Pratite nas

Kultura

Zemlje Dinarskog krša bez interesa za poziv IUCN-a da serijski upišu svoj krš u Svjetsku baštinu

Objavljeno

na

Serijska nominacija Dinarskog krša za prestižan Popis svjetske baštine, na koji je zemlje domaćine pozvao nadležan Međunarodni savez za očuvanje prirode (IUCN), ni nakon niza godina još se nije maknula s mrtve točke.

Najveće potencijalno priznanje vrijednosti regionalne prirodne baštine ostaje bez odgovara, o čijim se razlozima nije moglo ništa bitno doznati od administracija zemalja domaćina. Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Srbija, Italija i Albanija izrazile su interes za projekt na političkoj razini te zadnjih godina održale nekoliko pripremnih susreta, ali nisu uspjele dogovoriti čak niti tekst namjere toga upisa.

U stručnim krugovima takvo držanje zemalja ne gleda se dobro te napominje da da su zemlje trebale biti svjesne da je Dinarski krš najveća prirodna vrijednost te vrste u svijetu, te same poduzeti mjere na koje ih godinama bezuspješno poziva IUCN.

Slovenija, preko koje je IUCN pokrenuo ideju nakon godina šutnje zemalja u regiji, jedina je na upit Hine dala činjenične odgovore o svojim aktivnostima, ali se ogradila od odgovora u ime drugih članica. Najveći problem vidi u činjenici da države nisu uskladile dinamiku aktivnosti, jer od početnog susreta članica u srpnju 2011. nije postignut dogovor o suradnji niti o zajedničkom dijelu priprema oko popisa dobara.

U vrlo uopćenom odgovoru hrvatskog Ministarstva zaštite okoliša i prirode, koji je stigao tek nakon pozivanja na Arhušku konvenciju, kaže se da je Hrvatska iznimno zainteresirana, ali i da je prijedlog serijskog povezivanja vrlo skup za buduće upravljanje, te da ga je vrlo upitno provesti u regiji s trenutnom teškom financijskom situacijom. Ostale države nisu službeno ni odgovorile na upite.

Najvrjedniji krš u svijetu

IUCN, koji ima status savjetodavnog tijela pri Odboru za svjetsku baštinu, više je puta poticao zemlje Dinarskog krša da bogatu prirodu i s njom povezane kulturne vrijednosti na odgovarajući način uvrste na Popis svjetske baštine.

Prostor od Trsta do Skadarskog jezera smatra se najbogatijim po krškom geodiverzitetu i biodiverzitetu u svijetu, a pored toga u njemu je nastala znanost o kršu, pa niz stručnih termina za pojave u kršu potječe od autohtonih narodnih naziva. Sve to afirmira ukupnu dinarsku baštinu u svjetskim razmjerima.

Premda su tri dobra s njegova područja upisana na UNESCO-v Popis svjetske prirodne baštine – Škocjanske jame u Sloven?i, Plitvička jezera u Hrvatskoj i Durmitor u Crnoj Gori – IUCN smatra da Dinarski krš kao cjelina zbog rečenih vrijednosti zaslužuje upis čitave mreže lokaliteta.

Serijski upis UNESCO predlaže kad se radi o iznimnom prostoru koga nije moguće u cjelini zaštititi pa kroz mrežu lokaliteta izdvaja najbolje od najboljeg. Prvi serijski upis krša imala je Kina kroz tri reprezentativna lokaliteta 2007. godine, koji je još proširila 2014. godine.

Ritam dogovaranja

Na neformalnim međunarodnim tijelima o potrebi kandidature Dinarskog krša govori se niz godina. Međunarodna akademija za očuvanje prirode na sastanku 2005. godine u Njemačkoj istaknula je potrebu njegovog serijskog upisa, i to se više puta ponavljalo na različitim susretima.

Prvi je reagirao slovenski Ured za UNESCO u lipnju 2010., uz posjet visokih predstavnika IUCN međunarodnoj konferenciji u Postojni, nakon čega su slovenski ministri uputili poziv susjednim državama. Druge zemlje nisu ranije pokazivale samostalnu inicijativu oko upisa Dinarskog krša.

Na nekoliko redovitih zasjedanja Odbora za svjetsku baštinu UNESCO-a (2013. u Phnom Penu i 2014. u Dohi) o ideji serijske nominacije Dinarskog krša raspravljalo se vrlo „izokola” budući da zemlje domaćini još službeno nisu prijavile svoju namjeru UNESCO-u putem Privremenog popisa, nego su tražile financijsku pomoć za pripreme prethodne komparativne analize.

Na jednoj od tih sastanaka izraženo je očekivanje da će Dinarski krš biti prijavljen na Privremeni popis u veljači 2014., ali se to nije dogodilo.

Hrvatska opstruira?

Hina nije uspjela dobiti odgovore od nadležnih tijela, pa je nakon više upita u nekoliko država zatražila pravo na pristup informacijama u vezi s tim problemom.

Prvi korak, stavljanje Dinarskog krša na Privremenu listu, treba uraditi svaka zemlja za sebe, ali prethodno treba uskladiti zajednički dio toga dokumenta, a potom sama napraviti izbor potencijalnih lokacija u svoji zemlji.

Budući nije postignut polazni dogovor, nije poznato koliko bi dobara trebao sadržavati serijski upis. Neslužbeno, IUCN očekuje petnaestak lokaliteta u svim zemljama, što bi bilo logično kada se zna da je Kina, čiji je prostor desetorostruko veći od Dinarskog krša, upisala svega tri lokaliteta.

Prema jednom radnom materijalu koji je kolao unutar zemalja, tri zemlje predložile su po dva do četiri dobra, a Hrvatska više od četrdeset, što u nekim krugovima ocjenjuju nepromišljenim potezom, možda i opstrukcijom procesa.

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Govor prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana na predstavljanju knjige “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo”

Objavljeno

na

Objavio

fotografija: hkv

Knjiga “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo. Hrvatstvo političara, kardinala, biskupa i hrvatskih mučenika”. (Tkanica: Zagreb, 2017.) posljednja je, ali vjerujemo ne i zadnja knjiga prof. dr. Zdravka Tomca, u nizu njegovih knjiga koje su podroban prikaz političkih prilika i glavnih aktera na hrvatskoj i protuhrvatskoj političkoj sceni. Njezinog autora, prof. Tomca, iskusnog političara i političkog analitičara ne treba posebno predstavljati. Vjerojatno i sam autor, svojevremeni potpredsjednik SDP-a, potpredsjednik Ratne vlade, potpredsjednik Hrvatskoga sabora, teško da će točno moći navesti koja mu je to po redu objavljena knjiga.

Pa ipak, ova je knjiga po svojoj strukturi različita od prethodnih, a time i po svojoj poruci ili čak oporuci. Knjiga je na neki način svojevrsna sinteza, sažetak, prethodnih knjiga u kojima Tomac prikazuje i daje političku ocjenu poglavara, kardinala i predsjednika Vlada, dakle ljudi koji su bili ili koji još uvijek jesu na čelu institucija koje su presudne za opstojnost hrvatske države, odnosno za nacionalni i kulturni identitet hrvatskoga naroda.

Tomac u ovoj knjizi daje sažete ocjene iz svojih brojnih prethodnih knjigao predsjednicima Tuđmanu, Mesiću i Josipoviću; ponavlja svoje ocjene o kardinalima Stepincu, Kuhariću i Bozaniću; prikazuje svoje odnose s predsjednicima hrvatskih Vlada Račanom, Milovanovićem, Karamarkom. Posebno se bavi povijesnom ulogom i prilikama u kojima je djelovala Ratna vlada premijera Gregorića, Vlada kojoj je bio potpredsjednik. Jasno da je u svojim ocjenama i vrlo precizan prema današnjoj predsjednici Republike Kolindi Grabar Kitarović i predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću.

Dvije su bitne odrednice koje su oblikovale sadržaj ove knjige, odrednice koje povezuju i uvezuju u cjelinu sve u knjizi spomenute osobe. Prva je odrednica autorovo traženje odgovora na pitanje – što to znači biti Hrvat, odnosno što je to hrvatski patriotizam ili jednostavno što je to hrvatstvo? Drugi je kriterij po kojem su se pojedine ličnosti našle u ovoj knjizi, što prof. Tomac piše samo o osobama koji su njegovi suvremenici, s kojima je surađivao ili s kojima je bio u sukobu, a ponekad i jedno i drugo: surađivao i ratovao. Izuzetak od toga kriterija je kardinal Alojzije Stepinac, prema kojem je prof. Tomac osjećao posebnu moralnu obvezu, iako s njime nije bio u osobnom kontaktu.

Prof. Tomac je osoba s dugim političkim iskustvom, a kako je bio na visokim političkim dužnostima, to njegov opis sukobljenih i oprečnih politika i političkih odluka ljudi koji su odlučivali o sudbini Hrvatske, te prikaz vlastitih stavova i vlastitog angažmana u tim procesima, ovoj knjizi daje dokumentarnu vrijednosti.

Ono što prof. Tomca čini poštenim i iskrenim autorom je njegovo priznanje da je griješio i da su njegovi protivnici znali biti u pravu. Mnoge je pogreške i u prošlosti pripisivao politici predsjednika Tuđmana, a niz mu pogrešaka ni danas ne oprašta. Pripovijeda da ga je dvadeset godina Račan progonio, ali da su potom niz godina bili bliski suradnici. Znao je mijenjati svoje političke ocjene o ključnim akterima na političkoj sceni i to ne samo jednokratno.

Zašto je tome tako?

Vjerojatno se odgovor može iščitati iz bitnih odrednica osobnosti Zdravka Tomca.Vjerujem da su tri odrednice njegova etičkoga i društvenoga habitusa razlogom zašto političar i pisac Tomac može u novim situacijama mijenjati svoja mišljenja o pojedinim ljudima, odnosno zašto je spreman iskreno priznati pogreške u svojim procjenama.

Prvo, prof. Tomac ne može, a da ne komunicira. On ne može, a da ne reagira, ne može ne odgovoriti na dnevne političke poruke, ne može a da ne bude dnevno angažiran. On je ovisnik od dnevne pisane i govorne komunikacije. Za njega komunicirati znači participirati. Njemu uskratiti pravo na svakodnevno komuniciranje (što je za njega istovjetno s političkim djelovanjem) isto je što je za drugoga osuda na zatvorsku kaznu.

Drugo, bitna je odrednica ovisnika (svako)dnevne komunikacije identifikacija sa predmetom rasprave. Identifikacija sa željom i namjerom da se upozori, pomogne ili osudi, zaustavi ili promijeni. Identifikacijaje emocionalna ovisnost u kojoj nema jasne granice između aktera, njihovih, želja, ciljeva, mogućnosti s jedne strane i objektivne zbilje s druge. Zato Tomacotvoreno priznaje: „ja sam emocionalni političar“. Osnovna pak značajka svakoga emocionalnoga angažmana je njegova temporalnost: traje samo dok se ne promijenisituacija s kojom se njezini sudionici identificiraju. Konkretno: hrvatstvo političara koje Tomac analizira za njega traje onoliko koliko se on s tim hrvatstvom može identificirati. Drugim riječima, hrvatstvo je ovisno o vremenu, preciznije o aktualnom vremenu u kojem Tomac komunicira.

Treće, vrijeme i prostor komunikacije za Tomca su prvenstveno javnost i mediji. Nije slučajno da prof. Tomac u svojim knjigama rijetko citira pisane izvore i dokumente. Jednako tako i u ovoj knjizi on se poziva prvenstveno na medijske napise, javna pismai izjave izrečene uprivatnim razgovorima ili u javnosti. Tomac je uvjeren da se politički sukobi zbivaju i rješavaju u medijima i pomoću medija. Uvjeren je da je prijeteće pismo Veljku Kadijeviću i Stanku Brovetu bilo presudno za ponašanje JNA nakon pada Vukovara; ili da je pismo kardinala Bozanića bilo presudno za rezultate predsjedničkih izbora 2015.

Ove su odrednice, po mojem mišljenju, ono što su dobre strane Tomčevih analiza. Njegov, pak stil koji je britak, jasan, gladak i pitak – nudi čitatelju štivo koje se lako, bez napora i s užitkom čita. Ali isto tako ove odrednice njegova mišljenja razlogom su čestih promjena njegovih procjena o pojedinim ljudima i događajima.

Kompas s kojim se prof. Tomac orijentira u ocjeni hrvatstva su dosljednost uidentifikaciji s katoličkom vjerom ižrtvi za uspostavu hrvatske države. Zato kardinale, državne poglavare i predsjednike vlade ocjenjuje prema njihovom hrvatstvu jer imaju presudnu ulogu u politici nacionalne identifikacije. Bez (katoličke) vjere nema duhovne i moralne identifikacije, a bez hrvatske države nema slobode i opstojnosti. Zato je „najveće hrvatstvo /ono koje je/ zbog ljubavi prema domovini i svom narodu … spremno na žrtvovanje svoga života i svoje slobode“.

Sukladno takvim kriterijima prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, budući da je jedan od najzaslužnijih za stvaranje hrvatske države, za prof. Tomca je „jedan od najvećih ljudi u hrvatskoj povijesti, zato je on Otac Domovine. Zato je Franjo Tuđman, u novi¬joj hrvatskoj povijesti, jedini državnik među hrvatskim političarima“.

Međutim, tijekom proteklih skoro tri desetljeća predsjedniku Tuđmanu prof. Tomac pripisuje niz negativnih ocjena i pogrešaka. Tomac piše, da je predsjednik Tuđman „vodio više politika“,„vješto skrivao svoje karte tako da je držao u zabludi i strahu i najbliže suradnike“, činio „trule kompromise s hrvatskim Srbima i bosanskohercegovačkim Srbima“ koji su se „graničili s nacionalnom izdajom“, imao „pokerašku strategiju“, „igrao na rubu provalije“, „vodio ‘nemoralne’ razgovore i dogovore sa Slobodanom Miloševićem“, da su „Milošević i Tuđman istodobno su postali i saveznici i ljuti protivnici, saveznici u razbijanju Jugoslavije na osnovi Ustava iz 1974. godine, a ljuti protivnici jer je Milošević želio i ono što mu ne pripada“.

Profesor Tomac smatra da je: „najveća Tuđmanova pogrješka što je prihvatio Daytonski mirovni sporazum, što se odrekao Herceg Bosne“. Tomac pripisuje Tuđmanu političku naivnost jer „je smatrao da uključivanje Hrvatske u NATO i Europsku uniju ne će ugroziti i poništiti hrvatsku suverenost niti ugroziti hrvatski nacionalni identitet“, te što je „prihvatio globalizam i liberalni kapitalizam kao neminovnost. Prihvatio je diktaturu MMF-a, Svjetske banke i Haaškoga suda nepravde a ne pravde. Zbog toga danas nije ispravno tvrditi, kako to mnogi tvrde, da je izlaz iz sadašnjih problema povratak na Tuđmanovu politiku u cjelini“.

Unatoč svim takvim ocjenama prof. Tomac predsjednika Tuđmana smatra jednim od najvećih u hrvatskoj povijesti i jedinim državnikom od samostalnosti hrvatske. Zašto je tome tako i kako to razumjeti?

Predsjednik Tuđman i profesor Tomac funkcioniraju i djeluju u dvije različite dimenzije. Za povjesničara i državnika Tuđmana povijest je bila osnovni kriterij prosudbe njegovih odluka. On nije imao „tajnu politiku kao rezervnu varijantu“ kako tvrdi Tomac. Vjerovao je da u povijesti vrijede pravila i zakoni međunarodnoga poretka i da samo poznavanjem tih odnosa moguće je ostvariti hrvatske nacionalne interese. Predsjednik Tuđman je smatrao da će povijest a ne aktualna javnost suditi njegovim odlukama i potezima.

Nasuprot tome prof. Tomac je kako sam tvrdi „emocionalni političar“, „emocionalni Hrvat“, koji će otići zajedno s predsjednikom Tuđmanom na razgovor s Miloševićem kod Gorbačova, ali Tomac se neće rukovati s Miloševićem, a smatrat će da se Tuđman „ponizio do krajnjih mogućnosti jer je prihvatio da se sretne i razgovara sa svojim potencijalnim ubojicom“.

Tomac je do krajnjih granica osjetljiv na sud javnosti, iako stalno nastoji utjecati na tu javnost u interesu i prema kriterijima „emocionalne“, odnosno političke identifikacije s nacionalnim interesima. No, kako sam priznaje da postoji razlika između političara i državnika, onda je ta razlika u oprečnim kriterijima prosudbe tko je državnik a tko političar. Tomac predsjedniku Tuđmanu priznaje i pripisuje zasluge prema povijesnim kriterijima, a pogreške očitava iz dnevnoga političkoga horizonta kojega povijest često briše i zaboravlja.

Autorovog panoptikuma različitih obrazaca hrvatstava ustrajat će na tvrdnji „Nema hrvatstva koje nije emocionalno hrvatstvo“, ali će priznati da „hrvatstvo u XXI. stoljeću ni po sadržaju ni po formi nije hrvatstvo XIX. ili XX. stoljeća“, te „da se danas hrvatstvo ostvaruje na drugi način nego za vrijeme Domovinskog rata ili za vrijeme bivše Jugoslavije“. Zato Tomac tvrdi „Pogrješno je razvrstavanje Hrvata na načelu ili si za Europsku uniju ili za Hrvatsku“, jer je uvjeren da se u suvremenim uvjetima u kojima je Hrvatska članica euroatlantskih integracija,suverenističkapolitika vodi prema različitim, odnosno novim okolnostima poimanja suvereniteta.

Možemo se složiti da je 21. stoljeće metafora tih novih okolnosti, iako nije 21. stoljeće donijelo i stvorilo te nove okolnosti, nego je Hrvatska kao suverena država mogla tek početkom 21. stoljeća ući u NATO i EU.Što znači dadanas nije moguće hrvatstvo „koje bi Hrvatsku razvijalo kao izolirani otok“. Danas je „moguće biti Eu¬ropejac i Hrvat“. Tomac stoga zaključuje: „zato što su i Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković Europejci i pripadnici europske i svjetske političke elite, oni nisu manje vrijedni Hrvati niti su manji Hrvati“.

Knjiga prof. dr. Zdravka Tomca „Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo“ nije povijest hrvatstva, nije povijest politika posljednjih godina socijalističke Hrvatske i prvih desetljeća stvaranja suverene i demokratske Hrvatske. Ali jeste pregled ključnih političkih aktera koji su se žrtvovali za hrvatsku slobodu i samostalnost, ali i onih koji se nisu identificirali sa Hrvatskom a bili su na njezinu čelu, te najava novih političara i elita koji su spremni voditi Hrvatsku prema novih kriterijima suverenističke politike.

No, ova knjiga na neki način – prof. Tomac bi mogao reći skriveni i tajni način – nudi više od toga. Ona je predložak za istraživanje odgovora na pitanje koje je autor postavio na početku svoje knjige: što to znači hrvatstvo, što to znači biti Hrvat? Ova knjiga sadrži dodatni poticaj na političko ali i teorijsko istraživanje hrvatstva, odnosno hrvatskoga nacionalnoga identiteta. A to je pretpostavka da se jasno definiraju kriteriji hrvatstva ne samo u politici nego i u drugim djelatnostima, pogotovo u medijima, kulturi i obrazovanju gdje smo danas često suočeni s nastavkom politike detuđmanizacije i negiranja vrijednosti na kojima je nastala slobodna i suverena Hrvatska.

HINA

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Prof. dr. Zdravko Tomac: Sramim se što sam bio član SDP-a

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga potpredsjednika Vlade demokratskoga jedinstva Zdravka Tomca “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo” predstavljena je u četvrtak u Nadbiskupijskome pastoralnom institutu u Zagrebu.

O knjizi su govorili saborski zastupnik HDZ-a Miroslav Tuđman, akademik Davorin Rudolf, književnica Nevenka Nekić i autor knjige Zdravko Tomac. Na predstavljanju je bila i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović.

Po riječima akademik Rudolfa, “knjiga je štivo o hrvatskom patriotizmu, slozi i zajedništvu, uspinjanju i hrvatskim padovima te o zločestim momcima u hrvatskoj politici”. Knjiga je i prinos autentičnoj povijesti, istaknuo je i ocijenio “kako je izlaz iz krize povratak Tuđmanu”.

“U Tomčevoj knjizi predsjednica Grabar-Kitarović i predsjednik Vlade Andrej Plenković su prototip suvremenih političara”, rekao je akademik Rudolf.

Miroslav Tuđman rekao je da je knjiga “podroban prikaz hrvatske političke pozornice” te kako Zdravko Tomac “smatra da je najveća Tuđmanova pogreška to što je prihvatio Daytonski sporazum”.

“No, unatoč tomu, zato što je stvorio hrvatsku državu, Tomac smatra Franju Tuđmana najvećim Hrvatom i jedinim državnikom među hrvatskim političarima”, istaknuo je Miroslav Tuđman.

Ocijenio je da knjiga nije povijest hrvatstva, ali jest pregled događaja na hrvatskoj pozornici i može biti predložak za temeljita istraživanja.

Književnica Nevenka Nekić ocijenila je kako se “iza slojeva Tomčeva pisanja krije transcedentno i prošlo, a oko likova Franje Tuđmana i kardinala Stepinca okupljao se hrvatski narod u teškim vremenima”, te da Tomac “prodire duboko u duše ljudi o kojima piše”.

Nekić smatra “kako se autor u svojoj knjizi okomio i na ‘vučji čopor’, čijih predstavnika danas ima i u Hrvatskome saboru, a neki pripadnici ‘čopora’ i danas kleveću kardinala Alojzija Stepinca”.

“Stepinac je bio svjestan da hrvatski narod ima pravo na svoju državu i bio je spreman položiti život za svoj narod, što potvrđuje njegovo držanje pred komunističkim sudom”, istaknula je.

Ustvrdila je kako “mističnu snagu kardinala Stepinca ne može ukinuti ni ‘vučji čopor'” te je pozvala hrvatsku mladež da “nikada više ne dopusti da nas razoružaju”.

 

Autor je pak istaknuo kako je “predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović ’emocionalni Hrvat’ i patriot te dostojna nasljednica predsjednika Franje Tuđmana”.

“Danas se borimo s ateistima, komunistima i lažnim antifašistima”, ustvrdio je Tomac te dodao kako se “srami što je nekad bio član SDP-a” jer današnji SDP ne ruši samo Vladu, nego i Hrvatsku.

Knjiga “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo – hrvatstvo političara, kardinala, biskupa i hrvatskih mučenika” (422 str.) podijeljena je na deset poglavlja – Tuđman, Mučeničko hrvatstvo Alojzija Stepinca, Hrvatstvo Vlade demokratskoga jedinstva, Hrvatstvo kardinala Kuharića, Antihrvatstvo Mesića i Josipovića, Moja istina o Račanu, Hrvatstvo Kolinde Grabar-Kitarović, Hrvatstvo Dražena Budiše, Hrvatstvo ostalih mučenika te A.G Matoš, svjetionik hrvatskoga patriotizma.

Knjigu je objavila zagrebačka nakladna kuća Tkanica.

Zdravko Tomac (1937.) bio je redoviti profesor Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. U doba Domovinskoga rata obnašao je dužnost potpredsjednika Vlade demokratskog jedinstva (1991.-1992.). Autor je više knjiga, među kojima je i knjiga “Hrvatski patriotizam: što to znači biti Hrvat? (Hina)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari