoga naroda u antifašizmu koji je u temeljima suvremene europske i svjetske demokracije. Dakako, ne zanemarujući pritom nužnost da suvremena Hrvatska, kao višestranačka demokracija i država ravnopravnih građana, načelno treba biti u suprotnosti s NDH i s Hrvatskom u razdoblju komunističke Jugoslavije.
Uz to, upozorio je da bi nakon međunarodnoga priznanja i pobjede u Domovinskom ratu, kojom je osigurana teritorijalna cjelovitost RH u međunarodno priznatim granicama, za Hrvate bilo pogubno vraćanje u neke nove regionalne zajednice, u svojevrsnu obnovljenu Jugoslaviju – tzv. Zapadni Balkan.
Govoriti o ratu u bivšoj Jugoslaviji u 1990-im, a pritom ne spomenuti tko je najodgovorniji za “posijano sjeme zla”, i tko je tada pokrenuo spiralu zločina koju je potom tako teško kontrolirati, znači zanemariti razliku između uzroka i posljedica rata. Time se relativizira odgovornost tadašnje srpske politike i ignorira činjenica da uzrok nedavnom ratu na prostoru bivše Jugoslavije nije konglomerat loših politika (čime se sugerira da su za rat jednako odgovorne politike S. Miloševića i F. Tuđmana), nego kontinuitet velikosrpske politike.
Istodobno se Hrvatskoj pokušava nametnuti odgovornost za podjelu BiH, pa čak i za agresiju na BiH, što nije točno. Primjedbe da je predsjednik Tuđman vodio dvostruku politiku prema Srbima u Hrvatskoj, i da je želio sa srpskim vođom Slobodanom Miloševićem podijeliti Bosnu i Hercegovinu, temelje se na nerazumijevanju njegove politike i stvarnosti 1990-ih, ali i u zanemarivanju razlika između razmišljanja koje je iznosio kao povjesničar i državničkih odluka koje je donio kao predsjednik. Dakako, i na brojnim dezinformacijama koje su plasirane u javnost, među kojima se najčešće spominje laž da se u ožujku 1991. godine sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu dogovorio o podjeli Bosne i Hercegovine.
Predsjednik Tuđman inzistirao je na suradnji s hrvatskim Srbima, ali nije želio pobunjenicima prepustiti dio hrvatskoga državnog teritorija. Također, predsjednik Tuđman htio je zaštititi Hrvate izvan Hrvatske.
Njegov ideal bila je Hrvatska koja će obuhvatiti što više Hrvata, ali je istodobno svoju politiku oblikovao u skladu sa zahtjevima međunarodne zajednice, prihvaćajući međurepubličke granice kao državne! Sumnja da Bosna i Hercegovina neće preživjeti slom Jugoslavije, jer je imala iste probleme kao i Jugoslavija, pojačavala je njegovu brigu za sudbinu Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Podržao je njihovo organiziranje, kao reakciju na poteze srpske politike u Bosni i Hercegovini, ali u granicama te države, sve dok ona bude postojala. Opstojnost Hrvata na području povijesne Turske Hrvatske, odnosno Banovine Hrvatske, smatrao je vitalnim hrvatskim interesom.
Činjenica da svijet nije uspijevao pronaći primjereno rješenje za problem Bosne i Hercegovine u znatnoj je mjeri bila posljedica pat-pozicije izazvane nepopustljivošću muslimanskoga i srpskog vodstva. Predsjednik Tuđman nije odbio ni jedno rješenje koje je u Bosni i Hercegovini predložila međunarodna zajednica. On je naglašavao da se Hrvatska uključila u bosansko-hercegovačku krizu zato što su tamošnji Hrvati bili napadnuti i zbog toga što je “budućnost hrvatske države” ovisila o uspostavi “stabilnog poretka” na Balkanu.
Kao rješenje nudio je preustroj Bosne i Hercegovine u konfederaciju, što je bilo u skladu s prijedlozima međunarodne zajednice. Istodobno, dok je diplomatski i vojno podržavao Hrvate u Bosni i Hercegovini, nudio je bošnjačko-muslimanskoj vladi vojno savezništvo, dopuštajući joj da preko Hrvatske nabavlja oružje i drugu opremu, skrbeći se za brojne muslimanske izbjeglice.
Na kraju, upravo je hrvatsko-muslimansko savezništvo omogućilo slamanje srpske opsade muslimanske enklave u Bihaću i sprječavanje nove tragedije u kojoj bi, u slučaju prodora srpskih snaga u taj grad, bile ubijene tisuće Bošnjaka muslimana te završetak rata u Bosni i Hercegovini.
Povijesno zaslužan
Dakako da ni jedan vođa, ni jedna politika nije imuna na pogreške. O ozbiljnosti nekih pogrešaka može se raspravljati, ali predsjednik Tuđman ne može biti odgovoran za ratnu tragediju koju je prvo želio izbjeći, a potom završiti što je prije moguće.
Činjenica je da je početak obnove velikosrpskoga projekta prethodio dolasku predsjednika Tuđmana na vlast u Hrvatskoj. Činjenica je da se rat, odnosno agresija Srbije na Hrvatsku mogla izbjeći samo na dva načina: prihvaćanjem strogo centralizirane Jugoslavije, što bi značilo prevlast Srbije i Srba u takvoj državi; ili prihvaćanjem velikosrpskoga plana prema kojem “svi Srbi trebaju živjeti u jednoj državi”, sa zapadnom granicom na liniji Virovitica – Pakrac – Karlovac – Karlobag, uključujući i dio Gorskoga kotara. Srećom, hrvatski narod bio je odlučan u namjeri da to ne dopusti, i izabrao je predsjednika s kojim je mogao ostvariti san o samostalnoj državi.
Prema tomu, usprkos ratu te usprkos problemima uobičajenim za države koje su prelazile iz jednopartijskoga u višestranački sustav, odnosno iz totalitarizma u demokraciju, a koji su se posebno odrazili na gospodarskom planu i raslojavanju društva u razdoblju u kojem je Franjo Tuđman bio na vlasti, može se zaključiti da je samostalna i slobodna, međunarodno priznata i demokratska Republika Hrvatska, kao i pobjeda u nametnutom ratu, rezultat koji predsjednika Tuđmana svrstava među najzaslužnije osobe hrvatske povijesti.
