Pratite nas

Priče

Žestoki ratnik mekog srca

Objavljeno

na

Već na prvom postrojavanju nakon dolaska u postrojbu izazvao je salvu smijeha…Onako malen i skvrčen, u odori većoj za nekoliko brojeva, nezgrapno grabeći u (očito) isto tako prevelikim „gojzericama“, žurio je kako bi na vrijeme pozdravio stijeg koji samo što se nije počeo dizati na jarbol. I zlo je htjelo da baš on zakasni.

Čak se i službujući časnik vojarne koji je tog jutra bio zadužen za red i poštivanje propisanog ceremonijala blago i dobrodušno osmjehnuo gledajući kako nesretnik zapliće nogama i u žurbi zauzima posljednje mjesto u vrsti, na samom začelju stroja. I strpljivo je čekao sve dok pridošlica nije popravio beretku, prešao rukom preko pojasa u pokušaju da poravna košulju koja je neposlušno stršala iz hlača i potom se smrtno ozbiljan, zauzevši stav „pozor“, svečano zagledao u smjeru jarbola.

Zapovjednici su imali grdnih muka kako bi utišali smijeh i potmuli žamor iza svojih leđa i tek su oštra zapovijed službujućeg i prvi taktovi himne ponovno sve doveli u savršeni red.

Čuo sam sa strane šaptanje:

-Kalimero … ovaj je isti Kalimero…jesi ga vidio kako hoda…?“

I bilo je gotovo. Mali simpatični Zagorac tako je dobio nadimak koji je prostrujao vojarnom poput maestrala, zalijepio mu se kao čičak i više ga nitko nije zvao po imenu. To obično tako bude. Rijetko se sjećamo onih koji nadimke daju, ali zato nam oni obično ostaju za cijeli život. I da zlo bude veće, sudbina je htjela da mu nakače baš taj nadimak – po nekom glupom malom liku iz crtanog filma.

Ali, on se nije bunio. Prihvatio je to kao nešto sasvim normalno, svjestan valjda da je i onako svaki otpor uzaludan. S vojskom ne možeš nakraj, uzme li te na zub, gotov si…bilo je to jedno od zlatnih pravila kojega su se držali i zapovjednici. Ona vrsta pasivnog otpora na koji su pojedinci ponekad nailazili kod svojih podređenih, opominjala ih je da su okolnosti takve da se ponekad mora malo i popustiti…

-Rat je sine – imao je običaj reći jedan od naših časnika kad bi se našao u situaciji objasniti vojnicima na terenu ono što se objasniti ne može (zašto im smjena na položajima kasni, ili zbog čega moraju odguliti još koju šihtu umjesto da ih se pusti kućama na dan ili dva).

E, pa da…rat je…a kad je rat ne možeš baš uvijek i do kraja, u svakoj prilici trenirati strogoću nad onima s kojima češ (ako već nisi) prije ili kasnije završiti u istom rovu.

-Nije ti ovo jarane West Point“ – podsjetio bi naš „Jaro“ (kršna ljudina iz Bosne koju su opravo i prozvali Jarom zbog toga „jarane“) ponekog umišljenog i ambicioznog dočasnika kojemu su na umu bili samo stega i dril.

I nakon što bi ga ovaj upitno pogledao očekujući neko dodatno objašnjenje, ovaj bi obično dodavao nevješto i pomalo zbunjeno kao da nastavlja tek započetu rečenicu:

– …nego ZNG RH“.

Mnogi su već napamet znali ove i mnoge druge „mudrolije“ i doskočice dobroćudnog Jare, pa mu nitko nije zamjerao, što god rekao ili učinio. Osjećali smo da u tomu nema zle namjere.

I upravo je taj Jaro prvi uzeo u zaštitu Kalimera. Visok, krakat i nezgrapan, širokog osmjeha, pomalo bahat – ali na neki dobroćudan i simpatičan način, uvijek sklon priči i šali, Jaro bi ga pred svima prigrlio kao mlađeg brata, pogladio po glavi i po tko zna koji put ponovio:

-Jarane, dođi ‘vamo, ne smije tebi ni’ko ništa…dok je Jaro živ…a poslije…jebiga, snalazi se kako znaš…

I Kalimero se doista snalazio. I to dosta dobro.

Već na prvom terenu dragovoljno se javio da otpuže nekih stotinjak (ili više, nismo ni sami znali koliko) metara po kamenitom i makijom prošaranom tlu i pokuša popraviti prekinutu telefonsku žicu, iako nije pripadao desetini veze. Jednostavno nije htio čekati njihovu intervenciju koja je u tim uvjetima mogla potrajati, znajući koliko je važno da zadržimo komunikaciju sa zapovjedništvom.

Onako sitan i naizgled slab, gotovo neuhranjen i anemičan, sve nas je zadivio svojom okretnošću i brzinom. Dok smo ga „pokrivali“ vatrom, a poručnik uz pomoć dalekozora budno pratio da mu se odnekud ne bi približio tko od onih s druge strane, Kalimero je grabio naprijed, vješto i znalački…činilo se kao da pliva u vodi…Zastao bi tek u trenucima kad bi se u blizini prolomila eksplozija granate, pokrivši glavu rukama i pripijajući se uz tvrdo kamenito tlo…ali već sljedećeg trenutka nastavljao je dalje…

Promatrajući ga, razmišljao sam o nepravdi za koju sam ponekad osjećao da se tom čovjeku čini. I to samo zato što je rastom manji i sitniji od nas. Tko zna, razmišljao sam u sebi…možda je i to jedan od motiva…možda se Kalimero želi dokazati i opovrgnuti sve one glasine koje su se katkad mogle čuti u kantini. Pojedini zlobnici nisu mogli odoljeti a da mu se ne narugaju, gotovo svaki put kad bi ga sreli – naravno, ako Jaro nije bio s njim. No, moram priznati da se to događalo sve rjeđe, jer Kalimero ih je razoružavao svojom ravnodušnošću, dajući do znanja koliko mu je stalo do njihovog mišljenja.

Kao da je i zapovjednik mislio tog trenutka isto, ili mi se samo tako činilo, ali u jednom je trnutku, ne skidajući dalekozor s očiju, procijedio kroz zube:

– Samo nek još jednom čujem da ga bilo tko zajebava! Taj će imati posla sa mnom! Jel’ jasno!?

Ležali smo pokunjeno iza grudobrana i šutjeli.

Uskoro smo začuli krčanje iza leđa i znali smo da je veza uspostavljena, što je dežurni na telefonu i potvrdio ponavljajući dogovorenu lozinku i tiho izmjenjujući podatke sa zapovjedništvom.

Kalimero se vratio poslije nekih pol sata i kratko izvijestio kako nije bilo velikog oštećenja pa je bez problema spojio žicu, a srećom, nije bilo ni tako daleko…

-Presječena gelerom – kratko je izgovorio i zauzeo svoje mjesto na grudobranu.

I svi smo se do jednoga izgrlili s njim…ne zato što je popravio kvar, nego što je ostao živ, jer u tih pol sata ili nešto više, dok je odlazio i vraćao se puzeći, u njegovu je blizinu palo barem 5-6 minobacačkih granata…I kao čudom…ni jedna ga nije ni okrznula. Boga ga je čuvao.

I nije to bilo jedini put.

Na Južnom bojištu izvlačio je ranjenika koji je bio gotovo dvostruko teži nego on, punih 5 sati…sve dok ih nisu pronašli ovi naši iz saniteta…Za sve to vrijeme nisu prešli više od dva kilometra zračne linije, što zbog vatre, što zbog surovog i neprohodnog terena, ali Kalimero je sve odradio za deset. Podvezao je svome suborcu ranjenu nogu, podvukao se pod njega kako bi mu se ovaj gornjim dijelom tijela oslonio na leđa i obgrlio ga oko vrata…i potom ga je tako više vukao nego nosio, svaki čas zaliježući i osmatrajući oko sebe. Bila je to crta razdvajanja i nikad nisi znao kad mogu naići četnici i presjeći put. Bolničarka je kasnije pričala, kako mu je od iscrpljenosti udarila pjena na usta i nije mogao progovoriti ni riječi…ali prijatelja nije ostavio…

Nakon ovih događaja nastupila je nova faza u odnosima prema Kalimeru. Oni koji su ga do jučer izbjegavali, najednom su mu se najprije oprezno, pa potom sve slobodnije počeli približavati i zapodijevati razgovor (bilo kakav, kao da je bilo važno), oprezno ga i prijateljski lupkajući po ramenima i nudeći mu cigarete ili onaj poznati (i ne baš tako omiljeni) vojnički kolač presvučen čokoladom koji nam je najčešće dijeljen kao desert poslije ručka.

-Kalimero, sad im vrati za ono prije – dobacivao je Jaro, ne mogavši otrpjeti da nekadašnje provokatore ne podsjeti kako ipak nije zaboravio ništa od onoga što se događalo.

Posljednji put vidio sam ga na sprovodu jednog našeg vojnika za kojega je bio vezan gotovo koliko i za Jaru…Dečko iz njegovog voda, bolničar koji je stradao od snajpera pokušavajući doći do ranjenika. Tada sam prvi put u tim sitnim crnim očima primijetio suze…Neko smo vrijeme proveli u različitim taktičkim grupama i nismo se viđali… Učinilo mi se da je još sitniji i mršaviji nego prije. Ugledavši me, prišao mi je bez riječi, naslonio glavu na moje grudi i zajecao… Osjetio sam knedlu u grlu i jedva se suzdržao da i sam ne zaplačem. Prigrlio sam ga i tako smo šutke ostali nekoliko minuta. Ima trenutaka u životu kad čovjeku ostaje jedino šutnja i kad mu se čini da bi bilo gotovo bogohulno bilo što izreći…

I onda je odjednom podigao glavu i pogledao me ravno u oči.

-Ne buju oni nas jebali… mi smo Hrvati! – izgovorio je to u dahu, tako prkosno i odlučno da su me podišli trnci.

Nikad, ni prije ni poslije, nisam vidio kod bilo koga takvu odlučnost i odrješitost, kao kod ovog sitnog i neuglednog, ali meni tako dragog čovjeka. Jedinstvenog i neponovljivog…

Odmah poslije počasnih plotuna krenuli smo svaki na svoju stranu. Stisak ruke i obećanje da ćemo popiti pivu kad se ponovno sretnemo…

Ali, nismo se više sreli…i nismo popili pivu.

Desetak dana poslije, čuo sam kako je ostao negdje iza njihovih linija. Naši nisu mogli do njega jer su ih tenkovi primorali na povlačenje. Pored Kalimera, u toj akciji smo izgubili još četvoricu. Neki kažu kako je otišao na svoju ruku i bez znanja zapovjednika dalje nego je bilo dogovoreno… Prošlo je više od tri godine prije nego su pronašli i pokopali tijelo.

I dok su plotuni počasne paljbe odzvanjali poljanom, suhonjava i ispijena Kalimerova majka stiskala na grudima zastavu netom skinutu s lijesa i uredno složenu, a plameni jezici parali nebo, nisam mogao zaustaviti suze…Ovoga puta ne…

-Zbogom Kalimero…prijatelju moj…I gdje god da jesi, znaj…ne buju oni nas……, mi smo Hrvati!

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

MAĆI

Objavljeno

na

Objavio

Facebook/PD Promina Drniš

Zimsko jutro u Promini. Svježe, ali kristalno jasno. Sunce obasjava okoliš i ljude.

Matu nije obasjavalo. Njega je obasjavala njihova mržnja. Rigala je kao grotlo vulkana. A iznad nje mrtvačka glava. I prekrižene mrtvačke kosti. Četnik se zadovoljno smijao. On je u punini svoje uloge.

Postrojili su ih uza zid blizu Jokaševe kuće. Znalo se što slijedi. Toliko puta viđeno u ovom ratu, Domovinskom kako su ga Hrvati zvali, a oni su za njega imali više imena, ovisno o tomu koja je politika bila na djelu. Klatili su se između velikosrpstva i jugoslavenstva, tamo i ovamo. Nešto će pobijediti, samozadovoljno su razmišljali.

»Vadi pare! Ne gledaj vamo ko tele. Je li, bre, jasno?«

Šutjeli su. Kakav novac! Ta davno su im oduzeli sve što su imali. Nije im bilo žao, samo neka je glava na ramenu, proći će i ovo. Ali se odužilo. Strpljivo su podnosili što se podnositi trebalo. Sad je izgleda kraj. Zbog čega nije bio prije, nisu znali. Neka bude kad već biti mora.

»Nemate sad. Imali biste da vam je naiša Tuđman. Samo ne će vam on nikad naići. Najprije, jer je ovo naša zemlja i on tuda nemere prolazit. A zatim jer vas više biti ne će. Došla komanda, šta ću vam ja. Jedino ako imate ti para, moglo bi se nešto učinit. Ta ne će vas niko brojit u jami.«

Monolog bi trajao i dalje da nisu došli Unproforci. Odmah se vidjelo da se ne žele miješati. Jovi je naravno bilo drago. Posao treba obaviti, mora se pohvalit pred drugovima.

Dobro su ga poznavali, kao i još neke među četnicima. Živio je tu među njima, zajedno su rasli, igrali se, tugovali. Ovo ludilo odmah ga je uhvatilo. Nije im bilo čudno. On je uvijek išao nekim svojim putem. Čak ni jugokomuniste nije dobro podnosio. Ali nisu ga previše dirali i išao je dalje. A da su oni tako postupali, davno bi im rebra bila polomljena.

Mate je jedini od njih imao nešto novca i dao Jovi. Nije mu bilo dosta. Mrštio se. Ostavio je Tomu gdje je i bio.

»Samo ovo? E, ne ćeš se ti tako lako izvuć. Donesi još.«

»Nemam više.«

Gledao ga je Jovo mrvicu netremice, a onda mu odvalio pljusku. Svom snagom, a imao ju je nažalost uvijek veliku. Matina je glava odletjela na drugu stranu. Polako ju je vratio u prvobitan položaj. I onda se dogodilo ono što Jovo nije predviđao. Pljusnuo ga je Mate također svom snagom. Nije mu puno naudio, jer godine su ipak učinile svoje. Nakon što se Jovo povratio od šoka, lupio ga je kundakom u stomak. Mate je tresnuo na zemlju. Jovo nije dopustio nikome da ga podigne.

»Ustaj ustaško pseto da vidiš kako Jova bije. Ustaj ili ću ti sprašit rafal u tu mišinu.«

Mati je bilo svejedno što će biti. Osjećao je duboko nutarnje zadovoljstvo. Neka je ovom bilmezu pokazao zube. Jadan ti je on i ta njegova »Krajina« čim svoju snagu iskaljuju na starčadi. Polako se podizao na noge. Jovo je divljački očekivao ponovni sraz.

Nije ovo Matu previše potreslo. Navikao je već na batine, navikao da ljudi nestaju. Mjeseci koje je živio pod velikosrpskom čizmom sve su mu razjasnili, iako nikada nije imao iluzija kao neki. Njemu ta jugoslavenština jednostavno nije mirisala i gotovo. Jest da mu je ćaća bio partizan, ali nešto je to drugo. Ta što je mogao biti!? Došli, unovačili ga i tuci se za njih. A kod kuće Talijani pa se ti vrati. Četnici također nisu bili daleko, prijateljevali su s tim Talijanima. Sada Talijana više nema, njih nažalost još ima. Kiselo se nasmiješio.

»Šta se ti budalo smiješ? Oćeš da te zakoljem na licu mesta?«

Sada se nasmijao još šire. Gotovo je, pa što ne bi.

Četnik je doista vadio nož. Mate se cerekao. Vidio ga je kako ide prema njemu.

»Stop«, čuo je nečiji glas i zveket oružja. I on i četnik nekako su se ukočili. Što je sad ovo?

Iz one skupine Unproforaca neki se garavi približavao. Njegovi su zauzeli borbeni stav. Četnicima ništa nije bilo jasno. Pa od početka su s njima u dobrim odnosima!?

Garavi se približio Mati. Odgurnuo je četnika i zapiljio se u njega.

»Bog, barba«, izustio je nakon nekoliko trenutaka naglaskom svoga jezika.

Neviđenom brzinom Mati se u glavi počeo odmatati davni film na koji je već bio zaboravio. Radili su u još jednoj tuđoj zemlji. Gradili su im puteve, a narod je bio siromašan. Kako im pomoći kad si i sam došao nešto zaraditi! Bilo mu ih je uistinu žao. Odlučio je učiniti što učiniti može. Počeo se sustavnije brinuti o onom malom što se svaki dan motao oko njihova kampa. Davao mu je hrane, dopuštao da je ponese i kući. Mali mu se predstavio kao Jusuf, a on ga je jednostavno zvao Maći. Nešto mu to bilo draže. Ali ne traje posao vječno. Došao je dan odlaska. Maći je bio tužan, pretužan. Dao mu je hrane koliko god je mogao ponijeti. Nije ga to zanimalo. Nešto mu je govorio na svom jeziku, on to nije razumio. Da je engleski hajde nekako, ali to… Dugo su jedan drugom mahali dok je cestovna prašina ostala vihoriti u zraku.

Vedro se nasmiješi, onako kako već dugo nije.

»Bog, barabo«, odvratio je.

Ta davna lozinka ponovno je uspostavljena. Poletjeli su jedan drugom u zagrljaj. Dugo su se držali, a četnici su iznenađeno stajali obješenih lica. Kako dalje?

Sada je Maći već nešto znao engleski pa su se mogli sporazumjeti. Ali ga četnici nisu znali. Bojali su se onoga što ova dvojica govore.

»Prevedi«, gurnuo je jedan puškom Vladu. »Ne će mi ovaj crnjo tu zapovidat. Prevedi!«

Vladi se to nije dalo. Sjetio se onih davnih jugoslavenskih vojničkih priča. Nije ih volio, ali ih je morao slušati od onih koji su nalikovali na ovoga tu. Pa mu je počeo vaditi nešto iz toga repertoara. Četnik je ubrzo shvatio da ga ovaj zafrkava. Podigao je u ljutnji pušku i još je brže spustio. Neki Unproforac je bio iza njega.

»A platit ćeš ti meni, ne će ovi uvek biti tu. Stoko neodgojena.«

I drugi se u skupini počeše smješkati. Stvarno je ovaj četnik odgojen.

»Vi četnici odmaknite se, a vi što stojite uza zid polako za onim tamo Unproforcem.«

Govorio je to Mate kao da je u svojoj konobi.

»A ne more to tako, ja sam ovde glavni«, počeo je neki brkajlija i bradonja vikati. Maći ga je ošinuo pogledom. Namignuo je i jednome svome pa se oču rafal. Istina u zrak. Svi su zastali.

»Hajde, šta čekate«, ponovio je Mate.

Nabili su se u onaj Unproforov kamiončić. Maći je vodio glavnu riječ. Svi su se zadovoljno smijali, a četnici se pokislo kupili prema svojim vozilima. Propade im posao. Psovali su, čulo se nadaleko. Unproforci su htjeli znati što govore. Domaći su odmahnuli rukom, na što se Unproforci stadoše smijati.

Dan je nastavio biti jednako lijep. Svi su to sada primjećivali. Molili su se Bogu, nikada žarče u životu.

Miljenko Stojić

dhk.hr, 20. travnja 2020.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Ljubuške PRiče

Objavljeno

na

Objavio

spomenik "Majkama udovicama II. svjetskog rata i poraća"

Storytelling (pričanje priča, pripovijedanje) predstavlja relevantnu i uspješnu tehniku za PRomicanje nekog PRoizvoda, usluge ili organizacije. Analogno, može biti i jako učinkovito i u kreiranju određenog mjesta kao turističkog PRoizvoda.

Puko nabrajanje podataka kod slušatelja ostavlja dojam suhoparnosti, što implicira nezainteresiranost, dok dobre PRiče nadahnjuju i potiču emocije. One, na određeni način, omogućavaju slušatelju izgradnju posebna emocionalnog odnosa s PRedmetom PRiče, poistovjećujući se s njom. Vremenom mogu postati dio nevidljivog kulturnog blaga, odnosno kontekst i temelj za kreiranje željena identiteta.

Storytelling (pričanje priča, pripovijedanje) predstavlja relevantnu i uspješnu tehniku za PRomicanje nekog PRoizvoda, usluge ili organizacije. Analogno, može biti i jako učinkovito i u kreiranju određenog mjesta kao turističkog PRoizvoda. Puko nabrajanje podataka kod slušatelja ostavlja dojam suhoparnosti, što implicira nezainteresiranost, dok dobre PRiče nadahnjuju i potiču emocije. One, na određeni način, omogućavaju slušatelju izgradnju posebna emocionalnog odnosa s PRedmetom PRiče, poistovjećujući se s njom. Vremenom mogu postati dio nevidljivog kulturnog blaga, odnosno kontekst i temelj za kreiranje željena identiteta.

Antička ljubuška PRiča

Vrijeme je antičkog Rima, 45. g. pr. Kr. Naronom upravlja Publije Vatinije (Publius Vatinius), osoba koja je tijekom rata, kao Cezarov izaslanik, predala mirovnu ponudu Pompeju. Tamo je ostao do 44. g. pr. Kr. kada su, nakon Cezarova ubojstva, njegovi vojnici prešli na Brutovu stranu.

U to doba najveći rimski govornik, politički teoretičar i državnik, odvjetnik i filozof, Ciceron (Marcus Tullius Ciceron) piše pismo Vatiniju, koje, u slobodnoj interpretaciji, ima sljedeći sadržaj: „ … Moj rob Dionizije, koji se brinuo o mojoj knjižnici, pretpostavljajući da neće biti kažnjen, ukrao je moje knjige i pobjegao. U Naroni su ga vidjeli moji prijatelji, koji su mu povjerovali da sam ga oslobodio. Bilo bi mi jako drago ako bi se potrudio da se on vrati. To bi mi bilo jako važno, jer me boli duša …“

Vatinije mu, usput tražeći Ciceronov zagovor kod Cezara, otprilike odgovara: „… zapovjednik Vatinije pozdravlja svog Cicerona… Kažu mi da ti je rob pobjegao i da je među Ardijejcima …, ali ipak sam naredio da ga i dalje traže i na kopnu i na moru. Sigurno ću ga pronaći, izuzev ako se nije sklonio kod Delmata, a i ako je tamo nekako ću ga pronaći…“

Ono što je manje poznato da je Dionizije bio podrijetlom s ovih područja i zaljubljenik u knjige, ali status roba mu nije omogućavao realizaciju njegovih želja. Bježeći s knjigama kući zapravo je želio promovirati znanje među svojim pukom. Privremeno se nastanio se u najbližem urbanom naselju do svoga doma.

Također je manje poznata činjenica kako je žena imena Katarina (Rimljani su ga izveli iz grčkog pridjeva καθαρός (katharos) što znači „čista”), koja je Vatiniju bila ono što bi se danas moglo nazvati predstojnicom ureda, potajice, skrivajući se od javnosti, ljubila Dionizija. Uzrečica „nomen est omen“ (ime je znamen) se i u ovom slučaju potvrdila – bila je to čista, nepatvorena ljubav. Čim je saznala za Vatinijev odgovor Ciceronu javila je svom dragom da bježi. Kako je on odbijao poći bez nje, ona je u ime ljubavi napustila svoj društveni status i pristala pobjeći s njim. Nema daljnjih spoznaja o njihovu životu, osim što postoje PRiče kako su se jedno vrijeme skrivali u pećinama na izvorima rijeka (Ravlića pećina, vrelo Vrioštice) i uglavnom oko tri vodopada (Koćuša, Mandića jaz, Kravica) na današnjem području grada koji je kasnije temeljem riječi „ljubav“ i ime dobio. Postoje PRiče da su ih Rimljani pronašli i žive zakopali u jednu malu pećinu na Buturovici (pretpostavlja se u Šabića pećinu).

A što bi sa knjigama?

One nikad nisu pronađene, međutim sasvim je jasno da ljubav prema slovu i knjigama kao duh lebdi ovim krajem i da je na određeni način zapisana u genetski kod njegovih žitelja. Stoga nije čudno kako je najstariji spomenik pismenosti u Bosni i Hercegovini, Humačka ploča, pronađena upravo u Ljubuškom, ali i da je jedan od rijetkih autora latinsko-hrvatske gramatike (iz 1713.) Lovro (Stjepan) Šitović Ljubušak (Laurentius de Gliubusschi). Također je „Ljubušak“ neizostavni dio imena čuvenog književnika i poznatog sarajevskog gradonačelnika s konca 19. stoljeća, Mehmed bega Kapetanovića (u čijem je mandatu ovaj grad dobio električnu rasvjetu, zatim tramvaj, zgradu vijećnice te tržnicu Markale, njem. Markthalle – natkrivena tržnica).

S druge strane, evidentno je kako postoje knjige i znanstveni radovi u kojima se nalazi Ciceron, na način da je citiran ili u kojima je duh njegovih slova uvelike formatirao promišljanja priznatih komunikacijskih stručnjaka, a Ljubušaka: prof. dr. Zorana Tomića, prof. dr. Ike Skoke, prof. dr. Bože Skoke, prof. dr. Nine Ćorića, doc. dr. Ivice Granića, Maje Marić, Marina Čuljka i drugih.

Srednjovjekovna ljubuška PRiča

Majka hercega Stjepana Kosače zvala se Katarina i bila je iz Italije. Prije nego se udala ispričana joj je ljubavna priča između njezine imenjakinje i sunarodnjakinje i Dionizija, a ona ju je prenijela svome sinu Stjepanu. Na majčin nagovor, on, u spomen toj ljubavnoj priči, na Buturovici podiže zavjetni grad Ljubuški.

Herceg Stjepan 1424. ženi Jelenu Balšić s kojom, godinu kasnije dobiva kćer Katarinu. Nakon što Jelena umire on ženi jednu pučanku negdje s područja sela Ljubuše, koje se prostiralo od Kokota do Vrata (Libušu). Kako Libuša nije imala plemićko podrijetlo, morao ju je, pod pritiskom drugih velikaša, ostaviti. Ipak, postoje PRiče kako ju je kasnije u snu znao dozivati.

Mlada Katarina, (Katja, Kaća, Kaćuša kako su joj tepali u obitelji) je u mladosti često boravila u Ljubuškom i uživala na njegovoj rijeci (postoje pisani tragovi iz 1438. o franjevačkom samostanu i crkvi sv. Katarine u Ljubuškom). Puk je slapove ispod kojih se kupala prozvao Katarininim, Kaćušinim slapovima (kasnije samo Kaćuša, odnosno Koćuša).

Katarina se na Uzašašće 1446. u kraljevskoj ljetnoj rezidenciji u Milodražu kod Kiseljaka udaje za Stjepana Tomaša Kotromanića. U braku je rodila troje djece: Žigmunda (Šimuna), Katarinu i treće kojemu se ne zna ime. Nakon što 1461., pod zagonetnom okolnostima, kralj Stjepan Tomaš umire, Katarina u svojoj 36. godini ostaje udovica. Prijestolje preuzima Stjepan Tomašević, njegov sin iz prvog braka, a Katarina dobiva titulu „kraljica majka“. Kada Turci u Jajcu ubijaju kralja Stjepana (5. 6. 1463., čime se označava pad Bosanskog kraljevstva), njegova supruga, kraljica Mara, se iz Ključa upućuje u Ljubuški, odakle odlazi u Split, dok „kraljica majka“ Katarina ostaje jedno vrijeme na Kupresu, a onda dolazi kod brata u Počitelj, odnosno u Ljubuški, odakle ide u Dubrovnik (na Lopud), pa u Rim, gdje i umire 25. listopada 1478. Na vlastitu želju biva sahranjena u bazilici Santa Maria in Aracoeli, upravo u blizini mjesta gdje se nalazila Ciceronova kuća iz koje je njezin daleki predak Dionizije pobjegao.

P.S. U Ljubuškom je 15. 2. 2020. otkriven spomenik udovici, na kojem je prikazana majka s troje djece, rad autora Stjepana, u terminu kad su se oglasila zvona sa crkve sv. Kate,

piše Frane Damjanović/Poskok.info.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari