Pratite nas

Gost Kolumne

Željko Primorac: Više je Krstičević učinio za pola godine nego svi ministri obrane zajedno u posljednjih 17 godina!

Objavljeno

na

Još donedavno svjedočili smo katastrofalnom stanju u svim rodovima hrvatske vojske, ali što je još važnije potpunoj besperspektivnosti. Hrvatski vojnik, pobjednik u Domovinskom ratu, bio je lišen osnovnih životnih uvjeta u vojarnama.

Uštede, kojima su se hvalili pojedini ministri i kompletan državni vrh, išle su tako daleko da se vojsci ukidala juha kao sastavni dio obroka, salata ili wc papir.

Kada je osnovni, životni, standard vojnika ugrožen na ovoj razini što se tek može očekivati s opremanjem vojske sofisticiranim naoružanjem i opremom?

U posljednjih sedamnaest godina Hrvatska vojska polagano, ali sigurno, gotovo kao po nekom dobro osmišljenom scenariju, gubila je dio po dio osnovnih sposobnosti. Onaj dio koji se ulagao u vojsku uglavnom se odnosio na transportnu komponentu vojske poput transportnih helikoptera Mi 171 Sh ili „golih“ vojnih transportera Patria te famoznih Ivechovih vojnih kamiona.

Ono što je simptomatično je kako je gotovo svaku od ovih, većih, nabava za vojsku pratila korupcijska afera. Oko nabave Patria još i danas se vode sudski postupci u Finskoj i Sloveniji, a hrvatski dio nabave navodno je kontaminiran mitom za najviše državne dužnosnike.

Bivši ministar obrane Rončević svojedobno je na sudu odgovarao na pitanja o nabavi vojnih kamiona, a uskoro bi za remont prapovijesnih Migova, obavljen za mandata Ante Kotromanovića u Ukrajini, netko mogao sjesti na optuženičku klupu. Izgleda kako jedino nabava helikoptera Mi 171 Sh nije mogla biti kontaminirana jer se radilo o naplati starog Klirinškog duga RH prema Ruskoj Federaciji pa očito nitko iz sustava nije imao priliku naplatiti svoje sudjelovanje u procesu nabave.

Ovakvo kontaminiranje sustava obrane moglo se događati iz osnovnog razloga jer je i sam nekadašnji vrh Vojne obavještajne službe, Darko Grdić i Ognjen Preost, na optuženičkoj klupi zbog uzimanja mita od čak pet milijuna kuna iz tzv. fonda za doušnike.

Potom na čelo sustava dolazi Damir Krstičević. I već nakon svega nekoliko mjeseci odnosi svoju prvu pobjedu nad sustavom koji je 17 godina degradirao i ponižavao Hrvatsku vojsku. Nakon dugogodišnjeg kontinuiranog smanjenja vojnog proračuna, Krstičević, nakon žestokog sukoba sa ministrom financija Zdravkom Marićem, uspijeva uvjeriti premijera Plenkovića u nužnost povećanja vojnog proračuna te se izdvajanja za vojsku podižu za devet posto u odnosu na prethodnu godinu.

Već od početka mandata Krstičević jasno apostrofira kako će najvažnija odluka njegova mandata na čelu MORH-a biti ona o nabavi vojnih zrakoplova. Traži od najviših državnih dužnosnika, predsjednice Republike i predsjednika Vlade, da se izjasne je li naš nacionalni interes ratno zrakoplovstvo. Potom formira tim koji izrađuje analizu o tome kakav nam zrakoplov treba, a u cilju transparentnosti natječaja odbacuje svaku mogućnost posredništva u najvećem obrambenom projektu od samostalnosti – traži izravan ugovor države s državom.

U uži krug zrakoplova nasljednika Migova 21 za sada su ušli švedski Gripen, južnokorejski KAI FA 50 te američki F16. ovih dana trebale bi se otvoriti i ponude navedenih proizvođača, a do kraja godine bi trebalo biti poznato koji će zrakoplov čuvati hrvatsko nebo narednih 30 –tak godina. Tako je Krstičević gotovo kraju priveo projekt koji 17 godina niti jedna vlada i niti jedan ministar nisu stavljali na dnevni red.

Kako je projekt nabave novog zrakoplova gotova stvar pokazuje i činjenica kako je u projekciji proračuna za 2018. već predviđeno 450 milijuna kuna u svrhu plaćanja prve rate. Ovih dana smo saznali kako će se izvidničko-borbeni helikopteri Kiowa Warrior, iz programa američke donacije, naoružati najmodernijim raketama AGM – 114 Hellfire. Ove protuoklopne rakete dometa su do osam kilometara, a u kombinaciji sa nedavno nabavljenim haubicama Panzerhaubitze 2000 HV pozicioniraju u najspremniju vojnu silu u ovom djelu Europe. No ovo nije kraj u procesu modernizacije HRZ-a, Krstičević je izjavio kako je sve spremno za natječaj kojim će HV dobiti 6 bespilotnih letjelica koje će u zraku moći ostati i do 24 sata. Program vrijedan 5 milijuna eura financirati će se iz europskih fondova, a njegove usluge koristit će i civilni sektor.

Nakon dugo vremena ministar je odlučio presjeći i trakavicu oko opremanja Patrijinih oklopnjaka oružanim sustavima. Patrija se već u javnosti počela nazivati najskupljim vojnim taksijem u povijesti iz jednostavnog razloga što se od njene nabave malo učinilo u opremanju oružanim stanicama. Za strateškog partnera u ovom projektu odabran je Izrael, a Patrije će dobiti 30 milimetarski top tvrtke Elbit i protuoklopne rakete Spike tvrtke Rafael.

Krajem godine konačno će biti dovršen prototip Obalnog ophodnog broda HRM-a te kreće serijska gradnja pet brodova iste klase. Ministar je nedavno izjavio kako su hrvatske ambicije odmah iza ovog projekta započeti s projektom izgradnje korveta kao van obalnih brodova dužine do 100 metara. Ovim projektom HRM bi konačno dobio mogućnost adekvatne zaštite hrvatskih interesa na Jadranskom moru.

Ministar Krstičević nije zaboravio ni uređenje vojarni pa je tako uređena vojarna u Petrinji, a obnavljaju se i vojarne u Sinju i Pločama u koje bi se vojska trebala ubrzo vratiti. Sa strateškog značenja posebno je važan povratak vojske u vojarnu u Ploče, u kojoj će biti smještena postrojba mornaričkih specijalaca, jer HV u ovom trenutku nema niti jednog vojnika ni vojnog objekta na potezu od Splita do Dubrovnika. Specijalna postrojba u Pločama trebala bi biti osposobljena za brzi odgovor morskim, zračnim ili kopnenim putem na bilo koju ugrozu na jugu Hrvatske.

Na nedavno održanoj konferenciji o domaćoj obrambenoj industriji u organizaciji HANZ-a medije ministar Krstičević je javnost zatekao najavom nabavke višenamjenskog zrakoplova i gradnje domaće tvornice streljiva koja bi, prema njegovim riječima, bila garant sigurnosti države u slučaju bilo kakve ugroze. Tvornica bi se gradila po principu javno-privatnog partnerstva, a strateški partner vlade bio bi karlovački HS Produkt. Na istoj konferenciji čuli smo kako MORH u suradnji s FER-om radi na izradi domaće verzije bespilotne letjelice i podmornice.

Sve je ovo samo dio promjena koje su nastupile ili su dobile zamah dolaskom Damira Krstičevića na čelo MORH-a, ali i uz potporu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović s Pantovčaka. OSRH u fazi su ozbiljne transformacije u mobilnu i visoko opremljenu vojnu silu koja će biti jamac teritorijalnog integriteta u nadolazećim turbulentnim vremenima. Da će tako doista i biti jamče ugovori o izobrazbi koje je ministar Krstičević potpisao s Izraelom.

Kako bi se oružana sila u narednom vremenu transformirala u visoko sofisticiranu vojsku nužno je u narednim proračunima zadržati konstantan rast izdvajanja za vojsku. Nakon 17 godina sustavnog zanemarivanja i degradiranja HV, kao jamac hrvatskog suvereniteta, zaslužuje priliku za razvoj i opremanje!

Željko Primorac/HRSvijet

Hrvatska nije u vojnoj utrci sa Srbijom, ambicije su joj veće

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Svjedočimo li početku kraja države BiH?

Objavljeno

na

Objavio

BH. javnosti su toliko otupjele na političke događaje, poteze i izjave političara da se odluka srpske politike da se zaustavi odlučivanje u institucijama BiH doživjela kao još jedna u nizu trivijalnih političkih peripetija kojima svakodnevno svjedočimo.

Nezadovoljni odlukom Ustavnoga suda da zemljište u RS-u (p)ostane vlasništvo države BiH, srpska politika je odlučila zaustaviti sve procese u tijelima vlasti na državnoj razini. Cinici bi rekli da ni to nije ništa novo, da te institucije svakako ništa ne rade i da će sve ostati kako je i bilo.

Međutim, dok god „sve ostaje kao što je i bilo“ događa se totalna razgradnja države BiH. I čini se kako to doslovno nikomu ne smeta.

Srbi predvođeni Dodikom nebrojeno su puta do sada kazali kako je BiH za njih prolazna a RS trajna kategorija. Također, kazali su i kako su spremni na dogovore o BiH ali samo na ravnopravnim osnovama. I tu završava svaka mogućnost razvoja države BiH. Naime, na ravnopravnim osnovama u BiH nije moguće voditi nikakav politički dijalog jer jedna strana ima podršku međunarodnoga faktora za doslovno svaku učinjenu svinjariju.

Tako strani faktor podržava nametanje Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva bošnjačkim glasovima već treći put, odobrili su stvaranje platformaške Vlade FBiH, odobravaju nepoštivanje odluka Ustavnoga suda BiH koje ne idu u korist bošnjačke politike. Odobravaju dakle uništavanje slobode ogromnoga dijela građana koji zbog tog ne osjećaju lojalnost prema državi BiH. Kako biti lojalan državi koja vam oduzima vaša osnovna građanka i nacionalna prava, poput prava na izbor vlastitih političkih predstavnika? Teško ili nikako.

U međuvremenu, dok se Sarajevo bavi nametanjem Komšića Hrvatima i osporavanjem postojanja RS-a, događa se propast države i posljedično demografska kataklizma. Nitko više ne želi živjeti u ovakvoj državi i društvu. BiH se kroz zadnjih 20-ak godina pretvorila u državu mržnje u kojoj se izbori osvajaju kroz poruke koje pozivaju na ubijanje i silovanje političkih neistomišljenika, u kojoj se cijeli narodi sustavno sotoniziraju i kriminaliziraju, u kojoj je govor mržnje ušao u mainstream, u kojoj političke stranke otvoreno vode hajku protiv novinara i medija i u kojoj korupcija cvjeta. Također, ne zaboravimo da sve političke procese u BiH na koncu vode stranci te je pravo pitanje što je zapravo njihov interes? Što to oni više žele od BiH? Jasno je u ovom trenutku da ne žele stabilnu u prosperitetnu državu. Možda i strani faktor „navija“ da se BiH naposljetku sama od sebe uruši.

Dodik je, pak, ovih dana rekao i kako BiH možda neće postojati već do proljeća 2021. godine. Njegove pak prognoze treba ozbiljno shvatiti. Ovih dana on radi samo ono što je i najavio – vraća Daytonski mirovni sporazum na „tvorničke postavke“, a ako to ne uspije onda ide na osamostaljivanje RS-a.

Brojne nadležnosti su u posljednjih 25 godina nasilnim intervencijama međunarodne zajednice prenesene s entiteta na razinu države i Dodik je davno najavio kako to želi ispraviti.

Zanimljivo je to što se Sarajevo ponaša kao da jedva čeka da se RS osamostali pa da onda lakše FBiH pretvore u unitarnu državu s bošnjačkom dominacijom.

Otvoreno ostaje samo pitanje hoće li Hrvati ostati u „krnjoj BiH“ jednom kad se Srbi odcijepe? Sigurno je da neće. Iako u ovom trenutku snažna država BiH jest interes hrvatskoga naroda, vrijeme je da se krene promišljati o rezervnim opcijama. Tako bi se buduće vrijeme trebalo iskoristiti da se pokušaju osnažiti hrvatske institucije u BiH te spremno dočekati rasplet srpsko-bošnjačkog političkog sukoba. Ma kakav on bio.

Piše: Jurica Gudelj/ Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Novinarsko pisanje bez imalo poštovanja, srama i empatije

Objavljeno

na

Objavio

stock photo

Zovi me imenom

Svatko je od nas bio dijete, osmoškolac, srednjoškolac, a netko i student. Često smo se kao razigrana djeca veselili i uživali u igri s prijateljima. Bilo nam je drago da smo bili prihvaćeni u nogometnoj ekipi svojih vršnjaka ili nekoj drugoj đačkoj ekipi. Jedni smo duge zvali imenom, rijetko prezimenom. Djeca su domišljata pa su dulja imena ili prezimena skraćivala i stvarala skraćenice na koje smo se odazivali. Tako su nekoga tko se zvao Željko zvali Žec, ime Tomislav pretvarali u Tom. Djevojčice su ime Suzana pretvarale u Suzi. I nitko se nije ljutio, nitko nikome prigovarao ni zahtijevao da ga zovu punim imenom. Ali kad nas je netko zvao samo prezimenom, i to uvijek, nije nam bilo drago. Prezime je nekako u mladenačkom komuniciranju uvijek bilo u drugom planu. Odrastanjem smo počeli shvaćati da nema ništa ljepšeg od pamćenja kako smo nekoga zvali skraćenicom njegova imena. Kad smo se kasnije prisjećali tih druženja, kako bismo jedni druge podsjetili na neku osobu, opet smo se trebali prisjetiti tko je bio Žec, tko Suzi, tko Snješka, a tko Tom.

Nekulturno pisanje bez imalo poštovanja

Mene osobno već neko vrijeme smeta kada netko od novinara piše: Bozanić je izjavio, Kolinda je obećala, Milanović se susreo itd. Takvo novinarsko pisanje, pogotovo ako se u cijelome tekstu spominje samo prezime, nekulturno je i bez imalo poštovanja prema dotičnoj osobi. To može biti učinjeno namjeno ili nenamjerno. Čini mi se da to vrijeđa osobu o kojoj se piše. Staviti u naslov teksta samo „Bozanić je posjetio pučku kuhinju i ručao sa siromašnima“ nekulturno je, bez imalo poštovanja prema njegovoj funkciji, službi u Crkvi u Hrvata. A ako se i dalje u tekstu tako piše, to je sramota i za novinara-autora i za urednika. „Kolinda je obećala nositi kolače Bandiću u Remetinec“.

Ni Bozanić ni Kolinda ni Bandić nisu djeca. Nisu ni beskućnici. I da jesu djeca i beskućnici, zvati ih samo prezimenom bilo bi nekulturno. Zašto? Ako već mala djeca vole da ih zovemo imenom ili nadimkom, onda je red da ljude koji imaju neku službu ili funkciju u društvu zovemo i o njima pišemo spominjući tu službu. Tako treba pisati: zagrebački Nadbiskup, Kardinal, ili samo nadbiskup Josip Bozanić. Ne bi trebalo pisati „Kolinda je obećala“, nego „predsjednica RH je obećala“ ili „predsjednica Kolinda je obećala“.

Gradonačelnik Milan Bandić svojevremeno je jednoj novinarki rekao: „Ja sam za vas gradonačelnik“. Zar jedan gradonačelnik treba poučavati novinarku što je on i kako ga treba zvati? Sramota! Užas! Do koje u niske razine neki novinari srozali novinarsku profesiju! U svakom poslu, pa tako i u novinarskom, mora postojati barem minimalno poštovanje prema osobi s kojom želimo razgovarati, o kojoj želimo pisati. Ako je netko od naših sugovornika magistrirao, jasno je da ispred njegova imena i prezimena treba napisati „mr“. Ako je doktorirao, „dr“. Utrku za senzacionalnim naslovnicama ponekad mogu tolerirati, jer je ona ponekad nužnost. Ali smatram da na naslovnici nijedne tiskovine ne bi smjelo pisati samo prezime američkog predsjednika Trumpa, i određena senzacija. Novinar ima pravo na to da mu se neka osoba ne sviđa, ima se pravo ne slagati s nekim predsjednikom, predsjednicom, gradonačelnikom, biskupom, ali novinar, kao javna osoba, mora imati dozu poštovanja prema toj osobi i njezinu dostojanstvu. Novinari koji svojim pisanjem nastoje omalovažiti neku osobu, njezin položaj i dostojanstvo, poseban su soj ljudi. Ne shvaćaju da su oni javne osobe, osobe koje javno djeluju, da ih ljudi po njihovu pisanju/izvješćivanju procjenjuju, da im se često rugaju, da govore kako su nepismeni, kako su završili eto onaj „petparački studij“ novinarstva, koji ih nije naučio osnovama pristojnosti, ako to već nisu naučili u obitelji. Zamislite da je, ne daj Bože, Tito još na vlasti. Ne znam zašto, ali imam osjećaj da bi ti isti novinari svaki tekst i svako izvješće o njemu počinjali ovako: „Predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i vrhovni zapovjednik oružanih snaga maršal Josip Broz Tito danas je posjetio…“. Tako je to nekada bilo, i to svaki put, bezbroj puta dnevno. A kada je netko u to vrijeme pao u političku nemilost, u svijetu medija zavladala bi opća hajka na tu osobu – blaćenje, huškanje, presuda prije suda i bez suda. S novinarima kakve imamo, tako bi bilo i danas. Nitko se od njih ne bi usudio reći: „Tito je danas posjetio…“ Jer su znali da bi odmah bili pozvani na odgovornost, najvjerojatnije i ostali bez posla ili doživjeli još goru sudbinu. Danas, hvala Bogu, novinari imaju slobodu. No, čini se da se nisu oslobodili svoga primitivizma, svoje indoktriniranosti, zbog koje misle da svi moraju misliti kao oni i da imaju pravo omalovažavati i blatiti sve one koji misle drukčije ili suprotno.

Tiskovine i portali ovisni o vlasnicima i oglašivačima

Možda nam se ponekad čini da su stvarno neke tiskovine ili portali neovisni, kako piše u njihovim podnaslovima kao određena krilatica ( neovisni, slobodni, ili nešto drugo). Ali oni su ovisni o vlasnicima i oglašivačima. Nekima su vlasnici ili  „ debeli sponzori“ pojedine stranke, neki stranački političari. Urednici pak su posebna priča: nedodirljivi od novinara, te tako svojom osobnošću i osobnim gardom potiho, bez puno pompe dopuštaju da se o nekima piše sa omalovažavanjem, ponižavajuće. Jer čudno je da nekoliko urednika jednog portala ili tiskovine ne vidi da je riječ o nekulturnim naslovima koji nemaju nimalo poštovanja prema određenim javnim osobama.  Tako su neke tiskovine i portali postali zapravo „ bilteni „ društvene, političke i financijske moći.

Što zapravo novinari rade: odgajaju, zabavljaju ili ponižavaju?

Veliko i doista teško pitanje. Svakako, mediji imaju veliku moć u izgradnji ili razgradnji društvene scene. Kako? Svojim stilom pisanja, svojim stajalištima, beskompromisnim kritizerstvom, (ne)kulturom. Dakako, to ovisi o ciljevima koje u glavi imaju njihovi urednici, a preko urednika neka stranka ili politička opcija. Je li cilj odgojiti buduće naraštaje, stvarati poštovanja prema osobama koje su se dale na raspolaganje, stvaranje općeg dobra? Možda je cilj zabavljati čitatelje bizarnim događajima iz života javnih osoba, „zvijezda“ glume, sporta? A možda je cilj „javnim novinarskim linčem“ za tjedan ili manje dana do temelja poniziti neku javnu osobu, slomiti je, odbaciti, uništiti. Ako novinar misli da može pisati bez ikakve etike, onda je promašio profesiju. Jer tako prvo srozava sama sebe. Koliko novinar treba biti nekulturan i besraman da ispred zagrebačke katedrale, poslije sv. Mise, zaustavi nekog političara i postavlja mu pitanja o nekoj političkoj intrigi?! Zar činjenica da je Božić, ili Uskrs, tom novinaru ne znači ništa? Zar glad za informacijom može biti jača od poštivanja svetkovine, dostojanstva toga blagdana i vjernika koji to gledaju i slušaju? Kamo sve to vodi? Na što sliče česta novinarska naguravanja pred javnim osobama da dođu do informacije?

Što je poniženje

Poniženje je umanjivanje nečijeg značaja, ugleda i dostojanstva. Nitko ne bi smio pisati s ciljem da neku osobo ponizi, da joj umanji ljudskosti, moralnost. To bi bio pravi put. Ako to nije put, onda pripadamo „Civilizaciji koja ponizuje mnoge da bi digla izabrane“, kako je zapisao Amos Bronson Alcot. Stvaramo li u Hrvatskoj pomalo civilizaciju koja ponižava svoje javne osobe, velikane iz naše povijesti, kulture, Crkve? Neki se često ponašaju prema onoj uzrečici: „Najbolji je susjedni župnik“. Ne znamo cijeniti ono što imamo, dok to ne izgubimo. Malo je danas onih koji odgajaju, pišu, rezoniraju da je svaki čovjek i dobar i grješan. Nitko nije tako grješan da ne bi u sebi imao barem zrnce dobrote. Ako smo vođeni tom logikom, vrlo ćemo se lako složiti s pokojnim Ottom Reisingerom i njegovom izjave da novinari trebaju odgajati, a ne zabavljati i ponižavati ljude. Na kraju krajeva, Isus je rekao: „Kome je mnogo dano, od njega će se mnogo iskati “. To osobito vrijedi za novinare, kojima je dana velika moć samim time što su novinari i mogu utjecati na događaje i stanje u društvu. To se osobito odnosi na novinare koji su katolici. Ako je Bog nekome dao dar pisanja, novinarski duh, od njega će Bog tražiti da položi račun – kako je taj dar iskoristio, za destrukciju i ponižavanje ili za poštivanje svakog ljudskog bića i njegova dostojanstva. Teško je u osobnoj duhovnosti doći do spoznaje do kakve je došao E. Hemingway: „Može nas se ponižavati, ali nas se ne može poniziti“.

Molitva za poniznost

Nauči me da šutim na upućene prigovore. Nauči me da slušam sa smirenim zadovoljstvom nezaslužene grube riječi. Daj mi novo srce, jer se moje tako često ponaša grubo i prije nego što ga uspijem smiriti.

– Isuse blaga i ponizna Srca, sačuvaj me od oholosti: bilo bi to najgore zlo koje bi me moglo snaći. Volim biti od svih zaboravljen, nepriznat, prezren, ponižen do dna, negoli se vidjeti pun samozadovoljstva, uzdignut iznad drugih. Daj da želim ostati malen, slab i nemoćan.

– Isuse, daj da moje uši tako rado ne slušaju upućena mi priznanja; da moje srce ostane zatvoreno uživanjima u mojim osobnim poslovima; da se moja misao ne vraća neprestano na ostvarene uspjehe, učinjena dobra djela, primljene pohvale. Neka mi nepravedni sudovi, kojih sam žrtva, postanu slatki, kao i upućene mi ponižavajuće riječi, gorke kritike mojih djela, omalovažavajući postupci koje imam podnijeti. Daj da ljubim biti nepriznat.

– Kada ipak dođe čas kada ću biti sretan da sam zaboravljen od svih, vidjeti da nitko ne sanja o meni, osim da me prezire kao zadnji otpadak? Vjerujem da će doći čas kada ću po Tvojoj milosti spoznati da je istina samo ova: da sam ništa i da ne zaslužujem ništa.

Vladimir Trkmić/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari