Pratite nas

Razgovor

Dalić: Ja se nikad nisam sramio i bojao reći da sam ja katolik, vjernik i da vjerujem u Boga

Objavljeno

na

Tvorac povijesnog uspjeha Vatrenih u razgovoru za IN Magazin otkrio je javnosti nepoznate detalje svog puta do svjetskog trona.

Kamere IN Magazina u Varaždinu su zabilježile susret Zlatka Dalića s igračima Al Aina, kraljevskog kluba iz Ujedinjenih Arapskih Emirata sa čije je klupe i preuzeo kormilo hrvatske nogometne reprezentacije i osvojio srebro na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.

Puno se toga odvilo u proteklih godinu dana od Dalićeva napuštanja Arapskog poluotoka. Preuzeo je Hrvatsku, izborio plasman na SP-u u Rusiji gdje je senzacionalno otišao do finala, a FIFA ga je i službeno nominirala za najboljeg trenera svijeta.

Čestitke i zagrljaji dogodili su se uoči prijateljske utakmice Varaždina i Al Aina.

“Posebne su to emocije. Ja sam s njima proveo tri godine. Bili smo prvaci države. Osvojili smo President Cup, Super Cup, bili smo jedanput u finalu, a prije mog odlaska i u finalu Lige prvaka Azije… Ja sam proveo tri godine u tom klubu i to nikad neću zaboraviti. Ja i danas kažem da sam ja Ai Navi, tako se zovu navijači tog kluba i čak sam na ime svoje kuće u Novalji napisao Ai Navi, jer ta kuća je zarađena u Al Ainu i ja sam na taj način njima odao priznanje”, prepričavao je izbornik.

Jedan pogrešan potez s Al Ainom

Vlasnik svjetskog srebra smatra da je s Al Ainom napravio samo jedan pogrešan potez i to u vrijeme dok je pod njegovim vodstvom klub bio na vrhuncu, u finalu Azijske lige prvaka:

“Što nisam otišao tad kad sam bio na vrhu. I to je ono o čemu i sad razmišljam, jer čovjek kad je najbolji, kad je najcjenjeniji treba otići. To me naučila i praksa i život, i iskustvo.”

Danas ga kao stručnjaka respektira cijeli svijet, dočekuju ga ovacijama, a njegov je lik preplavio svjetske naslovnice. No put do uspjeha, i sam će reći, bio je trnovit. Trenersko iskustvo kalio je u pustinji kamo ga nije odvela samo sportska ambicija, već i želja da obitelji osigura bolji život.

“Netko tamo ne bi bio tri dana, ja sam bio tri godine. Tad nitko nije pitao za Zlatka Dalića, tad nitko nije pisao o moj karijeri, da li moja obitelj ima ili nema, da li ja imam ili nemam, nego su me svi zaboravili.”

“I sad se čudim sam sebi. Otišao sam u Saudijsku Arabiju, nisam znao ni tko me tamo zove, ni gdje idem. Nisam znao engleski jezik, ni što ni kako, ništa nisam znao. Ali, valjda sam ja takav tip da se ne bojim ničega, da nemam nikakvih predrasuda, da idem. Znao sam da moram tražiti svoj rezultat, svoj uspjeh, jer mogao sam ostati u Hrvatskoj i ponovno biti trener po malim klubovima, ali to nije bila moja ambicija.”

U rekordnom roku, u Saudijskoj Arabiji radom i umijećem, postigao je zvjezdani status. Nekoliko je puta proglašen trenerom godine. No kao svoje najveće priznanje izdvojit će to što su ga ondje prihvatili kao člana obitelji.

“To je klub Feyseli gdje sam bio prve dvije godine. Taj predsjednik mog kluba je mene prozvao u svoju kuću, mene i moju obitelj. A to je velika čast. Ja sam upoznao, a on je imao veliku obitelj, sedam kćeri i jednog sina. On je mene sa svojim kćerima upoznao, a kad oni to tebi naprave, to je velika čast. To znači da te priznaju kao svog brata.”

Voli svoje, poštuj tuđe njegov je moto, stoga mu nije bilo teško prilagoditi se drugoj kulturi i običajima, ali i djelomice svladati težak arapski jezik.

“Ne puno, ali sam trening vodio na arapskom jeziku. Pozdraviti se, pitati, kako si, što si, osnovne stvari sam znao i oni su to vidjeli u meni da ja ipak dajem poštovanje prema njima, ako hoću naučiti neke stvari, bar njihov jezik.”

Koliki je trag Dalić ostavio na miljama udaljenom istoku zemaljske kugle svjedoči i činjenica da reprezentacija Hrvatske ondje danas ima milijune vatrenih navijača.

“Svi su bili navijači Hrvatske. Pomoćni trener mi je rekao da je njegova mama molila za Hrvatsku. Twitt koji sam ja objavio, zahvala Emiratima na podršci je pogledalo milijun ljudi. Milijun ljudi je tad pogledalo Hrvatsku, što je fantazija za Hrvatsku. Pored ove naše regije, oni su bili naši najveći navijači. Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati.”

Najbolji ambasador Hrvatske na Bliskom Istoku

Tijekom boravka u arapskom svijetu Zlatka se posebno dojmila obiteljska povezanost.

“Predsjednik kluba ima jako veliku familiju. Oni su svake godine radili jedan kamp, gdje sve obitelji tog prezimena dođu u taj kamp. Bude po 500, 600 ljudi… Ja sam bio njihov redovito gost po pet dana. Živio sam s njima kao njihova obitelj. Mi neke stvari možemo naučiti od njih, isto imamo familije, obitelji po Hrvatskoj, pa se djeca ne poznaju, ne vide se.”

Trenutačno najboljeg ambasadora Hrvatske u svijetu mnogi su u zanosu pobjede poželjeli vidjeti i na istaknutim državnim funkcijama. Iako neupitnih liderskih sposobnosti, politika ga ne zanima.

“Ja sam sportaš cijeli život, nogometaš. To je ono što ja znam najbolje raditi i od čega živim cijeli život. Lijepo je kad čovjek radi posao koji voli i od njega može živjeti. A to se meni, hvala Bogu, ostvarilo. To je ono što sam rekao da me neće prebaciti da ja sad počnem pametovati, izmišljati neke stvari. To se neće dogoditi…”

Ipak od svega ga najviše raduje oživljeno hrvatsko jedinstvo. Volio bi da se u ljudima probudi optimizam.

“To zajedništvo je krenulo od ekipe. To se prenijelo kasnije i na narod, na ljude i na navijače, da su ljudi gledali zajedno utakmice, živjeli skupa, cijela ulica prvo, pa cijeli kvart, na kraju je cijeli grad živio skupa i navijao, da bi na kraju cijela država bila zajedno. Daj Bože da tako nastavimo, da Hrvatska bude i dalje ovako jedinstvena, ovako složna i da se to prenese na druge segmente života u Hrvatskoj”, rekao je Dalić nastavivši:

“Neki dan sam sreo čovjeku Livnu koji mi je rekao da je otišao iz Hrvatske prije tri mjeseca, ali da je znao što će se dogoditi i da je mene tad poznavao da ne bi nikad otišao.”

Želi mirni obiteljski život, bez stresa

Nakon golemog uspjeha i dalje želi čvrsto ostati na zemlji i živjeti vrijednosti kojima se oduvijek vodio.

“Ja se nikad nisam sramio i bojao reći da sam ja katolik, vjernik i da vjerujem u Boga. Sve što sam napravio u životu zahvalan sam dragom Bogu i mojoj obitelji. To je moja snaga koju ja crpim, i u to vjerujem. Piši istinu, govori istinu i bit će ti dobro. Kako očekuješ dobro, ako misliš loše od početka. Ja tako ne mislim i zato mi je dragi Bog vratio pozitivno. Ono što bi ja želio poručiti svima je da vjeruju u sebe, u svoj rad, u svoju kvalitetu. Vjera u rezultat, jedna upornost , jedna hrabrost, jedna čvrstina i respekt jedni prema drugima će nas dovesti do rezultata. On neće možda doći sutra, ali će doći kasnije. Treba biti strpljiv. Znam da to ljudima nije lako prihvatiti jer stalno žive u problemima, u teškoj financijskoj situaciji, neizvjesnosti oko posla, ali ako ćemo svi bježati iz Hrvatske, što ćemo napraviti”, zapitao se izbornik.

A za pet godina miljenik nacije više se ne vidi u nogometu. Tada bi volio živjeti mirnim obiteljskim životom, okružen prijateljima, bez stresa i euforije.

“Ne mislim cijeli život biti na klupi i umrijeti na klupi. To meni nije cilj, nisam megaloman, moja obitelj je skromna, mi smo ostvarili dovoljno, tako da ne moram trčati za poslom. Bit će posla. Ja sad tako mislim, a da li će tako biti, ja ne znam.”

IN Magazin

 

Tko se to na HRT-u usudio „rezati“ govor Zlatka Dalića?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Marko Jurič: Treba ukinuti HRT i krenuti iz početka

Objavljeno

na

Marko Jurič je novinar bez dlake na jeziku. Njegove tv emisije ili novinsko-publicističke uratke vole ili ne vole. Sredine nema. Međutim, takvi kod nas ne prolaze dobro, ali kod njega nema alternative.

Svojedobno je s Markom Markovićem pokrenuo tjednik „Panoramu“, objavio jednu knjigu, bio urednik i voditelj na televiziji Z1, producent nekih tv serija, itd. i tako redom. On ti je kao mačka – kaže mi jedan kolega. Baciš ga na glavu, a on se uvijek dočeka na noge.

Istina, već duže vrijeme na Z1 ne gledamo njegove rado gledane  emisije „Markov trg“, ali već je on u novim projektima.

Zanimala nas je njegova profesionalna prošlost, ali i budućnost.. .

Gospodine Jurič. Počeli ste novinarsku karijeru početkom devedesetih, dakle u vrijeme stvaranja hrvatske države. Kako je bilo tada, a kako je danas raditi u hrvatskom novinarstvu?

Doduše krajem osamdesetih sam počeo honorarno u Večernjem pa onda VPA pa Globus itd., ali pravi novinarski izazovi su počeli praćenjem ratnih zbivanja u Hrvatskoj. Bilo je to vrijeme kada su novine najveći dio svoje zarade ostvarivale od prodaje, odnosno od čitatelja. Danas je situacija bitno drugačija i novine žive od sponzora. Razlika je u tome da su novine prisiljene prilagođavati se onome tko ih financira. Stoga kada ste, kao ranije, egzistencijalno ovisili o ocjeni čitatelja morali ste se vrlo potruditi što se tiče sadržaja. Bilo je to vrijeme kada su dominantne novinarske forme bile reportaže, intervjui i istrage. Znači novinar je bio sakupljač informacija. Danas su dominantni komentari i analize, što znači da je novinar kreator i oblikovatelj informacije. Zato u današnjem novinarstvu dominiraju subjektivni pogledi na stvarnost, odnosno dojmovi, a u konačnici se takvo novinarstvo, namjerno ili slučajno pretvara u krivotvorinu stvarnosti.

U vrijeme komunizma često smo se susretali s cenzurom. U kojoj je mjeri ona prisutna i danas? Ne čini li vam se da je veća i opasnija tzv. autocenzura?

Ima te autocenzure koja je posljedica tog odnosa prema sponzorima, a koji su uglavnom velike kompanije, koje opet ovise o državnim ugovorima, koncesijama, zakonskim formama itd. Tu su onda važni posrednici marketinške i PR agencije koje usmjeravaju taj veliki sponzorski kolač prema onim redakcijama koje su poslušne njihovim uputama, ‘dobronamjernim’ savjetima ili ucjenama. Dakle stvari se svode na jednostavne principe ‘ili ćeš pisati što mi hoćemo ili nećeš dobiti oglase’. U komunizmu su nepoćudni bili zabranjeni, a danas ostaju bez financijske potpore. A kad svemu tome još pridodate nekompetentnost novinara, a što je posljedica enormnog povećanja broja medija, rekli bi sveopće inflacije novinarske profesije, dolazimo do ovakve krivotvorene slike naše stvarnosti u javnom prostoru.

Zbog čega je hrvatsko novinarstvo drastično potonulo? Međutim, od mnogih se može čuti da smo  u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata dobili medijski rat s agresorima!

Zbog toga što to više nije hrvatsko novinarstvo. Ovo danas je neki hibrid raznih anacionalnih, intelektualno narcisoidnih i raznih nastranih ideoloških, društvenih pa u konačnici i političkih formata koji nemaju baš nikakve veze s identitetskom biti bića hrvatskog naroda. Za vrijeme Domovinskoga rata, hrvatsko je novinarstvo disalo u duhu naroda i interesa, a po završetku rata, osobito nakon 2000.-te godine hrvatski su novinari izbačeni ili gurnuti na marginu. I sam sam doživio takvu sudbinu u Večernjem listu.

Zbog čega ste „izbačeni“ iz tv kuće Z1?

Jedan od razloga je novac. Naime, moje su emisije otvarale probleme prema sponzorima Z1 televizije i to od Agencije za elektroničke medije pa nadalje.

A zbog čega iz novog novinarskog društva (HNIP) u kojem ste se također angažirali?

U HNiP su ušli razni novinarski klimavci od HRT-a pa nadalje, kojima nije odgovarala jedna čvrsta pozicija udruge koju smo zagovarali kolege Marko Ljubić, Jure Vujić i ja pa su nas po kratkom postupku izbacili. Potpuno suprotno statutu, zakonu itd., ali kad ste na strani sustava onda sve to možete bez straha od sankcija. Opet se tu umiješao novac jer da bi udruga dobivala novce od nekih sponzora uvjet je bio da ‘ne stvara problem’. U bivšoj se državi to zvalo ‘ne talasaj’. Taj posao eutanazije HNiP-a su odradili danas čelni ljudi udruge.

Sada se vaše, inače odlične emisije prikazuju na pojedinim portalima. Kako, zašto?

Internetska tv je budućnost, a evo postala je i sadašnjost u Hrvatskoj.

Nego, što je Projekt Velebit?

Projekt Velebit je ideja. Rekli bi ideja zdrave pameti, logike, istine. Jedna platforma koja polako okuplja ljude sa idejom, sa voljom i spremnošću da naprave nešto više od jalovog lamentiranja zašto je ovako, zašto je onako. Kad pogledate komentare ispod tekstova koji diraju u krucijalne političke teme lako vidite kako je prosječan hrvatski čitatelj sapet emocijama i ne snalaženjem. Pa se onda stavljaju razni bijesni komentari puni uvreda ili psovki, crtanja šubara, petokraki omraženim ljudima ili stavljanja onih ZDS pozdrava. I ljudi misle da su time nešto postigli. A zapravo reagiraju upravo onako kako kreatori ovakvog stanja žele – da se ispušu kroz taj virtualni svijet portala.

Ne bi li bilo bolje i zanimljivije da objavljujete svoje novine?

Možda bi, ali novine su veliki i skup projekt. Ako znate nekoga tko bi htio uložiti novac javite nam!

Ima li ikakve šanse da vas jednog dana kao novinara ili urednika gledamo i na HRT-u, da recimo  tamo vodite svoje emisije?

Na ovim se našim prostorima stalno izmjenjuju ideološke koncepcije. Tako da će i ovakvo stanje doći svome kraju. HRT je sve samo ne ono za što se izdaje i za što dobiva ogromni novac. Tko zna što će biti za godinu, pet ili deset. Možda je pravo pitanje bi li ja uopće htio voditi emisiju na HRT-u.

Što mislite o kontraverznoj tv emisiji kontraverznog novinara Nedjeljom u dva?

Dobro upakirana jeftina propaganda jugonostalgije, a možda i nekih konkretnijih planova. Stanković je politički aktivist, a ne novinar i ta bi se emisija trebala emitirati kao promidžbeni program, a ne kao dio informativnog, dokumentarnog ili kojeg već programa jer nema veze ni sa informiranjem, ni sa dokumentiranjem. Ali to vam je odraz stanja u državi. Stanković je televizijski reprint mentaliteta saborske većine.

Trebali ukinuti pretplatu HRT-u?

Ne, nego treba ukinuti HRT, poslati sve te ljude na ulicu pa neka svoju novinarsku, dramsku, redateljsku i koju već genijalnost isprobaju na tržištu. Nakon toga ispočetka započeti zapošljavati ljude koji su najprije hrvatski profesionalci, a onda radijskotelevizijski.

Jeste li se kao novinar susretali sa sudskim tužbama?

Jesam. To je neminovnost ove profesije, pogotovo kada ne pjevate po notama kompozicija te hrvatske duboke države.

Želite li još nešto dodati, poručiti?

Gledajte Podcast Velebit!

Razgovarao: Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Stjepan Šterc: Za pet godina Hrvatska neće imati za mirovine

Objavljeno

na

Objavio

PODCAST VELEBIT – Kolaps mirovinskog sustava

Demograf Stjepan Šterc:
Više Hrvata živi izvan Hrvatske nego u Hrvatskoj, procjena je oko 4 milijuna.

Mogu li Hrvati izvan Hrvatske biti temelj revitalizacije Hrvatske?
Zašto se u Hrvatskoj ne primjenjuju izraelski ili irski modeli povezanosti iseljenog i domovinskog stanovništva?

Zašto se iseljenim Hrvatima u Hrvatskoj ne omogući ulaganje bez poreza kao što to Irska država omogućuje Ircima?
Zašto hrvatska država ‘kažnjava’ umjesto da nagradi majku u porodiljskom razdoblju?

Zašto je hrvatskoj državi važnije financirati ne vladine udruge, nego poticati rađanje djece?
Zašto je Plenkoviću bilo važnije sačuvati neke ministre, nego primjeniti ozbiljne demografske mjere?
Zašto se na otocima poput Lastova uopće naplaćuje PDV?

Odgovore na ova pitanje poslušajet u PODCAST VELEBIT

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari