Connect with us

Kronika

Željko Glasnović objavio svjedočanstvo djevojčice koja je preživjela stravični masakr u Briševu

Objavljeno

on

Na današnji dan 1992. godine selo Briševo u općini Prijedor postalo je mučilište i pakao za hrvatski narod. Zvjerski je ubijeno 67 Hrvata. Svi do posljednjeg bili su civili.

Poubijane Hrvate Srbi su tukli do iznemoglosti, noževima su im presijecali tetive na rukama i nogama, odsijecali su im meso s tijela, klali ih, ubadali noževima po tijelu, odsijecali noseve, uši, spolne organe, parali trbuhe, lomili rebra, ubijali ih drvenim toljagama i krampovima i tjerali majke, supruge i djecu da promatraju brutalnost i iživljavanje nad muškarcima nakon čega su žene i djevojke silovali.

Za ovaj monstruozni zločin nećete čuti u hrvatskim medijima. Briševo za hrvatske medije nikada nije postojalo niti postoji! Jer narod je potrebno držati u neznanju, krivnji i pokornosti svake vrste.

Ovo je svjedočanstvo jedne djevojčice koja je preživjela ovaj stravični masakr:

“Imala sam 13 godina i dobro se sjećam svega. Znam da nismo mogli nigdje pobjeći, da smo morali ostati u kućama i čekati na svoju sudbinu. Ja kao dijete nisam to sve kužila mada sam nekad čula kako mama i tata pričaju pa sam imala straha. Ja sam se isto bojala unići će pješadija i sviju nas ubiti a nisam ni imala pojma što je pješadija. Razmišljala sam kako bi se mogli sakriti i bježati negdje, mada je sve to kad sad razmislim bilo nemoguće. Tako su prolazili dani u strahu da nas neće neka granata pogoditi, jer su granatirali i nas ponekad. Došao je onda i taj najgori dan moga života, 24.07.1992 kad sam od strane srpskih vojnika ostala bez svega. Bez familije, bez prijatelja, bez djetinjstva. Ostao je samo moj mali brat sa mnom. Ne znam kako bi da i njega nije bilo uz mene poslije. Bilo je jutro i svi smo ustali, prolazio je pokraj naše kuće Nedo Mlinar i rekao nam da moramo staviti bijelu plahtu na kuću i da te kuće neće nitko dirati. Upravo smo tad nastradali svi s bijelim plahtama. Sve je bilo obrnuto.

Oko 12 sati desilo se baš ono od čega smo svi imali strah, pješadija je unišla u selo. Bili smo u kući kad su bacili zolju na krov, ja sam bila u kupatilu, osjetila sam samo kako komadići plafona padaju po meni i prašina i kako mi u ušima pišti. Svi smo u panici potrčali van da se sakrijemo kod babe i dida u podrum jer nismo u svojoj kući imali podrum. Brat je uspio otrčati kod babe i dida, mama i tata se uspjeli sakriti ispod naše kuće a ja sam ostala na sredini, ni tamo ni ovamo.

Počeli su pucati na mene rafalom, vidjela sam metke pokraj mojih nogu kako se zabijaju u zemlju i dižu prašinu, kako šišaju grane od šljiva i onda sam odjednom pala. Kako sam pala tad su meci preko mene letjeli. Bog je bio uz mene i spasio me, to sam i osjetila tad. Tata je mislio da sam pogođena, zvao me sa strane i kad je vidio da gledam u njega rekao mi je da naglo ustanem i što brže dotrčim do njih. Tako sam uradila i tad nisu pucali. Onda su zvali odozgo s brijega da svi dođemo njima inače će oni doći i sviju nas poubijati, čak i djecu to su naglasili. Tad je moj tata rekao, ovdje više nema života. I naravno da bi se spasili pošto nigdje nismo mogli pobjeći otišli smo njima.

Moj je tata odmah prepoznao jednog što je išao s njim u školu, rekao mu mogli ste mi kćerku ubiti. Isti taj i još njih nekoliko su uzeli tatu, dida i strica i odveli ih negdje. Ostali smo baba, mama, brat i ja još tu s ostalima. Bilo ih je oko 20 na toj cesti. Baba im je govorila da će im donijeti hrane i vode a oni su joj rekli da previše priča i da ih ona hoće otrovati. Tad je jedan skroz mlad, možda je imao 16 godina došao meni i igrao se nožem ispred mog lica.

Baba više nije ništa rekla bojala se da će me možda ubiti. Ja sam bila u šoku, nisam više osjetila ni strah sve mi je bilo svejedno, kao u nekom filmu, magli i ne znam gdje. Svi smo šutjeli, mama je držala brata a ja i baba sjedile jedna pokraj druge na zemlji. Onda je opet jedan od srpskih vojnika meni pucao kraj uha prema šumi. Mama i baba su ga molile, nemojte, tad je jedan došao kod mame i rekao ‘a da ti ubijemo sina, on će nas ubijati kad odraste.’ Ona im je tužnim glasom rekla, nemojte molim vas neće on nikoga ubijati. U tom trenutku su se vraćali njih 4-5 koji su odveli tatu, dida i strica, krvavih hlača i cipela. Kad je to baba vidjela samo je zaplakala i rekla joj moja djeca su mrtva. Došli su i pokazivali nam noge kako su bili ranjeni kako su ih ustaše ranili i da je ta krv na njima od ustaša. Lice od moje babe i mame nikad neću zaboraviti, taj strah i ta tuga, a šutjele su dalje jer je svaka riječ mogla biti smrt za njih.

Rekli su nam da idemo prema vikendici u blizini. Kako smo gore išli jedan taj sto je ubio mog tatu, dida i strica rekao je da baba ostaje jer je puno pričala. Mi smo dalje išli i unišli u vikendicu. Nakon 5 min. Čula se dva pucnja. U tom momentu sam osjetila da je baba mrtva. M

ama me je pogledala i taj njen pogled pun straha je potvrdio još jednom da je baba mrtva. Držala je mog brata ispred sebe a ja sam bila odmaknuta od nje jedno 2 metra. Rekli su mom bratu da dođe kod mene i brat je došao meni. Mamu je onda jedan srpski vojnik ošamario i govorio joj da je kurva i da rađa ustaše. Onda sam primijetila odmah preko puta mene jednu osobu koju znam, to je bio M.I i ponadala sam se da nam može pomoći. Molila sam ga ocima da nešto uradi ili kaže ali on je samo šutio.

Čak i u njegovim očima je bio strah. Kasnije mi je rekao da je probao jednome vojniku reći ali mu ovaj odgovorio da bolje šuti inače će i njega ubiti ako proba nekoga spasiti. Onda su rekli mom bratu i meni da moramo izaći iz vikendice jer nas na glavnom putu čeka vojnik koji će nas odvest u komandu. Izašli smo i mislila sam da smo mi sad na redu. Taj što je to rekao izašao je s nama, nategnuo pištolj i rekao da trčimo. To smo i uradili, trčali smo laganije i čekala sam samo kad će metak probit naša leđa, ali nije pucao. Opet sreća i Bog na pomoći. Dok smo tako trčali prošli smo kraj babe koja je ležala na leđima mrtva, imala je sklopljene ruke kraj glave kao da se moli Bogu.

Krv joj je još uvijek curila iz čela, imala je sklopljene oči kao da spava. Moja baba koju sam voljela najviše na svijetu i bez koje ni jednu noć nisam mogla spavati, sad je gledam mrtvu na taj najgori način. Prošli smo i to i stvarno dolje na putu nas je čekao jedan čovjek. Rekao nam žalosno, oooo djeco draga ovo je rat i odvest ću vas na sigurno u komandu. Ne znam tko je taj čovjek bio nikad ga vise nisam vidjela. Išli smo tako putem i onda nas je ostavio kod Dule u komandu. Znaci to je za njih bila komanda.

Držali su nas na tavanu par dana da preživimo nekako, davali nam hrane i vode. Bilo nas je ne znam više točno, možda oko 15 ljudi. Ja sam samo plakala i plakala dan i noć. Kako bi koja grupa srpskih vojnika prolazila ulazili bi kod Dule u kuću i htjeli su pregledati cijelu kuću da nema slučajno neko da se krije. Što se tiče mame ostala je sama u vikendici, odvedena je s 4 vojnika prema kući nazad, silovali su je, grizli, kidali s nje komade mesa s prsa i onda je izveli ispod kuće i upucali u glavu. Njene jauke su svi čuli. Poslije nekoliko dana je moju mamu sam njen brat zakopao i to sve potvrdio. Ja sam poslije s bratom bila u Ljubiji s Dimac Nedom i Nadom i s njihovom djecom. Oni su nam puno pomogli, hranili su nas i brinuli se o nama sigurno 2 mjeseca. Nakon toga smo ja i brat autobusima otišli u Hrvatsku. Bilo je jako teško, godinama strah i ružni snovi, velika crna rupa u srcu i prekinuto djetinjstvo.”

Željko Glasnović

Na današnji dan 1992. Briševo – Najveći zločin nad Hrvatima u BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR