Pratite nas

Gost Kolumne

Željko Dogan: Je li ovo normalno?

Objavljeno

na

Nakon predsjedničkih izbora

Mi Hrvati volimo se među sobom busati u prsa kako smo veliki domoljubi, zakleti mrzitelji Jugoslavije, veliki antikomunisti i Bogu vjerni katolici. Ipak, trideset godina nakon propasti Jugoslavije i bezbožnog komunizma, našim vlastitim izborom, okorjeli jugokomunisti i bezvjernici još uvijek bučno slave svoje pobjede u srcu, tobože, najkatoličkije i najantikomunističkije zemlje u Europi. Danas slobodne i samostalne Hrvatske države

Je li to normalno?

Znao sam da je u posttuđmanovoj Hrvatskoj, punoj ‘bivših’ farizeja i egoizmom opsjednutih lažnih proroka, gotovo sve moguće. Ali da će se, nakon svih dosadašnjih iskustava s njima, većina pobožnog hrvatskog puka opet dati toliko zavesti da im se masovno pridruži u ponižavanju i ismijavanju predsjednice koja ga je punim srcem voljela i za njega se kao lavica borila – u to pak nisam mogao povjerovati. Poglavito ne u ludost da će je, na kraju te svojevrsne političke Golgote, svojim glasovima srušiti, kako bi sebi na vrat ponovo natovarili jugokomunističkim odgojem odnarođenu političku barabu.

Oprosti im Gospode jer ne znaju što čine.

Činjenica da su izmanipulirani Hrvati u svojoj vlastitoj državi sami sebi za predsjednika izabrali Mesića dva puta, pa Josipovića i sada Milanovića u priličnoj mjeri u sebi obuhvaća i objašnjava sve.

Zaista se sada, nakon izbora Milanovića za predsjednika, moramo moliti Bogu da nam bude na pomoći. Ako ni zbog čega drugog ono barem zbog toga što smo još jednom pokazali da od svih naroda u Europi, mi Hrvati, daleko najbolje praštamo i najobilatije nagrađujemo kruhom svoje ‘bivše’ zatvorske čuvare i dželate.
Iako nas ne prestaju kamenovati.

Sjećam se kako nas je stari hrvatski emigrant, moj prijatelj i kartaški partner iz kluba Hajduka Chelsea ovdje u Melbourneu, u ono vrijeme euforičnog slavlja nakon pobijede u ‘Oluji’ stišavao i upozoravao: ‘Nije još gotovo. Nemojte se zavaravati da će nas tek tako pustiti na miru. Vidjet će te, od svih zemalja u Europi, Hrvatska će biti zadnja u kojoj će komunizam umrijeti’. Ali smo mu se tad slatko smijali.

Nažalost, nakon prošlih predsjedničkih izbora ne bi se trebali smijati nego crveniti od stida i ozbiljno pitati jedni druge – koji nas to vrag zavarava i tjera da, evo već po četvrti put u zadnjih 20 godina za predsjednika biramo sebi ‘bivšeg’ Jugoslavena? Kao da iz dosadašnjeg iskustva ne znamo kakvu time sami sebi štetu nanosimo i kakvu poruku drugima šaljemo. Istinski prijatelji Hrvatske izvana i dobronamjerni strani dužnosnici sigurno će biti neugodno iznenađeni ovakvim našim izborom, jer smo time još jednom pokazali da smo očito politički nezreo narod koji u vlastitoj državi ne zna uzeti sudbinu u svoje ruke i vladati sam sobom.

Nagon za stalnim sukobljavanjem

Zapamtite dobro, neće biti nimalo smiješno (iako će novi ‘zoranizmi’ bez sumnje biti paradoksalno duhoviti) kada u idućih 5 godina opet budemo predmet sprdnje i podsmijeha u svijetu i kada nam, zbog ‘predsjednika s karakterom’ i njegovog ‘normalnog’ ponašanja, poznatog iz premijerskih dana, mnoge zemlje koje su nam do sada bile sklone, okrenu leđa. Ne zato što bi to Milanović htio nego zato što jednostavno ne zna drugačije.

Njegov nagon za stalnim sukobljavanjem s nekim, ‘bivša’ navika da ignorira i s visoka gleda na sve oko sebe, naslijeđeni otklon od domoljublja i obrane nacionalnih interesa, sada će imati potencijal da po količini štete nanesene Hrvatskoj, čak pretekne Mesića.

Možda ja nisam neki ekspert za politiku, ali na osnovu njegovog dosadašnjeg ponašanja znam jednu stvar. Život s Milanovićem kao predsjednikom, isto kao što je bio život s Mesićem kao predsjednikom, neće biti dobar za mentalno zdravlje Hrvata. Ali sada je kasno. Izabrali smo kog smo izabrali i nećemo moći kriviti nikog drugog do sami sebe za ono što nas čeka.

Još više boli to što je i na ovim predsjedničkim izborima isplivala na površinu činjenica da je većina Hrvata, svojim neizlaskom na birališta ili glasovima za Milanovića, išla protiv svega onoga za što smo se kao narod u Domovinskom ratu borili i izborili. I da je masa njih u tom samouništavajućem bijesu i bojkotu ‘Kolinde’, mazohistički uživala. Kako inače objasniti potrebu za izborom otkačenog ‘bivšeg’ Jugoslavena na funkciju predsjednika, nakon što im je već kao premijer nanio nemjerljivu štetu? Te time opet dovoditi sebe u mučne situacije i rizik ponovnog naguravanja u novu (zapadno)balkansku tamnicu i gubljenja slobode? Za koju su donedavno ginuli naraštaji Hrvata.

Što je hrvatski narod dovelo do ovoga?

Zapadnobalkanski planovi

Problem nije samo u moćnoj dubokoj državi naslijeđenoj iz bivšeg sustava, nije samo ni u odnarođenoj petoj koloni koja izuzetno snažno djeluje kroz medije, u velikosrpskim podmetanjima i pretenzijama ili u zapadnobalkanskim planovima skrivenih centara moći koji su neskloni hrvatskoj slobodi i državi. Nego u svemu tome skupa. Sve je to na svoj način narod u domovini vremenom napravilo zbunjenim, frustriranim, razočaranim i malodušnim.

U najvećoj mjeri objašnjenje ipak možemo naći u tome što je u centrima moći odlučeno da se nakon propasti komunizma, zbog pacifikacije Srba, Jugoslavija na neki način opet mora obnoviti.

Pokušalo se najprije davanjem zelenog svjetla Miloševiću, no kada se vidjelo da se stvari na terenu ne razvijaju u željenom pravcu, to jest da bi Tuđmanovom pobjedom nad Miloševićem Hrvatska mogla izmaći kontroli, već 1993. godine pri ministarstvu vanjskih poslova Velike Britanije u Londonu, kao pričuvna varijanta, osnovan je odjel za Zapadni Balkan.

Odlučeno je naime da se države nastale raspadom bivše Jugoslavije (minus Slovenija + Albanija) nakon završetka ‘građanskih ratova’ u kojima će se međusobno iscrpiti, ponovo naguraju u novojugoslavensku zajednicu Zapadni Balkan, kojom će opet dominirati Srbi. No znalo se da će bez ponovne integracije Hrvatske, kao primarnog crpilišta sredstava za njeno izdržavanje to biti nemoguća misija. Isto kao što se znalo da bez povratka ‘bivših’ Jugoslavena i udbaša na ključne pozicije u hrvatskoj politici i medijima Hrvatsku se neće moći ponovo utamničiti Balkanom.

Stoga je Tuđmanov nasljednik obvezno morao biti dokazani jugokomunistički kadar, sklon korupciji i ucijenjen svojom prošlošću. Koji će pod plaštem demokratizacije detuđmanizirati Hrvatsku i putem ‘ponovnog spajanja bliskih međusobnih veza i odnosa koje su sjedinjavale i držale narode tog područja skupa’ pripremati teren za njen povratak u ‘svoju Regiju’. Sigurno znate na kome se opskurnom liku u Hrvatskoj radar ‘međunarodne zajednice’ zaustavio.
Ostalo je povijest.

Naime, nakon relativno brze smrti prvog hrvatskog predsjednika i ministra obrane koji su bili stupovi njene opstojnosti, Hrvatska je bila ‘zrela za promijene’. U tom vakuumu odnekud je u javnost naglo izronio – Stipe Mesić i kao predsjednički kandidat ‘nekim čudom’ od autsajdera postao pobjednik i Tuđmanov nasljednik. (svaka sličnost s nedavnom pojavom Milanovića kao predsjedničkog kandidata i njegove pobjede, sasvim je ‘slučajna’)

Povratak u region

Odmah nakon inauguracije Mesić je šokantnim smjenama i izjavama sustavno i komunistički rigidno rušio sve ono što je prvi hrvatski predsjednik postigao i želio postići pomirbom, povratkom iseljene Hrvatske i priključenjem zajednici europskih naroda. Unoseći u post tuđmanovsku Hrvatsku, čistke, nered, razočarenje, bivše svađe i podjele, Mesić je uz pomoć medijske i ‘antifašističke’ pete kolone, obilato financirane izvana, započeo proces njene destabilizacije i prilagodbe za vraćanje u prostor i vrijeme prije Tuđmana. Za koje smo naivno pomislili da su za nas nepovratna prošlost .

U ozračju takve političko – gospodarske sabotaže i neizvjesnosti, razočaran i stalnim medijskim bombardiranjem zbunjen narod vješto je navođen da se sve više okreće sam protiv sebe, pa je uz pomoć navijačkih medija nakon isteka Mesićevog drugog mandata za ’svog’ trećeg predsjednika izabrao, Ivu Josipovića.

Bezličnog jugokomunističkog klona, koji je samo nastavio tamo gdje je Mesić stao. Gurajući uz pomoć svog glavnog savjetnika, Dejana Jovića, Vesne Pusić i ‘demokrata’ iz Beograda još brže Hrvatsku natrag u ‘Našu Regiju’.

Taj proces zaustavljen je njegovim neočekivanim porazom na izborima za drugi mandat i dolaskom gospođe Kolinde Grabar-Kitarović na njegovo mjesto.

Koja se, isto kao i svojevremeno Tuđman, beskompromisno usprotivila novojugoslavenskim integracijama Hrvatske i uz cijenu osobnog bojkota od strane ‘međunarodne zajednice’ i Bruxellesa, poglavito Merkelove i Macrona, uspjela je izvući iz okvira tzv. Zapadnog Balkana. Time je Hrvatska ponovo postala ‘zrela za promjene’ .

Da je upravo to bio pravi razlog za bjesomučnu hajku kojom se iz susjedstva i iznutra rušilo ‘Kolindu’ s mjesta predsjednice i da je sve unaprijed bilo lukavo isplanirano podmetanjem Škore kao kukavičjeg jaja, potvrdio je notorni Mesić u izjavi drugi dan nakon pobijede Milanovića koju je prenio beogradski Blic.

Pročitajte pozorno ovo: ‘Mene nije iznenadila Milanovićeva pobjeda jer je Hrvatska zrela za promjene, kao u vrijeme kada sam ja došao i otvorio Hrvatsku prema Europi i susjedima. Jasno da je Kitarović istrgla Hrvatsku iz Regiona, međutim mi u Regionu moramo surađivati i trebaju nas veseliti ovakvi uspjesi’. Pametnom dosta.

Ponovimo još jednom- Svaka sličnost s razlozima i načinom izbora Mesića i onog nedavnog, Milanovića za hrvatskog predsjednika, sasvim je – ‘slučajna’.

Razlog zbog kojeg je Milanović pobijedio na nedavnim predsjedničkim izborima je isti onaj zbog kojeg su pobijedili Mesić i Josipović, a to je – Hrvatsku treba vratiti natrag u ‘njenu’ novu zapadnobalkansku zajednicu. To je početak i kraj priče o povratku ‘bivših’ Jugoslavena na vlast u Hrvatskoj.

Zbog toga i zbog ničeg drugog, najprije Tuđman, pa Karamarko, koji je doveo gospođu Grabar- Kitarović na mjesto predsjednice, pa onda i ona sama, morali su platiti cijenu za neposluh i biti zamijenjeni podobnim Plenkovićem i Milanovićem. Kako bi se planirani proces novojugoslavenskog taočenja Hrvatske koji je započeo Mesić, Balkanskim summitom zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije u Zagrebu 2ooo-te, mogao nesmetano nastaviti i formalno privesti kraju. Od njih dvojice se očekuje da daljnjim integracijama s Srbijom i drugim državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije dovrše proces transformacije Hrvatske iz čisto europske u euro-zapadnobalkansku zemlju.

Podzemlje

Očito je dakle da međunarodno i jugobalkansko podzemlje, koje je nakon Tuđmanove smrti preuzelo ‘nevidljivu’ kontrolu nad hrvatskim društvom, ni ovaj put nije ništa prepustilo slučaju. Pa je veliki meštar sveg hrvatskog nereda na kraju još jedne uspješno završene operacije jugoudbaškog podzemlja u Hrvatskoj, s velikim zadovoljstvom mogao izigranim Hrvatekima preko medija uputiti komentar predivan u svojoj ironiji: ‘Sada Kolinda i Škoro mogu pjevati u
duetu’

Naravno, na drugoj strani Mesić, Josipović ,Vesna Pusić, Račan mlađi i drugi ‘bivši’ drugovi koji su, navodno uz pomoć Manolića, osmislili i iz sjene vodili Milanovićevu izbornu kampanju, mogu sada slaviti i mirno uživati u svojoj pobjedi. S Milanovićem na Pantovčaku oni su za još najmanje pet godina osigurali sebi zaleđe i dobili mandat da ‘hrvatske guske’ pripremaju za nadolazeće parlamentarne izbore i nastave ih voditi u još gušću balkansku maglu.

S Kolindom nije završilo. S njom je tek počelo. Nakon njenog rušenja, izbori u HDZ-u kao i oni parlamentarni pred kraj godine i sve druge buduće ‘demokratske’ promjene, poput ponovnog pokušaja ukidanja prava glasovanja Hrvatima izvan Hrvatske, nametanja ćirilice Vukovaru, još žešći prijepori o HOS-ovim pločama i pozdravu ‘Za dom spremni’, o Jasenovcu, Bleiburgu, Titu… pa onda opet ‘spontani’ fašistički i antisrpski navijački ‘incidenti’, Pupovčevi bilteni, Novosti, Indexi , Jutarnji Večernji, 24 sata, Nedjeljom u 2, pjesme Mile Kekina, predstave Olivera Frljića, performansi Darija Jurčana… Sve će to biti samo farsa i sredstvo pomoću kojeg će odnarođeni sloj ponovo ojačale ‘bivše’ jugokomunističke elite puno lakše manipulirati i kontrolirati domovinske Hrvate. Kako bi ih, posvađene i razmrvljene, i dalje držala svojim taocima.

Nemojmo se zavaravati, sada će slijediti podmetanje još žešćih međusobnih svađa, prebacivanja krivice i obračuna na domoljubnom političkom spektru.

Još više potpaljivanja samouništavajućeg bijesa i frustracija, ‘slučajnih’ navijačkih, fašističkih i srbomrzilačkih ispada, ustaške ikonografije, uzdignutih ruku, povika ‘Za dom spremni’, ‘Srbe na vrbe’…

Nevjerojatno je koliko se u hrvatskoj politici sve ponavlja i vrti u krug, a velika većina ljudi drže oči širom zatvorene i ne vide kako se na ‘bivši’ način manipulira s njima. Mnogi politički pismeni Hrvati šokirani su činjenicom kako nam se povijest stalno ponavlja. Sve ono čime smo bili suočeni prije 10, 20, 30, 70 i 120 godina relevantno je i danas.

Čovjek više ne zna je li o tome gore čitati ili pisati.

Razmrvljeni do neprepoznatljivosti

Izbor Milanovića za predsjednika izravan je dokaz da smo kao narod, dugotrajnim ispiranjem mozga i neprekidnim manipulacijama jačih igrača razmrvljeni do neprepoznatljivosti. Na razinu razočaranih i radikalno individualiziranih pojedinca, od kojih svaki za sebe ima, ako uopće ima, neku svoju, privatnu Hrvatsku. A sa ostalim Hrvatima i ostatkom Hrvatske komunicira isključivo na razini nadmudrivanja ili svađe o tome čija je Hrvatska ispravnija i bolja.

Dokle god nam ne bude jasno da ne može svatko od nas imati svoju privatnu Hrvatsku i dokle god to ne prestanemo željeti, nema nam iskoraka iz ovakvog stanja.

Bilo bi puno bolje kada bi se počeli više ponašati kao politički zreo narod koji zdravorazumski gleda širu sliku i kolektivno skrbi za ovu jednu jedinu, zajedničku za sve nas, Hrvatsku. Najgore je kada se politika vodi iz perspektive privatnih interesa.

Podvucimo crtu:

Rušenje gospođe Grabar-Kitarović s mjesta hrvatske predsjednice i dovođenje Zorana Milanovića na njeno mjesto najnesretniji je događaj u Hrvatskoj od instaliranja Mesića za Tuđmanova nasljednika do danas. To je razoran udarac za njenu stabilnost i ugled u svijetu. Oni koji tvrde kako je Milanovićeva pobjeda ‘dobra za Hrvatsku’ nisu u pravu. U što će se uskoro uvjeriti. Milanovićevo ponašanje na mjestu premijera i izjave u nedavnoj predizbornoj kampanji ukazuju da će doći do dramatičnog zaokreta u hrvatskoj politici, sličnog onome do kojeg je došlo nakon što je Mesić naslijedio Tuđmana.

Očito je da će Milanović i njegovi savjetnici eutanazirati uspravnicu Tri mora dosadašnje predsjednice i ponovo oživjeti novojugoslavensku integraciju Hrvatske s Srbijom i ostatkom Zapadnog Balkana. Po nekim njegovim predizbornim izjavama ima naznaka da će njegov megalomanski ego i nepredvidljivo ponašanje dovesti u pitanje čak i članstvo u NATO i strateško partnerstvo s Amerikom, što bi Hrvatsku još više izložilo ljubomornim i grabežljivim susjedima i posebice ruskom utjecaju.

Ukratko, Milanović će na mjestu predsjednika Hrvatskoj raditi sve ono što joj je radio Mesić kada je naslijedio Tuđmana. Dakle, sve ono što će iznutra i izvana slabiti Hrvatsku i činiti je lakšim plijenom za regionalno integriranje i iskorištavanje.

Voljeli ga ili ne, Milanović je sada hrvatski predsjednik. Ja nisam glasovao za njega i nije mi drago što je pobijedio, ali ga priznajem za to što je izabran. Da je bilo obrnuto nisam siguran da bi on i Kolindini mrzitelji mogli uraditi isto. Naravno, kao mnogi moji prijatelji i poznanici, kao tisuće i stotine tisuća drugih Hrvata u Hrvatskoj i širom svijeta ja sam zabrinut izborom ovog čovjeka za predsjednika. Šokiran sam kao mnogi drugi njegovom do sada pokazanom odnarođenošću i bezosjećajnošću, gotovo gađenju prema domoljublju, braniteljima, vjeri, crkvi… S njime na čelu države trenutni hrvatski problemi će se samo povećati, a ne rješavati. No i to će proći. Jednog dana. Nekako.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Novi križni put Hrvata zbog Bleiburga: Sarajevo im brani i misu za žrtve

Objavljeno

na

Objavio

prosvjed u Sarajevu

Malo je hrvatskih kuća i u Hrvatskoj i u BiH iz kojih barem jedna žrtva nije vezana za Bleiburg i Križni put. Životi cijelih obitelji obilježeni su ovim zločinom koji ni povijesno ni pravno nikada nije valoriziran. Nitko i ne zna njihov točan broj. Hrvati desetljećima nisu smjeli spominjati svoje žrtve i tražiti ih u masovnim grobnicama Slovenije, Austrije ili, pak, po križnim putevima kojima su vođeni sve do Makedonije.

Kao u olovnim komunističkim vremenima, Sarajevo se protivi spominjati počinjene zločine i 75 godina poslije.

Čak i da je samo jedna nevina žrtva ubijena na Križnom putu, zaslužuje da joj se služi sveta misa. A njih deseci tisuća brutalno su, bez suda, zločinački ubijani. Zar na svijetu ima ijedan čovjek koji to može pravdati?! Medijsko-političkom hajkom, krivotvorenjem podataka, ničim utemeljenim tvrdnjama kako se priprema misa za ustaški režim i NDH, bošnjački političari stavili su metu na Vrhbosansku nadbiskupiju, kardinala Vinka Puljića i sve katolike koji se usude u subotu doći u sarajevsku katedralu. Zaprijetilo se čak i smrću hrvatskom političaru koji je izjavio da će biti na misi.

Ovdje je mnogo toga što ukazuje da su činjenice manje bitne, a da hajka na Hrvate katolike ima za cilj nešto mnogo opasnije od brige za žrtve fašizma. Najblaže rečeno, zanimljivo je što je lavina sarajevskih reakcija na misu za bleiburške žrtve uslijedila ne odmah, nego danima nakon što je objavljeno da će se služiti u Sarajevu. U roku od samo nekoliko sati uslijedila je orkestrirana kampanja stranaka, udruga…, a sve je pratila medijska artiljerija i pješaštvo s društvenih mreža.

Razlog je, naravno, politički vrlo proziran. Čekao se pogodan trenutak za proganjanje fašističkih vještica i hvatanje ustaša po crkvi, a nema prikladnijeg od Dana pobjede nad fašizmom. To je datum koji bošnjačka politika prisvaja i kroz istodobnu proslavu tzv. Dana Zlatnih ljiljana kako bi se, što je moguće više, bošnjačka strana u proteklom ratu poistovjetila s antifašističkim pokretom, a koja se devedesetih godina prošlog stoljeća, dakako, borila protiv fašista – srpskih i hrvatskih. Nimalo slučajno, “progon ustaša” u drugi je plan bacio aferu s kriminalnom nabavom respiratora za bolnice u Federaciji BiH, a u treći aferu s kupnjom glasova zastupnika u Sarajevskoj županiji.

Jednako tako, radikalni bošnjački političari koriste svaku prigodu da Hrvatima nametnu hipoteku zločinačke organizacije. Iako ispadaju smiješni, podmeću im i antieuropske i antiameričke vrijednosti. Sve kako bi se svidjeli demokratskom svijetu i tako lakše ovladali državom koju žele samo za sebe. I bez “fašista”. U okviru takvih zlih namjera pretvaraju misu žrtvama u veličanje ustaštva. U taj okvir moralo se uklopiti i optuživanje kardinala za ustašovanje, i to od istih onih koji su njegov boravak i službu u ratnom Sarajevu uzimali kao “neoboriv argument” očuvanja multietničnosti i tolerancije tog grada. Neupućenima i nedobronamjernima kardinal nema ni priliku objasniti da misa, čiju zabranu oni prizivaju, nije nikakav javni skup, već sakrament, religijski obred u kojem vjernici sudjeluju svojom voljom. Njih to i ne zanima.

Oni su već donijeli presudu. Poput onih koji su bez suda ubijali desetke tisuća zarobljenih civila i vojnika. Vrijeđanje žrtava pojačali su stavljanjem crnog poveza preko očiju Ivanu Pavlu II. na spomeniku ispred katedrale. Oprosti im, Papa, jer ne znaju što čine. Prije toga na istom su mjestu na Isusov prst stavljali kondom predstavljajući to kao umjetnički izričaj.

Prijetnje prosvjedima ispred katedrale u kojima prednjače perjanice “građanskog” pokreta – Naša stanka i SDP, Katoličku crkvu i kardinala neće uplašiti. I Crkva i kardinal bili su uz svoj narod i pod granatama i opsadom, pa ih neće zastrašiti ni salonski antifašisti ni lažni liberali. Posustanu li sad, i Crkva i hrvatski narod u BiH zauvijek će prestati biti ikakav društveni čimbenik. Razmišljanja, običaje, stavove i mise određivat će im drugi po svojim kriterijima prihvatljivosti. Morat će tražiti odobrenje čak i za to za kim mogu žaliti i za koga Boga moliti.

Svjestan je toga sigurno i kardinal Vinko Puljić čija je služba otpočetka obilježena izazovima i iskušenjima. Kroz svoj križni put vrhbosanski nadbiskup prolazio je uspravno i hrabro, često neshvaćen i od nekih svojih sunarodnjaka. Nije dopustio da njegov narod živa pokopaju. Budu li mu određivali i mise za pokojnike, kardinal zna da će to biti posljednji grumen zemlje nad bosanskohercegovačkim Hrvatima.

Tek onda mogle bi se služiti mise za Hrvate kojih, kao naroda, u njihovoj domovini više ne bi ni bilo. Zato bi se u crkvama diljem BiH svećenici u subotu trebali prisjetiti svih žrtava. Onima koji bi i danas Hrvate po svojim sudovima razapinjali na križnim bh. putevima zajedništvo je najjači odgovor.

Jozo Pavković/VečernjiList BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Zdenko Ćosić: Zar mislite, vi bijedne kratkotrajnosti, da će pred vama pasti katedrale, mise i fatihe?

Objavljeno

na

Objavio

Zaklinjući se Alahom da ništa nije kriv, u pismu što ga je stigao napisati prije nego će ga partizani – komunisti likvidirati, jedan od šehida Hadžeta je napisao: “Kad god me se sjetite, fatihu za moju dušu izučite.”

Tako, Bogu hvala, iz godine u godinu se okuplja mnoštvo muslimana i njihovih vjerskih prvaka, uče fatihu, mole se i čuvaju sjećanje na više od dvije tisuće ljudi što ih “oslobodioci” poubijaše od mjeseca studenog 1944. godine, kad uđoše u Novi Pazar, pa sve do prve polovice 1946. godine, kad učvrstiše svoju vlast, piše Zdenko Ćosić za Hrvatski Medijski Servis

Novi Pazar, Hadžet, ni po čemu nije iznimka kad su u pitanju likvidacije ljudi pod kolektivnom optužnicom neprijatelja, kvislinga i “svih neprijateljskih reakcija” protiv novog poretka.

Tako je, “prije nego se čvrsto uspostavio kao diktator”, po riječima američkog predsjednika Harry S. Trumana, “Tito pobio više od 400.000 protivnika u Jugoslaviji.” Kao najmasovnija zločinačka odmazda koju su proveli Titovi komunisti-partizani, zapamćena je pod imenom Bleiburški genocid. Bezimeno mnoštvo ubijenih, prije i nakon učvšćivanja diktature, desetljećima su bili prekriveni ideološkim plaštom šutnje, izbrisani iz matica živih i nikada upisani u registre mrtvih: Potpuno dehumanizirani, kako bi dželati mirne savjesti stvarali novi poredak.

U tim pokoljima po završetku Drugog svjetskog rata živote su izgubili i mnogi muslimani iz Bosne i Hercegovine jer se “ogromna većina muslimana našla na strani okupatora” (Hamdija Omerović na Trećem zasjedanju ZAVNOBiH, 1945.) Među žrtvama nisu bili samo “suradnici okupatora”, zločin je provođen neselektivno, jednako nad civilima, ženama, djecom, razoružanim pripadnicima poraženih vojska…

Imamo li ljudsku obvezu i demokratsko pravo sjećati se tih žrtava? Imamo li pravo fatihu izučiti i misu zadušnicu slaviti za njihovu dušu?

Nitko nije očekivao da bi se u isto anticivilizacijsko kolo mogli uhvatiti ateisti i vjernici: Kolo u kojem nema mjesta kulturi sjećanja uopće; u kojem nema mjesta molitvi, sjećanju i govoru “o nekim drugim žrtvama”.

Te druge žrtve, kojih se nije pristojno sjećati i o njima govoriti, kako kaže predstavnik naroda čija se ogromna većina našla na strani okupatora u Drugom svjetskom ratu – Bakir Izetbegović, nisu zaslužile molitvu.

Slično, u najavljenoj svetoj misi za duše žrtava Bleiburškog genocida, Željko Komšić, pričuvni bošnjački član Predsjedništva BiH, prepoznao je “podlo lukavstvo ustaške ideologije”. Univerzalni odgovor neokomunista na svako pitanje!

Šefik Džaferović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, također je osudio! održavanje mise…

Ne samo ugledni i neugledni pojedinci, ponovnom ubijanju mrtvih se pridružiše i političke stranke, među njima i ona najbrojnija, SDA. Nakon najave sv. mise za žrtve Bleiburške tragedije, koja će se održati u sarajevskoj katedrali, SDA se oglasila priopćenjem u kojemu, onako usput, u zagradi, iskazuju tek razumijevanje za nevinost ubijenih žena i djece – sve ostalo je puka apologija zločina umotana u “vrijednosti antifašizma”.

Kakvo moralno potonuće! Kakav civilizacijski pad!

Prije desetak dana zasjedalo je Predsjedništvo BiH: Šefik Džaferović, Željko Komšić i Milorad Dodik. Javnosti su priopćili svoju odluku: Oni će, baš oni, predvoditi procesa pristupanja Bosne i Hercegovine Europskoj uniji!

Istoj, dakle, onoj Europi čiji je parlament u rujnu prošle godine usvojio rezoluciju pod nazivom “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe”.

U Rezoluciji se naglašava kako je “Drugi svjetski rat, najrazorniji rat u povijesti Europe, započeo kao neposredni rezultat zloglasnog nacističko-sovjetskog sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939…” Ista Rezolucija dalje “podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije…”

Znaju li naši predvodnici u Europu da ta Europa u istom dokumentu “najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalni režimi.”

Znaju li da Europa ne poznaje “neke druge žrtve” za koje se ne smije moliti i da su sve žrtve dio istog registra sjećanja.

Kao i ovih dana u Sarajevu, jednako su nekoć lažni i licemjerni “čuvari antifašizma” prijetili sudionicima komemoracije Hadžeta – onima koji su htjeli “nekim drugim žrtvama” – Bakire!, fetvu za njihovu dušu izučiti.

Prepoznavši u tim nasilnicima neokomuniste – neonaciste, a ne antifašiste, prepoznavši istu komunističku ideologiju i neonacističku metodologiju, Muamer Zukorlić je poručio: “Vi ćete pasti kao što su pali oni koji su ubijali ove ljude…”

Zar mislite, vi lažni Europljani, vi lažni patrioti, neonacisti; zar mislite, vi bijedne kratkotrajnosti, da će pred vama pasti katedrale, mise i fatihe?

***Zdenko Ćosić je predsjednik Vlade Županije Zapadnohercegovčke i dopredsjednik HDZ-a BiH./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari