Pratite nas

Povijesnice

Životni put posljednje bosanske kraljice Katarine i sudbina Bosne u godinama pred konačni pad pod Turke

Objavljeno

na

Teško dostupna Bosna, mala planinska kraljevina Rama i primorju okrenuta Hercegovina su sredinom XV. stoljeća u europskim okvirima nesumnjivo bila slabo poželjna mjesta za život i razvoj – kako pojedinca, tako i društvene zajednice. Vrlo je važno navesti kakvo je bilo opće ozračje u to doba, kakve su bile političke prilike te kakav je bio način života običnog, takoreći prosječnog čovjeka iz puka, rastrganog između lokalno-velikaških težnji za novcem, moću i raznolikim bogatstvima uz prateću svakodnevicu protkanu neimaštinom. U nasilnom svijetu obilježenom strogim političkim ili crkvenim pravilima, velikaškm nadmetanjima i borbama za prevlast općenito su žene u takvim prilikama i na takvoj društvenoj sceni rijetko dolazile u prvi plan ili uopće u značajniji plan pozornosti. Muškarci su bili ti koji vode glavnu riječ, i to vrlo često proračunati, grubi, krajnje ambiciozni, nerijetko teško zasitni i društveno nametljivi.

Za mladu Katarinu Kosača zacijelo je bilo teško odrastati u takvom okružju, a kamoli kasnije biti žena kralja zemlje u nevolji, odgajati djecu u takvim napetim i stresnim vremenima. Iako je Katarina imala vrlo bitnu podršku i zaštitu svoje velikaške obitelji, u tom pogledu vrlo je važna, gotovo ključna uloga njenog oca – vojvode Stjepana Vukčića Kosače. Pod njegovim velikim utjecajem nesumnjivo se mlada Katarina jednim znatnim dijelom razvila u onakvu osobu kakvu je poznamo kroz rijetke povijesne spise ili čvrsto utemeljene narodne pripovijesti. I to je u ovom slučaju razmatranja vrlo važno.

[ad id=”68099″]

Stoga, kroz kronološki osvrt i podrobno objašnjenje valja obratit pozornost na pojedine izdvojene dijelove priče.  To vrijeme bilo je davno ali su prostori na kojima su sudionici živili i djelovali ostali manje-više isti. Prostori su to naše Hercegovine na jugu i Bosne na sjeveru. Između je Rama u kojoj postoji pripovijest da ja tamo rado navraćala i kraljica Katarina.

Godine 1424. u Blagaju iznad Bune, lijeve pritoke silne rijeke Neretve, rođena je Katarina, kći Stjepana Vukčića Kosače. Majka joj je bila Jelena, kći Balše III. Katarina je rasla je u domu svojih roditelja, kretala se po dvorovima, dobrim kućama, ljetnikovcima, bila kod dobrih obitelji. Odgajana je s pažnjom koja i priliči jednoj pripadnici visokog roda ali i s nezanemarivom čvrstinom. Njezin otac Sjepan ili Stipan prvo je bio uvažen suradnik strica Sandalja Hranića. Kad je 1435. godine Sandalj umro, Stjepan je na upravu dobio njegove posjede. Tih posjeda bilo je dosta i njima je valjalo pažljivo upravljati.

Katarina je u tim obvezama pratila svoga oca i sve više uživala veliki ugled u društvu. S vremenom je sve više dolazila u doticaj s pukom koji je u najvećoj mjeri bio bogobojazan, skroman i siromašan ali i poprilično neuk. Katarina nije bježala od običnih ljudi i naroda. Rado se družila s ženama iz okolnih mjesta, slušala o narodnim običajima te pokušavala prenijeti i nešto lijepo iz svog života na njihove. U Bosni se stanje, sve više pogoršavalo. Politička neizvjesnost bila je sve veća, a vanjske sile kao i prije petljale su se izravno u izbor vladara nastojeći se time što bolje učvrstiti na tlu Bosne i Hercegovine.

U to doba Bosnom je vladao kralj Stjepan Tomaš (1443. – 1461.). Tomaš je bio na čelu političke skupine koja je bila za borbu protiv nadirućih Turaka – Osmanlija. Papa Eugen IV. dana 29. travnja 1445. Stjepana je proglasio zakonitim kraljem Bosne. Time je dobio i dodatnu potvrdu kako je on zakoniti kralj Bosne. No poteškoća u zemlji je bilo mnogo. Kako bi se učvrstio na prijestolju, Tomaš se sprijateljio s velikašem Stjepanom Vukčićom  Kosačom koji je vladao u Humu, Neretvi, dijelovima Primorja te dalje, prema istočnim područjima. Vukčić je u to doba imao kćer Katarinu spremnu za udaju. Stjepan tako odluči da će se vjenčati s Katarinom. Vjenčanje je obavljeno u svibnju 1446., po svoj prilici na svetkovinu Uzašašća koje se te godine slavilo 26. svibnja. Katarina je ovim vjenčanjem postala bosanska kraljica. Treba naglasiti da je prva žena kralja Stjepana Tomaša bila Vojača, pučanka i patarenka, po nekim navodima porijeklom iz Rame. Papa nije priznavao taj brak obavljen po običaju zabranjene Crkve bosanske. Vojaču potom iz političkih interesa ali i očitog stalnog pritiska katoličke Crkve napušta Stjepan Tomaš. Iz navedenog braka rodio im se sin i budući kralj Stjepan Tomašević – posljednji od loze Kotromanića.

katarina kosačaZa Katarinin vjerski odgoj brinuli su se franjevci koji su prije u Bosnu dovedeni kako bi uveli reda među tamošnjim vjerničkim pukom ali i borili se protiv očito postojećeg i ne baš tako lako iskorjenjivog krivovjerja. Oni su se već otprije iskazali kao radišni i redovnici vrlo bliski puku. Po Bosni te nešto manje po Humskoj zemlji utemeljili su ili obnovili brojne crkve i samostane. Zastupljeniji su dakle po unutrašnjosti negoli u Hercegovini i Primorju. Puk je tamo potrebitiji, a to je jedan i od glavnih razloga. Tako su primjerice i u Rami utemeljili samostan vjeruje se negdje sredinom XV. stoljeća, a kako bi u toj maloj ali strateški bitnoj regiji na razmeđi između dva snažna politička utjecaja, služio svim kršćanima kao čvrsta podrška, mjesto molitve, zaklon kao i oslonac. Malo iza vjenčanja, spomenuti papa Eugen, 18. lipnja 1446. dao joj je dozvolu da može sebi izabrati dva kapelana među bosanskim franjevcima. Za uzvrat Katarina je odlučila da pomaže djelovanje franjevaca u Bosni, što i čini.

Podiže tako crkve Presvetog trojstva u Vrilima i sv. Katarine u Jajcu. Katarina je u braku sa Stjepanom Tomašom imala dvoje djece, Sigismunda i Katarinu. Muž Stjepan Tomaš umro je 1461. godine. Smatra se da je ubijen od strane svoga izvanbračnog sina Stjepana i brata Radivoja. Katarina tako ostade udovica, a kraljevstvo zapade u još goru poziciju nego što je bila.

Novi bosanski kralj Stjepan Tomašević 1461. – 1463., čim je došao na prijestolje iza pokojnog oca Stjepana Tomaša, priznao je Katarinu kraljicom majkom te je ona tako i dalje ostala na bosanskom kraljevskom dvoru sa svim pripadnim počastima. Taj čin novog kralja Katarinin otac herceg Stjepan Kosača uvelike je cijenio. Tako bosanski kralj nije imao poteškoća od strane ponekad u odlukama nepredvidivog Kosače da i službeno bude priznat kraljem. Tako i bi. Tomašević je bio prvi i posljednji kralj koji se okrunio pod pristankom Svete Stolice tj. legatima pape Pija II. Svakako, Tomašević se uzdao u jasnu pomoć Svete Stolice i ugarsko-hrvatskog kralja Matije (Matijaša) Korvina u sve zahtjevnijoj borbi protiv agresorskih Turaka. No iako obećana, očekivana pomoć nije stigla na vrijeme. Naime tek godinu poslije pada Bosne, kralj Matija Korvin krenuo je s vojskom u pomoć Bosni. Matija Korvin bio je sin Janka Hunyada koji se već otprije uspješno borio s Turcima pružajući otpor njihovoj ekspanziji i sve jačoj agresiji s istoka. Iz Slavonije preko Save bosanskim gradovima dolazi u više navrata vojno-opskrbna pomoć u vidu oružja i ljudstva ali sve je manje uspjeha u trajnijem zaustavljanju turskih četa koje su se već stabilizirale, posebice oko područja Travnika i Vrhbosne.

Na saboru u Pešti 24. siječnja 1458. godine Matija Korvin jednoglasno je izbaran za ugraskog i hrvatskog kralja. Tada mu je bilo 18 godina. Za glavnog savjetnika izabrao je tada Ivana Viteza, rodom Hrvata. Njegova vladavina obilježena je brojnim ratnim poduhvatima. Kako navode kronike tog vremena, zbog svojeg samovoljnog vladanja Korvin stječe mnoge neprijatelje, među kojima bijahu: palatin Ladislav Gorjanski te hrvatski banovi Ivan Vitovec i Nikola Iločki. Ova dvojica ponudiše čak prijestolje njemačkom caru Fridrihu III., koji je u zalogu još uvijek držao krunu sv. Stjepana i nekoliko gradova u zapadnoj Ugarskoj. Fridrih se 4. ožujka 1459. dade po nadbiskupu iz Salzburga okruniti za ugarsko-hrvatskog kralja. Zbog toga nastade 1459. godine pravi građanski rat, za kojega su u Hrvatskoj stradali gradovi Samobor, Jastrebarsko, Kalnik, Steničnjak, Hresno i Susjedgrad. Od toga rata korist izvuče turski sultan Muhamed II. koji 20. lipnja 1459. zauze Smederevo te bivšu despotovinu Srbiju pretvori u turski pašaluk.

U međuvremenu, Turci u jednom od svojih silovitih naleta prodiru ponovno u Bosnu. U proljeće 1463. osvajaju veliki dio Bosne. Njihov ofenzivni klin u središnju Bosnu bivao je sve izraženiji, a za sobom su odvodili mnoštvo stanovištva koje su poslije pretvarali u roblje vodeći ih daleko na Istok. Kršćanske mladiće prevodili su na islam i pretvarali u janjičare – elitne vojnike Osmanskog Carstva, a tako je završilo na desetine tisuća mladih ljudi iz Hrvatske, Slavonije, Bosne, Srbije i drugih kršćanskih zemalja balkanskog poluotoka. Turski uspjeh bivao je potpomognut i domaćom velikaškom neslogom, činovima prelaska na drugu stranu, kao i nedostatkom jedinstvene obrambene lige sa kršćanskog europskog zapada. Stanje u Bosni sve je više išlo i na štetu hrvatskih zemalja okruženja. Hrvatski banovi i knezovi davno su, još od krvave bitke na Krbavskom polju, uvidjeli krajnje razmjere turske opasnosti ali su dobrim dijelom bili prepušteni sami sebi u borbi protiv moćnijeg neprijatelja koji je s ultimativnim cilljem prodora prema Beču i Rimu uporno napadao pod zastavom polumjeseca. Kod Jajca tako, u lipnju preteške i tjeskobne 1463. godine, Osmanlije pogubiše bosanskog kralja Stjepana Tomaševića iako im se on prvotno predao.

U ropstvo potom odvedoše Katarinine dvoje nejake djece. Katarina je izgleda u tom trenutku bila u posjeti bratu Vladislavu, izbjegavši stoga sličnu sudbinu. Vladislav je sve više sudjelovao u borbi protiv Turaka, pokušavajući suzbiti njhove učestale upade na područje Središnje Bosne kao i Sjeverne Hercegovine. Bori se kao saveznik ugarsko-hrvatskog kralja Matijaša, a on mu za ratne zasluge daruje pojedine (sada) granične gradove, kao što je Prozor s pripadnom tvrđavom na uzvišenju.

Dana 22. svibnja 1466. godine umire u gradu Novom (današnji Herceg Novi) herceg Stjepan Vukčić Kosača, navodno, okružen svojim vjernim patarenima (zapravao zabranjenom crkvom bosanskih krstjana) koji su još odolijevali vjerskim pritiscima sa Zapada. Posljednje godine života proveo je u upitnom dokazivanju katoličkog pravovjerja i borbi za komadiće Humske zemlje koji su se još mogli spasiti od turske invazije. Šalje molbe i zahtjeve prema Mlečanima, ugarskom kralju Matiji Korvinu, pripadnicima hrvatskog plemstva i banu utvrde Klisa – Pavla koji mu na kraju, nakon što je dobio novac (3 000 dukata za vojnu pomoć) uz prijevaru odbija pomoći.

Herceg čak i zamoljava sada sveprisutne Turke da se na njega ne obore – …jer nije ni kriv ni dužan! Unatoč svemu navedenom ostao je Kosača poprilično silan i nepopustljiv u mnogim svojim uvjerenjima i stavovima. Smatra se da je do kraja ostao vrlo naklon toj bogumilskoj sljedbi, puštajući brojne krivovjerce da obitavaju na njegovoj zemlji, a nakon što ih je kralj Stjepan Tomaš na papin zahtjev u tisućama protjerao iz Bosne.

Nedugo nakon što su Turci osvojili Bosnu, Katarina se spašava ropstva bijegom u Dubrovnik tj. tadašnju slobodnu Dubrovačku Republiku. Gostoprimstvom dubrovačke vlastele i Senata boravi jedno vrijeme na otoku Lopudu u nadi da će se promijeniti novonastalo loše stanje u Bosni. Sa sobom je tako ponijela i neke dragocjenosti sa dvora uključujući i pojedine predmete koji su je vezivali za obitelj. Tako čak sa sobom nosi i mač kralja Stjepana Tomaša. Mač je ostavila vlasti u Dubrovniku s namjerom da ga predaju njezinu sinu Sigismundu ako se uspje osloboditi turskog ropstva.

U strahu od turske odmazde Dubrovačka Republika uskoro otkazuje gostoprimstvo kraljici Katarini te vjerojatno nerado, uz nelagodu ali vjerojatno s vrlo lijepim načinom saopćava Katarini da treba da napusti grad i otplovi u Rim. Katarina se uskoro ukrcava na brod te kao izbjeglica i žena visokog roda u nevolji, stiže na strano talijansko kopno. Dočekuju je tamo srdačno, a papa je vjerojatno bio dobro upoznat s njenim osobnim stanjem kao i sve gorim općim prilikama u Bosni. Katarina ubrzo dolazi u Rim.

Prije pada Bosne papa Pio II. (1458. – 1464.) nagovarao je kršćanske vladare da zajedničkim snagama protjeraju Turke iz Europe. Pad Bosne i umorstvo njezina kralja bio je novi poziv na uzbunu. Konkretno, papa Pio je 21. listopada 1463. kršćanskom svijetu najavio kako odlučuje biti na čelu vojske protiv Turaka pozivajući križare da se u lipnju 1464. nađu u gradu Anconi. Zamislimo tu čudesnu i neobičnu scenu skupa gorljivih branitelja vjere i opstojnosti kršćanske Europe doba. Ponovno su na obzoru neke nove križarske oslobodilačke vojske ali sada ipak pod jednim nevidljivim velom sumnje u opći uspjeh. Jer valja naglasiti kako to nije doba prije nekih 250 ili 300 godina kada su se takvi poduhvati mogli odvijati sa složnošću širokih masa, suglasnošću zapadnih feudalaca, plemićkih kuća i crkvenih vjerodostojnika. No unatoč svim tim činjenicama i preduvjetima nekako je krenulo. Papa 12. kolovoza iste godine s pratnjom stiže u Anconu. Iščekujući kršćansku vojsku umire tri dana poslije.

Katarina je puno nade polagala u spomenuta nastojanja pape Pija II.. Stoga je pohitala u Rim da svojom nazočnošću i zagovorom pospješi oslobođenje svoje zemlje. Oko 1465. godine kraljica Katarina trajno se nastanjuje u Rimu gdje do kraja života aktivno sudjeluje u pokušajima organiziranja protu-turske vojne te oslobođenja Bosne. S njom je u Rim stiglo i nekoliko njenih dvorjana – Jure i Abraham i dvorkinje – spominje se Paula, Jelena i Mara, tamo uspostavljajući neku vrstu dvora.  Upravitelj njenog dvora bio je Radič Klešić Ivanov, a dvorjanici su bili Jure Žubranić Nikolin i Abraham Radič. U Rimu je Katarina dobivala izdašnu pomoć od Pape da bi mogla pristojno živjeti prema svom kraljevskom dostojanstvu. Ta pomoć išla je na račun križarskih vojni protiv Turaka. Njezina mjesečna pomoć iznosila je tako 100 dukata, a uz to joj je darovano i nekoliko godina mjesečnih 20 dukata za stan. Njezin stan nalazio se u Rimu u iznajmljenoj kući rimskog građanina Jakova Mentebona kojemu je plaćala mjesečnu najamninu.

Papinski ured za križarske vojne odlučio je 23. ožujka 1468. da će plaćati najamninu. U toj kući Katarina je ostala do 1. listopada 1469. godine. Potom je prešla u drugu kuću u kojoj je ostala do svoje smrti. Ta se kuća nalazila u blizini crkve sv. Marka. U tom je novom stanu koje je možda pripadao hrvatskoj bratovštini sv. Jeronima, nekoliko dana prije svoje smrti Katarina napravila oporuku. Kraljicu su talijanska javnost i Rimljani jako poštovali suosjećajući sa njezinom nesretnom sudbinom. Katarina u svim teškim trenucima nije gubila kraljevsko dostojanstvo ponašajući se uvijek u skladu s položajem. Bila je duhom snažna osoba koja je znala šta radi. Njena nastojanja su bila jasna i kroz 12 godina boravljenja u Rimu stalno je iščekivala da se prilike u Bosni okrenu na bolje.

Tadašnje križarske vojne – bolje rečeno njihovi pokušaji od vojni – trebale su osloboditi njeno kraljevstvo. Iste se nikada nisu ostvarile premda su pape Pavao II. i Sikst IV. u razdoblju od 1464. do 1484. godine umnogome radili oko tog pitanja.

Kada je Katarina teško oboljela – na dodatno pogoršanje njenog zdravstvenog stanja nedvojbeno je snažno utjecalo i saznanje da su joj djeca prevedena na islam. Za nju je to bio snažan šok. Kao zakonita predstavnica bosanskog kraljevstva, odlučila je oporučno ostaviti svoje želje i odredbe o kraljevstvu te naslijeđu. To je bilo 20. listopada 1478. godine. Tog dana pozvala je svećenika splitske biskupije Antu Jurinu, da napiše njezinu poruku – testament po zakonskim propisima. Sastavljanju poruke bilo je nazočno sedam svjedoka. Jedan od njih bio je Jakov Marinov, arhiđakon na otoku Rabu, a ostali svjedoci bili su franjevci iz samostana Aracoeli.

U svojoj oporuci kraljica Katarina je u prvom redu izrazila volju da se pokopa u rimskoj crkvi Aracoeli. Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima ostavila je sve ostale stvari iz svoje kapelice te u njeno ime neke darove slugama i dvorjanima. Zanimljivo je da je mač Stjepana Tomaša koji je ostavila sinu Vladislavu pod uvjetom da pređe na kršćanstvo, oporučno u slučaju suprotnog namijenila Balši, sinu njezina brata Vladislava. Na kraju je sve relikvije koje je posjedovala ostavila crkvi sv. Katarine u Jajcu.

Na završetku je kardinal Borđa (Borgia) na njezinu molbu predao oporuku zajedno s mačem Papi i kardinalskom zboru kako bi ostali trajno sačuvani. Oporuka je do danas sačuvana u Vatikanskom arhivu. Kraljica Katarina je baštinicima kraljevstva Bosne  imenovala papu Siksta IV. i njegove nasljednike. Pet dana kasnije, nakon što je sročila oporuku, kraljica Katarina je preminula. Bilo je to 25. listopada 1478. godine.

U Franjevačkom martirologiju i Biblioheca sanctorum zapisana je kao blaženica. U svom narodu nikada nije zaboravljena te se do danas poštuje kao zaštitnica naših krajeva i žena koja je živjela uzornim životom. Taj narod je najvećim dijelom kršćanski odnosno katolički puk Bosne i Hercegovine koji se vremenom kroz naredna stoljeća, bez propitivanja i unutarnje sumnje u korijene, uglavnom vratio drevnom nazivu Hrvati.

Danas, kao znak poštovanja, spomena na njenu žrtvu ali i nesretnu sudbinu zemlje, žene u središnjoj Bosni tradicionalno nose crninu, od gradova Jajca do Fojnice i Kraljeve Sutjeske.

Autor: Matej Škarica

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Govor prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana pred općom skupštinom UN-a 22. svibnja 1992.

Objavljeno

na

Objavio

U povodu primitka Republike Hrvatske u punopravno članstvo UN-a, predsjednik Republike Hrvatske održao je 22. svibnja 1992. godine pred Općom skupštinom ove međunarodne organizacije sljedeći govor:

“Gospodine predsjedniče,
Vaše ekselencije,
dame i gospodo!

U ukupnoj povijesti razvitka i međunarodnog položaja jednoga naroda ne može biti važnijeg događaja od priznanja njegove samostalnosti i suverenosti, i njegova primanja u svjetsku zajednicu ravnopravnih i neovisnih država, kakva je u naše doba Organizacija ujedinjenih naroda.

Stoga mi dopustite da u ime hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske izrazim najdublju zahvalnost za primanje u OUN:

– glavnom tajniku OUN-a g. Boutros Boutros-Ghali-ju;
– predsjedniku Vijeća sigurnosti g. Peteru Hohenfellneru i svim njegovim članovima koji su Rezolucijom 753 (1992.) jednoglasno preporučili primanje Republike Hrvatske u članstvo UN-a;

– i na kraju osobito predsjedniku ovog 46. zasjedanja Glavne skupštine, g. Samir S. Shihabi-ju, i svim sudionicima ove plenarne sjednice, koji su nam današnjom odlukom o primanju iskazali čast i povjerenje koje je Hrvatska jamačno zaslužila i koja će nastojati u potpunosti opravdati.

Ekselencijo,
štovani predstavnici slobodnih zemalja svijeta!

Današnjim danom Hrvatska je zadobila svoj međunarodni legitimitet. Njezina zastava, koja je svetost svakom hrvatskom čovjeku, jer je zbog nje bio osuđivan i proganjan u tuđinu, vijorit će se odsada slobodno pred zgradom OUN-a, i svuda po svijetu, s posvetom i međunarodnoga priznanja.

Hrvatski narod jedan je od najstarijih naroda sadašnje Europe. On ima pisane dokumente i biljege o svojoj nacionalnoj državnoj samobitnosti, te o pripadnosti zapadnoeuropskoj civilizaciji, od sedmoga stoljeća (n. e.) pa nadalje, u kamenu i na pergameni, u književnosti i umjetnosti, i što je najvažnije u svom duhovnom biću.

Hrvatski narod može biti ponosan na svoj udjel u duhovnoj i tvarnoj kulturnoj baštini čovječanstva. Uzgred nije slučajno što je njezin mali dio nazočan i ovdje. Ulaz kojim prolazimo u dvoranu glavne skupštine Ujedinjenih naroda napravljen je od mramora s hrvatskog otoka Brača.

U mojoj se domovini taj kamen smatra simbolom hrvatske opstojnosti. U njemu su se ogledali, tijekom mnogih stoljeća, svojim umjetničkim djelima, najveći hrvatski kipari, a među njima i Antun Augustinčić čija se konjanička figura, “Spomenik mira”, nalazi u parku iza ove iste palače Ujedinjenih naroda.

Od desetog do dvanaestog stoljeća Hrvati imaju svoje samostalno kraljevstvo pod narodnim vladarima. Povijesne mijene i nezavidan geopolitički položaj njihove zemlje – na razlučnici civilizacija zapadne i istočne Europe – uvjetovali su da poslije toga, od XII. do XX. st. (do 1918.) budu u zajednici s ugarskom i habsburškom krunom.

Međutim, kako u toj, tako i u kasnijoj jugoslavenskoj višenacionalnoj državnoj zajednici, hrvatski je narod sačuvao svoju samobitnost – o čemu posebno svjedoči slavna Dubrovačka Republika – težeći neprekidno punoj samostalnosti i suverenosti.

Taj najviši cilj, ostvarenju kojega žudi svako narodno biće, od trenutka kad u svom razvitku dostigne stupanj posebne nacionalne, političko-kulturne samosvijesti, i kad mu to međunarodne okolnosti dopuštaju, hrvatski je narod – kao i mnogi drugi manji narodi – ostvario u današnje doba. To je naime doba u kojemu čovječanstvo, zbog znanstveno-tehnološke (stvaralačke ali i razorne) svemoći, doživljava dosada najviši stupanj civilizacije (kulturne, gospodarske, tehničke, prometne, informatičke) integracije, ali istodobno i nacionalne individualizacije.

U prožimanju ovih, u biti suprotnih tendencija čovječanstvo teži stvaranju jedinstvene svjetske zajednice, kao uređenoga međunarodnog poretka samostalnih suverenih država, nastalih na opće prihvaćenim načelima o pravu naroda na samoodređenje i slobodu.

No, hrvatski narod nije ostvario svoju samostalnost i suverenost u sklopu samo ovakvih općih tendencija, već i pod posebno teškim okolnostima sloma totalitarističkoga socijalističkog sustava u Europi i raspada višenacionalne jugoslavenske državne zajednice. Hrvatska je nakon uspostave demokratskog poretka i proglašenja samostalnosti plebiscitarno izraženom voljom naroda, morala podnijeti teške žrtve za očuvanje svoje suverenosti.

Hrvatskoj je bio nametnut rat jugo-komunističke armije i srpskog imperijalizma za restauraciju komunizma i osvajanje hrvatskih područja. U tom ratu, u kojem se hrvatski narod našao goloruk naspram tehnički nadmoćne oružane sile JA, Hrvatska je, obranivši svoju slobodu i demokraciju, stekla i međunarodno priznanje na putu u punopravno članstvo u KESS-u i u OUN-a. Taj rat, međutim, još nije posve okončan, osobito stoga što su ga izazivači proširili i na susjednu Bosnu i Hercegovinu, usprkos angažiranju EZ-a i Vijeća sigurnosti OUN-a.

Užasne su posljedice toga barbarskog rata na kraju XX. stoljeća. U Hrvatskoj je poginulo i ranjeno tridesetak tisuća ljudi, pretežito građanskih osoba i potpuno su razorena mnoga naselja i čitavi gradovi, uništeno nekoliko stotina povijesnih spomenika, gospodarskih, crkvenih, zdravstvenih i školskih objekata.

Dimenzije stradanja civilnog pučanstva u ovom agresivnom ratu protiv Hrvatske očituju se u činjenici da je u Hrvatskoj prognano ili izbjeglo iz svojih ognjišta više od šesto tisuća ljudi, nemoćnih staraca, žena i djece. A povrh toga oko četvrt milijuna ljudi izbjeglo je iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku.

Zbrinjavanje prognanih i izbjeglih ljudi nadilazi mogućnosti ratom iscrpljene Hrvatske. Stotine tisuća ugroženih ljudi očekuje pomoć međunarodne zajednice. Osim toga, Hrvatska apelira na najviša tijela svjetske organizacije, da zajedno s EZ-om i KESS-om, poduzmu odlučnije i djelotvornije korake radi neodložnog okončanja rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, radi uspostave mira i stabilnog međunarodnog poretka u ovom dijelu svijeta.
Ekselencijo,
dame i gospodo!

Članstvo u Ujedinjenim narodima kruna je međunarodne potvrde suverene državnosti Republike Hrvatske. Međutim, mi smo duboko svjesni odgovornosti koju tim članstvom preuzimamo.

Čast mi je s ovom mjesta svečano izjaviti da Republika Hrvatska u svemu prihvaća Povelju Ujedinjenih naroda, te da će biti privržena načelima te Povelje i vladavine međunarodnog prava, na temelju kojih je Hrvatska izvojštila svoje međunarodno priznanje.

Hrvatska će odsada, kao punopravni član Ujedinjenih naroda, moći uživati veću podršku svjetske organizacije u naporima za mirno rješenje krize na tlu bivše Jugoslavije, na načelima Povelje UN-a, za uspjeh Mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, za rješavanje spomenutog problema izbjeglica, za poticanje gospodarskog razvitka.

Republika Hrvatska prihvaća načelo po kojem međunarodna zajednica ima pravo posredovanja u slučajevima kršenja osnovnih ljudskih prava i etničkih prava, ugrožavanja mira, ili ekološke stabilnosti naše planete.

Hrvatska je prihvatila završne dokumente Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji, a također i načela na kojima djeluje Mirovna konferencija u Bruxelles-u, za rješenje jugoslavenske krize i odnosa između država što nastaju na tlu bivše Jugoslavije. Sve to govori jasno da Republika Hrvatska želi biti vjerna načelima na kojima se zasniva Povelja, načelima mira, pravde i međunarodne suradnje bez ikakve diskriminacije. Hrvatska želi biti djelotvorni čimbenik suvremenog međunarodnog poretka koji se izgrađuje na opće prihvaćenim načelima antifašizma i demokracije.

Hrvatski je narod i sam u Drugom svjetskom ratu dao znatan prinos borbi protiv naci-fašizma koji je ugrozio demokratski poredak Europe i svijeta. (S ponosom mogu pripomenuti da sam i sam kao mlad čovjek i sudjelovao u tom ratu protiv fašizma). Hrvatska je, u sastavu bivše državne zajednice, dala i znatan prilog rješavanju problema osamostaljivanja zemalja trećeg svijeta i njihova gospodarskog razvitka. A to je služilo i jačanju uloge Ujedinjenih naroda u hladnoratovskom razdoblju.

Na kraju želio bih, gospodine predsjedniče, dame i gospodo, istaknuti našu čvrstu odlučnost da međunarodno priznatu Republiku Hrvatsku izgrađujemo na načelima otvorenoga, demokratskoga i slobodnoga društva. Želimo da Hrvatska bude, u političkom i gospodarskom smislu, država pravnog poretka i slobodan dom svih njezinih građana.

Hrvatska želi biti otvorena za svestranu suradnju sa svim susjednim i drugim zemljama Europe i svijeta. Hrvatska želi biti oslonac mira i stabilnosti međunarodnoga poretka i dostojan član Ujedinjenih naroda.”

Ujedinjeni narodi, New York City, 22. svibnja, 1992. godine

(Izvor: http://www.tudjman.hr/govori/primanje-republike-hrvatske-u-clanstvo-un; stranica posjećena 22.5.2019.)

Video: HRVATSKI BAND AID, Moja Domovina: https://www.youtube.com/watch?v=xgOnq62rA-4

Priredio: Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Na današnji dan 1992. – Hrvatska postala punopravni član Ujedinjenih naroda

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1992. – Hrvatska postala punopravni član Ujedinjenih naroda

Objavljeno

na

Objavio

22. svibnja 1992. – Hrvatska primljena u punopravno članstvo UN-a

Vijeće sigurnosti prihvatilo je na današnji dan 1992. Rezoluciju broj 753. kojom preporučuje Glavnoj skupštini prijam Republike Hrvatske u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda.

Bio je to velik uspjeh nove države koja je nastala raspadom Jugoslavije i u kratkom vremenu na najvišem mjestu dobila potvrdu državnosti i međunarodni legitimitet.

Na današnji dan 22. svibnja na sjednici Glavne skupštine koju je vodio saudijski veleposlanik Sinan Shihabi, uz buran pljesak nazočnih u Velikoj dvorani, Hrvatska je aklamacijom primljena u članstvo Svjetske organizacije.

Uz Hrvatsku nove su članice postale Slovenija i Bosna i Hercegovina. Hrvatsko izaslanstvo na svečanosti u Ujedinjenim narodima vodio je prvi predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman. Želimo biti oslonac mira i stabilnosti u regiji, rekao je u prigodnom govoru dr Tuđman. Hrvatskoj je nametnut rat srpskog imperijalizma. Obranivši svoju slobodu i demokraciju, Hrvatska je stekla i međunarodno priznanje svijeta.

Prigodnim govorima Svjetskoj su zajednici zahvalili i slovenski predsjednik Milan Kučan te ministar vanjskih poslova BiH Haris Silajdžić. Nakon svečane sjednice glavni tajnik Ujedinjenih naroda Boutros Boutros Ghali poveo je izaslanstva novoprimljenih zemalja do glavnog ulaza u zgradu Ujedinjenih naroda, gdje su na jarbole podignute hrvatska, slovenska i bosanskohercegovačka zastava, prenosi HRT

Boutros Ghali tom je prigodom još jednom naglasio da je članstvo u Svjetskoj organizaciji velika čast, ali i velika obveza. Podizanju zastave prisustvovali su mnogi diplomati i tisuće hrvatskih iseljenika.

Hrvatska trobojnica s povijesnim grbom zavijorila se 22. svibnja 1992. ispred sjedišta Ujedinjenih naroda u New Yorku.
Svečan čin, koji je bio vrhunac u procesu međunarodnog priznavanja Republike Hrvatske, obavio je glavni tajnik Boutros Gali u prisutnosti predsjednika dr. Franje Tuđmana i hrvatskog izaslanstva, piše HRT

Istog su dana u međunarodnu organizaciju primljene i nezavisne republike Slovenija i Bosna i Hercegovina.Prije toga je Generalna skupština aklamacijom primila sve tri države u članstvo Ujedinjenih naroda. Hrvatska je pod svjetski poznatim nazivom “Croatia” dobila stalno mjesto između Obale Bjelokosti, na francuskome Cote d’Ivore, i Republike Cube.

Zahvaljujući veliku priznanju, predsjednik Tuđman je generalnoj skupštini predstavio glavne odrednice hrvatske unutarnje i vanjske politike. Pošto je podsjetio da je hrvatski narod jedna od najstarijih u Europi, dr. Tuđman je mnogim podacima naglasio strahote nametnutog joj rata, koji su “jugokomunistička vojska i srpski imperijalizam”, kako je rekao, vodili “za restauraciju komunizma i osvajanje hrvatskih područja”. U to su vrijeme Ujedinjeni narodi na tlu Hrvatske provodili jednu od svojih najvećih mirovnih operacija.

Zato je predsjednik Tuđman posebno naglasio da će Hrvatska ispuniti obveze prema UNPROFOR-u, ali da istodobno očekuje da će i sve druge strane sudjelovati u ispunjenju odredbi mirovnoga plana.

Osobito kad je riječ o bezuvjetnome povlačenju jugovojske te sigurnom povratku prognanika u njihove domove.Tijekom primanja triju država u Ujedinjene narode američki predstavnik Perkins optužio je beogradsku vladu za sva stradanja na području bivše Jugoslavije.
Dva dana poslije mnoštvo građana izrazilo je svoje oduševljenje povijesnim događajem. Predsjednik Tuđman im je poručio: “Imamo svoju Hrvatsku i znat ćemo je sačuvati!”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari