Pratite nas

Kultura

ŽETVA U POLJU OTROVA

Objavljeno

na

Ante Gugo – Žetva u polju otrova

Rat se još uvijek upisuje u književnost pa se tako u registru imena poratnih književnika uz, primjerice, Pavla Pavličića, Sinišu Glavaševića, Ivu Brešana, Stjepana Tomaša, Ratka Cvetnića, Alenku Mirković, Slađanu Bukovac, i mnoge druge naše pisce, upisao i Ante Gugo poratnim romanom “Žetva u polju otrova” objavljenim u Zagrebu 2018. godine u nakladništvu Despot Infinitusa.

Roman “Žetva u polju otrova” može se iščitavati kao autobiografska proza pri čemu valja razlikovati autobiografiju od autobiografskoga pisma. Gugin roman nije klasična autobiografija koja vjeruje u referentni oblik autentične zbilje, mada se posredstvom stvarnih povijesnih događaja autor približava povijesnoj zbiljnosti. Gugin roman autobiografska je proza klasičnog književnog diskursa devedesetih u kojoj se pleše na samoj granici između fikcije i zbilje. Kako je najčešći oblik autobiografizma u poratnoj prozi “nostalgija” nije neobično i da autor romana  poseže za nostalgičnim tehnikama katalogizacije, eidetskih slika i imenovanja.  Pripovjedač na početku romana opisuje događaje iz djetinjstva Ivana Šimića u Dalmatinskoj  zagori na koje ga vraća miris pečenoga kruha iz obližnje pekare razorenoga grada Terandvora u koji dolazi izvještavati s prve crte bojišta. Izvor nostalgije pripovjedača u činjenici je da je rat uništio i uništava njemu poznate ulice pa se slike iz djetinjstva nameću same po sebi. Eidetskim slikama i živo zapamćenim percepcijama pripovjedač se intenzivno prisjeća mirisa i oblika pečenoga kruha pred kojim uskrisuje svijet odrastanja u Jugoslaviji u koji nas pripovjedač uvlači postepeno.

Pripovjedač poseže za nostalgičnim postupkom imenovanja te u romanu oživljavanja mjesni govor, tj. nestandardni jezik, koji se govorio u pripovjedačevu gradu i okolici. S obzirom na odnos pripovjedača prema priči riječ je o “ja-romanu” u kojemu je jedan od likova i pripovjedač. Cijela tekstura romana preplavljenja je ispreplitanjem zbilje i izmišljanja, faktografije i fikcije, no posebnost je romana svakako do sada hrvatskoj publici nepoznate pripovjedanje iz vizure glavnoga lika novinara, hrvatskoga branitelja dragovoljca s puškom u ruci, čime autor svoj osobni životni poziv i vokaciju ugrađuje u fabulu romana pritom želeći istaknuti važnu ulogu novinara i novinarstva u zadnjem, Domovinskom ratu.

Roman “Žetva u polju otrova” satkan je od 23 dijela pri čemu se izmjenjuju unutarnja i vanjska fokalizacija. Roman je pisan u prvom licu jednine viđen očima glavnoga lika, Ivana Šimića. Intradijagetska razina pripovjedača svjedoči o pripovjedaču koji je unutar događaja o kojima priča i u odnosu s izmjenjivim homodijegetskim i heterodijegetskim pripovjedačem. Odnosno, pripovjedač priča o nečemu u čemu sam ne sudjeluje, kada je riječ o događajima iz vremena Kraljevine Jugoslavije i Nezavisne Države Hrvatske, odnosno o događajima u kojima sam sudjeluje kada je riječ o Domovinskom ratu i pripovijedanju događaja iz djetinjstva. Prema tome i fabula se može promatrati u trima pravcima: Događaji za vrijeme Kraljevine Jugoslavije i Nezavisne Države Hrvaske; odrastanje Ivana Šimića u Dalmaciji te sudjelovanje u obrani domovine tijekom Domovinskoga rata.

Ideja romana mogla bi se prikazati citatom koji kaže da “povijesne nepravde treba ispravljati, ali ne ratovima, ne izgubljenim životima, ne razorenim i spaljenim gradovima i selima”. Ali na žalost, povijesna je sudba i hrvatskog i srpskog naroda pokazala suprotno, nepravde su se često završavale u krvavim, neriješenim sukobima. To je zbilja o kojoj autor govori. Rat je otpočetka Hrvatima bio nametnuta sudbina pa govori i pripovjedač: “On mora biti moja sudbina, ako ne želim da postane prokletstvo mog djeteta!”

Pokošavajući ocrtati zbiljnost sudbe hrvatskoga naroda u fiktivnom romanu, autor s obzirom  na fabulu, pozicionira brojne stvarne događaje, fenomene i osobe iz dalje i suvremenije hrvatske prošlosti poput kralja Aleksandra, Stjepana Radića, Ante Pavelića itd., te događaja poput  ranjavanja hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928. godine, štrajkova 1933. godine u Kraljevini Jugoslaviji, žandarske opresija hrvatskog naroda, ubojstva kralja Aleksandra u Marseilleu 9. listopada 1934., napada Njemačke na Kraljevinu Jugoslaviju, srpskoga otpora pridruživanju partizanskom pokretu, ustanka u Srbu 27. srpnja 1941. godine, konfiskacije imovine, robijanja na Golom Otoku zbog navodne podrške Rezoluciji Informbiroa, UDB-inih likvidacija hrvatskih emigranata u Njemačkoj, Hrvatskoga proljeća, mitinga u Srbu za slom Hrvatskoga proljeća, prelazaka četničkih vojvoda na čelna mjesta Saveza udruženja antifašističkih boraca Jugoslavije, akcije Feniks 20. lipnja 1972. godine, Memoranduma SANU, ali i razgovora motorolama na gerovskom idiomu, atentata na dr. Franju Tuđmana (granatiranje Banskih dvora), operacije Labrador, odlazaka prognanika iz šibenskoga zaleđa u primoštenske hotele, srpske medijska propagande u Domovinskom ratu itd. Brojnost događaja i povijesnih osoba opisanih u romanu odaju dojam stvarnosti i autentičnosti, pregled hrvatske povijesti tijekom zadnjih triju ratova. No isto tako, pripovjedačeva sklonost nevažnosti lociranja pojedinih mjesta poput Terandvora ili Kamengrada odaje intenciju pripovjedača o nenužnosti imenovanja napadnutih gradova jer je ista (ili barem slična) sudbina zadesila gotovo cijelu Hrvatsku. “Žetva u polju otrova” svojevrstan je roman s ključem u kojemu fiktivni ili stvarni prostori čine bitnu svezu i u kojemu autor namjerno ne otkritva o kojim se lokacijama i likovima (povijesnim stvarnim osobama) radi. Primjerice, Terandvor bi mogao biti Šibenik kada pripovjedač o govori o mogućnosti presijecanja Republike Hrvatske na dva geografska dijela pri čemu bi sjever i jug ostali nepovezanima, no isto bi tako mogao biti i Vukovar (Kukurzni put; HOS-ovci u obrani grada itd.). Kamengrad bi mogao biti Knin jer ga pripovjeadač opisuje kao “grad u kojem je stolovao jedan od najmoćnijih hrvatskih kraljeva”, pri čemu se metaforički referira na hrvatskoga kralja Dmitra Zvonimira, jednoga od najuspješnijih vladara ranosrednjovjekovne Hrvatske.

 

Ante Gugo romanom je ukazao i potaknuo i promišljanja o vrlo važnim pitanjima poput uloge KOS-a u “našim redovima” tijekom Domovinskoga rata (“Nastavio sam silaziti niz stepenice razmišljajući o tome možemo li mi uopće dobiti rat uz ovakve hvalisavce iz tajnih službi”), uloge pripadnika bivših političkih struktura u novim obavještajnim službama (“Tko je koga izabrao? Vi svoje šefove ili su oni ipak vas uzeli za pomoćnika zbog iskustva koje imate?”), problema “curenja” informacija iz vrha vlasti te tzv. specijalnoga rata, a zapravo rata informacijama i dezinformiranjem. Sve su to još vrlo za znanost, prije svega povijest, otvorena pitanja.

Autor romanom koketira i s aktualnom problematikom oko pozdrava “Za dom spremni!” pri čemu ga smješta u vrijeme i prostor konkretizirajući ulogu HOS-a u Domovinskom ratu: “Mislio sam da ovo postoji samo u pričama. Ovim momcima se treba pokloniti do poda. (…) Terandvor bi već davno pao da nije HOS-ovaca. Gdje god je zagustilo, uletavali su oni i rješavali bitku u našu korist, ali svaki puta ih se vraćalo sve manje, a bitaka je bilo sve više.” No isto tako, roman intrigira brojnom metaforičnošću i neimenovanjem tada političkih aktera. Pa tako autor navodi: “(…) još prije nego što je počeo otvoreni rat, jedan od visokih političkih dužnosnika u Ministarstvu obrane tražio je od Francuza da formira trojke ljudi koji bi upadali u stanove časnika JNA i obavljali likvidacije članova njihovih obitelji. Tvrdio je da će se časnici demoralizirati i lakše će, tvrdio je političar, napustiti Hrvatsku i vojarne” pri čemu se ne ne imenuje Martin Špegelj, no mogao bi biti. Sličnu tehniku autor primjenjuje i kada je u pitanju Josip Boljkovac (“Po svom utjecaju, odnosno političkoj moći bio je drugi čovjek u državi. Bio je glavni pregovarač sa zapovjednicima JNA”), ali i brojni drugih poput Mire Barešića, Marka Mudronje, Franje Kuharića, Radovana Stipetića itd. No kako je riječ o romanu s ključem ne ostaje do kraja razjašnjeno o komu se zaista radi, pa tako ni je li “Tjednik” zapravo “Vjesnik”, ili primjerice, “neki rudnik u blizini Ljubljane o kojemu se pričalo da je u njemu konvoj civila u kojemu je bilo nekoliko tisuća žena i djece pobijeno i zazidano”, Huda jama. No u svakom slučaju, Gugo je u roman utkao brojne elemente iz vlastita života koje čitamo na granici autobiografizma. Primjerice, glavni lik Ivan Šimić nedvojbeno podsjeća na Antu Gugu koji je godinama pisao pod pseudonimom Jurica Šimić.

 

Tekst objavljen u “Poletu”kojega pripovjedač spominje mogao bi biti stvarni tekst objavljen u Studentstkom listu nakon kojega slijedi politički progon Ante Guge, a koji je kao autor objavljivao i u “Poletu”. Gugin odlazak iz Slobodne Dalmacije u lipnju 2001. godine zbog neslaganja s uplitanjem političkog vrha u uređivačku politiku medija korespondira sa svađom glavnoga lika i glavnoga urednika novina “Tjednik”: “Nešto je vikao za mnom, ali nisam se obazirao na to. Otišao sam iz redakcije.” Nadalje, stric Ante Guge, rođen 1941. godine, poginuo u savezničkom bombardiranju Knina, našao se na popisu žrtava logora Jasenovac s čime jasno korespondira i događaj u romanu: “Sa suzama u očima djed je spomenuo i svoga pokojnog sina Paška ubijenog u okršaju sa Siminim četnicima tijekom napada na djeda u Podvornici. Ime pokojnog strica Paška pronašao sam puno godina kasnije na popisu žrtava ustačkog logora Jasenovac.”

Razvidno je da je Autor Gugo posredstvom lika Ivice Šimića u roman utkao i osobnu ispovijest te dio povijesti vlastite obitelji čime je čitateljima pokušao približiti mladim generacijama tako zagonetnu i zamršenu hrvatsku povijest. Baš zato, svatko bi, prema vlastitim preferencijama, roman mogao iščitavati i kao društveni i kao obiteljski roman. No isto se tako može iščitavati kao psihološki roman s vrlo istančanim vrijednosno-moralnim prosudbama pojedinih likova i eksplicitnim poukama (“Svi su ratovi isti. Nakon svih ratova političari jednako lažu kao i prije. U svim ratovima sve matere jednako plaču, sve žene jednako tiho jecaju i sva se djeca pitaju zašto im se očevi ne vraćaju. (…) Mali smo narod, a zlo s kojim smo suočeni veliko je. (…) Da je poginuo samo jedan, poginuo je jedan previše.”). Roman Ante Guge, dakako, i povijesni je roman, pustolovni, ljubavni i kriminalistički sa svim elementima kriminalističkog romana. No prije svega, to je neukalupljeni roman, roman s ključem koji nam se nikada do kraja ne otkriva i koji ostaje nerazjašnjen baš kao što su nerazjašnjenima ostali i povijesni događaji opisani u romanu i koji dandanas izazivaju prijepore u hrvatskom kulturnom, društvenom i političkom životu. Tomu svjedoči i misteriozna kuverta zaključana u austrijskom bankovnom sefu na kraju romana i koja čeka biti tek otkrivena kao i mnogobrojne nejasnoće i tajne iz vremena koje pred nas roman Ante Guge donosi.

Antonija Huljev/Hrvatsko Slovo

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Prava historiografska poslastica prof. dr. Ive Lučića

Objavljeno

na

Objavio

‘OD VILA ILIRSKIH DO BIJELOGA PUTA’ Knjiga o BiH u kojoj činjenice nisu kapitulirale pred političkom korektonošću

Bosna i Hercegovina zemlje su o čijoj je povijesti teško i nezahvalno pisati, više nego o povijesti bilo koje druge europske zemlje, države ili područja. Brojni su razlozi za to. S jedne strane o mnogim razdobljima bosanske i hercegovačke povijesti – od srednjovjekovne do suvremene – ne postoji dovoljno pouzdanih izvora za kvalitetan i cjelovit uvid. S druge strane, postoje brojni mitovi koji su se duboko ukorijenili u kolektivnu svijest dijela bosansko-hercegovačke javnosti, ali i aktera izvan Bosne i Hercegovine koji danas u toj nedavno oformljenoj i nefunkcionalnoj državi na rubu raspada provode svoje političke eksperimente. Neki od tih mitova snažno su oblikovali identitete nacionalnih i vjerskih skupina u BiH. Identiteti najsnažnije oblikovani pod utjecajem mitova su uvijek oni što su nastali nedavno. Tako je i drugdje u svijetu: palestinski ili slavenski makedonski predstavljaju slične primjere. Česta značajka recentno formiranih identiteta selektivno je biranje fragmenata prošlosti i mitova za kreiranje dojmljiva nacionalnog narativa. Tu se lako potkrade i pokoji apsurd. Apsurdi unutar nacionalnog narativa krase, dakako, i puno starije nacije i identitete, ali među njima ipak postoji razlika. Recentno i ad hoc nastali identitet oblikuje se oko mitologije ili povijesnih činjenica s isključivo pozitivnim predznakom, jer je entuzijastična podrška šireg dijela korpusa nove nacije potrebna kako bi ona uopće zaživjela. Gubitnik u takvu konstruktu je historiografija, odnosno činjenice. Pretpostavljanje nacionalnog mita povijesnosti, čak i u okviru znanstvene zajednice dotične novooblikovane zajednice, sužava ili dokida prostor za samokritičnost, a ona je uvijek nužna kako bi se održavalo kolektivno političko (i ostalo) zdravlje zajednice. Nadalje, u takvu se konstruktu mane i nečasnosti uglavnom razabiru samo kod drugih, i to poglavito među najbližim susjedima. Njima se pripisuju negativnosti iz bliže ili dalje povijesti, a s njima i krivnja za sve jade nove nacije. Što god povjesničar napisao o povijesti Bosne i Hercegovine, a posao je povjesničara razbijanje mitova, tumačit će se kroz tu prizmu. O osjetljivosti, da ne kažem kontroverziji teme, uvelike govori i činjenica kako je u Hrvatskoj nakon osamostaljenja napisano vrlo malo znanstvenih knjiga o toj nama susjednoj državi, u kojoj je jedan od triju konstitutivnih naroda hrvatski, piše Boris Havel/Globus

Knjiga Ive Lučića Od vila ilirskih do Bijeloga puta: stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti prvorazredno je historiografsko znanstveno djelo. Autor se usredotočio na izvore od kojih dio dosad nije bio poznat široj javnosti, dio ni povjesničarima, a dio je stajao negdje u nekakvu zapećku, zapostavljen i zanemaren. Od početka Lučićeva teksta od 368 stranica jasno je da autor ničije uvriježene narative, mitove, percepcije, preferencije i službene historiografije ne prihvaća kao mjerodavne, nego, kako najavljuje u podnaslovu, “stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti”, mnoge od njih stavlja pod upit iz nove i drukčije perspektive. To čini nemilosrdno, ali metodološki oprezno, kako se od povjesničara i očekuje.

Početak knjige donosi prikaz stanja u Bosni i Hercegovini početkom i sredinom 19. stoljeća kada slabi osmanska vlast, a interakcija europskih sila i Turske najavljuje dolazak novog odnosa snaga, reforma i paradigmi, na koje različiti akteri u Bosni i u Hercegovini različito reagiraju. Ono što Ivo Andrić u Omerpaši Latasu opisuje kroz roman, Lučić opisuje kroz povijest, stilom čija se znanstvenost očituje u izvorima i metodologiji, ali ne nauštrb čitljivosti. Oni što su tijekom školovanja zamrzili povijest zbog loših nastavnika ili udžbenika lako bi o toj grani znanosti mogli promijeniti mišljenje uz ovaj tekst.

Ozbiljan problem s kojim sam se već na početku suočio čitajući knjigu, u PDF-u jer dok sam je čitao, još nije bila izišla iz tiska, bili su izvori. Svaki povijesni podatak koji nije općepoznat popraćen je referencom s izvorima, koji su prikladno navedeni na istoj stranici i ne daju se zanemariti kao kad se stave na kraj knjige. Budući da je mnoštvo tih podataka ne samo zanimljivo nego nerijetko i nepoznato ili u određenoj mjeri u suprotnosti s uobičajenim shvaćanjima, zanimljiv je i izvor, pa je teško odoljeti i ne potražiti ga. Tako sam u prva dva dana čitanja knjige prošao kroz samo pedesetak stranica, a sate proveo provjeravajući izvore ako su mi bili dostupni i udubljujući se dodatno u njih. Budući da sam za pisanje prikaza imao tek tjedan dana, u jednom sam trenutku morao s time prestati jer tim tempom ne bih pročitao knjigu do Božića. Ali je jasno da je Lučić na raspolaganju imao vjerojatno najbolje i najrelevantnije što o nizu tema koje je obradio postoji dosad zabilježeno na hrvatskom jeziku, te ponešto na njemačkom i engleskom.

U skladu s onim što je najavio u predgovoru, Lučić se držao izvora i povijesnih činjenica, pa i ondje gdje je značajan dio europske historiografije odavno kapitulirao pred političkom korektnošću nauštrb i izvora i činjenica. Bez pokazivanja potrebe da se opravda za iznošenje takva podatka, Lučić piše kako su “Osmanskom Carstvu u vrijeme njegova uspona ratovi bili glavna djelatnost, a širenje islama osnovna svrha”, kako su osmanlije podanike dijelili na “pravovjerne” i “zimije”, te o “turskome nasilju” prema Hrvatima katolicima i drugim nemuslimanima. Referiranje na taj svojevrsni oblik aparthejda, koji je, rekao bih, ključna značajka osmanskoga, kao i gotovo svakoga drugoga islamskog imperija, Lučić je čitatelju koji nije upućen u to razdoblje bosanske i hercegovačke povijesti omogućio da uopće prati daljnji tijek zbivanja, i to sve do rata 90-ih i konvoja za Novu Bilu. Usto je dotaknuo historiografsku temu koja se danas nemilice krivotvori između ostaloga u kontekstu promicanja projekta neoosmanizma i uljepšavanja imidža Osmanskog Carstva među nemuslimanima. No ovo nije protuosmanski tekst. Podatci su izneseni bez nametljivog moraliziranja i etičkih evaluacija osmanskog sustava, a svrha iznošenja nije polemiziranje ni otvaranje starih rana, nego relevantnost podataka za razumijevanje povijesti o kojoj piše. Kod opisa progona kojim su “Turci” odnosno muslimani izvrgnuli kršćane, protuosmanskoga kršćanskog ustanka u Hercegovini i dijelovima Bosne, a osobito shvaćanja tih sukoba unutar europskoga diplomatskog zbora, teško je ne uočiti sličnosti s današnjim prilikama. Lučić u tom kontekstu prikladno citira Šenou koji je već tada upozoravao Europu da je zauzeta materijalnim interesima dok joj kroz prozor “viri polumjesec”.

Interakcija između Hrvata, muslimana i Srba u političkom, religijskom i ideološkom smislu opisana je u svoj svojoj kompleksnosti, uz stalno referiranje na strane aktere, poglavito Austro-Ugarsku do njezina raspada. Slijedi razdoblje Velikog rata i susljednog stvaranja zajedničke države SHS kasnije Jugoslavije. Lučić navodi niz detalja koji su u suprotnosti s uobičajenim percepcijama, poput austrougarskog naziva za Bosnu i Hercegovinu koji njezini službenici nisu izmislili i njime zamijenili navodni dotadašnji naziv “Bosna”, nego su “prihvatili, a ne nametnuli povijesna imena okupiranih (osmanskih) pokrajina Hercegovine i Bosne” ili tradicionalne uporabe imena “Bošnjak” koje se odnosilo na sve stanovnike Bosne i Hercegovine. Dotukao je moderni mit o Sarajevu “kao o ‘europskom Jeruzalemu’ u kojemu stoljećima zajedno žive pripadnici različitih vjera i nacionalnosti, sa svojim džamijama, crkvama i sinagogama” statističkim podatcima o udjelu različitih konfesija u stanovništvu, iz kojih proizlazi kako je do porasta udjela nemuslimana, osobito katolika u Sarajevu, kao i gradnje značajnih kršćanskih i židovskih bogomolja, došlo tek nakon uspostave austrougarske vlasti. Zanimljivi su, netko će reći neočekivani i porazni, podatci o postotku pismenosti unutar različitih religijskih zajednica početkom 20. stoljeća: 95% muslimana, 90% pravoslavnih i 77% katolika bilo je nepismeno. U okviru nastanka političkih ideja iz hrvatske perspektive Lučić je veliku pozornost posvetio franjevačkoj zajednici i njihovim različitim vizijama budućnosti Bosne i Hercegovine, kao i hrvatskim akterima koji su se dali zavesti idejom jugoslavenstva te pridonijeli da se hrvatski narod uplete u taj pogubni politički sustav: “Nasilja u Hrvatskoj počela su odmah nakon proglašenja nove države, a nastavljena su sve do njezina kraja.” Traženje identiteta među muslimanima Bosne i Hercegovine u tom je razdoblju vidljivo kroz stvaranje Jugoslavenske muslimanske organizacije JMO koji je “sve do raspada Kraljevine Jugoslavije (1941.) bio najjača i najutjecajnija stranka bosansko-hercegovačkih muslimana”.

Prava historiografska poslastica nalazi se u dijelu u kojemu je opisano razdoblje Drugoga svjetskog rata i Bosne i Hercegovine unutar NDH. O stavovima i postupanju kako Hrvata tako i Srba napisana su bezbrojna djela među kojima kritičkih i samokritičkih (poglavito među Hrvatima) ne manjka. Muslimanska je uloga općenito slabije istražena i manje jasna. Lučić objašnjava nova identitetska traženja te zajednice u kojoj se uz dotadašnju projugoslavensku, prohrvatsku, prosrpsku (uključujući i pročetničku) struju pojavila i brzo ojačala nova: autonomaška koja je tražila patronat nacističke Njemačke. Iz mnoštva zanimljivih detalja toga razdoblja koja Lučić navodi izdvojio bih dolazak velikog muftije jeruzalemskog Emina el Huseinija. Jedan od najbližih suradnika Heinricha Himmlera, koji je gotovo čitav rat proveo u Berlinu zalažući se za širenje nacizma u muslimanskom svijetu i potičući progon Židova, u Sarajevo je stigao u travnju 1943. El Huseinijeva glavna poruka tisućama muslimana koji su ga oduševljeno dočekali nije se razlikovala od poruke koju je upućivao i drugdje: “Imajte uviek na umu, da je jedini neprijatelj čitava islama i nas muslimana na svietu Englezka i Amerika udruženi sa Židovima.” Muftiju je pozdravilo i nekoliko katoličkih svećenika, ali ne i sarajevski nadbiskup Šarić. Iz današnje pak perspektive najznačajniji pozdravljač nije bio netko od uglednika toga doba. Pozivajući se na dosad neobjavljeni dokument, klasificirani primarni izvor što se danas čuva u Sarajevu i nije dostupan javnosti, Lučić koji posjeduje presliku piše: “Muftiju El Huseinija prema podatcima SDB-a BiH posjetilo je u Sarajevu i izaslanstvo Mladih Muslimana, u kojemu su bili Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović.” Huseini je tada osnovao i dobrovoljačku SS diviziju poznatu kao “Handžar”.

Lučić donosi podatke o stradalima tijekom Drugoga svjetskog rata referirajući se na starije izvore, ali ukazuje na novija istraživanja prema kojima je broj stradalih veći budući da opseg ubojstva koja su vršili komunisti – za razliku od ustaških, četničkih i okupatorskih – nije sustavno istraživan ni u cijelosti poznat. Napominje i kako su većinu Hrvata u BiH ubili jugoslavenski komunistički partizani srpske ili muslimanske narodnosti, a razlog uglavnom nije bio ideološki (fašizam-antifašizam) nego nacionalni: Hrvati su ubijani kao protivnici srpstva odnosno jugoslavenstva. Muslimani su stradali u manjem broju budući da su krajem rata iz ustaškog prešli u partizanski pokret, a za ustaške su zločine optužili Hrvate. Kao jednoj od tema o kojoj se malo pisalo, Lučić posvećuje pozornost odmetnicima, antikomunistima što su se, vidjevši kako komunisti postupaju s protivnicima, odmetnuli i skrivali po bosansko-hercegovačkim vrletima. Među njima je najviše bilo Srba (budući da su četnici potkraj rata ubijani puno manje nego ustaše), a potom i Hrvata i muslimana. Tim su se skupinama kasnije priključivali i neki koji nisu bili pripadnici četničkog, ustaškog ili nekog drugog antikomunističkog pokreta. Komunističke su ih vlasti progonile i uništavale ih sve do ranih 50-ih. U tom su kontekstu mučili i ubili i mnoge civile, uključujući žene, pod optužbom za podršku odmetnicima. Na osobitu je udaru bila Katolička crkva, pa Lučić iznosi podatak o najmanje 511 crkvenih osoba, većinom svećenika i uglavnom ubijenih nakon rata. Među njima je 66 hercegovačkih franjevaca a za grob polovice njih do danas se ne zna. Lučić pobliže opisuje kontekst nekih ubojstava, te piše o nastavku progona poglavito katoličkog svećenstva, koji je trajao sve do 1991. Prema dosjeima iz SDB-a BiH od 1945. do 1991. većina “operativnih obrada”, čak 71% odnosilo se na katoličke, 13% na pravoslavne svećenike, a 16% na muslimanske vjerske službenike. Budući da je istodobno katoličkog stanovništva u BiH bilo tek 20%, Lučić naglašava da je Katolička crkva smatrana “najopasnijim neprijateljem jugoslavenskoga komunističkog režima”. Komunističke su vlasti progonile i Mlade Muslimane. Izetbegović i drugi članovi skupine u tekstovima koje su ostavili za sobom ne otkrivaju puno o idejama i nastanku skupine. Lučić piše kako je “Alija Izetbegović u svojim Sjećanjima Mladim Muslimanima posvetio tek šest stranica, pišući vrlo uopćeno i ne rekavši ništa.” Neki se mladomuslimani referiraju na svoje “antifašističke djelatnosti”, ali ne pišu što su to antifašističko poduzimali. Nasuprot tomu iz dokumenata ustaških službi, koje su pratile rad Mladih Muslimana zbog njihovih ambicija stavljanja Bosne pod izravnu njemačku vlast, vidi se da su održavali kontakt s muftijom El Huseinijem u Berlinu, pa je jasno kako njihovo protivljenje NDH nije značilo i protivljenje nacizmu, kako se kasnije nastojalo prikazati. O sprezi bosansko-hercegovačkih muslimana s nacizmom općenito je malo izvora na hrvatskom, srpskom i bošnjačkom jeziku, a rijetki hrvatski autori koji su pisali o toj temi morali su se oslanjati na tekstove stranih povjesničara pisane uglavnom na engleskom i njemačkom jeziku. U Lučićevoj je knjizi ovoj temi posvećeno razmjerno dosta prostora uz navođenje brojnih primarnih i sekundarnih izvora korisnih za daljnja istraživanja.

Najveći dio knjige, jedna trećina, posvećen je zbivanjima nakon raspada Jugoslavije, te međunarodnog priznanja i proglašenja “Republike Bosne i Hercegovine” u proljeće 1992. Lučić se argumentirano i kritički odnosi prema politici koju je vodio Alija Izetbegović, a koja je od početka bila nauštrb i na štetu hrvatskog naroda, ali i mnogih Muslimana, uskoro Bošnjaka. Citat sa stranice 224 mnogo govori:

Njegova [Izetbegovićeva] politika, barem na taktičkoj razini, jer je sadržajno bitno drukčija, bila je svojevrsna kopija politike jugoslavenskoga komunističkog vodstva iz Drugoga svjetskog rata. Svodila se na očuvanje vlasti i njezina kakva-takva “legaliteta”, žrtvovanje svojega naroda u zamjenu za vlast i državu kakvu je on zamišljao, a njezinu obranu i eventualno oslobađanje dijelova teritorija prepustio je vremenu i “međunarodnoj zajednici”, odnosno “saveznicima”. Izetbegović je uspio postaviti “obruče” na Bosnu i Hercegovinu i održati njezine vanjske granice, ali su se unutar tih “obruča” nastavili odvijati procesi koji se ni nakon četvrt stoljeća nisu smirili, niti su izgubili na snazi.

Rasplamsavanje rata, srpski zločini nad Hrvatima i Muslimanima, te djelovanje HVO-a u kojem su se Hrvati i dio Muslimana skupa usprotivili velikosrpskom pohodu na BiH opisani su gotovo kao uvod u objašnjenje početka hrvatsko-muslimanskog sukoba, koji “Hrvatima nije trebao”. Lučić objašnjava kako je “Muslimansko političko i vojno vodstvo, nasuprot tome, tim sukobom konsolidiralo svoj položaj te nacionaliziralo, a velikim dijelom i islamiziralo vojsku te znatan dio društva” kao i da je “u ratu s Hrvatima … iskovana bošnjačka nacija”. Ukazuje i kako se među Hrvatima za vlast izborilo dosta nekadašnjih komunističkih kadrova te opisuje djelovanje proustaških aktera koji nisu imali izborni legitimitet, ali su se nastojali nametnuti kroz medije i radikalnu retoriku. S porukama o “Hrvatskoj do Drine” na određeni su način davali legitimitet djelovanju JNA, a Hrvatima općenito nanijeli veliku političku štetu, što je dovelo i do unutarhrvatskih sukoba. U drugoj polovici 1992. u središnju su Bosnu pristigli pripadnici islamističkih skupina, koji su znatno pridonijeli vjerskoj radikalizaciji lokalnih muslimana i raspirivanju hrvatsko-muslimanskog sukoba. Na koncu je taj sukob za Hrvate – možda zato što ga nisu željeli, očekivali a mnogi ni danas s njime nisu načisto – postao i dugoročno najopasniji. Da druga strana neće imati milosti, vidjelo se tijekom probijanja humanitarnog konvoja za Novu Bilu. Dok su desetci tisuća Muslimana bili zbrinuti i liječeni u Hrvatskoj, konvoj je uz stalne prijetnje, brojne opasnosti i ubojstvo jednoga hrvatskog vozača jedva dopremio pomoć za 70.000 Hrvata, među kojima 12.000 djece, što su se nalazili u potpunom muslimanskom okruženju.

Raznovrsnost i bogatstvo izvora otkriva da knjiga Od vila ilirskih do Bijeloga puta nije napisana ad hoc, nego je plod dugogodišnjeg istraživanja, prikupljanja materijala i izravnog uvida u temu. Tekst je popraćen brojnim fotografijama, od kojih su neke prvi put objavljene. Čitatelj koji želi istražiti bogatu, fascinantnu, turbulentnu i prevrtljivu bosansku i hercegovačku povijest neće ostati razočaran knjigom. Neki će je čitati od korica do korica, jer je pisana pitko i čitljivo. Drugi će više pozornosti posvetiti pojedinim temama i izvorima, a među njima se može pronaći pravo blago za daljnja istraživanja. No djelo ima i “dodanu vrijednost” od koje se ne da pobjeći sve da se hoće i koja se ne može zanemariti: knjiga je politički relevantna za danas. Ništa u političkim previranjima današnje Bosne i Hercegovine ne može se razumjeti bez uvida u njezinu povijest. Osobito se bez njega ništa ne bi trebalo poduzimati. Bespovijesnost koja obuzima moderni svijet siguran je recept za izvlačenje krivih zaključaka i donošenje glupih i pogubnih odluka u sadašnjosti.

Profesor međunarodnih odnosa i bliskoistočnih studija na Hebrejskom sveučilištu Yehoshafat Harkabi prvi je izraelski znanstvenik koji je razumio bit arapsko-izraelskog odnosno muslimansko-židovskog sukoba iz arapsko-muslimanske perspektive i pisao o tome. Njegova knjiga Arab attitudes to Israel objavljena je 1974., dvadeset godina prije nego što je i ostatak znanstvene zajednice počeo shvaćati što je posrijedi, i to tek nakon stotina ubijenih izraelskih civila. Razlog Harkabijeve avangardne pronicljivosti je poznat: prije znanstvene karijere bio je ravnatelj izraelske Vojne obavještajne službe.

Ivo Lučić je tijekom Domovinskoga rata bio i visoki dužnosnik obavještajne službe Republike Hrvatske (HIS), nakon čega je izgradio impresivnu znanstvenu karijeru. Vrijeme će pokazati u kolikoj su mjeri njegovi političko-historiografski uvidi avangardni. No jedno je sigurno: onima koji se na neki način bave aktualnim bosansko-hercegovačkim zbivanjima, a osobito mlađem naraštaju, knjiga Od vila ilirskih do Bijeloga puta bit će od goleme pomoći u stjecanju realistične slike o tamošnjim prilikama, a time i postizanju pametnijeg pristupa. Ne bi bilo pošteno o knjizi suditi samo prema njezinoj političkoj relevantnosti jer autor od nje – sve da je htio, a nije – nije mogao pobjeći. No njezina bi politička relevantnost u bližoj budućnosti lako mogla nadmašiti znanstvenu.

Boris Havel/Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Marija Dubravac objavila još jednu sjajnu zbirku domoljubnih pjesama

Objavljeno

na

Jedna od najboljih hrvatskih pjesnikinja, Marija Dubravac, koja već 50 godina živi u Australiji (rodom iz Štitara, Slavonija) ovih je dana objavila novu, sedmu, knjigu pjesama – „Dok mu hrašće bura vije“.

Knjiga donosi (na oko 440 stranica)  niz domoljubnih pjesama, od koje su mnoge posvećene hrvatskim braniteljima, Domovini, obitelji, ili pak dobro poznatim povijesnim ličnostima i događanjima. Mnoge su joj i uglazbljene, a poglavito se ističu one koje je uglazbio Stanko Šarić i snimio s „Najboljim hrvatskim tamburašima“.

U predgovoru Žarko Dugandžić piše da je riječ o književnici koja je „potpuno uživljena u svaku poru hrvatskog bića, koja izgara za svojim rodnim krajem, za Hrvatskom, kojoj je posvetila svaki trenutak svojega ovozemaljskog života“ te da je ona „svjetionik hrvatskog domoljublja.“

„Kako bi lakše razumjeli moju patnju za rodnim krajem, dovoljno je spomenuti kako od 1969.-1991., zbog komunizma, poput golemog broja hrvatskih sinova i kćeri, nisam vidjela Štitare, moje rodno selo, te oca i majku koji umriješe željni mene i ja njih – svojedobno je kazala, prigodom otkrivanja njezine spomen-ploče i zasađenog hrasta njoj u čast u parku osnovne škole u njezinom rodnom mjestu. Tada je i poručila da je svoju neizrecivu tugu zbog gubitka Domovine i roditelja pretočila u pjesme, koje su joj, ustvrdila je, bila „najveća utjeha na trnovitim putovima tuđine“.

Svoju zbirku, ilustriranu brojnim fotografijama, s ljubavlju je posvetila „svakom živom i pokojnom hrvatskom iseljeniku – patniku, istinskom domoljubu, na sve četiri strane svijeta, koji unatoč proživljenim mukama u tuđini, poput stoljetnoga hrasta, čije grane trgahu najljući cikloni i oluje, ostade neslomljiv, vjeran Bogu i idealima svojih predaka“.

Na kraju ove vrijedne i zanimljive knjige, književnica je objavila i popis hrvatskih domoljuba: ubijenih, nestalih i onih koje UDBA nije uspjela ubiti ili oteti.

Sve u svemu, ovo je, po ocjenama kritičara, a još više njenih brojnih čitatelja, odlična, sjajna zbirka pjesama, vrhunske, originalne majstorice pisane riječi.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari