Pratite nas

Reagiranja

Živjeli su i umrli za Hrvatsku!

Objavljeno

na

Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES), ustanovljeno inicijativom i u okviru Hrvatskog žrtvoslovnog društva (HŽD) 2014. godine, smatra se pozvanim otvoreno, javno i bez rezerve podržati miran prosvjed najavljen za 13. listopada 2018. godine u Vukovaru, na inicijativu gradonačelnika Vukovara gospodina Ivana Penave i brojnih braniteljskih udruga Vukovara i Hrvatske, zbog inertnosti državnih vlasti koje 27 godina nakon počinjenja najstrašnijih zločina u Vukovaru i drugdje nisu učinile gotovo ništa da bi se pronašli i osudili svi zločinci.

Mirni prosvjed pretvara se u Vukovarsku oluju, jer Vukovar je središnja točka Hrvatske, esencija svake hrvatske politike. Tisuće branitelja i civila umrlo je za Hrvatsku, odlučni ne predati grad, ne pristati na ponuđeni odlazak, s porukom „Sve ćemo izdržati, na sve smo spremni kako bi Hrvatskoj dali vrijeme da se naoruža“. Vukovarska, dakle hrvatska istina koju svjedoče mnogobrojni živi i mrtvi svjedoci, zauvijek je upisana u povijest čovječanstva.

Četništvo koje nas podmuklo napada, u baroknom dragulju slavonske ravnice, – podivljalo je do krajnjih granica. Upravo u Vukovaru, u kojem Slobina vojska „traži salate dok kolju Hrvate.“ Četnički vojvoda, zastupnik u srpskom parlamentu Vojislav Šešelj, osuđenik za ratne zločine od Haaškog suda, izjavljuje u travnju ove godine, za srpski Alo: Ponosan na svoje ratne zločine. Veoma sam ponosan i spreman sam ih ponoviti i to u više navrata!“ Njegovo se četništvo u Srbiji legalizira. Polazište im je u Memorandumima Srpske akademije i blagoslovu Srpske pravoslavne crkve. Naša prijateljica Margareth Thatcher je izjavila: “Savršeni zločin? Ne znate što je to, niste bili u Vukovaru“ Četništvo je čisti fašizam 21. stoljeća, sotonski,, ubojiti, predatorski.

Danas, 2018. godine Vukovar ponovno podmeće leđa i na stol postavlja pitanje opstanka države. Najviša državna vlast vrši nedopustiv pritisak i prijeti Vukovaru jer hoće progovoriti o svojoj istini i traži svoja prava.

Propusti organa gonjenja, posebno policije, državnog odvjetništva i sudova tako su teški da se radi o zataškavanju, prikrivanju, neobaziranju na postojanje dokaza o zločinima. Postojale su žrtve, one ubijene i one žive, koje su preživjele zločin. Postojali su svjedoci i materijalni dokazi o žrtvama i u mnogo slučajeva o zločincima, počiniteljima zločina.

Nakon izvršenih najtežih zločina u Vukovaru, Škabrnji, Voćinu, Baćinu i drugdje, predsjednik Republike, Hrvatski državni Sabor, tadašnji ministar vanjskih poslova, najavili su da će zločinci biti kažnjeni, pred domaćim ili stranim sudovima.

U vremenu od 1992. do 1998., Hrvatsko žrtvoslovno društvo održavalo je Tribine SVJEDOČANSTVA RATA, na kojima su iznošeni dokazi o izvršenim ratnim zločinima. Od 1998. održavaju se kongresi, pa je tako 2001. godine u Vukovaru održan Drugi hrvatski žrtvoslovni kongres o čemu je objavljen Zbornik radova pod naslovom VUKOVAR – NAJDUBLJA HRVATSKA RANA.

Godine 2014. Međunarodni sud pravde, glavni sudski organ UN, presudio je na tužbu Hrvatske protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) da su u agresiji Srbije i Crne Gore na Hrvatsku izvršeni brojni ratni zločini, zločini protiv čovječnost, a da je bilo i elemenata genocida.

Hrvatsko nacionalno etičko sudište održalo je svoju prvu radnu sjednicu u Pastoralnom centru Sveti Bono u Vukovaru, na kojoj su donesene prve etičke optužbe, između ostalih, protiv Milorada Pupovca. Kasnije je u Vukovaru donesena etička osuda protiv Vojislava Stanimirovića, ratnog gradonačelnika razorenog Vukovara, za kojeg je ratna Vukovarska bolnica bila „ustaško gnijezdo“.

Možemo zaključiti: postojali su zločini, zločinci su tada pa sve do danas slobodni – više od 2000 utvrđenih zločinaca, abolicijom je sveden na 20, kao da je sve zločine u Vukovaru i drugdje u Hrvatskoj počinila tek četa četnika. Nije bilo političke volje da se izvrši kazneni progon. Ni jedna vlada od 2000. godine nije pokrenula kaznene postupke. Posebno su pogubne koalicijske vlade koje, pod utjecajem Pupovca, onemogućava kaznena gonjenja četnika. Umjesto da se u slučaju Kajkić smjeni Srbina, zamjenika vukovarskog župana, otkazuje se radni odnos čovjeku koji je istražujući zločin na Ovčari, otkrio i odgovornost vukovarskoga Srbina za zločin na Ovčari.

Mi na ovome prosvjedu u mučeničkom Vukovaru tražimo od hrvatskih vlasti:

  1. Da se pokrene kazneni postupak protiv svih za koje postoji osnovana sumnja da su izvršili ratni zločin:
  2. Da se preispita Zakon o aboliciji i njegovu primjenu za one za koje postoji osnovana sumnja da su počinili ratni zločin;
  3. Da se preispita postupanja i odgovornost odgovornih osoba u policiji i državnom odvjetništvu za slučajeve da su namjerno izbjegavali, prikrivali ili usporavali kazneni postupak u slučajevima ratnih zločina;
  4. Da se oteža put Srbije prema EU dok ne otkrije gdje su zemni ostatci naših najmilijih;
  5. Da se od Srbije zahtjeva povratak hrvatskog teritorija Ade na Dunavu, a od Crne Gore povrat Prevlake pod suverenitet Hrvatske
  6. Da se od Srbije i Crne Gore zatraži naknadu ratne štete;
  7. Izražavamo posebnu zahvalnost i poštovanje prema doprinosu onih Srba koji su se borili u Domovinskom ratu u obrani hrvatske domovine poput Predraga Peđe Mišića, počasnog člana Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta.

Nevenka Nekić – Povodom prosvjeda u Vukovaru

Opet smo sami u nastojanju da sačuvamo ovo zemaljsko prostranstvo koje smo duboko orali stoljećima i zasijali kostima naših mrtvih predaka. Tri su rata u dvadesetom stoljeću vođena uvijek protiv istoga neprijatelja! Nikada nismo našli posmrtne ostatke u cijelosti ni iz jednoga! Posljednji Domovinski obrambeni rat odnio je više tisuća do sada skrivenih tijela naših milih s kojima smo zajedno živjeli, zajedno patili i koji leže zatrpani našom pa i neprijateljskom zemljom. To je naša tuga i smisao naše potrage za njihovim posmrtnim ostatcima, to nam nalaže Nebo izemlja po kojoj treba tiho i pažljivo koračati jer oni su tu negdje: u polju iza Ovčare, iza Bajera, iza Veleprometa, u dubini nove tržnice u ovom gradu pakla i slave, u Vukovaru gdje rane nisu zaliječene.

U rane se dodaju sol i otrovi nemara i podlosti onih s naše hrvatske strane, a isto tako i istih zločinaca koji su tu negdje i naslađuju se našim sjećanjima u kojima umiremo svaki dan za jedan san o plemenitoj i pravednoj i pravnoj hrvatskoj državi. U nama ječe posljednji glasovi naših mladića, djevojaka , starica i staraca, u njima je plač pet stotina djece koji traže svoje nestale roditelje.

Tražimo kosti naših dragih

Ništa ne tražimo što nam ne pripada: tražimo kosti naših dragih koje se za čudo Božje otkrivaju na poljima oko Vukovara, ali se odmah i zataje jer sudionicima zločina to smeta. Naši organi u RH uhitili su junake i čak ubili neke heroje Domovinskoga rata; na sebe su digli ruku preko tri tisuće branitelja; ni jedan od njih nije podigao ruku na zločince koji se šetaju oko nas ili sjede na visokim stolicama; dozvolili smo da se smrtonosna i krvava zvijezda bani poljima i stratištima hrvatske domovine u ime propaloga totalitarnoga komunističkoga režima; nismo zatražili ratnu odštetu od RS iako imamo pravo na nju.

Mi smo u Hrvatskom nacionalnom etičkom sudištu legalisti, protivnici smo svakoga nasilja, a posebno poštujemo doprinos onih Srba koji su se borili u Domovinskom ratu u obrani hrvatske domovine poput Peđe Mišića, našega počasnoga člana, vašega sugrađanina. Mi ne želimo nikakvim metodama rušiti legalno izabranu hrvatsku vlast koja će na izborima pred svojim narodom dobiti ili izgubiti vjerodostojnost.

Možemo ponoviti riječi koje je izrekao veliki hrvatski književnik Vlado Gotovac davne 1991. godine: „ Ja vas volim i ja se vama ponosim!I kad bih morao birati hoću li s vama umrijeti ili s generalskim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. Ne želim umrijeti od srama.I mi Hrvati kad bi nam uzeli ovo dostojanstvo, kad bi nam uzeli ovu ljubav, i mi bismo umirali od srama! A oni- ta strašila- nemaju od čega umrijeti, jer nemaju ni dostojanstva, ni ljubavi i ne mogu imati srama! Smrt je već u njima.!“

Nevenka Nekić/HKV/Kamenjar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Bruxelleski vuk je sit, a hrvatska ovca (za sada) cijela

Objavljeno

na

Objavio

Niti 24 sata nakon što sam na Večernjakovom webu u četvrtak objavio otvoreno pismo predsjedniku vlade pod naslovom “Kako može Marakeški sporazum biti neobvezujući kad u njemu 46 puta piše ‘Obvezujemo se’?“, stigao je odgovor predsjednika vlade. Prvo sam u petak ujutro u izravnom televizijskom prijenosu dobio priliku to isto pitanje izravno postaviti Andreju Plenkoviću, koji je odgovorio da je jedini ispravan prijevod Globalnog kompakta onaj koji će vlada objaviti na svojim stranicama, da bi tijekom dana na vladinom webu osvanuo ne samo prijevod nego i prava – interpretativna izjava! Piše Ivan Hrstić/vecernji.hr.

Dakle, koji je Plenkovićev odgovor? Ukratko, službeni prijevod koji smo ovih dana koristili je pogrešan, engleska fraza “we commit to”, koja se u njemu navodi 46 puta ne bi se trebala prevoditi sa “obvezujemo se”, već bi umjesto toga 46 puta trebalo pisati – “predani smo” ili “iskazujemo opredjeljenje”! 

Nema dvojbe, razmišlja li se u duhu engleskog jezika, Plenkovićevo “objašnjenje” svakako ima smisla, no na koncu kao da smo se ponovno našli u onom trenutku kad smo pokušali prevesti famozni “junction” iz sporazuma o arbitraži sa Slovencima. Naime, svakome je jasno da je odabrana višeznačna riječ koja se može prevesti na različite načine te da ni službeni prijevod “obvezujemo se” nipošto nije pogrešan. Dapače, budući da u preambuli sporazuma jasno stoji da on nije pravno(!) obvezujući, jasno je da se fraza “obvezujemo se” ne odnosi na pravnu već na neformalnu obvezu “potpisnika” (ne potpisuje se stvarnim potpisom nego prisustvom na konferenciji u Marakešu), ali i dalje predstavlja – obvezu.

Ukucate li riječ “commitment” u neki od online rječnika ili prevoditelja (naprimjer https://hr.glosbe.com/en/hr/commitment), prva ponuđena riječ, naravno, jest – “obveza”! Bit će vam ponuđena i “obaveza”, “obvezivanje”, pa tek zatim i “opredijeljenost”, a k tome i riječi poput “privrženost”, “angažiranje”, “vezanje”, “obećanje”, pa čak i – “zavjet”!

Dakle, u svojoj “interpretativnoj izjavi” Plenković je izabrao riječ najmanje bolnu za sebe, ali i za RH. Bruxelleski vuk je sit, a hrvatska ovca – za sada – cijela.

Ipak, i nakon te kreativne promjene i interpretativne izjave ostaje ono isto pitanje iz mojeg otvorenog pisma premijeru: Bez obzira što se neka država ne može suočiti s izravnim pravnim posljedicama zbog neprovođenja neke od tih “obveza”, posve je nejasno kako bi to neki šef Republike Hrvatske koji bi se pojavio u Marakešu, po svojem povratku u Zagreb mogao tvrditi da taj sporazum njega osobno niti državu Hrvatsku ne obvezuje, te da se zapravo radi samo o običnom meniju, jelovniku s kojega on može odabrati ono što on hoće?

Marakeški sporazum nije pravno obvezujući, ali svakako itekako osobno obvezuje onog lidera koji se tamo pojavi i svojim prisustvom ga osnaži. Za onog lidera koji se u Marakešu pojavi posve je svejedno kako se prevodi riječ “commitment”. Ako je pravno neobvezujuće, posve je svejedno pisalo 46 puta “obvezujemo se” ili 46 puta “opredijeljeni smo”– i dalje je obvezujuće za onoga koji se tamo pojavi.

U tom smislu, odluka da umjesto hrvatske predsjednice, koja je od toga neočekivano demonstrativno javno odustala, Tuđmanovim Challengerom u Marakeš leti ministar unutarnjih poslova – pobjeda je protivnika Globalnog kompakta! Neću reći da to shvaćam osobnom pobjedom, ali svakako pobjedom zdravog razuma. Činjenica da predsjednicu RH neće na približno istoj razini zamijeniti predsjednik Vlade RH, pa čak niti ministrica vanjskih poslova, te objava svojevrsne interpretativne izjave u kojoj se 46 puta napisana fraza “obvezujemo se” sad prevodi kao “opredjeljujemo se”, pokazuje da je Plenkovićeva vlada shvatila da ne može na najvišoj razini prihvatiti tu obvezu čak ako bi ona imala neformalni karakter, odnosno da slanjem samo ministra unutarnjih poslova mora na takav način sniziti razinu diplomatskog angažmana te time naglasiti da rješavanje imigracijskih problema ostaje unutarnje hrvatsko pitanje.

Dakle, nipošto se ne radi o slučajnom odabiru, već o jasnoj poruci osmišljenoj za smirivanje hrvatske javnosti. U suprotnom, u Marakeš bi letio osobno Andrej Plenković, te bi za sobom poveo još nekolicinu ministara, kao što su letjeli na kongres EPP-a u Helsinki. Odluku da u Marakeš na čelu hrvatske delegacije leti ministar unutarnjih poslova Davor Božinović treba u tom smislu pozdraviti kao racionalni kompromis. Ako već hrvatska vlada nema toliki integritet i samopoštovanje da bi solirala unutar europskih centara moći i aktivno se suprotstavljala dominantnom smjeru, ako se ne želi usamljena naći između čekića i nakovnja, ako već Plenković ne želi vidjeti sebe u društvu “neposlušnih” čelnika Višegradske skupine, onda se barem ne mora gurati u prve redove baš svake bjelosvjetske inicijative samo kako bi dokazao da zaslužuje svoje mjesto u Europi prve brzine. Za to mjesto se neće izboriti pukom servilnošću: aktualna hrvatska politika čvrste kontrole granica i odnosa prema ilegalnim migrantima ionako je u suprotnosti s nekim od deklariranih ciljeva Marakeškog sporazuma.

Ivan Hrstić/vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Kako to da se u Hrvatskoj ne spominju, a kamoli gone visoko rangirani ratni zločinci?

Objavljeno

na

Učenicima osnovnih i srednjih škola, ali i studentima,  pa i svima drugima, poput političarima,  trebalo  bi postaviti pitanje kao u kvizu: “Tko pogodi”, ili, bolje rečeno, tko zna, “dobit će milijun eura!”, a sve u sklopu povijesti hrvatskog obrambenog  Domovinskoga rata. Naime, poglavito na HRT-u često se prikazuju takve i slične emisije, ali u njima ima iznimno malo pitanja vezanih uz srpsku agresiju, odnosno stvaranje slobodne, samostalne i nezavisne hrvatske države. Neka od tih pitanja morale  bi čuti  i određene  institucije, ali i udruge, poput Documente, Srpskog narodnog vijeća… kojih se to tiče.

Dakle, dragi učenici i učitelji, profesori i povjesničari, gospodo i gospođe, drugovi i drugarice, pa i hrvatski branitelji: je li vam poznato tko su slijedeće osobe i kakve su dužnosti obavljale tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata: Zoran Lilić,  Dragoljub Ojdanić, Blagoje Kovačević, Božidar Babić, Dušan Samardžić, Ljubiša Veličković, Milan Zec, Nedeljko Čopić, Mihajlo Vučinić, Vlade Nonković, Ratomir Milovanović, Risto Matović, Aleksandar Dimitrijević, Branko Krga, Slavko Krivošija, Mihajlo Žugić, dr. Slaboljub  Šušić…

Ne znate? Zar se u školama na satu povijesti ne uči, odnosno ne spominju ratni zločinci? Pa, svi su oni, zajedno sa tadašnjim predsjednikom Srbije Slobodanom  Miloševićem,  predsjednikom Crne Gore  Momirom Bulatovićem, članovima Vrhovnog savjeta odbrane Savezne Republike Jugoslavije dr. Radoje Kontićem, predsjednikom  Savezne vlade Pavlom Bulatovićem, saveznim ministrom  za odbranu, general pukovnikom Momčilom Perišićem, ali i mnogi drugima za koje ste vjerojatno čuli (Kadijević, Adžić, Šešelj, Arkan, Šljivančanin, Mladić, Karadžić i slični)  bili  arhitekti agresije na Republiku Hrvatsku, odnosno sudionici čuvenog sastanka Vrhovnog savjeta odbrane SRJ (sazvao ga je Zoran Lilić) održanog 14. kolovoza 1995. na kojem su uz ostalo raspravljali o pobjedama i porazima, prijedlogu mjera za daljnje rušenje Republike Hrvatske te o financiranju Vojske Jugoslavije!

Dakle, Zoran Lilić bio je predsjednik SR Jugoslavije- predsjednik Vrhovnog savjeta odbrane, general potpukovnik Dragoljub Ojdanić, komandir 1. armije,  general  pukovnik Blagoje Kovačević, zamjenik načelnika GŠ VJ, general potpukovnik Božidar Babić, komandant 2. armije, general potpukovnik Dušan Samardžić, komandant 3. armije, general potpukovnik Ljubiša Veličković, komandant RV i PVO, kontraadmiral Milan Zec, komandant RM, general potpukovnik  Nedeljko  Čopić,  pomoćnik načelnika GŠ VJ za KOV, general major  Mihajlo Vučinić, pomoćnik  NGŠ za RV i PVO, kontraadmiral Vlade Nonković, pomoćnik NGŠ za RM, general potpukovnik Ratomir Milovanović, pomoćnik NGŠ za pozadinu, general potpukovnik Risto Matović, pomoćnik NGŠ za popunu, mobilizaciju i sistemska pitanja, general potpukovnik Aleksandar  Dimitrijević, načelnik Uprave bezbednosti  GŠ VJ, pukovnik Branko Krga, načelnik  II. uprave GŠ VJ, general major Slavko Krivošija, načelnik Uprave za informiranje i PPD, general major Mihajlo Žugić, načelnik Uprave VOJ, general major dr Slaboljub Šušić, načelnik Vojnog kabineta Predsjednika SRJ!

Svi su oni, svaki na svoj način, vodili  agresiju na Republiku Hrvatsku te su odgovorni  za brojna razaranja, zločine nad desetinama tisuća civila, protjerivanja hrvatskog pučanstva i niz drugih ratnih nevolja, od Vukovara, Škabrnje pa do Dubrovnika.

Kao prvo, više se gotovo nitko i ne sjeća njihovih imena (osim možebitno  Miloševića, Bulatovića, Perišića, Kontića i sličnih), a ono ipak što je najvažnije većinu  tih i takvih nitko i ne goni, (pa kako da onda primjerice učenici znaju tko su ratni zločinci?) a kamoli da je netko od njih osuđen na 12 godina robije, kao primjerice nevini hrvatski branitelj Veljko Marić i to usred Beograda, gdje dobar dio ovih ratnih zločinaca i danas živi i radi mirnim životom. Tamo su  “narodni heroji”, a u Srbiji je  “narodni heroj” – zanimanje!

Bilo i ostalo!

Kao drugo, u Hrvatskoj se i dalje progone hrvatski branitelji. Relativno ih je veliki broj pod istragama, osuđen, marginaliziran i popljuvan (za razliku od ovih i sličnih srpskih zlotvora.)

U zadnje vrijeme ih se navodno na veliko prisluškuje, (o tome je govorio i general Željko Sačić u tv Bujici!), pa čak određene i prati.

Ali tko će to dokazati, kad je to “normalna” aktivnost?!

Kao treće, zbog čega se i u školama ne uče imena srpskih i inih ratnih zločinaca, već učenici, ali i ne samo oni moraju znati i dobar dio onih koji su u vrijeme II. svjetskog rata bili protiv Broza, odnosno na strani Njemačke, NDH i ostalih poraženih sila.

Nadalje, u Hrvatskoj se svako malo (uz izravan tv prijenos) obilježavaju obljetnice vezane uz II. svjetski rat i čitaju  imena čak i onih koji su u nekakvoj šumi navodno “prvi opalili  “pušku”, odnosno metak”, dok im se i dan danas svečano uručuju i odličja za ono što je bilo prije 70 i više godina. A ne gone se oni koji i danas na javnim skupovima mašu s jugoslavenskim zastavama, blate Hrvate i Hrvatsku,  ili na čelu nose zvijezdu petokraku, kakvu su nosili i zločinački vojnici koji su bili pod zapovjedništvom sudionika navedene sjednice, od Vukovara, Škabrnje do Dubrovnika.

Peto, na raznim obljetnicima, ali i drugdje malo tko ili gotovo nitko više i ne spominje protiv koga smo se borili u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. I kad se u sredstvima javnog priopćavanja objavljuju sjećanja na ljude koji su dali živote za obranu hrvatske Domovine također nitko ne spominje – tko je pobio sve te hrvatske domoljube?

Dakle, kako bilo da bilo, još jedno pitanje za milijun eura: Zbog čega do danas nitko, ali baš nitko niti se ne osvrne na povijesnu  41. sjednicu Vrhovnog savjeta odbrane SRJ, održanu 14. kolovoza 1995.( nekoliko dana nakon završetka Vojno-redarstvena operacije Oluja95)?

Da, rat je gotov, ali su srpski i ini ratni zločinci još uvijek na slobodi, (koliko ih je recimo osuđeno za razaranja Vukovara i Škabrnje?), dok hrvatski branitelji i domoljubi (“naći ćemo mi vama bar nešto!”) sve više pune hrvatske zatvore, kao da su oni počeli agresiju.

Sva sreća što ima još uvijek na desetine tisuća hrvatskih branitelja koje se još  može optužiti i zatvoriti, a ako za ništa drugo a ono što nose ratnu zastavu HOS-a, viču “Za dom”, pjevaju pjesme iz Domovinskoga rata, ili zbog toga što su naručili, a nisu na vrijeme platili vijence i svijeće za svoje poginule, umrle i one koji su izvršili suicid.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari