Pratite nas

Komentar

ŽELJKO GLASNOVIĆ: I NAKON ORWELLA – ORWELL

Objavljeno

na

Propagira se da se prošlost zaboravi. U Hrvatskoj se ide i nekoliko koraka dalje.

Prevladava trend da se povijest ne čita, a samozvani“ stručnjaci“ izmišljaju i tumače svoju verziju povijesnih događaja. Nedavna zbivanja u Srbu i nova srpska diplomatska ofenziva koja ima cilj diskreditirati Republiku Hrvatsku na međunarodnoj sceni, samo je kontinuitet velikosrpske obmane koja traje duže od jednog stoljeća.

U Hrvatskoj, oni koji su izgradili svoj politički identitet u SFRJ i njihovi ideološki sljedbenici, velikodušno pomažu u širenju te velikosrpske propagande. Oni vode propagandni rat protiv svoje države. Još je pogubnija činjenica da se kroz hrvatske institucije financiraju anti-hrvatski projekti. Tako je Hrvatska država do sada odvojila desetke milijuna kuna za financiranje projekata tih „kavijar socijalista“. Sjetimo se samo sramotnog incidenta sa HAVC-om i njegova ravnatelja Hrvoja Hribara. Sredstvima hrvatskih poreznih obveznika, financira se danski dokumentarni film o ratnom zločinu u Dvoru na Uni 1995., u kojem je arhivska filmska građa zloupotrijebljena tako da se lažno optuže pripadnici hrvatske vojske.
Cilj te anacionalne manjine, koja je ovladala hrvatskim kulturnim prostorom, kristalno je jasan: dovesti u pitanje stvaranje hrvatske države. Partijske ćelije u mainstream medijima provode taktiku destruktivne kritike protiv vlastite države, a preko plasiranja dezinformacija i uvođenja kaosa u javnim raspravama, iskrivljuju povijesnu istinu, te tako dalje uništavaju svaki pozitivni osjećaj hrvatskog puka za ovu državu. To je glavni razlog zašto u hrvatskom puku prevladava umjetna atmosfera očaja i beznađa.

Zašto u Hrvatskoj još nije došlo do one dugo očekivane i nužne katarze?

Zašto se bojimo suočavanja sa istinom? Zašto se bojimo priznati da smo, gotovo po svim elementima, od vanjskog duga i korupcije do socijalističke birokracije i neefikasnog pravosudnog aparata, dobili presliku bivše države?

Najčešće izgovorena mantra u hrvatskom političkom i javnom životu je „moramo se baviti budućnošću, a ne prošlošću“. U tu zamku koju su proizveli jezični komesari uhvaćena je većina hrvatskog puka, a nažalost i puno branitelja. Zaboravlja se ključna činjenica, da bez detaljne analize u svim područjima društvenog, političkog, kao i ekonomskog života, nema napretka niti shvaćanja uzročno-posljedične veze.

Orwell dodaje još jednu dimenziju toj raspravi kad kaže: „Onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost. Onaj tko kontrolira sadašnjost, kontrolira prošlost.“ Tu lekciju su i te kako dobro proučili naši dobro financirani „profesionalni antifašisti“ i rehabilitirani četnici u srpskoj vlasti. To je razlog zašto nema ni jednog istaknutoga profesora pravaša na Zagrebačkom fakultetu političkih znanosti.

Katarzu i ozdravljenje postići ćemo onog trenutka kad prosječni Hrvat shvati da prošlost ima direktan utjecaj na sadašnjost. Koliko Hrvata zna da danas naša država, tj. hrvatski porezni obveznici otplaćuju 6,5 milijardi dolara vanjskog duga SFRJ?

Također je opće nepoznato da je R. Hrvatska, od 2002., na temelju nevažećeg ugovora isplatila Srpskoj pravoslavnoj crkvi više od pola milijarde kuna, te joj predala u vlasništvo stotine objekata. Zna li se za trošenje milijuna eura iz hrvatskog proračuna za kupovinu stanova na cijelom prostoru R.Hrvatske, koji se poklanjaju u vlasništvo tzv. srpskim povratnicima i članovima njihovih kućanstava, iz razloga što su prije rata negdje imali stanarsko pravo, a tijekom rata svojevoljno otišli sa slobodnog hrvatskog prostora.

Iako nas nikakav međunarodni sporazum na to ne obvezuje. Istovremeno, za hrvatske branitelje i hrvatske prognanike u područjima od posebne državne skrbi nema istih kriterija.
Kapitalne investicije u R. Hrvatskoj također koči nesređeno imovinsko pravno stanje.

Nitko neće investirati u zemlju u kojoj treba čekati oko 64 tjedna za građevinsku dozvolu i gdje je manje od 7% zemljišta uvedeno u zemljišne knjige.

Hrvatska sebi ne smije dopustiti vođenje vanjske politike bez povijesnog konteksta.

Prije nekoliko godina, kao nepozvani gost, bio sam prisutan na predstavljanju projekta nevladine udruge „Dokumenta“ koju je financirala nizozemska vlada sa više od 100.000 eura. Naslov projekta je bio “Političko nasilje nakon 1941.“ Nakon te farse pitao sam dva prisutna nizozemska diplomata da li je Nizozemska sklopila sporazum o formiranju komisije za pomirbu i istinu s Indonezijom. Začuđeno su me gledali kad sam ih podsjetio da je u toj njihovoj bivšoj koloniji ubijeno stotine tisuća stanovnika do 1950. godine, te da je Nizozemska prva kolonijalna sila koja je upotrijebila mitraljeze protiv autohtonoga stanovništva. Poanta priče je sljedeće: ne smijemo dopustiti stranim činovnicima i protuhrvatskim nevladinim udrugama da nam dijele lekcije o našoj povijesti i propagiraju je kao zločinačku. Očito je da pate od kolektivne amnezije jer zaboravljaju milijunske žrtve njihovih kolonijalnih pohoda u Kongu, Alžiru, Indiji itd. U tim pohodima konc logori, bičevanje, amputacije udova, kastracija, silovanje s bocama punjenim kipućom vodom i drugi oblici mučenja, bile su standardne procedure.

U Zagrebu su upravo osvanuli plakati koji pozivaju Hrvatsku da se ispriča srpskim žrtvama u Oluji. To je samo još jedan perfidni pokušaj krivotvorenja povijesne istine, nastavak kriminaliziranja obrambenog rata i inverzija povijesnih događaja. Ako se taj trend nastavi, za nekoliko godina djeci će se u hrvatskim školama servirati „povijesna istina“ da se na ovim prostorima vodio građanski rat, a da je Hrvatska oslobođena 1945. Kako će biti, odgovornost velikim dijelom leži na intelektualnim elitama.

Pitamo se kada se Srbija ispričala za zločine počinjene na području jugoistočne Europe od 1912. do danas, kada su, i u miru, pobili stotine tisuća ljudi. Tko se sjeća hrvatskog patriota Stipe Javora koji je umrao od mučenja u Srijemskoj Mitrovici 1936.g.? Tko se sjeća imena ijednog od 111 hrvatskih seljaka i svećenika ubijenih 1935.g. od strane srpskih ekstremista i drugih brojnih žrtava državnog terora u prvoj Jugoslaviji?

U nastavku stavljam poveznicu (link)i tekst međunarodnog izvješća (na engleskom jeziku) o masakru srpske i crnogorske vojske i paravojske izvršenom nad Albancima u Prvom balkanskom ratu 1912.-1913..

Kad ovo budete čitali, sjetite se bombardiranja Srbije 1999. od strane NATO.

Upitajte se katkada ima li poveznice između prošlosti i budućnosti. Massacres of Albanians in the Balkan Wars

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Predsjednica RH zahvalila Hrvatima Vojvodine na podršci

Objavljeno

na

Objavio

Hrvati Vojvodine, hvala vam na podršci!

Bila sam uz vas i ostajem uz vas.

U svom prvom mandatu osnažila sam položaj naših ljudi u Vojvodini te ću njihov položaj nastaviti snažiti u svom drugom mandatu. Hrvati Vojvodine znaju da je Hrvatska sada tu za njih.

Hrvatska država ima obvezu skrbiti o svakom Hrvatu izvan Hrvatske, ma gdje se on nalazio, jer – ponovit ću – Hrvati izvan Hrvatske nisu neka “dijaspora”, oni su naša braća, napisala je Predsjednica RH, Kolinda Grabar Kitarović na facebooku.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Čemu halabuka oko ‘Nacrta prijedloga Zakona o Vukovaru kao mjestu posebnog domovinskog pijeteta’?

Objavljeno

na

Objavio

Proteklih dana svjedoci smo brojnih reakcija na “Nacrt prijedloga zakona o proglašenju Vukovara mjestom posebnog domovinskog pijeteta”, ne rijetko i vrlo negativnih – uz tvrdnje kako iz teksta dokumenta nije vidljivo tko je bio agresor a tko žrtva, niti komu se i zašto odaje počast time što će naš grad-heroj konačno dobiti status koji zaslužuje.

Proziva se ministra hrvatskih branitelja Tomu Medveda i one koji su sudjelovali u radu na dokumentu, a da oni koji to čine nisu ni pročitali što on sadrži. To je stari hrvatski običaj: prelomiti preko koljena i na temelju glasina donositi zaključke i presuđivati.

Pa kad je već tako, evo citata iz kojega je jasno vidljivo da je agresor definiran i to u potpunosti, tako da oko toga nema i ne može biti nikakvih dilema:

“Vukovar ima posebno važnu ulogu u hrvatskoj povijesti uspostave samostalne, nezavisne, suverene i demokratske države, te predstavlja simbol otpora, žrtve i zajedništva u Domovinskom ratu. Hrvatski građani prema Vukovaru se odnose s dužnim i dubokim poštovanjem koje iskazuju na različite načine, a ponajviše stalnim i sve brojnijim dolascima na vukovarska memorijalna mjesta sjećanja. Navedeno posebno dolazi do izražaja u danima sjećanja na žrtvu Vukovara (17. – 20. studeni) kada Vukovar postaje odredište desetaka tisuća ljudi iz svih krajeva Hrvatske i svijeta, koji se slijevaju u nepreglednu Kolonu sjećanja – Vukovarski križni put, kako bi na dostojanstven i primjeren način odali duboko poštovanje herojstvu i mučeništvu vukovarskih branitelja i civila. Vukovar ima iznimno važno simboličko, u mnogim vidovima prijelomno, pa i sudbonosno mjesto u povijesti današnje hrvatske države, osobito u formiranju modernoga hrvatskoga kulturnoga i nacionalnoga identiteta. Iskustvo i značenje Vukovara 1991. nadilaze lokalnu i nacionalnu razinu, pa je on ujedno i europski i svjetski fenomen. Strahote razaranja grada i stradanja ljudi u njemu tijekom oružane agresije koju je  izvršila Srbija, Crna Gora i Jugoslavenska narodna armija (u daljnjem u tekstu: JNA) s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj označile su Vukovar posebnim mjestom. Broj poginulih i ubijenih, nasilno odvedenih i nestalih, ranjenih i prognanih, uz golemu materijalnu ratnu štetu koja je gotovo u cijelosti izbrisala srednjoeuropsku urbano-arhitektonsku, sakralnu, kulturnu, gospodarsko- materijalnu i nematerijalnu baštinu Vukovara, nesumnjivo upozoravaju da su nad tim gradom i njegovim braniteljima i civilima, počinjeni zločini ogromnih razmjera. Kršenja međunarodnog humanitarnog prava osobito su bila prisutna upravo na području Vukovara gdje je uz hrvatske branitelje zarobljeno više tisuća civila. Tijekom oružane agresije na Vukovar koju je  izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj nisu počinjeni samo brojni zločini nad stanovništvom, nego i namjerno uništavanje Vukovara i onemogućavanja života njegovih stanovnika, uz nasilnu promjenu demografskih struktura kao i namjerno masovno i sustavno uništavanje povijesne i kulturne baštine. Vukovar 1991. snažno nadahnjuje na svojoj etičkoj dimenziji, humanosti, (o)praštanju i neosvetoljubivosti, no zauzvrat traži istinu i na njoj utemeljenu pravdu te trajnu zaštitu dostojanstva svih koji su svojim požrtvovnim nastojanjima branili Vukovar, a time i cijelu hrvatsku državu.” (Vidi; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 12.12.2019.)

Neki su posebno ogorčeni zbog činjenice da dokument izrijekom ne navodi velikosrpsku agresiju kao uzročnika ratnih događanja, no, treba imati u vidu kako je izraz “velikosrpska agresija” prilično fluidan i “rastezljiv” pojam koji se može različito tumačiti, pa poslužiti i tomu da se sva krivnja za agresiju, razaranja i zločine pripiše isključivo srbijanskom režimu i da se time amnestiraju države Srbija i Crna Gora, “JNA” i srpski ekstremisti u Republici Hrvatskoj. Ovako, decidiranim (poimeničnim) navođenjem aktera agresije i posljedica što ih je ona imala, ta je mogućnost izbjegnuta.

Nadalje, mi imamo i Deklaraciju o Domovinskom ratu (usvojena u Saboru u listopadu 2000. godine) u kojoj se podrobno pojašnjava širi kontekst događanja iz 90-ih godina XX. stoljeća i velikosrpska agresija izrijekom definira kao uzročnik rata, žrtava i razaranja (uz navođenje Srbije, Crne Gore, “JNA” i dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj kao aktera te agresije).

Naravno da ne bi bilo suvišno i u ovaj “Nacrt prijedloga zakona o proglašenju Vukovara mjestom posebnog domovinskog pijeteta” uz sve navedeno ugraditi i taj pojam “velikosrpske agresije” i vjerujmo kako će to biti riješeno, jer prijedlog prolazi dva čitanja u Saboru, ali nije dobro donositi ishitrene zaključke, pogotovu ako nisu utemeljeni na činjenicama.

Braniteljska i stradalnička populacija ima dosta razloga za nezadovoljstvo, pa je razumljivo da se ponekad s te strane “puše i na hladno”, ali treba ipak pokušati javno istupati na temelju argumenata, a ne glasina i neprovjerenih informacija.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari