Pratite nas

Analiza

Željko Dogan: Postajemo stariji, ali ne i politički zreliji

Objavljeno

na

HM

Jedan od paradoksa novostvorene hrvatske države jest taj što je stara već gotovo 30 godina, a većina njezinih političara i naroda još uvijek se ponaša i s njima se manipulira kao da su u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji. Problem je u tome što ni nakon 30 godina od osamostaljenja većina naroda u Hrvatskoj nije svoju svijest ni način ponašanja dovela u sklad s činjenicom da smo sada slobodan i suveren narod koji ima vlastitu državu o kojoj bi se svojim razumnim i odgovornim ponašanjem trebali sami brinuti.

Tomu temeljnom pitanju i problemima povezanim s mentalnim jugoslavenstvom koje nas svađa i dijeli u današnjoj Hrvatskoj ne poklanja se gotovo nikakva pozornost. Dapače, u mainstream-medijima i u ključnim nacionalnim institucijama ono se ispod žita podmuklo potiče i snaži.

Još kada se u takav političko-medijski teatar apsurda ubace krajnje „nabrijani“ domoljubi, praćeni bučnim orkestrom ekstremnih sljedbenika i ubačenih krtica, koji svojom isključivom i zapaljivom retorikom unose dodatne podjele i pomutnju, taj problem postaje još zamršeniji i teži za rješavanje.

Pobjeda Milanovića u prvom krugu predsjedničkih izbora upravo ilustrira takvu stvarnost u Hrvatskoj.

Neosporivo je naime da u novostvorenoj hrvatskoj državi još postoje dva paralelna, svjetonazorski različita i odvojena svijeta. Jedan je Bogu i domovini tradicionalno vjeran, koji skrbi za svoje i svoga. Drugi je onaj naslijeđen iz bivšeg jugokomunističkog sustava, otuđen od temeljnih hrvatskih vrijednosti i današnje stvarnosti i još k tome nasljedno sklon spletkarenju, korupciji i sluganstvu drugima u zamjenu za položaj i povlastice. Za izvana sponzorirane „bivše“ Jugoslavene mentalno „utaočene“ u „svojoj“ prošlosti sve što je uspješno u današnjoj Hrvatskoj može se prikazivati kao loše, bijelo kao crno, dobrota kao zlo, samo ako im netko omogućuje da na račun toga nastave živjeti lagodno i udobno, kao što su navikli u svom bivšem „raju na zemlji“.

Kobna podjela

Najdublji izvor svih hrvatskih nevolja oduvijek je bila ta kobna podjela na iskrene rodoljube koji se žrtvuju za svoj narod i njegove vrijednosti i one koji se radi osobnih interesa i povlastica prodaju drugima nanoseći tom narodu nesreću.

Između ta dva paralelna svijeta, u političkom vakuumu stvorenom sustavnim ispiranjem mozga i razočaranjem u politiku egzistira otprilike polovica ravnodušnih Hrvata, koje „politika uopće ne zanima“.

Toliko da čak ignoriraju svoju građansku i moralnu dužnost jednom ili dvaput u 4 godine izići na izbore.

Ta otuđenost od politike nije se pojavila spontano. Nju su proizveli „svojom“ politikom na vlast vraćeni „bivši“ Jugoslaveni i njihovi vanjski sponzori koji su suvereno kreirali društvenu klimu u Hrvatskoj nakon Tuđmanove smrti.

Uz uvijek iste, ali svaki put vješto podmetnute svađe i podjele na domoljubnom političkom spektru i dudekovski naivno nasjedanje na njih, posebice u vrijeme izbora, te neizlazak na birališta više od polovice birača, odigrali su kritičnu ulogu u dovođenju Hrvatske u stanje u kojem se nalazi danas.

Vidite, da smo se 2000., na izborima nakon Tuđmanove smrti, ponašali odgovorno i umjesto Mesića i Račana izborom državotvornih političara na mjesto predsjednika i premijera pokazali kako smo politički zreo narod i ozbiljna država s kojom se ne može manipulirati, ono što se s Hrvatskom događalo od tada do danas, ne bi se događalo. No budući da smo se dali naivno prevariti i na vlast vratiti mentalne jugokomuniste, od tada gledamo kako se naš narod, ulovljen u mrežu „bivše“ jugoudbaške i globalističke elite, u svojoj bogatoj i potencijalno prosperitetnoj zemlji, osiromašuje, muči i koprca kao riba na suhom. A da i ne zna što je pravi uzrok tome.

Koliko je Hrvata u Hrvatskoj svjesno da je (uz pomoć Sorosa i mračnih loža) cilj ponovnog instaliranja bivših Jugoslavena na vlast u Hrvatskoj i njihov prioritetni zadatak nakon toga bio sprječavati hrvatski narod da u svojoj vlastitoj državi bude uspješan i sretan; kako bi ga, opljačkanog i razočaranog, mogli lakše postupno vraćati natrag u planiranu novojugoslavensku zajednicu Zapadni Balkan? Nažalost, da je tako ne vide samo oni koji imaju memoriju kišne gliste i ne sjećaju se što su govorili, što su radili i kako su Hrvatskom vladali „bivši“ Jugoslaveni od prvog dana ponovnog preuzimanja vlasti.

Okrutna zbilja

Je li, dakle, nakon petnaestogodišnje Mesićeve, Račanove, Josipovićeve i Milanovićeve vladavine, instalirane, usmjeravane i kontrolirane od faraona globalnog neoliberalizma, Hrvatska u bilo čemu postala bogatija i jača? Ne, postala je siromašnija, opljačkanija, zaduženija, podjeljenija i antihrvatskija.

Tu okrutnu zbilju nije lako prihvatiti onima koji su se za obranu i uspostavu novostvorene hrvatske države najviše žrtvovali i koji su vjerovali da nakon postignuća tog cilja njome nikada više ne će vladati tuđi sluge i namjesnici nego časni domoljubi koji će udruženim naporom Hrvata iz domovine i iseljeništva u Hrvatskoj graditi bolje sutra budućim hrvatskim naraštajima.

Vidite toga nesretnog Milanovića. Iza njega, kao političara, ne stoje nikakve zasluge ni postignuća za hrvatsku državu i narod. Naprotiv, on je, umjesto da se bavi stvarnim problemima u društvu, ratovao protiv branitelja, Crkve, Hrvata u BiH i iseljeništvu, promovirao „Region“ i nametao ćirilicu Vukovaru, čime je ionako loše stanje u društvu dramatično pogoršao i doveo Hrvatsku na rub kolapsa.

Imajući u vidu sve posljedice njegova četverogodišnjega bahatog vladanja Hrvatskom na funkciji predsjednika vlade i štete koju je ostavio za sobom, zdrav razum nam govori da bi nakon toga njegov izbor za predsjednika države bio tragična pogrješka i neoprostiva ludost hrvatskog naroda.

Opet će raditi isto

Zapamtite dobro, ako ga hrvatski narod izabere za svog predsjednika, on će opet raditi isto. Opet će napadati hrvatsko domoljublje, hrvatsku Crkvu, hrvatske branitelje, Hrvate iz BiH i „ustaške emigracije“, a prioritet „njegove“ politike opet će biti – integracija Hrvatske u „Našu Regiju“. I opet će njegovo mišljenje i ponašanje biti u potpunom neskladu s temeljnim vrijednostima i željom većine hrvatskog naroda. Jednostavno zato što je svojim odgojem i obrazovanjem cijepljen protiv osjećaja hrvatstva.

Sjetite se kako se poput razmaženog dripca ljutito zainatio i ćiriličnim pločama tvrdoglavo mjesecima traumatizirao napaćene Vukovarce. I još se poput djeteta čudio zašto se ondje neki „divljački šovinisti“, kako ih je nazvao, u očaju i nevjerici bune protiv srbizacije Vukovara ćirilicom.

Zamislite, napaćeni stradalnici, kojima su grabežljivi velikosrpski fašisti tijekom tromjesečne opsade pretvorili život u nezamisliv pakao, a njihov grad u najveću europsku ruševinu poslije II. svjetskog rata, bune se protiv postavljanja ćiriličnih ploča na mjestima gdje su krvoločne četničke horde ubijale i mučile njihove najmilije nakon pada grada heroja („Slobodane, šalji nam salate; bit će mesa, klat ćemo Hrvate“) Baš čudno, zar ne?

Koliko je Milanoviću bilo sasvim „normalno“ ćirilicom soliti još svježe rane preživjelim Vukovarcima, potvrđuju i njegove tadašnje izjave o postavljanju ćiriličnih ploča kao o „potrebi Vukovara“ (!?) i „trijumfu hrvatske države“ (!?) I obračunavanje policijskom silom i uličarskim tonom sa svakim tko mu se pri tom pokušavao oduprijeti ili ga uvjeriti kako to nije u redu.

Da apsurd bude veći, on je nedavno izjavio kako bi to „opet uradio u podne i po noći“. Vidite o čemu se tu radi!

Odnarođeni politički idiotizam

Za svakog za koga Vukovar nije Milanovićeva Špičkovina ni Vukovina nego hrvatski Staljingrad i Hirošima, jasno je kako forsiranje takve „političke korektnosti“ u gradu heroju obrane od velikosrpske agresije predstavlja klasičan primjer odnarođenoga političkog idiotizma i nepoštivanja dostojanstva žrtve vlastitog naroda. Očito se tu radilo o zlonamjernoj provokaciji koja je izvana, preko Pupovca, podmetnuta Milanoviću. Od strane onih kojima mir, red i sklad u današnjoj Hrvatskoj nisu u interesu.

Tko god je u stanju raditi takvu sramotu svojem narodu, njegov je najveći neprijatelj.

Ne dajte se, dakle, opet nasamariti od šarlatana koji lažu da su Milanović i „Kolinda“ isto. Svatko tko ima dvije čiste u glavi zna da nisu i ne mogu biti. Gospođa Grabar-Kitarović i Škoro su svjetonazorski i politički isto, bez obzira koliko ih se nastojalo i još uvijek nastoji prikazati nepomirljivo različitima od zlonamjerno ubačenih krtica koji Škorine i Kolindine birače ukopavaju u nepomirljive rovove. To dovodi do još dubljih podjela i nestabilnosti u društvu, za što je hrvatski narod već platio visoku cijenu. Ne dajte se prevariti ni od narcisoidnih licemjera koji šire nepovjerenje, beznađe i opću propast, koji zbog vlastite neostvarenosti bojkotiraju izlazak na izbore i nagovaraju druge da urade to isto.

Mora vam biti jasno da izlazak na izbore nije pitanje voljenja ili nevoljenja nečije politike ili pojedinih političara. To je pitanje poštivanja demokracije za koju se hrvatski narod krvavo borio i izborio.

Ovdje vam moram spomenuti kako me gotovo do suza dirnuo komentar gospodina Dinka Dedića, pod naslovom „Sram vas bilo!“, koji sam pročitao na projektvelebit.com. U njemu se osvrnuo na sudbinu izvjesnog Žare, skromnoga hrvatskog emigranta i domoljuba iz Melbournea kojeg je poznavao i s njime se družio 20 godina. Žara je imao nešto ušteđevine koja mu je trebala doteći do smrti i vlastitu kuću u kojoj je živio kao samac. Kada je stigao Domovinski rat i apeli za pomoć, čovjek je podigao svu svoju ušteđevinu, prodao kuću i sav taj novac poslao u Hrvatsku da se obrani, a Hrvati konačno dobiju svoju slobodu i pravo da na demokratskim izborima biraju svoje predstavnike i predsjednike. Nakon toga bio je smješten u nekakav jeftini starački dom gdje je i umro te su ga kao beskućnika pokopali u kartonskoj kutiji.

A koliko je u Hrvatskoj i iseljeništvu bilo takvih Žara, čija je imena prekrio zaborav?!

Pogubna i neoprostiva sramota

Zamislite tu žrtvu i žrtvu tolikih tisuća branitelja koji su svoje mlade živote dragovoljno založili, od Vukovara do Dubrovnika, kako bi se postigla slobodna i demokratska Hrvatska. Da bi, kada smo kao narod konačno došli svome cilju, za više od polovicu Hrvata bilo prevelika žrtva jednom ili dvaput u 4 godine otići do biračkih mjesta i glasovati. Pa makar i za „manje zlo“. Pokazuje li to koliko držimo do žrtve i postignuća najvrjednijih među nama?

Za jedan mali narod koji je stoljećima čekao ostvarenje svog sna, jedva živu glavu izvukao iz balkanskog kazamata i danas je okružen s toliko mnogo onih koji su neskloni njegovoj slobodi i državi, to je pogubna i neoprostiva sramota.
Još veća ako se uzme u obzir da se gotovo 90 posto stanovnika u današnjoj Hrvatskoj izjašnjava kao katolici.

Za katolike u Hrvatskoj i one koji se takvima zovu a ne izlaze na izbore ili izlaze pa sebi za predsjednike i premijere biraju mentalne komuniste i deklarirane nevjernike (Mesića, Račana, Josipovića, Milanovića), bilo bi dobro da prije 5. siječnja pročitaju katolička načela za glasovanje, koja je još prije stotinjak godina zapisao hrvatski blaženik Ivan Merz, a nedavno objavio hrvatski novinar i publicist Davor Dijanović na svome Facebooku:

„Savjest vam nameće dužnost da se poslužite pravom glasa koje vam daje Ustav i i da se njime dobro poslužite. Ne poslužiti se ovim pravom bila bi pogrješka. Loše glasati bila bi još veća pogrješka. Kako i za koga valja glasati? Čini moraju biti u skladu s uvjerenjem, stoga može katolik glasati samo za kandidate koji su spremni poštovati i braniti prava Boga, vjere i savjesti, interese domovine i čast obitelji… Ako naprotiv ni jedna lista tome potpuno ne odgovara, vi ćete ipak glasovati i vršiti, kako se to obično naziva, politiku manjeg zla: vi ćete birati, uz izvjesna jamstva, one ljude čiji je program najbliži vašem.“  (Bl. Ivan Merz, Biskupi i izbori u Francuskoj, 1924.)

Čiji su, dakle, dosadašnji „čini“ bili više u skladu s vašim katoličkim i domoljubnim uvjerenjima? Oni nasljedno odnarođenog i bahatog Milanovića, koji je bezbroj puta napao i povrijedio naše temeljne vjerske i identitetske vrijednosti? Koji je javno izjavio da mu vjera i nacija ništa ne znače? Koji ni na Božić ne ide u crkvu, traži reviziju ugovora s Vatikanom i izbacivanje vjeronauka iz škola? Koji je „interese i čast domovine“ branio ratujući s hrvatskim braniteljima („šatorašima“) namećući ćirilicu Vukovaru i tvrdeći da je Hrvatska „slučajna država“?

Ili gospođe Grabar-Kitarović, kojoj zbog odgoja u katoličkom i domoljubnom duhu nije ispod časti spustiti se iz predsjedničkih visina među običan narod i ponašati se kao jedna od nas? Kojoj se nije bilo teško „poniziti“ da odmah nakon pobjede na predsjedničkim izborima ode na poklon „šatorašima“ u Savsku, nosi žute čizme koje su nosili branitelji Vukovara, kao ni da pokisla i uplakana od sreće grli i ljubi naše nogometne vitezove koji su Hrvatsku proslavili širom svijeta? Isto kao i naše tenisače nakon osvajanja Davisova kupa, kumice na placu i navijače na stadionima s kojima skupa na tribinama navija za Hrvatsku.

Poštovanje prema temeljnim nacionalnim i duhovnim vrijednostima

Njoj se, kao veleposlanici u Americi nije bilo teško „poniziti“ tako da vozi cijeli dan po nesnosnoj vrućini i provede više od 4 sata u maloj neklimatiziranoj ćeliji najčuvanijega američkog zatvora razgovarajući s „teroristom“ Zvonkom Bušićem kao sa sebi jednakim. Tako da je i sam Zvonko, duboko dirnut nakon tog susreta, rekao: „Ta skromnost, ta empatija, ili drugim riječima osobine pravog Čovjeka – to je ono što političarima danas nedostaje.“ A Julienne Bušić, koja je u svojoj borbi za oslobađanje Zvonka iz zatvora od gospođe Grabar-Kitarović dobivala cijelo vrijeme nesebičnu pomoć, riječi utjehe i ohrabrenja, u svojoj knjizi je navela da se radi o „netipičnoj hrvatskoj političarki“ koju vodi „empatija, ne politika“.

A da se zaista radi o „netipičnoj hrvatskoj političarki“, koja ima duboko usađeno poštovanje prema temeljnim nacionalnim i duhovnim vrijednostima, dokaz je to što je pozvala svećenika da joj blagoslovi kabinet, izbacila Titovu i umjesto nje stavila Tuđmanovu bistu. Što je na svoju inauguraciju pozvala ljute hrvatske desničare i ljevičare i pred njima, nakon 15 godina rigidne detuđmanizacije i rebalkanizacije Hrvatske, u javni govor s najvišeg mjesta ponovo uvela jednu, za nas važnu riječ – domoljublje. A izbacila Zapadni Balkan. I time, prvi put nakon Tuđmana, EU-u i svijetu jasno projicirala hrvatski nacionalni interes i europski identitet. Od tada do danas ona se kao predsjednica bori da EU i svijet Hrvatsku počnu percipirati i prihvaćati kao suverenu državu i ravnopravnog partnera, a ne kao neodvojiv dio planirane novojugoslavenske zajednice Zapadni Balkan.

Zamislite što bi bilo s Hrvatskom da su Josipović i Milanović ostali još jedan mandat na vlasti!

I evo nas opet pred istim onim raskrižjem pred kojim smo bili na predsjedničkim izborima 2000., 2005., 2010. i 2015. Pred kojim u nedjelju, 5. siječnja 2020. ponovo polažemo ispit političke zrelosti.

Ne smijemo dopustiti da se naslijeđene ideološke i regionalne podijele, koje su nam u prošlosti nanijele toliko mnogo zla, danas u vlastitoj slobodnoj i demokratskoj državi, izborom odnarođenih i korumpiranih političara, umjetno održavaju i još više zaoštravaju. Pobjeda gospođe Grabar-Kitarović na izborima u nedjelju bila bi golem uspjeh za zdravu, vjerničku i pristojnu maticu hrvatskog naroda kojoj je važno da se međusobna trvenja i tenzije u Hrvatskoj omekšavaju i utišavaju. Poglavito zbog sustavne, balkanski prljave i duboko maliciozne kampanje umrežene neprincipijelne koalicije, s lijeva i desna koja na nož dočekuje svaku predsjedničinu poruku, riječ i komentar kojim poziva na više zajedništva i snošljivosti među Hrvatima. Vidite, kako su se iz petnih žila napeli da je u tome spriječi. Čak i po cijenu izazivanja međuhrvatskih sukoba i povratka pogubnog Zorana Milanovića na vlast.

Da bi hrvatski narod svojim glasovima na izborima u nedjelju mogao srušiti jednu tako dobru i domoljubivu predsjednicu i na mjesto predsjednika Hrvatske dovesti odnarođenoga i dezorijentiranoga mentalnog Jugoslavena, izvan je svake pameti.

Bio bi to izbor za vraćanje Hrvatske u „bolju“ prošlost i izdaja svih onih koji su se borili i umrli za njezinu nezavisnost od Jugoslavije.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Jan Ivanjek: Sigurnosna analiza – ATJ Lučko, najelitnija policijska specijalna postrojba u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Današnja tema Cro Opsa je antiteroristička jedinica Lučko, najelitnija policijska specijalna postrojba u Hrvatskoj.

Pripadnici ATJ Lučko izvršavaju najsloženije zadaće diljem Hrvatske, brane granicu od ilegalnih migranata, održavaju čvrstu suradnju sa specijalnim postrojbama zemalja članica EU, a intenzivno sudjeluju i u međunarodnim misijama.

Saznajte kako su specijalci opremljeni i za što su sve osposobljeni, te kako bi se u budućnosti mogao razvijati djelokrug njihovih zadaća na korist Hrvatske.

Jan Ivanjek

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Dijanović: Koronakriza srušila je iluzije o EU

Objavljeno

na

Objavio

Foto: AP

Kriza nastala kao posljedica pandemije koronavirusa imat će višestruke i dalekosežne posljedice po život ljudi, ali i po međunarodne odnose i međunarodnu ekonomiju. Nije teško zaključiti kako je pandemija već sada iz temelja izmijenila međuljudsku interakciju, a tako će biti još najmanje dva do tri mjeseca (optimistični scenarij). Veliki je problem s ovim virusom taj što, primjerice, mlađa osoba može biti zaražena, ali asimptomatična, i tako, budući da ne zna da je zaražena, može vrlo lako zaraziti neku drugu osobu. Ako je ta osoba starija, to joj može ugroziti život. Epidemiolozi, virusolozi i mikrobiolozi zato savjetuju: prati ruke i držati distancu!

Na žalost, mnogi se ljudi ne pridržavaju mjera i tako ugrožavaju ne samo svoj život nego i živote drugih ljudi. Takvo ponašanje izaziva reakciju nadležnih institucija koje žele veću kontrolu. Iako u vremenu krize neke mjere mogu biti opravdane (tako Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti dopušta ograničavanje slobode kretanja), velika je opasnost da se pretjerana sekuritizacija, primjerice nadzor lokacije mobitela građana, nastavi i nakon što prođe izvanredno stanje. Pitanje je stoga hoće li se, nakon što korona kriza prođe, neki aspekti života više ikada vratiti na staro.

Akteri rješavanje krize nacionalne su države

Kao i migrantska kriza iz 2015. godine, i korona kriza pokazala je da Europska unija u izvanrednim situacijama loše funkcionira. Nismo tako ovih dana mogli čuti nikakve suvisle prijedloge i rješenja od strane bruxelleskih komesara o tomu kako riješiti krizu. Akteri rješavanja krize nacionalne su države. Slučaj Italije, koja je od europskih država najpogođenija krizom, pokazuje izostanak elementarne solidarnosti unutar „europske obitelji“. Prije bilo koje europske države, Italiji su u pomoć priskočile Kina, Rusija i Kuba. Izostanak solidarnosti prema Italiji, dakako, ne sprječava EU mainstream medije za nastavak hajke protiv Mađarske i Poljske čiji čelnici autokrati, kažu ovi mediji, krizom se koriste za dodatno ograničavanje prava i sloboda. Kao da isto ne rade i uzorne liberalne demokracije. Bečki Der Standard, u skladu s navedenim, zapaža: ‘U borbi protiv koronavirusa egoizam njezinih članica paralizira Europsku uniju. Na primjeru zaštitnih maski jedinstvena Europa demaskira se na stravičan način. Nema ‘europske solidarnosti’, koja se neprestano troši u svečanim političkim govorima. Nema je među članicama EU. Svaka nacionalna vlada najprije gleda kako stoji u anketama. Kako bi se inače moglo objasniti da nema zajedničkoga europskog postupanja u borbi protiv korona virusa? Postoji 27 različitih strategija zatvaranja granica, ograničenja izlazaka, zaštitnih mjera, testiranja, obveze nošenja maski i zaštitnih razmaka. Svaka zemlja za sebe određuje koliko dugo će biti zatvorene škole, sveučilišta i državna tijela. Na granicama je čak bilo neveseloga revanširanja: ti si meni zatvorio granice, a ja tebi ne ću propuštati njegovateljice koje rade 24 sata i jako ti trebaju. I što god bili razlozi: zadržati zaštitne maske i respiratore namijenjene prijateljskoj zemlji u nevolji, to nikako ne ide.’

Korona kriza dovest će do tektonskih lomova unutar EU. Neki već danas govore o smrti Unije. Iako su takve prognoze pretjerane, nema nikakve dvojbe da se solidarnost unutar EU ponovno pokazala kao nepostojeća. Ako EU ne funkcionira u vremenu kriza, koja je uopće njezina svrha? Nikome ne treba kišobran kad je lijepo vrijeme, nego onda kad pada kiša. Ako je jedina svrha EU trgovina bez granica, onda je taj projekt besmislen. Trgovati se može i na temelju drugih vrsta ugovora.

Pad svjetskoga BDP-a najmanje 1,5 posto

Pandemija korona virusa imat će i vrlo negativne posljedice po svjetsko gospodarstvo. Kriza koja nam slijedi, s time su suglasni svi ekonomski i financijski analitičari, bit će snažnija od one koja je započela 2008. godine. Za usporedbu, mnogo je bolja velika ekonomska kriza koja je trajala od 1929. do 1933. Naslovnica The Economista s fotografijom globusa i natpisom ‘Closed’ (Zatvoreno) najbolje opisuje trenutačnu situaciju. U čitavome svijetu u nekom će trenutku doći do obustave značajnoga dijela gospodarske djelatnosti. Od nekoga hotela u Zadru do tvornice Hyundai u Južnoj Koreji. Procjene su da će ukupni svjetski BDP pasti najmanje za 1,5 posto (optimistični scenarij). Svjetsko gospodarstvo danas je toliko povezano da ne postoji niti jedna država koja ne će osjetiti posljedice krize. Pogođeni su baš svi sektori gospodarstva. Glavni tajnik OECD-a Angel Gurria ističe kako će mnoga velika svjetska gospodarstva ući u recesiju u sljedećim mjesecima. ‘Čak i ako ne bude recesije u cijelome svijetu, rasta ili ne će biti ili će biti negativan u mnogim svjetskim gospodarstvima, uključujući i neka veća. Stoga ne ćemo imati samo nizak rast ove godine, nego će trebati dulje razdoblje u budućnosti za oporavak’.

Raspad globalnoga lanca opskrbe i suradnje

Iako hektički usponi i padovi na financijskim tržištima podsjećaju na krizu iz 2008., ovoga puta uzrok krize nije u financijskom sektoru, nego u raspadu globalnoga lanca opskrbe i suradnje. Kriza istodobno pogađa i ponudu i potražnju. Svaki, naime, sudionik lanca stvara određenu vrijednost. Tu vrijednost prodaje, čime plaća radnike i podmiruje obveze prema državi. Ako poslovni subjekt više ne može prodavati tu vrijednost, prihode gube i on i država. A prekid lanca je zbog ekonomske međuovisnosti globalan. Ako zbog krize s korona virusom neka tvornica iz Kine ne može dostaviti dijelove potrebne za proizvodnju automobila u Južnoj Koreji, i tvornica u Južnoj Koreji prekida s proizvodnjom. Ako neka firma koja u Hrvatskoj proizvodi dijelove za, primjerice, njemačko tržište, te dijelove ne može dopremiti na odredište, to stvara problem i za tu firmu i za firmu kojoj dijelovi u Njemačkoj trebaju za sklapanje finalnoga proizvoda.Krizom su posebno pogođeni sektori turizma, prometa i kulture koji generiraju značajan dio svjetskoga BDP-a. A da čitava situacija bude još gora, kriza s korona virusom, ali i ‘rat’ Rusije i Saudijske Arabije, dovode i do pada cijene nafte i potencijalne naftne krize s obzirom na to da se mnogi proračuni pune od naftnih prihoda.

Kako bi spasile svoja gospodarstva, države članice redom donose krizne gospodarske mjere. Britanska vlada najavljuje da će poduprti plaće svih zaposlenika kojima prijeti otkaz zbog smanjenja poslovanja uslijed pandemije. Ministar financija najavio je kako će se potpora davati tri mjeseca. Ta je mjera dio većega državnog paketa spašavanja teškoga 330 milijarda funti u okviru kojega će britanske kompanije godinu dana uživati u poreznim olakšicama, a moći će uzeti i beskamatne kredite. Francuska će likvidnosti svojih kompanija pomoći s oko 300 milijarda eura, a talijanska je vlada na dva mjeseca zabranila tvrtkama otpuštanje ljudi, što će kompenzirati s 25 milijarda eura pomoći.

Posljedice pandemije posebno će osjetiti njemačko gospodarstvo koje je uvelike ovisno o izvozu. Pandemija će dovesti do snažnoga pada potražnje na svjetskom tržištu. Prema procjeni ekonomskoga instituta Ifo, korona virus Njemačku bi mogao stajati više od milijun radnih mjesta i 500 milijarda eura. Pandemija bi mogla, ističe Gabriel Felbermayr, izazvati recesiju koja će biti „majka svih recesija“. On procjenjuje da ako se ekonomska djelatnosti jednoga mjeseca prepolovi, to državu stoji na godišnjoj razini četiri posto gospodarskoga rasta, a u slučaju dvaju mjeseci osam posto. Zbog krize Njemačka odustaje od doktrine uravnoteženoga proračuna i najavljuje ubrizgavanje 550 milijarda eura iz rezervi u njemačko gospodarstvo.

Ubrizgava se 2 bilijuna eura u američko gospodarstvo

U Sjedinjenim Američkim Državama priprema se paket od dva bilijuna dolara. Dok Demokrati u Senatu traže da se veći dio toga novca izdvoji za bolnice, Republikanci žele veći dio usmjeriti za spašavanje gospodarstva. Američka središnja banka u krizi najavljuje da će kupovati obveznice sve dok se tržišta ne smire. Hoće li iz toga proizaći rizici, neizvjesno je, no Fed trenutačno nema alternative. U Goldman Sachsu procjena je da će BDP u drugom tromjesečju pasti za 24 posto, što je više od poslijeratnoga rekorda. Američki predsjednik Donald Trump najavio je ublažavanje restriktivnih mjera nakon što istekne 15 dana izolacije, a tijekom konferencije za medije u Bijeloj kući dodao je kako će Amerika uskoro ponovno biti otvorena za poslovanje i kako se ne će čekati mjesecima s ukidanjem restriktivnih mjera, što inače nije u skladu s preporukama liječnika. ‘Ne smije lijek biti opasniji od bolesti’, zaključuje Trump.

Prve žrtve korona krize već su pale i u Republici Hrvatskoj, a uglavnom se radi o konobarima i kuharima koji su dobili otkaz zbog zatvaranja ugostiteljskih objekata. I Hrvatska vlada najavila je set od 63 mjere za gospodarstvo. Dok mnogi analitičari mjere ocjenjuju nedovoljnima, neki im daju prolaznu ocjenu uz uvjet da se radi o prvima u nizu mjera. Mjere uvode mogućnost obročnoga plaćanja, a uvodi se i odgoda plaćanja poreza i doprinosa za tri mjeseca. U bitnome, radi se o mjeri koja je besmislena jer ta tri mjeseca poslovni subjekti ili ne će raditi ili će raditi sa smanjenim kapacitetima pa je odgoda plaćanja samo odgoda propasti. Efektivna mjera bila bi ta da se za prva tri mjeseca država u potpunosti odrekne poreza i doprinosa, a da se na ta tri mjeseca nadoveže još i tri mjeseca odgode plaćanja. Tako bi se postiglo da privatni sektor dođe do malo više kisika i osigura likvidnost.

Prilika za racionalizaciju javnoga sektora

Oko 53 posto zaposlenih u Hrvatskoj radi u privatnome sektoru, kod mikro i malih poduzetnika. Upravo će ti poduzetnici biti najviše pogođeni krizom. Tom sektoru država bi trebala najviše pomoći i to ponajprije tako da smanji poreznu presiju. U prošloj ekonomskoj krizi 2008. godine gotovo 200.000 ljudi u privatnome sektoru ostalo je bez posla. U isto vrijeme plaće u javnome sektoru nisu se smanjivale jer je tu ipak biračka baza velikih stranaka. Međutim, još jedno „puštanje niz vodu“ privatnoga sektora možda bi i nepovratno uništilo hrvatsko gospodarstvo, a nanijelo i nove demografske gubitke.

Upravo je, naime, privatni sektor porezna baza države. Što je manje ‘privatnika’, može se ubirati i manje poreza. Ne može se stoga u nedogled piliti grana na kojoj se sjedi. A ako bi se hrvatsko gospodarstvo ponovno, zbog klijentelističkih odnosa u politici i gospodarstvu (interesne skupine), oporavljalo najduže od svih gospodarstava u ‘civiliziranom svijetu’ kao posljednji put (A. Grubišić), to bi dovelo do novih iseljavanja iz Hrvatske, a posebno u Njemačku i Austriju koja ove godine otvara granicu za hrvatske radnike.

Ova ekonomska kriza stoga je i prilika za racionalizaciju hrvatskoga javnog sektora posebno jer će državi na raspolaganju biti znatno manje sredstava zbog izostanka dijela turističkih prihoda. Rezovi sad, ili propast. Trećega nema.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Angela Merkel: Pandemija koronavirusa je najveći ispit Europske unije od njezina osnivanja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari