Pratite nas

Komentar

Žene ratnice danas umjesto puškom, riječju sudjeluju u obrani vrednota koje se netko usudio izigrati i gaziti

Objavljeno

na

Hrvatske dragovoljke i braniteljice Domovinskog rata u civilnom društvu

Uloga i doprinos

Kada spomenemo pojam hrvatske dragovoljke i braniteljice Domovinskog rata automatski se mentalno ali i emotivno prebacimo u ratne devedesete godine, vidimo mlade djevojke i žene u prikrivnim odorama u raznim situacijama i većinom smetnemo s uma kako su se i devedesetih rađala djeca, a mlade djevojke i žene u prikrivnim odorama postajale majke.

Danas su naša djeca odrasla, a kako su rasla tako smo se suočavale s potrebom djelovanja u civilnom društvu kojeg smo postale dio nakon veličanstvene pobjede nad srpsko-crnogorskim agresorom.

Pobjede na koju moramo biti ponosni, no radost ponosa nam uvelike pomućuje sadašnje stanje civilnog društva i stupanj prihvaćanja vrednota koje smo ugradile zajedno sa svojim suborcima u temelje suvremene, nezavisne i suverene Republike Hrvatske.

Jesmo li danas ponosne – jesmo, naravno ta imamo slobodnu i samostalnu državu. Jesmo li sretne, nismo jer ova država u kojoj danas živimo ne odgovara snu koji je 766 naših poginulih suborkinja zajedno sa nama preživjelima sanjalo tih ratnih devedesetih kada su moralna i etičke načela poput solidarnosti i požrtvovnost u onom krvavom ratnom kaosu bila doista, a ne samo deklarativno, na najvišem stupnju.

Žene su kako u ratu tako i nakon njega imale širok ali i specifičan spektar djelovanja, odnosno uloga i aktivnosti. Sloboda, pravda, vladavina prava, mirotvorstvo, ravnopravnost i poštova¬nje prava čovjeka, vrednote proistekle iz Domovinskog rata zapisane u Deklaraciji o Domovinskom ratu, nažalost sve češće se više ne prepoznaju u civilnom društvu u kojem sada živimo.

Stoga osim uobičajenog obiteljskog i poslovnog angažmana, uz žene i bivše ratnice, koje se profesionalno bave politikom, danas sve češće imamo prigodu čuti glas hrvatskih dragovoljki i braniteljica u Domovinskom ratu koje glasno i hrabro kroz građanski aktivizam progovaraju o društvenim, političkim i gospodarskim procesima koji su krenuli obrnutim smjerom.

Danas kada spomenemo hrabre žene Zadra, braniteljice i ratnice, svi znaju kako su u pitanju specifične reakcije na političke prilike i sramotni odnos prema Domovinskom ratu i hrvatskom ratniku.

Žene ratnice danas umjesto puškom, riječju sudjeluju u obrani vrednota koje se netko usudio izigrati i gaziti. Takvih situacija sve je više i više, upravo iz razloga jer smo standarde civilnog društva podigli na najvišu razinu, a sada nam se to na jedan način osvećuje te smo ponovo u situaciji braniti osnovne jednog društva i države, a to su nacionalni identitet i granice od sve jačih nasrtaja posebno glasnih iz Republike Srbije, ali i onih unutar Hrvatske inificiranih i kronično oboljelih od zla komunističkog totalitarizma.

Građanski aktivizam se sve češće susreće kao oblik aktivnog participiranja u civilnom društvu. Kada bilo koji segment društva zakaže razni su uzroci i razlozi no ista odgovornost svih. Mi koje smo bile rame uz rame s našim suborcima u obrani Domovine tada od agresora koji je silom oružja i oruđa pretendirao na teritorijalni i drugi integritet naše Domovine, i sada smo u situaciji u kojoj se nalazimo pokazujući što znači biti hrabar i odgovoran član civilnog društva. I vi dragi suborci sada stanite i stojte uz nas rame uz rame.

Ne tako davno imali smo privilegiju živjeti u vremenu heroja. Podsjetit ću na riječi prof Jurčevića autora knjige Heroji Vukovara: „Herojsko doba hrvatske povijesti bila je obrana od srpskog agresora 90-ih godina, te je važno to herojstvo institucionalizirati kao najveću vrednotu Domovinskog rata. Ne samo da heroji iz Domovinskog rata nisu postali uzori, kao što je uobičajeno u povijesti, nego se dogodio obrnuti proces“

Nažalost svjedočimo upravo istini ove zadnje rečenice jer nam značenje te riječi pokušavaju ogaditi licemjeri koji nisu imali hrabrosti braniti Domovinu, a sve češće im podliježu i sami branitelji, ne shvaćajući da omalovažavanjem tuđeg herojstva omalovažavaju i sami sebe.

A za procese koji su pred nama itekako je potrebno herojstvo jer heroji nisu samo ratnici, nego i državnici, zakonodavci, umjetnici, svaka nacionalno osviještena Hrvatica i Hrvat koji se danas upuštaju u borbu za ostvarenje sna koji mnogi sanjahu stoljećima, a mi dosanjasmo devedesetih.

S ove tribine želim otići poslavši poruku preživjelim hrvatskim dragovoljkama i braniteljicama. Nismo završile nego smo tek na početku. Državu poput djece koju smo rodile valja postaviti na noge i usmjeriti. A ove Naše Lijepe često vođene u pogrešnom smjeru iz neznanja ili drugog razloga nikada se kao ni rođenog djeteta nećemo odreći, nego s ljubavlju usmjeriti, jer mi smo i ratnice i majke.

Zorica Gregurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marko Ljubić: Država je uzročnik, a ne ovisnik o demografskim problemima

Objavljeno

na

Objavio

“Demografija je u ovom trenutku, nažalost, pitanje svih pitanja, o čijem rješavanju ovisi budućnost našeg naroda, a samim time i budućnost Hrvatske kao države jer bez ljudi neme ni države”, poručuje Kolinda Grabar Kitarović.

Nije demografija ključno pitanje jer demografija je znanstvena disciplina, a demografsko stanje na nekom prostoru je uvijek posljedica nekih uzroka. Uzroci mogu biti dugotrajne egzistencijalne nesigurnosti ljudi zbog ratova, bezakonja, teških klimatskih uvjeta, različitih prirodnih poremećaja i katastrofa.

U Hrvatskoj se posve očito ne radi o prirodnim i klimatskim poremećajima, ne radi se ni o ratovima i trajnim ratnim sukobima, niti se radi o neuređenim društvenim odnosima, jer Hrvatskom upravlja država Republika Hrvatska. Društveni odnosi mogu biti uređeni svakako, dobro i loše, destruktivno i razvojno, mogu poticati smrt, mogu život.

U Hrvatskoj treba razmotriti te odnose, tu je ključ problema. Višegodišnje konstatacije o opasnim demografskim trendovima svakako su primjerene demografima Akrapu ili Štercu, analitičarima u raznim institutima, kolumnistima, no nisu primjerene nekome tko se nalazi na čelu države.

Ponavljanje, i to netočnih teza, nije kako se to želi predstaviti, pokušaj senzibiliziranja javnosti i prije svega ljudi i struktura koje donose odluke i upravljaju društvenim procesima, ako je i bilo u prvim porukama toga tipa. Višegodišnje ponavljanje s pozicije predsjednice Republike je izravno priznanje neuspješnosti države, svoje osobne neuspješnosti, a ako se ponavljaju netočne teze, onda je to i puno gore od toga.

Budućnost hrvatskog naroda ponajprije ovisi od stupnja uspješnosti i ostvarenih rezultata njegove države, pogotovo o tome koliko je ta država i njezine politike utemeljena na svim pojedinačnim voljama pripadnika naroda čije ime nosi. Ili drugačije, budućnost hrvatskog naroda izravno ovisi od suglasnosti razvojnih i poželjnih ciljeva tog naroda i ciljeva državnog poretka. Ključno je pitanje, ako je odavno to upitno, jesu li ciljevi državnog poretka suglasni s ciljevima većine hrvatskog naroda?

Čak ni to ne znamo pouzdano, iako bi znati to bio prvi temeljni korak u detektiranju uzroka svih bitnih problema, zatim definiranju njihovih rješenja, pa onda otklanjanju slabosti i konačno provođenju politika razvoja.

Ne može se razgovarati o demografskim problemima na pojedinačnim i izoliranim slučajevima ili lokalitetima, a imati unitarnu državu hrvatskog naroda, koja je dužna voditi računa o cjelini nacionalnih ciljeva i stanja uspostavljanjem razvojnih ravnoteža međusobne ovisnosti skupina, podzajednica i regija.

Ne mogu se problemi s iseljavanjem iz Slavonije rješiti u Slavoniji, jer tamo nisu nastali, niti se problemi iseljavanja Slavonije mogu rješiti bez paralelnog rješavanja odumiranja Like. Niti se mogu ti problemi rješavati jednim obrascem. Ne može se govoriti o realnim uzrocima iseljavanja primjerice, bez ijednoga jedinoga složenog multidisciplinarnog istraživanja koje bi, uz ostalo, odgovorilo na pitanje – tko su ljudi koji se iseljavaju?

Jednako je važno odgovoriti na pitanje, tko su ljudi koji ne iseljavaju, te što prvi znače za prirodni priraštaj stanovništva, a što drugi? Iz kakvih obitelji potječu ljudi koji odlaze, jesu li to tradicionalne hrvatske i kršćanske obitelji, kakva im je socijalna i vrjednosna etnogeneza, kakav im je kulturološki profil i društveni status tjekom zadnjih recimo sedamdeset do sto godina, u kakvoj korelaciji su te obitelji i pojedinci iz njih bile prema državnim poretcima?

Prilično je lako i izvjesno zadati očekivani rezultatski okvir i usmjerenje istraživačkog postupka u ovom slučaju. Samo treba postaviti pitanje – kome se, kako, kojim modelima i institucionalnim upravljačkim mehanizmima države u zadnjih dvadesetak, ali i stotinu godina, isplati ostati u Hrvatskoj, tko tu ostvaruje svoj životni i društveni san, je li taj san i koliko je općehrvatski po svojim obilježjima, a tko ne može ostvariti svoj životni i društveni san, ili kome je to otežano? Onda ćemo lako doći na područje ostvarene egzistencije, realnog društvenog utjecaja i postavljenih društvenih normi, koje na sve to presudno utječu.

Tu leži razlog izrazito neugodnih demografskih procesa, jer, društveni uzori javne, u javnosti pretežite strukture, nisu ni blizu tradicionalne, one stvaralačke, natalitetne, proizvodne i stvaralačko-vrjednosne Hrvatske, kojoj preferira golema većina hrvatskog naroda, nego raspodjelne i bezuvjetno upravljačke Hrvatske, koja se množi nužno preuzimajući izvan svake konkurentnosti i dokazivanja na području stvaranja, isključivo sve manipulativnijim modelima i kontrolira sve društvene procese upravljanja. Kolinda Grabar Kitarović dovodi u vezu opstanak države s demografskim trendovima. To uopće nije zakonitost.

Države je bilo i kad je poubijano više Hrvata nego je iseljeno zadnjih par godina, države je bilo od stoljeća sedmog. Uvijek je netko upravljao, a onaj tko upravlja država je. Države se ne određuju po tome nad kim imaju ovlasti, nego po tome tko odlučuje o nositeljima državnih pozicija odlučivanja. Kada su Beč ili Budimpešta imali ključni utjecaj, država je bila njihova, kada je Beograd imao taj utjecaj, bila je srpska, a danas, kada više od pola hrvatskog naroda ne može utjecati na državne politike – nije hrvatska. Iako se tako zove. I u tom grmu leži zec.

Svi hrvatski problemi nastaju zbog tog raskoraka i ništa se ne može započeti uspješno rješavati bez spajanja izravne volje kompletnog naroda i nacionalnih ciljeva s odlučivanjem o njima. Država se može osigurati da bude neupitno hrvatska, bez obzira na demografske trendove. I mora. To je prvi preduvjet za početak zaustavljanja tih trendova, jer će isključiti namjerne poticaje, politikama ili nečinjenjem, državnih uprava obezhrvaćivanju hrvatskih životnih prostora s ciljem da ih zauzme netko drugi.

Profil i karakter države i njena hrvatska komponenta uvijek ovisi od onoga tko bira, ne od onoga nad kim se upravlja. Zato bi Predsjednica Republike, umjesto konstatacija o demografiji morala pokrenuti kampanju vraćanja države u ruke cjelokupnom hrvatskom narodu, jer je to jedini način stvaranja uprave, odnosno države, na nacionalnu sliku i priliku. Posljedično će iz toga nastati i takve politike.

Stvorit će se preduvjeti u Hrvatskoj, upravo takvim političkim odlukama, da oni koji odlaze ostaju, a vrlo vjerojatno oni koji danas ostaju jer im se isplati da oni drugi odlaze, da tada iseljavaju. Potpuno sam siguran da taj proces iseljavanja, koga bi pratio kontraproces ostajanja, ne bi loše odrazio na demografsko stanje, nego bi bilo potpuno suprotno.

Figurativno, odlazili bi promotori smrti, ostajali promotori života. Ne bi se na ulicama hodalo za život, nego u institucijama. Zato svi procesi u Hrvatskoj isključivo ovise i uvjetovani su državno političkim poretkom i njegovim kvalifikacijama, sve drugo su posljedice i jedini način rješavanja neugodnih i opasnih posljedica je promjena poretka, koji ih uzrokuje.

Nikada se nije dogodilo da uzročnik otklanja posljedice koje uzrokuje. Stoga je preduvjet rješavanja demografskih problema, a to znači kompleksa uzroka koji utječu na stanje života, potpuna promjena izbornog sustava, a samim time i državno-političkog poretka, komentirao je Marko Ljubić na facebooku

 

Predsjednica: Demografija je ključno pitanje za opstanak hrvatskog naroda i države

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Inzkovo izvješće UN-u puno je obmana i laži o Hrvatima

Objavljeno

na

Objavio

U prvome tjednu svibnja Visoki međunarodni predstavnik Valentin Inzko podnio je redovito izvješće Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda u kojemu je govorio o polugodišnjem razdoblju u Bosni i Hercegovini iznoseći gomilu laži, obmana i podvala. Uredu Visokoga međunarodnog predstavnika očito je jedini cilj održati status i nastaviti zarađivati stotine tisuća eura, dok s druge strane svojom pristranom probošnjačkom retorikom njegov prvi čovjek nastavlja održavati dominaciju ovoga naroda nad Hrvatima. Skandalozni su navodi, činjenično netočni i obmanjujući, koje je predstavio članovima svjetske organizacije koja je i utemeljila ovu funkciju u BiH. Tako se Inzku priviđaju separatizam kod Hrvata, negiranje Haaškoga tribunala, opstrukcije, a da istodobno nije predstavio nijedan grijeh druge bošnjačke strane. Po običaju i s mjerom podsjetio je na grijehe srpske strane.

Problem NVO Herceg-Bosna

Sredinom ožujka u Mostaru je održana godišnja skupština nevladine udruge Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, koja je doslovno to što predstavlja – udruga. Na njoj je govorio Dragan Čović, predsjednik Hrvatskoga narodnog sabora BiH, također još jedne udruge. To je bio događaj koji je jedva zabilježen u popisu agencijskih vijesti. No ne i za Inzka i njegov tim.

‘Kao što je napomenuto, u izvještajnom razdoblju izjavama se nastavilo osporavati suverenitet i teritorijalni integritet BiH, pri čemu je član Predsjedništva BiH Milorad Dodik najzastupljeniji predstavnik takvih proglasa. U ožujku je udruga pod nazivom ‘Hrvatska zajednica Herceg-Bosna’, kako se u ratu nazivala odcijepljena paradržava, održala kongres u Mostaru, gdje je ‘pohvaljena ratna Herceg-Bosna’, navedeno je u izvješću austrijskoga diplomata. Koliko su njegova izvješća primitivna i površna, najbolje govori stavljanje u identični kontekst Dodikovih istupa te hrvatskih dužnosnika. I dok Dodik nastavlja ondje gdje su stale srpski ratni vođe Radovan Karadžić i Ratko Mladić, Herceg-Bosna najprije je značila otpor agresiji. Mala povijesna lekcija uči nas kako je utemeljena istoga dana, 18. studenoga 1991. godine, u BiH kada je Vukovar pao u srpske ruke. Jedina logična poveznica s time jeste da je Herceg-Bosna simbol otpora agresiji koja je u BiH uslijedila pola godine kasnije. I da nije bilo Herceg-Bosne, posve je sigurno da ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine. Za Inzka je, pak, pozivanje na ulogu Herceg-Bosne ‘osporavanje suvereniteta i teritorijalnoga integriteta’. Istodobno, jedina je činjenica da Herceg-Bosna na žalost danas ne postoji kao entitet, odnosno republika, dok istodobno Republika Srpska itekako postoji. Nije Inzko propustio spomenuti niti rezoluciju sa zasjedanja Hrvatskoga narodnog sabora BiH održanoga u siječnju ove godine. Posebno mu je zasmetao dio u kojemu su politički predstavnici Hrvata rekli kako totalnu laž i krivotvorenje povijesti predstavlja presuda šestorici dužnosnika Herceg-Bosne koju je izrekao Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY).

‘Odbacujemo kvalifikacije ICTY-a o udruženom zločinačkom pothvatu koje su nepravedno i neutemeljeno pripisivane Republici Hrvatskoj, Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću obrane. Takva se zlonamjerna kvalifikacija, na žalost, koristi kao pokušaj ostvarivanja ratnoga cilja jedne strane u ratu u BiH u ukidanju hrvatskoga naroda kao političkoga subjekta u BiH. ICTY nije bio kvalificiran u predmetu ‘Prlić i drugi’, niti je uopće kvalificiran, kao što su oni sami presudili 2007. godine, da odlučuju o pitanjima odgovornosti države, jer imaju kaznenu nadležnost koja se odnosi samo na pojedince’.

Za kardinala Komšić kao Hitler

Ovaj navod iz Deklaracije HNS-a BiH za Inzka predstavlja negiranje ratnih zločina, iako niti jednom rečenicom ratni zločini čak niti u ovomu tekstu nisu spomenuti. Dapače, u rezoluciji HNS-a navedeno je da se osuđuju i prihvaćaju svi pojedinačni zločini posljednjega rata, ali ne i kolektiviziranje krivnje te osuda cijelih država. Skandalozno je i posve diskvalificira Haaški tribunal ocjena u predmetu Prlić da je Hrvatska bila agresor na BiH te da su istu ulogu imali Hrvati u BiH. S obzirom na to da je takva presuda političke naravi, bez ikakve pravne podloge u njegovim pravilnicima, čime su izašli izvan okvira Statuta, politički odgovor HNS-a BiH posve je primjeren takvom političkom stavu. U stvari, presuda Haaškog tribunala i nije izrečena s ciljem da se kazne ili osude šestorica dužnosnika zbog zločina nego da se Hrvatima u BiH dodijeli uloga gubitnika za zelenim stolom pravde, kada to već druga strana nije uspjela učiniti u ratu. Na vrlo ružan način, predstavljajući ih kao separatiste, zatvorene, podupiratelje ratnih zločina, Inzko je opisao Hrvate u BiH. Istodobno je pak Bošnjake, a naročito one koji ih lažno predstavljaju i prava su paradigma njihove podređene pozicije, opisao kao napredne pojedince koji žele napredak društva. To je ocjena za Željka Komšića, koji je predstavljen kao čelnik građanske, neetničke političke stranke Demokratske fronte. Riječ je o stranci u kojoj je ovaj politički Bošnjak samo pokrovitelj velikobošnjačkoga projekta.

‘Izbor Željka Komšića, čelnika građanske/neetničke političke stranke Demokratska fronta (DF), kao hrvatskoga člana Predsjedništva BiH, izazvao je značajnu reakciju glavne hrvatske političke stranke, Hrvatske demokratske zajednice (HDZ BiH), čiji službenici uporno govore kako je Komšić ‘nezakonit’ predstavnik hrvatskog naroda. U prosincu je Hrvatski sabor usvojio deklaraciju kojom kritizira Komšićeve izbore i poziva na ustavne promjene, naveo je Inzko u izvješću. Zanimljivo je kako je ovaj čovjek, koji se predstavljao kao veliki katolik, koji čak u svome rodnom mjestu svira orgulje na misama polnoćkama, zaboravio spomenuti i kako je kardinal Vinko Puljić njegov izbor usporedio s dolaskom Hitlera na vlast u Njemačkoj, da su ga sve hrvatske stranke označile kao novovjekovnoga Sejdu Bajramovića, da je njegov izbor Hrvatska akademija za znanost i umjetnost ili pak sveučilište ocijenilo kršiteljem prava Hrvata. No Inzko se zadržao samo na HDZ-u kako bi njegova pristrana priča dobila dodatno na težini i potvrdio stereotipe koje ponavlja godinama.

Podržava preglasavanje

Niti jednim slovom Inzko nije spomenuo probleme s kojima se BiH suočava s migrantskim valom, najavljenim povratkom ratnika iz Islamske države, blokadom vlasti i uspostave Vijeća ministara. Svi su ti problemi iz dvorišta bošnjačke strane i politike. No Inzku su beznačajni. Najzanimljivije je, međutim, što je posve ignorirao problem izbora parlamenta, odnosno Gornjega doma naroda Federacije BiH, za što je izravno odgovoran njegov ured. Iako je Središnje izborno povjerenstvo pronašlo neustavno i nezakonito rješenje, ostaje činjenica kako BiH doslovno nema zakonito uređeno pitanje načina izbora izaslanika za Dom naroda. Naime, to je pitanje Ustavni sud BiH izbrisao, a radi se o odredbama koje su svojedobno nametnuli iz Inzkova ureda. U više od 24 godine rada Ureda kojemu je austrijski diplomat na čelu, u posljednjih devet samo je jedna odluka bila u korist Hrvata, a sve druge, a bilo ih je na stotine, bile su na štetu Hrvata. Ta se jedina odnosila na proširenje granica Općine Žepče u kojoj su pripojene mjesne zajednice iz drugih općina s hrvatskom većinom. Sve druge, uključujući i one da Bošnjaci mogu preglasavati Hrvate, da imaju dvostruko više ministara i utjecaja u federalnim vlastima, rezultat su čovjeka čiji istupi ohrabruju upravo politiku dominacije. S obzirom na to da se radi o konstanti od 24 godine, hrvatska politika konačno mora početi tražiti njegov odlazak i zatvaranje OHR-a. Samo je u takvim okolnostima moguće da BiH napravi iskorak. Ovako će Inzko i društvo stalno podržavati ratne ciljeve jedne strane dok je posve sigurno kako takvo što Hrvati ne će prihvatiti.

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik

Inzko u UN-u: ‘Hrvatski dužnosnici Komšića uporno nazivaju nelegitimnim’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari