Pratite nas

BiH

Žižekova bajka o prosvjedima u BIH

Objavljeno

na

Kao što se čovjeku u pustinji koji dugo pati od žeđi u jednom trenutku na horizontu počne priviđati velika vodena masa, tako se i neopreznijim marksistima u pustinji povijesti nakon dugotrajne žudnje za događajima koji bi potvrđivali njihove teorije počnu ukazivati stvari kojih nema.

Prije četiri dana Slavoj Žižek čitateljima Guardiana ispričao je lijepu bajku o prosvjednicima u “Bosni”, koji zajedno nose bošnjačku, srpsku i hrvatsku zastavu, čime su, u zemlji koju su donedavno razdirali međunacionalni sukobi, praktično potvrdili marksistička predviđanja. Socijalni bunt je poništio sve druge, ideološki nametnute sukobe, pokazavši što je temeljno. Bajka ukratko govori sljedeće – nacionalni lideri, brutalni kapitalisti, zavadili su i podijelili divan, pošten narod, kako bi potom svatko od njih izrabljivao svoje. No kad je kap prelila čašu, gladni narod se pobunio, izašao iz rovova, zagrlio se i noseći sve zastave zajedno krenuo protiv pravih, zajedničkih neprijatelja, mrskih kapitalista i njihovih slugu.

Na svoju žalost i bruku, Žižek to nije prezentirao kao bajku ili utopiju, već kao nefikcionalni tekst o prosvjedima koji su prošlog tjedna zahvatili bošnjačke kantone u federalnom dijelu BiH.

Šovinistički ispad Jasmile Žbanić, imalo upućenije u lik i djelo, ne čudi i ne zaslužuje poseban osvrt, ali to da se jedan Slavoj Žižek blamira u Guardianu pišući o nečemu čega nema, zaslužuje analizu. Žižek piše o bosanskohercegovačkoj stvarnosti o kojoj ne zna ništa i koja mu je poslužila kao poligon za istresanje vlastitih ideoloških frustracija. tj. činjenice da stvarni svijet ne odgovara njegovim očekivanjima i željama. Tekst započinje s nekoliko materijalnih neistina, poput one da su se prosvjedi, koji su započeli u većinski bošnjačkoj Tuzli kao opravdan socijalni bunt, proširili na većinski hrvatski Mostar i srpsku Banjaluku. Početni spin kako su prosvjedi zahvatili cijelu BiH, već nakon nekoliko dana su eksplicitno opovrgli i ljudi koji bi takvu opću pobunu sigurno priželjkivali, poput istaknutih intelektualaca s bošnjačko/bosansko/građanske scene kao što su Enver Kazaz ili Emir Imamović. U Banjaluci nije bilo nikakvih prosvjeda, a u Mostaru su prosvjedovali gotovo isključivo Bošnjaci. Da bi se uvjerili u to, dovoljno je otići na Youtube i ukucati “Odlazak prosvjednika s prosvjeda”, pa vidjeti kako 11. 2. nakon završetka prosvjeda, okupljeni ljudi sa Španjolskog trga na nekadašnjoj ratnoj liniji razdvajanja, masovno odlaze na istočni dio grada. Ako više vjerujemo vlastitim očima nego Žižekovoj bajci, može se zaključiti da su prosvjedi nesporno bošnjačka priča. Počela je kao tuzlanski socijalni bunt, koji je izazvao simpatije u cijeloj BiH, a i šire, no vrlo brzo je izmanipulirana u rušilački pohod na institucije i perfidno korištenje socijalnog očaja za lansiranje unitarističkih utopija.

Žižek piše kako svjedočimo pobuni protiv nacionalističke elite. Ali prosvjed nije krenuo protiv “klasične” nacionalističke elite nego protiv vlasti koja se predstavljala kao građanska oporba “nacionalistima” i uživala potporu međunarodne zajednice, a koju je predvodio Lagumdžijin SDP. U Tuzli, gdje je sve počelo i gdje je izgleda jedino i bilo autentično, SDP je oduvijek na vlasti. Bizarno je da “hrvatski” priljepci te vlasti sada podržavaju prosvjednike. Od drugog člana predsjedništva kojeg su izabrali Bošnjaci, Željka Komšića do minornih Lijanovića, tajkuna stasalih u okrilju Herceg-Bosne, koji danas kao hrvatski privjesci u federalnoj vladi pelješe milijune od poticaja za poljoprivredu i brutalno izrabljuju radnike, a eto zdušno podržavaju “prosvjede gladnih”. Dakle, prosvjednici su krenuli protiv kantonalne vlade koju vodi tobože građanska stranka, a prosvjede protiv bešćutne vlasti podržavaju član predsjedništva Komšić (koji je već osmu godinu na vlasti!), te članovi aktualne federalne vlade, beskrupulozni tajkuni, Lijanovići. Snažnu potporu prosvjedima u kojima su spaljene desetine zgrada u više kantona, daje i državni ministar sigurnosti Fahrudin Radončić, koji je palež i pljačku trebao spriječiti. Radončić je inače medijski tajkun, neka vrsta bošnjačkog Berlusconija, iznikao u okrilju SDA-ove poratne nomenklature. Sve to je izgleda malo prekomplicirano za Žižeka pa je lakše ispričati bajku. On tvrdi kako su “narodi Bosne konačno shvatili tko su njihovi pravi neprijatelji.” To su, po dosada viđenom, kantoni čije se ukidanje traži. Žižek je rekao trećinu istine, jer je shvatio jedan narod. Ističe i kako je stari Titov moto o bratstvu i jedinstvu ponovo dobio na aktualnosti. Kakav moto, takva mu i današnja aktualnost. Zasad se svodi na bratstvo i jedinstvo Bosanaca, Bošnjaka i muslimana.

Filozofski div iz Ljubljane laže da je jedan od ciljeva prosvjeda bila EU administracija. Ustvari silno čudi što nije bilo tako. Zašto prosvjednici nisu išli na glavne kreatore ovakvog stanja? BiH je de facto protektorat kojim upravlja visoki predstavnik koji smjenjuje koga hoće pa čak i mijenja zakone matematike, kao u slučaju sramotnog Inzkova poništenja odluke CIK-a i nametanje da je pet trećina od 17, čime je formirana aktualna nesretna vlast bez legitimnih hrvatskih predstavnika. Američka ambasada istinsko je središte moći iz kojeg se upravlja Bosnom i Hercegovinom. Oni su krojili platformu, izmišljali lijanoviće i budimire. Ako je itko zaslužio paket jaja, to su veleposlanstvo SAD i Inzkov ured. Ali ne možeš napadati ruku koja te hrani. Otpravnik poslova ambasade SAD koja je, znakovito, više od pola godine bez veleposlanika, otvoreno potiče na prosvjede i rušenje vlasti u ionako izbornoj godini, a u manipuliranju prosvjedima aktivni su dijelovi NGO sektora izravno ovisni o njima.

Počelo je kao socijalni bunt u bošnjačkim sredinama, završilo zahtjevima za političkim redefiniranjem BiH u smislu ukidanja kantona i građanskog unitarizma što se poklapa s bošnjačkim maksimalističkim ciljevima.

Ako konstatiramo činjenicu da među Hrvatima i Srbima nema značajnije potpore ovim prosvjedima, to ne znači da i oni nemaju razloga za nezadovoljstvo, niti da su njihovi moćnici pošteniji i sposobniji. Radi se jednostavno o tome da nebošnjaci ne mogu stati iza unitarističkih zahtjeva “jedan narod, jedan jezik, jedan predsjednik”.

U Zagrebu je na tribini nastupio predstavnik prosvjednika iz Tuzle, i zajedno s već ohrndalim bošnjačkim lobistom Stjepanom Mesićem, opet govorio o potrebi stvaranja građanske države u BiH. Vladin jutarnji bilten za mišljenje o preustroju BiH pita “vodeće hrvatske intelektualce” za koje sam spreman staviti ruku u vatru da ne znaju što su Berijevi amandmani. Jedan, duboko u devetoj deceniji života, s jednom nogom u grobu drugom se do kraja upire poturiti tezu kako treba ukinuti kantone u BiH, svjedočeći time o gotovo patološkoj potrebi dijela političke scene u Hrvatskoj da napakosti malobrojnijem narodu u Federaciji.

No oni koji žele uživati u bajci iz Guardiana bolje da preskoče te mučne detalje. Žižek je na kraju teksta trebao još samo, poput bakice s TV-a, dodati: čiča miča, gotova je priča, a vi dječice prije nego odete na spavanje ne zaboravite oprati zubiće!

 Nino Raspudić

facebook komentari

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari