Pratite nas

Razgovor

Predsjednik UBDR Zagrebački velesajam Željko Baća – Branitelji se trebaju uključiti u politiku

Objavljeno

na

željko baća
Predsjednik UBDR Zagrebački velesajam Željko Baća

Udruga branitelja “Zagrebački velesajam”, jedna od najaktivnijih i najpoznatijih udruga koje okupljaju braniteljsku populaciju, za rad i doprinos u obrani Hrvatske i njezinoj opstojnosti u danima mira, te za humani i društveni angažman, nagrađena je Velikom Zlatnom plaketom, koju dodjeljuju udruge proizašle iz Domovinskog rata.

Tko je Željko Baća!?

Rođen je u Zaprešiću 1964. godine, a od rođenja živi u Šenkovcu. Oženjen je, a njegovu obitelj uz suprugu Vlatku čine i dva sina Tomislav i Krešimir. Zaposlen je na Zagrebačkom velesajmu. Završio je školu za sigurnost u Zagrebu. Od prvog dana obrane Hrvatske je hrvatski branitelj i, kako kaže, ponosi se time. Danas obnaša dužnost predsjednika Udruge branitelja Domovinskog rata „Zagrebački velesajam”, te Udruge branitelja Domovinskog rata “Jastreb-Brdovec“. Osnivač je Sindikata branitelja i radnika Zagrebački velesajam. Kordinator SDLSN-Grad Zagreb-Kordinacija Zagrebački velesajam.

Na čelu ste UBDR Zagrebački velesajam koja je jedna od najaktivnijih udruga radno sposobnih branitelja iz Domovinskog rata u Zagrebu. Recite nam nešto o radu udruge.

Na moju inicijativu udruga je osnovana 2011.godine sa sjedištem na Zagrebačkom velesajmu. Glavna zadaća udruge je naravno očuvanje i promicanje istine o Domovinskom ratu ali i zaštita prava branitelja-radnika ZV-a iz navedenih razloga smo 2012.godine osnovali i Sindikat branitelja i radnika. U vrijeme Domovinskog rata Zagrebački velesajam je bio najveći sabirni centar Hrvatske vojske i logistike. Gotovo da nema Brigade HV a da njihovi članovi nisu boravili tj. kretali na ratišta sa prostora Zagrebačkog velesajma.Njima u ćast pri samo smo kraju izrade i postavljanja spomenika na Zagrebačkom velesajmu. Udruga je 2012.godine organizirala Sajam braniteljskih zadruga koji je trajao 15 dana,u sklopu sajma održana je  Smotra KUD-ova iz cijele Hrvatske, kao i Duhovnu obnovu za hrvatske branitelje i njihove obitelji. Udruga  djeluje i humanitarno, pa tako svake godine organiziramo humanitarni koncert”VELESAJAM UZ VAS” gdje prikupljena financijska sredstva idu za teško bolesne hrvatske branitelje ali i druge potrebite ljude pogotovo teško bolesnu djecu. UBDR Zagrebački velesajam je incijator dodjele priznanja”VELIKO ZLATNO SRCE” za izuzetne zasluge u stvaranju R.H. I promicanju i očuvanju istine o Domovinskom ratu. Dosadašnji dobitnici ovog priznanja su: Mladen Pavković, dr.Nela Sršen, Anja Šovagović Despot, Jakov Sedlar, Milan Bandić, Zlatko Dalić, dr.Herman Vukušić…

Udruga redovito organizira Tribine pod nazivom”Da se ne zaboravi” Dobitnici smo Velike zlatne plakete za izuzetan rad. Svake godine zajedno sa UHBDR91 organiziramo u HNK-u,svečanu akademiju pod nazivom”Vukovaru i Škabrnji s ljubavlju. Organizirali smo  scenski spektakl “Bitka za Vukovar-Kako smo branili Grad i Hrvatsku”Redovito organiziramo i predstavljanja knjiga sa tematikom Domovinskog rata. U pripremi imamo i izdavanje knjige “Velesajam u Domovinskom ratu. Organizirali smo Turističku promociju Hrvatske kvalitete domaćeg proizvoda pod sloganom”Domaći brend je Trend”u planu je i likovna kolonija na Zagrebačkom velesajmu. Dva puta godišnje udruga organizira radne akcije uređenje zelenih površina Zagrebačkog velesajma. Inicijatori smo zajedno sa maslinarskim institutom prvog Festivala maslina u Zagrebu. Udruga svake godine organizira trodnevni izlet na more za svoje članove i njihove obitelji.

Organiziramo druženja branitelja i njihovih obitelji. Ovdje želim naglasiti da sve projekte i događanja odrađujemo samo sa pomoći naših sponzora, koristim prliku zahvaliti se našim vjernim sponzorima: Zagrebački velesajam, Gastro-Globus, Plahuter,G.P.-Perić, VE-NI,Merkat Media, Novi Dvori, Milan Štefanac.

Surađujete li sa Ministarstvom hrvatskih branitelja i Gradom Zagrebom.

Od samog osnivanja imamo odličnu suradnju sa Ministarstvom a poglavito od kada je na čelu ministarstva g.Tomo Medved surađujemo na svim našim većim projektima. Što se tiče Grada Zagreba u stalnom smo kontaktu sa odjelom za branitelje i svim njihovim djelatnicima. Njihova vrata nama braniteljima su uvjek otvorena. Želio bih se posebno zahvaliti Gradnonačelniku g.Milanu Bandiću, Miodragu Demi i svim djelatnicima odjela. Ovdje moram naglasiti i odličnu suradnju sa HVIDRA Zagreb i njihovim predsjednikom g.Antom Tandarom. Dugi niz godina surađujemo sa UHBDR91 iz Koprivnice i njihovim predsjednikom Mladenom Pavkovićem. Koristim priliku da se zahvalim na suradnji i Zorici Gregurić, Dini Tomšić, Damiru Plavšiću.

Kakvo je vaše mišljenje o novom Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata.

U globalu mišljenja sam da je zakon dobar, bolji nego je bio. Smatram da su i ovaj puta radno-sposobni branitelji zakinuti.Moram naglsiti da je previše branitelja nezaposleno i nemaju osnovne uvjete za život a institucije ne poštuju prednost kod zapošljavanja i dr. Uvijek se može bolje.

Veliki broj hrvatskih branitelja svaki dan umire, drugi se liječe od teških bolesti, što će reći da „nas je svakim danom sve manje“

Dnevno u Hrvatskoj umire najmanje desetak hrvatskih branitelja, jer su to ljudi koji su manje – više u rat odlazili u „visokim godinama“ života. Mnogi obolijevaju i od najtežih bolesti i prisiljeni su tražiti pomoć. Svježi je primjer hrvatskog branitelja Mladena Pavkovića njemu se dogodio čudan slučaj. Lani, u studenome, u isto vrijeme od raka je obolio on i njegova supruga!? Kako, zašto, jedan i drugi u isto vrijeme? Ona se liječila i liječi u Zagrebu, a on u Koprivnici. Možete misliti kroz koju patnju oni prolaze. A kad vam se to dogodi odjednom prestanu zvoniti telefoni, malo tko vam se javlja. Potrošili su sve što su imali. A mi branitelji dobro znamo koliko je Pavković svih ovih godina pomagao drugima. Iz tih navedenih razloga braniteljske udruge se sve više bave humanitarnim radom da bi barem malo pomogle svojim teško bolesnim članovima.

Postoji preko tisuću udruga hrvatskih branitelja diljem Hrvatske, samo u Zagrebu ih je 98. Je li vrijeme da se taj broj smanji, da se napravi neka racionalizacija? Je li to previše?

Treba smanjiti broj udruga hrvatskih branitelja. Dovoljno ih je pet na državnoj razini. Ostalo neka budu po županijama u koordinacijama. Treba promijeniti zakon o udrugama. Trebamo biti iskrena, čista i dobra obraza prema hrvatskom narodu.

Trebaju li  se hrvatski branitelji uključiti u politiku.

Trebaju, a ne biti nijemi promatrači. Političke stranke samo iskorištavaju braniteljsku populaciju kao glasački stroj. Mi bi trebali imati svoj program kojega bi usmjerili prema svima. Jer mi se želimo baviti rješavanjem problema, a ne politizirati kako to mnogi na vlasti čine. Politika nije samo za odabrane elite, došlo je vrijeme da se u politiku uključe obični, mali ljudi.  U Hrvatskoj ima mnogo branitelja koji su spremni i sposobni riješavati probleme u kojima se nalazimo.

Za kraj.

Prije svega zahvalio bi se svim članovima UBDRZV, a posebno članovima Upravnog odbora. Još jednom se zahvaljujem svima koje sam spomenuo u ovom razgovoru. Pozivam sve zainteresirane da nam se pridruže u budućim našim događanjima, naša je zadaća sačuvati uspomene sakrivene toliko duboko da ih nikakvo vrijeme ni laži nemogu oskvrnuti niti umanjiti njihovu vrijednost. Cilj je boriti se kako bi te iste uspomene postale dio srca mlade hrvatske, onih koji dolaze. Mi hrvatski branitelji trebamo ostati postojani i uspravni pod teretom osuda i razočarenja. Neka naše misli i osječaji obgrle imena onih kojih više nema i neka ih zauvjek čuvaju.

L.K.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Enu još dugo nitko neće zamijeniti u kazalištu!

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s gosp. Josipom Radeljakom, u povodu još jedne tužne obljetnice smrti Ene Begović

Enu još dugo nitko neće zamijeniti u kazalištu

Svake godine, pa tako i ove, s tugom se sjećamo prerano preminule, neprežaljene hrvatske glumačke dive, velike Ene Begović (Trpanj, 8. srpnja, 1960. – Brač, 15. kolovoza, 2000.).

U svojoj relativno kratkoj karijeri, svojim ulogama, ostavila je neizbrisiv trag u kazalištu, filmu i televiziji.

Bila je iznimna ljepotica, omiljen izbor redatelja i producenata, bila je talent kakav se rijetko rađa, bila je heroina bez premca.

Radila je i stvarala od 1978. do prerane i tragične smrti 2000.

Bila je punih 16 godina prvakinja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a briljantno je odigrala niz uloga, pa i slavne junakinje kontesu Neru, barunicu Castelli, Anu Karenjinu…Pamtit ćemo i njene uloge na filmu, poglavito one u Zafranovićevoj „Okupacija u 26 slika“, Sedlarovom „Četveroredu“, Tadićevom „Trećem čovjeku“ i drugima.

Pored glumačkog talenta, Enu je, kako rekosmo, krasila i nevjerojatna ljepota zbog čega su ju često opravdano nazivali jednom od najljepših hrvatskih glumica.

Bila je udana za poznatog poduzetnika ing. Josipa Radeljaka s kojim je dobila i kći Lanu.

Svaka obljetnica Enine smrti za Vas je sigurno iznimno težak životni trenutak, kazali smo na početku razgovora s gospodinom Radeljakom, a on je uz ostalo odgovorio:

Gospodine Pavkoviću – iznimno Vas poštujem, a znam da bi i Ena poštivala današnje Vaše jasne i vrlo dobro opisane stavove, jer voljela je svoju domovinu, siguran sam bar kao i Vi i ja – pa eto nekoliko riječi – jer kada se približavaju ovi tužni dani – najradije ne bi pričao s nikim i o ničemu, a ni podsjećao se istih, jer vjerujte nije nam nikome u obitelji to lako!

No, po čemu je, po Vama, ova velika hrvatska umjetnička heroina, zaslužila da „nikad ne umre“?

Dovoljno je pogledati Eninu monografiju pa se prisjetiti da je odigrala u svojem nažalost kratkom umjetničkom životu preko stotinu glavnih uloga u kazalištu, a ponešto i u filmovima – a za mene je dovoljno pogledati Vrdoljakove Glembajeve pa je sve jasno – naš veliki režiser Geogije Paro (prije nedavne smrti) rekao mi je doslovno: –

„Od Eninog odlaska, nitko od postojećih glumica nije u stanju zamijeniti je na daskama koje život znače – a što ja poznam od mlađih koji dolaze, najmanje za par slijedećih desetljeće još za dugo nitko neće biti u stanju ni približiti se Eni !“

Kad se danas sjećate tog kobnog 15. kolovoza 2000., mislite li da se njezina smrt mogla izbjeći, ili…?

Nažalost – smrt se ni na koji način ne može izbjeći, ako su tako već unaprijed sudbina i Bog odredili !

Ima li i onih koji za njezinu smrt i dalje „krive“ Vas, odnosno Vašeg sina?

Poznato je da na svijetu živi bezbrojno više zlih budala, nego normalnih ljudi! – a o budalama nerado i mislim, a kamo li o njima govorim – iako bi imao što-šta !

Zlo i DNOVINARI danas uglavnom vladaju u skoro svim našim hrvatskim medijima i svojim žutilom nažalost uvjetuju i naše živote – te zasigurno velikim dijelom zbog njih i živimo danas u t.zv. „slučajnoj državi“ – kako našoj jadnoj i bahatošću uništenoj zemlji tepaju neki poznati komunistički „domoljubi“ !

Kakva je bila Ena, kao žena, majka, umjetnica?

Jedino što Vam na takvo pitanje mogu iskreno  kazati – 

Bila je u svemu NAJ, NAJ, NAJ !!

Njezino rodno ime je Jelena. Kad je postala – Ena?

Mislim da imate krivu informaciju – Jedna Enina baka zvala se je MagdaljEna – te je tako skraćenicom došlo do njenog imena koje je ponosno nosila !

Ena je bila tako velika hrvatska umjetnica da zaslužuje i svoju ulicu, ili pak da se po njenom imenu nazove neka kulturna ustanova. Zbog čega se to još nije dogodilo?

Nisam danas baš raspoložen za šalu – ali upitao bih ja Vas – ako mi budete ikako mogli odgovoriti:

Zašto mislite da bi nekome od današnjih postkomunističkih rukovodstava, koji godinama vode ovu umornu i ispaćenu zemlju, palo i na pamet sjetiti se brojnih velikih imena iz hrvatske kulture? – dok nam ulice i trgove još uvijek i danas krase imena komunističkih zločinaca i ubojica, te dok se po nalogu moćnih predstavnika VelikoSrpskog agresora (koji godinama čak sjede i u našim Vladama), uništavaju spomen ploče u Domovinskom ratu palim braniteljima !?? A Vi bi da oni – o kulturi …??Ma dajte …?

Kada već spominjete tu temu – moram se s tugom prisjetiti (ovo u Enino ime), da joj čak ni njen voljeni HNK Zagreb, u kojemu se je umjetnički rodila, nastala i sve do odlaska živjela – prilikom mojeg osobnog izdavanja zaslužene, značajne i bogate ENINE monografije, nije udostojio, želio ni htio – čak ni promociju iste prirediti !? I pametnome dosta !

Gdje je bila „najjača“: na filmu, televiziji ili pak kazalištu?

Teško  mi je na to odgovoriti – ali o tome će bolje znati odgovoriti njeni brojni gledaoci –  kazalište i gluma u živo bila je osim familije, njena ljubav i život ! I to baš HNK u Zagrebu

 Sjećate li se dana prije njezine tragedije, jeli se mogao bilo čime nasluti njezin kraj?

Sjećam se samo osim mnogo lijepih stvari, da je dan prije Velike Gospe u novoj kući na Braču koju je dobila na dar, čitavi dan s neviđenim veseljem telefonirala cijelom svom poznatom svijetu i kazivala im ushićeno „da je upravo sada potpuno zadovoljna svojim životom, i najsretnija žena na svijetu“, sa samo 45 dana starom kćerkicom u naručju ! – zaboravljajući valjda malo i na čuveno praznovjerje …koje ponekad kobno ukazuje na oprez, pri „prevelikom iskazivanju sreće“!?

Kakav ste život imali nakon Enine smrti?

Ne bih ja rado o tome…

O tome su dovoljno laži napisali podli i zloguki žuto-štampni zlo-DNOVINARI!

Kad netko doživi tragediju vrlo sličnu (još ne opisanu) „grčkim tragedijama“ – onda se to ne da samo tako jednostavno opisati –!

Ono što mogu samo kazati jest da sam se godinama poslije nemilog događaja  pokušavao na sve načine bar liječiti i život spasiti, jer ako ništa bio sam dužan i dalje poživjeti zbog nastavka života malodobne mi djece.

Danas nakon ovoliko godina kada je sve to daleko, daleko iza mene – nadolazeće dane Velike Gospe nastojim prespavati i prisjećati se samo lijepih uspomena uz moju sada već odraslu Lanu – sliku i priliku svoje mame !

Je li i danas pogledate neki njezin film?

 Tu i tamo pojavi se sramežljivo na televiziji neki njen film, ali eto nisam baš prijatelj javne televizije, koja je danas sve ali ne hrvatska – na što bi i Ena bila jako žalosna da zna – siguran sam – rekao nam je Josip Radeljak.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Biskup Bogović: Migranti Europi trebaju da im rade najzadnje, teške fizičke poslove

Objavljeno

na

Objavio

Umirovljeni gospićko-senjski biskup, 80-godišnji dr. Mile Bogović, cijeloga života stvarao je sinergiju vjere i povijesti. Autor je šest knjiga i više od 80 publikacija u kojima definira mnoge povijesne dvojbe i nepoznanice.

Od kada je umirovljen, biskup Bogović se još intenzivnije priklonio pisanju, svojoj najvećoj strasti. U ozračju migrantske krize koja pritišće dijelove hrvatske granice prema BiH uglavnom slušamo riječi naših političara. Iz njihovog ponekad nemuštog govora teško je definirati dosege ilegalnih ulazaka migranata u Hrvatsku, korijene i posljedice najveće seobe naroda s početka 21. stoljeća.

Vraćamo se na povijest i dr. Bogovića pitamo je li Hrvatska ponovo predziđe kršćanstva, kako nas je Europa zvala u vrijeme najezde Turaka.

– Takvo uspoređivanje svakako nije najbolje jer je pitanje: gdje je sada kršćanstvo? Je li ova Europa kršćanska ili nije? Europa se na mnogo načina odriče toga, ona se ne poistovjećuje s kršćanstvom. U ono vrijeme je bilo sve drukčije pa danas ne bih rekao da je Hrvatska predziđe kršćanstva jer iza toga »ziđa« sada ne postoji kršćanstvo kakvo je nekada bilo.

Od kada je tomu tako?

– Puno je vremena prošlo od te 1517. kada je papa Lav X. nazvao Hrvatsku predziđem kršćanstva. Tada se kršćanstvo smatralo kao prirođeno, što je živio svaki čovjek. On je griješio, ali je iza svega stajala vjera u Boga, Isusa Krista i u Crkvu. Bilo je podjela na katolike i protestante, ali nitko nije postavljao pitanje o pojmovima Boga, Isusa i vječnosti. Kada danas gledamo Europu, sve je to upitno.

Počevši od Francuske revolucije kada su obnaženu djevojku stavili na oltar crkve Notre dame, rekavši s time: Bože, mi se tebi nećemo klanjati, nama je čovjek važan i od njega sve potječe. Taj duh bezboštva se širio i danas uklanja kršćanstvo.

Donose se zakoni koji nisu kršćanski i utemeljeni su na nečem drugom. Govori se da treba poštovati različitost, ali ne i križ. Grad Rijeka je dobar primjer jer se puno govori o različitostima. Kao da su te razlike neka velika vrijednost. Tako ispada da je dovoljno biti različit od crkve. Došli smo do toga da nemamo težišta. Prije je to bila vjera u Boga. Danas toga nema, barem ne u javnom prostoru.

Na koji način tumačite činjenice po kojima mnoge države prešutno primaju veliki broj migranata, a kada se suoče s problemima dio tih ljudi deportiraju natrag?

– Onaj tko to gleda sa strane čudi se zbog čega se ne objašnjava ovaj način putovanja i dolaska tih ljudi u Europu. Zašto treba pregaziti tolike kilometre, izložiti se opasnostima i pogibelji, da bi na koncu migranti stigli tamo gdje im kažu da nisu dobro došli. Ako je Njemačkoj potrebno puno radnika, neka onda pošalje brodove ili avione da se ti migranti u njih ukrcaju doma i sretno dovezu u Europu.

Zašto te ljude treba toliko mučiti da moraju savladavati ta ogromna prostranstva i opasnosti, biti u neizvjesnosti? Hoće li uspjeti ili će ih se vratiti kućama. Zašto treba mučiti i ovaj naš narod da mora stalno biti u neizvjesnosti hoće li u šumi sresti strance, hoće li im netko provaliti u kuću i pokrasti.

Toliko toga lošega došlo je s tom migracijom, a gotovo da ne možeš naći pravi odgovor zašto se sve to nije organiziralo na ovaj humaniji način. Osim toga, svakako se može učiniti puno više da čovjek u Africi može ostati doma i dobro živjeti od svojega rada. Tada bi on ondje bolje živio nego li u Njemačkoj.

Znači li to da Europa po pitanju migracija previše improvizira?

– To mi se čini kao jedna ideja: neka oni i dalje ostaju potrebni nas, neka oni i dalje budu sirotinja. A njihova prirodna blaga u Africi i Aziji mi ćemo doći i koristiti ih. Naš kapital će to riješiti. Migranti Europi trebaju da im rade najzadnje, teške fizičke poslove.

One poslove koje Nijemci, Austrijanci, Šveđani i ostali ne žele raditi za mizernu plaću i da su nedostojni za domicilnu populaciju. Europi trebaju tuđa prirodna bogatstva i jeftina radna snaga. Govorim razmišljanja ljudi koji se čude što nam se to događa i svi zajedno tražimo odgovore na mnoga pitanja, rekao je Umirovljeni gospićko-senjski biskup dr. Mile Bogović za Novi list

 

13. kolovoza 1556. – Turci pred Zagrebom

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati