Pratite nas

U potrazi za Istinom

ŽIVJELI SU I UMIRALI ZA HRVATSKU

Objavljeno

na

Zvonko, Julienne i Bruno Bušić

Prošlo je više od 43 godine od poznate akcije otmice američkog zrakoplova što su je (10. rujna 1976. godine) izveli hrvatski emigranti, revolucionari i borci za slobodu predvođeni Zvonkom Bušićem, samo s jednim ciljem: upoznati svjetsku javnost s teškim položajem Hrvata i Hrvatske u tadašnjoj SFRJ i velikosrpskom hegemonijom koja na štetu vitalnih interesa hrvatskoga naroda i pod krinkom „socijalizma“, „bratstva-jedinstva“ i „nacionalne ravnopravnosti“ u okrilju komunističkog režima ostvaruje svoje ciljeve – nasiljem i propagandom kao glavnim sredstvima, sprječavajući terorom i silom njegovo prirodno i legitimno pravo na samostalnost i slobodu u svjetskoj zajednici ravnopravnih naroda.

Mada su mišljenja i danas podijeljena – pogotovu vezano za primijenjene metode – ne može se opovrgnuti činjenica da je javnost vodećih država na zapadu (SAD-a, Kanade, Velike Britanije, Francuske), pa u stanovitom smislu i cijelog demokratskog svijeta tek nakon ove operacije upoznata sa stvarnim stanjem u tadašnjoj Jugoslaviji i položajem Hrvatske u njoj. Da nije bilo nesretnog spleta okolnosti i pogibije američkog policajca, ova akcija otmice Boeinga 727 (koja se i inače po mnogo čemu razlikovala od svih dotadašnjih), ostala bi zabilježena kao maestralno i savršeno izvedena operacija skupine idealista čija se žarka želja za nacionalnom slobodom pretvorila u krik koji je odjeknuo diljem Zemljine kugle.
Tadašnje hrvatske revolucionare možemo razumjeti samo promatramo li njihovo djelovanje u kontekstu vremena i prilika koje su tada vladale i znamo li kako je u vrijeme komunističke Jugoslavije bilo strogo zabranjeno izražavanje svakog oporbenog mišljenja, posebice onoga što se odnosilo na nedostatke i devijacije režima i poratne masovne zločine što su ih počinili partizani i komunisti nakon svršetka rata, poglavito nad Hrvatima. Ni u zapadnom svijetu koji je bio naklonjen tadašnjoj Jugoslaviji (radi svojih interesa i odnosa prema SSSR-u u hladnoratovskom ozračju kakvo je vladalo), nije bilo moguće objaviti ništa protivno službenim stavovima Tita i njegove državne vrhuške. Jedini način bili su komercijalni (plaćeni) sadržaji – nalik reklamama – za što se moralo imati novca, a uz sve to čitanost takvih štiva bila je vrlo skromna, takve je sadržaje trebalo periodično ponavljati itd. (što je nadalje iziskivalo velika financijska ulaganja i bilo potpuno nedostupno našim emigrantima okupljenim oko Brune i Zvonka Bušića). Emigrantski hrvatski tisak koji je ove teme protežirao bio je ograničen na hrvatsku populaciju koja je u većini ionako znala o čemu je riječ, ali ta se istina vrlo teško probijala do stranaca i njihovog javnog mnijenja. I dok su Hrvati silom natjerani na šutnju, komunistička i velikosrpska propaganda agresivno je i sustavno širila svoje otrovne laži o „ustaškoj“ emigraciji i cinično tvrdila kako su Jugoslaviji svi narodi ravnopravni i slobodni, a u zemlji vlada „bratstvo-jedinstvo“.

Tekst Deklaracije Vrhovnog zapovjedništva Hrvatskih nacionalnih oslobodilačkih snaga koji je u obliku letaka bacan iznad Montreala, Londona i Pariza, a objavili su ga u integralnoj verziji i najznačajniji tiskani mediji u SAD-u dokument je jednog vremena i on sam najbolje govori o stvarnim ciljevima, nakanama i težnjama onih koji su za istinu o Hrvatskoj i svome narodu bili u svako vrijeme pripravni položiti svoje živote.

Autor teksta je Bruno Bušić, a na engleski ga je prevela Julienne Eden Bušić (Amerikanka, djevojačko prezime Schultz), supruga Zvonka Bušića koja je također sudjelovala u otmici s njime, Franom Pešutom, Petrom Matanićem i Slobodanom Vlašićem.

Otmica zrakoplova izvršena je 10. rujna, a nakon što su njihovi zahtjevi ispunjeni (tekst Deklaracije objavljen u američkom i međunarodnom tisku, a letci bačeni iznad spomenutih gradova), naši su se emigranti predali u Parizu dva dana poslije (12. rujna).

Ovaj je slučaj po mnogo čemu različit od svih drugih dotadašnjih otmica zrakoplova, među ostalim i po tomu što su Zvonko i njegovi prijatelji već prigodom samog preuzimanja kontrole nad letjelicom objasnili putnicima i osoblju što im je cilj i među njima je od tada pa do okončanja akcije vladalo međusobno povjerenje. Iako su mnogi ovaj čin skloni okarakterizirati kao „terorizam“, činjenica je da tu nisu bili posrijedi nikakvi konkretni politički zahtjevi; oni nisu tražili novac niti ispunjenje bilo kojih drugih uvjeta osim jednog jedinog: izreći svoju istinu. Bio je to očajnički krik idealista koji više nisu mogli šutke podnositi ponižavajući položaj svoga naroda u tadašnjoj Jugoslaviji i otrovnu propagandu koja je iz Beograda zasipala medije na Zapadu.

Bez ikakvoga oružja, opasani lažni eksplozivom, tražili samo jedno: da se njihov glas čuje – i ništa drugo.

Na nesreću, niz nesretnih okolnosti je doveo do tragičnog raspleta i teških posljedica.

Naime, kako bi uvjerio američke vlasti da misle ozbiljno, Zvonko je postavio pravu bombu u jednom pretincu njujorške podzemne željeznice (uz nju se nalazio i originalni primjerak Deklaracije koju su trebali objaviti mediji) i potom je o svim bitnim detaljima obavijestio američke vlasti preko pilota. Policija je bombu uklonila i prenijela je na poligon za neutraliziranje, pri čemu su je postavili na platformu i pokušali aktivirati daljinskim detonatorom. Nakon što to nije uspjelo, prišli su bombi koja je iznenada eksplodirala i ubila 27-godišnjeg policajca Briana Murraya a trojicu ranila. Dogodilo se to četiri i pol sata nakon odnošenja bombe s mjesta na koje je bila postavljena i poslije detaljnih uputa što ih je policiji dao sam Zvonko Bušić vezano za njezinu demontažu.

Točno prije 43 godine, 10.9.1976, pitanje Hrvatske slobode osvanulo je na naslovnicama svih svjetskih medija

Važno je napomenuti da su američki stručnjaci za eksplozivne naprave u ovom slučaju prekršili sva sigurnosna pravila, što je naprosto neshvatljiva i neobjašnjiva okolnost na koju se pozvala i udovica poginuloga koja je zbog tog grubog nemara i neprofesionalnosti policije podnijela tužbu protiv države.1

Zvonko i Julienne Bušić osuđeni su na doživotni zatvor (Julienne je puštena nakon 13 godina, a Zvonko je u najstrožim zatvorima SAD-a proveo 32 godine), dok su ostali sudionici akcije (Matanić, Pešut, Vlašić) dobili po 30 godina robije.
Prije izricanja osuđujuće presude hrvatskim emigrantima za ovo djelo, američki sudac John Bartels izjavio je u zapisnik kako Zvonko Bušić „nije ni terorist ni kriminalac“, te da je njegov čin bio potaknut plemenitim idealima borbe za slobodu, ali da je pri tomu pribjegao pogrešnim sredstvima za ostvarenje tog cilja. Jednako tako, sudac je predložio i puštanje na uvjetnu slobodu (za Zvonka nakon 10, a za Julienne poslije 8 godina zatvora – što nikad nije ispunjeno). Proces će ostati upamćen i po tomu što su mnogi putnici iz zrakoplova svjedočili u korist svojih otmičara, što je nezabilježeno u povijesti takvih događanja.

U dijelu hrvatske emigracije, nažalost, javili su se i neki koji su o Zvonku, Bruni Bušiću i njihovim suradnicima imali daleko gore mišljenje nego spomenuti sudac, pa je, primjerice, u listu Nova Hrvatska (čiji je glavni urednik bio Jakša Kušan), protiv njih pokrenuta kampanja uz osude kako je posrijedi „nepromišljen i štetan čin“, a oni koji su vodili tu kampanju potrudili su se pronaći i manjkavosti u samome tekstu Deklaracije proglašavajući ga „nečitljivim“, a prijevod na engleski manjkavim i netočnim. Nitko u SAD-u nije imao takvih primjedbi, a urednik New York Timesa izjavio je čak kako je Deklaracija vrijedna objave. Treba napomenuti i to da je dokument na engleski prevela Julienne Bušić, tada profesorica engleskog jezika i magistrica lingvistike u germanistici.
Jedan od najpoznatijih poratnih hrvatskih emigranata i intelektualaca građanske orijentacije (nije spadao u revolucionarnu struju), publicist koji se aktivno bavio novinarstvom i nakladništvom od tridesetih godina, Bogdan Radica, o samome događaju otmice zrakoplova i Deklaraciji pisao je:
„Bušićev plan dizanja aviona i prisiljavanja četiri vodeća lista američke publicistike, imalo je svojeg uspjeha, ukoliko je ipak omogućilo tiskanje deklaracije hrvatskog prava na dostojanstvo i ponos zapostavljenog naroda, u tisku koji to ne bi normalno bio učinio. Kako mene nije tada bilo u New Yorku, sjećam se i danas, kakav je sve pozitivan dojam taj podvig bio postigao. Sam urednik ‘The New York Timesa’, A.M.Rosenthal, priznao mi je, da je on u prvom redu tiskao hrvatski manifest, da bi izbjegao tešku nesreću, koju bi pad ugrabljenog aviona mogao izazvati stradanjem tolikih života, ali i zato, što je tekst memoranduma bio vrijedan da ga ‘Times’ donese.“
(Hrvatska revija, god. XXXI., sv. 2 (122), München – Barcelona, lipanj 1981., str. 355.)
Što se propagande usmjerene protiv Brune i Zvonka Bušića i kruga njihovih najbližih suradnika u samoj Hrvatskoj tiče, tu je prednjačio zagrebački Vjesnik čije je izvještavanje bilo na razini onoga što su pisali beogradski mediji (NIN i drugi).

Drakonske kazne hrvatskim emigrantima teže su nego one izrečene brojnim masovnim ubojicama, silovateljima, teroristima i pljačkašima banaka. Zvonku nije odobreno puštanje na slobodu niti nakon izdržanih maksimalnih 30 godina zatvora čime su grubo prekršena njegova ljudska prava.
Na drugoj strani, primjerice, Nelson Mandela za mnoge je i danas „ikona“ borbe za slobodu i jednakost, iako je odgovoran za smrt tisuća nevinih ljudi, a u svojoj borbi koristio se tipičnim terorističkim sredstvima. U preko 220 terorističkih akcija u kojima su vršene sabotaže i bombaški napadi čak i na vjerske objekte (uz rušenje čitavih zgrada i pogibije stotina civila, pa i žene i djeca, ne rijetko i crnačke populacije), ali sve je to bilo pravdano borbom za oslobođenje od bjelačke tiranije. Njegovih 27 godina robije ljevičarsko-liberalna javnost i danas slavi kao „mučeništvo“ i u Mandeli gleda „pravednika“, pa je 1993. godine dobio i Nobelovu nagradu za mir. Sve mu je oprošteno i zaboravljeno u ime prava na slobodu vlastitog naroda – pa i nevino pobijeni civili.

Nije li to očiti dokaz dvostrukih kriterija i cinizma današnjeg svijeta, a pogotovu cinizma onih koji u Hrvatskoj još uvijek uporno kroz medije proturaju tezu o našim revolucionarima kao „teroristima“?

Kako su se i kojim sredstvima Hrvati koji nisu imali čak ni pravo i mogućnost prosvjeda u vlastitoj zemlji – pa niti slobode mišljenja i izražavanja – i koje se progonilo diljem svijeta i ubijalo zbog pisane ili izgovorene riječi mogli oduprijeti tom i takvom zločinačkom režimu i državnom teroru Titove Jugoslavije ako ne otporom uz ograničenu primjenu sile?

Jesu li Hrvati kao narod imali pravo na borbu za svoju nacionalnu slobodu jednako kao i crnačko stanovništvo u tadašnjoj Južnoafričkoj Republici? Mandela je tvrdio da on i njegov narod nisu imali izbora – jesu li Hrvati imali izbora? Kako to da su Mandelina opravdanja2 teških i masovnih ubojstava prihvatljiva za svijet, a djelovanja naše emigracije koja ni izdaleka nisu imala tako radikalna obilježja nasilja i danas se od mnogih (čak i u samoj Hrvatskoj) nazivaju terorizmom?
I sam Zvonko Bušić jasno se odredio prema događaju koji je obilježio živote i njega i njegovih bližnjih i rekao da nikad ne bi poduzeo takvu akciju da je i u primisli mogao pretpostaviti kako će netko smrtno stradati ili biti ozlijeđen, nego bi se pomirio s time da završi svoj život kao anonimni emigrant, poput desetaka naših boraca za slobodnu Hrvatsku koji su tih sedamdesetih godina likvidirani od Udbinih plaćenih ubojica diljem zapadne Europe i ostatka svijeta. Ne govore li i činjenice da je on preuzeo glavnu odgovornost za sve što se dogodilo i ne samo da nije teretio svoje suradnike u otmici nego se svim silama trudio olakšati njihov položaj, o kakvom se čovjeku i karakteru radilo kad je u pitanju Zvonko Bušić?

Povijest naše (hrvatske) poratne emigracije (1945-1990.) jeste složena i zamršena, ali ako se držimo činjenica i primarnih izvora, do mnogih istina je moguće doprijeti i bez žestokih riječi i javnih obračuna s bilo kime.

No, treba podsjetiti kako se svaki povijesni događaj ili proces neizostavno mora promatrati u kontekstu vremena i prilika koje su vladale u vrijeme dok se odvijao. Sedamdesete godine u Hrvatskoj su bile obilježene novim valom terora – progonima, uhićenjima i osudama u prvom redu „proljećara“ a potom i svih drugih građana i intelektualaca koji su promišljali hrvatski. Vrijeme je to i organiziranih ubojstava hrvatskih emigranata koje je jugoslavenski komunistički režim uz pomoć Udbe i plaćenika iz kriminalnog podzemlja progonio i likvidirao diljem Zapadne hemisfere. Na državni teror Jugoslavije, naši su revolucionari okupljeni oko Brune Bušića pokušali odgovoriti na način koji su smatrali primjerenim – jer druge mogućnosti nisu imali.
Ne mali je broj onih koji ih danas iz raznih razloga nastoje prikazati u iskrivljenom svijetlu, pa i nabaciti se blatom na njih i omalovažiti ono što su za života činili.
„Mi imamo samo moralna načela – ništa drugo“, govorio je pokojni Bruno, podsjećajući sve koji su mu bili bliski kako su im istina i čast jedini oslonac i da ta načela nikad i ni pod koju cijenu ne smiju iznevjeriti.

On i Zvonko su živjeli za ideal slobodne Hrvatske. Prvoga je kao „državnog neprijatelja“ ubila Udba u Parizu (16. listopada 1978.), drugi je sebi oduzeo život u Rovanjskoj (1. rujna 2013.) jer nije više mogao podnijeti život u „Platonovoj špilji“.
Brunu i Zvonka Bušića nitko ne mora braniti. Oni su svojim životima jasno pokazali tko su i što su.
Ali, istinu moramo predočiti javnosti. To je naša ljudska i moralna obveza – utoliko prije što su se u borbi za vlastitu bolju prošlost mnogi dohvatili prekrajanja iste, u uvjerenju kako će oni biti veći i važniji ako unize i okleveću one koji su se istinski i bez kalkulacija borili i žrtvovali za hrvatsku slobodu i samostalnost davno prije nego smo je bili primorani izboriti s oružjem u rukama protiv istog neprijatelja.
Ovom prigodom objavljujem prijepis već pomalo zaboravljenog (cjelovitog) teksta Deklaracije vrhovnog zapovjedništva Hrvatskih nacionalnih oslobodilačkih snaga, pa neka o njoj svaki čitatelj donese svoj vlastiti sud.

„DEKLARACIJA VRHOVNOG ZAPOVJEDNIŠTVA HRVATSKIH NACIONALNIH OSLOBODILAČKIH SNAGA

Nacionalno samoodređenje temeljno je ljudsko pravo, sveopće i fundamentalno, koje priznaju sve članice Ujedinjenih naroda; pravo koje se ne može zanijekati ni uskratiti bilo kojoj naciji, bez obzira na njezinu teritorijalnu veličinu ili broj stanovništva. Samo stanovnici povijesno određenog i omeđenog teritorija mogu objektivno i kompetentno odlučivati o svojim budućim tijekovima i sudbini. Bilo koja sila koja nameće svoju volju protiv volje jedne nacije mora biti označena nikako drugačije nego kao okupaciona, a kao što se to općenito priznaje, okupacija se može održati isključivo golom silom.

Ovo opće, prirodno i ljudsko pravo uskraćeno je mnogim nacijama, čak i od Ujedinjenih naroda, ili bolje rečeno od Ujedinjenih zemalja koje su se svojim potpisima obvezale podupirati i poštivati načelo nacionalnog samoodređenja. Hrvatska se nalazi među nacijama kojima se niječe pravo samoodređenja.

U današnjoj geopolitičkoj terminologiji, i u stvarnosti koju ta terminologija predstavlja, ime Hrvatska zvuči čudno, čak i tjeskobno. Spleteno mitovima, strahovima, lažima i neshvaćanjima iz prošlosti, ovo je ime ili gurnuto u namjernu zaborav, ili je prisilno nijekano. Stoga, unatoč do nedavno neprekinutog trinaeststoljetnog postojanja i pravnog kontinuiteta kao države, čovjeku se danas hrvatska država pričinja kao neka legenda, fikcija ili fantazija. Uposredno s tim zastrašujućim svjetskim neznanjem ili šutnjom, na pozornici suvremene povijesti pojavili su se novi narodi i uspostavljene su nove države. Iz dalekih krajeva, odakle su nam novinari i učenjaci pisali o čudnim, divljim plemenima, rodile su se nove nacije, proklijale su urođeničke kulture iz gotovo ničega. Nezavisnost tih novostvorenih nacija silom je iznuđena i uspostavljena oslobodilačkom borbom. Buđenje nacionalne svijesti postaje općenito dubok i duševni proces, a borba za slobodu, koja je prirodni nastavak tog procesa, temelji se na dubokom moralnom načelu i temelju.
Male nacije znaju da su malene, ali se dižu protiv nepravednih posljedica ove stvarnosti: ignoriranja njihove vrijednosti i sile kojom se diktira njihovom sudbinom. Male nacije posvjedočuju svoju nacionalnu nezavisnost borbom za slobodu, pa čak i kidnapiranjima, bombama i umorstvima. Nužda da se postigne sloboda veća je i jača od legaliteta koji velesile propovijedaju braneći svoje argumente u prilog bezobzirne sile i ubojitog oružja.

Napose poslije Drugog svjetskog rata, važnost nacionalnog oslobođenja očituje se kroz primjerenu aktivnost, na svim stranama. Hrvatska nacija, koja je jedna od najstarijih u Europi, ne može niti hoće više zatomljivati svoje postojanje niti izbjegavati svoju odgovornost u suvremenom svijetu, samo zato da bi sačuvala neki imperijalistički ‘mir’. Stoga, odbacujući sve predrasude i svaki ekskluzivizam, obračunavajući s pogreškama i nesporazumima prošlosti, svjestan činjenice da nema svetije vrijednosti od slobode i vjere u vlastitu zemlju, hrvatski narod započinje iznova borbu za slobodu, i naglašava slijedeće razloge za ponovnu obnovu te borbe:

-Hrvatska državna suverenost ukinuta je nakon punih trinaest stoljeća neprekinutog postojanja kao legitimne države. Hrvatska je nacija podvrgnuta fašističko-monarhističkoj diktaturi srpskih kraljeva kroz umjetnu i prisilnu jugoslavensku državu. Nakon svršetka Drugog svjetskog rata, izvršen je nad hrvatskim narodom besprimjeran i nečuven genocid, pod geslom ‘bratstva i jedinstva’, u ime integracionističkog jugoslavizma i mračnog, neljudskog internacionalizma hitlerovsko-staljinističkog tipa. Teror hrvatske okupacije stišao se 1966., da bi se 1971. obnovio u još brutalnijem izgledu.

Tekst DeklaracijeVrhovnog zapovjedništva Hrvatskih nacionalnih oslobodilačkih snaga

-Hrvati su ugnjetavani, ponižavani i vrijeđani zbog svoga ponosa i nacionalnog dostojanstva. Ni u svojim kućama, kao ni u svojoj domovini, oni nemaju nikakvih prava, nego su opterećeni teškim, besprimjernim obvezama. Hrvatsko moralno i materijalno vlasništvo Beograd raspodjeljuje po svojoj volji. Putem poreza i bogatstvom zemlje Hrvati su prisiljeni uzdržavati onaj isti sistem koji ih uništava.

-Bez obzira na nametnute moralne i povijesne obveze, ni jedna bogata, jaka država ne poštuje preporuku Generalne skupštine Ujedinjenih nacija da odvoji 0,5% svoga nacionalnog dohotka u korist nerazvijenih zemalja. Od 1945. do danas Hrvatskoj se oduzima 8% od njezinog nacionalnog dohotka. Prema procjeni Ujedinjenih nacija, ozbiljno se ugrožava biološki i kulturni rast neke nacije ako joj se sistematski otkida već i 4% njezina nacionalnog dohotka.

-Golom silom unutar granica, i pomoću materijalne, vojne i špijunske potpore koju Jugoslaviji pružaju Istok i Zapad, držane su skupa u proturječju nezdružive nacije, nasilno držane u jedinstvu pod srpskom dominacijom, u jedinstvu u kojem se mentaliteti, kulture i sistemi nikako ne trpe. Pošto su prije toga stoljećima živjele svaka svoj posebni život unutar potpuno različitih država i kulturnih sredina, te su nacije stvorile svaka zasebno vlastiti pogled na svijet. I mada se služe istim rječnikom, izvor i temelj njihovih intelektualnih izražaja naprosto je neshvatljiv drugim nacijama s kojima žive.

-Sveukupno komandno osoblje Jugoslavenske armije, koje služi unutar hrvatskog nacionalnog teritorija, sastoji se od članova srpske narodnosti. Srbi sačinjavaju ogroman postotak policije u Hrvatskoj. Ključne položaje u sudskim institucijama, administraciji, pravu, partiji i u ekonomiji također zauzimaju Srbi. Hrvati koji služe u tim ustanovama obične su brojke bez moći, bez snage ili utjecaja. Ta neprirodna i neljudska stvarnost održava se silom i prikriva jednim geslom: narodnim jedinstvom. U to geslo, neprestano ponavljano, nitko više ne vjeruje, ni okupatori ni malobrojni kvislinzi, bez obzira koliko su nisko pali u svojim zločinima i izdajstvu.
-Hrvati su isključeni kod svih odluka; njima se odluke naprosto saopćavaju ‘post-factum’.

-Danas, kad se dijalekti donedavna primitivnih plemena razvijaju u nove, moderne jezike, Hrvatska gramatika i pravopis, koji su sačuvani na spomeniku iz godine 1100, pisanom hrvatskim pismom i jezikom, zabranjuju se i spaljuju. Vodi se mahniti napad, bez presedana bilo kada i bilo gdje, na hrvatski jezik, i to zbog toga što je on središte, između ostalih vrednota, i moralne nauke koja propovijeda dostojanstvo i slobodu; snaga koja se opire manipuliranju nečijom sudbinom i postignućima.
-Nošenje hrvatskog grba, uklesanog na hrvatskom kamenom spomeniku iz 9. stoljeća, izjednačava se sa zlom.

-Pjevanje starih, rodoljubnih, pa čak i sentimentalnih hrvatskih pjesama označuje se kao urotnički, čak teroristički čin, uperen protiv jugoslavenskog bratstva naroda.
-Na lukav se način sustavno smanjuje prirodni rast hrvatskog pučanstva. Istovremeno, pomoću ekonomskog izrabljivanja, političkog pritiska i policijskog terora, najvitalniji dio hrvatskog stanovništva prisiljava se na emigriranje. Kroz taj se novi oblik genocida vrši sustavno i namjerno istrebljenje hrvatskog naroda.
-Udžbenici u svim jugoslavenskim školama savršen su primjer srpske vještine u povijesno-političkoj reportaži, najizvorniji izraz srpskog duha, onako kako se izražava u djelu Petra Petrovića Njegoša, u kojem on pjeva i slavi genocid nad muslimanskim življem koje je uvijek bilo sastavni dio hrvatskog naroda.

-U ime ‘bratstva, jedinstva i socijalizma’ šiba se po glavi izmučene Hrvatske. Nasilno se provodi, kroz provjerene fašističko-staljinističke metode, sustavna kolonizacija hrvatskog nacionalnog bića. Prema statistikama Amnesty Internationala, najpoznatije svjetske organizacije koja se brine za političke zatvorenike, u Jugoslaviji, ili točnije rečeno, u Hrvatskoj i na Albanskom Kosmetu, ima više političkih zatvorenika negoli u bilo kojoj istočnoeuropskoj državi, isključivši Sovjetski Savez, koji ima stanovništvo od 250 milijuna. Tu je činjenicu otvoreno priznao u jednom intervjuu jugoslavenski diktator Tito prigodom posjeta Švedskoj ove godine. Osude na prisilan rad dostižu do dvadeset godina i često se kasnije pretvaraju čak u smrtne kazne. Rafinirani, različiti i krvavi oblici torture redovito su sredstvo kojim se teroriziraju zatvorenici i izvlače njihova „priznanja“. Kad je potrebno, zatvorenike jednostavno ubijaju.
-Skučivanje slobode u ime propagiranih ‘društvenih ciljeva’ svakodnevni je događaj i stvarnost. Neslaganje i kritika jesu privilegij koji okupatorske sile pridržavaju isključivo za sebe. To se neprirodno stanje održava i nastavlja kroz sudske osude, zločinstva, samokritiku, likvidacije, i, prečesto, pomoću vojne i političke potpore zapadnih demokratskih zemalja.

-Treba također naglasiti da su sve od 1918., kad je u Versaillesu stvorena imperijalistička Jugoslavija, Hrvati bili i ostali nepoželjan elemenat u jugoslavenskoj diplomaciji. Za ilustraciju, neka posluži kao primjer sastav jugoslavenske ambasade u Washingtonu D.C., gdje je smještena najbrojnija jugoslavenska diplomatska delegacija na svijetu: Od 12 akreditiranih diplomatskih jugoslavenskih ambasadora u Washingtonu od 1970. osam ih je srpske nacionalnosti, dva su Slovenca, jedan Židov, jedan Makedonac, nijedan Hrvat. Od 19 namještenika u ambasadi u Washingtonu 1970., petnaestorica su Srbi, jedan je Crnogorac, jedan bez nacionalnosti i dva su Hrvati (gospodin Ivan Perich i gđica Mila Blažević, sobarica jedne od ambasadorskih žena. Izabiranje sobarice za ambasadorske žene iz okupirane Hrvatske nije slučajno: ono dosta toga osvjetljava).
Sve što želimo postići za sebe jest stvar dužnosti, stvar aktivne odgovornosti, stvar obraćanja za pomoć Ujedinjenim nacijama i ustrajnosti naše borbe za slobodu i nacionalnu nezavisnost. Mi postavljamo pitanje Hrvatske kao pitanje slobode. Svijet ne može biti miran ako se hrvatskoj naciji niječu prava koja su priznata od svih naroda i svih država (? – svim narodima i državama, Op. prev.). Hrvatska je svijetu danas nužno potrebna, dok Jugoslavija, kao država, nema pravo na postojanje, i to iz slijedećih razloga:
-Svi veliki imperiji i multinacionalne državne tvorevine doživjele su prije ili kasnije neuspjeh u svojim integracionističkim pokušajima, bez obzira koju nacionalnu ideologiju ili svjetovni nazor propovijedale ili željele ovjekovječiti, iz jednostavnog razloga: jer nisu uspjele ponuditi ni kulturnu ni bilo koju drugu vrst hipoteze za skladni razvitak onih naroda koje su okupirale i koje drže podjarmljene snagom oružja. Do danas povijest nikad nije zabilježila ni jedan jedini primjer da bi jedna mnogonacionalna državna tvorevina uspješno i trajno riješila gorući povijesni problem – pitanje priznanja neovisnosti i individualnog suvereniteta svih svojih naroda.
-Povijesna pouka svih multinacionalnih imperija do danas glasi:

despotizam ne uspieva, ali se nikada ne popravlja. Nisu moguće nikakve demokratske primjene unutar Jugoslavije, niti bi se takve eventualne promjene mogle održati. Jugoslavija se može održati kroz stanovito vrijeme samo kao policijska država, utemeljena na srpskoj dominaciji i fašističko-staljinističkoj prisili.
-Jugoslaviju je nemoguće braniti s bilo kojega općenito priznatog suvremenog, pravnog ili socio-filozofskog stanovišta. Unutar Jugoslavije, uz sustavnu genocidnu politiku protiv hrvatskoga naroda, isto je tako biološki ugrožavan i albanski narod. Beograd drži pod svojom okupacijom velik dio albanskog nacionalnog teritorija na kojemu živi gotovo polovica albanskog naroda. Beogradske okupacione sile upravljaju također dijelom bugarskog i mađarskog nacionalnog teritorija.

-U usporedbi s brojem stanovništva, odgojne i tehnološke mogućnosti srpskog naroda nisu dovoljne da podjarme druge narode unutar Jugoslavije. I sam srpski narod postupno postaje nezadovoljan i opire se imperijalističkoj politici svoje vladajuće klike. Nije čast služiti kao policajac u tuđoj zemlji. Većina srpskog naroda svjesna je da će onaj tko ne poštuje prava drugih konačno izgubiti i svoja vlastita; jer nema slobode za onoga koji je ne da drugome. Dosljedno tome, hrvatski narod nije protiv srpskog naroda, ili srpske slobode, nego protiv totalitarne, imperijalističke brutalnosti ‘velikosrpstva’ koje, zaodjenuto stijegom prividne slobode i varavog imperijalizma, niječe Hrvatskoj pravo na neovisno postojanje i slobodu koja joj pripada.

-Svi Albanci, bez obzira na njihova osobna politička uvjerenja, žele i podupiru konsolidaciju svoje domovine Albanije. Oni su u Jugoslaviji ne samo politički, nego i biološki ugroženi. U multinacionalnoj Jugoslaviji Albanci su brojčano četvrti i, zahvaljujući svome visokom natalitetu ubrzo će postati treći najbrojniji narod.
-U slučaju strane agresije na Jugoslaviju, neće se moći naći ni stotinu Hrvata koji bi bili voljni boriti se i dragovoljno umrijeti za Jugoslaviju.
-Kao što jugoslavenska povijest do danas jasno pokazuje, i kao što to potvrđuje i broj političkih zatvorenika u koncentracionim logorima, Jugoslavija je materijalno i duhovno velik izvor terorizma u Europi.
-Za razliku od svojih pljačkačkih susjeda na Istoku i Zapadu, hrvatski narod nije nikada pokazao nijednu vrst imperijalističkih naklonosti, čak i tada kad je, na početku desetog stoljeća, broj stanovnika i vojna snaga hrvatske države bila jednaka Engleskoj iz istoga doba. Međutim, Hrvatska je tada, kao i u časovima najgorih narodnih tragedija, kroz kulturu dokazala postojanje. Hrvati su značajno pridonijeli stvaranju suvremene civilizacije. Već u osamnaestom stoljeću, tri su Hrvata bila imenovana članovima Francuske Akademije: Anzelmo Banduri, bizantolog, istraživač starina i numizmatičar; Lujo Nikolić, astronom; i Ruđer Bošković, matematičar, astronom i filozof. Od sredine 15. stoljeća do sredine sedamnaestog, deset hrvatskih muslimana zauzimalo je najodgovornije položaje u turskoj državi, u vladi, vojnoj i vanjskopolitičkoj službi, tako da su ostavili snažan pečat u oblikovanju islamske kulture i njezine univerzalnosti. Hrvatska je jedina nacija u Europi koja ima velik broj islamskih vjernika među svojim građanima i na taj način služi kao prirodni i potrebni most između istočno-bizantskog svijeta i ne-islamskih europskih država.

-Unatoč stotinama bitaka s tuđinskim okupatorom i besprimjernoj propagandi genocidnog jugoslavenstva, hrvatski je narod uspio zadržati 80% od svoga sveukupnog stanovništva na svome povijesnom teritoriju, a kad se vrate milijuni hrvatskih emigranata, taj će postotak biti još veći. Hrvatski narod nije velik, ali je zaslužio, svojim sudjelovanjem u oblikovanju i stvaranju suvremene civilizacije, brojem stanovništva i zemljopisnim strateškim položajem, da zauzme vrijedno mjesto među drugim slobodnim, suvremenim i ujedinjenim narodima svijeta. Od 33 postojeće europske države, 16 njih jesu po broju stanovništva manje od Hrvatske, a 18 njih zauzima manji geografski prostor. U Aziji 22 države imaju manje stanovnika, u Africi 35, u Južnoj Americi 7, u Srednjoj Americi 11, u Sjevernoj Americi dvije, čak i u Oceaniji su dvije s manje stanovnika od Hrvatske.
-Postoji samo jedna Hrvatska – ali su milijuni Hrvata. Rastjerani po kontinentima (…) s prebivalištima u gotovo svim državama i zemljama Hrvati emigranti, bez obzira na dio svijeta u kojem se nalaze i na položaj koji zauzimaju u društvu, ne mogu uspostaviti odnos sa zemljom koja im je pružila utočište sve do onog dana kad Hrvatska postane slobodna i suverena. Kao posljedica toga, i protiv svoje volje, oni unose nemir u cijeli svijet. Nužda da se borimo za Hrvatsku proizlazi iz obveze i dužnosti prema svijetu i odgovornosti prema svojoj domovini. Hrvatski se narod opire prisilnom internacionalizmu i državnom teroru, a podupire međunarodna ljudska prava, slobodu i odgovornosti.
-Ne može se sprovesti sustavna i radikalna kolonizacija hrvatskog nacionalnog teritorija bez pogubnih posljedica za gospodarski razvitak, duhovni život i stvaralaštvo drugih naroda u Jugoslaviji. Srpski intelektualci na vlasti shvaćaju i posvjedočuju to gledište:
‘Duhovni život naroda manipulira se oko najbanalnijih pitanja vlasti, nacionalni dohodak potrošen je čim je proizveden, i povijesna stvarnost ove zemlje ne određuje se nikakvom drugom perspektivom doli akumulacijama kriza, tako prikladnih za one na vlasti, ali tako opasnih za kulturu, bez koje ne možemo preživjeti. Posjedujemo zaostalo ratarstvo, industriju koja se ne može natjecati s drugima, nisku produktivnost koja pada sve niže i niže, bijedno i dezorganizirano zdravstvo, školstvo koje pripada devetnaestom stoljeću, masovnu nepismenost, nezaposlenost, izvoz radne snage i uvoz kapitala, naglo sve veće obogaćivanje malog broja pojedinaca, osiromašivanje širokih narodnih masa, hiperprodukciju kapitala, delinkvencije, prostitucije i korupcije, laž kao sredstvo komunikacije, krivotvoreni sistem informacija. Ovo nije kapitalizam, ovo nije socijalizam, ovo je lažno vegetiranje na dnu polubarbarskih oblika europske civilizacije, s tendencijom prema najdivljijim posljedicama.’

Ocrtali smo temeljne razloge za naše nezadovoljstvo na to nametnuto državno jedinstvo i gubitak slobode, a sada ćemo dati glavne poteze naše borbe, u kojoj ćemo ustrajati do zadnjeg daha i konačne pobjede, dijeleći strahove i nade svijeta i prihvaćajući naš dio odgovornosti u njegovoj sudbini.

Mi se borimo za jedinstvenu nacionalnu hrvatsku državu, u kojoj će hrvatska suverenost biti nedjeljiva, neotudjiva i na trajnoj snazi. Za nacionalne manjine koje žive skupa s hrvatskim narodom u jednom jedinstvu, u jednoj istoj domovini, jedinstven, nedjeljiv, neotuđiv suverenitet hrvatskog naroda jest prvotni i nepovrediv temelj za njihovu zajedničku povijest, politički i pravni sustav, koji, razumljivo, prihvaća ispravno i neumitno priznanje i garanciju jednakosti za sve, u pravima i dužnostima, bez obzira na nacionalnost, vjeru, rasu ili političko uvjerenje.
Iznosimo hrvatsko pitanje kao pitanje slobode, kao novi oblik suradnje. Hrvatska, prema našem poimanju, jest država slobodnog naroda i pravednog društva, izvan svih ideoloških, političkih, gospodarskih i vojnih blokova, dobrovoljno sastajalište Istoka i Zapada. Hrvatska nije na ponudi na međunarodnoj dražbi, nego naprotiv, ona igra svoju integralnu ulogu u sudbini svijeta i dosljedno, mi se borimo za Hrvatsku koja će za sve narode biti ili draga prisutnost ili voljena domovina.

GLAVNI STAN NACIONALNIH OSLOBODILAČKIH SNAGA“

(Izvor: Zvonko Bušić, Zdravo oko sjećanja, Zagreb, 2014.; str. 301-302.; istaknuo: Z.P.)

BILJEŠKE:

1. Prijepis tužbe koju je u ime udovice Briana Murreya (Kathleen Murrey) podnio njezin odvjetnik Thomas Stickel, 1. lipnja 1983. godine:

„Tužba:

IZJAVA POD PRISEGOM THOMASA STICKELA

Okrug Dutchess

Savezna država New York

Ja, Thomas Stickel, propisno zaprisegnut, ovime izjavljujem:

1. Ja sam odvjetnik koji zastupa Kathleen Murray, udovicu Brian J. Murraya, u postupku protiv Grada New Yorka. Vidi tuž¬bu Kathleen Murray kao izvršiteljicu oporuke Briana Murraya, protiv Grada New Yorka, priloženu kao dokazni materijal br. 1 ovoj izjavi.

2. Sudski postupak u vezi s predmetom Murray protiv Grada New Yorka održan je u lipnju i srpnju 1982.: ja sam bio zastupnik u tom postupku.
Odluka je bila protiv moje stranke, gđe Murray, i protiv nje je uložen priziv, pa se sada razmatra na prizivnom sudu.
Sudski postupak u slučaju Murray protiv Grada New Yorka trajao je više od četiri i pol tjedna.
Tijekom postupka glavna je tvrdnja gđe Murray bila, i ostaje, da je Policijska uprava New York Cityja – izravnim postupcima narednika McTiguea – bila neoprostivo nemarna što se tiče načina kojim se pokušalo onesposobiti bombu, te da je nemar narednika McTiguea da se primijeni metoda za onesposobljavanje bombe izazvao smrt narednika Murraya.

6. Prije bavljenja ovim slučajem imao sam osobna znanja o praksi onesposobljavanja bombi. Služio sam u vojnim snagama SAD od 1966. do 1979. i bavio sam se pitanjima onesposobljavanja bombi.

7. Nadalje, tijekom pripreme za parnicu Murray protiv Grada New Yorka konzultirao sam se s mnogim stručnjacima za onesposobljavanje bombi.

8. Uvjeren sam da je bomba koju su Bušići postavili u zračnoj luci La Guardia bila konstruirana da ne eksplodira i da nikada ne bi bila explodirala da nije bilo nemara.

9. Uvjeren sam da je narednik McTigue osoba koja je počinila najveću pogrešku u prosudbi glede onesposobljavanja bombe.

10. Tijekom parnice Murray protiv Grada New Yorka McTigue je svjedočio četiri i pol dana.

11. U pripremi za sudski postupak Policijska uprava New York Cityja izradila je nekoliko tjedana nakon eksplozije bombe izvještaj o istrazi Policijske uprave.

12. Taj izvještaj, kojega se kopija prilaže kao dokazni materijal br. 2 ovoj izjavi, pokazuje da je McTigue ispričao dvije različite verzije o događajima koji su doveli do eksplozije. McTigue je dao jednu verziju događaja u doba policijske istrage. Nakon toga, kada je McTigue postao svjestan svoje moguće odgovornosti, njegov se iskaz promijenio, kako pokazuje njegovo svjedočenje i u kaznenom i u građanskom postupku.

13. Po mom mišljenju revnost McTigue da okrivi Bušiće potječe od njegova straha – stvarno utemeljenog – da je on, McTigue, bio nemaran i da je njegov nemar doveo do smrti Briana Murraya.

14. Nadalje, uvjeren sam, s obzirom na Mctigueovu navodnu stručnost u onesposobljavanju bombi, da McTigue ima jak osobni razlog za izbjegavanje svoje uloge u smrti policajca Murraya. Umjesto toga McTigue nastoji nepravilno okriviti Bušiće.

Thomas Stickel

Odvjetnik Kathleen Murray

Potpisano i zaprisegnuto 1. lipnja 1983.

(potvrda javnog bilježnika Carol Portnoj, Savezna dražava New York, Okrug Kinga, br. 24-472114)“

2. Mandela je na kraju suđenja (20.4.1964.) primjenu nasilja u borbi za slobodu svoga naroda opravdavao time što su on i njegovi aktivisti iscrpili sve mogućnosti mirnih prosvjeda i potom je donesena odluka da se formira Afrički nacionalni kongres (ANC) i krene s nasilnim oblicima borbe, govoreći kako im tadašnja vlast “nije dala drugoga izbora”.

Ostaje zabilježena i njegova izjava s početka revolucionarne borbe u kojoj kaže:

“Dolazi vrijeme u životu bilo koje nacije kad ostanu samo dva izbora – podnijeti ili boriti se. To je vrijeme stiglo u Južnu Afriku. Nećemo se podrediti i nemamo drugog izbora nego da uzvratimo svim sredstvima u našoj moći u obrani našeg naroda, naše budućnosti i naše slobode. “

(Izvor: https://omalley.nelsonmandela.org/omalley/index.php/site/q/03lv01538/04lv01600/05lv01630/06lv01631.htm; prevedeno s engleskog; istaknuo: Z.P.)

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Razgovor

Mandić: Dokazano je da su širokobriješki franjevci bili potpuno nedužni

Objavljeno

na

Objavio

Hrvoje Mandić, mladi znanstvenik iz Hercegovine, prvi je doktorirao s temom stradanja hercegovačkih franjevaca tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća

U sjeni obilježavanje 75.obljetnice jugokomunističkoga ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca ostala je vijest kako je mladi znanstvenik Hrvoje Mandić doktorirao na temi ‘Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću’. Mandić je doktorirao na Fakultetu hrvatskih studija, Sveučilišta u Zagrebu s najvišom ocjenom. Mentor disertacije bio je dr.sc. Mario Jareb, a u povjerenstvu za obranu doktorskoga rada bili su prof. dr. sc. Josip Jurčević, kao predsjednik, te članovi doc. dr. sc. Vlatka Vukelić i dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Zbog toga smo odlučili razgovarati s ovim mladim znanstvenikom koji je 1987.godine rođen u Mostaru, a osnovnu školu i Gimnaziju fra Dominika Mandića završio je na Širokome Brijegu. Mandić je dosad objavio više stručnih radova i sudjelovao na brojnim simpozijima.

Zločin nad franjevcima planiran

Prošlo je gotovo tri desetljeća od stvaranja hrvatske države. Jedan ste od rijetkih znanstvenika koji je za doktorsku disertaciju odabrao temu ‘Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću’. Zbog čega je to tako? Je li to još tabu temu u hrvatskom društvu, posebno među znanstvenom zajednicom? Malobrojni su mediji o tomu pisali, a tek se prije nekoliko godina počelo o tomu govoriti i pisati. Možemo reći da taj led pomalo probija vicepostulator fra Miljenko Stojić.

Razlog tomu u činjenici je da je ta tematika bila svjesno prešućivana u komunističkoj Jugoslaviji zbog počinjenih zločina nad hercegovačkim franjevcima. Danas je znatno olakšan pristup arhivskim i drugim izvorima te je ova tematika ponovno aktualizirana. Vicepostulator fra Miljenko Stojić prvi je koji je ovu tematiku podigao na višu razinu u javnom prostoru jer marljivo radi na prikupljanju arhivskih izvora, istraživanju i saslušavanju svjedoka te dokumentiranju podataka vezanih za otkrivanje istine o pobijenim hercegovačkim franjevcima. Ovim putem želim mu izraziti zahvalnost jer mi je mnogo pomogao omogućivši mi uvid u dio Pismohrane Vicepostulature, što mi je znatno olakšalo izradu doktorske disertacije.

Je li zločin na širokobriješkim franjevcima bio planiran na višim razinama Avnoja?

Zapravo je zločin bio isplaniran u samoj vrhušci Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) od Josipa Broza Tita i njegovih bliskih suradnika poput Aleksandra Rankovića. U provođenju pokolja nad hercegovačkim franjevcima KPJ je angažirala Oznu, KNOJ, postrojbu 3. prekomorske brigade, 2. dalmatinske brigade i druge postrojbe u sastavu VIII. dalmatinskoga korpusa.

Tko je po Vašim saznanjima na terenu izvršavao odluke, odnosno vodio operacije i izvršavao zločine nad franjevcima? Postoje li o tomu pisani dokumenti?

Zapovjednik britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu NOVJ Fitzroy Maclean iz Beograda je britanskom ministarstvu vanjskih poslova (Foreign Officeu) poslao izvješće napisano 8. veljače 1945. (br. 164), u kojemu se osvrnuo na likvidaciju širokobrijeških franjevaca. U izvješću između ostaloga navodi kako mu je J. B. Tito ‘nedavno rekao da će iz vojnih razloga i razloga unutarnje sigurnosti, biti prisiljen poduzeti drastične akcije protiv tih franjevaca, iako se više no ikad žestoko suprotstavlja bilo kom obliku vjerskih progona’. Izvješće Fitzroya Macleana posredno dokazuje kako je Josip Broz Tito planirao pobiti širokobriješke franjevce mnogo prije, još u jesen 1944. godine. Mjesec dana nakon navedenih događanja, točnije 12. ožujka 1945., u Beogradu je britanski brigadir Maclean odlikovan ordenom partizanske zvijezde I. reda na prijedlog maršala Josipa Broza Tita za izvanredne zasluge i hrabrost u borbi protiv zajedničkoga neprijatelja Jugoslavije i Velike Britanije – fašističke Njemačke. Visoko odlikovanje predao mu je predsjednik Avnoja Ivan Ribar u nazočnosti predstavnika savezničkih misija. Dokumenti Ozne i KNOJ-a danas su u najvećoj mjeri nedostupni javnosti ili su pak selektivno arhivirani. Pretpostavlja se kako su naredbe za ubojstva hercegovačkih franjevaca u samostanu u Širokom Brijegu i mjesnoga pučanstva bile usmene zapovijedi partizanskoga Vrhovnog štaba upućene Ozni. Postoji iznimka, a to je slučaj ubojstva fra Valentina Zovka i fra Andrije Topića u Kočerinu u svibnju 1945., koje je organizirao časnik Ozne Danilo Pecelj. Ovakva pretpostavka dijelom je odgovor na upit zašto toliko desetljeća nakon pokolja hercegovačkih franjevaca nemamo dokumente prema kojima bi se otkrilo tko su sve bili ostali izvršitelji pokolja hercegovačkih franjevaca u samostanu na Širokom Brijegu, Izbičnu, Bleiburgu i Križnom putu te ostalim mjestima.. Ostaju nam samo iskazi bivših pripadnika NOVJ koji su bili očevidci pokolja, kao i brojni ratni dokumenti na temelju kojih možemo rekonstruirati operativno kretanje postrojba koje su sudjelovale u napadima i u osvajanju franjevačkog samostana. Shodno tomu možemo utvrditi na kojem su operativnom pravcu postrojbi NOVJ izvršena ubojstva političkih neistomišljenika.

Mnogi su mi pobijeni franjevci uzor

Koliko je ovaj zločin vođen nacionalnom mržnjom, a u kojoj su mjeri njegovi korijeni ideološki?

Jugoslavenska historiografija i publicistika nakon 1945. konstruirala je stvarnost tako da je širokobriješke franjevce označila monolitnom skupinom ustaških suradnika, što oni nisu bili. Činjenice ukazuju na to da širokobriješki franjevci nisu ubijeni zato što su navodno podržavali ustaški režim. Za komunistički režim franjevci su bili potencijalni neprijatelji, anglofili, odnosno pristaše demokracije zapadnoga tipa i uz to odani Katoličkoj crkvi koja je bila istinski ideološki neprijatelj novoga režima. Potencijalni su neprijatelji bili i zato što se tijekom rata nisu kompromitirali ni na koji način. Surađivali su s protivnicima ustaškoga režima, mnoge od njih spasili su od pogibelji i štitili čitavo vrijeme rata ostavši tako vjerni uputama Katoličke crkve. Za nekolicinu hercegovačkih franjevaca koji su se povukli s oružanim snagama NDH u proljeće 1945. možemo pretpostaviti da su surađivali s vlastima NDH. I jedne i druge bez ikakva su suđenja ubili jugoslavenski partizani. U vremenima koja su uslijedila ubijenim se hercegovačkih franjevcima naknadno dokazivala krivnja i tako se pokušalo opravdati ratni zločin.

Kako komentirate činjenicu da je Vrhovni sud Srbije 70-ih godina prošloga stoljeća potvrdio da se radilo o nepravednom zločinu nad franjevcima, a današnji političari u Hrvatskoj opravdavaju ovaj zločin?

Činjenica je da su pojedini Hrvati i Srbi iz Dalmacije, visokopozicionirani oficiri u strukturama NOVJ, počinitelji ubojstava širokobrijeških franjevaca. U toj činjenici leže sva nastojanja pojedinih političara, sljedbenika komunističkoga totalitarnog režima, da se opravdava ovaj zločin.

Kako ste doživjeli izjave bivšeg predsjednike Ive Josipovića, da su franjevci u Širokom Brijegu ubijeni iz opravdanih razloga, kao legitiman vojni cilj? Josipović je s tim izašao vani, iako su dvije splitske patologinje u svojim nalazima otkrile da su franjevci ubijeni bez ikakvog vojnog otpora?!

Medijska izjava dr. Ive Josipovića, bivšeg predsjednika Republike Hrvatske i profesora kaznenoga prava na Sveučilištu u Zagrebu ukazuje na to koliko je jugoslavenska propaganda bila moćna i kako je dubok trag ostavila. Josipović je u riječkom Novom listu 13. travnja 2019. izjavio da su fratri na Širokom Brijegu, koje su likvidirali partizani nakon zauzeća samostana, bili „legitiman vojni cilj“. Nakon brojnih kritika, Josipović je žestoko odgovorio (Večernji list, 14. svibnja 2019., 28) ustrajući u svojoj optužbi. Izbjegao je dati odgovor na dosadašnja znanstvena istraživanja o borbama za Široki Brijeg. U članku „Borbe za Široki Brijeg od početka studenog 1944. do 7. veljače 1945.“ dekonstruirao sam mit da su širokobriješki samostan i crkva bili vojno utvrđenje. Između ostalo, to istraživanje nedvojbeno pokazuju da širokobriješki franjevci nisu sudjelovali u borbama niti je kod njih pronađeno bilo kakvo oružje, iz čega je jasno da nisu mogli niti su smjeli biti tretirani kao „legitiman vojni cilj“. Ovakve konstrukcije stvarnosti bivšeg profesora kaznenog prava na Sveučilištu u Zagrebu svjedoče o ideološkoj zaslijepljenosti pojedinih znanstvenika pri tumačenju pojedinih povijesnih događaja. Ta je izjava ukazala i na problem sustavnog zanemarivanja najnovijih historiografskih istraživanja koja su raskrinkala brojne krivotvorine, konstrukcije stvarnosti i ukazala da su jugoslavenski partizani ciljano pripremali zločine hercegovačkih franjevaca još od jeseni 1944. godine.

Smatrate li da će hercegovački franjevački mučenici jednoga dana postati blaženici, umoreni zbog mržnje prema vjeri?

Smatram da su hercegovački franjevci ubijeni nedužni, a pitanje postupka mučeništva prepustio bih Katoličkoj crkvi. Mogu samo reći da su mi mnogi pobijeni franjevci uzor, a prije svega mislim na provincijala fra Lea Petrovića koji je živio po franjevačkom geslu ‘Mir i dobro’.

Smatram da fra Leo Petrović zaslužuje spomenik i Trg u gradu Mostaru s natpisom- „Prijatelj, zaštitnik, mirotvorac i graditelj istinskih mostovima prema potlačenima i progonjenima grada Mostara.

U planu monografiju o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji

Posebno ste se osvrnuli na fra Radoslava Glavaša, načelnika Ministarstva bogoštovlja u NDH, kojega su partizani strijeljali krajem lipnja 1945. Fra Radoslav Glavaš je, naime, oštro kritizirao talijanske okupatore kojima je zamjerao da su prisvojili hrvatski teritoriji s ciljem da ga unište, ali i talijanske vojne svećenike koji su, kako navodi, gledali ubijanje Hrvata i paljenja crkava. S druge strane, neki kažu da je osnovao i Hrvatsku pravoslavnu crkvu, a jedan dio ljudi poput bivšega predsjednika Stjepana Mesića tvrde da je bio čuvar ustaškoga blaga. Koji je vaš sud kao znanstvenika o njegovu životu i radu tijekom Drugoga svjetskog rata i za vrijeme NDH?

U doktorskoj disertaciji napisao sam poglavlje ‘Fra Radoslav Glavaš i NDH’ o imenovanju fra Radoslava Glavaša, njegovu djelovanju u Vladi NDH, te pomoći koju je osigurao hercegovačkim franjevcima i biskupijskom svećenstvu u Mostaru u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Planiram objaviti monografiju o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji i detaljno obraditi ulogu fra Radoslava Glavaša u Vladi NDH. Iz tog razloga ciljano ću preskočiti odgovoriti na ovih nekoliko pitanja.

Mate Primorac
Hrvatski tjednik/HKV

PRVI DOKTORAT O POBIJENIM HERCEGOVAČKIM FRANJEVCIMA

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Slobodna Bosna: Šefik Džaferović važan dio sigurnosnog aparata koji je podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Šefik Džaferović

Analizirajući duboke odnose bošnjačkog političkog vrha i Irana, sarajevski portal Slobodna Bosna u četvrtom nastavku iznimno zanimljivog serijala “Iran i BiH, tajne i trajne veze” “Iran i BiH, tajne i trajne veze” bavi se kampom Pogorelica kod Fojnice, gdje su odmah nakon rata iranski instruktori, obučavali odabrane pripadnike MUP-a BiH i tadašnjeg AID-a a mozak čitave operacije u to vrijeme, a i godinama kasnije, bio je ubijeni  iranski general Soleimani.

Snage SFOR-a, zaposjele su object na Pogorelici 15. veljače 1996., a tijekom spomenute akcije zaplijenjena je kompletna dokumentacije i MTS u zatečeni tom objektu.

-Zgradu lovačkog doma “Pogorelica” specijalne snage SFOR-a su zaposjele u noćnim satima i uhapsili 11 osoba. Osmorica od njih bili su državljani Bosne i Hercegovine, pripadnici MUP-a i Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID), dok su preostala trojica bili državljani Irana i pripadali su iranskoj obavještajnoj službi. Jedan od uhapšenih, izjvesni Saleh Pour Muhamed, imao je diplomatski pasoš svoje zemlje, te je odmah pušten na slobodu, dok su preostala desetorica pritvorena i narednog dana predata u nadležnost MUP-u BiH, navodi se u spomenutom tekstu.

U spomenutom tekstu dotaknuta je i uloga aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića, koji je u to vrijeme obnašao dužnost tajnika Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID).

-Osmorica pripadnika bošnjačkih policijskih agencija i dvojica iranskih obavještajaca-instruktora predani su narednog dana čenicima MUP-a BiH i Agencije za istrage i zaštitu. Među čelnicima AID-a koji su u zgradi Doma policije od pripadnika SFOR-a preuzeli uhićene sa Pogorelice bio je je i Šefik Džaferović, tadašnji sekretar AID-a. Prema iskazu jednog od polaznika kursa datom tijekom istrage koja je provedena 6 godina kasnije svima njima se Džaferović obratio riječima: “Ako se budemo derali na vas, ne uzimajte to zaozbiljno, bitno je da se vi sada nalazite u našim rukama.” To su pritvorenici shvatili kao fingiranje strogoće, predstavu namijenjenu za strane vojnike, nakon čijeg se odlaska odnos prema domaćim i iranskim zatorenicima  pretvorio u drugarsko ćaskanje.

Šefik Džaferović je nekoliko mjeseci prije ovoga događaja imenovan za sekretara AID-a, a na tu dužnost je došao sa mjesta načelnika Centra službi bezbjednosti Zenica, podsjeća se u tekstu.

Dodirnuta je veza između ubijenog iranskog generala Qassemu Soleimaniju i aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića, koji je u to vrijeme bio vrlo važan dio sigurnosnog aparata koji je dozvolio I podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u BiH.

-Kada su nedavno srpski mediji optužili Šefika Džaferovića da je bio domaćin ubijenom iranskom generalu Qassemu Soleimaniju, u njegovu zaštitu je stao Željko Komšić, kolega iz Predsjedništva BiH, tvrdeći da Džaferović nema nikakve poveznice sa iranskim generalom.

Možda je Komšić morao biti malo oprezniji, suzdržaniji, ako već nije bio informiran da Džaferović jeste bio važan dio sigurnosnog aparata koji je aminovao i podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u Bosni i Herecgovini. Riječ je bilo o složenoj akciji čiji je mozak u to vrijeme, a i godinama kasnije, bio ubijeni  iranski general Soleimani, navodi se u tekstu.

Autor teksta Senad Avdić, osvrnuo se i na prijetnje koje je jedan od iranskih instruktora tom prigodom uputio Nedžadu Ugljenu, tadašnjem zamjeniku direktora AID-a, koji je ubijen je pored svog automobila u Sarajevu 28. rujna 1996. Godine.

-Nakon što su pripadnici SFOR-a napustili prostor Doma policije i ostale zarobljenike sa Pogorelice ostavili domaćim policjskim snagama, jedan od iranskih instruktora, po imenu Jafarzader Ali Reza, prema svjedočenju jednog od prisutnih djelatnika R MUP-a, obratio se Nedžadu Ugljenu, tadašnjem zamjeniku direktora AID-a, i bijesno mu zaprijetio: “Nedžade Ugljene, dobro zapamti, platit ćeš nam ovu izdaju.”

Iranski oficir je samo javno saopćio ono o čemu se spekuliralo unutar bošnjačkog političkog i sigurnosnog sustava da je Ugljen “američki čovjek” i da je upravo on Amerilkancima “provalio” postojanje terorističkog kampa u blizini Fojnice, navodi se u nastavku teksta.

Naravno, ni četvrt stoljeća kasnije slučaj ovog ubojstva nije procesuiran.

–         Još uvijek, skoro čevtrt stoljeća od tog zločina on nije rasvijetljen, a počinitelji i nalogodavci kažnjeni. Slučaj ubistva Nedžada Ugljena prije nekoliko godina je iz Kantonalnog tužiteljstva gdje je godinama tavorio i skupljao prašinu prebačen na Tužiteljstvo BiH, sa javno nepoznatom sudbinom, podsjeća autor.

Podsjeća i na obimne aktivnosti zataškavanja, uklanjanja tragova, zaštite visokopozicioniranih pojedinaca koji su od početka vodili vojnu, obavještajnu i sigurnosnu suradnju sa Iranom, koje su nakon toga uslijedile.

-Neposredno nakon invazije na teroristički kamp na Pogorelici od strane najelitnijih jedinica, komanda SFOR-a u Bosni i Hercegovini oštro je zatražila od tadašnjeg predsjednika Vlade BiH Hasana Muratovića da lokalne institucije, policija i pravosuđe, dosljedno i profesionalno istraže ove “antidejtonske aktivnosti” i krivično kazne odgovorne. Naravno da ništa od toga nije bilo, dapače, Vlada i cjelokupan bošnjački politički, policijski i obavještajni aparat poduzeli su obimne aktivnosti da se ovaj slučaj zataška, uklone tragovi, zaštite visokopozicionirani pojedinci koji su od početka vodili razuđenu vojnu, obavještajnu i sigurnosnu suradnju sa Iranom. Čak je jedan od čelnih ljudi bošnjačkog državnog vrha, nakon skandala sa terorističkim kampom na Pogorelici, putovao u Iran kako bi zajedno sa domaćinima uklonio tragove postojanja vojno-tehničkih sporazuma te zemlje sa bošnjačkim liderima, piše Slobodna Bosna.

Podsjeća da je iranska Revolucionarna garda imala svog opunomoćenog agenta po imenu Ali Bayani koji je najmanje dvije godine rata imao ured u republičkoj Službi državne bezbjednosti, a kasnije i Agenciji za istrage i zaštitu (AID).

-Zataškano je od stranih službi, američkih prije svega, da je iranska Revolucionarna garda imala svog opunomoćenog agenta po imenu Ali Bayani koji je najmanje dvije godine rata imao kancelariju u republičkoj Službi državne bezbjednosti, a kasnije i Agenciji za istrage i zaštitu (AID). Iz zgodne anegdote koju je ministar policije Bakir Alipahić jednom prilikom ispičao medijima saznali smo da je američkim agentima, koji su se raspitivali za iranskog agenta rezidentno prisutnog u zgradi MUP-a, doveo Irfana Ljevakovića, pomoćnika načelnika DB-a, crnomanjastog obavještajca, kovrdžave kose i potkresane bradice, fizički sličnog šiitskom mistiku i rekao im kroz smijeh: “Nije ovo Iranac, ovo je naš čovjek iz Tešnja.”, navodi se u tekstu.

U tekstu se spominje i utjecaj nekadašnjeg čelnika AID-a Bakira Alispahića unutar bošnjačkog političkog vrha, iako se od tada isti nalazi na američkoj “crnoj listi”.

-Bakir Alispahić je odmah nakon Pogorelice, zbog “antidejtonskih aktivnosti” stavljen na “crnu listu” Sjedinjenih Američkih Država, na kojoj se i danas nalazi. To mu nije smetalo da u godinama koje su slijedile obavlja važne stranačke (kadrovske) funkcije ne samo u Stranci demokratske akcije, nego i u neki drugim političkim partijama, poput Socijaldemokratske partije gdje danas ima ogroman ugled i uticaj na predsjednika Nermina Nikšića, navodi se u tekstu.

Zanimljivo je da je nešto prije desanta snaga SFOR-a na Pogorelicu, u iznenadni posjet Predsjedništvu BiH stigao Warren Christopher, tadašnji državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država i jedan od tvoraca Daytonskog mirovnog sporazuma.

“Niko od članova Predsjedništva BiH nije imao pojma zbog čega nam je u posjetu došao Warren Christopher, osim Alije Ieztbegovića, naravno”, svjedočio je ovom novinaru jedan od članova kolektivnog šefa države.

-Prema njegovim riječima, američki državni tajnik nije nimalo diplomatski nastupio, niti je okolišao, bio je direktan i odmah je rekao da je svrha njegovog dolaska da na licu mjesta od najodgovornijih poltičara u Sarajevu čuje kako se provodi obaveza koja je preuzeta u Daytonu da će svi strani borci napustiti Bosnu i Herecegovinu u roku od 60 dana nakon pitpisivanja Mirovnog sporazuma. (Na dan njegove posjete istjecao je taj rok).

Zahtijevao je da mu domaćini u Sarajevu odgovore postoje li još uvijek na postoru koje je u ratu kontrolirala  vlast u Sarajevu i Armija BiH vojni kampovi sa stranim borcima. “Niko od članova Predsjedništva BiH, osim, naravno, Izetbegovića, nije mogao odgovoriti na to pitanje, niti smo bili informirani, ili uključeni u sprovođenju te obveze”, ispričao je naš sugovornik koji je sudjelovao na tom dramatičnom sastanku. “Izetbegović je odgovorio da prema njegovim informacijama stranih boraca više nema u Bosni i Hercegovini, da su svi otišli, kao i da su raspušteni svi vojni kampovi u kojima su boravili. Na pitanje Christophera da li je potpuno siguran u to što govori, Alija je kazao da uglavnom jeste, ali da će za svaki slučaj na sastanak pozvati ministra unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine Bakira Alispahića, koji ima najkompletnije informacije o tom problemu. Ubrzo se u dvorani za sastanke pojavio i ministar Alispahić kojeg je Izetbegović upitao ono što je prethodno američki državni tajnik pitao njega. Alispahić je bez mnogo dvoumljenja, samouvjereno, kazao da stranih boraca, niti njihovih kampova u BiH više nema, kao i da je Ministarstvo na čijem je čelu dosljedno ispunilo sve obaveze u vezi sa njihovim odlaskom iz BiH”, navodi Slobodna Bosna te podsjeća da je nedugo nakon što je Warren Christopher napustio Sarajevo “uslijedila akcija pripadnika SFOR-a koji su izvršili zračni desant na planinu Pogorelicu u okolini Fojnice na kojoj se nalazio ilegalni teroristički kamp kojeg je MUP Bosne i Hercegovine uspostavio nekoliko mjeseci ranije u suradnji sa iranskim obavještajnim i sigurnosnim aparatom prisutnim u Bosni i Hercegovini”.

Podsjetimo, u prvom nastavku seriijala “Iran i BiH, tajne i trajne veze”, spomenuti sarajevski portal bavi se ubojstvo iranskog generala Qassema Soleimanija i njegovoj (ne)nazočnosti u BiH.

Tema  drugog nastavka su  počeci  suradnje  između  ključnih  predstavnika tadašnjih  bosanskih  muslimana, Omera Behmena i Hasana Čengića  s Iranom, 1983 godine,

U trećem nastavku Slobodna Bosna podsjeća se kako su Iranu, u isto vrijeme boravili tadašnji hrvatski veleposlanik Osman Muftić i veleposlanik Bosne i Hercegovine Omer Behmen, jedan od osnivača Stranke demokratske akcije i njen potpredsjednik koji je bio vođa izaslanstva  muslimanskih intelektualaca koji su 1983. godine posjetili Teheran, te kako u aktivnostima tog dvojca treba tražiti i odgovor o iranskom opremanju Armije BiH, prenosi Hrsvijet.net.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari