Connect with us

Intervju

Zlatko Hasanbegović: Domovinski pokret ima dobar temelj za budućnost

Published

on

Saborski zastupnik Domovinskog pokreta dr. sc. Zlatko Hasanbegović dao je intervju za “Glas Istre” u kojemu je govorio o nizu povijesnih i aktualnih političkih tema.

Ako se s njime i ne slažeš, vrijedi ga poslušati. Njegove interpretacije povijesti definitivno su neuobičajene i nisu mainstream. Pripremi li se sugovornik onako kako treba za razgovor sa Zlatkom Hasanbegovićem, u percepciji najdesnijim saborskim desničarom, iz njega će izvući hrpu nevjerojatno zanimljivog sadržaja, piše “Glas Istre”.

Za hrvatsku ljevicu i kolokvijalno antifašiste, za sve one koji su vjerovali i gradili komunistički i socijalistički poredak u bivšoj Jugoslaviji, on je persona non grata. Crvena krpa koja otvoreno i svjesno provocira ideološke neistomišljenike. No povijest njegove obitelji po majčinoj strani toliko je tragična, i u tome vezana za Istru, da mu to daje pravo na kritiku, ali i priliku za stručno preispitivanje 45 godina života u komunizmu. Djed mu je, naime, skončao u nekoj od fojbi, likvidiran na ružan, pokvaren i mučki način. Razgovor sa saborskim zastupnikom Domovinskog pokreta potrajao je dva sata, u punoj koncentraciji Zlatka Hasanbegovića kojeg nije poremetila ni nadnaravna zagrebačka vrućina.

Rekao sam jednom poznaniku da pripremam razgovor s vama. Malo me čudno pogledao i zaključio: „Hasanbegović je čovjek opasnih namjera“. Glupo vas je pitati jeste li to doista, jer nitko pametan za sebe to ne bi potvrdio. No, opet, pitam vas. Dakle: jeste li vi čovjek opasnih namjera?

Ta sintagma „opasne namjere“, stariji će to znati, u hrvatskom političkom životu pojavila se u kontekstu pada komunizma. Tu etiketu Ivica Račan je prilijepio Franji Tuđmanu i HDZ-u.

Da li ih je time uvrijedio ili je rekao istinu?

Kada te netko iz protivničkog tabora označi čovjekom opasnih namjera ti u svom taboru dobivaš na vrijednosti i značenju. Ono što je za mene opasna namjera za nekoga drugoga je politička vrlina. I obrnuto, naravno.

Znači, rade vam uslugu oni koji takve stvari govore o vama?

Moje osnovno načelo u privatnom, javnom i političkom životu je demistifikacija svih pojmova i etiketa. Nažalost, hrvatsko društvo i hrvatski politički život zbog povijesnih razloga i dalje robuju stanovitim klišejima koji, u kombinaciji s poslovičnom intelektualnom lijenošću političkih elita, dovode do toga da se ljude ne može razumno rasuđivati i ocjenjivati po onome što i kako rade i što uistinu zastupaju.

Po vama, koji je najveći stereotip ili predrasuda ili klišej u hrvatskom političkom životu?

U taboru takozvane ljevice najveći stereotip je odnos prema dosljednom antikomunizmu. Radi se o robovanju klišeju da je dosljedni protukomunistički i protujugoslavenski stav nužno i fašistički, u kontekstu svega onoga što se pripisuje pojmu fašizma. No, u suštini, svi ti pojmovi, od fašizma do antifašizma, u dvadeset i prvom stoljeću besadržajne su ideološke toljage za difamaciju političkih neistomišljenika.

No hrvatski antifašizam postoji. On, pretpostavljam, nije sporan.

Pojam antifašizam, i po genezi nastanka i po stvarnim povijesnim manifestacijama i po načinu na koji se koristi, označio sam floskulom kao povjesničar i prije ulaska u politički život.

Tako ste se ljevici i zamjerili.

To je bio moj početni magnum crimen. Zbog toga sam etiketiran i podvrgnut ideološkom linču. Iako uporno i profesorski mogu objašnjavati pojam antifašizma koji nije jednoznačan i, u osnovi, sam po sebi, nije bilo kakva vrijednost. Kad netko sebe označi antifašistom, on o sebi, zapravo, ništa nije rekao. Mi i dalje o njemu ništa ne znamo. Pojednostavljeno: antifašisti su bili i Pol Pot i Staljin i Tito, i Churchill i de Gaulle. Svakome pametnom je jasno da su to i politički i životno i povijesno nespojive osobnosti.

Tko su onda bili autentični antifašisti?

U kontekstu našeg Drugoga svjetskog rata pod tim pojmom, kao smokvinim listom, krije se Komunistička partija Jugoslavije i njezini ratni, revolucionarni i državno-politički ciljevi.

Komunizam u suprotnosti s vrijednostima EU

Što to znači?

Obnovu jugoslavenske države, a u ideološkom smislu uspostavu društvenog poretka po uzoru na prauzor – Sovjetski Savez. Gledajući ishod Drugoga svjetskog rata – to se i dogodilo. Drugim riječima, radi se o jugoslavenskom komunizmu. O njemu možemo imati i ovakvo i onakvo mišljenje, ali je notorno da su sve njegove vrijednosti i zbilja na kojoj je počivala obnovljena komunistička jugoslavenska država u savršenoj suprotnosti sa svim vrijednostima na kojima počiva ne samo današnja Europa nego i moderno hrvatsko društvo. Krajnje pojednostavljeno, i to je moj temeljni politički, intelektualni i vrijednosni stav – jugoslavenska država u svakom obliku je u savršenoj suprotnosti s idejom hrvatske države; nedemokratski komunistički poredak u kojem smo živjeli bio je u potpunoj suprotnosti s idejom parlamentarne demokracije na kojoj počiva moderna hrvatska država. Tu ne vidim nikakve kontroverze. Druga razina su naša međusobno suprotstavljena obiteljska iskustva i obiteljske predaje u kontekstu Drugoga svjetskog rata, koji je na području koji je kasnije tvorila SFRJ bio i ideološki i građanski rat. Različita iskustva dovode do toga da će i danas i zauvijek o tim događajima postojati krajnji i međusobno suprotstavljeni pogledi koje je nemoguće izmiriti i koje je iz dnevno-političkog konteksta potrebno izmjestiti u područje historiografije i građanskog komemoriranja.

Hoće li onda doći do pomirbe?

Ti se pogledi neće izmiriti. I za to nema potrebe jer se povijest ne može promijeniti. Zato sam zagovarao da kao nultu točku i minimalni zajednički nazivnik na kojem počiva današnja Hrvatska označimo trenutak uspostave moderne države i njezin demokratski poredak. To, kao i pobjeda u Domovinskom ratu, jedino je u čemu se svi Hrvati mogu prepoznati. Za sve ostalo u povijesti postoje različite predaje i iskustva koja treba uvažavati. No jednoznačna istina o toj zamršenoj situaciji Drugoga svjetskog rata i poraća ne može se ni na koji način dekretirati ili propisati nekom vrstom državne pedagogije. Svi znamo da je jugoslavenska država pola stoljeća imala monopol na povijesnu istinu. Ne samo činjenično nego i zakonski bio je zabranjen svaki spomen na kontroverzne događaje. Učinak takvog pristupa, koji bi neki i danas htjeli nametnuti, bio je taj da su se „jugoslavenski samoupravljači“ nakon pola stoljeća indoktrinacije bratstvom i jedinstvom i jednodimenzionalnom slikom te iste prošlosti, preko noći raspali na svoje sastavne dijelove i krenuli na put međusobnog uništenja. Državna pedagogija se pokazala beskorisnom.

Stvarna društvena zbilja Jugoslavije    

Malo bih se vratio na nešto što ste prije objašnjavali, a tiče se antifašizma. Kako po vama nazivati ljude koji su se borili protiv fašizma, ako ne antifašistima?

Sam taj pojam dominantno se počeo koristiti nakon 1990. godine, kao neka vrsta smokvinog lista kojim bi se pokrila propala jugoslavenska komunistička baština. U jugoslavenskoj državi se nije govorilo o antifašizmu, nego o tzv. narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji. Pitao bih one koji su u nju vjerovali zašto su je se tako lako odrekli kad je ona propadala te su mimikrijski sam sadržaj tih vrijednosti u koje su vjerovali pokrili famoznim smokvinim listom antifašizma. Taj pojam je fluidan , kao i pojam antikomunizam. Kad kažete da ste antikomunist, o sebi ništa niste rekli. To je temeljno pravilo u društvenim znanostima, u sociologiji, politologiji i historiografiji. Da bi se razumjeli konkretni povijesni fenomeni, osim pitanja njihova imenovanja, mora se znati stvarni sadržaj.

Zbog ovakvih stavova jasno je zašto vas antifašisti i hrvatska ljevica ne simpatiziraju.

Možemo ići i korak dalje: u stvarnosti, ono što se nazivalo Narodnooslobodilačkom vojskom Jugoslavije, a kasnije je to bila Jugoslavenska armija, formalno i sadržajno je bio ratni instrument KP Jugoslavije i njezinih političkih ciljeva. U krajnjoj liniji, takozvani Vrhovni komandant te vojske bio je istodobno i generalni sekretar Komunističke partije Jugoslavije. Ta vojska ne samo da je nastala kao partijska vojska, neovisno o motivaciji pojedinih sudionika, nego je kao takva, stranačka, i skončala. Radi se o JNA koja se, na kraju, pretvorila u instrument očuvanja propalog komunizma i iz svojih razloga se u ratnoj drami priklonila srpskim političkim ciljevima.

Kakav bi bio politički rasplet na prostoru naknadno formirane Jugoslavije da je Drugi svjetski rat drugačije završio, recimo pobjedom Sila Osovine?

Ne mogu o tome govoriti. Povjesničari nisu vračevi i pisci horoskopa. Mi raspravljamo samo o onome što se dogodilo. No, svaka pobjeda ima svoje lice i naličje.

Možete li dati neki primjer?

Ima puno banalnosti. Recimo, 60-ih godina građani jugoslavenske pobjedničke države koja je imala svoj autentični pokret otpora masovno su, trbuhom za kruhom, odlazili u poraženu Zapadnu Njemačku koja nije bila pobjednica u Drugom svjetskom ratu. Sa stajališta pitanja je li Hrvatu ili Srbinu koji je radio na baušteli u Njemačkoj bilo bolje živjeti u pobjedničkoj Jugoslaviji ili poraženoj Njemačkoj, te je li bio bolji stvarni život pobjedničkog Jugoslavena u Titovoj komunističkoj akradiji ili poraženog Nijemaca i Japanca u demokratskoj Njemačkoj i Japanu, i to nešto govori o stvarnoj društvenoj zbilji tog vremena.

Kako se nosite s još jednom etiketom koja se stavlja uz vaše ime – revizionist.

Pojmovno, to je jedna vrsta ideološke toljage. Povjesničar je sam po sebi revizionist jer se iznova revidira pogled na prošlost na temelju novih činjenica koje nisu bile poznate. Oni koji me tako etiketiraju misle na nešto drugo. To se označava pojmom negacionista. Radi se o onima koji niječu nedvojbene zločine i općepoznate utvrđene činjenice. Ja to nikad nisam bio. Upravo je suprotno – ustvari su oni koji druge etiketiraju revizionistima prvorazredni revizionisti i negacionisti. Da zaključim: oni koji upotrebljavaju pojam antifašizam u naravi žele rehabilitirati i prevrednovati – uključujući i nijekanje ili relativiziranje notornih činjenica o zločinima – propalu   jugoslavensku komunističku baštinu.

Poratna sudbina dijela obitelji

Pesu li oni jugonostalgičari?

Pa ne bih čak ni tako rekao. Postojala je, osim Titove, i Kraljevina Jugoslavija. Poanta je da ti ljudi ne mogu prežaliti činjenicu ideje i ideala titoizma i komunizma koji su skončali na poznati način. Naravno ima i onih koji drže da su Jugoslavija i jugoslavenstvo svevremenski društveni normativ, a hrvatska država i hrvatski nacionalizam tek eksces i provizorij.

Povijest vaše obitelji prije i nakon Drugog svjetskog rata je izuzetno zanimljiva, posebno s majčine strane. Prezime je Prohić, ako se ne varam.

To je bila tipična građanska obitelj toga vremena. Moj djed je bio bosanski veletrgovac, industrijalac, kućevlasnik i uspješan poslovni čovjek. Sa svojom obitelji se neposredno pred rat doselio iz Bosne u Zagreb. Poratna sudbina tog dijela moje obitelji, ali i cijelog tog sloja ljudi, ključna je za razumijevanje onoga što se dogodilo nakon svibnja ’45.

Možete malo pojasniti.

Ne može se cijeli kompleks poraća te provođenja komunističke revolucije i represije nad stvarnim, izmišljenim i potencijalnim neprijateljima svoditi na navodnu osvetu nad poraženim ratnim protivnikom u Drugome svjetskom ratu. Ni moj djed ni cijeli taj sloj ni na koji način za vrijeme NDH nisu sudjelovali u vojnom, političkom, javnom ili ideološkom životu.

Gdje su onda zgriješili i što se dogodilo?

Jedini njihov krimen bio je klasni grijeh. Odnosno, pripadnost društvenom sloju koji je iz ideoloških razloga, u sklopu provedene komunističke revolucije, trebao biti uklonjen i razvlašten. To se i dogodilo. Moj djed je, neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, nakon samo nekoliko mjeseci jednostavno likvidiran. Bez sudskog postupka. Nije bio dio, u užem smislu, onoga što označavamo Bleiburškom tragedijom, već dio drugog vala komunističke represije koja je imala za cilj likvidaciju i razvlašćivanje građanskog sloja.

I Istra je isto imala svoj egzodus, vrlo bolan proces.

Da, istina, i to najprije Talijana, u prvoj fazi, i potom, to se danas zaboravlja, velikog broja Hrvata. Radi povijesne istine treba reći i sljedeće: kad se završilo s prvom fazom izvansudskih egzekucija po jamama, fojbama, rudarskim oknima i protutenkovskim opkopima, gdje su stradavali poraženi ratni neprijatelji Komunističke partije Jugoslavije, krenulo se u drugu fazu revolucije.

Eliminacija klasnih neprijatelja?

Tako je. To što se događalo bio je sustavni obračun s takozvanim klasnim neprijateljem i zatečenim građanskim društvom i svim njegovim ustanovama. U praksi se to svodilo na pljačku imovine pod krinkom nacionalizacije i konfiskacije te uklanjanja svake vrste uloge tih ljudi u javnom životu kako bi se umjesto njih stvorio prostor za novu klasu režimskih pouzdanika iz koje se, i to je paradoks postkomunističke situacije, na neki način novačila cijela moderna hrvatska politička i društvena elita. Svaka poslovna aktivnost i građanski život za vrijeme NDH u Zagrebu nakon Drugoga svjetskog rata arbitrarno je proglašavana kolaboracijom i kriminalizirana.

Kako je i kad djed konkretno ubijen?

Mjesto je nepoznato. Skupina njegovih zagrebačkih prijatelja, uglednih industrijalaca i poslovnih ljudi koji su prethodno bili izloženi višemjesečnim torturama OZN-e, shvatili su da prvi val takozvane osvete neće jenjavati, nego daje to samo prva faza dalekosežne represije. Odlučili su ilegalno napustiti Jugoslaviju različitim kanalima. Govorimo o događajima koji kreću ujesen 45. godine i traju godinama nakon toga. Masovno se bježalo od takozvanog oslobođenja i titoističkog raja. Neki od djedovih prijatelja su uspjeli pobjeći i domoći se Južne ili Sjeverne Amerike, a neki su u nepoznatim i nikad razjašnjenim okolnostima uhvaćeni na tada još neodređenoj i fluidnoj jugoslavensko-talijanskoj granici. Prema nekim obavijestima s kojima je raspolagala obitelj, djed je skončao u nekoj od istarskih fojbi koje su jugoslavenske komunističke vlasti i njezini eskadroni smrti koristili za praktičnu provedbu takozvane ,,convivenze na način kako su to oni smatrali prikladnim – bacanjem ljudi u jame!

Detalje o tome ne znate?

Ne, osim da se to događalo potkraj 45. Znamo da je više puta uhićivan u Zagrebu, kao i njegova supruga, moja baka. Njegov plan je bio otići u neku od Amerika i onda povući obitelj. Nažalost, to im nije uspjelo. Neko vrijeme nakon njegove likvidacije, među ostalim i od posljedica zatvorske torture, umrla je i moja baka. Obitelj je preko noći, i to je jedan od paradoksa života, od imućne i građanske postala obitelj siročadi. Moja majka je rođena 1933. godine i bila je jedno od petero djece, u rasponu od petogodišnjaka do dvadesetogodišnjaka, koji su u izuzetno kratkom vremenu, nakon rata, ostali sami, bez roditelja i bez oduzete im imovine. Cinizam jugoslavenskih vlasti bio je i u tome daje nakon djedove likvidacije pokrenut sudski postupak kojim se pravomoćnom presudom, prethodno brutalno i bez suđenja ubijenom čovjeku, konfiscirala imovina.

Imali ste puno imovine?

Imovina je bila velika. Zanimljivo da je djed kao kućevlasnik imao i višekatnicu u Beogradu, u Hadži Džerinoj ulici broj 7, blizu Pravnog i Tehničkog fakulteta. Kuća je bila moderna i od najma je djedu nosila veliki prihod. Imala je čak i dizalo! Značajno je stradala u bombardiranju Beograda 41. godine. Konfiscirana je, nadograđena i netko je danas koristi. Proces povratka u Srbiji, koji nismo niti pokrenuli, sličan je hrvatskom i vodi se načelom što manje vratiti, a pljačku legalizirati. To se i dogodilo. Sada imamo paradoks da su korifeji urbanog života u središtu Zagreba, zapravo, i u pravilu, potomci povlaštene komunističke kaste koja je dobila stanarska prava i stanove koje su jeftino otkupili, a danas poput misionara lamentiraju i arbitriraju o ljudskim pravima i građanskom društvu.

Zašto to ne bi radili?

Zato jer su proizašli iz baštine koja je negacija svega onoga što danas zagovaraju! Ja sam im susjed i trn u oku jer se ne uklapam u njihovu stereotipnu figuru neobrazovanog neprijatelja, primitivca kojim se plaše mala djeca.

Vratio bih se još malo na vašeg djeda. Je li on bio simpatizer ustaškog pokreta?

On je bio čovjek koji se ni prije ni poslije 1941. nije bavio politikom i bio je jedan od 200 tisuća stanovnika Zagreba koji sigurno u obnovi Jugoslavije i uspostavi komunizma nisu gledali društveni ideal. Pripadao je onoj većini kojoj uspostava poretka po uzoru na Sovjetski Savez bez sumnje nije bila privlačna. Djed svojim uzornim građanskim ratnim držanjem nije dao povoda za poratna uhićivanja i likvidaciju. Ne samo to, sudjelovao je u spašavanju života nevinih, uključujući i život jedne židovske djevojčice iz Bosne koja je rat preživjela u našem zagrebačkom domu zajedno s mojom majkom i pod skrivenim identitetom. Javnosti je poznato da su moj djed, baka i majka, posthumno, prije godinu dana, od Države Izrael dobili priznanje Pravednika medu narodima. Relativiziranje partizanskih zločina

Kakav je vaš odnos prema zločinima u NDH?

Kao i prema svakom zločinu. I kao ministar kulture sam to rekao – zločini počinjeni u ime NDH i Ustaškog pokreta najveće su moralno posrnuće u hrvatskoj povijesti. O tome nema rasprave, ali treba raspravljati o jugoslavenskim komunističkim zločinima u ratu i poraću koji po svom opsegu prelaze i zločine u Drugom svjetskom ratu, a do danas ih se, ponavljam, relativizira.

Nedavno je oko jame Jazovka utvrđen, izgleda, konačni broj ubijenih – čak 814.

O tome se ne govori i to je prošlo bez ikakvog šireg društvenog odjeka, posebno s pozicije tzv. antifašističke ljevice. Zamislite da je pronađeno stratište s 800 pasa ili mačaka koje je likvidirao neki manijak! Društvene mreže i mediji i sve zainteresirane udruge bi to osuđivali danima i noćima. Mogu samo zaključiti da mnogi naprosto ne žele znati ništa o tome jer to dovodi u pitanje njihov položaj moralnih arbitara i stvarne naravi jugoslavenskog komunizma i titoizma kojem tepaju pojmom antifašizam.

Zašto je to tako?

Jer su intelektualno lijeni i jer su licemjeri, ali i zato jer ima dosta potomaka onih koji su sudjelovali u egzekucijama. I onda imamo paradoks, čak i istarski, da u postkomunističkoj društvenoj obnovi ostatka ostataka talijanske zajednice sudjeluju ili su sudjelovali i oni koji su potomci onih koji su provodili egzekucije i projekt protjerivanja Talijana. Na te apsurde ukazujem i svom kolegi saborskom zastupniku Furiju Radinu. Ako želi biti autentični predstavnik talijanske zajednice i onoga što je od nje ostalo, onda bi morao biti zadnja osoba koja barata tim komunističkim i antifašističkim krilaticama kojima se svakodnevno relativizira kompleks partizanskih zločina koji se dogodio nad Talijanima. I ne samo Talijanima u Istri.

Je li moguće da su vaši politički i stavovi o povijesti rezultat okolnosti da vam je obitelj stradala od jugoslavenskih komunista? Nosite li u sebi frustraciju koja utječe na vaše stavove i razmišljanja?

Odrastao sam u Novom Zagrebu, u tipičnom komunističkom kvarni, u mirnom i idiličnom obiteljskom okružju i bez bilo kakvih frustracija. Moj intelektualni, političko-ideološki i(li) nacionalni stav nije posljedica, što neki krivo tumače, frustracije zbog 45. Bez obzira na to što je proživjela, majka je o tome nevoljko pričala, a meni kao djetetu to u odgoju nikada nije posebno isticala. Moji stavovi su rezultat društvenog iskustva, povjesničarske spoznaje o svemu što se događalo, političko-nacionalne izobrazbe, a ne obiteljske indoktrinacije koja nije ni postojala. Roditelji mi nisu bili frustrirani ljudi i nisu me tako odgajali.

No mnogi će reći da se u Jugoslaviji, čiji ste kritičar i poretka i načina nastanka, na najbanalnijoj razini i nije tako loše živjelo.

Naravno, cijela zbilja jugoslavenskog i ne samo jugoslavenskog komunizma ne može se promatrati samo iz diskursa represivnih obilježja tog poretka, no ne može se ići ni u drugu krajnost koju čine moje kolege koji su više aktivisti, a manje povjesničari, i onda svode cjelokupni kompleks titoizma na turističke uspjehe, industrijalizaciju i građevinske pothvate. Već sam rekao da svaka priča ima svoje lice i naličje. Ključni protujugoslavenski i protukomunistički argument proizlazi iz same naravi te države i ideološke teorije i prakse. Ono što moji kritičari ne mogu razumjeti je to da više o komunističkoj Jugoslaviji govori način na koji je propala od njene same stvarnosti. Jugoslavija nije nestala i propala u međunarodnoj intervenciji fašističke reakcije, već je kao partijska država društvenom i političkom entropijom urušila samu sebe uz ključnu intervenciju partijske JNA, te u spletu neriješenih međunacionalnih odnosa koji su bili gori nego u trenutku nastanka te države.

Onda slijedi Domovinski rat. Je li ga Hrvatska mogla izbjeći?

Ne, nije. Da budem banalan: sve ono što se dogodilo, moralo se dogoditi, a da se moglo dogoditi drugačije, dogodilo bi se. A nije. Mogla je izbjeći rat tako da je hrvatski narod odustao od temeljnog nacionalnog prava i ključnog imperativa da ima neovisnu državu.

Znači nije bilo dogovora Tuđman-Milošević?

Dokaz da između Tuđmana i Miloševića nije bilo dogovora je u tome što je izbio rat. Da je dogovor postojao rata ne bi ni bilo.

Kako komentirate srpskog predsjednika Aleksandra Vučića i njegovu opsjednutost Hrvatskom?

Fenomen Vučić je nadrastao onog Vučića kojeg mi znamo kao trećerazrednog suradnika četničkog vojvode Vojislava Šešelja. On je uspostavio osobni režim u kojem više ne postoji parlamentarna opozicija. To je posljedica nesposobnosti i političke nedoraslosti tamošnje opozicije koja je dijelom prešla u Vučićev tabor, mislim na najkorumpiranije elemente Demokratske stranke, tzv. žutih, ali i kalkulantskih interesa zapadnih središta moći koji u Vučiću vide jedinog jamca ostvarenja njihovih geopolitičkih ciljeva vezanih uz sudbinu Kosova i odnos prema Rusiji. Od Vučića se očekuje da i formalno prizna gubitak Kosova te da u laviranju napravi zaokret od Moskve prema Zapadu. U ovom trenutku on vodi neku vrstu titoističke politike distance i manipulacije i Moskvom i Washingtonom i Berlinom i Bruxellesom. No prostor manipulacije mu se smanjuje. U prilog mu, međutim, ide kriza identiteta EU, kriza tzv. euroatlantizma i tzv. Zapada kao takvog te nesposobnost briselskih birokrata.

Ali Europska unija je potpuno slijepa na diktatorski karakter njegove vlasti. To nitko ni ne spominje. Nema tu morala, slažete se?

U politici, posebno u međunarodnim odnosima, nema morala već postoje samo interesi.

Uskoro kreće vaša suradnja s Miloradom Pupovcem, kolegom vam saborskim zastupnikom koji vodi saborski Odbor za ljudska prava, a vi ste u tom odboru.

Iskreno, iz znanstveno-političkih razloga zanima me ono što je bivši predsjednik Ivo Josipović nazvao etnobiznisom. U tom Odboru, naime, sjede dva veterana i korifeja etnobiznisa, Milorad Pupovac i Furio Radin. Uloga ovog drugog prelazi položaj običnog političkog aktera, jer je on postao neka vrsta saborskog inventara i ikona je hrvatske politike čiju ulogu više ne promatram iz dnevnopolitičko-stranačke vizure, već iz povjesničarske! Radin je zapravo povijesna figura. Šalu na stranu, kad govorimo o predstavnicima nacionalnih manjina u Saboru, govorimo samo o Pupovcu i Radinu. Ostali su njihovi korisni idioti koji pristaju na svoju takvu ulogu zbog sitnih privilegija koje zauzvrat dobivaju.

Znači, Pupovac i vi – rat u Saboru?

Naravno da nema rata, ja sam miroljubiv čovjek. Pupovac i nije moja prava meta. On legitimno zastupa političke ciljeve u koje vjeruje. Moja meta je politički sustav i hrvatska politika koja igra ulogu Pupovčevih i Radinovih korisnih idiota. Oni u svojoj biti i nisu, kao što se misli, eksponenti nekih posebnih srpskih ili talijanskih, više ili manje legitimnih, interesa. Ne, oni su par excellence eksponenti određenih hrvatskih političkoideoloških interesa koji su proizašli iz baštine jugokomunizma. Kada bi birao između činjenice da je navodno talijanski zastupnik ili hrvatski tzv. lijevo-liberalni političar, Radin bi birao ovo drugo. Ako bi bio iskren. Privatno, ponekad, i zna biti iskren.

Netko neupućen tko vas gleda i sluša, mislim na Radina i vas, rekao bi da vi bez kamera dobro funkcionirate.

Prije nego što je ušao u hrvatsku politiku i postao navodni predstavnik talijanske zajednice, Furio Radin je bio zagrebački sociolog tankog dosega, koji se bavio raznim fenomenima. Zapala gaje, po narudžbi tadašnjih struktura moći, domaća zadaća proučavanja najvažnijeg i najsubverzivnijeg supkulturnog fenomena kasnog komunizam, a to je navijačka scena koja je u hrvatskom kontekstu imala značajan i autentični protujugoslavenski i protukomunistički potencijal. S obzirom da sam bio dio prvog naraštaja BBB-a, u nekom od tadašnjih časopisa za društvena pitanja Radin nas je nekolicinu anketirao kao dio njegova istraživanja navijačkog fenomena. To je bilo krajem osamdesetih i imao sam petnaestak godina. Ponovno smo se sreli četvrt stoljeća kasnije kad sam ušao u politiku u kojoj je on već postao metuzalem i pojava čija se figura ne samo metaforički stopila sa saborskim namještajem, pa ako se dobro ne zagledate teško da ćete uočiti što je saborska fotelja ili zid, a što lik Furia Radina. Nešto kao vremešni član politbiroa sovjetske Partije krajem osamdesetih i naravno kao utjelovljenje i metafora svih ključnih anomalija našeg političkog sustava. Sam po sebi, on je simpatičan čovjek, ali je suštinski sistemska greška. Takve se greške otklanjaju naravno samo promjenom sustava.

Što je s Domovinskim pokretom? Velika očekivanja, pa bolno otrežnjenje.

Osobno nisam doživio nikakvo otrežnjenje, broj osvojenih mandata je više nego solidan, ali je bio nedostatan za presudnu ulogu kod formiranja Vlade. Imamo dobar temelj za budućnost, a Domovinskom pokretu tek sada treba odrediti i udahnuti ključan sadržaj.

Bojite li se da Plenković u vašim redovima ima spavače koji će se aktivirati bude li HDZ-u trebalo pojačati većinu?

Nisam vidovit, no poznajući te ljude tako nešto ne očekujem, a Plenkoviću to ni ne treba. U priči su neki drugi partneri. Oni će ono što nazivamo političkom trgovinom nazivati projektnom suradnjom. Za tzv. dobrobit građana Istre tu je, dakle, IDS. Na to Plenković računa. Konjunkturni i praktično – poduzetni IDS je uvijek blizu kad se treba žrtvovati i suzbiti ono što oni nazivaju krajnjom desnicom, a u stvarnosti doći do financijske koristi i sinekura. IDS je uvijek na raspolaganju, bio je i ostao joker HDZ-a, Plenkovićev kao i Sanaderov.

Nije li to ispravna logika političkog razmišljanja jakih regionalnih stranaka poput IDS-a koje naprosto surađuju s državnom vlasti radi, kako vi to cinično primjećujete, razvojnih projekata?

Da sam ja ideolog IDS-a, tu bih stranku lišio kvaziantifašističkog i pseudoljevičarskog balasta. Tko god poznaje klijentelističku dušu IDS-a, kao i ključne prvake nadahnute likom i djelom te modusom operandijem Nine Jakovčića, zna da su to praktični ljudi okrenuti tzv. projektima i vlastitim poslovnim interesima, a da im je ideologija i autonomaštvo za kojim povremeno posežu tek smokvin list za, kao što bi rekao Ante Starčević, obsjeniti prostotu.

Domovinskipokret.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari