Pratite nas

Komentar

Željko Glasnović: Protiv Hrvatske se vodi psihološki rat

Objavljeno

na

Nezavisni saborski zastupnik Željko Glasnović ustvrdio je u srijedu na konferenciji za novinare u Hrvatskom saboru da hrvatske sigurnosne službe nisu na razini zadatka i dorasle izazovima i ne djeluju u sinergiji s diplomacijom već dulje vrijeme te upozorio kako se protiv Hrvatske vodi psihološki rat.

U prilog svojim tezama naveo je kako je tijekom 2015. raspisan natječaj za pohranu i obradu informatičkih podataka, na kojem je izabrana tvrtka ASSECO, čija se matica nalazi u Beogradu, odnosno njezina tvrtka-kći, te ustvrdio da su izborni rezultati obrađeni u Beogradu.

Odgovorni pojedinci o tome su obavijestili SOA-u, rekao je Glasnović i podsjetio da tvrtka APIS IT pruža spektar usluga poreznoj i carinskoj upravi, ima registar birača, obavlja obradu izbornih rezultata i usluge za niz ministarstava. Zato on osobno sumnja da su svi ti podaci završili u Beogradu.

Novinarima je predočio dokument iz 1994. godine naslovljen na suradnika tajne službe BiH Amira Deljkića o djelovanju suradnika tajne službe BiH pod imenom “Svitac”, koji imao zadatak uspostaviti kontakt sa suradnikom “Poskokom” i poznanicima i prijateljima koji su ostali raditi u Hrvatskoj nakon agresije na nju.

Glasnović tvrdi da se radi o uspostavi kontakta s časnikom HV-a, koji je bosanskom obavještajcu predao dokumente o nabavi oružja za Hrvatsku, te ustvrdio da se radi o nekadašnjem zapovjedniku 94. zrakoplovne eskadrile. To, kaže Glasnović, potvrđuje da su i nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma obavještajne službe BiH djelovale u Hrvatskoj.

Također je naveo da je u Kanadi prikazan film “Masakr u Dvoru” koji govori o zločinima nad civilima koje su navodno počinili pripadnici HV-a, a da nitko na to nije reagirao, upitavši zašto. Podsjetio je i na zbivanja vezana uz oslobodilačku akciju “Medački džep”, budući da su kanadski vojnici odlikovani za borbu protiv HV-a.

Ustvrdio je da se saborske zastupnike prisluškuje, pa tako i njega. Također je upitao zašto Hina prenosi izjave srbijanskog ministra Aleksandra Vulina o fašizaciji Hrvatske i kome je to potrebno.

Na konferenciji se pojavio i saborski zastupnik Ivan Pernar (Živi zid) koji je Glasnoviću postavio pitanje je li točno da je napredovanje HV-a prema Banjoj Luci zaustavio NATO. Glasnović je potvrdio da je to učinjeno po nalogu velikih sila, jer su neki strahovali da bi moglo doći širenja sukoba s uključivanjem jugoslavenske vojske i destabilizacije regije.

Odgovarajući na Pernarov upit, Glasnović je odbacio navod da su neki hrvatski vojnici poginuli u NATO-vu bombardiranju.

Pernar je mobitelom snimio Glasnovićev odgovor rekavši kako je to izuzetno važno.

Što vi mislite o ovoj temi?

Komentar

‘Zaboravite Stepinca dok je živ južnoamerički ljevičar papa Franjo’

Objavljeno

na

Objavio

Jorge Bergoglio nastavlja tradiciju ljevičarskih pročetničkih krugova, a ne pape Ivana Pavla II.

Pročelnik vatikanske kongregacije za kauzu svetaca kardinal Angelo Becciu izjavio je da je usporen proces kanonizacije kardinala Stepinca te da tek treba “proučiti situaciju” nakon svršetka rada katoličko-pravoslavne komisije.

Ništa novo, prije oko godinu dana napisao sam da Stepinac neće biti proglašen svetim sve dok je papa Franjo živ, piše Milan Ivkošić/Večernji List.

Znalo se to otkad je formirao povjerenstvo u kojem su i predstavnici Srpske pravoslavne crkve koja je, uza žestoke reakcije srbijanske i crnogorske javnosti, 2006. godine kanonizirala dvojicu četničkih koljača i koja je bila jedan od najglasnijih huškača na rat protiv Hrvatske.

Tako se južnoamerički ljevičar Bergoglio jasno okrenuo protiv Stepinca i Hrvatske te nastavio tradiciju ljevičarskih prosrpskih i pročetničkih krugova i izrovao i pomrsio put koji su s oduševljenjem kanonizaciji Stepinca utirali njegovi prethodnici Ivan Pavao Drugi i Benedikt XVI.

Na žalost, ni riječi protivljenja toj sramoti nismo čuli iz crkvene hijerarhije u Hrvatskoj ni iz njezinih medija, zavladala je ponižavajuća, sluganska šutnja i obmane o skoroj kanonizaciji nakon rada spomenute komisije.

Šutnja posve suprotna hrabrosti s kojom se kardinal Stepinac usprotivio dvama zločinačkim totalitarnim režimima – Pavelićevu i Titovu.

Milan Ivkošić/Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Srbi ne poštuju istinu, ne poštujući istinu, ne poštuju ni sebe

Objavljeno

na

Objavio

Sreten Ugričić / Srna

“Srbi ne poštuju istinu. To je, misli se ovde, naivnost, glupost i nemoć, ako se oslanjaš na istinu i zavisiš od istine. Zašto se mučiti oko istine i obazirati se na istinu, kad može kroz prste i niz dlaku, kad postoje talovi, prečice, zaobilaznice, linije manjeg otpora… Ali, kao što znate, sa istinom ne možete biti u srodstvu, niti u talu. Istina nije ni srpska ni antisrpska. Do istine se ne može prečicom, ne može tek tako. Istina ne gleda kroz prste. I pošto tako stoje stvari, Srbi su uvređeni činjenicama i argumentima ovoga sveta – u stvari, uvređeni su posledicama svog ponašanja u takvom svetu, a ne nekakvim nepravdama koje trpe od drugih, zlonamernih i opakih, kako vole sebi da predstave stanje stvari. Srbi su jako uvređeni što nije po njihovom, što su posledice njihovog stava i ponašanja tako bolne. Srbima svašta pada na pamet – sve, samo ne da bi možda bilo bolje da ipak promene svoj odnos prema istini. Srbi ne shvataju da ne poštujući istinu ne poštuju sebe.”

(Vidi: https://pescanik.net/uvredeni-srbi/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 2.8.2018.)

Da gornji tekst nije pisan ekavicom i na čistom srpskom jeziku, mnogi čitatelji bi zacijelo pomislili kako je u pitanju govor mržnje kakvog Hrvata, Albanca, Crnogorca ili nekog drugog pripadnika iz redova “neprijateljskih naroda” koji “vekovima rade Srbima o glavi” (kako to obično govore srpski popovi i intelektualci-nacionalisti).

No, riječ je o Srbinu, intelektualcu, filozofu, književniku i bivšem ravnatelju Narodne biblioteke Srbije ( nacionalne knjižnice) Sretenu Ugričiću iz Beograda, koji je s tog mjesta smijenjen dekretom “demokratskog” predsjednika Srbije Borisa Tadića (početkom 2012. godine), samo zbog toga što je stavio svoj potpis na peticiju kojom daje potporu Andreju Nikolaidisu (a vezano za osude i progone koje je ovaj doživljavao zbog jednog objavljenog teksta).

Ugričić, naravno, nije stao iza bilo kojeg stava Nikolaidisa, nego iza njegovog prava na slobodu javnog iznošenja vlastitog mišljenja. Tadić i njegovi savjetnici to su očito shvatili drugačije, odnosno, kao potporu tekstopiscu koji u članku zagovara “terorizam i nasilje” (riječ je o komentaru Nikolaidisa vezano za obilježavanja “Dana ‘Republike Srpske'” u Banja Luci, u kojemu autor žali što čovjek koji je navodno unio eksploziv u dvoranu “Borik” isti nije i aktivirao, prosuđujući kako bi to bio “civilizacijski iskorak”).

To je, dakle, taj Ugričić kojega se u Srbiji i “Republici Srpskoj” poistovjetilo s “teroristom” Nikolaidisom (utoliko prije i lakše što je dotični – Nikolaidis – u to vrijeme obnašao dužnost savjetnika predsjednika Skupštine Crne Gore) i kojega se i danas od strane srpskih nacionalista proziva i blati kao “izdajnika”.

No, možda bi najprije trebalo raščistiti jednu od ključnih dilema vezano za citirani ulomak, a nju izaziva već prva rečenica.

Kad se kaže kako “Srbi ne poštuju istinu”, misli li se pritom na sve Srbe? Je li to generalizacija i etiketiranje cijelog jednog naroda s nakanom njegova stigmatiziranja, omalovažavanja i vrijeđanja? Naravno da ne, jer posve je jasno da bi generalizacije takve vrste bile posve promašene, u koliziji sa stvarnošću, pa i zlonamjerne, a da ne govorimo o činjeničnoj utemeljenosti i istinitosti takvih iskaza.

Rečenicom “Srbi ne poštuju istinu”, autor želi izraziti svoje uvjerenje kako u srpskom narodu i javnom mnijenju postoji jedna većinska, vodeća struja čije je stanje duha i svijesti takvo da ne prihvaća realnost i suočavanje s istinom – kad su u pitanju stanovite pojave, procesi ili povijesni događaji koji se u bilo kojem smislu ne uklapaju u uvriježenu romantičarsku i mitsku matricu.

I to je sve. Nema tu nikakvoga misterija. Ili ga ja barem ne vidim.

Sadrži li gornji citat elemente govora mržnje (otvorenog ili prikrivenog – sasvim svejedno), pitanje je koje bismo također mogli postaviti.

I tu već postoje barem dva moguća tumačenja: kad to kaže ili napiše Srbin, u načelu se ne tretira kao govor mržnje, ali učini li isto pripadnik nekog drugog naroda, onda se vrlo često shvaća upravo tako.

Ne možemo negirati da mi kao nesavršena ljudska bića svijetu oko sebe (pa i ljudima s kojima se srećemo) pristupamo opterećeni svojim predrasudama, unaprijed usvojenim i prihvaćenim mišljenjima, stavovima i stereotipima i da smo s te točke gledišta u stanovitom smislu (manje-više) isključivi, odnosno skloni odbacivanju ili čak osudi svega onoga što se ne uklapa u naš svjetonazor, vidokrug i poimanje istine.

Otuda najčešće i potječu nesporazumi, budući da na iste pojave, procese i događaje gledamo posve različitim očima. Apsolutne objektivnosti dakako, nema, ali postoji nešto što se zove “činjenica” i ne priznajemo li postojanje očitih činjenica, onda smo već u ozbiljnom problemu.

Ja spadam među Hrvate koji su u stanju priznati vlastite slabosti, ali i slabosti i mane naroda kojemu pripadam (ili sam barem uvjeren da je tako).

Mislim da smo prilično lakovjerni, naivni, da imamo kratko pamćenje, prvaci smo svijeta u podjelama i međusobnim sukobljavanjima, među nama ima podosta farizeja (koji se formalno drže katoličke vjere, a u suštini se ponašaju protivno njezinim temeljnim vrijednostima), lako podliježemo propagandi (medijskoj ili onoj koju šire političari), posljednjih desetljeća smo materijalizam pretpostavili duhovnom razvoju, zapostavljamo vlastitu kulturu, jezik itd., itd.

I znači li to da sam “manji” Hrvat nego oni koji u svojoj isključivosti radikalno odbacuju svaku pomisao na to da i mi Hrvati imamo mana i skloni su idealizirati naroda kojemu pripadaju, ne rijetko do razine groteske?

Otac Domovine (na kojega se vrlo često pozivaju upravo takvi “domoljubi” – onda kad im to paše) dr. Ante Starčević rekao je kako moramo biti svjesni svojih mana, kako bi ih ispravljali i izbjegavali pogrješke koje činimo. I, naravno, na tim zdravim temeljima gradili svoju budućnost.

Uvjeren sam da jako dobro razumijem što je Ugričić htio reći.

Citirani dio teksta s početka ovog članka, po mome osobnom uvjerenju nije pisao čovjek željan publiciteta ili vlastite promocije, hipohondar niti ekshibicionist, još manje netko tko mrzi vlastiti narod ili prema njemu ima kakvih negativnih emocija.

Naprotiv, to je čovjek koji želi svojoj naciji dobro i jedini izlaz iz začaranog kruga u kojemu se ona nalazi vidi u potrebi prihvaćanja istine i realnosti kao nužnog preduvjeta za ispravljanje pogrješki iz prošlosti. I postavljanje zdravih temelja za buduće naraštaje.

Ne može se na velikosrpskoj ideologiji mržnje, agresije i osvajanja tuđih zemalja graditi budućnost. Mir se ne postiže usvajanjem starih ideoloških obrazaca (Ilije Garašanina ili Nikole Pašića, primjerice, kojemu su oslonac politike bili “država i artilerija”). Skladni odnosi s okruženjem ne grade se na mržnji, isključivosti i ustrajnom stvaranju kriznih žarišta. Ne može mitska matrica “izabranog naroda”, “srpskog mučeništva” i “kosovskog boja” biti temelj razvoja suvremene Srbije. Ne može se za Srbe tražiti ono što ne pripada ni jednom drugom narodu, odnosno, nisu Srbi nikakva “posebna” i “ekskluzivna” kategorija u zajednici svjetskih naroda za koju ne vrijede pravila i uzusi prihvaćeni od cijelog civiliziranog svijeta. Jer, ako se tako žele ponašati, oni ne mogu biti i nisu dijelom tog civilizirano svijeta.

Na ćosićevsko-nikolajevskom “svetosavskom” učenju (kojemu su laž, mržnja, isključivost i izolacija srpskog naroda kamen zaglavni), nije moguće graditi ništa, to je destruktivna ideološko-teološka potka čije ishodište je u zločinu, razaranju i sukobima.

Na kraju, najbolju potvrdu kako je Ugričić u pravu, dobivamo slušajući što govore Vučić, Vulin, Dačić, patrijarh Irinej, vodeći srpski intelektualci i crkveni velikodostojnici i tomu što objavljuju najutjecajniji srpski mediji.

U Srbiji, nažalost, zdravih snaga nema na vidiku i to je realnost s kojom se moramo suočiti ne želimo li ostati u magli poput onih gusaka što ih je Stjepan Radić spominjao prije punih stotinu godina.

Zabijanjem glave u pijesak samo odlažemo neminovni susret sa stvarnošću i što takvo naše stanje bude dulje trajalo, buđenje će biti bolnije.

Ugričić i mnogi drugi srpski intelektualci istog ili sličnog profila su toga zacijelo svjesni.

A mi? Koliko mi znamo o mentalitetu istočnih susjeda i imamo li odgovarajući odnos prema njima?

Ili točnije, koliko to znaju i uzimaju u obzir oni koji danas vode Hrvatsku?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari