Pratite nas

Intervju

Željko Kekić: Organizirao sam zadnju feštu Udbe, a godinu kasnije prvu prisegu HOS-a sa ‘Za dom spremni’

Objavljeno

na

S bivšim agentom Udbe o Perkoviću, Mustaču, ubojstvu Đurekovića, stvaranju Hrvatske…

Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Njemačkoj je potvrđena doživotna kazna zbog udbaške likvidacije 1983. Stjepana Đurekovića u režiji bivše SFRJ. Oni su bili šefovi Željku Kekiću Pauku, koji se javno suočio sa svojom udbaškom prošlošću. Posljedica toga je prijateljstvo s dr. Antom Kovačevićem i knjiga “Čovjek i njegova sjena”.

Zlatko Hasanbegović je na promociji za Kekića rekao da je riječ o “neobičnoj pojavi, rijetkoj zvjerki u našem javnom životu”, jer je kao pošten čovjek progovorio o zloglasnom sustavu.

Drugom zgodom, gospićko-senjski biskup Mile Bogović kaže da je riječ o “dramatičnoj hrvatskoj priči koja bi mogla biti svjetski filmski hit – kad ne bi bila hrvatska”.

S Kekićem je novinar Večernjeg lista razgovarao u njegovu motelu “Dobra”. Vlasnik je i Radio Mrežnice, najslušanije postaje u Karlovačkoj županiji. Trgovačko-ugostiteljska tvrtka bila je, kaže, klinički mrtva, s 29 milijuna kuna duga i 18 mjeseci neisplaćene plaće, a već 20 godina je likvidna.

Kako ste počeli život u sjeni?

U Šimunskoj sam završio policijsku školu 1980. i onda selekcijom od nas oko 450 trojica smo završili u Odjelu za tajne pratnje Službe državne sigurnosti (SDS). Na Zrinjevcu je tada načelnik Centra državne sigurnosti bio Zdravko Mustač. Bio mi je prvi šef dvije-tri godine dok nije otišao u Beograd.

U tom odjelu, u zgradi današnjeg Ministarstva kulture, bio sam do 1990. kad sam prebačen u Centar Karlovac, a zapravo sam bio kontraobavještajno osiguranje ministru Boljkovcu. U ratu sam bio načelnik SIS-a u 137. brigadi kod Miljavca, radio sam kod Boljkovca i Manolića dok su bili u UNS-u i iz sustava sam otišao u siječnju 1995. Imam više od 1600 dana u Domovinskom ratu. Kad sam trebao prijeći u upravu SIS-a, Perković je to zaustavio pa sam odlučio otići svojom voljom.

Postao sam neugodan svjedok za neke ljude. Vidio sam i da neki moji kolege završavaju mrtvi u nekim čudnim “sačekušama” i nesrećama, pa sam, shvativši da možda i mene to čeka, otišao Karamarku koji je bio šef personala i razdužio se, bez otpremnine i mirovine koju sam mogao ostvariti za šest mjeseci ili godinu.

Što je motiv vaše istine o Udbi?

Shvatio sam da posao koji sam radio 10 godina nije previše častan i htio sam reći istinu. Ivo Pukanić mi je u “Nacionalu” 1996. dao četiri stranice. To mi je možda spasilo život jer bih prozvanima u intervjuima postao opasniji mrtav nego živ.

Imam isječak iz Novog lista od 1997. kad sam rekao da je Josip Perković najmoćniji čovjek u državi. Tada je to bilo pogibeljno. Prošlo je od tada 16 godina dok nacija nije shvatila da se zbog Perkovića mijenjaju i zakoni. Ja sam sve vrijeme znao da on može pomicati kule.

Lakše bi bilo pritajiti se kao i svi?

Ne bih to mogao podnijeti jer bi onda svatko za mnom pokazivao govoreći da sam udbaš, a ovako ja svakomu kažem “jesam, bio sam udbaš, ali sam to sam rekao”. Ne želim se skrivati.

To vam je bio posao u toj državi?

Stvorio nas je sustav, bili smo produžena ruka Komunističke partije Jugoslavije i Hrvatske i kao državna služba posao nam je bio da čuvamo to društveno uređenje.

U Hrvatskoj nas je 1990. bilo 850 s ogromnom mrežom suradnika KOS-a i Udbe, procjenjujem oko pola milijuna od 1945. Jer u svakom općinskom SUP-u (policijska postaja) bio je inspektor za politički kriminal koji je bio prva linija obrane, a koji je u svakom selu, svakoj većoj zgradi, ulici… imao suradnika koji je osluškivao tko pjeva zabranjene pjesme ili govori nešto protiv sustava. Tada je vrijedila doktrina općenarodne obrane i društvene samozaštite.

Tako smo špijunirali Hrvoja Šošića na Knežiji kod skretanja za Jarun. Parkirali smo se pokraj nekog igrališta. Imali smo bijesne aute, nosili rejbanke, i nakon pola sata dolazi milicija s bubom ili fićekom legitimirati nas jer je neka baba, suradnica, uočila nas kao uljeze. Dakle, to je funkcioniralo besprijekorno.

Druga linija bili su suradnici u radnim organizacijama jer se tako čuvao režim. Vrbovali su dečke i u JNA, na tisuće godišnje, pa puta 45 godina… Svaki član Saveza komunista bio je na neki način suradnik jer nije mogao zatajiti što bi primijetio u svojoj sredini.

U svakoj važnijoj sredini režim je znao sve što mu je bilo važno?

Kako bi nas 850 inače držalo 4,5 milijuna ljudi pod kontrolom! Taj sustav nije živio na nekim definicijama, već je bio savršeno posložen. Izgledalo je sve kao improvizacija, a nije tako bilo. Postojala je Udba, pa i Udba u Udbi. Nikad nismo mogli biti sigurni je li netko među nama “nečiji”. Radio sam s “labradorcima” a nisam znao da rade za KOS.

Sa žrtvama ste se kasnije suočili?

Kad sam shvatio da sam radio krivo, pokušao sam doći do što više “objekata” koje sam “radio”, kako bih im se ispričao. HRT je snimao film o meni i Anti Kovačeviću “Čovjek i njegova sjena”, koji je zabunkeriran a i na YouTubeu je nestao.

U završnoj sceni, baš tu za stolom, sjedimo Marko Veselica, Anto Kovačević i ja. Dakle, pale su maske. S mnogima sam surađivao u Domovinskom ratu. S Dobroslavom Paragom i Antom Paradžikom odmah na početku kad više nismo mogli nabavljati oružje. Janez Janša više nije htio nikome prodati nego Paragi.

Prva HOS-ova prisega je rađena pod mojom organizacijom u lovačkom domu u Bosiljevu, kad su se morali vratiti s obuke u Kočevskom Rogu. Tih prvih 60-ak hosovaca mahom su izginuli u Vukovaru, bio je tu i Francuz Jean Michel Nicolier. Surađivali smo, a do jučer sam proganjao Paragu. I to sam mu rekao u Metliki u Sloveniji kad sam sa dva kamiona došao po kontingent oružja, i u koferu nosio ne znam koliko stotina tisuća maraka.

Prišao sam Paragi i rekao: “Dobroslave, znam sve o vama i vašoj obitelji, špijunirali smo vas, ali sada smo na istom zadatku”.

Jesu li hosovci već tada koketirali s ustaškim znakovljem?

Imam doma prve modele znaka HOS-a na kojima ne piše “Za dom spremni”. Prva prisega obavljena je tako da je Alija Šiljak zabio kamu u stol i rekao: ‘Dečki, ajmo, jedan za drugim, za dom spremni’.

Dvojica purgera nisu htjela pa je jednoga šiknuo glavom, otpeljali smo ga na hitnu. ‘Kak!?’, pitali smo Aliju, a on veli: ‘Tako mora biti, ja takvu vojsku želim’. Poštujem do besvijesti to što su pod tim pozdravom izgubili život i držim da imaju pravo na to obilježje.

Bio je tada tu i Ante Paradžik, intelektualac, izuzetno pametan čovjek, mislim da je zato i ubijen. Osam dana prije u zgradi pošte u Dugoj Resi imali smo tajni sastanak, rekao sam mu da ide likvidacija njega ili Dobroslava. Ja sam u Bosiljevu od policajca kupio Ladu Nivu u kojoj je Paradžik ubijen.

Tu noć vraćao sam se iz Varaždin Brega gdje je pala vojarna, tamo sam bio sa specijalcima iz Lučkog, vozio sam konvoj kamiona, stanem tankat gorivo u MUP-u u Savskoj i priđe mi tjelohranitelj pokojnog ministra Ivana Vekića: ‘Noćas su ti ubili prijatelja’. To je trebalo istražiti, 10-15 imena otišlo je u zasjedama, a nitko nije odgovarao.

Znači, nisu govorili “za dom spremni” u ustaškom smislu?

Ne, nisu glumili ustaše već je to bio poklič uz koji su išli braniti domovinu. Ako sam to ja mogao shvatiti koji sam bio zakleti komunist, onda mogu i svi ostali. Sa 16 godina primljen sam u partiju i bio sam organizator posljednje fešte zagrebačke Udbe 13. svibnja 1990. na kojoj je bio i Perković s revolverom 357 za pojasom. Godinu kasnije na istome mjestu organizator sam prve prisege “za dom spremni”. To je Hrvatska.

Prekretnica vam je bila susret s kardinalom Franjom Kuharićem?

Da, u duhovnom smislu jer do tada nisam znao za Boga. Živio sam život nevjernika. Ulazili smo u crkve za svećenicima i drugima samo u sklopu obrada. Klik u glavi dogodio mi se dok sam bio načelnik SIS-a u brigadi Pavla Miljavca.

Kuharić je došao na naše koransko bojište i htio se pozdraviti s vojnicima u rovu, što je sigurnosno složen posao jer je između nas te JNA i srpskih dobrovoljaca bila samo Korana. Po svim pravilima službe, tada nisam smio biti u blizini tog čovjeka.

Tada sam shvatio da mi vjerojatno Bog daje zadaću koju moram odraditi časno i pošteno. Tu prvi put shvaćam da Bog postoji, jer to nije moglo samo tako pasti s neba. Fakat sam vjerovao u Jugoslaviju, Tita, tekovine revolucije, jer sa 16 godina, kao jedan od boljih pitomaca, ušao sam u to društvo misleći da je to savršenstvo.

Bio sam uvjeren da je idealno što sam rođen u SFRJ i da nema bolje države. Tako su nas učili. I s 19 godina dobio sam mogućnost da branim taj režim.

Za bivše udbaše bili ste crna ovca, ali su vas i progonjeni u komunizmu hvalili za izuzetno hrabar čin?

Jedini sam u nas koji o tomu govori. Pokušao sam dogovoriti okrugli stol progonitelja i žrtava, ali nije bilo razumijevanja. I opirao sam se prljavim metodama podmetanja Kovačeviću, Veselici i drugima nakon 1990. I zato kažem da ovu hrvatsku državu nisu dobili oni koji su za nju robijali, koji su se za nju borili, nego bivši kolege udbaši i suradnici koji je nikad nisu htjeli, a uknjižili su se na nju gruntovno i katastarski 1/1. Tek mali dio od 750 nas koji smo iz Udbe prešli u SZUP bio je spreman ići u rat za Hrvatsku.

Bio sam i na Plitvicama na “krvavi Uskrs”. Josip Jović umro mi je pred očima. Kad smo ga dovezli u autokamp kako bi ga pokupio helikopter, shvatio sam da se moram očistiti i maksimalno angažirati jer je to moja država i moj narod.

Koliko su tada Beograd i KOS bili uronjeni vidjelo se i po tomu što je pala odluka da se na naša vojna vozila stave žute reflektirajuće tablice. Perković kao šef sigurnosti morao je reći da je to suludo.

U vrijeme lex Perković tvrdili ste da će to završiti s “pojeo vuk magare”, bez osude?

S obzirom na njegovu snagu u državi i praksu u svijetu da se špijune takvog kalibra nikad ne izručuje, to je doista presedan u svijetu, bio sam uvjeren da će to najvjerojatnije završiti onako kao sa Sindičićem. Njemačka je preozbiljna država. Oni su prvo sve to odbacili i pustili Pratesa jer nisu imali dokaze.

Vrijeme će pokazati koliko je Sindičićev dokaz ispravan. Ali, Njemačka više nije imala kamo jer je dvaput ušla u to, potrošila novac iz proračuna i to je moralo rezultirati ovakvom presudom. I ja sam bio vrbovan od naših ljudi da idem gore kao svjedok tužiteljstva, ali nije mi padalo na pamet, prvenstveno jer smatram da je Zdravko Mustač… Ma, razlika između njega i Perkovića je dan i noć. Osuđeni su praktično po zapovjednoj odgovornosti.

Perković je čovjek s kojim sam se zakvačio u kolovozu 1990. kad me htio istjerati iz službe jer sam se protivio tomu da se i dalje špijuniraju emigranti koji su se vratili u Hrvatsku, konkretno Ivica Butković. To sam prenio Boljkovcu i on je digao frku te je angažirao oko toga Pericu Jurića koji je prije bio naš “objekt”, a tada šef službe, ali nije bio previše upućen.

Perković me tada pozvao na raport u četiri oka, izvrijeđao me, priprijetio da će me sahraniti, poslao Jurića na Zrinjevac da me prokaže kao najveće zlo. Ucjenjivali su i mog šefa, Rapaića, Srbina, da me izbaci iz službe. Tada mi je šef rekao prekrasnu rečenicu: ‘Shvati jednu stvar, ti si sada s ministrom dobar, ministri će dolaziti i odlaziti, a Perkovići i Dolanci će živjeti vječno’.

O Mustaču imate pozitivno mišljenje?

Da, to je intelektualac u tajnoj službi koji nam je jako puno vrijedio 1990. i 1991. i u Beogradu je bio na hrvatskoj strani i donosio informacije koje su bile presudne i bitne. Naravno, to sada više nitko i ne spominje.

Za Perkovića ne mogu reći ništa lijepo. Mislim da je bilo ozbiljnijih stvari za koje se njega moglo pozivati na odgovornost. Đureković je beogradski posao, a ne naš. Đureković je bio ogromna pljuska hrvatskoj Udbi, nešto što se ni u ludilu nije smjelo dogoditi.

Đureković je napravio strašan bum sa svojim knjigama i kad je Stane Dolanc pročitao njegovu knjigu o Titu, pukao je i odlučio. Tada smo pratili Gizelu Đureković, bio sam i na sprovodu njegova sina Damira kad je iz Kanade dovezen i pokopan pod lažnim imenom.

Njemački je sud utvrdio da je naredba išla od Stane Dolanca.

Mislim da je Mustača najviše pokopao taj pravilnik nađen u slovenskoj arhivi, za koji se vjerovalo da je uništen. Taj, jedan od 17, ostao je u Ljubljani radi one famozne grupe A koju je Tito od najboljih operativaca u Jugoslaviji dao formirati 1968./1969. da izvršavaju akcije u Austriji, Njemačkoj i cijeloj Europi. Kad je Janša došao na vlast, otvorio je arhive i mislim da je tada pravilnik našao moj prijatelj Roman Leljak, koji je otkrio Hudu jamu.

Perković ima i nekih zasluga?

Sredinom 80-ih na djelu je “light” Udba, mekša, i bez Perkovića i Mustača, ako oni to ne bi željeli, Hrvatske sigurno ne bi bilo u tadašnjim uvjetima.

Perković je u tom smislu bio krojač odijela hrvatske države, to ne sporim. Ali, činjenica je da neki ljudi i u Hrvatskoj nisu izgubili status “objekta” kao taj Butković zbog kojeg sam se svađao s Perkovićem. Jednom sam Boljkovca pitao zar nema ministarsko mjesto za Marka Veselicu, stručnjak je, a dušu smo mu vadili. Veli meni Boljkovac: ‘Pauk, pa jesi li ti normalan, Marko Veselica je ekstrem!’.

Sjećam se da se načelnik dotadašnje emigracije veselio kad je dobio depešu da se ponovno pokreću obrade, ali koje se sad zovu ekstremizam. Perković je u pismu iz zatvora nedavno za Jutarnji list priznao da je i Šeks bio među onima koje su pratili i u RH. Mnogi bivši udbaši vjerovali su da će ponovno biti hapšenja, zatvaranja i da će se sve vratiti na staro. Kad je Hrvatska priznata i kad su shvatili da povratka nema, okrenuli su kaput.

Kako bi u slučaju lustracije trebalo riješiti vaš slučaj?

Nema više lustracije. Ti su ljudi u mirovini, ja sam zadnja generacija Udbe, a imam 57 godina. I nemoguće je dokazati tko je radio za Udbu jer su arhivi većim dijelom uništeni. Mogu za nekoga reći da je bio suradnik, ali kako ću to dokazati.

Kako gledate na te podjele na ustaše i partizane, Tito za i protiv…?

Meni je jasno da je Tito bio maher, Ozna i Udba držale su njegov režim, igrao se s Istokom i Zapadom, s nesvrstanima… Držim da nikome ne treba braniti da posjećuje spomenik Titu. Neki dan su kod mene bila dva autobusa Istrana koji svake godine idu u Kumrovec, tu dođu jesti, sviraju i pjevaju svoje pjesme, imaju uvijek harmonikaša i nitko ih ne dira.

Demokracija je pustiti i crne i crvene da žive svoj život. Titu se više ne može suditi, ali treba reći što je i kako bilo, niti je bio zlatan, niti totalno loš. Zašto sada Thompsona goniti jer pjeva neku pjesmu koja je u Domovinskom ratu dizala neku ekipu da brani državu.

Previše je tih svađa – ‘41., ‘71. ‘91. U demokratskom društvu treba dati svakome da kaže što misli i vjerujem da onda ne bi bilo takvih prijepora. Svaka vlast to koristi. Vidim da mladi ljudi jako malo o tomu znaju. Imao sam nedavno nekakvu tribinu na Savi, petstotinjak mladih je slušalo, muha se nije čula u dvorani.

Nitko tim ljudima nije objasnio gdje je korijen zla. Ja tvrdim da je to satkano u obavještajnim laboratorijima i da se to generacijski prenosi kao plava krv s koljena na koljeno i teško ćemo se iščupati iz te zamke dok se to ne razotkrije.

Večernji list

 

Željko Kekić Pauk: Zadnja sam generacija Udbe, lustracije, čini se, neće biti

 

Bivši agent Udbe Kekić: Hrvatsku od prvog dana imaju moji šefovi

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

ČOVIĆ: Mi apsolutno ništa ne uvjetujemo, nego inzistiramo na poštivanju Ustava

Objavljeno

na

Objavio

Na dvodnevnoj međunarodnoj znanstveno-stručnoj konferenciji “Posavina u obrani suverenosti i samostalnosti BiH” sudjelovat će i predsjednik HDZ-a BiH i HNS-a Dragan Čović. U intervjuu za Večernji list BiH Dragan Čović govori o tome je li Posavina zapostavljena, o ustroju vlasti, odnosima s drugim dvama narodima, EU, NATO-u, Hrvatskoj…

Što očekujete od konferencije u Orašju?

Meni se to čini kao izuzetno zanimljiva konferencija. Tematika je Domovinski rat i poraće. Sa znanstvene strane, tema je to koja se treba obraditi. Naime, evidentno je da je ostalo još puno tragova koji nisu formalno-pravno okončani, a tiču se Domovinskog rata i događaja od ‘91. do ‘95. godine. Vrlo je značajno da je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u BiH, odnosno Sveučilište u Mostaru, organizirala takvu znanstveno-stručnu konferenciju koja će imati međunarodno sudjelovanje. Osobno, ne kao političar, nego sudjelovanjem, želim dati doprinos da se njezini ciljevi ispune.

Je li se zakasnilo govoriti o ovoj temi i često se zamjera, budući da se ova konferencija održava u Posavini, da su Hrvati iz Bosne i Posavine ostavljeni, zapostavljeni. Je li to tako?!

Ako je netko promijenio odnos prema Posavini, to je aktualna struktura u posljednjih desetak godina u vlasti. Ne postoji ništa što se događalo na razini BiH, a da Posavina i tamošnji Hrvati nisu bili uključeni. Stalno imamo eho rata i razaranja na tome prostoru i na to smo posebno osjetljivi. Sada u strukturama Vijeća ministara imate jednu ministricu iz Brčkog, gospođu Ankicu Gudeljević. Dosad ste imali ministra pravosuđa gospodina Jozića iz Posavine, zamjenika ministra. Uz to sve, institucije države nalaze se u jednom manjem obliku upravo u PŽ-u. Od institucija sigurnosti, zdravstva, obrazovanja. O tome području vodi se računa i izdvajanjem novca s federalne razine vlasti kako bi se pokrio nedostatak novca u županijskoj blagajni. To se radi posljednjih deset godina. U tome području rade se i četiri megaprojekta. Sjetite se koliko se truda uložilo da se dovrši dio koridora u Svilaju s mostom. To će sve biti gotovo za nekoliko mjeseci. Uz to s EU-om, odnosno RH, imamo iz Posavske županije prijelaze u sve tri općine na nekih 40 km.

Koje se investicije izdvajaju na ovome području?

Prije svega, stvaraju se potencijali u svim trima općinama za otvaranje radnih mjesta u turizmu i poljoprivredi. To se vidi po prometu roba kada je u pitanju ova županija. To je upravo središte trgovine s Hrvatskom. U Domaljevcu-Šamcu ove ćemo godine završiti najveći dio vodoopskrbe, a do sada nijedna kuća nije imala ni jednog metra vodovodne mreže. A znamo da je to područje najopterećenije zbog kvalitete vode i vezanih bolesti bubrega. S Vladom RH izgradit ćemo tornjeve za vodu, primarnu i sekundarnu mrežu.

Nije takva situacija s Republikom Srpskom?!

Često se nesporazum stvara jer se misli na cijelo posavsko područje. Prije svega na RS. Tamo je stanje takvo kakvo jest. Ne treba ga uljepšavati na bilo koji način.

U tome kontekstu često se znaju čuti komentari da bi Hrvati trebali zatopliti odnose s Bošnjacima birajući tu stranu, a ne srpsku. Treba li tako miješati karte?

Karte se stalno miješaju u BiH. Ali, stvari nisu tako jednostavne. Iskreno mislim da u političkom smislu trebamo imati vrlo dobar odnos prema bošnjačkom i srpskom narodu. Kod Srba izgradili smo dobre odnose sa SNSD-om, ali smo dobro surađivali i sa SDS-om i PDP-om. Da nastavim o pitanju RS-a, nismo uspjeli, nažalost, riješili ni jedno vitalno pitanje. Naša je brojnost takva kakva jest i stvari će se teško popraviti. Trudim se svim silama imati dobar odnos s Bošnjacima, sa SDA, SDP-om iako je po logici stvari to stranka druge orijentacije. U komunikaciji sa SBB-om apsolutno nema problema. Naš problem s Bošnjacima jest da smo jedna izborna jedinica, zbog čega dolazi do niza poteškoća i zbog čega su danas u Predsjedništvu dva bošnjačka člana. Razgovori koje vodimo sa SDA pokazuju da želimo relaksirati odnose između bošnjačkog i hrvatskog naroda.

Koja su to tri, odnosno pet pitanja koja Hrvati smatraju važnim za riješiti s Bošnjacima?

Za nas je prva točka Izborni zakon. Želimo osvijestiti kod prijatelja Bošnjaka da nema nikakvog temelja, a iz Ustava to jasno proizlazi, da nam netko bira predstavnike Hrvata. U Ustavu su tri naroda i predstavnici tih triju naroda sjede u Predsjedništvu. Identično vrijedi i za Dom naroda. Jasno je to objasnio Ustavni sud. To podrazumijeva da jedan konstitutivni narod treba birati vlastite političke predstavnike. Naravno, možete nekoga prevariti pa se pokušalo s objašnjenjima kako se, kao eto, ne zna tko je za koga glasovao, ali kada pogledate sredine iz kojih je netko glasovao za kandidate, jasno vam je da je 99% Bošnjaka biralo dva člana Predsjedništva. To će bošnjačka politika morati razumjeti. Ako se tu ne možemo razumjeti, onda je pitanje kakve stvarno nakane netko ima, od deklaracija stranaka do pojedinih istupa kojima se Hrvate identificira s manjinom koja terorizira većinu. U nekoliko razgovora s gospodinom Izetbegovićem na vrlo praktičan način pokazao sam da to nije slučaj. Na razini Vijeća ministara postoji paritet, ali kada se stvari gledaju dublje, Hrvata je na razini države između 10 i 15 posto. U RS-u smo na 0,1, u FBiH ne više od 7 do 8 posto kada se uzmu u obzir županije, općine. U Sarajevskoj županiji nema nijednog Hrvata na istaknutoj dužnosti. Slično je u Tuzli, Goraždu, Bihaću. To je katastrofalno.

Na čemu još inzistirate u odnosima s Bošnjacima?

Dugoročna priča druga je stvar na kojoj moramo zajednički raditi i to se odnosi na to kako preurediti BiH kako bi bila funkcionalna država, da nam se ne bi događala repriza s Vijećem ministara da se nakon 14 mjeseci napravi dogovor, a sve je bilo jasno dan nakon izbora. Treća zajednička stvar su euroatlantske integracije. Hrvati su potpuno i, rekao bih, čak jedini zainteresirani za europski i put u NATO. Imamo razumijevanje za stajališta srpskog naroda, ali što se tiče EU-a, mi smo napravili ogroman zastoj u posljednje dvije godine. Danas su daleko iza nas Sjeverna Makedonija i Albanija. Važno je, dok predsjeda Hrvatska, iskoristiti trenutak i povezati se s tim institucijama. Ako propustimo trenutak, bit ćemo izvan svih financijskih tokova. EU planira izdvojiti tisuću milijardi u ekološke projekte, a ja se pitam gdje smo mi tu kada je u pitanju odlagališta otpada Uborak kod Mostara. S bošnjačkim predstavnicima moramo dogovoriti fiskalnu, a onda i socijalnu uravnoteženost. Stalno nam se prigovara da imamo ministra financija, a ja pitam tko je drugima branio imati ga.

Što bi bila cijena za takvu trgovinu, zahtjev za premijerskom pozicijom…?!

Hvala Bogu da je to tako. No, da se vratim sadržaju prethodnog pitanja, nama je ključ svega da se zaustavi negativan trend koji traje već 20 godina među Hrvatima. Podsjetit ću vas kako su postojale projekcije pojedinih međunarodnih institucija, pa i dužnosnika, da treba oslabiti ekonomsku moć hrvatskog naroda. Od Hercegovačke banke nadalje uspjelo se u značajnoj mjeri. Željelo se da pod socijalnim pritiscima ljudi odlaze odavde. Uspjelo se djelomično u tome, a to je samo jedan od razloga odlazaka. Zbog toga je ekonomski razvoj ključno pitanje u odnosima. Ne može se ni o čemu govoriti, demografiji… ako ne potaknemo ekonomski razvoj. Isto tako, moramo imati zajednički pristup u raspodjeli sredstava s razine BiH i FBiH. U Sarajevu je koeficijent 2 i zbog toga se vodi takva bitka za vlast. Sve druge županije imaju koeficijent 1. Zato će se takve stvari korigirati. To su nekih četiri ili pet pitanja koja se moraju razriješiti.

Čelnik SDA nedavno je rekao kako očekuje da će međunarodna zajednica pojačati pritisak na vas kako biste popustili te se ustrojila Vlada FBiH. Kako to komentirate?

Što se tiče pritiska, predstavnici Bošnjaka uopće i ne skrivaju svoj odnos prema međunarodnim dužnosnicima, tražeći da se stvari tako rješavaju. Međutim, mi želimo raditi sukladno Ustavu i zakonima. Kao što smo željeli Vijeće ministara prije godinu dana, a mogli smo ga imati da nije netko drugi izmišljao razloge, tako se na isti način vode igre oko Vlade FBiH. Sada se traži krivac za takav proces. Što se mene tiče, Vlada FBiH može se formirati odmah, a mi trebamo riješiti dva pitanja. Jedno je reorganizirati Vladu FBiH. A to radimo sa SDA i SBB-om posljednje četiri godine. Najprije treba dogovoriti strukturu ministarstava jer moramo ispuniti odluke Ustavnoga suda o ukidanju neustavnih ministarstava, a zatim dogovoriti nova. Ako smo to u stanju napraviti za dva, tri mjeseca, a mislim da jesmo, u međuvremenu možemo promijeniti i Izborni zakon. Razumijem poruke iz veljače prošle godine kako se Izborni zakon ne može promijeniti preko noći, ali, evo, prošlo je 12 mjeseci.

Što je u paketu za rješenje?

Izbori se u Mostaru moraju održati, ali kao što Bošnjaci inzistiraju na nekim stvarima u ovome gradu, mi tražimo da se riješi pitanje Doma naroda i Predsjedništva u smislu legitimnog predstavljanja. Svi aduti i sva rješenja na stolu su. Koliko god netko bio pesimističan, vjerujem da do kraja ožujka možemo imati Izborni zakon koji će osigurati ne samo da provedemo ove izbore na najbolji način, uključujući Mostar, nego i izbore 2022. godine kako bi se eliminirale trzavice između Bošnjaka i Hrvata. Iznimno je važno da sve u međuvremenu normalno funkcionira u FBiH. Izvršna i zakonodavna vlast. Imamo proračun i ne postoji nikakvo opterećenje za ovu vlast.

Ali svejedno se hrvatsku stranu u BiH optužuje da uvjetuje uspostavu Vlade FBiH?

Mi apsolutno ništa ne uvjetujemo, nego inzistiramo na poštivanju Ustava, presuda suda i želimo partnera u vlasti koji razumije da su ovo ključna životna pitanja BiH, a dakako i hrvatskog naroda. Bez minimalne jednakopravnosti hrvatskog naroda ova BiH stalno će biti u nekom zastoju. Ne samo u smislu integriranja nego i funkcioniranja.

Što je to, precizno u Izbornom zakonu, prijeporno oko čega se do sada niste usuglasili i ima li izgleda da se prevladaju razlike?

Ovo je četvrti razgovor koji smo imali i čini mi se da Mostar više i nije tema. Znači, dogovor o 35 vijećnika. Druga je stvar što netko drugi ima ambicije rješavati pitanje prijelaznog Statuta Mostara, ustroj rada. To su posve druge stvari. Oko Doma naroda u osnovi se lome glavna koplja. Pitanje je kako izabrati legitimne predstavnike iz deset županija kao izbornih jedinica. Naš je prijedlog da se obvezno bira po strukturi stanovništva s posljednjeg popisa. Znači, gdje nema predstavnika jednog ili drugog naroda, postavlja se pitanje kako ih uopće birati.

Edim Fejzić, koji je osumnjičen da je kupovao glasove, izabran je u Klub Hrvata Doma naroda, što najbolje ilustrira to o čemu govorite!

Imamo takvih ilustracija koliko želite. Recite mi tko bira Hrvate u Bihaću, Tuzli, Sarajevu, Goraždu…?

A što kada vam kažu da ipak te Hrvate ignorirate?

Ne. Mi predlažemo da se utvrdi prag i da sve te sredine zajedno daju jednoga izaslanika. Oni neće ostati po strani i, umjesto četiriju iz tih sredina, birali bismo jednoga. Druge izaslanike raspodijelili bismo tamo gdje Hrvati žive u većini. Isto se odnosi i na Bošnjake, Srbe i ostale. Mislim da je to pošteno za sve narode. Usto, imamo različite poglede o ulozi i načinu odlučivanja u Domu naroda. Naš je stav imati natpolovične većine pri odlučivanju u klubovima kako bismo eliminirali bilo kakve igre preglasavanja. Čini mi se da se približavamo zajedničkom stavu. Kada je u pitanju Predsjedništvo BiH, čini mi se da je puno lakše jer smo ta rješenja već imali na stolu. Sada ih trebamo pomiriti. Dvije izborne jedinice bile bi najučinkovitije, ali možemo to i drukčije pomiriti. No, potrebno je napraviti rješenje koje bi odražavalo oba naroda. Imate i obveze prema Sudu u Strasbourgu u predmetu “Sejdić – Finci”. Pravnici me uvjeravaju da se i to može riješiti bez izmjene Ustava. Ali, ako netko želi svakome pojedinačno od njih jamčiti poziciju člana Predsjedništva, postavlja se pitanje koliko bismo onda članova državnog vrha imali. Sada imamo tri člana Predsjedništva i, po Ustavu, to su hrvatski, bošnjački i srpski član. Treba stvari riješiti tako da se svi mogu kandidirati, a hoće li Hrvati birati Sjedića, Fincija ili nekog trećeg, to je stvar hrvatskog naroda.

Potkraj mjeseca putujete u Bruxelles, imate susret sa šefom EPP-a Donaldom Tuskom i dužnosnicima EU-a. Kakva su vam očekivanja?

Imat ćemo susrete s brojnim dužnosnicima i mislim da ćemo poslati afirmativnu poruku kojom bismo posve promijenili sliku o BiH i dali novi zamah koji će se primijetiti u europskim institucijama.

Hoće li BiH uspjeti stići Sjevernu Makedoniju i Albaniju?

To je samo do nas. Kada bismo svi uputili istu izjavu, onda možemo očekivati napredak. Ako se budemo ponašali na dosadašnji način i slali poruke kakve smo čuli neposredno prije Nove godine, onda bi netko mogao steći dojam da je ovdje ratno stanje. Ili slušate predvodnika neke druge politike u BiH koji je posve suprotstavljen. Kod nas ni separatizam ni unitarizam nisu izašli iz rječnika. Moje je nastojanje kroz Vijeće ministara i Parlamentarnu skupštinu doći do zajedničke izjave o europskom putu. Onda bi nam se bilo lakše dogovoriti točno što ćemo izjavljivati, a da ljudi koji s nama komuniciraju razumiju da se nešto promijenilo. Barem kada je u pitanju EU.

Prije Nove godine svim radnicima Aluminija iz Mostara podijeljeni su otkazi, a istodobno još traju razgovori s izraelsko-kineskom grupacijom. Ima li nade da će hercegovački div ipak ponovno početi raditi?

Prošli smo razdoblje koje bi se moglo nazvati pravom katarzom, socijalnom i svakom drugom. Ne samo u sedam posljednjih mjeseci nego puno dulje. Godinama imamo prijetnje da će se Aluminij isključiti s napajanja električne energije. Trebamo imati na umu da dugovanja Aluminija prema svim dobavljačima u konačnici iznose 440 milijuna KM. Mi smo u kolovozu ili rujnu mjesecu počeli razgovore sa strateškim partnerima koji su prepoznali svoj interes u Aluminiju. Svi preostali zaposlenici završetkom godine uputili su zahtjev o otpremninama kako ne bi ostali zakinuti. U posljednjih sedam mjeseci svi zaposlenici koji su na to imali pravo dobili su otpremninu. Svi su u srpnju, kolovozu i rujnu također dobivali plaće kao da su radili, a svi oni koji su ostali do danas angažirani, dobili su kakve-takve plaće. S te strane nastojali smo barem koliko-toliko zbrinuti te ljude. Osigurali smo, budući da su zaposlenici iz dviju županija u Hercegovini, da zavodi za zapošljavanje urade svoj dio posla kako ne bi došli u probleme s kreditima, kako im banke ne bi blokirale račune. Bilo je i tu problema, ali mislim da je to manje-više urađeno najprofesionalnije što se moglo kako bi se te ljude zaštitilo. Zamislite da je tvrtka otišla u stečaj u srpnju. Danas nitko od ovih ljudi, njih nešto manje od 900, ne bi dobilo otpremnine, nego bi čekali stečajne aktivnosti, a što, u biti, znači da bi ostali bez ičega.

A investicija, ima li nade u pokretanje proizvodnje?

Čini mi se da bi početkom veljače Skupština Aluminija konačno trebala potvrditi ugovor sa strateškim partnerom M. T. Abraham grupom. Mislim da je tu većina stvari “ispeglana”. Taj ugovor bi u početku značio najam, prije svega prostora Ljevaonice. To bi značilo ugrubo, koliko znam, u prvoj godini angažiranje minimalno 180 radnika te u svakoj sljedećoj povećavanje kako bi u tim dvama ciklusima vidjeli kako se stvari odvijaju. Prvi test toga ciklusa traje dvije godine, a drugi tri. Po detaljima ugovora, broj zaposlenih prešao bi 1000. Hoće li biti tako, treba sačekati i ne davati lažna obećanja. Ugovor o kojemu govorim još se dorađuje, u njemu se traže rješenja. Ako bi se stvari razvijale na ovoj razini informacija koje imam, čini mi se da bi ugovor mogao biti potpisan za mjesec dana. No, govorim s oprezom želeći da se stvari razvijaju u tome smjeru. Dao Bog da bude tako. Naime, vrlo je malo onih koji su bili zainteresirani za ovakav Aluminij sa strateškim zaokretom. Koliko god to uljepšavali, dugovanja su ipak iznosila 440 milijuna KM, zbog čega su stalno bila nadmudrivanja između nas ovdje u Hercegovini, zaposlenika, vlasnika i Vlade FBiH kao najvećeg pojedinačnog suvlasnika. Čini mi se da smo izvukli maksimum i ako se ovaj sporazum postigne, onda možemo s mnogo više optimizma govoriti o pokretanju Ljevaonice, zatim Anoda i Elektrolize u konačnici, što se i navodi u ugovoru.

Za vrijeme kampanje za izbore u RH ponovno se nastojalo ocrniti Hrvate u BiH da će presuditi. Jeste li nakon objave rezultata komunicirali s Milanovićem i Plenkovićem?

Što se tiče gospodina Milanovića, bilo je pristojno poslati čestitku prve noći kad smo vidjeli da je dobio izbore. Mi se poznajemo i to smatram izrazom pristojnosti. Kada je u pitanju kampanja ovdje, vodili smo je na najprofesionalniji način. Zbog njegovih zasluga pazili smo da ga se ne povrijedi, nitko u okviru političkog spektra nije se doticao Zorana Milanovića kroz negativnu kampanju. Ali smo se homogenizirali s obzirom na to da je HDZ imao svog kandidata na predsjedničkim izborima te smo nastojali svima u BiH omogućiti, s obzirom na njihovu udaljenost i postojanje samo šest lokacija, da u konačnici mogu glasovati. Time smo zadovoljni.

Nažalost, ne možemo biti zadovoljni ukupnim rezultatom kada gledamo poziciju HDZ-a. A što se tiče gospodina Plenkovića, naravno da smo se čuli, analizirali situaciju i mislim da ćemo vrlo brzo imati susrete kako bismo ostvarili kontinuitet te suradnje. Pri tome sam govorio u kontekstu kontinuiteta politike RH prema BiH i Hrvatima u BiH. Vjerujem da će ta komunikacija biti jednako dobra kao i do sada.

U tome kontekstu mislite i na gospodina Milanovića?!

Apsolutno, tu nema nikakve zadrške. Mi smo i do sada imali vrlo korektan odnos.

Zoran Krešić/Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Plenković: Uz jedinstvo HDZ-a pobijedit ćemo na izborima, a Škoro je preuzeo retoriku Mosta

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik Vlade i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković istaknuo je u intervjuu za subotnji broj “Večernjeg lista” da je, uz jedinstvo stranke i postignuća Vlade, siguran u pobjedu HDZ-a na parlamentarnim izborima, te ocijenio da Vlada vodi Hrvatsku u dobrom smjeru što će to nastaviti činiti i dalje.

Premijer Plenković je u intervjuu najavio i da će se na vrijeme donijeti sve potrebne odluke, među kojima je i odluka o unutarstranačkim izborima, dodavši kako su pred nama i parlamentarni izbori te da Hrvatska sada predsjeda i Vijećem Europske unije (EU).

Svatko se može kandidirati za predsjednika HDZ-a

Po Plenkovićevim riječima, za predsjednika HDZ-a može se kandidirati svatko tko smatra da može pridonijeti stranci, a članstvo će odlučiti tko će biti predsjednik. Dodao je kako je njegova ambicija, kada je preuzeo vodstvo HDZ-a, bila da stečeno iskustvo stavi u službu razvoja svih dijelova Hrvatske i veće prepoznatljivosti Hrvatske u svijetu.

Osvrnuo se i na gubitak kandidatkinje HDZ-a i aktualne predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima, rekavši kako je ovaj tjedan na Predsjedništvu i Nacionalnome vijeću HDZ-a iznio vlastiti analizu izbora, saslušao šefa izbornoga stožera Ivana Anušića kojemu je, kao i svim drugim članicama i članovima HDZ-a zahvalio na velikom angažmanu.

Plenković je ocijenio kako je održana rasprava bila temeljita te da je u raspravi pružena jednoglasna potpora dosadašnjem smjeru politike HDZ-a  i Hrvatske.

Apsurdna situacija: Postignuća Vlade nisu dovoljno vrednovana

Ambicija Vlade je da javnosti detaljnije i uvjerljivije predstavimo svoja postignuća, rekao je Plenković i ocijenio kako se zapravo nalazimo u apsurdnoj situaciji da sada, kad su rezultati Vlade na ekonomskom, socijalnim, sigurnosnom, međunarodnom i vrijednosnom planu neusporedivo bolji nego prije, i to ponajprije na hrvatske građane, ti konkretni pomaci nisu dovoljno vrednovani, prepoznati i uspoređeni s izrazito lošim zatečenim stanjem.

“Zadaća nam je da, nakon izbora, HDZ ostane najjača i pobjednička stranka, i siguran sam da ćemo ostvariti taj cilj”, istaknuo je predsjednik HDZ-a. Dodao je kako u postojećem izbornom sustavu, osim u slučajevima velikih predizbornih koalicija, nije izgledno da jedna stranka samostalno osvoji više od 76 mandata te će, kako je najavio, HDZ tražiti partnere koji su mu programski i svjetonazorski bliski.

S tim u vezi, podsjetio je da je 2016. HDZ-ov odabir bio da mu partneri budu Most, svi predstavnici nacionalnih manjina te nekoliko zastupnika koji su poduprli  HDZ bio prirodan i logičan. Ocijenio je kako je bit razlaza s Mostom bio njihov nelojalni potez kad nisu htjeli podržati kolegu (Zdravko Marić) koji je s njima bio i u prijašnjoj vladi.

Škoro je preuzeo retoriku Mosta i za njega su isti HDZ i SDP

Kad je pak riječ o Miroslavu Škori, koji je na predsjedničkim izborima u prvom krugu ostvario dobar rezultat, Plenković je podsjetio da Škoru poznaje samo iz jedne situacije kada su 2000. bili zajedno u predsjedničkoj kampanji Mate Granića. Ocijenio je kako ni tada, a ni kasnije kad je Škoro bio zastupnik HDZ-a u Hrvatskom saboru i generalni konzul u Pečuhu, nije vidio Škorin koncepcijski, identitetski ili svjetonazorski problem s temeljnim načelima i vrijednostima HDZ-a.

Ali, dodao je, slušajući Škorine nastupe, primjetio je da je preuzeo retoriku Mosta te da su za njega HDZ i SDP isti. Plenković smatra to pomalo bizarnim za čovjeka koji je bio zastupnik HDZ-a i kandidat za gradonačelnika Osijeka.

“To ne može biti njegova originalna teza. Tu ne vidim iskrenost. Cijelo vrijeme imam dojam da izgovara tuđe teze, dok za razliku od njega govorim ono što mislim i i stojim iza svoga programa u HDZ-u”, ocijenio je Plenković.

Milanovićeva lažna teza da je HDZ svjetonazorski otišao lijevo

Izabrani predsjednik Zoran Milanović još je u kampanji 2016. obmanjivao birače i članove HDZ-a da je stranka  svjetonazorski otišla lijevo, a to je radio i u ovoj predsjedničkoj kampanji, ustvrdio je predsjednik HDZ-a. Dodao je kako ga je Milanović lažno optužio da o predsjedniku Franji Tuđmanu “gore misli nego on” ali, ocijenio je, nije mogao ničim potkrijepiti tu besmislicu jer osobno o Franji Tuđmanu imam visoko mišljenje, a Milanovićeva konstrukcija je “perfidna obmana i to su ozbiljne laži s velikom političkom štetom”.

S tim u vezi, spomenuo je i neke elemente koji su korišteni kako bi se opravdalo navodno “skretanje HDZ-a ulijevo”, kao što su sporazum iz Marakeša i ratifikacija Istanbulske konvencije kojom smo, istaknuo je, željeli ojačati mehanizme sprječavanja nasilja nad ženama i obiteljskoga nasilja, a u članak zakona stavili smo jasnu interpretativnu izjavu da se spomenutom konvencijom u hrvatski pravni poredak ni na koji način ne usvaja rodna ideologija, kojoj se i mi protivimo.

Kad je pak riječ o “tvrdoj kohabitaciji” sa Zoranom Milanovićem, Plenković je objasnio kako to znači kohabitaciju u skladu s Ustavom između dvije bitno različite političke opcije.

Što se pak tiče političke budućnosti Kolinde Grabar- Kitarović, premijer Plenković siguran je da će ona najbolje izabrati kako će nastaviti svoj politički i profesionalni put. Plenković je zahvalio Kolindi Grabar-Kitarović na svemu što je učinila tijekom svoga predsjedničkog mandata, a posebno na međunarodnom pozicioniranju Hrvatske.   (Hina/A.M.)

Plenković: S Milanovićem će biti tvrda kohabitacija u skladu s Ustavom i zakonom

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari