Pratite nas

Kolumne

Život na uzici od Ministarstva haaške pravde do Ministarstva ljubavi

Objavljeno

na

foto: Julie Denesha

Pripadnici danas zrelih generacija s iskustvom življenja iza željezne zavjese, pa i oni koji su preživjeli čelični stisak komunizma s ljudskim licem, u ovome će objašnjenju prepoznati misijski angažman društveno-političkog radnika s plemenitim ciljem ispunjenja vrhovne kozmičke, gotovo haaške pravde…

Čitatelja namjernika popularnog, nekad i cijenjenog dnevnog lista mogla je pred koji dan zateći vijestica kako su odgovorni za kulturni život Firence odlučili svojim sugrađanima ponuditi znamenitu operu Carmen u ponešto izmijenjenom izdanju.

Naime, Carmen na kraju ubije Don Josea, a ne obratno kao u 140 godina starom izvorniku nedostatno vidovitog Georgesa Bizeta. Jer, kako objašnjavaju dobrohotni firentinski krivotvoritelji, u doba kad se društvo suočava s ubojstvima i drugim vidovima nasilja nad ženama krajnje je neumjesno zapljeskati ubojstvu jedne žene, makar i na pozornici.

Pripadnici danas zrelih generacija s iskustvom življenja iza željezne zavjese, pa i oni koji su preživjeli čelični stisak komunizma s ljudskim licem, u ovome će objašnjenju prepoznati misijski angažman društveno-političkog radnika s plemenitim ciljem ispunjenja vrhovne kozmičke, gotovo haaške pravde, njima poznate i pod suhoparnim, administrativnim nazivom kao partijske direktive. Ipak, malotko će posve isključiti mogućnost kako se radi o izletu u umjetnost nekog nesuđenog korisnika usluga umobolnice, kakvih nemali broj, kao žarulje hrušteve, iz nekog razloga privlače upravo kazališne kuće, valjda zbog žućkaste boje fasade.

No, puno je još posla ostalo pred novovjekim društveno-političkim radnicima angažiranim u raznim sferama kulturnog i umjetničkog života. Koliko samo treba preraditi vesterna u kojima će Indijanci (ili još bolje Indijanke) hametice potući kauboje, koliko tek modificirati crtića tako da ptica-trkačica nesmiljeno, do iznemoglosti proganja zločestog kojota, o rudarskom poslu izbacivanja rodnih stereotipa iz holivudskih klasika nastalih pedesetih, šezdesetih, pa i kasnije da ne govorimo.

Ipak, čemu sve to? Čemu nasiljem odgovarati na nasilje, ubojstvom na ubojstvo, agresijom na agresiju u jednom umilnom društvu koje se upinje predstavljati miroljubivim? Nije li jednostavnije, a k tome zahtijeva i zamjetno manje truda, te nevaljalce – koji se ne uklapaju u etičke standarde novog, vrlog svijeta što strelovito hita ka nultoj toleranciji prema svemu onome na čemu je izgrađen – jednostavno izbrisati? Hop-la i kao da nikad nisu ni postojali … Samo se izbrišu odlukom komiteta. Onako kako se brišu križevi iz škola i obrazovnih ustanova, sa spomenika papi Poljaku, pa i s crkava, zasad, doduše, samo na fotografijama prilagođenim u svrhu marketinške kampanje… Ili onako kako su nekad, našavši se na fotografijama u Staljinovu društvu, naknadno brisani, u međuvremenu ideološki posrnuli drugovi poslije čega bi u zraku katkad ostala i poneka ruka viška. Ili onako kako je svojedobno iz priloga o summitu NATO saveza snimljenog za HTV-ov Dnevnik urednika Stipe Alfiera izbrisana tada još predsjednička kandidatkinja Grabar Kitarović, također u zlatno doba stalj…, ovaj radmanizma.

Ne tako daleko od Firence, u gradu podno Sljemena također se trude držati korak s vremenom koje andalužansku ciganku iz žrtve preobražava u ubojicu-pravednicu. U tamošnjem nacionalnom teatru igra, naime, gromko, na sva zvona razglašena predstava – “Ciganin, ali najljepši”! U središnjem Dnevniku nacionalne televizije brže-bolje pojašnjavaju kako se radi o predstavi o Romima, valjda kako netko još nepreodgojen ne bi pomislio da je riječ o Cig…. Predstava, subverzivna samo naslovom, i to manjim mu dijelom, onom do zareza, poruka je globalne vladajuće palače podanicima kako sve što im je dosad držalo glave skupa sada više ama baš ništa ne valja. Štoviše, vrijedno je svakog prijezira. Sad je dobro samo ono što je tomu suprotno. A nekad, u ona mračna ali romantična vremena, jedino su još dvorske lude, barem one umne i hrabre, vladaru znale prišapnuti na uho ono što narod doista misli makar mu i ne bilo po volji.

To se ostali dvorjani, posebice pripadnici vladajuće oligarhije nisu usudili kako vladara ne bi ozlovoljili i zamutili vlastiti lik u izvoru im moći. Današnjim dvorskim ludama, slavnima iz svijeta kulture i šou-biznisa, takvo što ne pada na pamet. Međutim, njima nije dovoljno tek puko uveseljavanje puka i skretanje pozornosti s bremenitih mu muka, što je dvorskim ludama oduvijek ulazilo u rok službe. Oni bi, uzoholjeni, još da ih se drži pametnima i dobrima. A pamet i dobrotu, barem one virtualne kad već drugih nemaju, mogu im podariti samo oligarsi. Zauzvrat, te povodljivom svijetu vanjštinom dopadljive proteze vladara Svijeta vjerno prenose naložene im mantre uvijek u istom smjeru – od sveznajućeg, nepogrešivog globalnog dvora prema neprosvijećenim masama ogrezlim u višestoljetnom krivovjerju. Ipak, još uvijek se katkad dogodi da naiđu na hladan prijem. Tako je firentinska publika društveno-političkom korektnošću izbalansiranu “Carmen” izviždala, opirao se čak i pištolj zatajivši u ključnom trenutku. S druge strane, “Ciganinu” se u avangardnom “belom gradu zamotanom u črleni lajbek” oduševljeno plješće. Pa omamljeni priključkom na lokalni plinovod analnih (ali i šuštećih) para globalnih gospodara, samo što još radosno ne kliču – dajte nam tu novu Carmen pa nek’ vide ti zadrti, u srednjovjekovlju zastali Firentinci, kaj su to kozarački purgeri i njihova domaća služinčad!

U istome gradu, u dnevnom listu koji je objavio crticu o izmjeni libreta slavne opere, vješto oko foto-reportera gradske rubrike uhvatilo je anonimnu urbanu gospodičnu kako pokušava voditi mačka na uzici. Je l’ to učinila iz čiste obijesti, ili je tomu kumovala zaraza skorojevićkim mentalitetom kakvog je maestralno prikazao Sterija Popović u “Pokondirenoj tikvi”, ili je riječ o nečem trećem, tko će ga znati. Na užas gospodične u mačku je proradila njegova mačja narav. Ponižavajuće privezan, branio je svoju mačju čast ne želeći se pomaknuti ni centimetra, kao da nadobudnoj vlasnici želi poručiti – ti buš z’mene pesa delala, … kozo jedna!

Dakle, ta se umiljata beštijica, istodobno tako dražesna i mazna prema gazdi kad joj nešto treba, a opet zapanjujuće okrutna čim joj se ukaže prigoda obračunati se sa stvorom manjim od sebe – u toj karakternoj dvojnosti ne razlikuje se odveć od svog kućedomaćina, i to ne samo kad je o političaru riječ – ne odriče tek tako svoga dostojanstva. Za razliku od ovog mačka, s jedinkama stvorenja stvorenog na Božju sliku i priliku to nije uvijek slučaj. Ti, i kad su privezani na uzici, trabunjaju da su slobodni – što kraćoj, to više i glasnije. Pa kad su se već olako odrekli vlastitog dostojanstva, misle da ga mogu oduzeti i onima koji su ga zadržali prolazeći kroz najteže životne kušnje – sve kako bi ih utopili u vlastitoj ništavnosti, a žrtvu im i patnju učinili besmislenom.

Na ovu pojavu odlučila je upozoriti (ili je možda ipak promovirati) javna televizijska kuća tako što će svekolikom hrvatskom gledateljstvu sutra za večeru servirati film “Ministarstvo ljubavi” autora Pave Marinkovića, nastao u “Radman-Hribar” koprodukciji vrijednoj 800 tisuća eura. Autor kritički propitkuje – što je u metajeziku te zaštićene kaste istoznačno izrugivanju – život udovica branitelja poginulih u Domovinskom ratu, uz časne sestre jedinih žena na kugli zemaljskoj koje se smije, štoviše poželjno je, izvrgavati ruglu. Ne zato što su žene, nego zato što su živi spomenici, ostali iza onih koji su za slobodu drugima dali sve što su imali, a čijem su junaštvu i žrtvi već što riječju, što slikom, u haaškoj maniri presudili Marinkovićevi mentalni blizanci pripravivši mu tako put. Djelo je to dostojno “slobodoumnika” vođenog na uzici Lordana Zafranovića, tog proslavljenog autora dokumentarnog filma o ustaškom logoru u Jasenovcu, ustvari montaži prizora iz nacističkih logora smrti i partizanskih zlodjela pripisanih Hrvatima (svaka sličnost s prikazom žrtava u dvorištu vukovarske bolnice neposredno nakon još jednog “oslobođenja” pola stoljeća kasnije od strane srpske televizije nije nimalo slučajna). Taj su film gotovo obredno morali ići gledati mali Hrvati u nižim razredima osnovne škole kako bi im bilo jasno zbog čega, kad odrastu, moraju biti oni donji, trećerazredni drugovi u komunističkom jugo-raju.

I dok je učitelj, vođen na Hrvatima dobro poznatoj uzici, gradio spomenik monstruoznoj laži u vidu celuloidnog cvijeta, izučeni šegrt sad skrnavi živi spomenik istinskoj slobodi, nerazumljivoj i nedostižnoj stvoru naviklom na uzicu oko vrata. A da bi to mogao učiniti, Zafranovićev je kalfa morao pronaći i na svoju uzicu privezati dovoljno “umjetnica” koje će udovice junaka Domovinskog rata obeščastiti tumačeći ih. I pronašao ih je u onima kojima daske toliko život znače da im je od dasaka u glavi preostalo manje tek ženstva u srcu. Za te bi zlosretne “havćuše“, “Hribarove orgulje” mukla zvuka i puste duše, već i transfer s kreveljenja na daskama koje život znače na, zasigurno, ne lošije im plaćeno hopa-cupkanje po letvicama, poznatim i kao podnice, bio korak naprijed od sedam milja. A takav scenarij prilično je izgledan. Za njih bi to, naime, bio tek jedan običan službeni premještaj, kao nekad JNA oficirušama iz jednoga grada u drugi, samo u ovome slučaju premještaj iz Ministarstva haaške pravde u Ministarstvo ljubavi.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: Crvena banda omogućava Aci emisiju iz godine u godinu…

Objavljeno

na

Objavio

Mirna reintegracija
Taj pojam mi je sam po sebi
Čudo jedno

Obljetnica jon je ovi’ dana

Nu
Ivan Penava reka’ ton prigodon
Kako je Vukovar epicentar puzajuće velikosrpske agresije
Ha
Svaštatićeš
Ne bi ja to baš tako rekla moj Ivane

Meščini
Kako su se oni odavno uspravili
Nit’ više puzu
Nit’ se kriju
Uvik dubu

Sidu jedino kad naša himna svira

Nego
Sve se propeli na zadnje noge
Pa zaskaču
I vrtu repicon
K’o ćuko kad mu sve od ruke iđe

Plenki se raspištoljijo na našega Ivana
Dašta
Pa ‘ko je ikad vidijo da se Plenki rećemo raspištoljijo na nekoga Jovana

Ja nisan

Što se mene tiče
Ima i pravo
On se satraje oko Pupija
A
Svako zeru nađe se ne’ki mudrijaš Hrvat koji mu na Pupija i Srbe urta

Što ni zere nije ured
Zna se
On sunjima najozbiljnije posle sklada
Radi na miru i ustavljanju mržnje
I to u dvi a ne samo u jednoj državi
A manitovi ga davu su nekakvin puzajućin agresijama
Nestalima
Poginulima
Pobunjenima

Ma
Živu u prošlosti i gotovo

Došlo dotlen da Plenkiju ruke i Brkić mora dat

Nisi ti moj Ivane ured
Nit’ u trendu
Nikako
Di su ti brajo heštegovi
Nema u tebe k’o u Bojana – Ja ne mrzin
Nema u tebe k’o u Čovića – Stop mržnji
Sve se nešto okrićeš prošlosti
Pa kopaš grebe i zamećeš smutnju
Umisto da k’o svaki pošteni i kohezivni Hrvat pričaš o budućnosti i EU fondovima u interesu naroda

Saberi se brate zeru
Vakat je
Nisi dugovit u stranki nastaviš li ‘vako
Ne more stranka bit’ taoc jednoga čovika

Jesi ti to smetnijo?

Neboj se
Sitit će te Plenki toga, kad se već sam sitit ne znaš

Lipo ti je Plenki reka’ kako ti ne krojiš politiku hdz-a
Dašta
Istina živa
Tek je triba ovako nadodat pa reć, zeru ušire

– Ti i tak’i ne krojite politiku hdz-a! Krojimo je mi kohezivni!

Jerbo nisi samo ti sporan Ivane
Sporan je i svaki oni koji ti plješće
I svaki oni koji daje prostora tin tvojin zaostalin idejama

Ae
Manitiji ste od oni Pernarovi’ pacijenata
Što se zasiplju vitaminin iz De eM kutijica

Nego
Komšo zvani Rupa u izbornomu zakonu Nan stiže

Vrcon na HTV
Tako čujen
Šta?
Niste čuli za Komšu?
On van je nekako najviše Obuljenka đir Samo iz BiH
Ono, ni’ko ga od Hrvata k’liko se meni čini nije tijo a ni bira
Al eto, baš on se na postolju Hrvata ukaza

Zanimljivo, ne iđe obać’ Plenkiju spornu Bujicu
Nego baš na nespornu državnu televiziju koju naš proračun plaća
Čudo jedno

Aaaaaa ‘ko’no proračun izglasava?
Ih
I ja mislin

Kažu kako će se razgovorit su Acon okolo dva

Ma ne virujen u to niti zere
Očekujen velike prosvjede
Na ti dan
Iste onak’e k’o kad je Aca ima emisije su raznin četnikima ili kad je vriđa
Provinciju neuku i Domovinski rat
Gorilo sve od prosvjeda

Cila baza našega hdz-a digla se u taj vakat na noge pa oplela po njemu
Odman mu emisiju vjerodostojno makli
Zavidila
A vratijo je tek sdp
Ae
‘Taćeš
HDZ makne, SDP vrati
Crvena banda omogućava Aci emisiju
Iz godine u godinu
Ne more tute HDZ, neka se trsi
Baš ništa

Već vidin
Gotov je Komšo kad ga se Plenkijevi Pretorijanci dočepaju
Zna se kako oni nikako ne podnosu kad se ne poštuje volja naroda
Ništa nji’ ne ljuti k’o to

Ako ništa drugo
Skočit će oni barenko nekon
Prosvjednon noton
Samo ne znan oće li ta nota bit’ polovinka ili četvrtinka
‘Oće’l bit’ povisilice prid njon il’ snizilice

Vrime će pokazat’ ‘oće li bunt bit’ našaran heštegon na tviteriću
Ili statuson na fejsu

Uglavnon, čut će se gusle

A Komšo će pobić glavon brez obzira
Brzin vlakon za uru u Split
Pa unda
Morskin puton kući
Plovit će kruzeron iz Splita u međunarodnu luku Neum
Bit’ će to uplovljavanje
U bobu
Prvi red stabala popilat će se za te zgode
Poradi bolje vidljivosti cile te razvedene obale
Pa će unda Komšo nabacit selfi su onin prvin stupon u moru
Tako da ima šta pokazat svojin gazdama u Sarajevu
Ae
Znade on kako njizi ništa na svitu ne veseli k’o naš most u izgradnji

Eto, tako će Komši u Zagrebu bit’
Tako il’ nikako

Ako i’ko,
Plenki i njegova Vlada znaju skočit’ za svoj narod

I ne sikiran se kad to znaden
Ni za Vukovarce
Ni za Hrvate u BiH
Ni za se’

Pridala san sve Plenkiju u ruke
Tamo je najsigur’ije

Lipo naš narod kaže
Daj dite materi
I sve ured

Pa ja lipo na lašnje teme
Cenin od smija
Doklen čitan šta naša Mirela Holy piše
Ona Oraj gospoja
Ona, što je moj svekar koludricon zove

Mirelu sikiraju diviji gudini
Lov
I biskupi
Pa unda
Uspoređuje divije gudine i malešnu dicu
Ono, živa bića njoj su baš sva ista
I maovina i dite
Ubit dite i izist list salate
Po njoj
Isto je

A meni palo na pamet
Kako bi vrvo bilo
Komšu i Mirelu metnit
Na naslovnicu Novosti

Uparit nekako ta dva lipa, topla, urbana pogleda

Jerbo kako san na novo s’vatila
Nakon onoga derneka SNV
Novosti u biti samo promiču kršćansku satiru

To in je na prvomu mistu

Tek na drugomu mistu in je pokazivanje ljubavi prema Državi u kojoj izlazu

Jerbo da nije tako
Nikad oni kune iz našega proračuna vidili ne bi
Nikad

Ova Vlada
To se znade
Ne da ti ni kune ako kršćanin i domoljub nisi

Ni kune

I ima i pravo
Pa jesmo li Država su većinskin kršćanskin narodon ili nismo

E,
A kad već jesmo
I red je da se to vidi u svemu što se iz proračuna plaća

Bravo Plenki
Priznan ti i tuten rađu maksimalno

Pusti ti Ivane
Raznorazne
Dezerteri neka predaju od neki puzajući agresija

Za te straja nema
Svaku agresiju ti i u mraku pripoznaš i razabireš

Iskustvo je to veliko
Ne dolazi to tek tako

‘Ko to ne konta neka komodno su Mirelon, Beron, Komšon i tak’ima drće i komentira

Neka lipo šara o tomu
Doklen sve upiru
Duševni, diviji gudini
I koje bi sve nacijonalnosti mogli bit’ Komšini Jugo glasači

Il’ neka broji otoke
Na Komšinoj razvedenoj obali kojoj
Jedan most u izgradnji
Osinj
Odman iza ručka pravi.

 

Barbara Jonjić / Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Ako ne žele hrvatsku himnu, onda se zna što žele!

Objavljeno

na

Objavio

Učenici nekih škola srpske nacionalnosti u Vukovaru, kazao je gradonačelnik ovog Grada Ivan Penova, ne žele ustati dok se izvodi svečana hrvatska pjesma – himna „Lijepa naša Domovino“, niti žele sudjelovati na predavanjima o hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu.

Vijence nose i svijeće pale samo u spomen na svoje „pomozbog“ junake!
Tako ih valjda uče njihovi roditelji. Ali, ako je to tako, a jeste, onda Vinko Brešan ima pravo kad se u svom filmu zapitao: Kakva je ovo država?

U drugim državama je nešto takvoga nezamislivo. Crnogorci će kažnjavati svakoga tko ne ustane za vrijeme izvođenja himne. Platit će kaznu između 300 i 2000 eura.
Amerikanci i slični s takvim stvarima nemaju problema jer je nezamislivo da netko ne ustane dok se izvodi ova svečana pjesma.

Oni, kao kod nas, koji ne žele ustati na „Lijepu našu Domovinu“ naprosto i javno daju do znanja da ne poštuju državne simbole, od Ustava, zastave, grba do himne.
To je njihovo pravo ili kako bi netko rekao „to je nama naša borba dala“.

Činjenica je da se već godinama ovakvi i još teži problemi u Vukovaru stavljaju pod tepih i da mnogi nisu naviknuti da se o njima javno govori i raspravlja.

Ministarstvo znanosti i obrazovanja i Ministarstvo kulture RH također „žmire“ na ono što se svakodnevno događa u vukovarskim školama, koje (odvojeno!) pohađaju učenici srpske nacionalnosti, kao da ne živimo u istoj državi.

I u Republici Srbiji, Crnoj Gori i Republici Srpskoj sigurno ima i djece Hrvata koja tamo polaze škole, ali nismo čuli da netko od njih ne poštuje državne simbole zemlje u kojoj živi.
Bojimo se da je to moguće samo kod nas.

Umjesto da se razno razni pupovci i slični zalažu da se takve stvari ne događaju, oni ih podržavaju, pa čak i potiču mržnju.

Mladen Pavković

 

Penava: Hoćemo li mi danas šutiti na činjenicu da učenici koji školu pohađaju na srpskom jeziku sjede kada se izvodi hrvatska himna

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari