Connect with us

Priče

Željko Glasnović – 10. Travnja 1992. ponovo sam se rodio

Objavljeno

on

10. Travnja 1992. ponovo sam se rodio. Tog dana pogodila su me dva metka. Jedan od njih promašio mi je srce za samo par centimetara. Osjetio sam krv u ustima i nakon nekoliko trenutaka svoje tijelo sam u doslovnom smislu mogao vidjeti kako leži na šumskoj livadi na Kupreškoj visoravni.

Tada sam shvatio da postoji nešto nakon smrti. Nakon nekog vremena izvukli su me s još trojicom ranjenih i polegli nas u traktor s prikolicom. U tom trenutku neprijatelj je počeo rafalno pucati po nama, meci su se zabijali kao čavli u lim prikolice gdje smo ležali.

Da smo podigli glave samo 5cm danas ne bi bili živi. Bog nas je sačuvao. Nastavili smo put Šuice u bolnicu. Odjednom počela je jaka vijavica, snijega je bilo do koljena, ispred sebe 2 metra nismo mogli vidjeti od magle, ja sam gubio dosta krvi i počeo sam polako padati u nesvijest. Izašli smo na glavnu cestu Kupres-Šuica i čujemo konvoje, vozila, vidimo da vuku haubicu 105mm i shvatimo da smo upali u kolonu konvoja JNA i neprijateljske vojske.

Uz sve ovo, samo nam je još to trebalo, pomislio sam. Međutim, izbezumljeni vidimo kako nas pozdravljaju s tri podignuta prsta u zraku, dovučemo se nekako do benzinske a oni misleći da smo četnici koji su došli pljačkati, zaustave nas s riječima ” kud idete, jeste li normalni, vidite da ustaše pucaju sa svih strana, vratite se nazad!” Nas četvoro ranjenih u prikolici, pokriveni šatorskim krilom nismo mogli vjerovati svojim ušima.

Bog nas je opet sačuvao od sigurne smrti. Okrenuli smo se nazad u smjeru iz kojeg smo došli. Ja sam bio već na rubu snaga, umor me savladao, gubitak krvi oduzimao mi je i ono malo snage što mi je ostalo, dok su mi se pluća punila krvlju razmisljao sam kako više ne želim biti teret svojoj vojsci. Zato sam im rekao da me ostave tu i da mi daju dvije ručne bombe i 4 okvira, pa kad neprijatelj dođe po mene da sam spreman a oni da nastave put bez mene. Međutim, oni nisu htjeli ni čuti za tu opciju.

Dovukli su me natrag u selo u kojem smo bili na početku, napravili su improvizirana nosila od šatorskog krila, stavili me na njih i krenuli kroz šumu preko planine Vrana jer smo bili u totalnom okruženju. Mrak se već spustio, zima grize, snijeg do koljena, a ojačani hrabri vod od 40 mojih glava uz svu težinu svoje opreme, izmjenjivali su se noseći nas. Punih 12 sati. Kupreška bojna- prave glave! 24 sata nakon ranjavanja dolazim u Tomislavgrad, i od tu prebacuju me u Split. Nakon operacije u Splitu bježim iz bolnice natrag na teren. Ostalo je povijest.

Svi smo mi samo nekoliko sekundi udaljeni od vječnosti. Kako provodimo vrijeme koje nam ostaje? Da li su u današnjem svijetu riječi kao lojalnost, čast, žrtva i integritet izgubile značaj? Da li se i danas neki boje svjedočiti svoju vjeru u strahu da će biti ismijani ili da će izgubiti posao? Zašto tako lako odustajemo od plemenitih ideala? Svi znamo odgovore na ta pitanja. Nakon ranjavanja shvatio sam da je svaki dan iznad zemlje dobar dan. Život nije proba za kazališnu predstavu. Poslije ovog iskustva, godinama sam sa sobom nosio sliku dječaka koji je preminuo od zloćudne bolesti. On mi je bio inspiracija.

S trinaest godina organizirao je otvaranje pučke kuhinje za beskućnike u svojem gradiću. Na samrtnoj postelji izjavio je, “ja sam ispunio svoju misiju. Vi ispunite vašu.” Vremena nema. Jedna njemačka poslovica kaže “Mrtvačka košulja nema džepova” Sve nas, od kralja do prosjaka čeka isti “Kralj Crv”.

Nikada nije kasno za popravni ispit. U podsvijesti neka nam uvijek bude onaj posljednji trenutak ovozemaljskog života da možemo skupa sa sv. Pavlom kazati “Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.” A sve poginule branitelje neka Gospodin primi u svoje Kraljevstvo. Počivali u miru Božjem, napisao je Željko Glasnović.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR