Pratite nas

Kolumne

Život na uzici od Ministarstva haaške pravde do Ministarstva ljubavi

Objavljeno

na

foto: Julie Denesha

Pripadnici danas zrelih generacija s iskustvom življenja iza željezne zavjese, pa i oni koji su preživjeli čelični stisak komunizma s ljudskim licem, u ovome će objašnjenju prepoznati misijski angažman društveno-političkog radnika s plemenitim ciljem ispunjenja vrhovne kozmičke, gotovo haaške pravde…

Čitatelja namjernika popularnog, nekad i cijenjenog dnevnog lista mogla je pred koji dan zateći vijestica kako su odgovorni za kulturni život Firence odlučili svojim sugrađanima ponuditi znamenitu operu Carmen u ponešto izmijenjenom izdanju.

Naime, Carmen na kraju ubije Don Josea, a ne obratno kao u 140 godina starom izvorniku nedostatno vidovitog Georgesa Bizeta. Jer, kako objašnjavaju dobrohotni firentinski krivotvoritelji, u doba kad se društvo suočava s ubojstvima i drugim vidovima nasilja nad ženama krajnje je neumjesno zapljeskati ubojstvu jedne žene, makar i na pozornici.

Pripadnici danas zrelih generacija s iskustvom življenja iza željezne zavjese, pa i oni koji su preživjeli čelični stisak komunizma s ljudskim licem, u ovome će objašnjenju prepoznati misijski angažman društveno-političkog radnika s plemenitim ciljem ispunjenja vrhovne kozmičke, gotovo haaške pravde, njima poznate i pod suhoparnim, administrativnim nazivom kao partijske direktive. Ipak, malotko će posve isključiti mogućnost kako se radi o izletu u umjetnost nekog nesuđenog korisnika usluga umobolnice, kakvih nemali broj, kao žarulje hrušteve, iz nekog razloga privlače upravo kazališne kuće, valjda zbog žućkaste boje fasade.

No, puno je još posla ostalo pred novovjekim društveno-političkim radnicima angažiranim u raznim sferama kulturnog i umjetničkog života. Koliko samo treba preraditi vesterna u kojima će Indijanci (ili još bolje Indijanke) hametice potući kauboje, koliko tek modificirati crtića tako da ptica-trkačica nesmiljeno, do iznemoglosti proganja zločestog kojota, o rudarskom poslu izbacivanja rodnih stereotipa iz holivudskih klasika nastalih pedesetih, šezdesetih, pa i kasnije da ne govorimo.

Ipak, čemu sve to? Čemu nasiljem odgovarati na nasilje, ubojstvom na ubojstvo, agresijom na agresiju u jednom umilnom društvu koje se upinje predstavljati miroljubivim? Nije li jednostavnije, a k tome zahtijeva i zamjetno manje truda, te nevaljalce – koji se ne uklapaju u etičke standarde novog, vrlog svijeta što strelovito hita ka nultoj toleranciji prema svemu onome na čemu je izgrađen – jednostavno izbrisati? Hop-la i kao da nikad nisu ni postojali … Samo se izbrišu odlukom komiteta. Onako kako se brišu križevi iz škola i obrazovnih ustanova, sa spomenika papi Poljaku, pa i s crkava, zasad, doduše, samo na fotografijama prilagođenim u svrhu marketinške kampanje… Ili onako kako su nekad, našavši se na fotografijama u Staljinovu društvu, naknadno brisani, u međuvremenu ideološki posrnuli drugovi poslije čega bi u zraku katkad ostala i poneka ruka viška. Ili onako kako je svojedobno iz priloga o summitu NATO saveza snimljenog za HTV-ov Dnevnik urednika Stipe Alfiera izbrisana tada još predsjednička kandidatkinja Grabar Kitarović, također u zlatno doba stalj…, ovaj radmanizma.

Ne tako daleko od Firence, u gradu podno Sljemena također se trude držati korak s vremenom koje andalužansku ciganku iz žrtve preobražava u ubojicu-pravednicu. U tamošnjem nacionalnom teatru igra, naime, gromko, na sva zvona razglašena predstava – “Ciganin, ali najljepši”! U središnjem Dnevniku nacionalne televizije brže-bolje pojašnjavaju kako se radi o predstavi o Romima, valjda kako netko još nepreodgojen ne bi pomislio da je riječ o Cig…. Predstava, subverzivna samo naslovom, i to manjim mu dijelom, onom do zareza, poruka je globalne vladajuće palače podanicima kako sve što im je dosad držalo glave skupa sada više ama baš ništa ne valja. Štoviše, vrijedno je svakog prijezira. Sad je dobro samo ono što je tomu suprotno. A nekad, u ona mračna ali romantična vremena, jedino su još dvorske lude, barem one umne i hrabre, vladaru znale prišapnuti na uho ono što narod doista misli makar mu i ne bilo po volji.

To se ostali dvorjani, posebice pripadnici vladajuće oligarhije nisu usudili kako vladara ne bi ozlovoljili i zamutili vlastiti lik u izvoru im moći. Današnjim dvorskim ludama, slavnima iz svijeta kulture i šou-biznisa, takvo što ne pada na pamet. Međutim, njima nije dovoljno tek puko uveseljavanje puka i skretanje pozornosti s bremenitih mu muka, što je dvorskim ludama oduvijek ulazilo u rok službe. Oni bi, uzoholjeni, još da ih se drži pametnima i dobrima. A pamet i dobrotu, barem one virtualne kad već drugih nemaju, mogu im podariti samo oligarsi. Zauzvrat, te povodljivom svijetu vanjštinom dopadljive proteze vladara Svijeta vjerno prenose naložene im mantre uvijek u istom smjeru – od sveznajućeg, nepogrešivog globalnog dvora prema neprosvijećenim masama ogrezlim u višestoljetnom krivovjerju. Ipak, još uvijek se katkad dogodi da naiđu na hladan prijem. Tako je firentinska publika društveno-političkom korektnošću izbalansiranu “Carmen” izviždala, opirao se čak i pištolj zatajivši u ključnom trenutku. S druge strane, “Ciganinu” se u avangardnom “belom gradu zamotanom u črleni lajbek” oduševljeno plješće. Pa omamljeni priključkom na lokalni plinovod analnih (ali i šuštećih) para globalnih gospodara, samo što još radosno ne kliču – dajte nam tu novu Carmen pa nek’ vide ti zadrti, u srednjovjekovlju zastali Firentinci, kaj su to kozarački purgeri i njihova domaća služinčad!

U istome gradu, u dnevnom listu koji je objavio crticu o izmjeni libreta slavne opere, vješto oko foto-reportera gradske rubrike uhvatilo je anonimnu urbanu gospodičnu kako pokušava voditi mačka na uzici. Je l’ to učinila iz čiste obijesti, ili je tomu kumovala zaraza skorojevićkim mentalitetom kakvog je maestralno prikazao Sterija Popović u “Pokondirenoj tikvi”, ili je riječ o nečem trećem, tko će ga znati. Na užas gospodične u mačku je proradila njegova mačja narav. Ponižavajuće privezan, branio je svoju mačju čast ne želeći se pomaknuti ni centimetra, kao da nadobudnoj vlasnici želi poručiti – ti buš z’mene pesa delala, … kozo jedna!

Dakle, ta se umiljata beštijica, istodobno tako dražesna i mazna prema gazdi kad joj nešto treba, a opet zapanjujuće okrutna čim joj se ukaže prigoda obračunati se sa stvorom manjim od sebe – u toj karakternoj dvojnosti ne razlikuje se odveć od svog kućedomaćina, i to ne samo kad je o političaru riječ – ne odriče tek tako svoga dostojanstva. Za razliku od ovog mačka, s jedinkama stvorenja stvorenog na Božju sliku i priliku to nije uvijek slučaj. Ti, i kad su privezani na uzici, trabunjaju da su slobodni – što kraćoj, to više i glasnije. Pa kad su se već olako odrekli vlastitog dostojanstva, misle da ga mogu oduzeti i onima koji su ga zadržali prolazeći kroz najteže životne kušnje – sve kako bi ih utopili u vlastitoj ništavnosti, a žrtvu im i patnju učinili besmislenom.

Na ovu pojavu odlučila je upozoriti (ili je možda ipak promovirati) javna televizijska kuća tako što će svekolikom hrvatskom gledateljstvu sutra za večeru servirati film “Ministarstvo ljubavi” autora Pave Marinkovića, nastao u “Radman-Hribar” koprodukciji vrijednoj 800 tisuća eura. Autor kritički propitkuje – što je u metajeziku te zaštićene kaste istoznačno izrugivanju – život udovica branitelja poginulih u Domovinskom ratu, uz časne sestre jedinih žena na kugli zemaljskoj koje se smije, štoviše poželjno je, izvrgavati ruglu. Ne zato što su žene, nego zato što su živi spomenici, ostali iza onih koji su za slobodu drugima dali sve što su imali, a čijem su junaštvu i žrtvi već što riječju, što slikom, u haaškoj maniri presudili Marinkovićevi mentalni blizanci pripravivši mu tako put. Djelo je to dostojno “slobodoumnika” vođenog na uzici Lordana Zafranovića, tog proslavljenog autora dokumentarnog filma o ustaškom logoru u Jasenovcu, ustvari montaži prizora iz nacističkih logora smrti i partizanskih zlodjela pripisanih Hrvatima (svaka sličnost s prikazom žrtava u dvorištu vukovarske bolnice neposredno nakon još jednog “oslobođenja” pola stoljeća kasnije od strane srpske televizije nije nimalo slučajna). Taj su film gotovo obredno morali ići gledati mali Hrvati u nižim razredima osnovne škole kako bi im bilo jasno zbog čega, kad odrastu, moraju biti oni donji, trećerazredni drugovi u komunističkom jugo-raju.

I dok je učitelj, vođen na Hrvatima dobro poznatoj uzici, gradio spomenik monstruoznoj laži u vidu celuloidnog cvijeta, izučeni šegrt sad skrnavi živi spomenik istinskoj slobodi, nerazumljivoj i nedostižnoj stvoru naviklom na uzicu oko vrata. A da bi to mogao učiniti, Zafranovićev je kalfa morao pronaći i na svoju uzicu privezati dovoljno “umjetnica” koje će udovice junaka Domovinskog rata obeščastiti tumačeći ih. I pronašao ih je u onima kojima daske toliko život znače da im je od dasaka u glavi preostalo manje tek ženstva u srcu. Za te bi zlosretne “havćuše“, “Hribarove orgulje” mukla zvuka i puste duše, već i transfer s kreveljenja na daskama koje život znače na, zasigurno, ne lošije im plaćeno hopa-cupkanje po letvicama, poznatim i kao podnice, bio korak naprijed od sedam milja. A takav scenarij prilično je izgledan. Za njih bi to, naime, bio tek jedan običan službeni premještaj, kao nekad JNA oficirušama iz jednoga grada u drugi, samo u ovome slučaju premještaj iz Ministarstva haaške pravde u Ministarstvo ljubavi.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HRVATSKOJ TREBA KINESKI ZID NA ISTOKU

Objavljeno

na

Objavio

Jučer je konačno (na velika zvona) objavljeno potpisivanje ugovora s kineskim konzorcijem (China Road and Bridge Corporation – CRBC) za gradnju Pelješkog mosta, čime će (ako Bog da i sreća junačka) jedan ozbiljan problem biti riješen.

Bakir Izetbegović (nesretni) koji je umislio da je neki čimbenik na ovim prostorima pomalo ‘ropće, nešto blebeće i Komšić, ali po svemu sudeći Hrvatska se izborila za pravo da na svojoj zemlji gradi ono što želi, što me jako, jako raduje.

Zaigralo mi je srce kad sam ugledao onog Kineza za govornicom, ali onako, iskreno, kao da je naš, iz Zagore ili Dalmacije… Držim palčeve i Kinezima i našoj Vladi (ali ne zaboravljam Istanbulsku konvenciju!) i željno čekam kineske brodove i tehniku na našem moru i obali.

Nadajmo se da ćemo za 3-4 godine zaobilaziti Neum i bh carinu i policiju. Red je da i oni malo ohanu (kako bi se reklo u Sarajevu) i okupaju se koji put u „svome“ moru umjesto da nam danonoćno zaviruju u gepeke i njuškaju oko automobila.

Bravo Vlada, bravo Kinezi, jedan vanjsko-politički i prometni problem manje!

No, ostaje još dosta toga neriješeno, prije svega s našim istočnim susjedima Srbima koji su sve agresivniji i kojih se (nažalost), nećemo tako brzo riješiti (kao Kinezi Mongola) – kad kažem Srba, naravno, ne mislim na sve Srbe, nego samo na onih 80-90% koji podržavaju Vučića, Šešelja, Vulina i velikosrpsku ideologiju, ostalima KAPA DOLJE!

Nešto razmišljam – možda je suviše futuristički, ali ipak – pa se pitam:
Zašto ne bi s Kinezima dogovorili u paketu s Pelješkim mostom i gradnju jednog Hrvatskog zida – po uzoru na onaj njihov Veliki koji je svrstan među svjetska čuda?

Naš ne bi morao biti planetarna atrakcija – a bio bi i bitno kraći (barem desetak puta), samo nek posluži svrsi – pa koliko košta, nek košta!

Kinezi su svoj Zid gradili u 3. stoljeću kako bi se zaštitili od upada barbara (nomadskih mongolskih plemena) i u međuvremenu je (na sreću) izgubio svoj strateški značaj i ostao samo turistička atrakcija, jer barbari su se civilizirali, pa kineski seljaci više ne strahuju od njihovih ataka.

Mi Hrvati, nažalost, nismo takve sreće. Naši barbari s istoka preživljavaju sve mijene, stoljeća i civilizacijske promjene i ostaju istog mentalnog sklopa kao da je još uvijek XIII ili XIV stoljeće.

Čak se čini da su sve nasrtljiviji i bezobzirniji iz godine u godinu. I utoliko bi radikalne mjere zaštite od takve opasnosti, po mome sudu, bile potpuno opravdane i nužne!

Naravno, ako bi se odlučili na gradnju Hrvatskog zida, morali bi smo uzeti u obzir da su se vremena od stoljeća trećeg do danas itekako promijenila i osmisliti i nova tehnička rješenja – primjerice, ugradnja električnih vodova niskog napona (a na nekim mjestima možda i visokog) koji bi služili za odvraćanje onih najnasrtljivijih primjeraka spomenutih barbara (poput Šešelja, Vulina, Vučića, Dačića…)

Konačno, to bih prepustio stručnjacima iz spomenutog kineskog konzorcija koji svakako imaju najbolje rješenje, uz toliko iskustva i nakon svih onih građevinskih zahvata što su ih do sada izveli.

I ne bih se nikako složio s onima koji tvrde kako bi troškovi izgradnje takvog suvremenog „Hrvatskog zida“ na istoku bili visoki.

Najviša je ova cijena koju plaćamo danas, komunicirajući s onima s kojima nikakvog suvislog razgovora nema i ne može ga biti.
Da bi čovjek imao normalne odnose sa susjedom, treba prije svega imati normalnog susjeda, zar ne?

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

Aleksandar Vulin proglašen personom non grata u Hrvatskoj! MVEP: ‘Nije dobrodošao u RH do daljnjega’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Svi bi srpski političari potpisali Šešeljevu tvrdnju o ‘veštačkoj hrvatskoj naciji’

Objavljeno

na

Objavio

Trešnje se rascvale i bit će ih više nego banana, ako ne bude mraza kao lani. U prošlom je tjednu cvala i nova ljubav između Hrvatske i Srbije, ma upravo obiteljska atmosfera koja je završila obiteljskim nasiljem kao i obično. Koja je uopće bila svrha putovanja hrvatske saborske delegacije u prijateljsku zemlju s kojom nemamo nikakve račune, teško se domisliti. Ako je riječ o gospodarskoj suradnji, ona ionako postoji i trgovci trguju kao što su činili uvijek u povijesti, pa i u ratovima. Tu zakonodavna hrvatska vlast iliti Hrvatski sabor ionako ne može ni pomoći ni odmoći.

Ako je riječ o pravosuđu, ni tu se saborski i skupštinski manekeni nemaju što dogovarati, budući da je prijateljska zemlja velikodušno preuzela na sebe regionalnu jurisdikciju, koja je po prirodi stvari nadređena nacionalnoj, znači i hrvatskoj. Ako je riječ o nestalim hrvatskim ljudima, braniteljima i civilima koji su ubijeni u srpskoj i srbijanskoj agresiji, i tu se nema što reći jer Srbija zadržava za sebe dokumente i bolničke kartone (Vukovar) da ne bi otkrila koliko je Hrvata masakrirala njezina vojska, s pridruženim četnicima iz Srbije i Hrvatske. Ako je riječ o arhivima iz doba Nezavisne Države Hrvatske, ne samo filmovima nego i arhivima Jasenovca primjerice, i oko toga se nije moglo razgovarati jer je i prije posjeta delegacije rečeno da se radi o „zaštićenom kulturnom dobru, važnom za Srbe i Srbiju“, za Hrvatsku nevažnom.

Koga to još štite Srbi i Srbija, nije se teško domisliti, bit će da štite svoju industriju laži jer bi dokumenti progovorili  skrivenim istinama. Ako je bila namjera razgovarati o stanju hrvatske manjine u Vojvodini, ni tu se nije imalo što reći jer je stanje sve lošije, o čemu svjedoči odvažni Tomislav Žigmanov. Ergo, hrvatska saborska delegacija išla je u Beograd na nepotrebni izlet koji je umjesto roštiljem završio novim uvrjedama upućenim i delegaciji, hrvatskom narodu i simbolima hrvatske države, koji su za vladajuću srbijansku garnituru, prevođenu četnikom Vučićem, crvena (crveno-bijelo-plava) krpa od koje im pada mrak na oči.

Predstava s vrijeđanjem (kao u „Kerempuhu“) bila je očito dogovorena između vlasti i psihopata Vojislava Šešelja da malo prestraše i prodrmaju „ustaše“ i usput se osvete za prosvjede protiv Vučićeva dolaska u Hrvatsku. Naivni hrvatski zastupnici (uz Pupovca koji nikada ne će postati zreli Pribićević iz 1928., a on je ionako u Beogradu svaki vikend) opet su jednom u povijesti otišli u Belgrad i beogradsku Skupštinu, ne znajući valjda da se ondje ništa nije promijenilo niti ne će. A delegacija je bila doista oprezno sastavljena: od ljudi koji se uglavnom nisu jako zamjerili Srbima braneći oružjem svoju domovinu od srpske agresije.

Jedan se član delegacije čak preziva Milošević, pa je i to bilo u podsvijesti, premda Domagoj nema veze sa Slobodanom i Hrvat je. Anka Mrak je valjda nevino neutralna. Dobar je potez što u delegaciji nije bio Pernar, jer voditi Pernara u Beograd znači zazivati vraga i sjećanja na dvadeset osmu kada je dr. Ivan Pernar, narodni zastupnik, upucan s dva metka, od kojih je onaj u grudima nosio do kraja života, no ipak je bolje prošao od Stjepana i Pavla Radića, te Basaričeka.

Da će se zbiti atentat na Radića, znalo se danima prije, a beogradski je tisak (štampa) posve otvoreno pozivao na ubojstvo tadanjega vođe hrvatskoga naroda (a ne samo HSS-a). Atentat je dogovoren između kralja Aleksandra Karađorđevića, Slovenca popa Korošeca i ubojice Račića, koji je patološkli mrzio i ubijao Albance i Hrvate. Na sličan je način vjerojatno dogovoren verbalni atentat 2018., a „osiguranju“ naloženo da bude diskretno i neaktivno. Isti mentalni sklop kao i Račić ima zločinac Vojislav Šešelj koji govori što četnički huškač Vučić misli, a svi su oni ispali iz Miloševićeva šinjela.

Raditi distinkcije između srbijanskih političara, obično je licemjerje i defetizam: svi su oni na istim, Šešeljevim pozicijama, Vulin je ministar blagoslovom Vučića, znači dio izvršne vlasti, pa ne prolaze „analize“ da je u slučaju napada na hrvatsku delegaciju riječ samo o cirkusantu koji je više-manje na margini politike. Svi bi oni, da javno otvore dušu, potpisali Šešeljevu tvrdnju o veštačkoj hrvatskoj naciji kao rimokatoličkom zločinačkom projektu. Ne će to izreći u mikrofon, a tako bi rado. A nije ni potrebno, budući da svakim činom u odnosu na Hrvatsku potvrđuju privrženost starom projektu velike Srbije, kojemu su Hrvati smetnja. Budući da se (još) ne usuđuju oružjem krenuti opet na Hrvatsku, zabavljaju se usmeno i pisano, u tišini bruse noževe i čekaju povoljan trenutak. Vjerojatno ih Vulinova izjava da će doći u Hrvatsku kad hoće odnosno po „zapovedi vojnog komandanta“ nije razveselila, jer brbljavac trči pred rudo i otkriva skrivene zamisli. I ne baš previše skrivene.

U svemu: bilo kakvo pružanje ruke Srbiji, iz bilo kakve pobude i na poticaj bilo koje vanjske sile, besmisleni je azohizam i repriza viđenih predstava iz kojih Hrvati izlaze opečenih prstiju. Hrvatska se treba lišiti naivaca i razumjeti da zveckanje oružjem nije tek „zabava za plašenje ustaša“ nego vrlo realna opasnost koja – uz sličnu militarizaciju Bakirovih junoša – može brže nego što bilo tko misli dovesti do ratne katastrofe na jugoistoku Europe, a naša zemlja biti uvučena u novi nametnuti rat. U taj rat – ne daj Bože da ga bude – Hrvatska jednostavno ne može ući s postojećom petom kolonom, s nelustriranima i amnestiranima, jer ako nam je jednom za divno čudo usprkos tako širokoj i dubokoj petoj koloni uspjelo pobijediti, ne znači da će se i opet tako dogoditi.

Situacija je sada na stanovit način lošija: u ono doba tektonskih promjena u SSSR-u i istočnoj Europi, pada komunizma i preokreta na ovim prostorima koji se munjevito događao, ljubitelji jugoslavenske – znači velikosrpske odnosno na svaki način protuhrvatske opcije u Hrvatskoj bili su psihički, da tako kažem, dotučeni i očajni. Svijet im se srušio. Sada postupaju više-manje racionalno, imaju razrađene strategije, shvatili su da ništa nije izgubljeno, u sedlu su, kontroliraju ne samo duboku nego i plitku državu, hrvatsko-srpska kolacija izvrsno funkcionira, imaju medije i sposobni su eliminirati svakoga tko im stane na put.

Naime, nema ama baš nikakve razlike između Vojislava Šešelja i kolumnista srpskih „Novosti“, „Novog lista“, subotnjih komentatora sličnih tiskovina ili portala – istu mržnju prema svima koji ne misle kao oni bljuju neuvijeno i sustavno, a već spomenuti frljićevski „Kerempuh“ otišao je i korak dalje od Šešelja ubijajući tobože teatarski simbolično ugledne naše suvremenike, što je do detalja imitirani stil beogradskih novina 1928. koje su pozivale na ubojstvo Stjepana Radića. Rečeni današnji mediji i njihovi poslenici, te u ustanovama djelujući D. jovići i ne će pucati, oni su samo huškači kao što je bio Vučić u Glini, oni samo uzimaju na zub i daju ideje, rovareći u svim područjima, od borbe protiv „zaostalih Hrvata“ i pretežitog svjetonazora naroda, krivotvorenja povijesti, podmetanja, puštanja balona o razvrgnuću vatikanskih ugovora, kao i pokušaja da se grijesi ustaškoga režima prošire na cijeli hrvatski naroda, da mu se nametne stara hipoteka protiv koje je prvi ili među prvima ustao upravo Franjo Tuđman.

Hrvatska vlast danas vrlo mlako reagira, kao i jučer. Malo se okuražila i zabranila ulazak Vulinu, ali takvih „persona“ ima još mnogo. Kada sam spomenuo abolirane nisam mislio na baš sve abolirane, ali svakako na one koji su činili zločine, a našli se među aboliranima zbog nedjelovanja hrvatskoga pravosuđa. Ilustracija ima mnogo, a jedna se odnosi i na Šešelja koji je sredinom devedesetih na osječkom sudu bio osuđen na četiri i pol godine zatvora, a 1998. – aboliran. A bolnog li pravosuđa. Zatim su abolirani i neabolirani počeli zauzimati i dužnosti u sudstvu i policiji, pa vjerujem Glavašu kada tvrdi da je neki pomoćnik tužitelja ili što već, bio u agresorskim redovima. S hrvatskim pravosuđem dogodilo se isto što i s Hrvatskom u cjelini, jednostavno je izgubilo energiju, što koriste neprijatelji.

Isto je s Hrvatskim saborom koji je nejedinstven u svjetonazorskim i inim nacionalno krucijalnim pitanjima, za razliku od srbijanske skupštine koja unisono i izvan svake sumnje, bez obzira na stranke i kako se zovu, najvulgarnijim riječima napada zastupnicu Jerkov koja traži da se Šešelj makne iz zgrade i politike. Nadam se da ondje ne će biti pucnjave, makar ne masovne, jer im u skupštini nedostaje Hrvata za tako što, a jedini poslanik i predstavnik Hrvata, sjajni književnik Tomislav Žigmanov mora oprezno živjeti. U javljanju za HTV djelovao je odustno, kao progonjeni jelen za kojim trče psi, vukovi i vučići. Svaka mu čast na hrabrosti u obrani sve manje hrvatske manjine u Vojvodini. Ne tako daleko, u Pečuhu, hrvatska manjina ima sve što želi (dok razni protuhrvatski i protumađarski novinari u Zagrebu sotoniziraju Orbana). Imaju Hrvati u Pečuhu i hrvatsko kazalište, što je lijepo.

Vraćam se na različite persone koje nisu dobile status neželjenih u Hrvatskoj. Jadni brbljavi Vulin ne smije preko granice, ali je zato došao Irinej koji ima izjava i gorih od ministra. Zašto Irineju nije zabranjen dolazak u Hrvatsku ne tek sada, nego nakon što je izvan svake sumnje ustvrdio da ne vidi Hrvatsku na zemljovidu (kao svojedobno Lajoš), to jest ako nešto slično postoji onda je zapadno od granice Karlobag-Karlovac- Virovitica. Dalmacija, Lika i Slavonija ne spadaju u Hrvatsku, to je neizravno, ali u stvari vrlo izravno rekao prije godinu ili dvije, tri – u Hrvatskoj su se vlasti malo uznemirile, ali počasnu titulu (persona non grata) patrijarh nije dobio. Valjda mora još malo napredovati, sada je za hrvatske vlasti tek u rangu novaka. Pitanje svih pitanja je što uopće radi srbijanska državna Crkva u Hrvatskoj, ona koja je u strašnom času bila duhovna JNA (citiram povjesničarku Štefan). Danas: po uzoru na pravosudnu regionalnu i globalnu srbijansku jurisdikciju, SPC uzima sebi ista prava.

Ovih dana došla je do mene knjiga o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, oko koje (Crkve) sam imao nekih dvojba, ali sada imam sve manje. Za sada citiram: „Trenutačno u Hrvatskoj djeluje SPC, koja nema niti povijesni razlog niti kanonsku osnovu za postojanje kao nacionalna crkva u Hrvatskoj, jer bi zapravo značilo da je RH srpska kolonija.“ Podsjeća se također da je patrijarh Germogen jedini poglavar neke autokefalne Crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu (to jest u prvim minutama poslijeratnog komunističkoga zločinačkog poretka).

Manja i veća medijska (politička) ubojstva

Vrijeđanja u Beogradu, vrijeđanja u Zagrebu s istih pozicija. Za bljujuće medije u Hrvatskoj nema embarga ni stotinu dana (Vučić), u nas je bljuvanje po Hrvatskoj i „konzervativnim“ Hrvatima danonoćno i bez zadrške. Lijevonasađeni i za Jugoslavijom tugujući osobito su zapjenjeni kada misle da ih je tko iz njihovih redova izdao. Tako sam samo čekao kada će početi napad na nanovo osviještenog Prosperova Novaka, koji se bio devedesetih onesvijestio, a onda je valjda proučavajući povijest hrvatske književnosti koja je i opća povijest, osvijestio da se našao u lošem društvu te ga viđamo i u sve boljoj (u nekim vremenima tamnoj) emisiji „Pola ure kulture“.

E, to je prevršilo mjeru, za Novakom je izdana tjeralica. Za egzekutora je izabran Jurica Pavičić koji glede ljudi s prezimenom Novak ima teškoća: nakon što je sada već pokojnoga Slobodana Novaka nazvao kretenom, sada Prosperova Novaka naziva glupanom, to jest pametnim čovjekom koji svjesno izigrava glupana. Ispod svega je užas koji orjunaši osjećaju kada shvate da su im redovi sve više prorijeđeni, plaču kao djeca.

Drugi je primjer pokušaja medijskog ubojstva slučaj prizemnoga napada na Anu Lederer u sedmodnevnom listu koji se bio pojavio iz duboke države, glumeći na dijelu stranica vojujuće hrvatstvo. Ana koju je trijezna Milanovićeva (Pusićkina) ministrica kulture s mukom eliminirala iz HNK Zagreb, mijenjajući čak i zakon, donoseći novi neslužbeno zvan „lex Lederer“, izložena je u rečenom tjedniku do sada rijetko viđenoj torturi, masakru s motornom pilom i tako očitim lažima o njezinu profesionalnom i još više privatnom životu da će ih na sudu biti lako dokazati. No, šteta je učinjena, a tjednik ima dovoljno novaca da se može igrati ljudskim sudbinama. Konotacije su i šire, Ana Lederer je udovica u ratu ubijenog snimatelja Gordana Lederera, pa se medijska svinjarija uklapa u progon i ruganje udovicama branitelja. I još nešto, vrlo važno: udbaški nasrtaj tempiran je u vrijeme kada se Ana Lederer pojavljuje kao ozbiljna kandidatica za pročelnicu zagrebačkoga Ureda za kulturu, pa ju je duboka država opet uzela na zub.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati