Pratite nas

Komentar

Zlatko Dalić – čovjek koji razoružava osmjehom

Objavljeno

na

Naša Hrvatska, Bogu dragom hvala, ima izbornika nogometne reprezentacije kakvog zaslužuje. Neću reći da nikad prije nismo imali pravoga – daleko od toga – jer tu su Ćiro, Bilić, Kovač, ali ovaj momak ima nešto više, ono „nešto“ što ga čini posebnim i izdvaja od svih…

Skroman, otvoren, produhovljen, inteligentan, demokratičan, staložen, elokventan i iznad svega domoljub, iskreni hrvatski domoljub koji nas podsjeća na već pomalo odbačene i zanemarene vrijednosti, Zlatko Dalić iz dana u dan svjedoči kako se treba odnositi prema obvezama, poslu, ljudima oko sebe, svojoj zemlji, narodu.

I ne libi se pred kamerama zazvati Božju pomoć, iskazati svoju poniznost, biti ono što jeste. I prenijeti to na ljude oko sebe. Tu pozitivnu energiju koju imaju samo odabrani – ljudi koji su u miru s bližnjima, Bogom i samima sobom i stoga uvjereni kako su na pravom putu.

Njega se ucjenjivati ne može – jer nije karijerist, a prošlost mu je čista kao suza, ne može ga se kupiti jer čast i ljudsko dostojanstvo stavlja iznad svega. Bog ga je lišio megalomanije i žudnje za materijalnim, slavom i uspjehom po svaku cijenu, ne trpi diktat i tutore zato što isuviše drži do sebe i ljudi s kojima radi da bi pristao na ulogu lutke na koncu. Kod njega nema zakulisnih igara i nedorečenih misli jer ništa ne skriva i ne čini ispod žita. Intrige, tračevi i zlurada podmetanja odbijaju se od njega kao od stijene. Čovjek je to koji gleda u oči sugovorniku – jer ne skriva ništa. Iza njega stoji samo častan i pošten odnos prema radu i životu. On ulijeva sigurnost, nadu, vjeru, optimizam.

I razoružava osmijehom.

Kad smo posljednji put bili tako ujedinjeni? Da, možda u vrijeme referenduma za samostalnu Hrvatsku 1990., tijekom rata 1991-’95., za Svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj 1998. ili 2012. kad su trojica naših generala i nacionalnih junaka bili oslobođeni zloćudnih i lažnih optužbi u Den Haagu?

Možda i nije tako, ali čini mi se da je ovo čak i nešto više, pogotovu uzme li se u obzir crnilo i destrukcija kojima smo izloženi u posvemašnjem medijskom teroru.

Kad se u najtežim trenucima bilo koje odlučujuće utakmice pljeskalo i skandiralo ime onoga koji ne postigne zgoditak iz jedanaesterca – a bio je i prije odlaska na svjetsko prvenstvo oklevetan od medija i pribijen na stup srama? Kad smo zadnji put imali prigodu doživjeti da se glasovi koji nam nameću negativnu sliku naše zemlje i našeg naroda utišaju sami od sebe? Kad smo ovako disali kao jedno – u Hrvatskoj, Herceg Bosni i diljem svijeta? Kad smo imali čast ovako dostojanstveno i pristojno slaviti našu reprezentaciju i pratiti je diljem velike i ponosne Rusije i tako cijelom svijetu pokazati da nismo divlje pleme i nekulturna i necivilizirana masa balkanaca? Jesmo li ikad doživjeli ovoliko riječi pohvala i divljenja od lidera stranih država, veleposlanika, svjetskih medija, pa i izravnih takmaca na Svjetskom prvenstvu? Vidite li s koliko se uvažavanja i simpatija prema nama odnosi domaćin Rusija – počevši od vodećih državnika do građana na ulicama? O slozi i harmoniji u samoj reprezentaciji ne moramo trošiti riječi, jer sve vidimo i sve znamo. Naši junaci, počevši od izbornika i stručnog štaba do svakoga od 22 igrača Vatrenih svojim primjerom pokazuju kako se voli svoja zemlja i zastupaju njezine boje.

S pravom smo beskrajno ponosni na našeg izbornika i njegovo ponašanje, jer bura u srcu i emocije ne moraju se iskazivati kričanjem, mlataranjem rukama, psovkama, protestima na svaku odluku suca i sumanutim trčanjem uz aut liniju, pa ni tako da se ne pruži ruka pobjedniku na kraju susreta. Gledali smo ga u trenucima dok su Vatreni izvodili odlučujuće jedanaesterce na utakmici s Danskom. U vrijeme kad je kapetan naše vrste izvodio kazneni udarac (nakon već promašenog u vrijeme igre pri samome kraju produžetaka u 116. minuti kad je utakmica mogla biti odlučena u našu korist), Dalić nije izdržao i pokrio je lice rukama. Možemo li itko od nas zamisliti što je osjećao tada i kako je podnio taj golemi pritisak kojemu smo teško odolijevali mi koji smo se nalazili tisućama kilometara daleko od mjesta događaja?

Je li slučajno da je kapetan pogodio, a junak utakmice Subašić potom u velikom stilu obranio tri protivnička udarca? On koji i danas nosi majicu s likom svoga tragično preminulog prijatelja i ne zaboravlja ga ni u trenucima najvećih uspjeha i slavlja, te je večeri igrao za Ćustu i Hrvatsku. I otuda njegova snaga.

Može li sve to biti slučajnost? Ne, jer ništa se ne događa slučajno.

Ono čime su Vatreni vezani za nas (kao i mi za njih) ne može se platiti niti kupiti novcem. Čast, dostojanstvo i ponos ne mjere se materijalnim stvarima i probicima.

Naši dečki i stručni stožer na čelu s tim mirnim, pametnim, poštenim, časnim Zlatkom Dalićem koji uza sve ljudske vrline ima nesporno i potrebno znanje koje uljeva sigurnost i povjerenje, bili su zlatni i prije nego su krenuli u Rusiju. Oni su naši pobjednici ma kako sve na kraju završilo.

I to je nešto nemjerljivo. Ta tajanstvena veza između njih, publike koja ih bodri na stadionima i naroda – naših ljudi diljem zemljine kugle. I onih koji žrtvuju sve i daju zadnju paru, ne žaleći vremena ni truda kako bi stigli u mjesta u kojima Vatreni brane boje i čast Hrvatske. Osjete i znaju to naši dečki. I zato izgaraju, bore se kao lavovi. Oni koji su svjetske zvijezde, ljudi koji su napravili karijere u svijetu i osigurali sebi i obiteljima budućnost, oni kojima ne manjka ni slave ni novca a u zemljama u kojima žive slave ih kao idole, igraju poput poletaraca željni dokazivanja i nadmetanja, ostavljajući srce na travnjaku – samo zato što su svjesni koliko nam to svima skupa znači i stoga što i sami gore od želje iskazati svoju ljubav prema narodu i Domovini.

Nije u šoldima sve…pjevali su naši junaci predvođeni kapetanom u autobusu vraćajući se s utakmice u kojoj je uz Božju pomoć nagrađen njihov trud poslije svih napetosti i trauma što smo ih svi skupa proživljavali kroz više od 130 minuta ogleda s Dancima.

I nije.

Ma koliko neki sumnjali u to.

Naši Vatreni nam na najbolji način dokazuju tu prostu istinu.

Dočekajmo subotu uzdignuta čela, dostojanstveno, s ponosom, mirno i s vjerom u naše dečke i Boga svemogućeg.

I sve će biti dobro.

Jer, dok je srca bit će i Kroacije!

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

DUVNJAK NAKON PORAZA: ‘Ovo je put kojim Hrvatska treba ići, ovako se moramo boriti za domovinu’

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska rukometna reprezentacija izgubila je izglede za prolazak u polufinale Svjetskog prvenstva nakon što je u susretu pretposljednjeg kola skupine I drugog kruga natjecanja poražena od domaćina Njemačke sa 21-22 (11-11). Susret je igran u Kölnu.

Kapetan reprezentacije Domagoj Duvnjak prokomentirao je susret za RTL.

“Čestitao bih dečkima na izvanrednoj borbi, posebice nakon onakve utakmice jučer. To je ekipa sa velikim karakterom… Nažalost nismo uspjeli. Ovo je put kojim Hrvatska treba ići, ovako se moramo boriti za domovinu.”

Upitan je Duvnjak za sam kraj utakmice, za jednu sudačku odluku koja je uskratila Hrvatskoj šansu za pogodak.

“Još sam vruć. Ono u zadnjoj minuti se ne svira. Ne želim baciti krivicu na suca, moramo biti ponosni i ovu utakmicu uzeti kao primjer. Nakon onoga jučer… Žao mi je zbog ta dva izgubljena boda, vratili smo se na najbolji mogući način.”

“Uvijek se može bolje. Nevjerojatno je kakvu smo obranu odigrali, nismo uopće stajali. Na 15-18 bi mnogi pali, izgubili pet-šest razlike, a mi smo se vratili. Slijedi utakmica sa Francuskom, oni su odlična ekipa. Bit će teško. Morat ćemo protiv njih pokušati izboriti kvalifikacije za Olimpijske igre”, poručio je Duvnjak.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Lucović: Javnost u Republici Hrvatskoj se napokon mogla uvjeriti tko je Željko Komšić

Objavljeno

na

Objavio

Marko Lucović
Marko Lucović

”Jedina svijetla točka njegovog nastupa na HRT-u jest da je javnost u Republici Hrvatskoj, barem ona koja misli svojom glavom, mogla do kraja zaključiti što je i tko je Željko Komšić, odnosno kolika je diskrepancija između njegovih stavova te putem kojih se manevara našao tamo gdje mu nije mjesto”.

Gostovanje člana Predsjedništva BiH Željka Komšića u posljednjoj emisiji Nedjeljom u 2, kako se i očekivalo, izazvalo je dosta polemike u Bosni i Hercegovini i susjednoj Republici Hrvatskoj.

”Agonija utjelovljena u osobi zvanoj Željko Komšić dobila je svoj novi epilog nakon što je tzv. hrvatski član predsjedništva jučer gostovao na HRT-u u emisiji Nedjeljom u 2 koju uređuje i vodi Aleksandar Stanković”, smatra politolog Marko Lucović uz napomenu kako je u najmanju ruku frapantno to što se takvoj osobi daje medijski prostor od strane hrvatske državne televizije koja bi zajedno sa službenom politikom Zagreba trebala po svojoj ustavnoj obvezi štititi prava Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Jedina svijetla točka njegovog nastupa na HRT-u

Lucović ističe kako mediji kao poluge demokratskog društva igraju jednu od najvažnijih uloga u političkim procesima, što i ljudi na HRT-u vrlo dobro znaju, pa je, kako napominje, ugošćavanje čovjeka koji je bošnjačkim glasovima uzurpirao mjesto hrvatskog člana Predsjedništva BiH zapravo nož u leđa Hrvatima i Hrvaticama u BiH.

”Međutim, ako se takav nezreo potez već, iz nekog meni neshvatljivog razloga dogodio, onda treba pustiti da se čovjek, „Hrvat“, „izabran glasovima hrvatskog naroda“, po imenu Željko Komšić, sam demaskira, dekonstruira i uguši u svojim lažima i manipulacijama. I to se upravo dogodilo. Nije trebalo biti neki poseban stručnjak za političku komunikaciju kako bi se primijetilo kako se Željko Komšić ne snalazi u svojoj prevrtljivosti. Bilo je jasno kako se gubio u svojim stavovima, neartikulirano ih iznoseći”, ističe Lucović.

Prema njegovim riječima svi koji su barem iole pratili Komšićevo djelovanje i koji barem donekle poznaju političku situaciju u BiH znali su o kakvoj se osobi radi i kakav politički inženjering iza njega stoji.

”Jedina svijetla točka njegovog nastupa na HRT-u jest da je javnost u Republici Hrvatskoj, barem ona koja misli svojom glavom, mogla do kraja zaključiti što je i tko je Željko Komšić, odnosno kolika je diskrepancija između njegovih stavova te putem kojih se manevara našao tamo gdje mu nije mjesto”.

Komšić sa svojim političkim istomišljenicima ukopava BiH

U Bosni i Hercegovini već više od tri mjeseca vlada svojevrsni prijezir od strane hrvatskog naroda prema neustavnom izboru Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH. Takva vrsta internalizirajućeg neraspoloženja, prema riječima ovog mladog politologa, logična je i korespondira s borbom protiv dominacije jednog naroda nad drugim i sa zalaganjem za ravnopravnost.

”Smiješno je kada Komšić decidirano izjavljuje kako među običnim ljudima nema prijezira prema vlasti, misleći pri tome kako samo oni s članskom iskaznicom HDZ-a imaju prijezir, jer njihov kandidat nije izabran na tu funkciju. To je i plitko i prozirno. Gospodin Komšić i platforma koja iza njega stoji zajedno s istomišljenicima morala bi shvatiti kako se ovdje ne radi o tome je li nečiji kandidat izabran ili nije, nego o tome je li taj netko izabran većinskom voljom hrvatskog naroda”, napominje Lucović.

Uporno odbijajući vidjeti pored zdravih očiju, a skrivajući se pod krinkom pseudograđanske opcije, Željko Komšić i njegovi politički istomišljenici ukopavaju BiH baš onako kako su Srbi ukopavali Jugoslaviju i na kraju ju ukopali.

”Željko Komšić nije i ne može biti predstavnik Hrvata u BiH, odnosno njihov član Predsjedništva BiH. On je ništa više doli poklonik jedne propale kvaziideologije propale kvazidržave i zločinca s čijom se slikom diči u svome uredu. A ne bi trebao. Trebao bi se stidjeti. I slike i svojih djela. Zajedno sa svima onima koji ga podržavaju”, zaključio je Lucović.

NU2 – Željko Komšić se zapleo u lažima

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari