Pratite nas

Kolumne

Zemlja u kojoj i masline i kosti govore TITO!

Objavljeno

na

Čitateljska publika euro-demokršćanskog političkog profila već je navikla u revijalnom dijelu tradicionalno joj namijenjene dnevne novine viđati priloge tipa “kraljica karnevala strastvenim poljupcem zaprosila svoju dugogodišnju partnericu” uz prigodan popratni slikovni materijal. Naučila je i strpljivo primati packe poput one kako naša licemjerna (dakle, konzervativna) javnost, eto, može podnijeti Disneyjev crtić u kojem ljepotica ljubi zvijer, ali ne i onaj u kojem se ljube dva muška lika. Glasilu takvih uređivačkih navada na raspolaganju je ostalo doista malo prostora da iznenadi svog vjernog čitatelja. Jer da se ne tiska u većem formatu, bilo bi ga sve teže razlikovati od podlistka u izdanju iste izdavačke kuće – one brošure formata “Mikijevog zabavnika”, mada ne tako ozbiljnog, a bome ni zabavnog sadržaja. Ipak, pred koji je dan u rubrici unutarnje politike objavljena vijest koja nesumnjivo predstavlja veliki korak naprijed prema mlađem bratu, toliko velik da možda trgne iz sna i već napola skuhanog tradicionalnog čitatelja.

Naslov u kojem stoji da je 80 istarskih maslina “napisalo” riječ “TITO” sugerira da se radi o senzaciji svjetskih razmjera, spontanom rastu samoniklog raslinja koji je urodio “inteligentno” dizajniranim rezultatom. Hoće se reći da u tom “slobodarskom” kraju već i masline, a ne samo vrapci na grani, dižu čelo i kroče smjelo u čast Tita maršala. Istina, u samom se tekstu najavljenom bombastičnim naslovom pomalo stidljivo navodi da su masline zasađene negdje sredinom osamdesetih iz čega se razabire da stabla ipak nisu svojevoljno odlučila ispisati navedeni natpis. Čini se da ih je na to privoljela neka “nevidljiva” ruka što, stoji u članku, potvrđuju i stariji mještani, iako se s obzirom na vrijeme sadnje toga zacijelo sjećaju i žitelji srednje životne dobi, tada Titovi pioniri. No, trebalo je u vijest udahnuti i nostalgični dah starine kako bi se promovirao turistički potencijal ove atrakcije koja je, tvrde domaćini, već sad predmet znatiželjnih upita sa svih strana svijeta. Pri tom se ne precizira stižu li ti upiti mahom sa strane Havane, ili ipak Pjongyanga, ili nekog drugog zaboravljenog zemaljskog kutka u kojem vrijeme tako sporo prolazi da Tito još nije stigao biti zaboravljen. Ali se zato kao ilustracija glasa naroda bilježi izjava izvjesne Poljakinje udane u tom kraju – a iz čijeg bi se godišta i pravovjernih misli moglo naslutiti da se radi o prigodnom “daru” generala Jaruzelskog prijateljskom jugoslavenskom socijalističkom narodu – kako je Tito iznimno važan Istranima. Premda je pomalo začudno kako u maslinarskoj regiji broj 1 u svijetu toliku popularnost uživa ličnost koja se u svojoj primarnoj djelatnosti, doduše, uspjela zadržati na svjetskim top listama, ali tek na solidnom 10. mjestu. No, možda je tajna veza između maršala i maslina u tome što je u njegovo vrijeme maslinarska regija, danas broj 1 u svijetu, tada bila tek broj 10. Naravno, ako je uopće i bila rangirana.

Unatoč silnom uloženom trudu, izgleda da je u pripremi priloga došlo i do stanovitog propusta. Tako su čitatelji “konzervativne” tiskovine ostali uskraćeni za mišljenje aktualnog predsjednika Titove partije koji bi se zacijelo složio sa stavom upitanih mještana da masline ne treba rezati. Ipak, čitatelje bi vjerojatno više zanimalo ima li dotični u planu, dođe li na vlast, zasaditi još i više maslina, pa proširiti maslinik “TITO” nekim prikladnim dodatkom –  recimo, “PARTIJA-OMLADINA-AKCIJA”. Ali zato autorica ne propušta citirati izaslanika društveno-političke sekcije lokalnog kartela u Bruxellesu kojeg je, čini se, uznemirila uspostava nekakvog Vladinog povjerenstva. Onog koje bi se trebalo izjasniti o nedemokratskim režimima, kad već ne totalitarnih. Stoga je zabrinutost za sudbinu “samoniklih” maslina upotrijebio kao preventivnu mjeru odvraćanja komisije od neadekvatnog vrednovanja lika i djela voljenog maršala. Radi se o predstavniku kartela koji djeluje po modusu operandi posve nalik onome karakterističnom za slične organizacije sa sjedištem na jugu Italije. Opet, postoje tu i neke razlike! Talijanske posestrime moraju iz vlastitih izvora plaćati svoje ljude u državnim institucijama, policiji, pravosuđu i medijima, dok se istarska (mada bi u ovom kontekstu možda bilo prikladnije rabiti atribut “istrijanska”) varijanta ne treba time zamarati. Posve legalno joj je na raspolaganju kompletna prateća državna infrastruktura – prava mala država u državi. I dok se u mutne poslove talijanskih joj parnjaka katkad uplete središnja država i kazneno ih procesuira, istarska sestrica, kao nekim prešutnim dogovorom, uživa pod staklenim zvonom. I onda još s vremena na vrijeme uvrijeđeno zaprijeti kako će nekud otić’. Ma kuda? Zar tamo gdje se takva praksa kažnjava?

Unatoč istovjetnosti prirode i mehanizama djelovanja, porijeklo i motivacija nastanka ovih dviju hobotnica bitno se razlikuju. Dok je M.A.F.I.A. na Apeninima i gravitirajućim im otocima izvorno nastala kao izraz domoljubnih nagnuća u borbi protiv stranog osvajača (Francuza), nasuprot tome istarska je inačica tek ostavština jugokomunističkog totalitarizma. Zapravo, radi se o vješto podmetnutom implantatu zavojevača, tuđinca s BG adresom, sa svrhom širenja nesnošljivosti prema ZG središnjici i matici vlastitog naroda u vrijeme bilo kakve naznake buđenja nacionalne svijesti. U tom smislu priča s početka sedamdesetih ovdje je doživjela samo reprizu devedesetih, a traje i danas. Unatoč ovim, ne tako nebitnim razlikama, ono što povezuje sestrice s ovu i onu stranu Jadrana svakako je neobično kratak prosječni životni vijek njihovih srednje i više pozicioniranih, nazovimo ih tako, dužnosnika. Isti je, naime, na razini onog Burkine Faso ili, primjerice, suvremenih rock-zvijezda.

Za razliku od maslina koje predstavljaju simbol života i sveto drvo, a što se ne propušta navesti u spomenutom novinskom hvalospjevu, istovjetan se natpis može naći i na mnogim drugim mjestima, samo što se tamo pojavio nekoliko desetljeća ranije tako da se toga doista mogu sjećati samo oni najstarije životne dobi. Doduše, natpis se ne pojavljuje na licu zemlje nego na njezinu naličju. Štoviše, u samoj joj utrobi. Naime, sondaže tla pokazuju da natpis, ili možda bolje potpis TITO tvore i brojni ljudski posmrtni ostatci, koje nikako ne bismo mogli prispodobiti znaku života, upravo suprotno. Već desetak kilometara sjevernije od “atraktivnog” maslinika u kraškim fojbama brojne kosti šapuću TITO. Krenemo li na sjeveroistok, naići ćemo na tisuće mumificiranih leševa na nekoliko etaža u rudarskom oknu rudnika Barbara, poznatijeg kao Huda Jama, koji oporo škripe TITO, TITO, TITO …. Zaputimo li se malo dalje, čut ćemo kako zubi iz lubanja u tenkovskom rovu Tezno cvokoću TITO. I u jezivoj tišini Jazovke i Macelja kroz kosti umorenih isti ledeni vjetar huči – TITOOOO… I tako tko zna gdje sve ne, čitavim podzemljem od Bleiburga do Vardara …

U glavnome gradu svih Hrvata, Zagrebu, gdjegod se zabode lopata, tako i nedavno prilikom pripremnih radova za izgradnju Sljemenske žičare, na površinu izbijaju kosti koje nam opet potiho govore TITO. Kako je danas u gornjem šumovitom predjelu grada, tako je prije 30-40 godina bilo i u donjem, sad već izgrađenom dijelu. Tada bi iskopane kosti bivale transportirane u Jasenovac kojem ne nedostaje imena žrtava, ali kronično pati od manjka kostiju za sva ta imena. A i tamo su kosti već odavno “ispisale” TITO. One prevezene osamdesetih su samo taj potpis podebljale. Doduše, ne s namjerom da on ne izblijedi, nego kako bi se krivotvorio jedan drugi potpis, jedno drugo slovo… Upravo ono koje su na dugmadi i kapama nosili oni čije su kosti na nebrojenim stratištima “ispisale” TITO. Puno je, puno,…, puno previše kostiju onih koji su morali umrijeti da bi masline koje pjevaju himnu Titu maršalu mogle zaživjeti i poput neke invazivne vrste gušiti ostalo raslinje, autohtono i prirođeno tisućljetnom životu sredine u kojoj ih je ruka Zloga upravo s tom nakanom i posadila.

I zato je bitno odgovoriti tko je bio TITO, ili bolje što je to bilo TITO. Da ne bi oni koji će doći poslije nas za koju stotinu godina nagađali je li nepreglednu nisku ljudskih kostiju na prostoru između Vardara i Triglava prouzročio pad meteora, ili da su ga možda poharali vanzemaljci. Iako, zasad, sve sluti na to da se hobotničin briselski aparatčik – otac Jugoslava, kako ga je svojedobno u Saboru okarakterizirao jedan kolega, a ne ćemo pogriješiti dodamo li tome i “sin Jugoslavije” koji je lijepo profitirao od samostalne Hrvatske – prerano uzjogunio. Jer potpun odgovor na to pitanje, po svemu sudeći, zahtijeva neko drugo vrijeme. Vrijeme u kojem se fašizam ne će vraćati pod krinkom “antifašizma”.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Samo rasisti i islamisti poštuju Haaški sud

Objavljeno

na

Objavio

To sam rekao još 2005. nakon izjave Iustitiae et pax HBK koja ga je okvalificirala kao rasistički. Prije Praljka, prije Gotovine, prije svih drugih farsi.

Međunarodni haaški sud za bivšu Jugoslaviju utemeljilo je jedno političko (!) tijelo Ujedinjenih naroda u kojemu su glavnu riječ vodile velike sile koje su, kako svjedoči i desna ruka Del Ponte, Florance Hartmann, uz pomoć svojih špijuna u Tribunalu vodile ciničnu politiku optuživanja kojoj cilj nije bio pravo, pravda i žrtve, već njihovi geopolitički i ekonomski interesi u raspadnutoj Jugoslaviji, poglavito Velika Britanija.

Sud je stoga i završio s radom a da nitko od arhitekata zločina, i korijena svih zala ovdje, od Miloševića preko Ace Vasiljevića i KOS-a, te vojnog vrha JNA-a, nije presuđen. Taj sud time je posijao sjeme novog rata, produbio nemir, a ne mir, falsificirajući povijest. Politički sud s političkim tužbama i presudama.

Nakon oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, ako me netko želi ‘teretiti’ za dvostruke kriterije ili ‘promjenu mišljenja’, napisao sam također da je, kao i prva, tako i oslobađajuća presuda Gotovini djelo političkih igara, a tekst imate na internetu pod ciničnom naslovom ‘Danke USA’.

Rasistički iz dva razloga

Gotovina, kao i Markač, da nije bilo, opet, politike, tamo nisu trebali ni završiti, ali je Sanader štitio ‘kolegu’ Jarnjaka. Da su naši političari politički lobirali kao za Gotovinu ‘tamo gdje treba’ (u sudu ne), i presuda BiH šestorci bi bila drugačija.

Haaški sud za bivšu Jugoslaviju je rasistički iz dva razloga. Prvi što su Sud (Tribunal) ustrojili i njegovim djelovanjem upravljali oni koji su sami trebali biti suđeni za teške ratne zločine, poglavito Velika Britanija i SAD, koji su samo u zadnjih dvadesetak godina u raznim osvajačkim ili ‘preventivnim’ ratovima počinili toliko zločina, masakara nad civilnim stanovništvom, da su srpska agresija i potonji ratovi dječji vrtić za ono što se događalo samo od Afganistana, preko Iraka do tzv. arapskog proljeća.

Očito da su zločine po njima sposobni činiti samo Balkanci, ili oni u Ruandi, dok ovi ‘izvoze demokraciju’, ‘ljudska prava’, a to što usput pobiju milijune civila, žena i djece nazvali su ‘kolateralnom štetom’. Čisti rasistički pristup (međunarodnom) pravu i pravdi. Oni su, uostalom, i blagoslovili Miloševića i dali mu mig da krene ‘disciplinirati’ ‘separatiste’, najprije Slovence, a onda i Hrvate, pri čemu za Vukovar nitko nije presuđen, a Ratko Mladićnije odgovarao za Škabrnju.

Danas pak Hrvatima kao primjer pomirbe daju Francuze i Nijemce, propuštajući reći da se znalo tko je tu zločinac, agresor (Njemačka), a tko žrtva, okupiran (Francuska). Naprotiv, ovdje su ravnotežom krivnje Srbija i Hrvatska stavljene na istu razinu, a u BiH presudom šestorci de facto jedini agresor bila je Hrvatska, dok se u presudi Mladiću takva umiješanost Beograda, i slijepcu jasna, negira. Bagra.

Na drugi razlog koji pokazuje rasističku narav ovog suda ukazala je Iustitia et pax u Lisabonu 2005. napisavši: ‘Sud je osnovan za ratne zločine počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije. Nije osnovan za Hrvate, Slovence, Srbe, Bošnjake, Albance, Makedonce, Crnogorce. No, i pripadnici drugih nacija bili su uključeni u sukob i zločine na ovim prostorima.’

Naime, samo najdrastičniji primjer među mnogima, u zoni odgovornosti nizozemskih i engleskih vojnika i časnika (general Michael Rose) počinjen je genocid u Srebrenici, no pred sudom u Haagu nitko od njih niti je optužen niti presuđen, a trebali su stajati uz bok pred sudom zajedno sa satrapima, Karadžićem i Mladićem. No, budući da je Haaški sud (bio) rasistički, to se nije dogodilo, nije suđeno ni Nizozemcima ni Englezima koji su genocid mirno odgledali, čitaj sudjelovali.

Ne priznajem presudu

Stoga ne priznajem ni presudu šestorci, kao i de facto putem Tuđmana, Šuška i Bobetka Republici Hrvatskoj, jer je, za razliku od Nizozemaca i Britanaca, Republika Hrvatska spriječila Olujom novi genocid u Bihaću, po razmjerima vjerojatno puno stravičniji od Srebrenice. S druge strane, međunarodna zajednica nakon sudjelovanja u zločinu u Srebrenici podijelila je BiH legaliziravši genocid u Srebrenici nazvan Republika Srpska koji su omogućili nizozemski i britanski vojnici i časnici.

BiH nije dijelio Tuđman, već međunarodna zajednica legalizacijom genocida, ista ona koja je poticala Miloševića na agresiju. I nije mu presudila, ali Tuđmanu jest. Fuj!

Presuda šestorci pak daljnji je nastavak dijeljenja BiH od strane međunarodne zajednice, jer je put istrebljenju Hrvata od islamista Izetbegovića sada dobio snažan vjetar u leđa, Izetbegovića čiji je otac, koji je u Bosnu doveo bin Ladenove mudžahedine, danas ISIL – ovce, još osamdesetih u Islamskoj deklaraciji ‘proročki’ napisao: ‘Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija.’

Tko dakle poštuje ovaj sud i njegove presude, i sam je onda rasist, islamist i zagovornik genocida kao puta stvaranja država i entiteta.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

HODAK: Pravda je spora, ali nedostižna

 

Josip Jović: Snijeg je pao, zvijeri ostavljaju tragove

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Pravda je spora, ali nedostižna

Objavljeno

na

Objavio

Pravda je spora, ali nedostižna. DORH je hitno pokrenuo kazneni postupak protiv oficira JNA koji su raketirali 1991.g. Banske dvore. Večernjak, iz njemu nepoznatih razloga, piše da se radi o “bivšem generalu JNA Ljubomiru Bajiću“. Možda su Ljubi oduzeli čin generala k’o što je to svojedobno htio napraviti Stipe Mesić. Ali Bajić je i sada general JNA.

Hrvatska je premala za toliko izdajica misle ognjištari, desničari i hrvatski klerofašisti. S druge strane svjetonazorskih barikada biju se ozbiljnije bitke. Progresivce ne zanimaju izlizane, škripave desničarske ploče o izdajicama, Žikinoj dinastiji, Mesićevim čekovima… njihova paradigma je dijalektička, liberalna i sekularna. Ne zanima ih “tko je s kim i protiv koga“. Oni vode kozmopolitske bitke. Skidaju Trumpa na dnevnoj bazi. Šesta lička u Večernjaku i Jutarnjem rudarski sapuna dasku nestašnom Predsjedniku. Bernard Karakaš u subotu na drugoj strani Večernjaka pun nade kliče: “Zvijezde Hollywooda žrtvovane da bi se došlo do Trumpa. Seksualni predator i prikriveni rasist.

Šesnaest žena u zadnjih trideset godina optužuje Donalda za uznemiravanje. Koja memorija pamćenja. Rasist? Pa sam naziv “Bijela kuća“ je čisti rasizam. Zašto je bjelkinja Monica Lewinsky odabrana da “uznemirava“ Billa Clintona? Zašto za nju nije vrijedilo pravilo o zabrani pušenja? A “zvjezde Hollywooda“ se oduševile s đekom Billom, a sada kreću u boj protiv nemorala i pipkanja. Bože, kako je taj Hollywood po farizejštini sličan nama. Drogiranje, pederluk, Sodoma i Gomora, pedofilija… Ako je istina da Biblija laže, da Sodoma i Gomora nisu uništeni, onda njihovi potomci žive u Hollywoodu. Upravo oni se udružuju, po Večernjaku, kako bi se “nemoralnog“ Trumpa skratilo za glavu – obductio capitis. Dobro, bila bi mu olakšavajuća okolnost da ga je 16 “dečkića“ optužilo za pipkanje. Možda bi mu to liberalni Hollywood lakše oprostio. Svatko najlakše oprašta vlastite grijehe. Međutim, Marina Šerić, Bernard Karakaš, Antonija Handabaka, Željko Trkanjec, Ante Tomić, Jelena Lovrić…i hrvatska progresivna većina ne bi mu nikada oprostila ako izdrži dva mandata u Bijeloj kući.

Mark Twain je rekao: “Kad god se nađete na strani većine, vrijeme je da stanete i razmislite“.

Loading…
Marcel Holjevac je, čitajući presudu “šestorici“, pronašao glupost godine: “časni sud“ kaže da je HVO okupirao Ljubuški…” a Marcel se voli izražavati salonsko akademskim rječnikom pa na to kaže: “o jebemteživote…“ Ali zašto ići u Haag po pikantne debilnosti. Mile Kekin se javio iz Beograda: “Manje inteligentni ekstremi skreću Hrvatsku udesno, želim se vratiti u vrijeme Bate Živojinovića“. Miljenko Jergović se možda želi vratiti u vrijeme Draže Mihajlovića. Podoficir Ante Tomić možda u vrijeme đenerala Veljka Kadijevića. Jurica Pavičić se vjerojatno želi vratiti u vrijeme druga Tita.

Oliver Frljić se možda želi vratiti u vrijeme Grge Anđelinovića daljnjeg rođaka Vesne Pusić. To je bilo vrijeme umjetničkih sloboda. Kad se slobodno i nadahnuto moglo s krovova na Trgu bana Jelačića mitraljirati manje “inteligentne ekstreme“. Dražesni događaj iz slavne hrvatske povijesti dogodio se 5.prosinca 1918.g.“Manje inteligentni ekstremi “ tog su dana organizirali protujugoslavenske demonstracije nakon što je 1. prosinca 1918.g. bila stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U to idilično doba kad su se guske odgegale u, kako bi Krleža rekao, maglu. ”Manje inteligentni“ su tražili republiku, a Grga Budislav Anđelinović se užasnuo i naoružao bivše austrougarske mornare mitraljezima. Kad su se pojavili “manje inteligentni“ republikanci, na Grgin znak, zaštektali su mitraljezi i trinaest ljudi je ubijeno, a sedamnaest lakše ili teže ranjeno. Preživjeli su nešto kasnije dobili od jedne do deset godina robije. A veliko finale, kao da ga je režirao Oli Frljić, dogodilo se 1921.g. u Beogradskoj skupštini. U njoj se naš Grgo pojavio kao novovjeki Tezej. To je, naime, bio jedini antički junak koji se snagom i junaštvom mogao mjeriti s Heraklom. Bio je i jedini koji je imao dva oca, Egeja i Posejdona. Kod Tezeja se nije znalo na koga se taj junak uvrgnuo, u kralja ili boga. Grgo se, međutim, uvrgnuo u kralja, a boga je izdao. Izašao je pred čaršiju i pun sebe izjavio da se ponosi na svoje krvave ruke koje su u smrt poslale preteče naše nezavisnosti za koju su tada život dali: Slavko Šćukanec, Sent Martoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrse, Mato Gašparević, Mijo Staničar, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Varšec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelc, Andro Martinko i Antun Tašnar-Jurčić. I na kraju, ako je netko od čitatelja ove kolumne zamijetio da su o ovom tragičnom događaju iz naše novije povijesti išta ili nešto javili na HRT-u, na Hrvatskom radiju, u emisijama ”Kalendar” ili ”Dogodilo se na današnji dan” neka mi javi da se ispričam. Siguran sam da to nema baš nikakve veze s našom medijskom petom kolonom? Ili ne znaju za taj tragični dan ili nastoje to masovno ubojstvo provući ispod radara glancajući lik i djelo Grge i Danka Anđelinovića. Brat Danko je bio možda ponosan što je usko surađivao sa četničkim vojvodom Ilijom Trifunovićem-Birčaninom u Splitu od 1941. do 1943g. Javni mediji očigledno i dalje sustavno štite hrvatske kvislinge.

Moj prijatelj i teniski partner Jura misli da jedino što je istinito u hrvatskim tiskanim medijima su osmrtnice preminulih.

Tuže mi se moji malobrojni čitatelji preko g-maila da mi je u ”7dnevno” izašla ista kolumna u dva broja za redom. Ok! Događa se! Ali još više ih ljuti da im se kratica ZDS odmah briše na društvenim mrežama. Možda da probaju na engleskom. For the home ready. Možda bi se i antife primirile. Na engleskom zvuči pomalo infantilno i bezopasno pa možda prođe. Kad se to napiše na hrvatskom svi se tresu od antifašista, Rade, Rade i familije, Borisa Vlašića, Mile Kekina, Brane Pofuka, Šeste ličke u Jutarnjem i Večernjem, Gorana Grahovca, Dina Rađe… Kad sam već kod Dine, on je preko noći postao ozbiljan kandidat da zamjeni Kolindu. Dino iskreno i ponosno u Slobodnoj izjavljuje: “Što ste u čudu?! Nije prvi put da posjećujem grob maršala Tita“. To što netko posjećuje grob “Ljubičice bijele“ niti je čudo niti je vrijedno spomena. Tito je bio i ostao simbol kmetsko-poltronskog mentaliteta naših Hrvateka. Nije važno što se oženio s curicom od četrnaest godina, a skoro anegdotski djeluje i podatak da je od 1941. do 1945.g sustavno davao strijeljati homoseksualce. Bože moj, bila su takva vremena. Zar netko ozbiljno shvaća plasirane laži “inostranih agentura“ da je “Ljubičica bijela“ pobila nakon rata 517.000 tisuća ljudi, pa da se nalazi na 8. do 12. mjesta na nekakvoj njihovoj listi ratnih zločinaca. Nevažne su Huda jama, Goli otok, Križni put, udbina ubojstva “neprijateljske“ emigracije, zatvaranje i suđenje na dugogodišnju robiju zbog čl.133. Kaznenog zakona (u što je spadalo i pričanje viceva). Da i ne spominjem njegovo ismijavanje sudaca “koji se drže zakona k’o pijani plota“, pa sada već povijesne gluposti kao “da će Sava prije poteći uzvodno nego Hrvatska postati država” itd. itd. Sve to postaje marginalno, obavijeno nekom plavo, bijelo, crvenom maglom prema broju gostiju koji su se došli pokloniti jednonogom diktatoru u Kući cvijeća. Njihov ponos da je naš Joža bio na vrhu piramide “nesvrstanih“, da su ga primali i predsjednici i kraljevi, da se je slikao sa Sofijom Loren učinile su Broza (ako je zaista bio Broz) modernim Odisejom. Bio je to, naime, Homerov junak koji je na prijevaru užarenim kolcem oslijepio kiklopa Polifema. A taj kiklop ostao je trajno ozloglašen, mada se nikada nije reklo što je bio pravi razlog njegovom lošem glasu. Nas domaći Odisej nikada nije suđen za onih 500.000 tisuća i nešto ubijenih. Međutim, ni naš kiklop nikada nije bio suđen ni osuđen iako mu se znala adresa u Madridu. Ratni zločinci su samo u novo vrijeme oni za koje su to utvrdili “vrhunski“ pravnik iz Groningena i sudac Carmelo ili Carmela. Isti onaj koji se je dosjetio da je HVO okupirao Ljubuški. Oni iz Kuće cvijeća i u “grobu od zlata“ su suvremene metafore za dobro. Kad je na Facebooku izašla vijest o Rađinom “zakucavanju“ u Kući cvijeća mislim da se za komentar javilo barem dvjesto probuđenih i ponosnih “rodoljuba“. Dino majstore, Dinu za predsjednika, Dino u sridu, Dino odvoji Dalmaciju od žabara, od lopova, od ustaša, od klerofašista. Ni u NBA ligi Rađa nije efektnije zakucao. Još ako nam košarkaška repka ne ode na Svjetsko prvenstvo i Olimpijske igre onda će predsjednik Stručnog savjeta KSH u troskoku uletjeti na Pantovčak i razveseliti naše drage orijunaše i ostale ovisnike “Kućice u cvijeću“. U tom slučaju nestat će i “Katolička đamahirija“. A baš nas je krenulo. Evo čitam na Facebooku tipa koji se neumjesno hvali: “Imam vlastiti automobil, imam nekoliko dostavnih vozila, imam i kamion, imam svoj sportski avion, imam jahtu, imam putnički brod, imam čak i bager… Ova Kinder-jaja su fantastična, ništa bez njih ne bih imao”!

Pravda je spora, ali nedostižna. DORH je hitno pokrenuo kazneni postupak protiv oficira JNA koji su raketirali 1991.g. Banske dvore. Večernjak, iz njemu nepoznatih razloga, piše da se radi o “bivšem generalu JNA Ljubomiru Bajiću“. Možda su Ljubi oduzeli čin generala k’o što je to svojedobno htio napraviti Stipe Mesić. Bajić je i sada general JNA. Bivši je zapovjednik 5. zrakoplovnog korpusa JNA. Večernji još uvijek misli da je raketiranje i bombardiranje isto. DORH i njegovi mravi strpljivo su i jobovski odradili svoj nezahvalni posao. Sad nas samo trebaju uvjeriti da četvrt stoljeća nisu imali nikakvih dokaza ni protiv Bajića, Lukića, Jeremića… Da su samo zapitali Denisa Kuljiša koji o tome ima enciklopedijsko znanje, mogli su već 1992.g. dignuti optužnice. Ali hrvatsko pravosuđe nikada nije ovisilo o politici i medijima. Osim kad je politika to izričito htjela, a htjela je skoro uvijek. Sjetite se samo slučaja Sanader, Zagorac, procesa Lora u Splitu, slučaja Glavaš, Merčep, Norac, Perković, Mustač, Đuro Brodarac, Paraga, Đapić, Dedaković, Hrastov i Koranski most…i da ne nabrajam do sutra. Tko su te “zdrave“ snage koje su tako dugo spis držale u frižideru ne znam. Za 26 godina i predmet Agrokor postati će vjerojatno pravomoćan. Ili možda neće? Povijest će pokazat tko je u pravu.

Oscar Wilde je napisao: “Povjesničar je osoba koja daje točan opis događaja koji se nikada nije zbio“. Kao da je Wilde suvremenik Jakovine i Klasića…

Hrvatski europarlamentarac Ivan Jakovčić odlučio je presjeći gordijski čvor. Dosta je simbola fašizma i nacizma. ZDS ne može više proći ni na engleskom. Možemo se služiti samo progresivnim parolama kao što je to svima omiljena “Smrt fašizmu-sloboda narodu“ i isticati crvenu zvijezdu petokraku. U prijevodu sloboda onima koji pobiju sve fašiste. A tko su fašisti odlučit će naši antifašisti. Tko će tada pisati ovu kolumnu? Jakovčić izgleda nije čuo za zgodnu parolu “Proleteri svih zemalja, uozbiljite se“. Naš Iva pojma nema o rezoluciji Vijeća Europe o osudi zločina svih totalitarnih režima. Možda “ne ume da govori nemački“. Neki naivniji misle da je Ivan licemjer. Mislim da nije. Licemjerna je ova država. Dok god u Puli, Umagu i Istri nastupaju pjevači koji su se slikali u četničkoj ikonografiji za vrijeme rata, a tamo ni nos ne smije pomoliti Thompson koji se protiv četnika borio puškom i gitarom, dotle će Jakovčić, Miletić i drugovi moći prodavati muda pod bubrege. Tobožnji antifašisti su demaskirani i pročitani, ali bez poteza koje mora povući sam državni vrh, sve je to samo čista utopija. Sava je potekla uzvodno, ali čini mi se samo u Sloveniji. Bojim se da naš Ivo muti vodu u odnosima RH i Srbije. On se po uzoru na Josipovića energično zauzima za odstrjel ustaša i četnika. Mislim da će Toma Nikolić, Vučić i Vulin “da puknu od smeha“. Četništvo i Draža su ”rehabilitovani” i sad tamo neki Istrijan traži da se odreknu svojih heroja. Kako to samo naši u Istri ne reaguju, misli si Vulin. Onda još Ruža Tomašić pali vatru pa kaže “Fašisti, komunisti i nacisti imaju zadnja četiri slova – isti. I jesu isti za zapadni svijet i njihovu demokraciju. Ali homo balkanicus ima svoju glavu, svoju logiku i svoju računicu. Probaj progurati da se osuđuje samo fašizam, nacizam i ustašluk, pa ako ide, ide. Ako ne ide, uvijek neko ide. To je, naime, nekada bio vic o seksu u haustoru…

Na Jakovčića bi se mogla primijeniti jedna Horacijeva: “Laudator temporis acti“ iliti hvalitelj prošlih vremena. A i Ciceronova: “O tempora, o mores!” ili o vremena, o običaji..

Zvonimir Hodak/Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari