Pratite nas

Komentar

Zlatko Dalić – čovjek koji razoružava osmjehom

Objavljeno

na

Naša Hrvatska, Bogu dragom hvala, ima izbornika nogometne reprezentacije kakvog zaslužuje. Neću reći da nikad prije nismo imali pravoga – daleko od toga – jer tu su Ćiro, Bilić, Kovač, ali ovaj momak ima nešto više, ono „nešto“ što ga čini posebnim i izdvaja od svih…

Skroman, otvoren, produhovljen, inteligentan, demokratičan, staložen, elokventan i iznad svega domoljub, iskreni hrvatski domoljub koji nas podsjeća na već pomalo odbačene i zanemarene vrijednosti, Zlatko Dalić iz dana u dan svjedoči kako se treba odnositi prema obvezama, poslu, ljudima oko sebe, svojoj zemlji, narodu.

I ne libi se pred kamerama zazvati Božju pomoć, iskazati svoju poniznost, biti ono što jeste. I prenijeti to na ljude oko sebe. Tu pozitivnu energiju koju imaju samo odabrani – ljudi koji su u miru s bližnjima, Bogom i samima sobom i stoga uvjereni kako su na pravom putu.

Njega se ucjenjivati ne može – jer nije karijerist, a prošlost mu je čista kao suza, ne može ga se kupiti jer čast i ljudsko dostojanstvo stavlja iznad svega. Bog ga je lišio megalomanije i žudnje za materijalnim, slavom i uspjehom po svaku cijenu, ne trpi diktat i tutore zato što isuviše drži do sebe i ljudi s kojima radi da bi pristao na ulogu lutke na koncu. Kod njega nema zakulisnih igara i nedorečenih misli jer ništa ne skriva i ne čini ispod žita. Intrige, tračevi i zlurada podmetanja odbijaju se od njega kao od stijene. Čovjek je to koji gleda u oči sugovorniku – jer ne skriva ništa. Iza njega stoji samo častan i pošten odnos prema radu i životu. On ulijeva sigurnost, nadu, vjeru, optimizam.

I razoružava osmijehom.

Kad smo posljednji put bili tako ujedinjeni? Da, možda u vrijeme referenduma za samostalnu Hrvatsku 1990., tijekom rata 1991-’95., za Svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj 1998. ili 2012. kad su trojica naših generala i nacionalnih junaka bili oslobođeni zloćudnih i lažnih optužbi u Den Haagu?

Možda i nije tako, ali čini mi se da je ovo čak i nešto više, pogotovu uzme li se u obzir crnilo i destrukcija kojima smo izloženi u posvemašnjem medijskom teroru.

Kad se u najtežim trenucima bilo koje odlučujuće utakmice pljeskalo i skandiralo ime onoga koji ne postigne zgoditak iz jedanaesterca – a bio je i prije odlaska na svjetsko prvenstvo oklevetan od medija i pribijen na stup srama? Kad smo zadnji put imali prigodu doživjeti da se glasovi koji nam nameću negativnu sliku naše zemlje i našeg naroda utišaju sami od sebe? Kad smo ovako disali kao jedno – u Hrvatskoj, Herceg Bosni i diljem svijeta? Kad smo imali čast ovako dostojanstveno i pristojno slaviti našu reprezentaciju i pratiti je diljem velike i ponosne Rusije i tako cijelom svijetu pokazati da nismo divlje pleme i nekulturna i necivilizirana masa balkanaca? Jesmo li ikad doživjeli ovoliko riječi pohvala i divljenja od lidera stranih država, veleposlanika, svjetskih medija, pa i izravnih takmaca na Svjetskom prvenstvu? Vidite li s koliko se uvažavanja i simpatija prema nama odnosi domaćin Rusija – počevši od vodećih državnika do građana na ulicama? O slozi i harmoniji u samoj reprezentaciji ne moramo trošiti riječi, jer sve vidimo i sve znamo. Naši junaci, počevši od izbornika i stručnog štaba do svakoga od 22 igrača Vatrenih svojim primjerom pokazuju kako se voli svoja zemlja i zastupaju njezine boje.

S pravom smo beskrajno ponosni na našeg izbornika i njegovo ponašanje, jer bura u srcu i emocije ne moraju se iskazivati kričanjem, mlataranjem rukama, psovkama, protestima na svaku odluku suca i sumanutim trčanjem uz aut liniju, pa ni tako da se ne pruži ruka pobjedniku na kraju susreta. Gledali smo ga u trenucima dok su Vatreni izvodili odlučujuće jedanaesterce na utakmici s Danskom. U vrijeme kad je kapetan naše vrste izvodio kazneni udarac (nakon već promašenog u vrijeme igre pri samome kraju produžetaka u 116. minuti kad je utakmica mogla biti odlučena u našu korist), Dalić nije izdržao i pokrio je lice rukama. Možemo li itko od nas zamisliti što je osjećao tada i kako je podnio taj golemi pritisak kojemu smo teško odolijevali mi koji smo se nalazili tisućama kilometara daleko od mjesta događaja?

Je li slučajno da je kapetan pogodio, a junak utakmice Subašić potom u velikom stilu obranio tri protivnička udarca? On koji i danas nosi majicu s likom svoga tragično preminulog prijatelja i ne zaboravlja ga ni u trenucima najvećih uspjeha i slavlja, te je večeri igrao za Ćustu i Hrvatsku. I otuda njegova snaga.

Može li sve to biti slučajnost? Ne, jer ništa se ne događa slučajno.

Ono čime su Vatreni vezani za nas (kao i mi za njih) ne može se platiti niti kupiti novcem. Čast, dostojanstvo i ponos ne mjere se materijalnim stvarima i probicima.

Naši dečki i stručni stožer na čelu s tim mirnim, pametnim, poštenim, časnim Zlatkom Dalićem koji uza sve ljudske vrline ima nesporno i potrebno znanje koje uljeva sigurnost i povjerenje, bili su zlatni i prije nego su krenuli u Rusiju. Oni su naši pobjednici ma kako sve na kraju završilo.

I to je nešto nemjerljivo. Ta tajanstvena veza između njih, publike koja ih bodri na stadionima i naroda – naših ljudi diljem zemljine kugle. I onih koji žrtvuju sve i daju zadnju paru, ne žaleći vremena ni truda kako bi stigli u mjesta u kojima Vatreni brane boje i čast Hrvatske. Osjete i znaju to naši dečki. I zato izgaraju, bore se kao lavovi. Oni koji su svjetske zvijezde, ljudi koji su napravili karijere u svijetu i osigurali sebi i obiteljima budućnost, oni kojima ne manjka ni slave ni novca a u zemljama u kojima žive slave ih kao idole, igraju poput poletaraca željni dokazivanja i nadmetanja, ostavljajući srce na travnjaku – samo zato što su svjesni koliko nam to svima skupa znači i stoga što i sami gore od želje iskazati svoju ljubav prema narodu i Domovini.

Nije u šoldima sve…pjevali su naši junaci predvođeni kapetanom u autobusu vraćajući se s utakmice u kojoj je uz Božju pomoć nagrađen njihov trud poslije svih napetosti i trauma što smo ih svi skupa proživljavali kroz više od 130 minuta ogleda s Dancima.

I nije.

Ma koliko neki sumnjali u to.

Naši Vatreni nam na najbolji način dokazuju tu prostu istinu.

Dočekajmo subotu uzdignuta čela, dostojanstveno, s ponosom, mirno i s vjerom u naše dečke i Boga svemogućeg.

I sve će biti dobro.

Jer, dok je srca bit će i Kroacije!

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Dalija Orešković slavi 45. srpsku diviziju

Objavljeno

na

Objavio

Sporeći se sa Zlatkom Hasanbegovićem o izjavi Brune Esih da je 8. svibnja 1945. Zagreb “pao”, Dalija Orešković, velika nada ljevice, a sve se više pokazuje da je riječ o ekstremnoj ljevici, reče: “Kada je državni vrh odustao od temeljnih vrijednosti na kojima počiva naša država, onda je država pala”.

Što će reći da su za nju “temeljne vrijednosti” srpski partizani koji su “oslobodili” Zagreb, a među kojima su bili mnogi preobučeni četnici, zatim masovna ubojstva koja su učinili i nezapamćeni teror.

Za nju su “temeljne vrijednosti” to što su se pripadnici 10. zagrebačkog korpusa, spriječeni da prvi uđu u Zagreb, kako svjedoči general Ivan Šibl, “osjećali poniženo i jadno”.

Ona se u društvu partizansko-četničkih koljača ne osjeća “poniženo i jadno” nego su joj temelj na kojem počiva njezin svjetonazor i karijera. Ona s njima “ulazi u Zagreb” da ga “oslobodi” ustaša koje vide samo ona, Beljak, Markovina, Vučić… Da oslobodi Zagreb i Hrvatsku Plenkovićeve vlasti kojoj “ne smeta politizacija Bleiburga jer među ustašofilima vidi dio svog biračkog tijela”, da je oslobodi Kolinde koja je “nula”, SDP-a koji je “iznevjerio socijaldemokraciju”, i svih koji s njom ne slave ulazak u Zagreb 45. srpske divizije 8. svinja 1945. godine.

Milan Ivkošić / Večernji list

Popis stratišta u Zagrebu kad su partizani ušli u grad na čelu sa srpskim divizijama

Hasanbegović: U Zagrebu imamo na desetke Ovčara

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marijana Bijelić nasljeđuje Simu Dubajića

Objavljeno

na

Objavio

U potpuno istraumatiziranoj javnosti, rijetko što izgovoreno može zavrijediti poseban osvrt.

Postalo je svakodnevnica zagovarati i promicati smrt drugima pa je u fazi nadgradnje te agende postalo svakodnevnica ubijanje i linč proglašavati tolerancijom, a u još naprednijoj fazi sve to se proglašava univerzalnim uzorom, nekim novim moralnim poretkom.

I u tom ludilu koje diktiraju različiti aktivistički perverznjaci, potpuno na istoj razvojnoj matrici dogodi se poruka i pojavi stara – nova osoba koja iskorači u posve nove horizonte i pred kojom čovjeku zastane dah. Pred tolikim pomračenjem uma.

HTV je najčešće pozornica na kojoj se pojavljuju i postaju takvi iskoraci, a kako je komunikacijski ponajvažniji preduvjet za uočavanje poruka i osoba upravo kontrast, savršen kontrast je akademsko-dijaloški klub “Peti dan” HTV-a. I zbog statusa sudionika i zbog statusa HTV-a.

Razinu kontrasta, time i šokantnosti osiguravaju sudionici, pri čemu naspram Raspudića i Selak, razložnog Mitrikeskog i ovisno o temi dijaloški interesantnog Aleksandra Musića, gotovo do perverzije javnost šokiraju sudionici kao, ranije, Rada Borić, zatim Lana Bobić, a trenutno Marijana Bijelić.

Često se pitam gdje su granice pristojnosti slušajući takve osobe i zašto se u poželjnom javnom diskursu ne primjenjuje pravilo, koje su engleske televizije odavno uspješno primijenile u obračunu s huliganizmom i egzibicionizmom za vrijeme prijenosa nogometnih utakmica?

Jednostavno, s huliganskog čina se preusmjere kamere i mikrofoni, a u ovom slučaju, valjda da bi se ponudila legendarna “različitost” kao izraz nekakve dijaloške kulture i zrelosti društva, upravo se kamere i mikrofoni usmjeravaju u perverzije.

I to kreatori programa predstavljaju dijalogom. Nekom vrstom poželjnog konflikta.
Utoliko je ovaj dijaloški konflikt perverzniji, ukoliko je javni i društveni status dijaloških perverznjaka izraženiji, a namjera produkcije poželjnosti veća.

Nakon prijedloga Rade Borić u “Petom danu” da se donese zakon o deustašizaciji, konstatacija dr. sc. Marijane Bijelić da u NDH nitko tko je tada živio nije mogao ostati čist, odnosno nedužan, probila je nove obzore kulturološke, intelektualne, ali i vrijednosne izopačenosti dajući idejni i akademski okvir pozivima na linč, smrt, ubijanje i istrijebljenje drugačijih, upravo pod krinkom njegovanja različitosti, što je i temelj akademske prisege na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojemu radi.

Stav na javnoj pozornici, osobe s javnim i certificiranim akademskim statusom, da je svatko tko je živio u jednom vremenu suodgovoran za ekstreme vremena i njegove stvarne te pogotovo virtualne posljedice, izravan je poziv na uzimanje nekakvog laserskog mitraljeza i razuzdano potpuno moralno opravdano i poželjno strijeljanje po Hrvatskoj, a u konkretnoj nacionalnoj memoriji, to je suvremena eskalacija Anđelinovićevoga “šaranja” na Trgu u Zagrebu po prosvjednicima, zatim masakra istim “šaranjem” partizanskih “osloboditelja” od Bleiburga na Križnim putovima, pokolja “osloboditelja” u Vukovaru i gdje se god moglo “šarati” po Hrvatima zatrovanim generacijski prijenosnim virusom življenja pod NDH državom. Izjava o odgovornosti življenja je najeksplicitniji poziv na ubijanje hrvatskog naroda koji sam čuo.

Šokirajuća je u toj izjavi razina umne i moralne nastranosti, no, daleko je šokantniji društveni standard, koji toliku i takvu nastranost potiče, čineći posve normalnim pa i prihvatljivim samoproglašeno pravo na avangardnost, neupitnost, što je prvi preduvjet egzekutivnosti.

Još je veća sramota činjenica da kao narod u čijem se društvenom srcu to događa, idemo na Bleiburg i izražavamo štovanje žrtvi upravo takve povijesne perverzije koja je eskalirala nazad 74 godine, a kao sustav uz našu mirnu suglasnost živi i djeluje i danas!? Strašno, komentirao je Marko Ljubić na facebooku

 

Marijan Knezović: Što je s razvojnim oblikom ljudskog života i zašto se on ne štiti?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari