Pratite nas

Gost Kolumne

Željko Dogan: Je li ovo normalno?

Objavljeno

na

Nakon predsjedničkih izbora

Mi Hrvati volimo se među sobom busati u prsa kako smo veliki domoljubi, zakleti mrzitelji Jugoslavije, veliki antikomunisti i Bogu vjerni katolici. Ipak, trideset godina nakon propasti Jugoslavije i bezbožnog komunizma, našim vlastitim izborom, okorjeli jugokomunisti i bezvjernici još uvijek bučno slave svoje pobjede u srcu, tobože, najkatoličkije i najantikomunističkije zemlje u Europi. Danas slobodne i samostalne Hrvatske države

Je li to normalno?

Znao sam da je u posttuđmanovoj Hrvatskoj, punoj ‘bivših’ farizeja i egoizmom opsjednutih lažnih proroka, gotovo sve moguće. Ali da će se, nakon svih dosadašnjih iskustava s njima, većina pobožnog hrvatskog puka opet dati toliko zavesti da im se masovno pridruži u ponižavanju i ismijavanju predsjednice koja ga je punim srcem voljela i za njega se kao lavica borila – u to pak nisam mogao povjerovati. Poglavito ne u ludost da će je, na kraju te svojevrsne političke Golgote, svojim glasovima srušiti, kako bi sebi na vrat ponovo natovarili jugokomunističkim odgojem odnarođenu političku barabu.

Oprosti im Gospode jer ne znaju što čine.

Činjenica da su izmanipulirani Hrvati u svojoj vlastitoj državi sami sebi za predsjednika izabrali Mesića dva puta, pa Josipovića i sada Milanovića u priličnoj mjeri u sebi obuhvaća i objašnjava sve.

Zaista se sada, nakon izbora Milanovića za predsjednika, moramo moliti Bogu da nam bude na pomoći. Ako ni zbog čega drugog ono barem zbog toga što smo još jednom pokazali da od svih naroda u Europi, mi Hrvati, daleko najbolje praštamo i najobilatije nagrađujemo kruhom svoje ‘bivše’ zatvorske čuvare i dželate.
Iako nas ne prestaju kamenovati.

Sjećam se kako nas je stari hrvatski emigrant, moj prijatelj i kartaški partner iz kluba Hajduka Chelsea ovdje u Melbourneu, u ono vrijeme euforičnog slavlja nakon pobijede u ‘Oluji’ stišavao i upozoravao: ‘Nije još gotovo. Nemojte se zavaravati da će nas tek tako pustiti na miru. Vidjet će te, od svih zemalja u Europi, Hrvatska će biti zadnja u kojoj će komunizam umrijeti’. Ali smo mu se tad slatko smijali.

Nažalost, nakon prošlih predsjedničkih izbora ne bi se trebali smijati nego crveniti od stida i ozbiljno pitati jedni druge – koji nas to vrag zavarava i tjera da, evo već po četvrti put u zadnjih 20 godina za predsjednika biramo sebi ‘bivšeg’ Jugoslavena? Kao da iz dosadašnjeg iskustva ne znamo kakvu time sami sebi štetu nanosimo i kakvu poruku drugima šaljemo. Istinski prijatelji Hrvatske izvana i dobronamjerni strani dužnosnici sigurno će biti neugodno iznenađeni ovakvim našim izborom, jer smo time još jednom pokazali da smo očito politički nezreo narod koji u vlastitoj državi ne zna uzeti sudbinu u svoje ruke i vladati sam sobom.

Nagon za stalnim sukobljavanjem

Zapamtite dobro, neće biti nimalo smiješno (iako će novi ‘zoranizmi’ bez sumnje biti paradoksalno duhoviti) kada u idućih 5 godina opet budemo predmet sprdnje i podsmijeha u svijetu i kada nam, zbog ‘predsjednika s karakterom’ i njegovog ‘normalnog’ ponašanja, poznatog iz premijerskih dana, mnoge zemlje koje su nam do sada bile sklone, okrenu leđa. Ne zato što bi to Milanović htio nego zato što jednostavno ne zna drugačije.

Njegov nagon za stalnim sukobljavanjem s nekim, ‘bivša’ navika da ignorira i s visoka gleda na sve oko sebe, naslijeđeni otklon od domoljublja i obrane nacionalnih interesa, sada će imati potencijal da po količini štete nanesene Hrvatskoj, čak pretekne Mesića.

Možda ja nisam neki ekspert za politiku, ali na osnovu njegovog dosadašnjeg ponašanja znam jednu stvar. Život s Milanovićem kao predsjednikom, isto kao što je bio život s Mesićem kao predsjednikom, neće biti dobar za mentalno zdravlje Hrvata. Ali sada je kasno. Izabrali smo kog smo izabrali i nećemo moći kriviti nikog drugog do sami sebe za ono što nas čeka.

Još više boli to što je i na ovim predsjedničkim izborima isplivala na površinu činjenica da je većina Hrvata, svojim neizlaskom na birališta ili glasovima za Milanovića, išla protiv svega onoga za što smo se kao narod u Domovinskom ratu borili i izborili. I da je masa njih u tom samouništavajućem bijesu i bojkotu ‘Kolinde’, mazohistički uživala. Kako inače objasniti potrebu za izborom otkačenog ‘bivšeg’ Jugoslavena na funkciju predsjednika, nakon što im je već kao premijer nanio nemjerljivu štetu? Te time opet dovoditi sebe u mučne situacije i rizik ponovnog naguravanja u novu (zapadno)balkansku tamnicu i gubljenja slobode? Za koju su donedavno ginuli naraštaji Hrvata.

Što je hrvatski narod dovelo do ovoga?

Zapadnobalkanski planovi

Problem nije samo u moćnoj dubokoj državi naslijeđenoj iz bivšeg sustava, nije samo ni u odnarođenoj petoj koloni koja izuzetno snažno djeluje kroz medije, u velikosrpskim podmetanjima i pretenzijama ili u zapadnobalkanskim planovima skrivenih centara moći koji su neskloni hrvatskoj slobodi i državi. Nego u svemu tome skupa. Sve je to na svoj način narod u domovini vremenom napravilo zbunjenim, frustriranim, razočaranim i malodušnim.

U najvećoj mjeri objašnjenje ipak možemo naći u tome što je u centrima moći odlučeno da se nakon propasti komunizma, zbog pacifikacije Srba, Jugoslavija na neki način opet mora obnoviti.

Pokušalo se najprije davanjem zelenog svjetla Miloševiću, no kada se vidjelo da se stvari na terenu ne razvijaju u željenom pravcu, to jest da bi Tuđmanovom pobjedom nad Miloševićem Hrvatska mogla izmaći kontroli, već 1993. godine pri ministarstvu vanjskih poslova Velike Britanije u Londonu, kao pričuvna varijanta, osnovan je odjel za Zapadni Balkan.

Odlučeno je naime da se države nastale raspadom bivše Jugoslavije (minus Slovenija + Albanija) nakon završetka ‘građanskih ratova’ u kojima će se međusobno iscrpiti, ponovo naguraju u novojugoslavensku zajednicu Zapadni Balkan, kojom će opet dominirati Srbi. No znalo se da će bez ponovne integracije Hrvatske, kao primarnog crpilišta sredstava za njeno izdržavanje to biti nemoguća misija. Isto kao što se znalo da bez povratka ‘bivših’ Jugoslavena i udbaša na ključne pozicije u hrvatskoj politici i medijima Hrvatsku se neće moći ponovo utamničiti Balkanom.

Stoga je Tuđmanov nasljednik obvezno morao biti dokazani jugokomunistički kadar, sklon korupciji i ucijenjen svojom prošlošću. Koji će pod plaštem demokratizacije detuđmanizirati Hrvatsku i putem ‘ponovnog spajanja bliskih međusobnih veza i odnosa koje su sjedinjavale i držale narode tog područja skupa’ pripremati teren za njen povratak u ‘svoju Regiju’. Sigurno znate na kome se opskurnom liku u Hrvatskoj radar ‘međunarodne zajednice’ zaustavio.
Ostalo je povijest.

Naime, nakon relativno brze smrti prvog hrvatskog predsjednika i ministra obrane koji su bili stupovi njene opstojnosti, Hrvatska je bila ‘zrela za promijene’. U tom vakuumu odnekud je u javnost naglo izronio – Stipe Mesić i kao predsjednički kandidat ‘nekim čudom’ od autsajdera postao pobjednik i Tuđmanov nasljednik. (svaka sličnost s nedavnom pojavom Milanovića kao predsjedničkog kandidata i njegove pobjede, sasvim je ‘slučajna’)

Povratak u region

Odmah nakon inauguracije Mesić je šokantnim smjenama i izjavama sustavno i komunistički rigidno rušio sve ono što je prvi hrvatski predsjednik postigao i želio postići pomirbom, povratkom iseljene Hrvatske i priključenjem zajednici europskih naroda. Unoseći u post tuđmanovsku Hrvatsku, čistke, nered, razočarenje, bivše svađe i podjele, Mesić je uz pomoć medijske i ‘antifašističke’ pete kolone, obilato financirane izvana, započeo proces njene destabilizacije i prilagodbe za vraćanje u prostor i vrijeme prije Tuđmana. Za koje smo naivno pomislili da su za nas nepovratna prošlost .

U ozračju takve političko – gospodarske sabotaže i neizvjesnosti, razočaran i stalnim medijskim bombardiranjem zbunjen narod vješto je navođen da se sve više okreće sam protiv sebe, pa je uz pomoć navijačkih medija nakon isteka Mesićevog drugog mandata za ’svog’ trećeg predsjednika izabrao, Ivu Josipovića.

Bezličnog jugokomunističkog klona, koji je samo nastavio tamo gdje je Mesić stao. Gurajući uz pomoć svog glavnog savjetnika, Dejana Jovića, Vesne Pusić i ‘demokrata’ iz Beograda još brže Hrvatsku natrag u ‘Našu Regiju’.

Taj proces zaustavljen je njegovim neočekivanim porazom na izborima za drugi mandat i dolaskom gospođe Kolinde Grabar-Kitarović na njegovo mjesto.

Koja se, isto kao i svojevremeno Tuđman, beskompromisno usprotivila novojugoslavenskim integracijama Hrvatske i uz cijenu osobnog bojkota od strane ‘međunarodne zajednice’ i Bruxellesa, poglavito Merkelove i Macrona, uspjela je izvući iz okvira tzv. Zapadnog Balkana. Time je Hrvatska ponovo postala ‘zrela za promjene’ .

Da je upravo to bio pravi razlog za bjesomučnu hajku kojom se iz susjedstva i iznutra rušilo ‘Kolindu’ s mjesta predsjednice i da je sve unaprijed bilo lukavo isplanirano podmetanjem Škore kao kukavičjeg jaja, potvrdio je notorni Mesić u izjavi drugi dan nakon pobijede Milanovića koju je prenio beogradski Blic.

Pročitajte pozorno ovo: ‘Mene nije iznenadila Milanovićeva pobjeda jer je Hrvatska zrela za promjene, kao u vrijeme kada sam ja došao i otvorio Hrvatsku prema Europi i susjedima. Jasno da je Kitarović istrgla Hrvatsku iz Regiona, međutim mi u Regionu moramo surađivati i trebaju nas veseliti ovakvi uspjesi’. Pametnom dosta.

Ponovimo još jednom- Svaka sličnost s razlozima i načinom izbora Mesića i onog nedavnog, Milanovića za hrvatskog predsjednika, sasvim je – ‘slučajna’.

Razlog zbog kojeg je Milanović pobijedio na nedavnim predsjedničkim izborima je isti onaj zbog kojeg su pobijedili Mesić i Josipović, a to je – Hrvatsku treba vratiti natrag u ‘njenu’ novu zapadnobalkansku zajednicu. To je početak i kraj priče o povratku ‘bivših’ Jugoslavena na vlast u Hrvatskoj.

Zbog toga i zbog ničeg drugog, najprije Tuđman, pa Karamarko, koji je doveo gospođu Grabar- Kitarović na mjesto predsjednice, pa onda i ona sama, morali su platiti cijenu za neposluh i biti zamijenjeni podobnim Plenkovićem i Milanovićem. Kako bi se planirani proces novojugoslavenskog taočenja Hrvatske koji je započeo Mesić, Balkanskim summitom zemalja nastalih raspadom bivše Jugoslavije u Zagrebu 2ooo-te, mogao nesmetano nastaviti i formalno privesti kraju. Od njih dvojice se očekuje da daljnjim integracijama s Srbijom i drugim državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije dovrše proces transformacije Hrvatske iz čisto europske u euro-zapadnobalkansku zemlju.

Podzemlje

Očito je dakle da međunarodno i jugobalkansko podzemlje, koje je nakon Tuđmanove smrti preuzelo ‘nevidljivu’ kontrolu nad hrvatskim društvom, ni ovaj put nije ništa prepustilo slučaju. Pa je veliki meštar sveg hrvatskog nereda na kraju još jedne uspješno završene operacije jugoudbaškog podzemlja u Hrvatskoj, s velikim zadovoljstvom mogao izigranim Hrvatekima preko medija uputiti komentar predivan u svojoj ironiji: ‘Sada Kolinda i Škoro mogu pjevati u
duetu’

Naravno, na drugoj strani Mesić, Josipović ,Vesna Pusić, Račan mlađi i drugi ‘bivši’ drugovi koji su, navodno uz pomoć Manolića, osmislili i iz sjene vodili Milanovićevu izbornu kampanju, mogu sada slaviti i mirno uživati u svojoj pobjedi. S Milanovićem na Pantovčaku oni su za još najmanje pet godina osigurali sebi zaleđe i dobili mandat da ‘hrvatske guske’ pripremaju za nadolazeće parlamentarne izbore i nastave ih voditi u još gušću balkansku maglu.

S Kolindom nije završilo. S njom je tek počelo. Nakon njenog rušenja, izbori u HDZ-u kao i oni parlamentarni pred kraj godine i sve druge buduće ‘demokratske’ promjene, poput ponovnog pokušaja ukidanja prava glasovanja Hrvatima izvan Hrvatske, nametanja ćirilice Vukovaru, još žešći prijepori o HOS-ovim pločama i pozdravu ‘Za dom spremni’, o Jasenovcu, Bleiburgu, Titu… pa onda opet ‘spontani’ fašistički i antisrpski navijački ‘incidenti’, Pupovčevi bilteni, Novosti, Indexi , Jutarnji Večernji, 24 sata, Nedjeljom u 2, pjesme Mile Kekina, predstave Olivera Frljića, performansi Darija Jurčana… Sve će to biti samo farsa i sredstvo pomoću kojeg će odnarođeni sloj ponovo ojačale ‘bivše’ jugokomunističke elite puno lakše manipulirati i kontrolirati domovinske Hrvate. Kako bi ih, posvađene i razmrvljene, i dalje držala svojim taocima.

Nemojmo se zavaravati, sada će slijediti podmetanje još žešćih međusobnih svađa, prebacivanja krivice i obračuna na domoljubnom političkom spektru.

Još više potpaljivanja samouništavajućeg bijesa i frustracija, ‘slučajnih’ navijačkih, fašističkih i srbomrzilačkih ispada, ustaške ikonografije, uzdignutih ruku, povika ‘Za dom spremni’, ‘Srbe na vrbe’…

Nevjerojatno je koliko se u hrvatskoj politici sve ponavlja i vrti u krug, a velika većina ljudi drže oči širom zatvorene i ne vide kako se na ‘bivši’ način manipulira s njima. Mnogi politički pismeni Hrvati šokirani su činjenicom kako nam se povijest stalno ponavlja. Sve ono čime smo bili suočeni prije 10, 20, 30, 70 i 120 godina relevantno je i danas.

Čovjek više ne zna je li o tome gore čitati ili pisati.

Razmrvljeni do neprepoznatljivosti

Izbor Milanovića za predsjednika izravan je dokaz da smo kao narod, dugotrajnim ispiranjem mozga i neprekidnim manipulacijama jačih igrača razmrvljeni do neprepoznatljivosti. Na razinu razočaranih i radikalno individualiziranih pojedinca, od kojih svaki za sebe ima, ako uopće ima, neku svoju, privatnu Hrvatsku. A sa ostalim Hrvatima i ostatkom Hrvatske komunicira isključivo na razini nadmudrivanja ili svađe o tome čija je Hrvatska ispravnija i bolja.

Dokle god nam ne bude jasno da ne može svatko od nas imati svoju privatnu Hrvatsku i dokle god to ne prestanemo željeti, nema nam iskoraka iz ovakvog stanja.

Bilo bi puno bolje kada bi se počeli više ponašati kao politički zreo narod koji zdravorazumski gleda širu sliku i kolektivno skrbi za ovu jednu jedinu, zajedničku za sve nas, Hrvatsku. Najgore je kada se politika vodi iz perspektive privatnih interesa.

Podvucimo crtu:

Rušenje gospođe Grabar-Kitarović s mjesta hrvatske predsjednice i dovođenje Zorana Milanovića na njeno mjesto najnesretniji je događaj u Hrvatskoj od instaliranja Mesića za Tuđmanova nasljednika do danas. To je razoran udarac za njenu stabilnost i ugled u svijetu. Oni koji tvrde kako je Milanovićeva pobjeda ‘dobra za Hrvatsku’ nisu u pravu. U što će se uskoro uvjeriti. Milanovićevo ponašanje na mjestu premijera i izjave u nedavnoj predizbornoj kampanji ukazuju da će doći do dramatičnog zaokreta u hrvatskoj politici, sličnog onome do kojeg je došlo nakon što je Mesić naslijedio Tuđmana.

Očito je da će Milanović i njegovi savjetnici eutanazirati uspravnicu Tri mora dosadašnje predsjednice i ponovo oživjeti novojugoslavensku integraciju Hrvatske s Srbijom i ostatkom Zapadnog Balkana. Po nekim njegovim predizbornim izjavama ima naznaka da će njegov megalomanski ego i nepredvidljivo ponašanje dovesti u pitanje čak i članstvo u NATO i strateško partnerstvo s Amerikom, što bi Hrvatsku još više izložilo ljubomornim i grabežljivim susjedima i posebice ruskom utjecaju.

Ukratko, Milanović će na mjestu predsjednika Hrvatskoj raditi sve ono što joj je radio Mesić kada je naslijedio Tuđmana. Dakle, sve ono što će iznutra i izvana slabiti Hrvatsku i činiti je lakšim plijenom za regionalno integriranje i iskorištavanje.

Voljeli ga ili ne, Milanović je sada hrvatski predsjednik. Ja nisam glasovao za njega i nije mi drago što je pobijedio, ali ga priznajem za to što je izabran. Da je bilo obrnuto nisam siguran da bi on i Kolindini mrzitelji mogli uraditi isto. Naravno, kao mnogi moji prijatelji i poznanici, kao tisuće i stotine tisuća drugih Hrvata u Hrvatskoj i širom svijeta ja sam zabrinut izborom ovog čovjeka za predsjednika. Šokiran sam kao mnogi drugi njegovom do sada pokazanom odnarođenošću i bezosjećajnošću, gotovo gađenju prema domoljublju, braniteljima, vjeri, crkvi… S njime na čelu države trenutni hrvatski problemi će se samo povećati, a ne rješavati. No i to će proći. Jednog dana. Nekako.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Bošnjački neofašizam razvaljuje Bosnu i Hercegovinu

Objavljeno

na

Objavio

U Bosni i Hercegovini u vezi mnogočega postoji pojmovna zbrka pa tako nije rijetkost da se u javnom prostoru potpuno neutemeljeno i promašeno koriste određeni pojmovi kojima mnogi ne znaju istinsko značenje.

Piše: Martin Mikulić / HSPF.info

Jedan od takvih pojmova je “fašizam”, koji se redovno koristi u svrhu difamiranja i sotoniziranja političkih neistomišljenika. Taj pojam najčešće koriste kreature upitnog intelektualnog kapaciteta koje obnašaju ulogu samodopadnih moralnih policajaca obučenih u uniforme samoproglašenih antifašista.

Osnovne odlike fašizma

Inače, temeljno obilježje talijanskog fašizma je neograničeno moćna država koja je neupitna i u koju se nipošto ne dira jer je ona “suvereni arbitar” koji kontrolira svaki aspekt ljudskog djelovanja. Fašistička je Država (!) podignuta na razinu religije i zbog toga ne čudi da je misao vodilja fašističkih filozofa bila: “Sve za državu, ništa protiv države, ništa izvan države.”

U svemu ovome postoji i ogroman paradoks koji se manifestira u tome da najveći broj takvih samodeklariranih antifašista u BiH dolazi iz bošnjačkog političkog korpusa budući da su upravo u tom korpusu najprisutniji elementi rehabilitacije i propagiranja duboko fašističkih ideja.

Kako se očituje bošnjačka inačica fašizma?

Primjerice, SDP-ov zastupnik u državnom parlamentu BiH Zukan Helez je svojevremeno javno predložio Zakon o zabrani vrijeđanja Bosne i Hercegovine u čijoj je srži temeljna fašistička krilatica: „Ništa protiv države!“. Time se nastoji ograničiti sloboda govora te institucionalizirati dominacija i državni teror na jezičnom polju. Ironija doseže vrhunac kada uzmemo u obzir da SDP u svom programu tvrdi kako će „stati u kraj širenju fašizma“ te da će shodno tomu „zabraniti rad fašističkim organizacijama“.

Dakle, radi se o stranci koja se inače diči antifašizmom, dok u isto vrijeme potpredsjednik stranke javno zagovara totalitarne ideje koje su puni procvat imale u fašizmu. Ako im je već cilj stati u kraj širenju fašizma i zabraniti fašističko djelovanje, bilo bi pošteno da krenu sa vlastitom strankom.

Za obranu države upotrijebit će se i nedemokratska sredstva

Da takva pojava nije izoliran slučaj, svjedoči izjava Adila Kulenovića, predsjednika šovinističke udruge Krug 99, koji je jednom prigodom pozvao Bošnjake da bojkotiraju proizvode sa područja „zamišljene Herceg-Bosne“ te je poručio kako “ni po koju cijenu neće odustati od države BiH”. Tada je zaključio militantnom i agresivnom porukom kako su za to spremni upotrijebiti “sva moguća demokratska i nedemokratska sredstva”. Ovakva brutalna prijetnja nedemokratskim sredstvima upravo je na tragu one fašističke „Sve za državu!“.

Rekompozicija nije moguća bez rata

Nadahnuće spomenutom fašističkom krilaticom nije zaobišlo ni predsjednika SDA Bakira Izetbegovića koji je u jednako ratnohuškačkom tonu jednom prilikom hladnokrvno izjavio kako jedno federalno rješenje poput trećeg entiteta “nije moguće bez rata”. Možda treći entitet i nije optimalno rješenje, ali je nemoguće ne primjetiti kako je to potpuno neprimjerena antidemokratska reakcija na jedan legitiman demokratski prijedlog koji se zasniva na istim federalnim načelima na kojima se temelje brojne visokorazvijene demokracije poput Belgije, Švicarske, Njemačke, Austrije, djelomično i Kanade, itd.

Da navedeni istupi izgledaju kao vrhunac mirotvorstva, pobrinuo se notorni Emir Suljagić, suosnivač Građanskog saveza, koji je otišao korak dalje. Reagirajući na izjavu kardinala Vinka Puljića u kojoj sasvim benigno propituje Komšićev legitimitet, Suljagić ga je nonšalantno nazvao „razrednim eugeničarom“. Potom je cjelokupnu Katoličku crkvu okarakterizirao kao „instituciju koja je prigrlila sve masovne ubice i njihove saučesnike“. Bezumni izljev bijesa je nastavio tvrdnjom kako bi „Vinko Puljić volio omanju lomaču organizovati“ pa je konačno u potpunom nedostatku introspekcije zaključio kako su riječi kardinala Puljića bile „ispod časti“.

„Liberali“ koji obožavaju državu

Sljedeći paradoks se sastoji u činjenici da liberali inače zagovaraju noćobdijsku državu, dok je prof. Mirjana Kasapović ispravno primijetila kako samodeklarirani liberali u BiH otvoreno štuju i idealiziraju državu, dakako konkretnu državu. Pri tome je navela primjer prof. Nerzuka Ćurka koji je svojedobno iznio „pozajmljivačku“ teoriju države u kojoj je otprilike konstatirao kako su Bošnjaci, Hrvati i Srbi tek razulareni gosti koji su „pozajmili“ BiH koja je domaćin i koja je postojala i prije njih („Bosne je bilo i biće još hiljadu godina!“). Time se država BiH etablira kao bezvremenski metafizički subjekt, odnosno transcendentna povijesna datost, što je apsurdno. Ovo je samo još jedan primjer neskrivene adorizacije države, a postoji ih još na stotine.

Ukoliko se ovome pridoda i priča o Zakonu o zabrani negiranja genocida koja također dolazi iz bošnjačke nacionalističke komponente, na temelju svega je razvidno kako su u bošnjačkom političkom korpusu prisutne ozbiljne fašističke pojave. Zbog potencijalnih zlonamjernih tumačenja napominjem kako ni na koji način ne odobravam niti potičem degradirajući odnos prema žrtvama Srebrenice, kao ni prema bilo kojoj nevinoj žrtvi s bilo koje strane. Poanta je da su već spomenuti prijedlozi i neprimjereni istupi većinom upereni protiv osnovnog demokratskog načela slobode govora, a gotovo uvijek se temelje na apsolutizaciji države.

Mit o „Državi Bosni“

Nažalost, ovakve parohijalne konstrukte i narative dobar dio bošnjačke političke, medijske i intelektualne elite ne demistificira, već ih otvoreno glorificira i potiče. Tako je u bošnjačkom segmentu stvoren mit o “Državi Bosni“, „probosanskim snagama“ i „prosvijećenim patriotama“ koji jedini čvrsto stoje na braniku Bosne i Hercegovine. Pardon, „Bosne“.

Produkt takvih neodgovornih društvenih elita su potpuno bizarne parole poput one “Bosne je bilo i biće još hiljadu godina”. Nisu rijetke ni uznemirujuće poruke pod izlikom „zaštite države od retrogradnih snaga“, pa tako neukusna Demokratska fronta (DF) Željka Komšića gotovo ratoborno vlastito javno priopćenje naslovljava „Građani – probudimo se, da ne bude kasno!“, a u istome pozivaju na „triježnjenje i buđenje“ jer je, barem prema njihovoj procjeni, situacija u zemlji „na ivici mogućih sukoba ozbiljnijeg karaktera“.

Uzvik „Ovo je Bosna!“ odjekivao je i mostarskim ulicama

U ogromnoj konkurenciji ovakvih prvoklasnih verbalnih akrobacija, nedvojbeni pobjednik je poklič „Ovo je Bosna!“ koji se mogao čuti tijekom tzv. bošnjačkog proljeća 2014. godine u hercegovačkom (!) gradu Mostaru. Logika je jasna – Država, to smo mi, a Država je Bosna. Pa čak i u Hercegovini.

Navedeno je zapravo relikt totalitarno-etatističkog mentalnog sklopa ukomponiranog u bošnjački neofašizam koji se manifestira glorificiranjem i obožavanjem Države Bosne. „Država (Bosna), to smo mi. U Državu (Bosnu) ne smije se dirati, ako vam se to ne sviđa onda jednostavno iselite“, sažetak je nevješto skrivene poruke neuvjerljivih „inkluzivnih liberala“ i njihove vizije građanske i multietničke BiH.

„Država Bosna“ uzdignuta na razinu religije

Sve ovo je perfidan pokušaj divinizacije i obrane ovakve infantilne, neodržive i disfunkcionalne države, uskogrudne „Jedne i Jedine hiljadugodišnje Bosne“ koja je u bošnjačkom korpusu uzdignuta na razinu religije. Nemala doza ironije je u činjenici kako takva retorika najčešće dolazi od samozvanih liberala koji, svjesno ili ne, propagiraju jedan antiindividualistički poredak koji je u totalnoj suprotnosti s fundamentalnim liberalnim načelima.

Ovakva vrsta „prosvijećenog patriotizma“, a zapravo autarkičnog neofašizma, nezreli je refleks uzrokovan nedovršenim nacionalnim maksimalističkim ciljem – državom Bošnjaka na teritoriju cijele BiH. Taj nezasitni samodopadni nacionalizam, dijelom obučen u ruho antinacionalističkog nacionalizma, znak je suštinskog nerazumijevanja vlastite zemlje i njene politogeneze. Samo takav rigidni nacionalizam može imati toliko drskosti da sebi prisvoji i monopolizira Bosnu, a samim time i njenu kompleksnu prošlost, kao i sve što Bosna uistinu predstavlja.

Iz tog nerazumijevanja proizlazi narativ o tome kako bh. Hrvati i Srbi imaju „rezervne domovine“ pa im valjda zbog toga treba uskratiti konzumiranje elementarnih političkih i građanskih prava, kao da oni nisu autohtoni bh. narodi čije je postojanje, jezik, vjera i kultura duboko utkana u jedinstveni mozaik bh. etnokonfesionalne raznolikosti.

Posljedice neodgovornih konstrukta

Rezultat perpetuiranog djelovanja u neofašističkom maniru je nestabilna, krhka i nedovršena država zarobljena u zamrznutom konfliktu i permanentnoj političkoj krizi. S jedne strane, Hrvatima je kao konstitutivnom narodu u Predsjedništvu BiH, a djelomice i u Domu naroda, gaženjem njihove izborne volje de facto oduzeto pasivno biračko pravo, jednako kao i Sejdiću i Finciju za koje se tobože brinu. Ako se uskraćivanje tog temeljnog demokratskog prava nekolicini pripadnika nacionalnih manjina smatra nedopustivim, koju onda riječ upotrijebiti kada se to neprestano radi čitavom konstitutivnom narodu? S druge strane, prisutni su i konstantni politički obračuni sa Republikom Srpskom kojoj se spori ime, odnosno sa Srbima kao takvima koji se u dijelu bošnjačke javnosti kolektivno označavaju „genocidnima“.

Kada se sve zbroji i oduzme, jasno je kako Bošnjaci zbog svoje brojnosti imaju najveću odgovornost za opstojnost Bosne i Hercegovine, kao i za stvaranje zadovoljavajućeg okvira za duboko podijeljeno bh. društvo. Zar nakon 25 godina neprestanog kaosa, kontinuiranih sukoba i neprekidnih kriza još uvijek postoje politički slijepci koji odbijaju uvidjeti da je BiH zapravo „idealna konsocijacijska situacija“? U takvim okolnostima je od presudne važnosti da svim konstitutivnim narodima bude osigurana politička participacija slobodnim odabirom legitimnih političkih predstavnika, kao i upravljanje vlastitim unutarnjim pitanjima temeljem grupne autonomije.

Izbjegavanje dogovora i kompromisa

Bošnjačke političke, medijske i intelektualne elite ignoriraju djelotvoran recept dogovora, uvažavanja i kompromisa. Umjesto toga, u dominantnoj mjeri su odabrali put rehabilitacije fašizma u bošnjačkoj varijanti, odnosno megalomansku ambiciju za ovladavanjem cijelom državom, a povrh svega su se pokazali kao politički nasilnici koji se neumorno iživljavaju nad najmalobrojnijim konstitutivnim narodom.

Konstruirani mitovi i ekskluzivističko identificiranje sa “Državom Bosnom”, mitskim „probosanskim snagama“ i „patriotskim blokom“ teško se mogu smatrati plauzibilnima. To je tek dio beskrajno maštovitog arsenala velikobošnjačkih i pseudograđanskih fanatika kojim neuspješno pokušavaju pridobiti „Jednu i Jedinu“ isključivo za sebe.

Bosnu i Hercegovinu neće razvaliti ni “zli susjedi” ni “neprijatelji države”, jer pored ovakvih „probosanskih snaga“, „antibosanske“ nisu ni potrebne.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Hoće li biti rata u BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Bosna i Hercegovina ide iz krize u krizu. I svaka sljedeća je, kažu, “najgora od Daytona”. Skoro 16 mjeseci trebalo je proći od izbora do imenovanja novog Vijeće ministara. Za to vrijeme Parlament nije radio, jer Srbi nisu pristajali da zakonodavna vlast funkcionira bez nove izvršne vlasti. A onda je zapelo na Mlađanu Božoviću, nesuđenom ministru za ljudska prava i izbjeglice, koji je ostao izvan paketa nove izvršne vlasti BiH, pa je SDA to iskoristila da zakoči njegov izbor sveteći se SNSD-u za smjenu Senada Bratića s mjesta dopredsjednika Narodne skupštine Republike Srpske, piše Milan Šutalo za Hrvatski Medijski Servis

I taman kad se pomislilo kako će se riješiti i taj problemčić dogodi se novi tekstonski udar- presuda Ustavnog suda BiH koji je osporio Zakon o poljoprivrednom zemljištu RS, prema kojem 3,5 posto teritorija nije vlasništvo RS-a, već nadležnost BiH. Odgovor iz Republike Srpske bio je promtan- njihovi ljudi u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine opstruirat će donošenje odluka, glasajući protiv ili suzdražano sve dok se ne donese novi Zakon o Ustavnom sudu BiH, u kojem ne bi bilo stranih sudaca, koji, prema Miloradu Dodiku u talu s dvojicom bošnjačkim sudaca donose odluke na štetu RS. Da strani sudci trebaju otići slažu se i politički predstavnici Hrvata.

No, Makedonku, Moldavca i Talijana ne daju ni za živu glavu Izetbegović i bošnjačka politička elita. Insistiraju na poštivanju presuda Ustavnog suda, a njihovo je ne provođenje, kažu, “kazneno djelo, antiustavno i antidejtonsko djelovanje”. Ali samo ako se presude uklapaju u njihovu političku agendu.

U suprotnom, kao u slučaju presude u predmetu “Ljubić”, čija bi implementacija omogućila da i Hrvati mogu izabrati svih 17 izaslanika u Federalni dom naroda i svog člana Predsjedništva BiH opstrukcije su poželjne. A tipovi opstrukcija različiti; od predlaganja rješenja koje su u suprotnosti s presudom Ustavnog suda, preko potpunog prešućivanja do davanja primata presudi Europskog suda u predmetu “Sejdić- Finci” i nazivanja najviše pravosudne institucije u BiH Ustaškim sudom.

I sarajevsko osporavanje zavnobihskog, ustavnog i daytonskog temelja Bosne i Hercegovine- konstitutivnosti naroda -za Bakira Izetbegovića, Šefika Džaferovića i Željka Komšića, nije antiustavno i antidaytonsko djelovanje niti rušenje ustavnog poretka. Te kvalifikacije rezervirane su samo za Milorada Dodika i Dragana Čovića. A kada se antiustavno i antidaytonski djeluje iz Sarajeva onda je to “patriotska borba probosanskih snaga protiv onih koji ruše državu Bosnu i Hercegovinu”.

Bilo kako bilo počelo je novo “zatezanje konopca” a koliko će trajati i hoće li konopac pući prije postizanja kakvog- takvog dogovora- teško je prognozirati. Već sada je, međutim, jasno kako će novi bošnjačko-srpski sukob ponovo u drugi plan staviti pitanje izmjena Izbornog zakona, i provedbu presuda Ustavnog suda BiH, koje se odnose na Dom naroda Parlamenta FBiH, Predsjedništvo i Mostar. Što je za Hrvate pitanje njihova opstanka kao političkog naroda u BiH.

Posljedice najnovije krize koje su sada golim okom vidljive mogu se taksativno pobrojati; imamo novu vlast na državnoj razini koja će biti paralizirana, ne zna se koliko dugo. Nemamo novu vlast na Federalnoj razini, a ne zna se koliko je dugo nećemo imati, kao ni novih vlada u još dvije županije- Hercegovačko-neretvanskoj i Herceg Bosanskoj.

Paralizirano pola države, svakodnevna baražna medijska i politička vatra između Sarajeva i Banja Luke, pri čemu se ni Mostar ne zaobilazi idealni su preduvjeti za bijeg iz zemlje domicilnog i doseljavanje bliskoistočnog stanovništva.

Cinici bi rekli- najgore tek dolazi. Ne prihvate li Bošnjaci novi zakon o Ustavnom sudu BiH bez stranih sudaca, a Sarajevo odgovara “ni pod razno”, Dodik najavljuje referendum o samostalnosti Republike Srpske.- Mi ćemo odgovoriti oružjem, do zadnjeg ćemo braniti Bosnu i Hercegovinu, uzvraća mu Izetbegović.

Čudi li onda što je najčešće pitanje koje se, ponovo, ovih dana može čuti od običnih ljudi:-Hoće li biti rata? Lakonski odgovor bi glasio: Možda neće, a možda i hoće. Uz svu neimaštinu i nepravdu polovici ljudi u ovoj zemlji dodijalo je živjeti u toj neizvjesnosti, u strahu hoće li i kada ponovo puknuti, pa su spakirali stvari i- pravac Njemačka. Oni koji su ostali još se nečem nadaju, mada ni sami ne znaju čemu.

Milan Šutalo/HMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari