Pratite nas

BiH

Željko Malnar približavao nam je daleke svjetove i otkrivao one najbliže

Objavljeno

na

Jedno od mojih najjačih gledateljskih iskustava vezano je uz dječju emisiju, negdje s početka osamdesetih, čijeg se naziva više ne sjećam, ali kristalno jasno pamtim gosta koji me očarao. Nakon što su djeca postavljajući pitanja otkrila zanimanje skrivene osobe, iza paravana je izašao visoki, tamnokosi muškarac u bijelom ogrtaču, koji mi je izgledao kao da je došao iz nekog drugog svijeta.Pričao je o svojim putovanjima na istok, dalekim narodima i svakakvim drugim čudima.

Snimkama koje je pokazao, ali još više sugestivnim pripovijedanjem, uvlačio je djecu, i mene pred ekranom, u svijet drevnih putova Orijenta, čudesni svijet konja, logorskih vatri, izgubljenih gradova. U sustavu vrijednosti sedmogodišnjaka to je bio vrhunac života. Taj veliki čovjek došao je iz srca dječje mašte koje su mapirali Karl May, Kroz pustinju i prašumu, Tisuću i jedna noć, a uz to je imao i nešto fakinsko od Huckleberry Finna. Zvao se Željko Malnar i postao je naš dječački idol. Poslije sam ga gledao u Nedjeljnom popodnevu gdje je donosio fascinantne priče i snimke putovanja po Afganistanu, Pakistanu, Indiji… U to vrijeme nije bilo YouTubea, snimalica, emisija na zahtjev; videorekorderi su se tek pojavljivali, pa tko ga je nedjeljom vidio, vidio.
I da je njegovo djelo završilo s velebnim putovanjima i pričama koje je s njih donio, Malnar bi ostao legenda, lijepo sjećanje na svijet u kojem je još bilo nedostupnih, misterioznih, nepoznatih krajeva, u kojem je još bilo mogućnosti za avanturu i maštu. Danas je aura poput tadašnje njegove nemoguća. Svijet je sav istražen, snimljen, premrežen, profaniran. Nećeš ti danas misterija putova Aleksandra Makedonskog – uzmeš smartfon iz džepa i preko Google Eartha i drugih sokoćala svaki metar puta vidiš do detalja, kalkuliraš gdje je jeftinije spavanje, bolji kebab, kakvo će vrijeme biti sljedeći tjedan… Ono što su u našem djetinjstvu bile pustolovne ekspedicije kojima nas je Malnar očaravao, danas su upakirane turističke ponude, ziheraške „avanture“. Danas svaki hipster glumi Indianu Jonesa, šmokljani se smucaju Indijom s ruksacima iz kojih vire zlatne American kartice i sve što vide odmah “šeraju” i “lajkaju”.

No, to je samo pola njegove životne priče. Dječački idol vratio se početkom devedesetih kao autor i voditelj najnevjerojatnije televizijske emisije svih vremena, koju je na lokalnim televizijama gurao gotovo dva desetljeća. Ta druga Malnarova televizijska karijera, za zajednicu još važnija i blagotvornija, na prvi je pogled potpuno suprotna prvoj. U njoj više nije išao nakraj svijeta, među potpuno drugačije ljude i tradicije tražiti začudno, istinu i smisao, već ih je, nakon golemog životnog i svjetskog iskustva, sada nalazio u najbližem, tamo gdje je potekao, među svojim susjedima na Peščenici.

Od čudesnih orijentalnih gradova do autopraonice kod Hampija, Malnar je na jednak način nalazio fascinantne likove. Izvlačio je zanimljive priče iz prinčeva i vođa karavana, ali i lokalnih cugera kakve viđamo ispred kvartovskih dućana u svakom zagrebačkom predgrađu. Emisija nije imala koncepta, znalo se otprilike kada počinje, ali ne i kada završava, nosila je neprivlačno ime Nightmare stage i bila je najvažniji hrvatski TV fenomen svih vremena. Ostavljam psihoanalitičarima drvenje o tome je li snaga i privlačnost Noćne more ležala u tome što je u njoj progovaralo potisnuto, „realno“ nasuprot plitkoj mentalnoj masaži većine tzv. „ozbiljnih“ medija. Emisija je bila i kolektivna psihoterapija. Gledatelji su zvali, istresali se, ali i ispovijedali, ljudikali s Malnarom i ekipom do sitnih sati. Tuga i radost miješali su se ritmično, valjda kao i u životu. I svijet Noćne more bio je dijelom medijski posredovana fikcija, i tu su likovi, uglavnom „antijunaci“, probrani i u razgovoru vješto vođeni likovi, ali su neprestanim razotkrivanjem postupka, karikiranjem i parodiranjem televizijskog koda podrivali otuđujuću moć medija, učili nas da televiziju, ali ni same sebe ne uzimamo preozbiljno.

Bili su neusporedivo smješniji od hrvatskih komedija tog vremena, stvarniji od „stvarnosne“ proze, informativniji od većine informativnog programa jer je Malnar, uz neizostavne stalne „likove“, u emisiju zvao i važne, društveno i politički relevantne goste. Stereotipnu sliku Zagreba kao uštogljenog, neduhovitog grada prijetvornih malograđana, razbucao je prikazujući jedan drugi, skriveni Zagreb živopisnog potproletarijata, vitalan i duhovit, kojeg je zahvaljujući njemu upoznala i zavoljela cijela Hrvatska. Emisija je imala uspona i padova, uz brojne veličanstvene trenutke, nekada je bila preduga i zamorna, ali najvažnije je da je uvijek bila tu, u teškim vremenima rata, poraća, siromaštva, tranzicije, frustracija, političkih i društvenih nadanja i razočaranja. Činila je život lakšim i ljudskijim. Malnar je uz inteligenciju i obrazovanje imao i rijetko dobar osjećaj za ljude, za pravi razgovor. Čini mi se da je tajna uspjeha emisije ležala upravo u toj finoj društvenosti mudraca koji je prošao cijeli svijet i vratio se do iskonske jednostavnosti. Nadam se da će golema ostavština Noćne more dočekati svoje teoretičare koji će barem djelomično objasniti taj fenomen, ali i društveni i medijski kontekst u kojem se dogodio. Minimum kojim se Željku Malnaru mogu odužiti njegovi gledatelji koji mogu učiniti nešto po tom pitanju je da njegov snimljeni materijal s putovanja ne bude prepušten propadanju i zaboravu. Ne sumnjam da će se Peščenica, koju je proslavio i izvan granica Hrvatske, svom prvom i jedinom Predsjedniku znati odužiti najljepšom ulicom.

vecernji.hr/piše: Nino Raspudić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Dragan Čović: Da nije bilo Herceg Bosne Hrvati ne bi opstali u BiH

Objavljeno

na

Objavio

FENA

Predsjedavajući BiH Predsjedništva Dragan Čović, koji je i hrvatski član državnoga vrha, izjavio je u subotu u Mostaru da su utemeljenjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne na današnji dan 1991. Hrvati osigurali opstanak u BiH te je poručio kako će se razočarati oni koji očekuju da će Haaški tribunal pravomoćnom presudom šestorici dužnosnika Herceg Bosne kriminalizirati sve Hrvate.

“Da nije bilo toga (Herceg Bosne) teško da bi bilo hrvatskog naroda. Hrvati sigurno ne bi bili politički narod niti bi mogli zagovarati jednakopravnost. S te strane, velika zahvala onima koji su imali snage i mudrosti da donesu ključne odluke kako bi se zaštitio hrvatski narod”, rekao je Čović u izjavi za medije.

On je sa čelnicima Hrvatskog narodnog sabora BiH koji okuplja najveće hrvatske stranke u BiH, te predstavnicima Hrvatske zajednice Herceg Bosne položio vijence i zapalio svijeće ispred središnjeg spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima na Trgu hrvatskih velikana u Mostaru.

“Diljem BiH i Hrvatske danas se pale svijeće i prisjećamo se teških vremena, vremena za povijest. Hrvatska zajednica Herceg Bosne je vrijeme ponosa, ona ima prevelik značaj”, rekao je Čović.

Upitan što očekuje od drugostupanjske presude šestorici dužnosnika Herceg Bosne, Čović je kazao kako se radi o časnim ljudima koji osobno nisu počinili nijedan zločin ili udruženi zločinački pothvat.

Izrazio je očekivanje kako će u sudskom pravorijeku biti uklonjeni navodi o kolektivnoj krivnji bh. Hrvata. “Mnogi očekuju da se kriminalizira sve što ima veze sa hrvatskim narodom, no bit će razočarani”, istaknuo je hrvatski član Predsjedništva BiH.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari