Pratite nas

Komentar

Željko Sakić: Kandidaturu Vesne Pusić za glavnu tajnicu UN-a povijest vam neće oprostiti!

Objavljeno

na

Kandidatura Vesne Pusić za glavnu tajnicu UN-a prvorazredni je politički skandal. Vesna Pusić trenutno je potpredsjednica Hrvatskog sabora. Naime, službena internetska stranica posvećena njezinoj kandidaturi za glavnu tajnicu UN otvorena je i na njoj je vidljivo da je svoju kapanju započela, 4. travnja 2016.g. te da boravi u New Yorku. U narednim danima sastati će se sa stalnim predstavnicima Vijeća sigurnosti, obavit će javne intervjue pred stalnim predstavnicima država članica, a dat će i prostor nevladinim udrugama i organizacijama. S obzirom da je Vesna Pusić na zatvorenom sastanku 11 zemalja, 26. rujna 2013.g. u New Yorku samovoljno priključila Hrvatsku asocijaciji 11 zemalja tzv. “LGBT Core Group”, iako za to nije dobila mandat Hrvatskog sabora, može se pretpostaviti koje će organizacije i grupe promovirati. Glavno predstavljanje Vesna Pusić će imati u srijedu 13. travnja 2016.g. Podrazumijeva se kako će troškove njezine kandidature platiti hrvatski porezni obveznici.

Možete li zamislti situaciju u kojoj DK i Most u tehničkom mandatu kandidiraju primjerice, Mirjanu Petir, a onda je nakon preuzimanja vlasti, Ivo Josipović i Zoran Milanović, ostave kao kandidatkinju za glavnu tajnicu UN?

Tko stoji iza kandidature Vesne Pusić?

Stranka iz koje dolazi Vesna Pusić HNS je potpuno anacionalna, neoliberalna, klijentelistička, te s najviše osumnjičenih i osuđenih članova u odnosu na broj dužnosnika koji su obnašali funkcije. Njezini članovi nanjeli su nemjerljive političke štete Hrvatskoj. Stipe Mesić je s liste HNS-a izabran za predsjednika, a njegovo lažno svjedočenje na Haaškom sudu, bilo je temelj za sve Haaške optužnice u kojima je hrvatsko državno i vojno vodstvo optuženo za navodne zločinačke pothvate.

Sadašnji europarlamentarac HNS-a Jozo Radoš je za vrijeme Račanove Vlade u svojstvu ministra obrane učinio katastrofalan potez štetan za nacionalnu sigurnost. Omogućio je „Globusu“ objavljivanje transkripata tajno snimljenih razgovora Slobodana Miloševića. Tako je onemogućio daljne praćenje komunikacije tadašnjeg srbijanskog političkog vrha.

Ideološka matrica HNS-a najbolje je sadržana u izjavi sadašnjeg kandidata za predsjednika HNS-a Ivana Vrdoljaka koji je rekao;“ Ne možemo biti partneri stranci koja ima crnokošuljaše u koaliciji.”

Vanjsku politiku u RH vodi premijer Orešković, potom, MVP koje vodi Miro Kovač i predsjednica republike, koja je sukreatorica vanjske politike. Zadnje što sam od Kovača čuo o tome izrečeno je 4.ožujka 2016. g. u jednoj TV emisiji; „Želi li da nova Vlada podrži njezinu kandidaturu za glavnu tajnicu UN-a, Vesna Pusić se mora zamisliti hoće li dalje kritizirati i napadati tu Vladu ili ne .“

Vesna Pusić simbol je antihrvatskog djelovanja već više od dvadeset godina

Još 1993. godine, u Muzeju Mimara u Zagrebu, sa svojim političkim istomišljenikom Slavkom Goldsteinom, organizirala je Okrugli stol pod naslovom: „Hrvati i Srbi na kojem je negiran Domovinski rat, tvrdeći da u stvari nema ni agresora ni žrtve, da se radi o dogovorenom ratu Miloševića i Tuđmana, radi komadanja Bosne i Hercegovine.

Saborsku deklaraciju u Domovinskom ratu nazivala je sramotom te, tvrdila da je Hrvatska agresor na BiH. Tražila je ukidanje prava glasa u Hrvatskoj za bosanske Hrvate i omalovažavala ih izjavom da su „na niskoj civilizacijskoj razini da bi mogli dopisno glasovati.” Javno i višekratno je podržavala pravo Srbije da sudi hrvatskim braniteljima.

Izjava Vesne Pusić da na Bleiburgu ‘nisu svi nevine žrtve već nisu sudskim procesom proglašeni krivim’, dovoljno je kompromitirajuća za osobu koja se smatra kompetentnom za glavnu tajnicu UN.

Vesna Pusić djelila je državni novac „svojim udrugama“: Tako u jednom navratu isplaćuje tri milijuna kuna Documenti, GONG-u, i Babe-e. Ona je samovoljno dodijelila novce poreznih obveznika za „Prevenciju zaraznih bolesti u Tanzaniji”, za „Izgradnju kapaciteta ukrajinskih OCD-a, za istražvačko dokumentacijski rad na teškim kršenjima ljudskih prava“, kako glasi projekt Documente kojeg vodi Vesna Teršelič u suradnji sa bratom Vesne Pusić, Zoranom Pusićem, predsjednikom nadzornog odbora Documente.

Katasrofalne posljedice kandidature

U tijeku je žalbeni postupak pred Haaškim sudom u predmetu “Prlić i drugi” u kojem su najviši hrvatski dužnosnici, Tuđman, Šušak i Bobetko, nepravomoćnom presudom proglašeni sudionicima udruženog zločinačkog pothvata u svrhu etničkog čišćenja dijelova BiH, te njegovo pripajanje Hrvatskoj. Haaški je sud i šestoricu bosanskohercegovačkih Hrvata u svibnju 2013. nepravomoćno osudio na kazne od 10 do 25 godina zatvora.

S obzirom na poziciju Vesne Pusić koja je, potpredsjednica Hrvatskog sabora bila MVP i stavove koje je iskazala prema ratnom sukobu u BiH, njezina kandidatura dati će joj dodatni legitimitet, kod sudaca kompromitiranog Haaškog suda. Samim citiranjem njenih mišljenja, u ovim okolnostima, biti će nemoguće obraniti optužene bosanske Hrvate.U tom slučaju posljedice koje će nastupiti za Hrvatsku biti će katastrofalne.

No kome ja ovo pišem? Onima koji vjerojatno već sada smišljaju izgovore i razloge kojima će narodu objasniti, kada dođe trenutak, zašto su povukli blokadu poglavlja 23  Srbiji, koja naravno, neće ispuniti zahtjev o povlačenju Zakona o univerzalnoj jurisdikciji, prema kojemu je u Srbiji presuđeno hrvatskom branitelju Veljku Mariću.

Na koncu pitanje za naše političke elite, koje su se toliko puta pokazale nedorasle okolnostima. Što ćete, ukoliko suprotno vašim očekivanjima, Vesna Pusić bude izabrana za glavnu tajnicu UN-a?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Dr. Ante Nazor opovrgnuo Milorada Pupovca i njegov pokušaj relativizacije odgovornosti za ‘Oluju’

Objavljeno

na

Objavio

Saborski zastupnik i predstavnik srpske manjine Milorad Pupovac, održao je medijsku konferenciju 20. rujna na kojoj je između ostaloga ponovio više puta demantiran broj o 250 000 izbjeglih Srba tokom VRO Oluje, te je sarkastično ustvrdio da bi onima ga prozivaju bilo bolje da se bave negiranjem Jasenovca.

Povodom njegove medijske konferencije, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskoga rata, dr. Ante Nazor za Narod.hr komentirao je tvrdnje zastupnika Pupovca:

Saborski zastupnik Milorad Pupovac održao je konferenciju za medije vezanu uz zahtjev hrvatskih branitelja da se sazove tematska sjednica o neprocesuiranju ratnih zločina iz Domovinskog rata. Na konferenciji je, između ostaloga, spomenuo „egzodus i stradanje Srba iz Hrvatske, njih više od 250.000“ tijekom Domovinskog rata, odnosno tijekom operacije „Oluja“, te da je za zločine nakon Oluje procesuirano onoliko osoba “koliko se može nabrojati na prst jedne ruke” (tj. jedna?).

Ante Nazor: “Spominjući „egzodus“, zapravo odlazak, 250.000 osoba srpske nacionalnosti tijekom Domovinskog rata, odnosno tijekom „Oluje“, jer je to rečeno u kontekstu osvrta na sudjelovanje na skupu u Bačkoj Palanci, zastupnik u Hrvatskom saboru Milorad Pupovac opet je pokazao nemar prema brojevima, odnosno nekritičko i neznanstveno prihvaćanje teza koje veći dio srpske historiografije i srpskih političara pokušava nametnuti, ne samo kad je riječ o „Oluji“, nego i o Drugom svjetskom ratu. Neznanstvena interpretacija događaja, izmišljanje slučajeva i pretjerivanje u isticanju njihova značaja, prigovaranje drugima, a zanemarivanje vlastitih postupaka, te preuveličavanje broja žrtava na mjestima na kojima je zaista počinjen zločin nad Srbima, značajke su njegovih javnih nastupa, ali i javnih nastupa sadašnjega političkoga vodstva Srbije u kojima se spominje Hrvatska. U svom govoru na konferenciji za medije u Hrvatskom saboru saborski zastupnik Milorad Pupovac nije usporedio Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom, kao što je to učinio predsjednik Srbije, ali je ističući nepostojeću „opasnost od ustašoizacije hrvatskog društva“ svjesno preuveličao marginalne pojave u državi u kojoj se ni Vlada RH ni predsjednica RH ni Hrvatski sabor ne mogu optužiti za tako nešto.

Vodstvo SAO Krajine od 4. siječnja 1991. ne priznaje hrvatsku vlast

Kao argument za tvrdnju o stradanju Srba u Domovinskom ratu naveo je i „traume ljudi srpske nacionalnosti koji su 1991. i 1992. morali potpisivati izjave o lojalnosti“, potpuno zanemarivši kontekst vremena u kojem je, primjerice, odluka od 10. siječnja 1991. da se djelatnicima Ministarstva unutarnjih poslova RH zadržavanje radnog odnosa i isplata plaće uvjetuje potpisivanjem izjave o lojalnosti Republici Hrvatskoj, bila reakcija na odluku vodstva „SAO Krajine“ u Kninu od 4. siječnja 1991. da na tom području prestaju važiti ingerencije MUP-a RH. I tadašnje pobunjeničko, velikosrpski orijentirano vodstvo “SUP-a SAO Krajine”, koje više nije priznavalo hrvatsku vlast, ali je očekivalo plaće od hrvatske države, to je ocijenilo “provokacijom” i “oduzimanjem dostojanstva” njegovim pripadnicima, obrazlaže dr. Ante Nazor.

“U govoru je istaknuta opredjeljenost za demokratski i antifašistički karakter ove zemlje. Demokratski karakter suvremene Hrvatske već 28 godina, između ostaloga, potvrđuje i činjenica da svi legalno izabrani saborski zastupnici imaju pravo javno izreći svoje mišljenje. To je vrijednost koju treba sačuvati i za koju se vrijedi boriti. Naravno, trebala bi postojati i politička odgovornost za izrečeno, posebice kad se neutemeljeno optužuje Hrvatska za prekrštavanje Srba u Domovinskom ratu, kad se javno tvrdi, bez ikakvog dokaza, da su se „masovni zločini nad Srbima u Domovinskom ratu dogodili već u prvoj polovici 1991., a vjerojatno i ranije“, kad se prešućuje skandalozno, metodom isljednika iz totalitarističkih sustava objavljivanje Biltena vlastitoga Vijeća u kojem urednica, bez ikakvoga relevantnog argumenta proziva pojedince za šovinizam…

I Savka Dabčević Kučar događanja u Srbu 27. srpnja pripisala protuhrvatskom karakteru

Glede pozivanja na „antifašistički karakter ove zemlje“, treba primjetiti da antifašizam, kao civilizacijski pojam suprotstavljanja fašizmu, zasigurno nije ono što se obilježava svake godine 27. srpnja u Srbu, to najbolje znaju Hrvati s područja Grahova, Drvara, Boričevca… Uostalom, o „antifašističkom“, a zapravo protuhrvatskom karakteru događanja u Srbu 27. srpnja, očitovala se i sudionica antifašističkog pokreta Savka Dabčević Kučar”,ističe dr. Ante Nazor.

“Takvi govori, u kojima se potpuno ignoriraju znanstveno utemeljeni rezultati novije hrvatske historiografije o Drugom svjetskom ratu i Domovinskom ratu, zapravo su u službi pokušaja prikrivanja činjenica o uzroku i karakteru rata u Hrvatskoj 1991., a potom i u BiH, kao i izbjegavanja odgovora na pitanje tko je odgovoran za vojnu opciju rješavanja problema okupiranih područja u Hrvatskoj. Masovni odlazak Srba iz Hrvatske u Domovinskom ratu, odnosno uoči i tijekom operacije “Oluja”, zaista je tragedija srpskoga naroda u Hrvatskoj, bez obzira na to radi li se o 100.000 – 150.000 ljudi (u Izvješću Vlade RH iz 1998. spominje se broj od oko 130.000) ili preuveličanih 250.000, pa čak i 300.000 ljudi, kako se navodi u nekim srpskim izvorima o “Oluji”.

No, ono što je prešućeno na spomenutoj konferenciji za medije, a što uporno prešućuje i srbijansko vodstvo u Beogradu, jest činjenica da je zbog isključive i bahate srpske, odnosno velikosrpske politike, za “Oluju”, pa tako i za odlazak Srba uoči i tijekom “Oluje”, odgovorno tadašnje srbijansko vodstvo u Beogradu i vodstvo pobunjenih Srba u Kninu. Oni su odbili prihvatiti sve mirovne inicijative Vlade RH i međunarodne zajednice, u kojima okupirano područje RH nije predviđeno kao sastavni dio Srbije ili kao posebna srpska država izvan granica Hrvatske, uključujući i “Plan Z-4” kojim su početkom 1995. najmoćnije svjetske sile ponudile Srbima u Hrvatskoj “državu u državi” na području 11 općina gdje su prema popisu stanovništva iz 1991. imali natpolovičan broj stanovnika. Upravo podatci iz srpskih izvora potvrđuju da je političko i vojno vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj 4. kolovoza 1995. naredilo evakuaciju stanovništva iz okupiranih područja Dalmacije i Like; u 16.45 sati “Vrhovni savjet obrane RSK” donio je odluku o evakuaciji, koju je potpisao Mile Martić, a pola sata kasnije, točnije – u 17.20 sati, ona je ovjerena u Glavnom štabu SVK, kod zapovjednika SVK generala Mile Mrkšića.

Krajem 1991. u Hrvatskoj je već bilo oko 536 000 prognanika, uglavnom Hrvata

Dakako, u spomenutom obraćanju medijima, kao što to učestalo radi i srbijansko vodstvo u Beogradu, prešućeno je koliko je Hrvata prognano u napadima srpskih snaga od 1991. i koliko je Hrvata u srpnju 1995. već četiri godine čekalo povratak svojim, uglavnom razrušenim domovima na okupiranom području Republike Hrvatske, što je vrlo važno za razumijevanje uzroka i posljedica “Oluje”.

Podsjetit ću, krajem 1991. u Hrvatskoj je već bilo oko 536.000 prognanika, uglavnom Hrvata, protjeranih iz svojih domova u napadima srpskih snaga. U 1992. zabilježen je maksimum humanitarne krize u Hrvatskoj, s oko 800.000 prognanika (iz Hrvatske) i izbjeglica (iz BiH i SRJ, odnosno Srbije, Vojvodine, Kosova i Crne Gore), što je bilo više od 15% ukupnog stanovništva Hrvatske” (“Izvješće Vlade Republike Hrvatske o dosadašnjem tijeku povratka i zbrinjavanju prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba”. S obzirom na dostupne podatke o broju prognanika i izbjeglica u Hrvatskoj na kraju 1992. (1. prosinca 1992. u Hrvatskoj je bilo 663.493 prognanika i izbjeglica: 260.705 prognanika i 402.768 izbjeglica), u broj od 800.000 prognanika i izbjeglica vjerojatno su bile uključene i osobe koje su izbjegle u inozemstvo. Naime, procjenjuje se da je izvan Hrvatske, u inozemstvu, uglavnom u zapadnoeuropskim zemljama, 1991. bilo oko 148.000 izbjeglica iz Hrvatske, a 1992. oko 136.000.

Znakovita je i procjena da je početkom 1994. u “RSK”, odnosno na okupiranom području RH, bilo manje od 8000 Hrvata u odnosu na 219.000 koliko ih je na tim područjima živjelo prije rata (Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995., Zagreb, 2005., 396). U srpnju 1995., neposredno uoči operacije “Oluja”, na slobodnom teritoriju RH bilo je 384.664 prognanika i izbjeglica (192.828 prognanika i 187.796 izbjeglica) (Pravo na Dom, ur. Slobodan Lang i Branko Pek, 2011.). Njima je povratak svojim domovima onemogućavala tadašnja isključiva politika srpskoga vodstva na okupiranom poručju RH, a omogućila ga je oslobodilačka operacija “Oluja”.

Sve to je prešućeno u govoru na spomenutoj konferenciji za medije, kao što to u sličnim govorima uporno prešućuje i srbijansko vodstvo dok govori o stradanju svoga naroda, jer bi isticanje uzroka rata u Hrvatskoj, te kronologije događaja i razmjera stradanja Hrvata u Domovinskom ratu, razotkrilo neutemeljenost njihovih teza.

Glede procjene mogućega broja Srba koji su Hrvatsku napustili tijekom “Oluje”, iako ta procjena nije najvažnija za razumijevanje događaja, treba uzeti u obzir da je na područjima koja su okupirali Srbi u jesen 1991. (tada okupirano područje bilo je veće od kasnije uspostavljenih područja pod zaštitom UN-a), prema popisu stanovništva iz 1991. od ukupno 549.083 stanovnika živjelo 287.830 (52,4%) Srba, što je nešto manje od polovice (49,5%) od ukupnog broja (581.663) Srba u RH. Istodobno, 293.833 ili 50,5% Srba živjelo je na slobodnom području RH.

Također, treba uzeti u obzir da je, uz protjerano hrvatsko i drugo nesrpsko stanovništvo, okupirano područje RH, na kojem su pobunjeni Srbi osnovali “RSK”, nakon 1991. iz egzistencijalnih razloga napustio i znatan broj Srba. Podatci o tome su različiti, navest ću neke iz srpskih izvora i “službenih” jugoslavenskih publikacija, koji navode na zaključak da je podatak o “250.000 Srba izbjeglih u operaciji ‘Oluja’” (dakle, iz UN sektora Sjever i Jug) preuveličan:

– oko 100.000 Srba iselilo se iz “RSK” (okupirano područje RH) do kraja 1992., a iseljavanje se nastavilo;
– prema podacima Glavnog štaba SVK iz lipnja 1993. (koji se s obzirom na ostale ovdje navedene podatke čine preuveličanim), na okupiranim dijelovima Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije (koji će biti oslobođeni operacijom “Oluja”) živjelo je 268.795 stanovnika;
– krajem 1994. u SR Jugoslaviji (ne računajući ostale države) živjelo je oko 80.000 Srba iz “RSK”, a zbog političkih i ekonomskih prilika na tom području iseljavanje stanovništva nije se smanjilo ni u 1995. (Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995., Zagreb, 2005., 172-173);
– u siječnju 1995. u SR Jugoslaviji registrirano je 252.619 izbjeglica iz Hrvatske: 198.819 iz UNPA zona, odnosno okupiranoga područja RH, i 53.800 s područja pod kontrolom Vlade RH, uključujući i obitelji “starešina” JNA koja se povukla iz Hrvatske (podatke su za potrebe Vlade RH pripremili Slobodan Lang i Branko Čulo);
– sredinom 1996. u SRJ je bilo registrirano 314.689 Srba iz Hrvatske, od toga 229.232 s područja koja su oslobođena operacijom “Oluja”: 93.347 iz Dalmacije (sektor Jug) i 135.885 iz Banovine, Korduna i Like (sektor Sjever).

Dakako, sve navedene brojeve treba uzeti s oprezom, jer se statistički podaci o stanovništvu na okupiranom području RH od 1992. do 1995. razlikuju od izvora do izvora, no sigurno je da su mnogi od 229.232 Srba registriranih u SRJ sredinom 1996. kao osobe s područja koja su oslobođena operacijom “Oluja”, u SRJ došli prije te oslobodilačke operacije.

O točnosti izjave da je za zločine nad Srbima nakon „Oluje“ procesuirano onoliko osoba “koliko se može nabrojati na prst jedne ruke” (tj. jedna?), govore službeni podatci:

Protiv osoba koje su sudjelovale u kriminalnim radnjama tijekom i neposredno nakon “Oluje” hrvatska vlast je do rujna 1999. podnijela 3978 kaznenih prijava; na hrvatskim sudovima je povodom podignutih optužnica doneseno 1949 presuda, a od tog broja 1492 osobe hrvatske nacionalnosti osuđene su na odgovarajuće kazne: od 26 osoba optuženih za ubojstvo, do rujna 1999. pravomoćnom presudom na kazne zatvora u trajanju od jedne do 15 godina osuđeno je 12 osoba, a osuđujuća presuda zbog ubojstva s kaznom zatvora u trajanju od jedne i pol do 20 godina do tada je izrečena za još tri osobe (Bijela knjiga o suradnji RH s Međunarodnim sudom u Haagu, Zagreb, rujan 1999.).

I nakon toga nastavljene su istrage, pa je do sredine 2011. u vezi kaznenih djela počinjenih za vrijeme i neposredno nakon operacije “Oluja”, kad je riječ o žrtvama, ukupno evidentirano 47 osoba; od toga su zbog ubojstva 21 osobe procesuirana 33 počinitelja, a počinitelji ubojstava 26 žrtava nisu otkriveni (podaci Državnoga odvjetništva RH do sredine 2011.).

Spomenuta izjava o broju procesuiranih zločina „koliko se može nabrojati na prst jedne ruke“, sugerira kako se zločini nad Srbima u Hrvatskoj ne istražuju i ne procesuiraju. Stoga treba podsjetiti da je u Hrvatskoj do sada pronađeno 150 masovnih i oko 1200 pojedinačnih grobnica sa žrtvama srpskih zločina u Domovinskom ratu (prema podacima Uprave za zatočene i nestale Ministarstva branitelja RH, do kraja 2017. iz masovnih, pojedinačnih i zajedničkih grobnica ekshumirani su posmrtni ostaci 5131 osobe, od kojih su završno identificirani posmrtni ostaci 4196 osoba ili 81,7%). Tek kad se navedenim brojevima pridoda podatak koliko je do sada procesuiranih počinitelja zločina nad Hrvatima, može se donijeti relevantan zaključak o procesuiranju svih zločina, odnosno o mogućoj selektivnosti istraživanja prema etničkom načelu… Sve ostalo je politikanstvo i svjesno obmanjivanje javnosti, zaključio je dr. Ante Nazor na Narod.hr.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Miro Bulj: Milorade šutio si u Bačkoj Palanci!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Miro Bulj prokomentirao je gostovanje Milorada Pupovca u HRT-ovoj emisiji “Nedjeljom u 2” s naglaskom na njegov odgovor na pitanje zašto se nije odredio prema Vučićevom govoru u Baškoj Palanci, na što je odgovorio “Jeste li ikada mene čuli da sam ja rekao da je Hrvatska ustaška država?”

Milorade nismo to čuli od tebe, ali te nismo ni čuli kako reagiraš u Bačkoj Palanci. Nismo te vidjeli ni kako odlaziš s te tzv. komemoracije. Šutio si poslušnički, kao zaliven dok si stajao uz rame svoga vođe, Šešeljevog huškača, četnika Aleksandra Vučića. Šutio si i nisi otišao kad je usporedio Hitlerovu Njemačku s Hrvatskom u kojoj si baš ti Milorade na vlasti zajedno sa HNS-om i HDZ-om.

Šutio si Milorade!

 

Milorade, slažem se s tobom, vrijeme je da se konačno progovori o svemu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari