Željko Glasnović prenio je dirljivu pjesmu „34 godine tišine“ autorice Katarine Tereze. Pjesma donosi snažnu poruku ljubavi, vjere i oprosta…
34 godine tišine
Majko, evo me.
Nakon svih godina šutnje,
nakon što si 34 godine nosila
moje ime kao teret i kao molitvu.
Napokon sam tu.
Trideset i četiri godine.
Toliko dugo šuti tvoj vapaj
i traje tvoja nada.
Svaki dan započinjala si istom molitvom:
„Bože, samo mi ga pokaži… bilo gdje, bilo kako… samo da znam.“
Trideset i četiri godine.
Tisuće pisama, tisuće poziva,
stotine lažnih nada i nijedna predaja.
Starila si tražeći me.
Molila i hodala putevima
na kojima se činilo da i Bog šuti.
Ali nisi odustala.
Vidio sam te kako stojiš kraj
svježe iskopane zemlje.
Ruke su ti drhtale, ali ne od zime,
nego od težine svih godina u kojima nisi znala gdje da se isplačeš.
Srce ti je prvi put nakon 34 godine prodisalo.
Sad znaš.
Sad napokon imaš gdje pustiti suzu,
imaš mjesto gdje ti patnja može pasti na zemlju i proklijati u mir.
Znaš, mama…
Bio sam tu svih ovih godina.
Gledao sam te kako sjediš za našim stolom, držiš moju sliku i s njom razgovaraš kao da sam tu.
Čuo sam kako govoriš s tišinom,
kako joj pričaš ono što nisi mogla
nikome drugome.
Vidio sam kako bi na svaku vijest o pronađenim kostima rekla tiho:
„Bože, možda je ovaj put on.“
Svaki put kad bi otvorila vrata
nadajući se da će možda netko donijeti vijest o meni bio sam tu,
u svakoj suzi koju si progutala da ne vidi nitko.
A noću, kad bi šaptala zidovima
misleći da pričaš s prazninom,
ja sam bio tamo.
Čuo sam te.
Čuo sam svaku tvoju riječ,
svaki jecaj,
svaku molitvu,
kad si mislila da te nitko ne čuje.
Ti si bila moj svjetionik u mraku.
Dok je hladna zemlja nada mnom šutjela, tvoja vjera je odzvanjala
kroz svaku zraku neba.
I kad su svi digli ruke,
bila si jedina koja nije odustala.
Jer ljubav majke ne grije samo tijelo
ona grije i kosti, ona čuva ime,
ona neda da zaborav proguta istinu.
Trideset i četiri godine.
Dok su drugi živjeli, ti si čekala.
Dok su drugi starili, ti si venula.
Dok su drugi zaboravljali, ti si pamtila.
Zapamtila si svaku riječ,
svaki moj pogled, svaki trenutak prije nego što sam otišao.
Pamtila si me onakvog kakvog si me posljednji put vidjela, s osmijehom i srcem većim od svakog straha.
Trideset i četiri godine si hodala
s mojim imenom u srcu
tražeći bilo kakav znak.
Prošlo je puno vremena.
Ljudi su odavno prestali vjerovati.
Govorili su ti da se pomiriš,
da treba pustiti,
da vrijeme liječi.
Ali vrijeme je za tebe bilo samo kazna,
jer svaki novi dan bio je još jedan dokaz da me nema.
Ti nisi tražila čudo, tražila si istinu.
Kamen, križ, bilo što na što možeš položiti ruku i reći:
„Evo, tu si. Ovdje te mogu uvijek naći.“
Svaki novi dan bio je rana
koja se nije zatvarala.
Nisam imao grob,
nisi znala gdje počivam,
gdje da položiš suzu,
gdje da spustiš ruku,
izrekneš molitvu i upališ svijeću.
I to neznanje bilo je gora kazna od smrti.
Ujutro kad bi svanulo,
palila bi svijeću i šaptala:
„Još te tražim. I neću stati. Majka nikada ne odustaje.“
Kopala si godinama po svakom papiru, svakoj novoj masovnoj grobnici, svakoj instituciji, svakom svjedoku, tuđoj šutnji…
A znali su, mama…
Znali su gdje ležim pod zemljom.
Znali su godinama i šutjeli.
Okretali su glavu.
Ali tvoja ljubav bila je glasnija
od svih njihovih laži.
Tvoja molitva bila je jača od njihove šutnje, tvoja vjera dublja od njihove tame. Ona je vapila Bogu i Bog ju je čuo.
I ne brini, nisam bio sam.
Nosio sam te sa sobom sve te godine.
U svakom trenutku tame,
u svakom trenutku tišine,
ti si bila svjetlo koje me držalo živim,
barem u sjećanju svijeta.
Prolazile su godine,
tvoje su se bore pretvarale
u puteve nade.
Svaka vijest o nekom drugom pronađenom bila je nož koji si primala s osmijehom, govoreći:
„Dobro je, barem je netko drugi pronašao svoga sina.“
Hvala ti što si vjerovala
kad nitko drugi nije.
Hvala ti što si bila hrabrija od svijeta.
Nisam htio da ti srce pati ovoliko,
ali tvoja bol je ono što me čuvalo od zaborava.
Ja sam sada miran. Spokojan.
Našao sam svoj dom u zemlji koju sam branio i u tvom srcu koje me nikada nije napustilo.
Sada možeš odmoriti.
Sada možeš pustiti onaj duboki uzdah
kojeg si godinama potiskivala u sebi.
Zemlja u koju ću leći nije mi strana, to je zemlja za koju sam živio, disao i pao.
A ti… ti si me vratila kući.
Svojim rukama,
svojim srcem,
svojom vjerom.
Moje ime više nije među nestalima.
Moje kosti više nisu bezimene.
A tvoj pogled više nije izgubljen.
Sad imamo jedno drugo zauvijek.
Katarina Tereza / All rights reserved