Pratite nas

Razgovor

Željko Kekić: Hrvatskoj treba lustracija

Objavljeno

na

Knjiga “Čovjek i njegova sjena” svjedoči o progonu političkih neistomišljenika montiranim sudskim procesima te grijesima komunističke ideologije posebno UDBE. U Studiju 4 o toj je temi bilo govora s autorima knjige Antom Kovačevićem i Željkom Kekićem Paukom, bivšim agentom jugoslavenske obavještajne službe.

Ova je knjiga projekt koji stvaraju žrtva i progonitelj, a sve s ciljem pomirbe. “Ideologije se ne mogu miriti, ali ljudi mogu i moraju. To je kršćanski”, naglašavaju gosti.

“Željko Kekić je bivši agent UDBE koji je sam sebe lustrirao. To je moralna lustracija bez zakona o lustraciju“, rekao je Kovačević. “Odlučio sam se ispričati zbog istine. 90-ih sam vidio da će opet biti dio zabranjene povijesti. Smatrao sam, kao djelatnik UDBE, da moram ispričati hrvatskoj javnosti što smo radili“, rekao je Kekić.

Kekić je rekao kako je radio u odjelu tajne pratnje. Tamo su uhodili “objekte”, a jedan od tih je bio i Anto Kovačević, kojeg su pratili 24 sata, sve dok je bio na teritoriju SFRJ. Kovačević je završio u zatvoru u Zenici, zato što se ogriješio o tadašnji režim. “Mislim da mu je bio najveći krimen druženje s Markom Veselicom i njegovo ponašanje za vrijeme svog boravka u Beču”, rekao je Kekić.

“18. listopada bio sam kidnapiran od strane UDBE i odveden u nepoznatom pravcu. U montiranom političkom procesu, osuđen sam na osam i pol godina zatvora u Zenici i konfiskaciju imovine”, naglasio je Kovačević. “Osuđen sam zbog drugačijeg shvaćanja slobode nego što su to radili komunisti”, naglasio je.

Kekić je rekao kako smatra da Hrvatskoj treba lustracija, ali isto tako da je gotovo siguran da do iste neće doći. “Prošlo je previše vremena i uništeni su mnogi dokumenti”, napomenuo je. “Na mene je bilo velikih pritisaka od strane kolega. Čak su mi prijetili i likvidacijom. No, smatram da sam bio obavezan reći što sam znao i čemu sam svjedočio, zbog budućnosti i naše djece”, rekao je Kekić.

“Mi smo u Domovinskom ratu pobijedili neke strukture, ali smo poslije rata dopustili tim istim obavještajnim jugoslavenskim strukturama da nam kroje odijelo i da vladaju danas s nama”, ukazuje Kekić.

 

Željko Kekić: Organizirao sam zadnju feštu Udbe, a godinu kasnije prvu prisegu HOS-a sa ‘Za dom spremni’

Što vi mislite o ovoj temi?

Razgovor

Petir: ‘Metode koje se provode u HSS-u čini mi se da niti Staljin niti Tito ne bi mogli osmisliti’

Objavljeno

na

Objavio

Metode koje danas vidimo da se provode u HSS-u čini mi se da niti Staljin niti Tito ne bi mogli osmisliti. Pristupom politici koji nije zabilježen na ovim prostorima, Krešo Beljak preuzeo je Hrvatsku seljačku stranku kako bi mogao zadovoljiti svoje interese kao i interese nekolicine svojih podržavatelja, a riječ je o ljudima koji su saborski zastupnici i koji to nikada ne bi mogli postati da ih Beljak nije zbrinuo u koaliciji sa SDP-om. Zato su mu oni odani i zajedno s njim provode „čišćenje“ HSS-a od svih onih koji su izbore dobivali na svoje ime i prezime”, ističe u razgovoru za Narod.hr Marijana Petir, bivša hrvatska eurozastupnica i bivša članica HSS-a.

Na skandaloznu izjavu predsjednika HSS-a Kreše Beljaka da UDBA u 45 godina nije ubila dovoljno ljudi odmah ste reagirali tražeći njegovu ostavku. Sada vaš primjer slijede ugledni članovi HSS-a i sve više organizacija na terenu. Ima li šanse da Beljak napokon ode?

Krešo Beljak i dalje obnaša sve političke dužnosti nakon što je pozvao na egzekuciju političkih neistomišljenika i izrazio žaljenje jer UDBA nije pobila više hrvatskih emigranata. On je sramota hrvatske politike i jedino normalno bi bilo da podnese ostavku na sve političke dužnosti. To je ono što sam zatražila od njega a sada se mom zahtjevu priključuje sve više dužnosnika i organizacija HSS-a. Ovo nije prva njegova izjava kojom je skandalizirao hrvatsku javnost no sada su napokon članovi HSS-a počeli reagirati jer Beljak iznosi teze koje su u dubokoj protivštini s onim što članstvo HSS-a misli, živi i osjeća. Članovi su mu još nekako prešli preko toga što je izgubio sve izbore do sada od parlamentarnih, lokalnih do europarlamentarnih ali mu ne mogu preći preko toga da promiče ideju ubijanja neistomišljenika, posebice kada znamo da je HSS od komunista bio prognan iz domovine te su i tadašnji čelnici HSS-a bili politički emigranti koje je UDBA progonila i ubijala.

Nakon parlamentarnih izbora 2016. godine Beljak je na press konferenciji suspendirao vas i drugih 100 dužnosnika HSS-a. Većina suspendiranih napustila je u međuvremenu HSS, vi ste ostali kao posljednja no onda ste 2017. godine izbačeni ste iz HSS-a. Tada nije bilo neke veće reakcije no Beljak se sada obračunava i s onima koji su ga podržali i želi utišati bilo koji glas oporbe. Jučer je poslao proglas županijskim organizacijama da discipliniraju članstvo jer će inače biti poduzete stegovne mjere protiv onih koji to ne učine.

Metode koje danas vidimo da se provode u HSS-u čini mi se da niti Staljin niti Tito ne bi mogli osmisliti. Pristupom politici koji nije zabilježen na ovim prostorima, Krešo Beljak preuzeo je Hrvatsku seljačku stranku kako bi mogao zadovoljiti svoje interese kao i interese nekolicine svojih podržavatelja, a riječ je o ljudima koji su saborski zastupnici i koji to nikada ne bi mogli postati da ih Beljak nije zbrinuo u koaliciji sa SDP-om. Zato su mu oni odani i zajedno s njim provode „čišćenje“ HSS-a od svih onih koji su izbore dobivali na svoje ime i prezime.

Beljak je poduzeo niz nedemokratskih i protustatutarnih aktivnosti kako bi eliminirao sve svoje neistomišljenike i protukandidate i kako bi ostao na čelu HSS-a, iako je svima posve jasno da on svojom ideologijom, svojim vrijednostima, prošlošću, ali i sadašnjošću s pravim članovima HSS-a i s naukom braće Radić ne dijeli ništa. Vidljivo je iz svakog njegovog poteza da on HSS želi odmaknuti od temeljnih vrijednosti HSS-a i onog što HSS u svojoj biti jest: demokršćanska i pučka stranka. Svi oni koji podržavaju ovakvu politiku Kreše Beljaka preuzimaju odgovornost za uništavanje jedne od najstarijih stranaka u Hrvatskoj a slanje proglasa da članovi ne smiju misliti, govoriti i djelovati po vlastitoj savjesti samo pokazuje da je riječ o komunističkom mentalitetu vodstva stranke kojem je demokracija nepoznat pojam.

U kojem smjeru danas ide HSS i što se može poduzeti?

HSS kako su ga dizajnirali braća Radić i oplemenio Vladko Maček bio je i ostao moj politički izbor no nažalost današnji HSS pod upravljanjem Kreše Beljaka nema nikakvog doticaja s tim pravim HSS-om. Na društvenim mrežama možete vidjeti da sve više članova javno optužuje Beljaka da je proveo „genocid“ u HSS-u. Ovako loše stanje u stranci nije bilo nikada. HSS nema politiku, a predsjednik kada i istupi u javnosti, bolje bi bilo da ne govori ništa jer samo sramoti članstvo. Nije ispunio niti jedno obećanje koje je dao kada je izabran za predsjednika HSS-a. HSS danas ne uništavaju druge stranke već je uništava njeno vodstvo. Ako se takva politika nastavi, veoma brzo Hrvatske seljačke stranke neće biti. Sa kolegama sam poduzela sve zakonom propisane aktivnosti kako bih spasili stranku jer nisam odustala od borbe za HSS ali na nasilje nisam željela odgovoriti nasiljem već sam koristila sve dostupne pravne mehanizme kako bih dokazala što je istina. Ja i dalje živim i djelujem po Radićevim i Mačekovim načelima u koja duboko vjerujem i na kojima sam odgajana i vjerujem da je isto tako s većinom članova HSS-a, kazala je Petir u razgovoru za Narod.hr

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politika

Ivan Kraljević: U predsjedništvu BiH hrvatskom državnom vrhu nedostaje adekvatni sugovornik

Objavljeno

na

Objavio

U nekim ranijim medijskim istupima već sam kazao kako je uvijek najlakše biti general poslije bitke, i reći kako ste nešto znali, predvidjeli ili očekivali i prije samoga ishoda. Ipak, općepoznata je činjenica kako su Hrvati iz Bosne i Hercegovine, bar ako je suditi prema njihovim izbornim preferencijama, željeli Kolindu Grabar-Kitarović ponovno vidjeti na čelu hrvatske domovine – navodi Ivan Kraljević, politolog s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru te dodaje:

– Grabar-Kitarović dobila je masovnu podršku na svim biralištima u BiH, i takva privrženost, odanost i povjerenje HDZ-ovim kandidatima nije nešto novo i nepoznato novoizabranom predsjedniku Republike Hrvatske Zoranu Milanoviću, piše Glas Slavonije.

Tako su odlučili birači, hrvatski državljani, a volju birača nikad ne smijemo smatrati iznenađenjem. U vremenu sveopćeg meteža i polarizacije na desnici, Milanović je iskoristio priliku i na kraju izišao kao pobjednik.

Za Hrvate, kao konstitutivni narod u BiH, što pobjeda Milanovića znači?

– Iako je i sam naglasio kako ne planira biti zlopamtilo, Zoran Milanović vjerojatno neće hrvatski narod u Bosni i Hercegovini “imati u ustima” onoliko često koliko je to činila Kolinda Grabar-Kitarović. U njegovim nastupima vidljiva je određena politička zrelost i poznavanje realnog stanja. U skladu s time Hrvati u Bosni i Hercegovini od njega očekuju dosljednost i konkretnost u politici zaštite njihovih prava i očuvanja jednakopravnosti s druga dva konstitutivna naroda.

Unatoč njegovim brojnim grijesima u počecima ozbiljne političke karijere, Milanović je tijekom svog premijerskog mandata ipak odradio nekoliko važnih stvari za Hrvate. Primjerice, i danas mnogi Hrvati u Bosni i Hercegovini u pozitivnom sjećanju imaju njegovu državničku reakciju i dolazak u Mostar kada su zbog tzv. socijalne pobune 2014. godine zapaljene institucije i središnjica najjače političke stranke BiH Hrvata (HDZ BiH). Milanović je u ključnim trenucima, a to je i kasnije u više navrata ponovio, pokazao senzibilitet prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, pa se možemo nadati istome i u budućnosti.

U Republici Hrvatskoj sada se govori o neizbježnoj kohabitaciji između aktualnog premijera i novog predsjednika, situaciji kakvu smo već u nekoliko navrata imali u izvršnoj vlasti. Koliko o uspješnosti kohabitacije ovise i budući odnosi Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, napose s hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini?

– Sve češće, posebice nakon izjave aktualnog premijera Andreja Plenkovića, a u kojoj je najavio tvrdu kohabitaciju sa Zoranom Milanovićem, u medijskim istupima pojedinih političara i analitičara možemo pronaći naznake turbulentne suradnje i potenciranja sukoba između Banskih dvora i Pantovčaka. Međutim, na takvu vrstu kohabitacije ne moramo gledati kao na nešto nužno loše. Istina, naivno je vjerovati kako neće biti određenih neslaganja i nadmudrivanja u područjima zajedničkih ovlasti. Takvih je slučajeva bilo i ranije u izvršnoj vlasti Republike Hrvatske. Međutim, Plenković i Milanović, premda se često prikazuju karakterno sebeljubljivim tipovima, voljom birača prinuđeni su zajednički raditi.

Njihove karakterne crte mogle bi do izražaja doći upravo u ovom polugodišnjem razdoblju u kojem Republika Hrvatska predsjedava Europskom unijom. Istina, predsjedavanje je posao koji radi Vlada, ali će i novi predsjednik htjeti imati određenu ulogu u svemu tome.

Zaključno, upravo od početnih impulsa ovisit će i njihov odnos prema Bosni i Hercegovini kao vanjskopolitičkom prioritetu Republike Hrvatske. Zbog svoga geopolitičkog položaja Republika Hrvatska mora zadržati svoj utjecaj na ovom prostoru, posebice u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to koliko neki inzistirali na nekom odmicanju od ovog prostora. Htjeli priznati ili ne, sve zemlje regije budno prate što radi Republika Hrvatska.

Za Hrvate u Bosni i Hercegovini, čija se konstitutivna prava konstantno degradiraju, bitan je zajednički nastup hrvatske izvršne vlasti. Vjerujem kako će novi predsjednik RH i premijer RH Vlade zadržati i njegovati identičan stav po pitanju problematike nametanja Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH od strane nominalno većinskog bošnjačkog naroda, potenciranja promjene izbornog zakonodavstva i zaštite jednakopravnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Hrvati nemaju svoga člana Predsjedništva BiH, i zato hrvatska izvršna vlast nema adekvatnog sugovornika u BiH tročlanom državnom vrhu u pitanjima koja se tiču Hrvata kao konstitutivnog naroda. O tome mogu razgovarati isključivo s legitimnim predstavnicima hrvatskog naroda u BiH.

Kad se govori o kohabitaciju, političari joj nisu baš skloni. Kao primjer navodi se Francuska. Vaš komentar?

– U našem se medijskom prostoru sama bit kohabitacije pogrešno tumači. Uvriježeno je objašnjenje kako kohabitacija predstavlja situaciju u vlasti u kojoj premijer i predsjednik dolaze iz različitih političkih tabora. Međutim, takvo je objašnjenje površno, manjkavo, i olako ga se kalemi na parlamentarni sustav vlasti kakav je u Republici Hrvatskoj.

Pojam kohabitacije, ipak, primjerenije je vezati uz sustav iz kojeg potječe, odnosno za francuski polupredsjednički sustav vlasti u kojem predsjednik ima izrazite izvršne ovlasti, a vlada je ovisna i o parlamentu i o predsjedniku države. U francuskom slučaju kohabitacija je političko natjecanje u izvršnoj vlasti u kojem predsjednik preuzima kontrolu nad vanjskom politikom, dok premijeru i vladi ostaje briga o svakodnevnim političkim pitanjima.

S druge strane, u Republici Hrvatskoj predsjednik nema pretjerano velike izvršne ovlasti, niti mu vlada polaže račune. Od famoznog procesa detuđmanizacije i ustavne reforme iz 2000. godine, smanjene su predsjedničke ovlasti i ta je dužnost izgubila na značaju. Vlada je zapravo ta koja radi, odnosno obavlja izvršnu vlast u skladu s Ustavom i zakonom. Dakle, za kohabitaciju u njezinom punom značenju potrebna su dva po snazi identična organa, a to nije slučaj u Republici Hrvatskoj.

Vlast je poput kolača, svojevrsni plijen kojeg političari ne žele dijeliti i zato postoji odbojnost prema kohabitaciji. Francuska, kao rodno mjesto kohabitacije, od 1958. godine i uvođenja polupredsjedničkog sustava vlasti, poznatijeg kao Peta republika, u tri je navrata iskusila kohabitaciju suprotstavljenih strana u vlasti: Mitterand – Chirac (1986.-1988.), Mitterand – Balladur (1993.-1995.) i Chirac – Jospin (1997.-2002.). Međutim, i tamo se kohabitacija pokazala kao svojevrsna “pogreška u sustavu”, pa je Jacques Chirac 2000. godine, najvjerojatnije otriježnjen petogodišnjim iskustvom tegobne kohabitacije sa socijalističkim ljevičarem Lionelom Jospinom, inicirao skraćivanje predsjedničkog mandata sa sedam na pet godina i njegovo izjednačavanje s mandatom Narodne skupštine.

Kako se izbori za Narodnu skupštinu održavaju samo dva mjeseca nakon predsjedničkih, od tada do danas praksa je pokazala da pobjeđuje ona stranka čiji je predsjednik član. Iz svega ovoga možemo zaključiti kako su i Francuzi kohabitaciju gurnuli u stranu, piše Glas Slavonije.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari