Pratite nas

Kultura

ŽETVA U POLJU OTROVA

Objavljeno

na

Ante Gugo – Žetva u polju otrova

Rat se još uvijek upisuje u književnost pa se tako u registru imena poratnih književnika uz, primjerice, Pavla Pavličića, Sinišu Glavaševića, Ivu Brešana, Stjepana Tomaša, Ratka Cvetnića, Alenku Mirković, Slađanu Bukovac, i mnoge druge naše pisce, upisao i Ante Gugo poratnim romanom “Žetva u polju otrova” objavljenim u Zagrebu 2018. godine u nakladništvu Despot Infinitusa.

Roman “Žetva u polju otrova” može se iščitavati kao autobiografska proza pri čemu valja razlikovati autobiografiju od autobiografskoga pisma. Gugin roman nije klasična autobiografija koja vjeruje u referentni oblik autentične zbilje, mada se posredstvom stvarnih povijesnih događaja autor približava povijesnoj zbiljnosti. Gugin roman autobiografska je proza klasičnog književnog diskursa devedesetih u kojoj se pleše na samoj granici između fikcije i zbilje. Kako je najčešći oblik autobiografizma u poratnoj prozi “nostalgija” nije neobično i da autor romana  poseže za nostalgičnim tehnikama katalogizacije, eidetskih slika i imenovanja.  Pripovjedač na početku romana opisuje događaje iz djetinjstva Ivana Šimića u Dalmatinskoj  zagori na koje ga vraća miris pečenoga kruha iz obližnje pekare razorenoga grada Terandvora u koji dolazi izvještavati s prve crte bojišta. Izvor nostalgije pripovjedača u činjenici je da je rat uništio i uništava njemu poznate ulice pa se slike iz djetinjstva nameću same po sebi. Eidetskim slikama i živo zapamćenim percepcijama pripovjedač se intenzivno prisjeća mirisa i oblika pečenoga kruha pred kojim uskrisuje svijet odrastanja u Jugoslaviji u koji nas pripovjedač uvlači postepeno.

Pripovjedač poseže za nostalgičnim postupkom imenovanja te u romanu oživljavanja mjesni govor, tj. nestandardni jezik, koji se govorio u pripovjedačevu gradu i okolici. S obzirom na odnos pripovjedača prema priči riječ je o “ja-romanu” u kojemu je jedan od likova i pripovjedač. Cijela tekstura romana preplavljenja je ispreplitanjem zbilje i izmišljanja, faktografije i fikcije, no posebnost je romana svakako do sada hrvatskoj publici nepoznate pripovjedanje iz vizure glavnoga lika novinara, hrvatskoga branitelja dragovoljca s puškom u ruci, čime autor svoj osobni životni poziv i vokaciju ugrađuje u fabulu romana pritom želeći istaknuti važnu ulogu novinara i novinarstva u zadnjem, Domovinskom ratu.

Roman “Žetva u polju otrova” satkan je od 23 dijela pri čemu se izmjenjuju unutarnja i vanjska fokalizacija. Roman je pisan u prvom licu jednine viđen očima glavnoga lika, Ivana Šimića. Intradijagetska razina pripovjedača svjedoči o pripovjedaču koji je unutar događaja o kojima priča i u odnosu s izmjenjivim homodijegetskim i heterodijegetskim pripovjedačem. Odnosno, pripovjedač priča o nečemu u čemu sam ne sudjeluje, kada je riječ o događajima iz vremena Kraljevine Jugoslavije i Nezavisne Države Hrvatske, odnosno o događajima u kojima sam sudjeluje kada je riječ o Domovinskom ratu i pripovijedanju događaja iz djetinjstva. Prema tome i fabula se može promatrati u trima pravcima: Događaji za vrijeme Kraljevine Jugoslavije i Nezavisne Države Hrvaske; odrastanje Ivana Šimića u Dalmaciji te sudjelovanje u obrani domovine tijekom Domovinskoga rata.

Ideja romana mogla bi se prikazati citatom koji kaže da “povijesne nepravde treba ispravljati, ali ne ratovima, ne izgubljenim životima, ne razorenim i spaljenim gradovima i selima”. Ali na žalost, povijesna je sudba i hrvatskog i srpskog naroda pokazala suprotno, nepravde su se često završavale u krvavim, neriješenim sukobima. To je zbilja o kojoj autor govori. Rat je otpočetka Hrvatima bio nametnuta sudbina pa govori i pripovjedač: “On mora biti moja sudbina, ako ne želim da postane prokletstvo mog djeteta!”

Pokošavajući ocrtati zbiljnost sudbe hrvatskoga naroda u fiktivnom romanu, autor s obzirom  na fabulu, pozicionira brojne stvarne događaje, fenomene i osobe iz dalje i suvremenije hrvatske prošlosti poput kralja Aleksandra, Stjepana Radića, Ante Pavelića itd., te događaja poput  ranjavanja hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928. godine, štrajkova 1933. godine u Kraljevini Jugoslaviji, žandarske opresija hrvatskog naroda, ubojstva kralja Aleksandra u Marseilleu 9. listopada 1934., napada Njemačke na Kraljevinu Jugoslaviju, srpskoga otpora pridruživanju partizanskom pokretu, ustanka u Srbu 27. srpnja 1941. godine, konfiskacije imovine, robijanja na Golom Otoku zbog navodne podrške Rezoluciji Informbiroa, UDB-inih likvidacija hrvatskih emigranata u Njemačkoj, Hrvatskoga proljeća, mitinga u Srbu za slom Hrvatskoga proljeća, prelazaka četničkih vojvoda na čelna mjesta Saveza udruženja antifašističkih boraca Jugoslavije, akcije Feniks 20. lipnja 1972. godine, Memoranduma SANU, ali i razgovora motorolama na gerovskom idiomu, atentata na dr. Franju Tuđmana (granatiranje Banskih dvora), operacije Labrador, odlazaka prognanika iz šibenskoga zaleđa u primoštenske hotele, srpske medijska propagande u Domovinskom ratu itd. Brojnost događaja i povijesnih osoba opisanih u romanu odaju dojam stvarnosti i autentičnosti, pregled hrvatske povijesti tijekom zadnjih triju ratova. No isto tako, pripovjedačeva sklonost nevažnosti lociranja pojedinih mjesta poput Terandvora ili Kamengrada odaje intenciju pripovjedača o nenužnosti imenovanja napadnutih gradova jer je ista (ili barem slična) sudbina zadesila gotovo cijelu Hrvatsku. “Žetva u polju otrova” svojevrstan je roman s ključem u kojemu fiktivni ili stvarni prostori čine bitnu svezu i u kojemu autor namjerno ne otkritva o kojim se lokacijama i likovima (povijesnim stvarnim osobama) radi. Primjerice, Terandvor bi mogao biti Šibenik kada pripovjedač o govori o mogućnosti presijecanja Republike Hrvatske na dva geografska dijela pri čemu bi sjever i jug ostali nepovezanima, no isto bi tako mogao biti i Vukovar (Kukurzni put; HOS-ovci u obrani grada itd.). Kamengrad bi mogao biti Knin jer ga pripovjeadač opisuje kao “grad u kojem je stolovao jedan od najmoćnijih hrvatskih kraljeva”, pri čemu se metaforički referira na hrvatskoga kralja Dmitra Zvonimira, jednoga od najuspješnijih vladara ranosrednjovjekovne Hrvatske.

 

Ante Gugo romanom je ukazao i potaknuo i promišljanja o vrlo važnim pitanjima poput uloge KOS-a u “našim redovima” tijekom Domovinskoga rata (“Nastavio sam silaziti niz stepenice razmišljajući o tome možemo li mi uopće dobiti rat uz ovakve hvalisavce iz tajnih službi”), uloge pripadnika bivših političkih struktura u novim obavještajnim službama (“Tko je koga izabrao? Vi svoje šefove ili su oni ipak vas uzeli za pomoćnika zbog iskustva koje imate?”), problema “curenja” informacija iz vrha vlasti te tzv. specijalnoga rata, a zapravo rata informacijama i dezinformiranjem. Sve su to još vrlo za znanost, prije svega povijest, otvorena pitanja.

Autor romanom koketira i s aktualnom problematikom oko pozdrava “Za dom spremni!” pri čemu ga smješta u vrijeme i prostor konkretizirajući ulogu HOS-a u Domovinskom ratu: “Mislio sam da ovo postoji samo u pričama. Ovim momcima se treba pokloniti do poda. (…) Terandvor bi već davno pao da nije HOS-ovaca. Gdje god je zagustilo, uletavali su oni i rješavali bitku u našu korist, ali svaki puta ih se vraćalo sve manje, a bitaka je bilo sve više.” No isto tako, roman intrigira brojnom metaforičnošću i neimenovanjem tada političkih aktera. Pa tako autor navodi: “(…) još prije nego što je počeo otvoreni rat, jedan od visokih političkih dužnosnika u Ministarstvu obrane tražio je od Francuza da formira trojke ljudi koji bi upadali u stanove časnika JNA i obavljali likvidacije članova njihovih obitelji. Tvrdio je da će se časnici demoralizirati i lakše će, tvrdio je političar, napustiti Hrvatsku i vojarne” pri čemu se ne ne imenuje Martin Špegelj, no mogao bi biti. Sličnu tehniku autor primjenjuje i kada je u pitanju Josip Boljkovac (“Po svom utjecaju, odnosno političkoj moći bio je drugi čovjek u državi. Bio je glavni pregovarač sa zapovjednicima JNA”), ali i brojni drugih poput Mire Barešića, Marka Mudronje, Franje Kuharića, Radovana Stipetića itd. No kako je riječ o romanu s ključem ne ostaje do kraja razjašnjeno o komu se zaista radi, pa tako ni je li “Tjednik” zapravo “Vjesnik”, ili primjerice, “neki rudnik u blizini Ljubljane o kojemu se pričalo da je u njemu konvoj civila u kojemu je bilo nekoliko tisuća žena i djece pobijeno i zazidano”, Huda jama. No u svakom slučaju, Gugo je u roman utkao brojne elemente iz vlastita života koje čitamo na granici autobiografizma. Primjerice, glavni lik Ivan Šimić nedvojbeno podsjeća na Antu Gugu koji je godinama pisao pod pseudonimom Jurica Šimić.

 

Tekst objavljen u “Poletu”kojega pripovjedač spominje mogao bi biti stvarni tekst objavljen u Studentstkom listu nakon kojega slijedi politički progon Ante Guge, a koji je kao autor objavljivao i u “Poletu”. Gugin odlazak iz Slobodne Dalmacije u lipnju 2001. godine zbog neslaganja s uplitanjem političkog vrha u uređivačku politiku medija korespondira sa svađom glavnoga lika i glavnoga urednika novina “Tjednik”: “Nešto je vikao za mnom, ali nisam se obazirao na to. Otišao sam iz redakcije.” Nadalje, stric Ante Guge, rođen 1941. godine, poginuo u savezničkom bombardiranju Knina, našao se na popisu žrtava logora Jasenovac s čime jasno korespondira i događaj u romanu: “Sa suzama u očima djed je spomenuo i svoga pokojnog sina Paška ubijenog u okršaju sa Siminim četnicima tijekom napada na djeda u Podvornici. Ime pokojnog strica Paška pronašao sam puno godina kasnije na popisu žrtava ustačkog logora Jasenovac.”

Razvidno je da je Autor Gugo posredstvom lika Ivice Šimića u roman utkao i osobnu ispovijest te dio povijesti vlastite obitelji čime je čitateljima pokušao približiti mladim generacijama tako zagonetnu i zamršenu hrvatsku povijest. Baš zato, svatko bi, prema vlastitim preferencijama, roman mogao iščitavati i kao društveni i kao obiteljski roman. No isto se tako može iščitavati kao psihološki roman s vrlo istančanim vrijednosno-moralnim prosudbama pojedinih likova i eksplicitnim poukama (“Svi su ratovi isti. Nakon svih ratova političari jednako lažu kao i prije. U svim ratovima sve matere jednako plaču, sve žene jednako tiho jecaju i sva se djeca pitaju zašto im se očevi ne vraćaju. (…) Mali smo narod, a zlo s kojim smo suočeni veliko je. (…) Da je poginuo samo jedan, poginuo je jedan previše.”). Roman Ante Guge, dakako, i povijesni je roman, pustolovni, ljubavni i kriminalistički sa svim elementima kriminalističkog romana. No prije svega, to je neukalupljeni roman, roman s ključem koji nam se nikada do kraja ne otkriva i koji ostaje nerazjašnjen baš kao što su nerazjašnjenima ostali i povijesni događaji opisani u romanu i koji dandanas izazivaju prijepore u hrvatskom kulturnom, društvenom i političkom životu. Tomu svjedoči i misteriozna kuverta zaključana u austrijskom bankovnom sefu na kraju romana i koja čeka biti tek otkrivena kao i mnogobrojne nejasnoće i tajne iz vremena koje pred nas roman Ante Guge donosi.

Antonija Huljev/Hrvatsko Slovo

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

NEMOJ ME ZABORAVITI!

Objavljeno

na

Objavio

Napisat ću dio priče,
samo kraj će sretan biti
i sad čujem kako viče:
NEMOJ ME ZABORAVITI!

Heroj Domovinskog rata,
kojeg crna zemlja krije,
čekala je sestra brata,
vratio se nikad nije!

Čekala je majka sina
i brisala suze s lica,
uze joj ga Domovina,
pokri sveta trobojnica!

I otac ga ček’o dugo
al morao je jedno znati:
slomit ćeš mu srce tugo
pa ga neće dočekati.

Ali će ga zagrliti
u kraljevstvu Božje sreće,
tek će oni sretni biti
tu gdje tuga ući neće!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

 

Još te čuvam, košuljo sveta!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

HRVATSKA RUŽA

Objavljeno

na

Objavio

Na Bleiburškom gazila se polju
Zločincima predana na volju
Jedna ruža mirisa krvava
To je naša Hrvatska država

Nevinom je krvlju oblivena
Pa je zbog tog još više ljubljena
Krv i suze stara i nejaka
Mladih ljudi a i djevojaka

Htjeli su joj korijen uništiti
Postojanje njeno ugušiti
Ali jedno oni nisu znali
Da tom krvlju nju su ojačali

Na temelju krvi prolivene
Cvijeta ruža boje omiljene
Crven cvijet joj bijela zraka mije
S plavog neba što ljubav ne krije

Crven, bijeli i plavi su skupa
Trobojnica koju krv okupa
Postojanje ubila joj nije
Još se jače sa ponosom vije

Svim žrtvama Bleiburškoga polja
Križnog puta i drugih pokolja
Pokoj duši i vječna im slava
Na stijegu je Crven, Bijel i Plava!

Ruža Marinčić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari