Pratite nas

Komentar

Zlatko Dalić – čovjek koji razoružava osmjehom

Objavljeno

na

Naša Hrvatska, Bogu dragom hvala, ima izbornika nogometne reprezentacije kakvog zaslužuje. Neću reći da nikad prije nismo imali pravoga – daleko od toga – jer tu su Ćiro, Bilić, Kovač, ali ovaj momak ima nešto više, ono „nešto“ što ga čini posebnim i izdvaja od svih…

Skroman, otvoren, produhovljen, inteligentan, demokratičan, staložen, elokventan i iznad svega domoljub, iskreni hrvatski domoljub koji nas podsjeća na već pomalo odbačene i zanemarene vrijednosti, Zlatko Dalić iz dana u dan svjedoči kako se treba odnositi prema obvezama, poslu, ljudima oko sebe, svojoj zemlji, narodu.

I ne libi se pred kamerama zazvati Božju pomoć, iskazati svoju poniznost, biti ono što jeste. I prenijeti to na ljude oko sebe. Tu pozitivnu energiju koju imaju samo odabrani – ljudi koji su u miru s bližnjima, Bogom i samima sobom i stoga uvjereni kako su na pravom putu.

Njega se ucjenjivati ne može – jer nije karijerist, a prošlost mu je čista kao suza, ne može ga se kupiti jer čast i ljudsko dostojanstvo stavlja iznad svega. Bog ga je lišio megalomanije i žudnje za materijalnim, slavom i uspjehom po svaku cijenu, ne trpi diktat i tutore zato što isuviše drži do sebe i ljudi s kojima radi da bi pristao na ulogu lutke na koncu. Kod njega nema zakulisnih igara i nedorečenih misli jer ništa ne skriva i ne čini ispod žita. Intrige, tračevi i zlurada podmetanja odbijaju se od njega kao od stijene. Čovjek je to koji gleda u oči sugovorniku – jer ne skriva ništa. Iza njega stoji samo častan i pošten odnos prema radu i životu. On ulijeva sigurnost, nadu, vjeru, optimizam.

I razoružava osmijehom.

Kad smo posljednji put bili tako ujedinjeni? Da, možda u vrijeme referenduma za samostalnu Hrvatsku 1990., tijekom rata 1991-’95., za Svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj 1998. ili 2012. kad su trojica naših generala i nacionalnih junaka bili oslobođeni zloćudnih i lažnih optužbi u Den Haagu?

Možda i nije tako, ali čini mi se da je ovo čak i nešto više, pogotovu uzme li se u obzir crnilo i destrukcija kojima smo izloženi u posvemašnjem medijskom teroru.

Kad se u najtežim trenucima bilo koje odlučujuće utakmice pljeskalo i skandiralo ime onoga koji ne postigne zgoditak iz jedanaesterca – a bio je i prije odlaska na svjetsko prvenstvo oklevetan od medija i pribijen na stup srama? Kad smo zadnji put imali prigodu doživjeti da se glasovi koji nam nameću negativnu sliku naše zemlje i našeg naroda utišaju sami od sebe? Kad smo ovako disali kao jedno – u Hrvatskoj, Herceg Bosni i diljem svijeta? Kad smo imali čast ovako dostojanstveno i pristojno slaviti našu reprezentaciju i pratiti je diljem velike i ponosne Rusije i tako cijelom svijetu pokazati da nismo divlje pleme i nekulturna i necivilizirana masa balkanaca? Jesmo li ikad doživjeli ovoliko riječi pohvala i divljenja od lidera stranih država, veleposlanika, svjetskih medija, pa i izravnih takmaca na Svjetskom prvenstvu? Vidite li s koliko se uvažavanja i simpatija prema nama odnosi domaćin Rusija – počevši od vodećih državnika do građana na ulicama? O slozi i harmoniji u samoj reprezentaciji ne moramo trošiti riječi, jer sve vidimo i sve znamo. Naši junaci, počevši od izbornika i stručnog štaba do svakoga od 22 igrača Vatrenih svojim primjerom pokazuju kako se voli svoja zemlja i zastupaju njezine boje.

S pravom smo beskrajno ponosni na našeg izbornika i njegovo ponašanje, jer bura u srcu i emocije ne moraju se iskazivati kričanjem, mlataranjem rukama, psovkama, protestima na svaku odluku suca i sumanutim trčanjem uz aut liniju, pa ni tako da se ne pruži ruka pobjedniku na kraju susreta. Gledali smo ga u trenucima dok su Vatreni izvodili odlučujuće jedanaesterce na utakmici s Danskom. U vrijeme kad je kapetan naše vrste izvodio kazneni udarac (nakon već promašenog u vrijeme igre pri samome kraju produžetaka u 116. minuti kad je utakmica mogla biti odlučena u našu korist), Dalić nije izdržao i pokrio je lice rukama. Možemo li itko od nas zamisliti što je osjećao tada i kako je podnio taj golemi pritisak kojemu smo teško odolijevali mi koji smo se nalazili tisućama kilometara daleko od mjesta događaja?

Je li slučajno da je kapetan pogodio, a junak utakmice Subašić potom u velikom stilu obranio tri protivnička udarca? On koji i danas nosi majicu s likom svoga tragično preminulog prijatelja i ne zaboravlja ga ni u trenucima najvećih uspjeha i slavlja, te je večeri igrao za Ćustu i Hrvatsku. I otuda njegova snaga.

Može li sve to biti slučajnost? Ne, jer ništa se ne događa slučajno.

Ono čime su Vatreni vezani za nas (kao i mi za njih) ne može se platiti niti kupiti novcem. Čast, dostojanstvo i ponos ne mjere se materijalnim stvarima i probicima.

Naši dečki i stručni stožer na čelu s tim mirnim, pametnim, poštenim, časnim Zlatkom Dalićem koji uza sve ljudske vrline ima nesporno i potrebno znanje koje uljeva sigurnost i povjerenje, bili su zlatni i prije nego su krenuli u Rusiju. Oni su naši pobjednici ma kako sve na kraju završilo.

I to je nešto nemjerljivo. Ta tajanstvena veza između njih, publike koja ih bodri na stadionima i naroda – naših ljudi diljem zemljine kugle. I onih koji žrtvuju sve i daju zadnju paru, ne žaleći vremena ni truda kako bi stigli u mjesta u kojima Vatreni brane boje i čast Hrvatske. Osjete i znaju to naši dečki. I zato izgaraju, bore se kao lavovi. Oni koji su svjetske zvijezde, ljudi koji su napravili karijere u svijetu i osigurali sebi i obiteljima budućnost, oni kojima ne manjka ni slave ni novca a u zemljama u kojima žive slave ih kao idole, igraju poput poletaraca željni dokazivanja i nadmetanja, ostavljajući srce na travnjaku – samo zato što su svjesni koliko nam to svima skupa znači i stoga što i sami gore od želje iskazati svoju ljubav prema narodu i Domovini.

Nije u šoldima sve…pjevali su naši junaci predvođeni kapetanom u autobusu vraćajući se s utakmice u kojoj je uz Božju pomoć nagrađen njihov trud poslije svih napetosti i trauma što smo ih svi skupa proživljavali kroz više od 130 minuta ogleda s Dancima.

I nije.

Ma koliko neki sumnjali u to.

Naši Vatreni nam na najbolji način dokazuju tu prostu istinu.

Dočekajmo subotu uzdignuta čela, dostojanstveno, s ponosom, mirno i s vjerom u naše dečke i Boga svemogućeg.

I sve će biti dobro.

Jer, dok je srca bit će i Kroacije!

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Knezović: Kada će hrvatske aktivistice za prava žena krenuti u borbu za pravo žena da budu rođene, a ne abortirane?

Objavljeno

na

Objavio

Kada će hrvatske aktivistice za prava žena krenuti u borbu za pravo žena da budu rođene, a ne abortirane?

Mogle bi pojačati i osvješćivanje javnosti o ugroženosti žena u pojedinim islamskim društvima.

Ovako ostaje nejasno zbog čega postoje i koje kriterije mora ispuniti žena da bi bila vrijedna njihove pozornosti?

Možda mora biti članica iste udruge koja parazitira na državnoj sisi, komentirao je poznati društveni aktivist i kolumnist Marijan Knezović

 

Marijan Knezović: Jadni Komšić je umislio da je predsjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Treba nam netko hrabar da razbije tele i rastjera huškače…

Objavljeno

na

Objavio

Znate ono kada je Mojsije izveo Izabrani narod iz egipatskog ropstva. Pa s njima su pošli i oni koji su bili nadzornici.. oni kojima je bilo dobro, koji su prokazivali i dobro služili faraona..

Datoni razni
Takvih ima u svakom narodu .
Htjeli su oni ostati u Egiptu, no nije vise bilo potrebe za njima .
Takve prezire i poslodavac i vlasnik .

Kada mu vise njihove usluge nisu potrebne, škartira ih.
Dakle, znao je dobro Mojsije gdje je Sveta zemlja .

A put je trajao 40 godina da nestane generacija naučena na ropstvo .

Drugi važan faktor je bio da je Mojsije odgojen na dvoru faraona kao sin njegove sestre !
Naši desničari bi ga odma proglasili
Udbašem !!

Ali pobijediti možeš samo ono što u pore poznaješ ..

No, da nastavim priču .
Djeca i mladi rođeni na putu postali su nova generacija u Svetoj zemlji .
Slobodni ljudi .

A što smo mi napravili .
Kod nas je Mojsije jos kod primanja 10 zapovjedi umro .
Nije stigao uništiti zlatno tele u nastanku .
Faraonovi poslušnici preuzeli su vodstvo.
Aron je bio preslab .
Ratnika Joshuu su zarobili .

Počeli su prodavati lijepe priče iz ropstva u kojem su samo oni imali kuću i dobro plaćen izdajnički posao.
Mladu generaciju su poslali u svijet trbuhom za kruhom.
A ostali su samo bivši robovi .
Bez vođe.
Bez ploča.
Bez zapovijedi.
Sami , sa zlatnim teletom.
I mentalitetom roba i poslušnika u glavi.

No ploče su napisane.
Treba samo netko hrabar otići na goru i potražiti ih.
Imati snage da razbije tele i rastjera huškače.
Onda se tek možemo nadati kraju ove biblijske priče…

dr.Gordana Zelenika

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari