Pratite nas

Povijesnice

Životni put posljednje bosanske kraljice Katarine i sudbina Bosne u godinama pred konačni pad pod Turke

Objavljeno

na

Teško dostupna Bosna, mala planinska kraljevina Rama i primorju okrenuta Hercegovina su sredinom XV. stoljeća u europskim okvirima nesumnjivo bila slabo poželjna mjesta za život i razvoj – kako pojedinca, tako i društvene zajednice. Vrlo je važno navesti kakvo je bilo opće ozračje u to doba, kakve su bile političke prilike te kakav je bio način života običnog, takoreći prosječnog čovjeka iz puka, rastrganog između lokalno-velikaških težnji za novcem, moću i raznolikim bogatstvima uz prateću svakodnevicu protkanu neimaštinom. U nasilnom svijetu obilježenom strogim političkim ili crkvenim pravilima, velikaškm nadmetanjima i borbama za prevlast općenito su žene u takvim prilikama i na takvoj društvenoj sceni rijetko dolazile u prvi plan ili uopće u značajniji plan pozornosti. Muškarci su bili ti koji vode glavnu riječ, i to vrlo često proračunati, grubi, krajnje ambiciozni, nerijetko teško zasitni i društveno nametljivi.

Za mladu Katarinu Kosača zacijelo je bilo teško odrastati u takvom okružju, a kamoli kasnije biti žena kralja zemlje u nevolji, odgajati djecu u takvim napetim i stresnim vremenima. Iako je Katarina imala vrlo bitnu podršku i zaštitu svoje velikaške obitelji, u tom pogledu vrlo je važna, gotovo ključna uloga njenog oca – vojvode Stjepana Vukčića Kosače. Pod njegovim velikim utjecajem nesumnjivo se mlada Katarina jednim znatnim dijelom razvila u onakvu osobu kakvu je poznamo kroz rijetke povijesne spise ili čvrsto utemeljene narodne pripovijesti. I to je u ovom slučaju razmatranja vrlo važno.

[ad id=”68099″]

Stoga, kroz kronološki osvrt i podrobno objašnjenje valja obratit pozornost na pojedine izdvojene dijelove priče.  To vrijeme bilo je davno ali su prostori na kojima su sudionici živili i djelovali ostali manje-više isti. Prostori su to naše Hercegovine na jugu i Bosne na sjeveru. Između je Rama u kojoj postoji pripovijest da ja tamo rado navraćala i kraljica Katarina.

Godine 1424. u Blagaju iznad Bune, lijeve pritoke silne rijeke Neretve, rođena je Katarina, kći Stjepana Vukčića Kosače. Majka joj je bila Jelena, kći Balše III. Katarina je rasla je u domu svojih roditelja, kretala se po dvorovima, dobrim kućama, ljetnikovcima, bila kod dobrih obitelji. Odgajana je s pažnjom koja i priliči jednoj pripadnici visokog roda ali i s nezanemarivom čvrstinom. Njezin otac Sjepan ili Stipan prvo je bio uvažen suradnik strica Sandalja Hranića. Kad je 1435. godine Sandalj umro, Stjepan je na upravu dobio njegove posjede. Tih posjeda bilo je dosta i njima je valjalo pažljivo upravljati.

Katarina je u tim obvezama pratila svoga oca i sve više uživala veliki ugled u društvu. S vremenom je sve više dolazila u doticaj s pukom koji je u najvećoj mjeri bio bogobojazan, skroman i siromašan ali i poprilično neuk. Katarina nije bježala od običnih ljudi i naroda. Rado se družila s ženama iz okolnih mjesta, slušala o narodnim običajima te pokušavala prenijeti i nešto lijepo iz svog života na njihove. U Bosni se stanje, sve više pogoršavalo. Politička neizvjesnost bila je sve veća, a vanjske sile kao i prije petljale su se izravno u izbor vladara nastojeći se time što bolje učvrstiti na tlu Bosne i Hercegovine.

U to doba Bosnom je vladao kralj Stjepan Tomaš (1443. – 1461.). Tomaš je bio na čelu političke skupine koja je bila za borbu protiv nadirućih Turaka – Osmanlija. Papa Eugen IV. dana 29. travnja 1445. Stjepana je proglasio zakonitim kraljem Bosne. Time je dobio i dodatnu potvrdu kako je on zakoniti kralj Bosne. No poteškoća u zemlji je bilo mnogo. Kako bi se učvrstio na prijestolju, Tomaš se sprijateljio s velikašem Stjepanom Vukčićom  Kosačom koji je vladao u Humu, Neretvi, dijelovima Primorja te dalje, prema istočnim područjima. Vukčić je u to doba imao kćer Katarinu spremnu za udaju. Stjepan tako odluči da će se vjenčati s Katarinom. Vjenčanje je obavljeno u svibnju 1446., po svoj prilici na svetkovinu Uzašašća koje se te godine slavilo 26. svibnja. Katarina je ovim vjenčanjem postala bosanska kraljica. Treba naglasiti da je prva žena kralja Stjepana Tomaša bila Vojača, pučanka i patarenka, po nekim navodima porijeklom iz Rame. Papa nije priznavao taj brak obavljen po običaju zabranjene Crkve bosanske. Vojaču potom iz političkih interesa ali i očitog stalnog pritiska katoličke Crkve napušta Stjepan Tomaš. Iz navedenog braka rodio im se sin i budući kralj Stjepan Tomašević – posljednji od loze Kotromanića.

katarina kosačaZa Katarinin vjerski odgoj brinuli su se franjevci koji su prije u Bosnu dovedeni kako bi uveli reda među tamošnjim vjerničkim pukom ali i borili se protiv očito postojećeg i ne baš tako lako iskorjenjivog krivovjerja. Oni su se već otprije iskazali kao radišni i redovnici vrlo bliski puku. Po Bosni te nešto manje po Humskoj zemlji utemeljili su ili obnovili brojne crkve i samostane. Zastupljeniji su dakle po unutrašnjosti negoli u Hercegovini i Primorju. Puk je tamo potrebitiji, a to je jedan i od glavnih razloga. Tako su primjerice i u Rami utemeljili samostan vjeruje se negdje sredinom XV. stoljeća, a kako bi u toj maloj ali strateški bitnoj regiji na razmeđi između dva snažna politička utjecaja, služio svim kršćanima kao čvrsta podrška, mjesto molitve, zaklon kao i oslonac. Malo iza vjenčanja, spomenuti papa Eugen, 18. lipnja 1446. dao joj je dozvolu da može sebi izabrati dva kapelana među bosanskim franjevcima. Za uzvrat Katarina je odlučila da pomaže djelovanje franjevaca u Bosni, što i čini.

Podiže tako crkve Presvetog trojstva u Vrilima i sv. Katarine u Jajcu. Katarina je u braku sa Stjepanom Tomašom imala dvoje djece, Sigismunda i Katarinu. Muž Stjepan Tomaš umro je 1461. godine. Smatra se da je ubijen od strane svoga izvanbračnog sina Stjepana i brata Radivoja. Katarina tako ostade udovica, a kraljevstvo zapade u još goru poziciju nego što je bila.

Novi bosanski kralj Stjepan Tomašević 1461. – 1463., čim je došao na prijestolje iza pokojnog oca Stjepana Tomaša, priznao je Katarinu kraljicom majkom te je ona tako i dalje ostala na bosanskom kraljevskom dvoru sa svim pripadnim počastima. Taj čin novog kralja Katarinin otac herceg Stjepan Kosača uvelike je cijenio. Tako bosanski kralj nije imao poteškoća od strane ponekad u odlukama nepredvidivog Kosače da i službeno bude priznat kraljem. Tako i bi. Tomašević je bio prvi i posljednji kralj koji se okrunio pod pristankom Svete Stolice tj. legatima pape Pija II. Svakako, Tomašević se uzdao u jasnu pomoć Svete Stolice i ugarsko-hrvatskog kralja Matije (Matijaša) Korvina u sve zahtjevnijoj borbi protiv agresorskih Turaka. No iako obećana, očekivana pomoć nije stigla na vrijeme. Naime tek godinu poslije pada Bosne, kralj Matija Korvin krenuo je s vojskom u pomoć Bosni. Matija Korvin bio je sin Janka Hunyada koji se već otprije uspješno borio s Turcima pružajući otpor njihovoj ekspanziji i sve jačoj agresiji s istoka. Iz Slavonije preko Save bosanskim gradovima dolazi u više navrata vojno-opskrbna pomoć u vidu oružja i ljudstva ali sve je manje uspjeha u trajnijem zaustavljanju turskih četa koje su se već stabilizirale, posebice oko područja Travnika i Vrhbosne.

Na saboru u Pešti 24. siječnja 1458. godine Matija Korvin jednoglasno je izbaran za ugraskog i hrvatskog kralja. Tada mu je bilo 18 godina. Za glavnog savjetnika izabrao je tada Ivana Viteza, rodom Hrvata. Njegova vladavina obilježena je brojnim ratnim poduhvatima. Kako navode kronike tog vremena, zbog svojeg samovoljnog vladanja Korvin stječe mnoge neprijatelje, među kojima bijahu: palatin Ladislav Gorjanski te hrvatski banovi Ivan Vitovec i Nikola Iločki. Ova dvojica ponudiše čak prijestolje njemačkom caru Fridrihu III., koji je u zalogu još uvijek držao krunu sv. Stjepana i nekoliko gradova u zapadnoj Ugarskoj. Fridrih se 4. ožujka 1459. dade po nadbiskupu iz Salzburga okruniti za ugarsko-hrvatskog kralja. Zbog toga nastade 1459. godine pravi građanski rat, za kojega su u Hrvatskoj stradali gradovi Samobor, Jastrebarsko, Kalnik, Steničnjak, Hresno i Susjedgrad. Od toga rata korist izvuče turski sultan Muhamed II. koji 20. lipnja 1459. zauze Smederevo te bivšu despotovinu Srbiju pretvori u turski pašaluk.

U međuvremenu, Turci u jednom od svojih silovitih naleta prodiru ponovno u Bosnu. U proljeće 1463. osvajaju veliki dio Bosne. Njihov ofenzivni klin u središnju Bosnu bivao je sve izraženiji, a za sobom su odvodili mnoštvo stanovištva koje su poslije pretvarali u roblje vodeći ih daleko na Istok. Kršćanske mladiće prevodili su na islam i pretvarali u janjičare – elitne vojnike Osmanskog Carstva, a tako je završilo na desetine tisuća mladih ljudi iz Hrvatske, Slavonije, Bosne, Srbije i drugih kršćanskih zemalja balkanskog poluotoka. Turski uspjeh bivao je potpomognut i domaćom velikaškom neslogom, činovima prelaska na drugu stranu, kao i nedostatkom jedinstvene obrambene lige sa kršćanskog europskog zapada. Stanje u Bosni sve je više išlo i na štetu hrvatskih zemalja okruženja. Hrvatski banovi i knezovi davno su, još od krvave bitke na Krbavskom polju, uvidjeli krajnje razmjere turske opasnosti ali su dobrim dijelom bili prepušteni sami sebi u borbi protiv moćnijeg neprijatelja koji je s ultimativnim cilljem prodora prema Beču i Rimu uporno napadao pod zastavom polumjeseca. Kod Jajca tako, u lipnju preteške i tjeskobne 1463. godine, Osmanlije pogubiše bosanskog kralja Stjepana Tomaševića iako im se on prvotno predao.

U ropstvo potom odvedoše Katarinine dvoje nejake djece. Katarina je izgleda u tom trenutku bila u posjeti bratu Vladislavu, izbjegavši stoga sličnu sudbinu. Vladislav je sve više sudjelovao u borbi protiv Turaka, pokušavajući suzbiti njhove učestale upade na područje Središnje Bosne kao i Sjeverne Hercegovine. Bori se kao saveznik ugarsko-hrvatskog kralja Matijaša, a on mu za ratne zasluge daruje pojedine (sada) granične gradove, kao što je Prozor s pripadnom tvrđavom na uzvišenju.

Dana 22. svibnja 1466. godine umire u gradu Novom (današnji Herceg Novi) herceg Stjepan Vukčić Kosača, navodno, okružen svojim vjernim patarenima (zapravao zabranjenom crkvom bosanskih krstjana) koji su još odolijevali vjerskim pritiscima sa Zapada. Posljednje godine života proveo je u upitnom dokazivanju katoličkog pravovjerja i borbi za komadiće Humske zemlje koji su se još mogli spasiti od turske invazije. Šalje molbe i zahtjeve prema Mlečanima, ugarskom kralju Matiji Korvinu, pripadnicima hrvatskog plemstva i banu utvrde Klisa – Pavla koji mu na kraju, nakon što je dobio novac (3 000 dukata za vojnu pomoć) uz prijevaru odbija pomoći.

Herceg čak i zamoljava sada sveprisutne Turke da se na njega ne obore – …jer nije ni kriv ni dužan! Unatoč svemu navedenom ostao je Kosača poprilično silan i nepopustljiv u mnogim svojim uvjerenjima i stavovima. Smatra se da je do kraja ostao vrlo naklon toj bogumilskoj sljedbi, puštajući brojne krivovjerce da obitavaju na njegovoj zemlji, a nakon što ih je kralj Stjepan Tomaš na papin zahtjev u tisućama protjerao iz Bosne.

Nedugo nakon što su Turci osvojili Bosnu, Katarina se spašava ropstva bijegom u Dubrovnik tj. tadašnju slobodnu Dubrovačku Republiku. Gostoprimstvom dubrovačke vlastele i Senata boravi jedno vrijeme na otoku Lopudu u nadi da će se promijeniti novonastalo loše stanje u Bosni. Sa sobom je tako ponijela i neke dragocjenosti sa dvora uključujući i pojedine predmete koji su je vezivali za obitelj. Tako čak sa sobom nosi i mač kralja Stjepana Tomaša. Mač je ostavila vlasti u Dubrovniku s namjerom da ga predaju njezinu sinu Sigismundu ako se uspje osloboditi turskog ropstva.

U strahu od turske odmazde Dubrovačka Republika uskoro otkazuje gostoprimstvo kraljici Katarini te vjerojatno nerado, uz nelagodu ali vjerojatno s vrlo lijepim načinom saopćava Katarini da treba da napusti grad i otplovi u Rim. Katarina se uskoro ukrcava na brod te kao izbjeglica i žena visokog roda u nevolji, stiže na strano talijansko kopno. Dočekuju je tamo srdačno, a papa je vjerojatno bio dobro upoznat s njenim osobnim stanjem kao i sve gorim općim prilikama u Bosni. Katarina ubrzo dolazi u Rim.

Prije pada Bosne papa Pio II. (1458. – 1464.) nagovarao je kršćanske vladare da zajedničkim snagama protjeraju Turke iz Europe. Pad Bosne i umorstvo njezina kralja bio je novi poziv na uzbunu. Konkretno, papa Pio je 21. listopada 1463. kršćanskom svijetu najavio kako odlučuje biti na čelu vojske protiv Turaka pozivajući križare da se u lipnju 1464. nađu u gradu Anconi. Zamislimo tu čudesnu i neobičnu scenu skupa gorljivih branitelja vjere i opstojnosti kršćanske Europe doba. Ponovno su na obzoru neke nove križarske oslobodilačke vojske ali sada ipak pod jednim nevidljivim velom sumnje u opći uspjeh. Jer valja naglasiti kako to nije doba prije nekih 250 ili 300 godina kada su se takvi poduhvati mogli odvijati sa složnošću širokih masa, suglasnošću zapadnih feudalaca, plemićkih kuća i crkvenih vjerodostojnika. No unatoč svim tim činjenicama i preduvjetima nekako je krenulo. Papa 12. kolovoza iste godine s pratnjom stiže u Anconu. Iščekujući kršćansku vojsku umire tri dana poslije.

Katarina je puno nade polagala u spomenuta nastojanja pape Pija II.. Stoga je pohitala u Rim da svojom nazočnošću i zagovorom pospješi oslobođenje svoje zemlje. Oko 1465. godine kraljica Katarina trajno se nastanjuje u Rimu gdje do kraja života aktivno sudjeluje u pokušajima organiziranja protu-turske vojne te oslobođenja Bosne. S njom je u Rim stiglo i nekoliko njenih dvorjana – Jure i Abraham i dvorkinje – spominje se Paula, Jelena i Mara, tamo uspostavljajući neku vrstu dvora.  Upravitelj njenog dvora bio je Radič Klešić Ivanov, a dvorjanici su bili Jure Žubranić Nikolin i Abraham Radič. U Rimu je Katarina dobivala izdašnu pomoć od Pape da bi mogla pristojno živjeti prema svom kraljevskom dostojanstvu. Ta pomoć išla je na račun križarskih vojni protiv Turaka. Njezina mjesečna pomoć iznosila je tako 100 dukata, a uz to joj je darovano i nekoliko godina mjesečnih 20 dukata za stan. Njezin stan nalazio se u Rimu u iznajmljenoj kući rimskog građanina Jakova Mentebona kojemu je plaćala mjesečnu najamninu.

Papinski ured za križarske vojne odlučio je 23. ožujka 1468. da će plaćati najamninu. U toj kući Katarina je ostala do 1. listopada 1469. godine. Potom je prešla u drugu kuću u kojoj je ostala do svoje smrti. Ta se kuća nalazila u blizini crkve sv. Marka. U tom je novom stanu koje je možda pripadao hrvatskoj bratovštini sv. Jeronima, nekoliko dana prije svoje smrti Katarina napravila oporuku. Kraljicu su talijanska javnost i Rimljani jako poštovali suosjećajući sa njezinom nesretnom sudbinom. Katarina u svim teškim trenucima nije gubila kraljevsko dostojanstvo ponašajući se uvijek u skladu s položajem. Bila je duhom snažna osoba koja je znala šta radi. Njena nastojanja su bila jasna i kroz 12 godina boravljenja u Rimu stalno je iščekivala da se prilike u Bosni okrenu na bolje.

Tadašnje križarske vojne – bolje rečeno njihovi pokušaji od vojni – trebale su osloboditi njeno kraljevstvo. Iste se nikada nisu ostvarile premda su pape Pavao II. i Sikst IV. u razdoblju od 1464. do 1484. godine umnogome radili oko tog pitanja.

Kada je Katarina teško oboljela – na dodatno pogoršanje njenog zdravstvenog stanja nedvojbeno je snažno utjecalo i saznanje da su joj djeca prevedena na islam. Za nju je to bio snažan šok. Kao zakonita predstavnica bosanskog kraljevstva, odlučila je oporučno ostaviti svoje želje i odredbe o kraljevstvu te naslijeđu. To je bilo 20. listopada 1478. godine. Tog dana pozvala je svećenika splitske biskupije Antu Jurinu, da napiše njezinu poruku – testament po zakonskim propisima. Sastavljanju poruke bilo je nazočno sedam svjedoka. Jedan od njih bio je Jakov Marinov, arhiđakon na otoku Rabu, a ostali svjedoci bili su franjevci iz samostana Aracoeli.

U svojoj oporuci kraljica Katarina je u prvom redu izrazila volju da se pokopa u rimskoj crkvi Aracoeli. Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima ostavila je sve ostale stvari iz svoje kapelice te u njeno ime neke darove slugama i dvorjanima. Zanimljivo je da je mač Stjepana Tomaša koji je ostavila sinu Vladislavu pod uvjetom da pređe na kršćanstvo, oporučno u slučaju suprotnog namijenila Balši, sinu njezina brata Vladislava. Na kraju je sve relikvije koje je posjedovala ostavila crkvi sv. Katarine u Jajcu.

Na završetku je kardinal Borđa (Borgia) na njezinu molbu predao oporuku zajedno s mačem Papi i kardinalskom zboru kako bi ostali trajno sačuvani. Oporuka je do danas sačuvana u Vatikanskom arhivu. Kraljica Katarina je baštinicima kraljevstva Bosne  imenovala papu Siksta IV. i njegove nasljednike. Pet dana kasnije, nakon što je sročila oporuku, kraljica Katarina je preminula. Bilo je to 25. listopada 1478. godine.

U Franjevačkom martirologiju i Biblioheca sanctorum zapisana je kao blaženica. U svom narodu nikada nije zaboravljena te se do danas poštuje kao zaštitnica naših krajeva i žena koja je živjela uzornim životom. Taj narod je najvećim dijelom kršćanski odnosno katolički puk Bosne i Hercegovine koji se vremenom kroz naredna stoljeća, bez propitivanja i unutarnje sumnje u korijene, uglavnom vratio drevnom nazivu Hrvati.

Danas, kao znak poštovanja, spomena na njenu žrtvu ali i nesretnu sudbinu zemlje, žene u središnjoj Bosni tradicionalno nose crninu, od gradova Jajca do Fojnice i Kraljeve Sutjeske.

Autor: Matej Škarica

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Pokolj hrvatskih vojnika u Odesi – Grozote Odese

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska povijest je magla, gusta magla da bi se skrivala od hrvatskog naroda brojna slavna ali i vrlo tragična događanja, koja se jednostavno nisu smjela znati – radi političke koncepcije suživota na ovim balkanskim vjetrometinama koju je nametnula velikosrpska koncepcija vlasti. Kroz obje Jugoslavije nije se smjelo znati ni što je u hrvatskoj povijesti Gvozdansko, junaštvo bez premca dotad nezabilježeno u svjetskoj historiografiji, nije se smjelo znati ni o Jurišiću tadanjem hrvatskom Leonidi, i jednom od najvećih junaka u svjetskoj povijesti, i brojna druga slavna povijesna događanja koja oslikavaju hrvatski narod kao jedan od najherojskijih naroda u svijetu uopoće.

Ali nažalost, ne samo da su prešućivani slavni događaji, već su jednako tako prešućivani i tragični događaji, jer bi dali potpuno drugu – vrlo ružnu sliku o nekim južnoslavnskim narodima, jer je ta ružna slika rezervirana samo za Hrvate, a ne za druge narode na Balkanu. Nažalost, ni mlada hrvatska država RH, ne trudi se gotovo nikako da se ta slavna i tragična povijest zapamti i da bude dostupna cijelome narodu, ali i svjetskim povjesničarima. To je prepušteno samo pojedincima da tu i tamo o tome napišu koji članak.

Godine 1916. na istočnim frontovima pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, počelo se novačiti hrvatske domobrane iz ruskog zarobljeništva (što nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim pravom), kako bi stvorili neku jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu. Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne srpskim imenom i znakovljem, čemu su se protivili srpski časnici. U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je pokolj prvih 18 dragovoljaca u listopadu 1916. godine. Dovoljni sami sebi, Srbi, ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: Dragovoljci-časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. »silovoljaca«. Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju.

Tako su još tijekom 1916. i 1917. godine Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu da pristupe jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce) i ponižavanjem mrtvih tijela (bacanjem istih u more).

Prema podacima dr. Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbi i ruski Kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Točan broj nikada se neće saznati, a prema tim izvorima on se kreće i do nekoliko tisuća hrvatskih vojnika i časnika koje su Srbi i ruski Kozaci na razne načine pobili i bacili u Crno more.

Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji pod srbijanskim insignijama, šajkače, kokarde i sl. Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, tzv. jugoslavenska legija je bila i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se u njoj tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi.

Već prije toga su Srbi brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im djelove tijela Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese koji je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih Hrvata, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili: “To su Hrvati, pa ne morate znati”. Dr Aleksandar Horvat, predsjednik Čiste stranke prava, doznavši o odeskim grozotama, reagirao je 6. srpnja 1918. u Hrvatskome državnom saboru interpelacijom naslova – Grozote u Odesi.

Tom prilikom mu, u tadanjem Hrvatskom saboru, nitko nije povjerovao u istinitost tih događanja, a kamoli da su iz svega toga izvukli neku pouku. Događanja u Odesi bila su prvi i vrlo uvjerljivi dokaz što se Hrvatima piše ako uđu u zajedničku tvorevinu – Jugoslaviju.

O tome je Miroslav Krleža pisao:

“U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici.”

Gotovo cjelokupna povijest dvadesetog stoljeća (od 1916. do 1995. g.) bila je u znaku masovnog stradanja Hrvata po uzoru na prva odeska masovna stradanja 1916. i 1917. g.

Pouke svega toga ni do dan danas nisu sjele u glave i srca mnogih ljudi u Hrvatskoj, a poglavito ne u glave nekih političara. Ne smijemo zatvoriti svoju knjigu povijesti da bismo znali voditi svoj narod u budućnosti. Vuk nije kriv što je zaklao ovce, već pastir koji ih nije čuvao. Permanentna komponenta hrvatske politike je – politička naivnost sve do dana danas. A dobri politički pastiri u hrvatskom narodu vrlo rijetko se rađaju da bi ga mogli voditi u slobodi i dostojanstvu.

Nikada ne zaboravljajmo povijest jer je najveća učiteljica života, a posebno malim narodima. Događaji u Odesi iz 1916. i 1917. g. moraju nam uvijek biti pred očima kao opomena da se čuvamo i u budućnosti. Povijest se često puta – ponavlja. Povijest i patnja nas uče cijeniti slobodu.

Ništa nije sažalnije vidjeti do li političara kad izgubi političku moć,
a toga nije svjestan. Političari za razliku od umjetnika,
uglavnom spadaju u – zaboravnu kategoriju.

Mile Prpa/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

18. listopada 1991. – Masakr u Lovasu

Objavljeno

na

Objavio

Nismo znali kamo idemo i na što nas tjeraju. Kada smo došli na minsko polje natjerali su nas da se primimo za ruke, raširimo i da pješice krenemo kroz polje. Ubrzo smo naletjeli na mine. Znali smo da smo osuđeni na smrt.

Tako je strašni 18. listopada 1991. opisala jedna od žrtava masakra nad civilima koji se dogodio u minskom polju nedaleko od sela Lovas u Vukovarsko srijemskoj županiji.

Srpske postrojbe natjerale su 51 Hrvata u polje djeteline puno mina. Kada je pod tijelom jednog od mještana eksplodirala ubojita naprava, vojnici su istodobno otvorili vatru na nesretnu skupinu ljudi.

Ubili su 21 čovjeka a 14 ranili. Crne brojke bile bi još crnje da u međuvremenu na mjesto zločina nije došao jedan časnik JNA i zaustavio akciju paravojnih snaga JNA i tako spasio preostalih 30 života.

Lovas je privremeno okupiran tjedan dana prije brutalnog masakra, a povod je bila dezinformacija da se u selu nalazi između 300 i 400 pripadnika Zbora narodne garde.

Čim su četničke postrojbe Dušan Silni i Beli Orlovi ušli u Lovas odmah su ubili 23 mještana. Radi raspoznavanja naredili su Hrvatima da na ruci nose bijele vrpce a na kuće da izvjese bijele plahte.

Dok je trajala okupacija, zvjerski su pendrecima, šipkama, kabelima i raznim spravama mučili one koje su zatekli. Uništavali su i pljačkali imovinu Hrvata i nesrba. Katoličku crkvu svetog Mihaela zapalili su i potpuno uništili, kao i kapelicu na mjesnom groblju. Sudbinu Lovasa dijelio je i obližnji Opatovac.

Kada su se za vrijeme mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja ljudi onamo počeli vraćati, iz masovne grobnice ekshumirano je 68 tijela i još 10 iz pojedinačnih grobnih mjesta.

U Beogradu su 2012. nakon višegodišnjeg suđenja za zločine u Lovasu optuženima izrečene presude od 4 do 20 godina zatvora.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari