Pratite nas

Razgovor

Predsjednik UBDR Zagrebački velesajam Željko Baća – Branitelji se trebaju uključiti u politiku

Objavljeno

na

željko baća
Predsjednik UBDR Zagrebački velesajam Željko Baća

Udruga branitelja “Zagrebački velesajam”, jedna od najaktivnijih i najpoznatijih udruga koje okupljaju braniteljsku populaciju, za rad i doprinos u obrani Hrvatske i njezinoj opstojnosti u danima mira, te za humani i društveni angažman, nagrađena je Velikom Zlatnom plaketom, koju dodjeljuju udruge proizašle iz Domovinskog rata.

Tko je Željko Baća!?

Rođen je u Zaprešiću 1964. godine, a od rođenja živi u Šenkovcu. Oženjen je, a njegovu obitelj uz suprugu Vlatku čine i dva sina Tomislav i Krešimir. Zaposlen je na Zagrebačkom velesajmu. Završio je školu za sigurnost u Zagrebu. Od prvog dana obrane Hrvatske je hrvatski branitelj i, kako kaže, ponosi se time. Danas obnaša dužnost predsjednika Udruge branitelja Domovinskog rata „Zagrebački velesajam”, te Udruge branitelja Domovinskog rata “Jastreb-Brdovec“. Osnivač je Sindikata branitelja i radnika Zagrebački velesajam. Kordinator SDLSN-Grad Zagreb-Kordinacija Zagrebački velesajam.

Na čelu ste UBDR Zagrebački velesajam koja je jedna od najaktivnijih udruga radno sposobnih branitelja iz Domovinskog rata u Zagrebu. Recite nam nešto o radu udruge.

Na moju inicijativu udruga je osnovana 2011.godine sa sjedištem na Zagrebačkom velesajmu. Glavna zadaća udruge je naravno očuvanje i promicanje istine o Domovinskom ratu ali i zaštita prava branitelja-radnika ZV-a iz navedenih razloga smo 2012.godine osnovali i Sindikat branitelja i radnika. U vrijeme Domovinskog rata Zagrebački velesajam je bio najveći sabirni centar Hrvatske vojske i logistike. Gotovo da nema Brigade HV a da njihovi članovi nisu boravili tj. kretali na ratišta sa prostora Zagrebačkog velesajma.Njima u ćast pri samo smo kraju izrade i postavljanja spomenika na Zagrebačkom velesajmu. Udruga je 2012.godine organizirala Sajam braniteljskih zadruga koji je trajao 15 dana,u sklopu sajma održana je  Smotra KUD-ova iz cijele Hrvatske, kao i Duhovnu obnovu za hrvatske branitelje i njihove obitelji. Udruga  djeluje i humanitarno, pa tako svake godine organiziramo humanitarni koncert”VELESAJAM UZ VAS” gdje prikupljena financijska sredstva idu za teško bolesne hrvatske branitelje ali i druge potrebite ljude pogotovo teško bolesnu djecu. UBDR Zagrebački velesajam je incijator dodjele priznanja”VELIKO ZLATNO SRCE” za izuzetne zasluge u stvaranju R.H. I promicanju i očuvanju istine o Domovinskom ratu. Dosadašnji dobitnici ovog priznanja su: Mladen Pavković, dr.Nela Sršen, Anja Šovagović Despot, Jakov Sedlar, Milan Bandić, Zlatko Dalić, dr.Herman Vukušić…

Udruga redovito organizira Tribine pod nazivom”Da se ne zaboravi” Dobitnici smo Velike zlatne plakete za izuzetan rad. Svake godine zajedno sa UHBDR91 organiziramo u HNK-u,svečanu akademiju pod nazivom”Vukovaru i Škabrnji s ljubavlju. Organizirali smo  scenski spektakl “Bitka za Vukovar-Kako smo branili Grad i Hrvatsku”Redovito organiziramo i predstavljanja knjiga sa tematikom Domovinskog rata. U pripremi imamo i izdavanje knjige “Velesajam u Domovinskom ratu. Organizirali smo Turističku promociju Hrvatske kvalitete domaćeg proizvoda pod sloganom”Domaći brend je Trend”u planu je i likovna kolonija na Zagrebačkom velesajmu. Dva puta godišnje udruga organizira radne akcije uređenje zelenih površina Zagrebačkog velesajma. Inicijatori smo zajedno sa maslinarskim institutom prvog Festivala maslina u Zagrebu. Udruga svake godine organizira trodnevni izlet na more za svoje članove i njihove obitelji.

Organiziramo druženja branitelja i njihovih obitelji. Ovdje želim naglasiti da sve projekte i događanja odrađujemo samo sa pomoći naših sponzora, koristim prliku zahvaliti se našim vjernim sponzorima: Zagrebački velesajam, Gastro-Globus, Plahuter,G.P.-Perić, VE-NI,Merkat Media, Novi Dvori, Milan Štefanac.

Surađujete li sa Ministarstvom hrvatskih branitelja i Gradom Zagrebom.

Od samog osnivanja imamo odličnu suradnju sa Ministarstvom a poglavito od kada je na čelu ministarstva g.Tomo Medved surađujemo na svim našim većim projektima. Što se tiče Grada Zagreba u stalnom smo kontaktu sa odjelom za branitelje i svim njihovim djelatnicima. Njihova vrata nama braniteljima su uvjek otvorena. Želio bih se posebno zahvaliti Gradnonačelniku g.Milanu Bandiću, Miodragu Demi i svim djelatnicima odjela. Ovdje moram naglasiti i odličnu suradnju sa HVIDRA Zagreb i njihovim predsjednikom g.Antom Tandarom. Dugi niz godina surađujemo sa UHBDR91 iz Koprivnice i njihovim predsjednikom Mladenom Pavkovićem. Koristim priliku da se zahvalim na suradnji i Zorici Gregurić, Dini Tomšić, Damiru Plavšiću.

Kakvo je vaše mišljenje o novom Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata.

U globalu mišljenja sam da je zakon dobar, bolji nego je bio. Smatram da su i ovaj puta radno-sposobni branitelji zakinuti.Moram naglsiti da je previše branitelja nezaposleno i nemaju osnovne uvjete za život a institucije ne poštuju prednost kod zapošljavanja i dr. Uvijek se može bolje.

Veliki broj hrvatskih branitelja svaki dan umire, drugi se liječe od teških bolesti, što će reći da „nas je svakim danom sve manje“

Dnevno u Hrvatskoj umire najmanje desetak hrvatskih branitelja, jer su to ljudi koji su manje – više u rat odlazili u „visokim godinama“ života. Mnogi obolijevaju i od najtežih bolesti i prisiljeni su tražiti pomoć. Svježi je primjer hrvatskog branitelja Mladena Pavkovića njemu se dogodio čudan slučaj. Lani, u studenome, u isto vrijeme od raka je obolio on i njegova supruga!? Kako, zašto, jedan i drugi u isto vrijeme? Ona se liječila i liječi u Zagrebu, a on u Koprivnici. Možete misliti kroz koju patnju oni prolaze. A kad vam se to dogodi odjednom prestanu zvoniti telefoni, malo tko vam se javlja. Potrošili su sve što su imali. A mi branitelji dobro znamo koliko je Pavković svih ovih godina pomagao drugima. Iz tih navedenih razloga braniteljske udruge se sve više bave humanitarnim radom da bi barem malo pomogle svojim teško bolesnim članovima.

Postoji preko tisuću udruga hrvatskih branitelja diljem Hrvatske, samo u Zagrebu ih je 98. Je li vrijeme da se taj broj smanji, da se napravi neka racionalizacija? Je li to previše?

Treba smanjiti broj udruga hrvatskih branitelja. Dovoljno ih je pet na državnoj razini. Ostalo neka budu po županijama u koordinacijama. Treba promijeniti zakon o udrugama. Trebamo biti iskrena, čista i dobra obraza prema hrvatskom narodu.

Trebaju li  se hrvatski branitelji uključiti u politiku.

Trebaju, a ne biti nijemi promatrači. Političke stranke samo iskorištavaju braniteljsku populaciju kao glasački stroj. Mi bi trebali imati svoj program kojega bi usmjerili prema svima. Jer mi se želimo baviti rješavanjem problema, a ne politizirati kako to mnogi na vlasti čine. Politika nije samo za odabrane elite, došlo je vrijeme da se u politiku uključe obični, mali ljudi.  U Hrvatskoj ima mnogo branitelja koji su spremni i sposobni riješavati probleme u kojima se nalazimo.

Za kraj.

Prije svega zahvalio bi se svim članovima UBDRZV, a posebno članovima Upravnog odbora. Još jednom se zahvaljujem svima koje sam spomenuo u ovom razgovoru. Pozivam sve zainteresirane da nam se pridruže u budućim našim događanjima, naša je zadaća sačuvati uspomene sakrivene toliko duboko da ih nikakvo vrijeme ni laži nemogu oskvrnuti niti umanjiti njihovu vrijednost. Cilj je boriti se kako bi te iste uspomene postale dio srca mlade hrvatske, onih koji dolaze. Mi hrvatski branitelji trebamo ostati postojani i uspravni pod teretom osuda i razočarenja. Neka naše misli i osječaji obgrle imena onih kojih više nema i neka ih zauvjek čuvaju.

L.K.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Željka Mitrović Jurić o planovima za budućnost

Objavljeno

na

Objavio

Uoči 28. obljetnice pada Vukovara, za Dnevnik.hr je progovorila Željka Mitrović Jurić, uplakana djevojčica u plavom kaputiću iz kolone koja odlazi iz razrušenog grada.

Željka Mitrović Jurić (34) danas živi u selu Berak nedaleko Vukovara, gdje se sa suprugom i kćeri (10) bavi proizvodnjom crne slavonske svinje.

‘Imamo i ovce, imamo i konje, imamo i telad i zečeve, kokoši, patke… Lomila sam se, da li ostati u Hrvatskoj ili otići, ali jednostavno, srce previše voli ovu Slavoniju’, rekla je Željka i dodala da od kuće u Berku planira napraviti Kuću sjećanja.

‘Priča bi krenula od postavljenog plavog kaputića pa bi išla iz Vukovara i branitelja koji su bili sa mnom i koji su preživjeli logore, a na drugu stranu bi išla priča Berka’, pojasnila je. S projektantima je već dogovorila da bi se podrum ostavio kakav je i bio, dok bi se gornja konstrukcija prizemlja s krovom kuće srušila, a zatim izgradila u istim gabaritima.

Projekt bi stajao oko milijun i 800 tisuća kuna, a Željka njima želi svojem djetetu i idućim naraštajima pokazati kako je nastala Hrvatska. Novac za taj projekt sama nema, a još uvijek nema ni konkretne pomoći koju su joj neki političari obećali.

Ispričala je i da je njezina majka sačuvala poznati plavi kaputić koji je bio na njoj kad je fotografija njezinog uplakanog lica obišla svijet.

‘Bila sam ljuta na mamu zato što je oprala vukovarsku prašinu. On mi je jedina uspomena koja mi je ostala iz djetinjstva i ta slika iz kolone’, ispričala je Željka za Dnevnik.hr.

Kaže i da joj je najveću ranu ostavilo to kad je pred njezinim očima ubijen jedan od branitelja. Tada je imala samo šest godina, a sada želi da njezin plavi kaputić bude trajni podsjetnik na to da se užasi Vukovara više nikad ne smiju ponoviti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Biskup Perić: Jugoslavija je zločinački pobila velik broj svećenika, a lopovski pootimala brojna crkvena imanja

Objavljeno

na

Objavio

“Prethodna je država zločinački pobila velik broj svećenika, a lopovski pootimala brojna crkvena imanja. Neka ova država ispravi povijesne nepravde, vrati Crkvi što je Crkvino, a ne trebaju nikakva posthumna priznanja i ploče odlikovanja“, ističe u razgovoru za Miportal, kojeg djelomice prenosimo, msgr. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski upitan kako na simboličnoj razini od države izraziti priznanje žrtvi svećenika za narodnu i vjersku slobodu tijekom komunizma i je li to uopće potrebno.

Preuzvišeni gospodine, uz kršćansku zahvalnost za sve učinjeno u 50 godina svećeništva i, od toga, 27 godina biskupstva, dopustite osobniji pristup: nagledali ste mnogo nevolja, prosijali mnogo duhovnoga žita i kukolja. Naš je dojam da još uvijek zračite svježinom, radošću i nadom. Kako je danas biti biskup u Mostaru, u BiH i Hrvatskoj?

“Kršćansko-koncilskom radošću i nadom – da! Svježinom? – Vrijeme nosi svoje breme. Slijedeći crkveni kanon, prije više mjeseci predao sam odreknuće od službe u Papine ruke. Očekujem nasljednika po Duhu Svetomu. A dotle sve se redovito odvija. Biti biskup u Mostaru, i u BiH, i u RH i jučer i danas i sutra znači: “podnositi tegobe i žegu dana“, odnosno „mnoge nevolje“. Biskupska katedra daje dostojanstvo biskupu, a biskup opravdava ili ne opravdava takvo dostojanstvo. On je po službi učitelj, posvetitelj i upravitelj u zajedništvu s drugim biskupima i „cum Petro et sub Petro“”.

Koji su vam bili najradosniji trenutci tijekom Vašega dosadašnjeg svećeništva i biskupstva, a što su bili najteži izazovi?

Najradosniji, sve po milosti Božjoj:

– Svećeničko ređenje s četvoricom kolega u Prisoju na Petrovdan 1969. rukopolaganjem biskupa Petra Čule;

– Mlada Misa u Rotimlji, 22. kolovoza iste godine.

– Pozdrav papi Ivanu Pavlu II. u Papinskom hrvatskom zavodu i u crkvi sv. Jeronima u Rimu, 21. listopada 1989.

– Oslobođenje grada Mostara od agresora, 11. lipnja 1992. na dan proglašenja koadjutorom biskupu Pavlu Žaniću.

– Sedam beatifikacija mučenika naše Crkve: nadbiskupa Stepinca u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998., Pet Kćeriju Božje Ljubavi – Jule, Berchmane, Antonije, Krizine i Bernadete u Sarajevu, 24. rujna 2011. i don Miroslava Bulešića u Puli, 28. rujna 2013.

– Proslava 25. obljetnice episkopata u Mostaru, 14. rujna 2017.

Najteži izazovi? –

– Dolazak u Trebinje za župnika, 17. prosinca 1971.

– Preuzimanje predavanja ekumenske teologije na Bogoslovnoj školi u Sarajevu, u studenome 1974.

– Ulazak u rektorsku službu u Zavodu sv. Jeronima, 8. veljače 1980.

– Prihvaćanje Papina imenovanja za biskupa koadjutora, 29. svibnja 1992.

– Osnivanje, zajedno s biskupom Žanićem, četiriju novih župa u Mostaru, odjelidbom od katedralne župe, 6. siječnja 1993.

– Pohod franjevcima u šest dekanatskih mjesta (Duvno, Posušje, Široki Brijeg, Gorica, Humac i Čitluk) zajedno s generalnim vikarom Reda manje braće, p. Stephanom Ottenbreitom, ofm, – kao suizvršitelji Dekreta Romanis Pontificibus, postavljeni od Kongregacije za evangelizaciju naroda – radi potpisa Izjave o posluhu u smislu primanja pastoralnoga dekreta u Biskupiji mostarsko-duvanjskoj, 19.-20. lipnja 2000. Tada je većina franjevaca potpisala provedbu Dekreta.

– Izbor u peteročlanu Komisiju za proučavanje osobe i djela blaženoga Alojzija Stepinca, pastira i mučenika, pod pokroviteljstvom Svete Stolice, srpanj 2016. – srpanj 2017.”

„HRVATI U RIMU“ TEK OD 1971. (O ZAVODU SV. JERONIMA)

Pozicionirajte nam, biskupije kojima upravljate: Mostarsko – duvanjsku i Trebinjsko – mrkansku. Naša javnost o tome premalo zna? Kakva je, posebice, budućnost Trebinjsko-mrkanske biskupije i katolika u njoj?

“Mostarska: od Bune do Duvna, od Konjica do Gabele Polja uključujući, od 1890., župu Nevesinje s Fočom, Čajničem, Kalinovikom, Ulogom i Gackom, svega 66 župa. A Trebinje od Stjepan Krsta do Neuma i od Domanovića do Trebinja s 15 župa i biskupijskim centrom u Stocu. Trebinjska povijesno ima tri otočića u Jadranu: Bobaru, Supetar i Mrkan, po ovome nazvana i mrkanska, bila je pod upravom iz Dubrovnika od 1819. do 1890., a od tada do danas pod Mostarom. Trebinjska biskupija nije administratura, nego prava biskupija koja ima mostarskoga biskupa za apostolskog administratora.”

Vaš svećenički i profesorski život obilježila je dionica u zavodu Sv. Jeronima. O tom vremenu malo se u našoj javnosti zna, pa nam opišite borbu za tu ustanovu u Vatikanu?

” U pet redaka pet stoljeća, je li? Mi smo Hrvati od Ulcinja do Rovinja i od Trebinja do Petrovardina službeno bili u Rimu Illyrici i Illirici, od 1451. sve do 1971. godine. Rektor Đuro Kokša uspio je kod Svete Stolice te Iliriče preimenovati u Croate s nazivom: Hrvatski zavod. Papa je dodao i naslov Papinski. Osamdesetih godina, u vrijeme moga mandata, to je provedeno i na svim civilnim forumima. Bitka oko imena posebno se vodila od 1901. do 1911. i od 1924. do 1928. A u to su se bile umiješale: vlada austrijska, vlada mađarska, vlada talijanska, vlada crnogorska u suradnji s vladama srpskom, ruskom i francuskom, konačno vlada srpsko-hrvatsko-slovenska. Hrvatski je episkopat bio kompaktan, na čelu sa sarajevskim nadbiskupom Josipom Stadlerom do 1918. Sve je izvučeno na čisto. Tako da smo mi u Rimu priznati punokrvnim Hrvatima tek od 1971.”

Svoju svećeničku formaciju počeli ste od najmlađih dana. Nizale su se postaje: Sjemenište Šalata, Bogoslovni fakultet Zagreb i Rim, Visoka teološka škola u Sarajevu, rimska sveučilišta. Kakva je, po Vašem mišljenju, proteklih desetljeća, bila razina odgoja i intelektualne formacije budućih svećenika?

“Dvije se opasnosti nadvijaju i medijima raznose nad današnje čovječanstvo: sekularizam, sustav zatvoren u ovaj svijet, bez Boga, i relativizam u svemu, sustav bez apsolutnih vrijednosti koje bi sezale u vječnost. I Crkva je zaskočena tim prijetnjama. Sin Božji, pravi Bog od pravoga Boga, Gospodin Isus ušao je u ovaj svijet utjelovljenjem u Djevici Mariji snagom Duha Svetoga, a uskrsnućem izišao u novu životnu sferu i otvorio odgovore i na sekularizam i na relativizam. Ne će nas ti vjetrovi ovoga svijeta pomesti ako se budemo držali nauka i zakona Kristova.”

(…)

Posljednjih desetljeća jasno istupate u našoj javnosti: civilnoj i crkvenoj. Recite nam, zapravo pojasnite, što znači biti biskup i koja je uloga biskupa?

“Biskup bi trebao biti teološki opremljen, moralno hrabar, crkveno jasan. Pastir koji ne samo raspoznaje glas svojih vjernika i svećenika, nego i onaj koji zna odgovorno voditi povjerene mu duše. Ono što se ustručava reći ili napisati vjernik ili svećenik, tu bi biskup morao nastupati neustrašivo, istinito i razgovijetno“.

(…)

Je li teologija u službi Učiteljstva ili se odviše osamila kao čista znanost? Zašto ste kritički progovorili o nedavnom teološkom susretu u Dubrovniku?

“Može li se protumačiti stajalište jednoga Pape koji bi se lišio teološke pomoći Kongregacije za nauk vjere kojoj je upravo to glavna zadaća? Može li se razumjeti da se jedan biskup ili kardinal ne služi profesorima svoga fakulteta da mu pomognu u nacrtu poslanica, okružnica? Ne vidim da se naša teologija pretvorila u čistu znanost. U Zagrebu se svake godine održava Teološko-pastoralni tečaj. Ne samo teološki. Razlog mojemu „kritičkom osvrtu“ bio je u raščišćavanju teoloških pojmova. Sve je bilo javno, u medijima. Bio je to poziv da jedna feministička „teologinja“ – kako ćeš je drukčije osloviti nego pod navodnicima? – ne može prosipati zlo sjeme i očekivati da se mi prilagodimo tomu zlosjemenu, kao nečemu „različitu“ od pšenice i da poštujemo tu njezinu „različitost“, otrov. Ne može se na teološkoj školi buncati što komu padne na pamet ili reći studentima da se kritički postave prema onomu što čuju. Izabrat će točno ono što udara u srž Crkve: zanijekat će božanstvo Isusa Krista, zanijekat će opstojnost đavla, zanijekat će u Evanđelju autentičnost Isusovih riječi jer tada nije bilo magnetofona, prihvatit će da se pričest jednako daje parovima koji su u zakonitu braku i u preljubu, poigravat će se idejom o ređenju žena i o ukidanju celibata i slično.

DOPRINOS “SVETOJ HRVATSKOJ”

Pisali ste i o stanju u Europi. Snažan je Vaš tekst „Kako kršćani konstruiraju križni put?“ (19. travnja 2019.). Je li vrag donio novu šalu i prijevaru? Što se to događa s katolicima Europe?

“Križ je poput onoga kamena temeljca: Tko s križem i s Križnim putom izvodi prijevare i šale, padne li na njega, „smrskat će se, a na koga on padne, satrt će ga” (Mt 21,44). Bog se ne da izrugivati, ni od katolika ni od bezvjeraca! Psalmist u molitvi Bogu veli: „Poštenu poštenjem uzvraćaš, a lukavca izigravaš!“ (Ps 18, 26–27). Ne može se Boga predriblati! A neki misle da može, pa i među biskupima.

Vidljiv je Vaš doprinos tzv. „Svetoj Hrvatskoj“. Aktualizirali ste naše duhovne velikane, a knjigom „Nada koja ne postiđuje“, prvog heroja u koloni hrvatskih pobjednika, Bl. Alojzija Stepinca. Što o tome trebaju znati sadašnji i budući naraštaji Crkve u Hrvata?

“U prvoj polovici prošloga stoljeća nositeljima duhovnih zvanja stalo je da sveto žive u svojim staležima. A nama u drugoj polovici stoljeća i početkom ovoga kao da je više stalo da što više kandidata iz Crkve među Hrvatima vidimo ovjenčane blaženom ili svetom krunom na oltaru. Na primjer, u periodu od 1912. do 1924. živjelo je više od 20 svetaca, blaženika i slugu Božjih (Antić, Benigar, Bulešić, Gabrić, Lang, Mahnić, Mandić, Merz, 5 Drinskih mučenica, Durković, Muzić, Palić, Peran, M. Petković, Stadler, Stantić, Stepinac, Vošnjak, Ž. Ivasić…). A u drugoj polovici 20. stoljeća i u ovih 13 godina početka 21. stoljeća beatificirano je Devetero, a kanonizirana Trojica svetaca. Pišući o Mariji Petković, dva izdanja Kćeri poslušna (2003. i 2004.), učinilo mi se važnim donijeti kratke životopise naših svetaca i blaženika. A od studenoga 2017. svakoga mjeseca u Crkvi na kamenu sažet je životopis slugu Božjih, blaženika i svetaca koji pripadaju dotičnu mjesecu. Ako ispustimo iz vida konkretnu svetost života, kakvi smo onda kršćani, katolici?”

(…)

Hercegovci su proteklih desetljeća doživjeli u Hrvatskoj hvalospjeve kao najvjerniji i najodaniji Hrvati, ali i teške uvrjede kao oni koji su pokrali i osramotili Hrvatsku. Kako vi doživljavate Hercegovce i njihovo hrvatstvo?

“Ima najvjernijih i među Konavljanima i Srijemcima, a ima kradiša i među Istranima i Bosancima. A ima udruženih zločinačkih pothvata i u međunarodnoj. Tko poštuje tuđe, a svojim se diči, to je pravi i Hrvat, i Srbin, i Argentinac, i Ukrajinac…”

Puno pišete. Je li zapostavljena pisana riječ kod nas u pokrajinskoj Crkvi i Crkvi u Hrvata? Koliko je važnost kulture kao podupirateljice vjere?

“Nije zapostavljena pisana riječ, možda jest ona čitana. Internet je „opismenio“ i one najprimitivnije koji su sposobni izbaciti sav šljam iz sebe i potpisati se. Jadna nam je kultura, i vjerska i teološka, i ljudska i nacionalna. Kada gledam neke inozemne portale, i njihove komentare, divim se čitateljima koji se natječu u kulturi s piscem glavnoga članka”.

Moramo na kraju pitati: tko vam i zašto složi onaj famozni film „Od Fatime do Međugorja“ 2017.? Kako je biti optužen, i to oklevetan?

“Zloglasni film složio je režiser kojemu je generalni vikar odgovorio. Odakle mu onoliko drskosti da sve isisa iz prsta i stavi na Internet? Dva biskupa oklevetao, a nije se obogatio! Čovjek, oklevetan lažima, koja je sve jedna ogavnija od druge, miran je u savjesti. A klevetnik najbolje zna kako mu je.”

Koga biste izdvojili kao primjer u Hercegovini i Hrvatskoj? Tko su po vama neupitni i najvažniji svjedoci vjere i domoljublja?

“Kako ćeš između stotina tisuća istaknuti svjedoke iz Bleiburške tragedije (1945.), iz Hrvatskoga proljeća (1967.-71.), iz Domovinskoga rata (1991.-95.)? Po onome što sam čitao i čuo glasujem po dvojicu u Hercegovini: don Mate Nuić (1909.-1987. u zatvoru: 1948.-1955.) i fra Bonicije Rupčić (1910.-1984. u zatvoru: 1949.-1956.). U Hrvatskoj: nadbiskup Alojzije Stepinac (1898.-1960.), blaženi od 1998. Don Miroslav Bulešić (1920.-1947.), blaženi od 2013.”

Preuzvišeni, kada biste uz 50. obljetnicu misništva i najmanje 18.250 odsluženih misa htjeli ostaviti poruku i pouku – amanet, što biste nam poručili?

“Bog ravna poviješću čovječanstva i poviješću svakoga čovjeka. Imat ćemo toliko blagoslova i uspjeha koliko se budemo Bogu molili i držali naravnoga morala, koji je Božji moral, životnih istina, koje su Božje istine. I ne zaboraviti da ćemo svi stati pred sudište Kristovo!“, zaključuje biskup Perić.

(Razgovor s biskupom Perićem koji je vodio Mate Krajina u cijelosti pročitajte na Miportalu.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari