Pratite nas

Kronika

Životni put Milana Kujundžića: Obranio magisterij pa u Aachen na bauštelu

Objavljeno

na

Ivanbegovina, selo desetak kilometara udaljeno od Imotskoga, rodno je mjesto predsjedničkog kandidata Milana Kujundžića. No on nije rođen na datum koji mu piše u dokumentima.

Kujundžiæ æe se vjerojatno kandidirati za Predsjednika– Ne znam točno kad sam rođen, upisan sam 27. travnja 1957. Djecu su tada u mom kraju upisivali poslije rođenja. Povodili su se logikom: kojeg vraga će ići u Imotski ako imaju posla?! Kad netko ide u Imotski usput upiše dijete u maticu rođenih, ali matičaru kaže da je dijete rođeno jučer. Tako izigravali administraciju koja je počela kažnjavati zbog toga. Vjerojatno sam rođen 17. travnja, u srijedu, kad su moji sijali kukuruz – prepričava Milan Kujundžić šaljivu zgodu sa samog početka svog života.U Ivanbegovini, osim Kujundžića, nema drugog prezimena i najveće je selo s jednim prezimenom u Hrvatskoj. Preci Milana Kujundžića, osim poljoprivredom, bavili su se iklesarstvom, kako oni iz “ćaćine tako i oni iz materine loze“.
Pješačio u školu

– Moji su gradili brojne danas poznate kamene zgrade u Dalmaciji i Hercegovini. Pradjed Ante s ćaćine strane bio je kamenoklesar. Prvi je u Ivanbegovinu, a možda i u Imotski donio mlinac za kavu… Moj djed Marko i ćaća Ante, uvijek se u obitelji vrte ta dva imena, također su, uz poljoprivredu, bili klesari. Ja sam kao dijete naučio klesati kamen. Znam to dobro raditi – s ponosom govori Milan Kujundžić.

No u obitelji Kujundžić provlači se i politička crta. Kujundžićev djed Marko bio je glavar sela, a obiteljska je tradicija HSS-ovska.Kad su posrijedi ratovi, pradjedovi i djedovi borili su se kao austrougarski vojnici. Kujundžić je odrastao uz priče iz Prvog svjetskog rata, njegovi su se borili u Galiciji, ali i uz grozne priče iz Drugog svjetskog rata. Samo iz Ivanbegovine, malog sela s kamenim kućama, partizani su po završetku rata ubili 46 momaka.

– Moga strica Antu partizani su 1944. bacili u jamu na Biokovu, imao je samo 17 godina. Vlasti NDH su ga 1944. mobilizirale i, budući da je došao u Ivanbegovinu, partizani su ga uhvatili. Čulo se da je nestao na Biokovu. I prije deset-petnaest godina jedan čovjek iz Vrgorca kojeg je progonila savjest na samrti je rekao u koju jamu su bačena četiri mladića, trojica iz Zmijavaca i jedan iz Ivanbegovine. Rekao je i ime moga strica. Posmrtni ostaci pokopani su u zajedničku grobnicu u Zmijavcima – kaže Kujundžić. I njegov stric Milan, po kojem je dobio ime, bio je hrvatski vojnik za vrijeme Drugog svjetskog rata, osuđen je 1945. na smrt strijeljanjem, ali su mu kaznu preinačili na doživotnu robiju, a onda ga pustili 1966.

Osnovnu školu do četvrtog razreda predsjednički kandidat Kujundžić pohađao je u Ivanbegovini, a od petoga do osmoga u Krivodolu, pet kilometara hoda u jednom i pet u drugom smjeru.

– U gimnaziju sam išao u Imotski, deset kilometara u jednome i deset kilometara u drugom smjeru. Naravno, pješice – prisjeća se Kujundžić.Kujundžića život nije mazio. Od malih je nogu, sa samo 13 godina, počeo s ocem i stricem raditi kao “arget“, pomoćni građevinski radnik. – I sada mogu pokazati kuće u Makarskoj, Pisku i Marušićama na kojima sam radio s ćaćom i stricem ili s drugim ljudima. Kasnije sam odlazio na bauštelu u Njemačku, radio sam u Offenbachu, Aachenu, Münchenu, svako ljeto po tri mjeseca – govori.
Podstanar s malom djecom

Kad je 1982. diplomirao na medicini u Zagrebu, uvedena je kategorija znanstveni novak. Budući da je on završio fakultet prije roka, s fakulteta su mu u Ivanbegovinu poslali brzojav da se javi na razgovor za posao.

– Budući da pošta dolje dolazi svakih nekoliko dana, poštar je brzojav dao prvom djetetu koje je naišlo pa je meni brzojav došao tek za nekoliko dana. Otputovao sam u Zagreb, a oni mi kažu: “Žao nam je, druže, zakasnili ste!” Stoga sam otišao raditi u Klenovnik – prisjeća se Kujundžić.

Iz Klenovnika je 1984. otišao na odsluženje vojnog roka u Novi Sad. Nakon vojske Kujundžić se prebacio u Dom zdravlja u Slunju kamo nitko nije htio ići. Potom je, zajedno sa ženom pedijatricom, radio u Bihaću. Kujundžića vežu lijepe uspomene za taj grad jer je medicina tada ondje bila na pristojnoj razini. Na razne načine ondje mu je pomogao pokojni dr. Adil Majnović, kardiolog.

– Od njega sam puno naučio. U to vrijeme mi smo ugrađivali pacemaker, što je u Jugoslaviji bila velika vijest. Osim toga, pomogao mi je i materijalno da bih mogao izdržati specijalizaciju kao podstanar s dvoje male djece – sjeća se Kujundžić. Nakon dvije godine Kujundžić i žena mu Tatjana vratili su se u Zagreb.

Magistarski rad pod naslovom “Liječenje metastaza mišjeg tumora modifikatorima biološkog odgovora“ obranio je 1988. Mentor mu je bio prof. dr. Ivan Bašić s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta.

– U podne sam obranio magisterij na Medicinskom fakultetu, a već u pet sati sjeo sam u autobus za Njemačku kako bih ujutro u šest bio na baušteli u Aachenu – govori Kujundžić.

Sljedeće, 1989. godine položio je specijalistički ispit iz interne medicine u Merkuru. Njegova žena iz pedijatrije na Šalati. Profesor Jakšić koji je tada bio šef interne Kujundžiću je ponudio da ostane u Merkuru na internoj klinici, što je on prihvatio. Poslije se prebacio u KB Sv. Duh na gastroenterologiju gdje se zadržao do 1992. Budući da je dr. Anto Matković tada tražio ljude za bivšu vojnu bolnicu, da mu pomognu u organizaciji i kompletiranju ustanove, Kujundžić se prebacio u Novu bolnicu. Godine 1992. obranio je doktorsku disertaciju, a mentor mu je opet bio prof. Ivan Bašić.

– Sreća je u životu imati učitelja. Jedan od njih je moj mentor, najveći hrvatski znanstvenik, pokojni prof dr. Ivo Bašić. Kad me poslao u Ameriku, rekao je: “Vidjet ćeš, kad odeš među njih, izgubit ćeš kompleks pripadnika male nacije“ – prisjeća se Kujundžić.

No, budući da su se, prema Hebrangovu nalogu, svi liječnici 1992. morali vratiti u matične ustanove, Kujundžić se vratio na Sv. Duh. Potom je u proljeće 1993. dobio postdoktorsku stipendiju u SAD-u. Po povratku u Zagreb 1994. opet se vratio na Sv. Duh, a od 1996. je u Novoj bolnici.

Čovjek koji je politički najviše utjecao na Kujundžića rodom je iz njegova sela, Ivo Kujundžić, politički uznik koji je 50-ih godina prošloga stoljeća robovao zbog ideja hrvatske državnosti. Bio je liječnik u Merkuru i veliki prijatelj oca Milana Kujundžića.
Ponuda za ministra

Milan se politički aktivirao 1989., priklonio se Marku Veselici i njegovu HDS-u. Bio je 1990. na listi HDS-a za gradsko vijeće Grada Zagreba, ali nije prošao. Godine 1992. prešao je u HDZ.

– Imao sam ponudu predsjednika Tuđmana za mjesto ministra zdravstva, ali sam mu rekao da se neću baviti politikom jer sam u medicini iz ljubavi. Na to on meni kaže: “Pusti medicinu, sad se stvara država“ – svjedoči.

Pa ipak, Tuđman je razumio Kujundžićevu želju. Viđali su se u Novoj bolnici i zadnjih dana predsjednikova života. – U svim tim velikim ljudima koji su stvarali državu i obilježili vrijeme – ministru Šušku, predsjedniku Tuđmanu, generalu Bobetku – vidio sam i ljudsku veličinu. Kad si, uvjetno rečeno, gol na stolu i s dušom na ustima, onda se vidi tko je velik. Lako je biti velik u odijelu s kravatom, punim novčanikom, pod svjetlima reflektora i za punim stolom – kaže Kujundžić.

Od 1996. je, naime, pročelnik Zavoda za gastroenterologiju i hepatologiju Klinike za unutrašnje bolesti u KB-u Dubrava. Punih 14 godina, od 1990. do 2004., bio je glavni tajnik Hrvatskog liječničkog sindikata, a 2004. i pomoćnik ministra zdravstva. Tada je postao ravnatelj KB-a Dubrava i tu je funkciju obnašao osam godina.
Za četiri i pol godine završio medicinu

Kujundžić je 1976. upisao pravo u Zagrebu, dao je sve ispite na prvoj godini, imao sve petice, ali nije nastavio taj studij.– Majka mi je umrla 1977., u meni se nešto prelomilo, odlučio sam da svoj život trebam posvetiti pomaganju bolesnim ljudima pa sam se prebacio na medicinu – kaže Kujundžić koji je medicinu završio za rekordne četiri i pol godine.

– Nisam bio toliko pametan student nego sirotinja pa sam sve ispite morao položiti do šestog mjeseca kako bih mogao ići na bauštelu i zaraditi nešto za sljedeću godinu. Nikad nisam polagao ispite na jesen – kaže.

Izvor: Hrvatska zora

wikipedia:

Od 1990. do 2004. obnašao je dužnost glavnog tajnika Hrvatskog liječničkog sindikata. Godine 2004. bio je pomoćnik ministra zdravstva Republike Hrvatske, dok je od 2004. do 2012. obnašao dužnost ravnatelja Kliničke bolnice Dubrava. Od 1996. godine do danas pročelnik je Zavoda za gastroenterologiju i hepatologiju Klinike za unutarnje bolesti u Kliničkoj bolnici Dubrava. Milan Kujundžić je oženjen i otac je dvoje djece.
Akademski stupnjevi, napredovanja i funkcije

1982. diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu
1989. položio specijalistički ispit iz Interne medicine, Medicinski fakultet u Zagrebu.
1988. obranio magistarski rad pod naslovom “Liječenje metastaza mišjeg tumora modifikatorima biološkog odgovora”, Medicinski fakultet u Zagrebu.
1992. obranio doktorsku disertaciju pod naslovom “Učinak kemoterapije i imunomodulatora na jetrene metastaze adenokarcinoma debelog crijeva u štakora, Medicinski fakultet u Zagrebu.
Od 1996. godine pročelnik Zavoda za gastroenterologiju i hepatologiju Klinike za umutarnje bolesti u Kliničkoj bolnici Dubrava.

Znanstveno i stručno usavršavanje

1989. položio specijalistički ispit iz Interne medicine, Medicinski fakultet u Zagrebu.
1982/83. poslijediplomski studij “Onkologija”, Medicinski fakultet u Zagrebu.
1988. obranio magistarski rad pod naslovom “Liječenje metastaza mišjeg tumora modifikatorima biološkog odgovora”, Medicinski fakultet u Zagrebu; mentor: prof.dr.sc. Ivan Bašić, Prirodoslovno-matematički fakultet).
1990/91. poslijediplomski studij “Hepatogastroenterologija”, Medicinski fakultet u Zagrebu.
1992. obranio doktorsku disertaciju pod naslovom “Učinak kemoterapije i imunomodulatora na jetrene metastaze adenokarcinoma debelog crijeva u štakora, Medicinski fakultet u Zagrebu; mentor: prof.dr.sc. Ivan Bašić, Prirodoslovno-matematički fakultet).
1991/92. studijski boravci u Klinici za gastroenterologiju u Munsteru, Njemačka.
1993/94. postdoktorska stipendija u Oklahoma Medical Research Foundation u Oklahoma Transplantation Institute, Oklahoma City, OK, USA, u trajanju od 18 mjeseci. Radio na problemu ksenotransplantacije.
1995. 1st integrated ESGE Postgraduate Course for Eastern European Countries, Miskolc, Hungary.
1998. The First Baltic States Workshop on Advanced Endoscopy, Tallinn, Estonia.
1999. ESGE International Workshop on Advanced Endoscopy, Klinička bolnica Dubrava, Zagreb, Croatia (potpredsjednik i domaćin skupa).
2001. studijski boravak u Klinici za gastroenterologiju u Münsteru, Njemačka.

Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari