Pratite nas

Priče

Žestoki ratnik mekog srca

Objavljeno

na

Već na prvom postrojavanju nakon dolaska u postrojbu izazvao je salvu smijeha…Onako malen i skvrčen, u odori većoj za nekoliko brojeva, nezgrapno grabeći u (očito) isto tako prevelikim „gojzericama“, žurio je kako bi na vrijeme pozdravio stijeg koji samo što se nije počeo dizati na jarbol. I zlo je htjelo da baš on zakasni.

Čak se i službujući časnik vojarne koji je tog jutra bio zadužen za red i poštivanje propisanog ceremonijala blago i dobrodušno osmjehnuo gledajući kako nesretnik zapliće nogama i u žurbi zauzima posljednje mjesto u vrsti, na samom začelju stroja. I strpljivo je čekao sve dok pridošlica nije popravio beretku, prešao rukom preko pojasa u pokušaju da poravna košulju koja je neposlušno stršala iz hlača i potom se smrtno ozbiljan, zauzevši stav „pozor“, svečano zagledao u smjeru jarbola.

Zapovjednici su imali grdnih muka kako bi utišali smijeh i potmuli žamor iza svojih leđa i tek su oštra zapovijed službujućeg i prvi taktovi himne ponovno sve doveli u savršeni red.

Čuo sam sa strane šaptanje:

-Kalimero … ovaj je isti Kalimero…jesi ga vidio kako hoda…?“

I bilo je gotovo. Mali simpatični Zagorac tako je dobio nadimak koji je prostrujao vojarnom poput maestrala, zalijepio mu se kao čičak i više ga nitko nije zvao po imenu. To obično tako bude. Rijetko se sjećamo onih koji nadimke daju, ali zato nam oni obično ostaju za cijeli život. I da zlo bude veće, sudbina je htjela da mu nakače baš taj nadimak – po nekom glupom malom liku iz crtanog filma.

Ali, on se nije bunio. Prihvatio je to kao nešto sasvim normalno, svjestan valjda da je i onako svaki otpor uzaludan. S vojskom ne možeš nakraj, uzme li te na zub, gotov si…bilo je to jedno od zlatnih pravila kojega su se držali i zapovjednici. Ona vrsta pasivnog otpora na koji su pojedinci ponekad nailazili kod svojih podređenih, opominjala ih je da su okolnosti takve da se ponekad mora malo i popustiti…

-Rat je sine – imao je običaj reći jedan od naših časnika kad bi se našao u situaciji objasniti vojnicima na terenu ono što se objasniti ne može (zašto im smjena na položajima kasni, ili zbog čega moraju odguliti još koju šihtu umjesto da ih se pusti kućama na dan ili dva).

E, pa da…rat je…a kad je rat ne možeš baš uvijek i do kraja, u svakoj prilici trenirati strogoću nad onima s kojima češ (ako već nisi) prije ili kasnije završiti u istom rovu.

-Nije ti ovo jarane West Point“ – podsjetio bi naš „Jaro“ (kršna ljudina iz Bosne koju su opravo i prozvali Jarom zbog toga „jarane“) ponekog umišljenog i ambicioznog dočasnika kojemu su na umu bili samo stega i dril.

I nakon što bi ga ovaj upitno pogledao očekujući neko dodatno objašnjenje, ovaj bi obično dodavao nevješto i pomalo zbunjeno kao da nastavlja tek započetu rečenicu:

– …nego ZNG RH“.

Mnogi su već napamet znali ove i mnoge druge „mudrolije“ i doskočice dobroćudnog Jare, pa mu nitko nije zamjerao, što god rekao ili učinio. Osjećali smo da u tomu nema zle namjere.

I upravo je taj Jaro prvi uzeo u zaštitu Kalimera. Visok, krakat i nezgrapan, širokog osmjeha, pomalo bahat – ali na neki dobroćudan i simpatičan način, uvijek sklon priči i šali, Jaro bi ga pred svima prigrlio kao mlađeg brata, pogladio po glavi i po tko zna koji put ponovio:

-Jarane, dođi ‘vamo, ne smije tebi ni’ko ništa…dok je Jaro živ…a poslije…jebiga, snalazi se kako znaš…

I Kalimero se doista snalazio. I to dosta dobro.

Već na prvom terenu dragovoljno se javio da otpuže nekih stotinjak (ili više, nismo ni sami znali koliko) metara po kamenitom i makijom prošaranom tlu i pokuša popraviti prekinutu telefonsku žicu, iako nije pripadao desetini veze. Jednostavno nije htio čekati njihovu intervenciju koja je u tim uvjetima mogla potrajati, znajući koliko je važno da zadržimo komunikaciju sa zapovjedništvom.

Onako sitan i naizgled slab, gotovo neuhranjen i anemičan, sve nas je zadivio svojom okretnošću i brzinom. Dok smo ga „pokrivali“ vatrom, a poručnik uz pomoć dalekozora budno pratio da mu se odnekud ne bi približio tko od onih s druge strane, Kalimero je grabio naprijed, vješto i znalački…činilo se kao da pliva u vodi…Zastao bi tek u trenucima kad bi se u blizini prolomila eksplozija granate, pokrivši glavu rukama i pripijajući se uz tvrdo kamenito tlo…ali već sljedećeg trenutka nastavljao je dalje…

Promatrajući ga, razmišljao sam o nepravdi za koju sam ponekad osjećao da se tom čovjeku čini. I to samo zato što je rastom manji i sitniji od nas. Tko zna, razmišljao sam u sebi…možda je i to jedan od motiva…možda se Kalimero želi dokazati i opovrgnuti sve one glasine koje su se katkad mogle čuti u kantini. Pojedini zlobnici nisu mogli odoljeti a da mu se ne narugaju, gotovo svaki put kad bi ga sreli – naravno, ako Jaro nije bio s njim. No, moram priznati da se to događalo sve rjeđe, jer Kalimero ih je razoružavao svojom ravnodušnošću, dajući do znanja koliko mu je stalo do njihovog mišljenja.

Kao da je i zapovjednik mislio tog trenutka isto, ili mi se samo tako činilo, ali u jednom je trnutku, ne skidajući dalekozor s očiju, procijedio kroz zube:

– Samo nek još jednom čujem da ga bilo tko zajebava! Taj će imati posla sa mnom! Jel’ jasno!?

Ležali smo pokunjeno iza grudobrana i šutjeli.

Uskoro smo začuli krčanje iza leđa i znali smo da je veza uspostavljena, što je dežurni na telefonu i potvrdio ponavljajući dogovorenu lozinku i tiho izmjenjujući podatke sa zapovjedništvom.

Kalimero se vratio poslije nekih pol sata i kratko izvijestio kako nije bilo velikog oštećenja pa je bez problema spojio žicu, a srećom, nije bilo ni tako daleko…

-Presječena gelerom – kratko je izgovorio i zauzeo svoje mjesto na grudobranu.

I svi smo se do jednoga izgrlili s njim…ne zato što je popravio kvar, nego što je ostao živ, jer u tih pol sata ili nešto više, dok je odlazio i vraćao se puzeći, u njegovu je blizinu palo barem 5-6 minobacačkih granata…I kao čudom…ni jedna ga nije ni okrznula. Boga ga je čuvao.

I nije to bilo jedini put.

Na Južnom bojištu izvlačio je ranjenika koji je bio gotovo dvostruko teži nego on, punih 5 sati…sve dok ih nisu pronašli ovi naši iz saniteta…Za sve to vrijeme nisu prešli više od dva kilometra zračne linije, što zbog vatre, što zbog surovog i neprohodnog terena, ali Kalimero je sve odradio za deset. Podvezao je svome suborcu ranjenu nogu, podvukao se pod njega kako bi mu se ovaj gornjim dijelom tijela oslonio na leđa i obgrlio ga oko vrata…i potom ga je tako više vukao nego nosio, svaki čas zaliježući i osmatrajući oko sebe. Bila je to crta razdvajanja i nikad nisi znao kad mogu naići četnici i presjeći put. Bolničarka je kasnije pričala, kako mu je od iscrpljenosti udarila pjena na usta i nije mogao progovoriti ni riječi…ali prijatelja nije ostavio…

Nakon ovih događaja nastupila je nova faza u odnosima prema Kalimeru. Oni koji su ga do jučer izbjegavali, najednom su mu se najprije oprezno, pa potom sve slobodnije počeli približavati i zapodijevati razgovor (bilo kakav, kao da je bilo važno), oprezno ga i prijateljski lupkajući po ramenima i nudeći mu cigarete ili onaj poznati (i ne baš tako omiljeni) vojnički kolač presvučen čokoladom koji nam je najčešće dijeljen kao desert poslije ručka.

-Kalimero, sad im vrati za ono prije – dobacivao je Jaro, ne mogavši otrpjeti da nekadašnje provokatore ne podsjeti kako ipak nije zaboravio ništa od onoga što se događalo.

Posljednji put vidio sam ga na sprovodu jednog našeg vojnika za kojega je bio vezan gotovo koliko i za Jaru…Dečko iz njegovog voda, bolničar koji je stradao od snajpera pokušavajući doći do ranjenika. Tada sam prvi put u tim sitnim crnim očima primijetio suze…Neko smo vrijeme proveli u različitim taktičkim grupama i nismo se viđali… Učinilo mi se da je još sitniji i mršaviji nego prije. Ugledavši me, prišao mi je bez riječi, naslonio glavu na moje grudi i zajecao… Osjetio sam knedlu u grlu i jedva se suzdržao da i sam ne zaplačem. Prigrlio sam ga i tako smo šutke ostali nekoliko minuta. Ima trenutaka u životu kad čovjeku ostaje jedino šutnja i kad mu se čini da bi bilo gotovo bogohulno bilo što izreći…

I onda je odjednom podigao glavu i pogledao me ravno u oči.

-Ne buju oni nas jebali… mi smo Hrvati! – izgovorio je to u dahu, tako prkosno i odlučno da su me podišli trnci.

Nikad, ni prije ni poslije, nisam vidio kod bilo koga takvu odlučnost i odrješitost, kao kod ovog sitnog i neuglednog, ali meni tako dragog čovjeka. Jedinstvenog i neponovljivog…

Odmah poslije počasnih plotuna krenuli smo svaki na svoju stranu. Stisak ruke i obećanje da ćemo popiti pivu kad se ponovno sretnemo…

Ali, nismo se više sreli…i nismo popili pivu.

Desetak dana poslije, čuo sam kako je ostao negdje iza njihovih linija. Naši nisu mogli do njega jer su ih tenkovi primorali na povlačenje. Pored Kalimera, u toj akciji smo izgubili još četvoricu. Neki kažu kako je otišao na svoju ruku i bez znanja zapovjednika dalje nego je bilo dogovoreno… Prošlo je više od tri godine prije nego su pronašli i pokopali tijelo.

I dok su plotuni počasne paljbe odzvanjali poljanom, suhonjava i ispijena Kalimerova majka stiskala na grudima zastavu netom skinutu s lijesa i uredno složenu, a plameni jezici parali nebo, nisam mogao zaustaviti suze…Ovoga puta ne…

-Zbogom Kalimero…prijatelju moj…I gdje god da jesi, znaj…ne buju oni nas……, mi smo Hrvati!

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

DINOSAUR NA IZBORIMA

Objavljeno

na

Objavio

Sve nešto mislim, ali bolje je da ne mislim. Kako je nekoć davno zapisao A. G. Matoš: „Trsim se da ne mislim, a ipak mislim, teže je ne misliti, no misliti. Eto, kad se prošlost dotegli u budućnost, skorašnju budućnost, imam dojam da se ovdje stvarno ništa ne mijenja!

DINOSAUR: Dobar dan, gdje je onaj listić na kom se može zaokružiti esdepeovac?
ČLAN IZBORNE KOMISIJE: Gospodine, imate jedan izborni listić sa svim kandidatima, pa zaokružite jednog od njih.
DINOSAUR: Ja ću zaokružiti esdepeovca.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: To je vaše pravo.
DINOSAUR: Nemojte mi govoriti o mom pravu, pa znate li tko sam ja?
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Znam, dajte mi osobu iskaznicu.
DINOSAUR: Ako znate tko sam ja, što će vam moja osobna iskaznica?
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Moram zapisati vaše podatke.
DINOSaUROVA ŽENA: Jožek, daj čovjeku osobnu.
DINOSAUR: Nije li kod tebe moja iskaznica, osobna?
DINOSAUROVA ŽENA: Čekaj da pogledam u torbici…
DINOSAUR: Sad će moja zakonita pronaći osobnu, samo budite strpljivi.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Nema problema, strpljiv sam.
DINOSAUR: Rekao sam ti jutros da spremiš moju i tvoju osobnu u torbicu.
DINOSAUROVA ŽENA: Znam, da, rekao si, spremila sam.
DINOSAUR: Znam da si spremila jer sam ti ja rekao da ih spremiš.
DINOSAUROVA ŽENA: Evo našla sam ih.
DINOSAUR: Evo našla ih je.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Dajte mi ih, molim vas.

DINOSAUR: Daj mu ih. Znate, mladiću, ja znam što je zakon i red. Ja sam sudjelovao u zakonu i redu od kad znam za sebe, a to je bilo davno…
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Znam, gospodine.
DINOSAUR: Znate? A ja vama kažem da ne znate ništa, mladiću. Kad smo mi nekada birali, znalo se je za koga treba glasati, nije to bilo ovaj ili onaj, nego jedan i gotova stvar!
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Druga su vremena, gospodine.
DINOSAUR: Kakva druga vremena? Što to govorite? Pa odkad ja znam za sebe ovdje se ništa nije promijenilo i ne treba da se mijenja jer esdepe i antifašizam moraju pobijediti u prvom krugu.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Evo vaše osobne iskaznice…
DINOSAUR: Uzmi, ženo, i spremi ih u torbicu. Neka budu na sigurnom, nikad se ne zna.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: … i vaši glasački listići.
DINOSAUR: A je li na listiću naš esdepejac?
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Znam na koga mislite, da, i on je na listiću.
DINOSAUR: Znači mogu zaokružiti našeg esdepejca? Ja sam protiv gospođe.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: To je vaše pravo za koga ćete glasovati, gospodine.

DINOSAUR: Ja ću glasovati za esdepejca. A znate zašto? Zato jer će on vratiti bistu druga Tita tamo gdje mu je mjesto – na Pantovčak! Esdepe zajedno s antifašistima mora pobijediti.
DINOSAUROVA ŽENA: Idemo, Jožek, da to obavimo.
DINOSAUR: Da to obavimo. Vidiš, čitavog života smo nešto obavljali, to je smisao našeg života i u politici i u privatnosti. Uvijek treba obavljati nešto…
DINOSAUROVA ŽENA: Sjedi tu, Jožek.
DINOSAUR: A gdje je esdepeovac, koji je po redu?
DINOSAUROVA ŽENA: Evo tu je, tu zaokruži.
DINOSAUR: Aha. Evo, zaokružio sam. I ti zaokruži esdepeovca… Da vidim, da vidim…
DINOSAUROVA ŽENA: Evo, jesam.
DINOSAUR: Tako treba. Neka si oni ustaše **bu ma*er ustašku, mi ćemo pobijediti. A što to radiš?
DINOSAUROVA ŽENA: Savijam glasačke listiće; tako treba da ih metnemo u glasačku kutiju.
DINOSAUR: Dobro je, tako treba. Sada neka svi znaju da će naš esdepejac pobijediti… Mladiću, evo mi smo dali glas esdepejcu.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: To je vaše pravo, gospodine.
DINOSAUR: Znate, mladiću, esdepe je napravio jednu stratešku platformu, da kandidira jednog čovjeka, jer se bira jedan predsjednik, a iza njega stati će čitav esdepe i čitav antifašizam.
ČLAN IZBORNE KOMISIJE: Gospodine, ovo je izborno mjesto…
DINOSAUR: Znam, ja uvijek tu glasam, ali vas ne poznam.
ČLAN IZBORNE KOMISIJE: …i ne možete danas ovdje propagirati svog kandidata.

DINOSAUR: A kako, zašto ja ne mogu? Ja sam dao glas esdepeovcu i nemojte vi mene učiti jer ja znam kako se glasa.
ČLAN IZBORNE KOMISIJE: Gospodine, vi ste obavili svoju građansku dužnost, molim vas da omogućite drugim glasačima da pristupe izboru, ljudi čekaju.
DINOSAUR: Ja znam da oni čekaju da glasaju i znam da će glasati po svojoj savjesti za esdepeovca.
DINOSAUROVA ŽENA: Idemo doma, Jožek.
DINOSAUR: Idemo, ali samo da mu još nešto kažem. Znate, mladiću, ako ne pobijedi esdepeovac, to će ići na vašu odgovornost i svih vas ovdje na ovim izborima. Ne smijete to dozvoliti.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Gospodine…
DINOSAUR: Pazite što vam ja govorim. Ne smije pobijediti gospođa. Ili onaj koji pjeva. Samo esdepeovac dolazi u obzir.
DINOSAUROVA ŽENA: Idemo, Jožek.
DINOSAUR: Kam idemo?
DINOSAUROVA ŽENA: Doma pemo, leka budeš popil.
DINOSAUR: A, da, da… Drugarice i drugovi, zapamtite što sam vam rekao. Vidjet ćemo se mi opet na izborima, ako vi budete tu!

..ba te led, nikad konca i kraja!

Siniša Posarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Predvidljivost i naivnost hrvatske politike

Objavljeno

na

Objavio

Znate li priču o dva ovna i stadu ovaca. Priču koja u politički ne dozrelom i političkom nepismenom društvu uvijek prolazi.

U dolini velikih pašnjaka nastade suša, nestade trave i stari iskusni ovan odluči svoje stado povesti na nove pašnjake. Vodeći tako svoje stado u jednom trenutku s visoravni ugledaše dva velika pašnjaka. Jedan pašnjak izgledao je uobičajeno, a drugi žive zelene boje, prepun sočne trave i mladi ovan iskoči i zaviče – Idemo na ovaj, tko je lud da pase staru travu. Gleda to stari ovan i mudro reče – Tamo ima zvijeri, jer da nema netko bi pojeo tu travu.

Otprilike tako funkcionira hrvatska politika i razmišljaju hrvatski birači. Nije važno što ima zvijeri, važno je da ima trave, a trava je u ovoj priči nada, nada u što.
Nadu hrvatskim građanima uvijek ponude nekakvi politički projekti i hrvatski građani u pravilu se uhvate te nade, koja je uvijek imaginarna i neostvariva, ali puni građanima unutarnju prazninu nastalu događanjima u društvu. Treba li žrtvovati nadu da bi kratkotrajno ispunili svoju nutarnju prazninu i čežnju za nekim neostvarivim promjenama.

Trebaju li ti građani biti žrtve nečije opsesije uzrokovane interesima pojedinca. Jesu li građani postali žrtve nečijeg projekta, koji se u hrvatskoj ne pojavljuje slučajno, to je već viđeno i bit će viđeno sve dok hrvatski građani ne prestanu vjerovati lažnim mesijama koji su stvari proizvod, proizvod ljudi koji stoje u sjeni ali duboko utječu na živote tih građana kojima se manipulira vješto kao majstori iluzije i imaginacije.

Ne tako davno 2015 ta grupa ljudi iz sjene, ti majstori iluzije gurnuli su grupu mladih ovnova da razbiju stado i prepuste plijen hijenama koje su vrebale iz prikrajka da rastrgaju plijen. Sve je bilo spremno za veliku promjenu, za restart hrvatskog društva, a onda su se umiješali Oni.

Oni su ti koji vladaju masama, kroje narodu prošlost, sadašnjost i budućnost. Pišu i provode zakone, mijenjaju povijest i utječu na mase. Dijele nas na Mi ili Oni, određuju tko je podoban i ponizan. Pripadaju intelektualnoj i materijalnoj vrhušci, prilagođavaju društvo svojoj potrebi, a narodu uvijek ostavljaju samo Nadu , a i nju doziraju u mrvicama sve u cilju da hijeni ostane plijen i vlast.

Nada je uvijek nasušna potreba, zato se nadam da narod neće biti naivan i povesti se za mladim ovnom prepunim rupa u svojoj biografiji da ih povede na zelene pašnjake okružene zvijerima. Nadam se da neće dozvoliti da ih majstori iluzije prevedu žedne preko vode i razbiju stado da bi plijen ostao gladnoj hijeni koja vreba iz prikrajka. Ne dozvolite da vam neke bradate i ćosave spodobe vade zeca iz šešira, ne vjerujte u mudrost Sove već se okrenite dobroti golubice u čiju dobrotu ljudska vrsta vjeruje tisućljetima.

Ako vam ovaj tekst nije jasan, vratite se na priču s njegovog početka.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari