Pratite nas

Herceg Bosna

Željko Raguž: HVO i Herceg Bosna su jedini sigurni instrumenti opstanka Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća na području bivše Jugoslavije jačali su nacionalni pokreti od Beograda (srpski liberali), preko Zagreba ( masovni pokret – Maspok), do Sarajeva (Mladi muslimani) koji će se u dobrom dijelu realizirati početkom devedesetih godina uvođenjem višestranačja u politički život Jugoslavije i stvaranjem nacionalnih stranaka.

Alija Izetbegović, prvi predsjednik Stranke demokratske akcije, već 1970. godine bio je autor radikalne “Islamske deklaracije” koja je pozivala na “islamski pokret” za početak preuzimanja vlasti, što bi, po njemu, dovelo do ukidanja “postojeće nemuslimanske vlade i izgradnje jedne nove, islamske koja će uništiti neislamske institucije i stvoriti međunarodnu federaciju islamskih država jer ne može biti ni mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih institucija”.

“Građanska država ili građanski rat”, izjavio je dvadesetak godina kasnije 1990. godine Alija Izetbegović, predstavljajući predizborni program na jednom od skupova Stranke demokratske akcije.

To nije bilo moguće ostvariti na legalan način, pa je paralelno krenuo sredinom 1991. godine u osnivanje paravojne Patriotske lige i Zelenih beretki, daleko prije osnivanja HVO-a i Vojske RS-a suprotno zakonima tadašnje BiH i Jugoslavije.

Hrvati u BiH posebice su se počeli pripremati za obranu nakon napada prosrpske JNA na Ravno utemeljenjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne 18. studenoga 1991., koja je tijekom 1993. godine prerasla u Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu.

“Za državu ću žrtvovati mir”, javno su izgovorene riječi Alije Izetbegovića u vrijeme bošnjačkoga odbijanja Cutileirova mirovnog plana prije početka rata u BiH.

Kako su Srbi odbijali prihvatiti bošnjački prijedlog o budućoj građanskoj državi BiH, nakon početne agresije JNA na BiH u razdoblju travanj – lipanj 1992. godine, BiH je zahvatio građanski rat između tri vojske njezinih naroda koji je s vremenom prerastao i u internacionalizirani građanski rat. U zapadnoj BiH rat se razvio i u unutarbošnjački rat između pristalica Alije Izetbegovića i Fikreta Abdića.

Kakvu je BiH zamišljao Alija Izetbegović, vidi se iz njegova govora Bošnjacima u Zenici 14. studenoga 1993. godine: “Moramo ovdje graditi jednu civiliziranu državu ili nemamo šansi. Dakle, ne čisto muslimansku državu ovdje napraviti. Mi to ne bismo trebali uraditi, iako će ona, kako se to kaže, via fakti biti to, jednostavno, drukčije ne može.

To će biti ipak država u kojoj će biti 80% Muslimana i bit će onoliko muslimanska ili bošnjačka, kako hoćete, koliko je Francuska francuska unatoč tome što tamo ima, isto tako, Arapa 3 milijuna itd., ali to je francuska država i tu je Francuz predsjednik vlade i predsjednik republike i svi su ministri Francuzi i drukčije mu ne može da bude.

Prema tome, mislim da ta činjenica, da će njih biti još po l0 postotaka jednih i drugih unutra, ne mijenja na stvari da narod koji je izborio tu državu ima sva prava koja, ne birajući, poštujući pravo onih njih kao manjina.”

Da su te riječi Alije Izetbegovića sažetak svojevrsnoga bošnjačkoga “udruženog zločinačkog pothvata” koji je od ranije planiralo bošnjačko političko i vojno vodstvo te pokušale realizirati postrojbe bošnjačke Armije BiH u tijekom rata u BiH, vidi se iz niza dokumenata iz tog razdoblja o djelovanju bošnjačkoga političkog i vojnog vodstva i postrojbi Armije BiH.

Jer kako 33% Srba u BiH i 17% Hrvata po popisu iz 1991. svesti na po 10 postotaka osim u okviru “udruženog zločinačkog pothvata”?

Nakon savjetovanja vojnog vrha Armije BiH, održanoga 21. i 22. kolovoza 1993. godine u Zenici, prišlo se realizaciji operacije “Neretva ‘93.”. Zapovjedništvo Armije BiH zaključilo je kako je došlo vrijeme za izvođenje veće napadačke operacije koja bi obuhvaćala područje od Bugojna do Mostara, a u koju bi bile uključene snage 3., 4. i 6. korpusa Armije BiH.

U samim pripremama za operaciju “Neretva ‘93.” dovučena su pojačanja iz okruženog Sarajeva (1. korpus) kako bi se ostvarila dodatna nadmoć prema HVO-u. Tijekom odvijanja operacije “Neretva ‘93.” postrojbe Armije BiH počinile su zločine nad hrvatskim civilima u Grabovici i Uzdolu.

U Sarajevu je 27. rujna 1993. godine tijekom odvijanja operacije “Neretva ‘93.” održan 1. bošnjački sabor u nazočnosti 377 sabornika te 80 zastupnika iz okruga Tuzla, Doboj, Zenica, Visoko, Travnik, Mostar, Konjic, Bihać, Banja Luka i Goražde. Izrečeni navodi sudionika na 1. bošnjačkom saboru mogu se dovesti u izravnu vezu s kasnije počinjenim zločinima nad Hrvatima središnje Bosne (Križančevo Selo i Buhine Kuće u prosincu 1993. i siječnju 1994.). Takvi navodi, koji se mogu dovesti u vezu s kasnije počinjenim zločinima nad Hrvatima središnje Bosne, mogu se vidjeti i iz dokumenata o djelovanju bošnjačkih članova Predsjedništva BiH iz toga vremena.

Nažalost, dvostrukim kriterijima Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Suda BiH, uz izostanak dosljednosti i konzistentnosti, svjedoci smo nesrazmjerno malih kazni za ista inkriminirana djela, smanjivanje i njih kao takvih ili, čak, oslobađajuće presude u drugostupanjskim postupcima kada su pripadnici bošnjačke Armije BiH u pitanju.

Rješavanje pitanja ratnih zločina i suočavanja s prošlošću u BiH nikada nije iskreno ni započelo. Brojne zločine bošnjačke Armije BiH ignorira se kao da se nisu ni dogodili. Zahvaljujući “predanom” radu pravosudnih institucija BiH na rasvjetljavanju ratnih zločina, bošnjački zapovjednici, za razliku od hrvatskih i srpskih, slobodno se šeću gradovima Federacije BiH i bave se politikom.

Pritom za počinjene zločine nad Hrvatima i Srbima imaju javnu podršku građana BiH bošnjačke nacionalnosti. U zemlji u kojoj se Sud za ratne zločine bavi povijesno neutemeljenim konstrukcijama umjesto kažnjavanjem ratnih zločina po istim kriterijima za pripadnike svih naroda u BiH ništa ne može začuditi.

Analizom optuženih osoba te mjesta izvršenja kaznenih djela neosporno bi se utvrdilo kako je od svih procesuiranih daleko najmanje procesuirano pripadnika Armije R BiH za zločine počinjene nad Srbima i Hrvatima. Zašto?

Nažalost, zbog toga što su, uz časne iznimke dijela kadrova, u Tužiteljstvu i Sudu BiH po naputku bošnjačkih političkih stranaka sebi uzeli za pravo pisati povijest rata u BiH u razdoblju od 1992. do 1995. u kojoj Srbi trebaju biti genocidan narod, Hrvati udruženi ratni zločinci, a ratni zločini koje su počinili Bošnjaci, pripadnici Armije R BiH incidenti pojedinaca.

Na tribini Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca 29. studenog 1997. Alija Izetbegović, tadašnji bošnjački član Predsjedništva BiH, kazao je: “Ako je u tijeku skoro četverogodišnjeg rata ubijeno 100 civila, onda to mogu biti incidentni slučajevi, ako je ubijeno 10.000 ljudi, onda je to plan… Vojnici naše armije (Armija R BiH) mogli bi imati do 100 ljudi ukupno na svojoj duši, kad se sve zbroji.”

Trinaest godina kasnije, bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović 18. studenoga 2010. kazao je: “Za razliku od ostala dva naroda, bošnjački zločini koji su počinjeni pod slavnom zastavom Armije BiH, ponavljam slavnom, bili su sporadični incidenti.” Navedeni stavovi najvećih bošnjačkih političkih autoriteta o počinjenim zločinima Armije R BiH bili su svojevrsni naputak za djelovanje Bošnjaka zaposlenih u Tužiteljstvu BiH koji nudi odgovor zašto se ne procesuiraju ratni zločini počinjeni nad Hrvatima u BiH.

Tužiteljstvo BiH ne procesuira ratne zločine počinjene nad Hrvatima u BiH zato što se na taj način štiti zapovjedni kadar bošnjačke Armije R BiH i izrečene stavove dvojice Izetbegovića kako su ratni zločini koje su počinili Bošnjaci, pripadnici Armije R BiH incidenti pojedinaca.

Prema podacima u posljednjem ratu u BiH, ljudski su gubici bili daleko najveći kod Bošnjaka. Po nacionalnosti, 64.036 žrtava bili su Bošnjaci, 24.905 žrtava bili su Srbi i 7788 žrtava bili su Hrvati. Većina srpskih žrtava bili su vojnici – 20.690 od 24.905 ukupno stradalih Srba u BiH. Vojnika HVO-a stradalo je 5719 od ukupno 7788 hrvatskih žrtava. Kod Bošnjaka većinu stradalih činili su civili – 33.403 od ukupno stradalih 64.036 Bošnjaka.

Iako su Bošnjaci najviše stradali u bošnjačko-srpskom ratu u BiH, Bošnjaci u BiH najdalje su od suočavanja s ratnim zločinima počinjenim s njihove strane prema pripadnicima drugih naroda. Bošnjaci se teško suočavaju s pravom istinom u ratu u BiH i na rat u BiH gledaju iz perspektive kako su tobože Bošnjaci bili ekskluzivne žrtve rata.

Može li se protjeranih 529.000 ljudi, Srba i Hrvata iz njihovih domova s prostora pod nadzorom bošnjačke Armije BiH (neki su napustili taj prostor i svojim izborom?) i 33.000 stradalih Srba i Hrvata u ratu u BiH (od kojih je najveći broj stradao od Armije R BiH) nazvati incidentom ili je takva tvrdnja također još jedan počinjeni zločin prema Srbima i Hrvatima u BiH?!

O zločinima koje su počinili pripadnici HVO-a gotovo je sve poznato. Ipak, neprihvatljivo je zbog pravde i žrtava isticati Ahmiće i Stupni Dol, a šutjeti o Trusini, Grabovici, Maljinama, Uzdolu, Doljanima, Stipića livadi. Nemoralno je s bošnjačke strane naglašavati Dretelj i Gabelu, a šutjeti o 331 logoru i zatvoru u kojima su pripadnici Armije R BiH zatvorili 14.444 Hrvata, i to 10.346 civila i 4098 vojnika HVO-a.

Od zločina nad Hrvatima u BiH procesuirani su oni u Bugojnu (po individualnoj odgovornosti). Nitko nije odgovarao po zapovjednoj odgovornosti za zločine u Bugojnu iako Tužiteljstvo BiH posjeduje takve dokaze za bošnjačke političke i vojne dužnosnike. Procesuirani su još neki zločini nad Hrvatima u BiH po individualnoj odgovornosti (u Drežnici, Grabovici, za zločin u Trusini u tijeku je postupak pred Sudom, kao i u predmetu “Muzej – Jablanica”), ali nije procesuiran ni jedan zločin po zapovjednoj odgovornosti ili za udruženi zločinački pothvat protiv hrvatskog naroda od političkog i vojnog vodstava bošnjačkoga naroda i Armije R BiH iako su s njihove strane počinjena takva kaznena djela.

Hrvatima se sudi po zapovjednoj odgovornosti i da su sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu s planom provedbe sustava zatvaranja i zlostavljanja, dok za ista kaznena djela takva ocjena ne postoji kada su bošnjački zapovjednici i logori Armije R BiH u pitanju sve iz razloga kako bi se sačuvao mit kako Bošnjaci, za razliku od Hrvata, nisu planirali zločine, nego su Hrvati i Srbi stradali u incidentima?!

Nažalost, ne postoji neutralan sud i takav sud do sada nije izmišljen. Sud je najčešće instrument politike i dominirajućih snaga u bilo kojem društvu. Članove vrhovnog suda demokratske Amerike postavlja njihov predsjednik. Može li takav sud biti neutralan sud?

Neutralan sud može donositi  odluke na način koji on smatra ispravnim, a da na to nitko ne može utjecati. Je li tako u BiH? Iz dosadašnjeg pristupa procesuiranju počinitelja kaznenih djela ratnih zločina proizlazi kako je pristup žrtvama od Tužiteljstva i Suda BiH diskriminirajući i neujednačen što je stvorilo ogromno nepovjerenje žrtava iz reda srpskog i hrvatskog naroda u rad Tužiteljstva BiH i Suda BiH.

Hrvatski dužnosnici na svim razinama vlasti u okviru svojih nadležnosti i u odgovarajućim prigodama (sjednice parlamenata, mediji i javni skupovi) trebaju pokazati odgovorniji i primjereniji odnos prema pitanjima iz Domovinskog rata, (posebice sudskim procesima pripadnicima HVO-a) kako bi u bh., ali i međunarodnoj javnosti otvorili pitanje donosi li se presuda na Haaškom sudu hrvatskoj “šestorki” ili se pripadnicima HVO-a sudi na Sudu BiH za udruženi zločinački pothvat kako bi se ostvarila pravda i kaznili ratni zločini, ili kako bi se “zadao udarac” nastojanjima hrvatskog naroda da bude ravnopravan s Bošnjacima i Srbima u BiH, što on danas nije i što žele spriječiti bošnjačke političke strukture u BiH.

Iako se Hrvatsko vijeće obrane na međunarodnoj i bosanskohercegovačkoj razini nastoji kriminalizirati, ostaje činjenica da bi bez HVO-a suvremena povijest BiH bila potpuno drukčija, odnosno Hrvati bi u BiH bili još više politički marginalizirani i potpuno bačeni na rub društvenih zbivanja u BiH. Upravo zbog te činjenice, suosjećajući i poštujući žrtve rata iz drugih naroda počinjene od neodgovornih pojedinaca s hrvatske strane, hrvatski narod u BiH iz svog narodnog samopoštovanja s pravom odaje priznanje svima onima koji su doprinijeli stvaranju političkih i vojnih organizacija hrvatskoga naroda u BiH u Domovinskom ratu.

Travanjski dani od prije dvadeset i pet godina bili su dani hrabrosti i odlučnosti hrvatskog naroda u BiH. Spremnost na obranu hrvatskog opstanka u BiH i hrvatskog narodnog prava na BiH ugrađeni su u narodnu memoriju bosanskohercegovačkih Hrvata kao dani ponosa i sjećanja na Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu i Hrvatsko vijeće obrane kao jedine sigurne instrumente našeg narodnog opstanka u BiH.

> 8. travnja 1992. osnovan HVO

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Ljubić: Moramo se vratiti u konsocijacijske okvire koji su nam nakon Daytona oduzeti

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik Glavnog vijeća HNS-a Božo Ljubić, rekao je da su Hrvati u BiH stjerani pred zid oduzimanjem stečenih političkih prava te će, nastavi li se ta praksa i dalje morati nastaviti vlastitim putem, prenosi Hrvatski Medijski Servis.

Podsjeća da je Hrvatima oduzet paritet u Federaciji BiH te ograničeno pravo veta kroz nametnute Petrićeve amandmane, tako da se Hrvati, čak i kada imaju legitimne političke predstavnike u Vladi FBiH ne mogu obraniti od bošnjačkog preglasavanja.

“Moramo se vratiti u konsocijacijske okvire koji su nama nakon Daytona oduzeti i to kroz Izborni zakon, izbor legitimnih političkih predstavnika. Ali, isto tako, ukoliko bi se zadržavala ova dvoentitetska struktura dobiti odgovarajuće instrumente i kroz vlade entiteta”, rekao je Ljubić.

Podsjeća da je još prije deset godina govorio da je za BiH najbolje da se ona rekonstituira kroz 5 entiteta.

-To su tri entiteta s nacionalnom većinom, jednog, drugog i trećeg naroda, Distrikt Sarajevo kao glavni grad da bi ga Hrvati i Srbi počeli osjećati svojim kako se više ne bi moglo događati ono što je kardinal Puljić posvjedočio, da Hrvate u Sarajevu pitaju odakle vas još tu, što radite ovdje? Jedino Sarajevo kao distrikt može biti percipiran i kao Bošnjački, i kao Hrvatski i kao Srpski”, smatra ljubić.

Peti entitet bio bi Distrikt brčko koji se, kako kaže, kroz posljednjih 25 godina etablirao i dobro funkcionira.

Kaže da ovakav ustroj najbolje odgovara preporukama iz rezolucija Europskog parlamenta koji BiH vidi kao decentraliziranu i federaliziranu s legitimnim političkim predstavnicima.

“Ovo što danas imamo nije federalizam, to je karikatura nasilno izmijenjena amandmanima i to ne može funkcionirati što je iskustvo i pokazalo”, istaknuo je Ljubić./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Kako je tzv. ARBiH 9. svibnja 1993. planirala zauzeti Mostar?

Objavljeno

na

Objavio

Pojedini sarajevski mediji ovih dana, kao uostalom i svake godine objavljuju članke u kojima se, na crnobijeli način, prikazuje hrvatsko-bošnjački sukob u Mostaru. Prema autorima tih članaka rat u Mostaru izgledao je kao u partizanskim filmovima- na jednoj strani, ua padnom dijelu grada su bili fašisti, pripadnici HVO-a i HV-a, koji su napali Mostar i njegove žitelje, dok su na drugoj istočnoj strani bili slabo naoružani, ali hrabri i odvažni antifašistički borci Armije i MUP-a BiH, koji su herojskom borbom, goloruki, uspjeli obraniti Mostar i državu Bosnu i Hercegovinu.

Stvarnost je, međutim, tih ratnih godina izgledala posve drugačije. Kako je, zaista, počeo hrvatsko-bošnjački sukob u Mostaru, tko je i kako planirao zauzimanje Mostara, može se pročitati i na stranicama Wikipedie, koja objavljuje detaljan opis planova i naredbi zapovjednika tzv. ARBiH za zauzimanje grada na Neretvi, te kako je to spriječeno, piše Hrvatski Medijski Servis.

Na srpsku agresiju na grad Mostar i čitavu dolinu rijeke Neretve zajednički odgovaraju Hrvati i Bošnjaci koji se udružuju u Hrvatske obrambene snage i Hrvatsko vijeće obrane. Upravo su te snage potpomognute HV-om operacijom Lipanjske zore u mjesecu lipnju 1992. godine oslobodile grad Mostar i cijelu dolinu rijeke Neretve. Nakon toga dolazi do nesuglasica između HOS-a i HVO-a, no nakon ubojstva zapovjednika HOS-a Blaža Kraljevića, HOS je raspušten, a Hrvati unutar njega prešli su u HVO, dok su Muslimani prešli u Armiju RBiH.

Hrvatsko vijeće obrane je, nakon pobjede u bitci za Mostar, upravljalo Mostarom od 26. lipnja 1992. godine. U postrojbama HVO-a osim Hrvata je bilo i Bošnjaka. Većina Bošnjaka je bila u „Samostalnom mostarskom bataljunu“ (Samostalni bataljun obrane Mostara) koji je bio pod upravom HVO-a, a osim u toj postrojbi Bošnjaka je bilo gotovo u svim postrojbama HVO-a (u naseljima Potoci i Vrapčići u postrojbama HVO-a broj Bošnjaka i Hrvata gotovo da je bio podjednak). U studenom 1992. godine, na području Jablanice, Konjica i Mostara osniva se IV. korpus Armije BiH. Odnosi između Hrvata i Bošnjaka počinju se zahlađivati krajem 1992. i početkom 1993. godine.

Interna uputstva

VOS GS HVO 22. srpnja 1992. izvijestio je da je bilo problema u odnosima između HVO i muslimanskih snaga TO. Postoje dva zapovjedništva. Dok se HVO bori i drži borbene crte prema Srbima, pripadnici muslimanske TO bježe s položaja, paradiraju po gradovima, pljačkaju i bacaju ljagu na HVO. Na prostoru srednje Bosne svi zapovjednici TO su pripadnici bivše JNA. Središte muslimanskog fundamentalizma je u Zenici, gdje se pripremaju i obučavaju jedinice za djelovanje protiv postrojbi HVO, iste se obučavaju u mudžahedinskom stilu (fanatizam). U isto vrijeme u zapadnoj Hercegovini TO je djelovala preko HOS-a. Na prisezi satnija HOS-a u Čapljini ispred TO bio je prisutan Armin Pohara – pukovnik sa svojom pratnjom. Pripadnicima TO isplaćena je ista plaća kao i pripadnicima HOS-a; jer, prema izvješću VOS GS HVO od 8. kolovoza 1992. muslimani u BiH su navodno dobili interna upustva da ulaze isključivo u postrojbe TO ili HOS, da bi se borili protiv legalnih civilnih vlasti HVO i pokušali držati što više teritorije pod svojom kontrolom. Navodno je u Čapljini u postrojbi HOS-a, koja broji oko 400 vojaka 80 % Muslimana. Navodno im je cilj borba protiv civilnih vlasti HVO i omogućavanje izbjeglicama iz Trebinja, Bileće, Nevesinja i dr. mjesta (pretežno Muslimani) da se trajno nasele u ovoj općini.

Tiho zauzimanje grada

Bošnjački su se civili tijekom jeseni 1992. i početkom 1993. godine počeli vraćati s Jadrana gdje su bili u izbjeglištvu. Po Mostaru se sve češće pojavljuju “ljiljani” na uniformama pripadnika Armije BiH. Armija BiH je sve više jačala te je prešla na zapadnu obalu Neretve i u procesu zauzimanja zgradu po zgradu bližila se zapadnim predgrađima Mostara. HVO je u to vrijeme izbjegavao konfrontaciju s Armijom BiH iako su u drugim dijelovima Bosne već počeli sukobi između Bošnjaka i Hrvata. Dok su postrojbe HVO-a redovito išle na položaje u Podveležju (prema VRS-u), Bošnjaci su tiho zauzimali grad.

U zgradi Vranica (u središnjem dijelu zapadnog Mostaru) u kojoj je bilo zapovjedništvo IV. Korpusa Armije BiH probijeni su svi podrumi duž Ulice Stjepana Radića s ciljem povezivanja zgrada s Neretvom i preko nje istočnim dijelom grada koji je već uvelike kontrolirala bošnjačka vojska. U Mostaru se osjećala sve veća napetost jer su i jedni i drugi počeli utvrđivati svoje položaje. Hrvatske obavještajne službe uspjele su uhvatiti poziv Sefera Halilovića Bošnjacima koji su se nalazili u postrojbama HVO-a. Halilović je pozvao Bošnjake na razoružavanje svojih suboraca Hrvata i preuzimanje zapovjedništva nad jedinicama i teritorijem.

Šifra za napad RAK-625

Dok je najveći dio linije prema srpskim snagama u Podveležju držao HVO, Muslimani-Bošnjaci smišljali su napad na HVO. Armija naložila napad na HVO u Mostaru sa šifrom ‘RAK-625’. dana 19. travnja 1993. godine, 20 dana prije otvorena napada, sastavili su zapovijed za napad na Hrvate. Uputio ju je zapovjednik 41. motorizirane brigade Midhat Hujdur Hujka. Drugi bataljun dobio je zadaću zaposjesti položaje za obranu u svojoj zoni odgovornosti, zatvaranje smjera iz s. Rodoč k Mostaru i rajonu Čekrk. Težiti za zaposjedanjem linije obrane Čekrk – magistrala – Šemovac – Bulevar – Ulica dr. Safeta Mujića – banka (nova) – kafić Vaha – ambulanta garnizona – stara bolnica – mljekara – Centar II. U pozadini dostignute crte imali su izvršiti blokiranje snaga HVO-a i njihovo neutraliziranje. Dio snaga iz 4. čete uputiti k zapovjedništvu 41. motorizirane brigade zbog pojačavanja obrane. U daljnjim djelovanjima izvršiti napad s krila pravcima Šemovac – Podhum – Balinovac i Centar II – Rudnik. Dio snaga odvojiti za zauzimanje brda Hum. 1. bataljun dobio je zadaću zauzeti južne prilaze gradu te borbeno djelovati prema Rodoču. Zadaća 3. bataljuna bila je “zatvoriti Vrapčiće” i onemogućiti prijelaz preko HE Mostar uz upotrebu raketnih bacača. Bataljun Nevesinje dobio je zadaću zauzeti Đački dom i Ekonomsku školu, a Samostalna četa Blagaj – Kosor – Buna ovladati mostovima preko Bune na cesti Mostar – Čapljina i Mostar – Domanovići te ne dopustiti dolazak pojačanja HVO-a iz Čapljine.

Na vjernost HVO i HZ HB prisegnuo je i bivši mostarski (do)gradonačelnik Safet Oručević. Pripadnicima MUP-a RBiH po toj zapovijedi bila je zadaća izvršiti napad na prostorije MUP-a HZ HB i Policijske postaje Mostar, zaposjesti ih i uporno braniti. U zapovijedi je stajalo da moraju težiti da u ARBIH zoni obrane ostane zgrada Kirurgije. Ljudstvo za izvršenje napada na zgradu MUP-a i Policijske postaje Mostar imati u pripravnosti u hotelu Mostar. Zadaća Izviđačkog voda bila je zauzeti zgradu Elektrohercegovine, a diverzantski vod napasti objekte Žitoprometa, tj. izvršiti diverziju na prijelazu iz Sjevernog logora preko rijeke Neretve. Dalja zadaća bila je uspostaviti skupine koje će se tijekom dana ubaciti iza crta HVO sa zadaćom uništavanja vatrenih sredstava HVO. Signal za izvršenje borbene radnje spajanja 4. čete s bataljunom, a po stjecanju uvjeta za to, i spajanje sa zapovjedništvom 41. motorizirane brigade bio je RAK-625. Dokaz da HVO nije planirao napad je taj što je u trenutku sukoba oko zgrade Vranica, zapovjednik Zbornoga područja HVO-a tražio hitno pojačanje iz Čitluka, a hitna pojačanja se ne zove kad se isplaniralo napad, nego u hitnim situacijama nepripremljenosti.

Napad na Sjeverni logor

6. svibnja, nakon povratka sa smjene, koju su Bošnjaci i Hrvati zajednički održavali na crti prema Srbima, Hrvatima je bilo oduzeto oružje, a nakon toga su stavljeni u pritvor, oni koji su ostali živi. Zapovijed od 19. travnja počela se ostvarivati 9. svibnja 1993., u 5 sati ujutro, kada Armija BiH napada vojarnu Sjeverni logor, u kojoj je bilo smješteno zapovjedništvo HVO-a Mostar i mnoge važne ciljeve u središtu grada, zacrtane još 19. travnja. Jedinice Armije BiH smještene u zapadnom Mostaru u zgradi Vranica pokrenule su veliku ofenzivu. Vode se žestoke borbe, u kojima Bošnjaci pokušavaju zauzeti cijeli Mostar.

Protunapad i zauzimanje “Vranice”

HVO pokreće svoj protunapad i zauzima Vranicu, 10. svibnja 1993. U Vranici su pronađeni popisi svih pripadnika Armije BiH, a otkriveno je i petnaestak naoružanih grupa civila s po 40-ak ljudi, koje su se u gradu pritajile i čekale signal za napad s leđa na hrvatske postrojbe. Uspostavljena je crta bojišnice između HVO-a i Armije BiH u gradu, u ulici Alekse Šantića i Bulevaru narodne revolucije, koja je podijelila grad na zapadni i istočni dio. U manjem dijelu jedinica HVO-a zapovijed Sefera Halilovića o razoružanju Hrvata je izvršena, a u većini slučajeva Hrvati su uspjeli razoružati Bošnjake te ih smjestiti u zarobljenički logore: Heliodrom i Dretelj. HVO-u je u pomoć došlo oko 1.000 uglavnom dragovoljaca iz Hrvatske čime je prodor prema moru spriječen. Lokalni branitelji branili su uglavnom naseljena mjesta, dok su praznine u liniji popunjavali dragovoljci iz Hrvatske. Bošnjaci su se povremeno koristili taktikom ljudskih valova. U prvom redu išli su naoružani vojnici Armija BiH i mudžahedini, a u drugom redu nenaoružani. Takva se taktika koja podrazumijeva izuzetno velike ljudske gubitke primjenjuje samo onda kada se žele ostvariti izuzetno važni strateški ciljevi.

Najjača i najbolje pripremljena bošnjačka ofenziva na području Mostara nije uspjela zahvaljujući Mladenu Naletiliću “Tuti”, koji je preko Hrvatskog radija Mostar pozvao na totalnu mobilizaciju svih za borbu sposobnih, uz javnu prijetnju likvidacijom svih koji se ne odazovu. Dolaskom dragovoljaca iz Hrvatske, uglavnom Hrvata podrijetlom iz BiH, linije oko Mostara su se stabilizirale. Ti su dragovoljci uglavnom raspoređivani na dijelove borbenih linija gdje su se razgraničavale lokalne hrvatske općinske postrojbe.

Spajanje s Jablanicom i Konjicom

Armija BiH poduzela je napadnu akciju spajanja područja Mostara s područjem Jablanice i Konjica, što su potvrdili međunarodni promatrači i sudsko vijeće MKSJ, a nikakvu “deblokadu”, kako velikobošnjački pseudopovjesničari i politikanti iskrivljavaju. Tzv. ABiH napala je 30. lipnja 1993. i zauzela ovu vojarnu. Ranog jutra 30. lipnja 1993. između 3:00 i 3:45 sati, snage ABiH su napale vojarnu Tihomir Mišić. U daljnjem tijeku napada udarile na položaja HVO-a sjevernom od istočnog Mostara, naročito na području Bijelog Polja. Pri tome je uspjela staviti pod svoju nadzor područje u pravcu Drežnice i Jablanice pa sve do brane u Salakovcu, Bijelo Polje, Raštane, Vrapčiće i Salakovac kao i nekoliko drugih mjesta u pojasu od 26 km sjeverno od Mostara, uključujući i područje Potoka, i vojarnu Tihomir Mišić. Izvršila ga je u suradnji s vojnicima HVO-a muslimanske nacionalnosti koji su dezertirali iz HVO-a i stupili u redove ABiH, naročito sa muslimanskim vojnicima 1. i 3. brigade HVO-a, kao i 2. brigade, uključujući 1. bojnu “Bijelo Polje” i 2. bojnu.

Bošnjački pripadnici HVO-a uperuju puške u svoje suborce

U ranim jutarnjim satima 30. lipnja 1993. godine, u postrojbama u kojim je bilo mnogo Bošnjaka u HVO-u dolazi do pobune protiv Hrvata, a „Samostalni mostarski bataljun“ napušta položaje koje HVO drži prema Srbima. Toga dana između 2:30 i 3 sata bošnjački pripadnici HVO-a uperuju puške u svoje suborce, Hrvate naredivši im da se predaju. “Predajte oružje, vi ste opkoljeni od muslimanske vojske, oko vas su Zukini ljudi. Nešto nije u redu s politikom, ali bit ćete pušteni za par dana dok se to sredi.” Pripadnici HVO-a, Hrvati su se predali, odvedeni su u zatvor u Mostaru gdje su maltretirani i mučeni. U istočnom dijelu grada, Armija BiH je uspostavila više logora za zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile: bivša vojarna JNA “Sjeverni logor”, 4. osnovna škola, osnovna škola u Potocima i SDK Mostar kod robne kuće “Razvitak” u istočnom dijelu Mostara, u koji su dovedeni prvi zarobljenici 6. svibnja 1993. godine prije samog sukoba. Isto tako je postupio i HVO koji je također otvarao logore za bošnjačke civile i pripadnike Armije BiH: “Heliodrom”, bivša vojarna JNA koja se nalazi u Rodoču, južnom predgrađu Mostara i “Dretelj” također vojni objekt JNA u Dretelju kod Čapljine. Kroz logore obiju vojski prošlo je tisuće i tisuće zatvorenika. Oni su u logorima proživjeli brojne torture i mučenja, a mnogi od njih su preminuli.

Armija BiH s područja Mostara i bivši pripadnici HVO-a bošnjačke nacionalnosti u Potocima i Vrapčićima od 9. svibnja do 30. lipnja 1993. godine, zauzeli su područja na lijevoj obali Neretve sjeverno i južno od grada Mostara, izuzev manjeg dijela oko samostana časnih sestara u Potocima i istočni dio grada Mostara. Zauzeta su sjeverna prigradska naselja na lijevoj obali Neretve: Vrapčići, Potoci, Kutilivač, Humilišani, Željuša, Podgorani, Prigrađani, Drežnica, istočni dio grada Mostara te južna prigradska naselja: Blagaj, Podvelež, Gnojnice, Dračevice. Sa zauzetog područja protjerano je ili zarobljeno cjelokupno hrvatsko stanovništvo. Hrvatsko vijeće obrane je zarobilo velik dio Bošnjaka iz zapadnog dijela grada Mostara te iz ostalih dijelova mostarske općine koje su bile pod kontrolom HVO-a.

Kako je srušen Stari most?

U daljnjem tijeku sukoba, dio grada pod kontrolom Armije BiH (istočni dio) je bio blokiran i granatiran od strane HVO-a. U jednom takvom granatiranju 9. studenog 1993. godine navodno je bio srušen Stari most, crni mit i zlonamjerna podvala koju se beskritično vrtilo po svjetskim medijima ne pitajući za autentičnost i sam sadržaj što snimka kazuje. Analize su pokazale da Stari most nije srušio tenk HVO-a, nego podmetnuta mina aktivirana iz muslimanskog dijela grada, što potvrđuje izjave generala Praljka da nije sudjelovao u tome vandalskom činu. Na Haaškom sudu sudac je pravedno upitao ima li stvarnih dokaza da su Hrvati uopće srušili taj most. Te dvije godine (1993. i 1994.) Bošnjaci (koji nisu uspjeli pobjeći od ratnih sukoba) u istočnom Mostaru proživljavali su najteže trenutke. Armija BiH u samom gradu je bila u očajnom stanju i jedva su neki dočekali surađivati sa Srbima i nabavljati oružje od Vojske Republike Srpske za što nisu morali mnogo platiti, jer plaćeni iznos bio je daleko manji od onog što su im Srbi pružili. Srbi su topništvom pomagali muslimansko-bošnjačke ratne napore protiv Hrvata.

Razoružavanje brigade “Bregava”

U stolačkom HVO-u morali su reagirati na muslimanske napade i zauzimanje taktičkih položaja i objekata. Doznalo se da Muslimani planiraju izbiti na Čapljinu i Tasovčiće i dalje ka moru. Stoga su iz HVO-a muslimanskoj brigadi „Bregava“ dali su ultimatum za povlačenje. HVO je imao mješovit sastav gdje su neke brigade imale trećinu vojnika muslimanske nacionalnosti, koji su ušli u brigadu HVO tek nakon oslobođenja Stoca. HVO ih je uvježbao i naoružao, a u brigadi „Bregava“ bili su gotovo isključivo Muslimani. Odbili su iz “Bregave” Nakon zapovijed za povlačenje. Nakon saznanja o pripremama za napad, pripadnici HVO-a 19. travnja 1993. uhitili su zapovjedništvo brigade i razoružali oko 700 vojnika koji su ih planirali napasti. Istovremeno, sjevernije od Stoca, ABiH je na konjičkom i jablaničkom području nastavljala napade koji su se 9. svibnja proširili i na Mostar. Snage ABiH pokrenule su 13. srpnja napadnu akciju prema Stocu, Čapljini i Dubravskoj visoravni. Nakon teškog poraza ABiH na Dubravama, morali su se povući ka Blagaju. Nakon toga su djelovali samo preko jakih diverzantsko-izviđačkih grupa.Pripadnici HVO-a 3. kolovoza 1993. godine su izvršili deportaciju Bošnjaka iz općine Stolac prema crtama Armije Bosne i Hercegovine u Blagaju. Protjerani stolački Bošnjaci utočište su pronašli u istočnom Mostaru, a time je stvoren još veći pritisak istočni dio grada Mostara i njegove ograničene mogućnosti.

Napad na Vrde

Krajem kolovoza 1993. godine, Armija BiH ponovno pokušava nastaviti prodore dolinom Neretve. Sefer Halilović se ponovno vraća na ovo područje 30. kolovoza, kada je po zapovijedi zapovjednika Armije BiH Rasima Delića postavljen za čelnog čovjeka “Isturenog komandnog mjesta Štaba Vrhovne komande (IKM)” sa sjedištem u hidrocentrali Jablanica. Početkom rujna 1993. godine, pristižu jedinice iz okolice Sarajeva, koje se raspoređuju u borbeni poredak. Dana 6. rujna 1993. počinje žestoki napad na HVO na pravcu Vrda. Vrdi se nalaze sjeverozapadno od Mostara i da su, kojim slučajem, Vrdi u tom napadu pali, obrana zapadnog Mostara bi bila jako teška. Vojnici HVO-a su zaustavili su ovaj napad te tako obranili svoje položaje i hrvatsko stanovništvo u Mostaru, a pripadnici Armije BiH u tijeku operacije izvršile su više pokolja civilnog stanovništva i zarobljenih vojnika HVO-a, te su uništavali i pljačkali hrvatsku imovinu.

Užasan zločin u Grabovici

Užasan zločin je počinjen u selu Grabovici od strane postrojbi Armije BiH (vidi Pokolj u Grabovici 9. rujna 1993.). Selo Grabovica se nalazi na granici mostarske i jablaničke općine. U zoru 9. rujna 1993. počeo je zločin nad civilnim hrvatskim stanovništvom. Vojnici Armije BiH su ubijali redom Hrvate, ne gledajući na godine i spol, a seljani su gubili živote samo zato što su bili Hrvati. Seljani su teško mučeni, odsijecane su im glave, leševi su bacani u kanjon Neretve. Jedan Hrvat je razapet na križ, a glava mu je odrubljena i nabijena na kolac pokraj križa. Njegovoj ženi izvadili su srce i pekli ga na vatri. U obranu svojih susjeda Hrvata digle su se susjede Bošnjakinje, ali su i one ubijene od strane svojih sunarodnjaka. O ovome zločinu znao je vrh bošnjačkih vlasti u Sarajevu i Armije BiH. Godinama nakon rata ulaz u selo Hrvatima je bio zabranjivan, a nikakav istražni postupak kojim bi se kaznili zločinci nije pokrenut.

U ratnom sukobu između Hrvatskog vijeća obrane i Armije Republike Bosne i Hercegoine na području općine Mostar, Hrvati su imali 80 ratnih žrtava, od toga je bilo 19 zarobljenih i ubijenih vojnika HVO-a, 1 dijete i 60 odraslih civila. U Mostaru, u bošnjačkim logorima, bilo je zatočeno 672 Hrvata od kojih je ubijeno 77./Wikipedia/HMS/

General tzv. Armije BiH otvoreno priznao zbog čega se BiH danas nalazi u nezavidnoj situaciji

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari