Pratite nas

Analiza

Zlatko Hasanbegović je dodirnuo središnju tajnu hrvatske „antifašističke“ prijevare

Objavljeno

na

Prije dvadeset i pet godina u Hrvatsku je došlo vrijeme demokracije i ona vrijedi za sve njezine građane. Svatko ima pravo reći što misli, a za to ne smije kazneno (ni prekršajno) odgovarati ako ne poziva na nasilje. Osim toga, čovjek može biti u krivu, ali to mu treba dokazati argumentima, a ne etiketiranjem. Tako dolazimo do teme komunističkih napada na novoga hrvatskoga ministra kulture, g. Zlatka Hasanbegovića.

Namjerno sam rekao „komunističkih napada“, jer se upravo komunistički napadi kriju pod krinkom „obrane antifašizma“. Ustrajanje na „antifašizmu“ srž je političke strategije održanja komunizma u zemljama u kojoj je komunizam silom došao na vlast, vladao silom i nedemokratski, a onda propao sam od sebe. Komunisti se više ne mogu kriti iza obećavanja bolje budućnosti, a nemaju ljudske i intelektualne snage odreći se svoje osramoćene i propale ideologije; zato su izgradili konstrukciju „antifašizma“, koja, međutim, ne odgovara povijesnim činjenicama.

Za komuniste antifašizam nije samo krinka skrivanja povijesne intelektualne, filozofske, političke i ljudske sramote komunizma, nego i napadačko oružje suzbijanja svega onoga što je nesukladno komunističkoj ideji svjetske diktature proletarijata. On je jedino što im je preostalo da sakriju svoj povijesnu sramotu i da održe združenu poziciju tužitelja i sudca. Zato su „antifašizam“ uzdigli na razinu nedodirljive i neupitne religije.

  1. Hasanbegović je objasnio zašto dolazak komunističke vlasti 1945. za Hrvate nije bio oslobođenje

G.Zlatko Hasanbegović rekao je da dolazak komunističke vlasti 1945. za Hrvate nije bio oslobođenje, jer je ukinuta demokracija i jer nije nastala Hrvatska nego – opet Jugoslavija. Zbog toga je žestoko napadnut od svih samozvanih „antifašista“, od Stazića do Raukarove. Međutim, to što je g. Hasanbegović rekao apsolutno je točno. Stvaranje Jugoslavije 1945. nije bilo oslobođenje Hrvatske! Slamanje nacizma, značaj, djelovanje i sudbina Nezavisne države Hrvatske (NDH), zločini, žrtve i laži, krivotvorenje povijesti, Savez socijalističkih sindikata Hrvatske (SSSH), radničko samoupravljanje, itd… posebna su pitanja, no dolazak komunizma 1945. sam za sebe nije značio i dolazak hrvatske slobode, države ni demokracije, prenosi kamenjar.com

Po logici napada današnjih hrvatskih „antifašista“ na g. Hasanbegovića, svi Hrvati u povijesti koji su se nakon 1102. (izgubljena bitka na Gvozdu) borili za povratak samostalnosti svoje države bili su – izdajnici („ustaše“, „fašisti“) onih režima koji su u to doba držali Hrvatsku u okupaciji. Spomenimo neke od njih:

Austrijski dvor je sudio i presudio da su Zrinski i Frankopan bili veleizdajnici, a za nas su oni povijesni junaci!

Eugen Kvaternik je tretiran kao izdajnik i, da nije poginuo (u Rakovičkoj buni), bio bi pogubljen, a po njemu se danas zovu najljepši hrvatski gradski trgovi.

Stjepana Radića ubila je srpska okupacijska vlast zakrinkana u kraljevinu Jugoslaviju. Tko je slavio, a tko žalovao zbog njegove smrti? Zašto ga „antifašisti“ malokad uopće spominju, a kad ga spominju to nije po dobru?

Tko je (komunisti) i zašto (zbog otimanja vlasti) ubio nevine haesesovce Luku Čulića i Vojka Krstulovića (u Splitu), a još tisuće pobio nakon, prije, za vrijeme i nakon II. Svjetskoga rata? Tu skupinu hrvatskih žrtava treba povijesno, politički i forenzički što preciznije identificirati, jer su je hrvatski neprijatelji vrlo uspješno sakrili! Komunističko uništenje Hrvatske seljačke stranke (HSS) ključ je njihove ne-antifašističke izdaje Hrvatske! Političko uništenje te seljačke, socijalne i nacionalne stranke, nezapamćeno popularne u narodu, kriminalna je anti-demokracija, a ubijanje njezinih članova povijesni politički zločin! Ukupno, odnos komunista prema HSS-u pokazuje da njihova „borba“ nije imala antifašistički, čak ni osloboditeljski karakter, nego karakter zločinačkoga kominternovskoga, Staljinova, plana iskorištenja II. Svjetskoga rata za preuzimanje vlasti i vladanja terorom.

Srbi u Hrvatskoj su se 1939. pobunili protiv Banovine Hrvatske, a komunisti su nas na satovima povijesti u osnovnoj školi učili da je sporazum Cvetković-Maček buržoaska prijevara. Maček je sa Srbima ispregovarao Banovinu i zato je prikazan kao izdajnik.

Srbi u Hrvatskoj su se 1971. pobunili protiv Hrvatskoga proljeća, koje je terorom ugušio Tito, a s pozicija „antifašizma“ i borbe protiv „ustašluka“: proljećari su tretirani kao najgore izdajice, fašističke.

Srbi u Hrvatskoj, zajedno s jugoslavenskim vojnim vrhom i Republikom Srbijom pobunili su se 1990. protiv osamostaljenja Republike Hrvatske, tvrdeći da je to povratak ustaša i NDH! To tvrde i danas.

Da, svi su protuhrvatski, okupacijski režimi izdajicama (tih režima) držali Hrvate koji su tražili samostalnu hrvatsku državu. No mi Hrvati imamo demokratsko i povijesno pravo na samostalnu hrvatsku državu i nikad se toga prava nismo odrekli niti smo tu čežnju tajili. Zvali su nas „hrvatskim separatistima“, „ljudima opasnih namjera“, „ustašama“… a mi, naši djedovi, očevi, uvijek smo bili isti: željeli smo slobodnu, samostalnu Hrvatsku.

U srži buke oko Hasanbegovića leži činjenica da on savršeno utemeljeno govori o samostalnosti hrvatske države i o pravu Hrvata na vlastitu državu! Danas pak treba imati „jak želudac“ da bi se tu želju proglasilo fašizmom, a negatori hrvatske samostalnosti to čine jer mrze hrvatsku državu, a ne fašizam. Fašizam i komunizam ni po čemu se ne razlikuju.

Razmotrimo to pitanje malo drukčije. Na referendumu o osamostaljenju Republike Hrvatske 1990. za samostalnu hrvatsku državu bili su i Ivo Josipović i Zoran Milanović. Ili nisu? Ma – jesu, jer kako bi inače uskoro obavljali najviše državne funkcije u toj istoj „separatističkoj“,“fašističkoj“ državi? Takve izdajice svega što su dotad vjerovali (Jugoslavija, socijalizam) valjda ipak nisu, a ne mogu biti ni toliko pokvareni da upravljaju državom u koju ne vjeruju. Treba držati na umu da se pritom radi se o samostalnosti naše Domovine, a ne o svjetonazorima i vjeri u najbolji sustav življenja. Kada i kako su, dakle, hrvatski komunisti bivše socijalističke Jugoslavije postali hrvatski „separatisti“, dakle ustaše? Neka sami kažu, jer nešto tu neugodno vonja: događaji 1945. su im i danas „ostvarenje ideala“, a već 2000. ozareno upravljaju – samostalnom hrvatskom državom…

Ako g. Hasanbegović nije u pravu kad kaže da nastanak Titove Jugoslavije nije bio čas stvaranja hrvatske države, to znači da je za njegove kritičare „Socijalistička Republika Hrvatska“ (SRH) u „Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji“ (SFRJ) bila legalna, ispravna, poželjna i dobra; tu se, međutim, moramo upitati – kako je onda 1991. legalno nastala Republika Hrvatska, zašto je priznata od svih država koje su se borile protiv Hitlerove Njemačke, zašto je primljena u UN i EU?

Od cijeloga svijeta problem s nastankom i osamostaljenjem te današnje Republike Hrvatske imale su samo dvije grupacije: hrvatski komunisti koji su odbili za nju glasovati i dio hrvatskih Srba i Srbija – koji su je napali oružjem. Zašto bi bili protiv nje, i napali je, ako je ona Hrvatima jednako vrijedna i dobra kao Socijalistička Republika Hrvatska iz 1945.? Njihov postupak potvrđuje Hasanbegovićevu tvrdnju da su se te dvije Hrvatske doista razlikovale – i za Hrvate i za hrvatske neprijatelje. Hrvatsku u Jugoslaviji Hrvati nisu htjeli, a jako su je htjeli Srbi i komunisti.

Ako g. Hasanbegović nije u pravu kada kaže da Jugoslavija 1945. nije bila ono što hrvatskoj povijesnoj čežnji za državom pripada, to znači da je „SRH u SFRJ bila legalna, ispravna i dobra“. No, onda se moramo upitati zašto je „antifašist“ Ivo Josipović prihvatio biti predsjednik današnje samostalne Republike Hrvatske? Ako Hasanbegovića „antifašisti“ zbog te njegove ocjene smatraju „ustašoidom“, zašto takvim ne smatraju i predsjednike države i vlade suvremene Hrvatske Josipovića i Milanovića? Hasanbegoviću socijalistička Hrvatska u Jugoslaviji nije bila dovoljna jer ustraje na hrvatskoj samostalnosti, a Josipoviću i Milanoviću socijalistička Hrvatska jest dobra i napadaju Hasanbegovića što njemu nije, a onda odjednom upravo u državi na kakvoj ustraje Hasanbegović – prihvaćaju najviše upravljačke dužnosti.

Ako načas prihvatimo „antifašističko“ stajalište da je SRH u SFRJ za Hrvate dobra doći ćemo do vrlo zanimljivih zaključaka. Hasanbegović je osamostaljenje definirao kao funkciju pune samostalnosti i postojanja demokracije; ni NDH niti SRH nisu bile demokratske i nelojalni su građani bili uništavani u jednoj i u drugoj; one se razlikuju po tome što je NDH imala (formalno) punu, a SRH djelomičnu samostalnost. Proistječe da „antifašisti“ u ime društvenog uređenja žrtvuju državnu samostalnost.

Taj zaključak o „antifašistima“ traži da malo pomnije razmislimo je li za Hrvatsku važnije društveno uređenje ili potpuna samostalnost. Povijesno gledano, samostalnost hrvatske države važnija je od njezina političkoga ustroja! Da kneževine i banovine ne spominjemo – to najjasnije pokazuju tri osnivanja hrvatske države zaredom u tri društveno-politička sustava: NDH od ustaša, SRH unutar SFRJ od komunista i RH narodnim referendumom 1990., koji je donio kapitalizam. U tom kontekstu, srbijanske optužbe o ustaštvu današnje Hrvatske jasno otkrivaju da se u toj optužbi ne krije kritika društveno-političkoga uređenja, nego samostalnost Hrvatske.

  1. U hrvatskom Ustavu ne piše da je Republika Hrvatska nastala na antifašizmu

G. Hasanbegović je rekao da u Ustavu ne piše da je Republika Hrvatska nastala na antifašizmu. I, doista nije, i doista to u Ustavu ne piše. Piše ZAVNOH, gdje je A = antifašističko. Međutim, to piše u odjeljku nabrajanja svih oblika, stanja i argumenata hrvatske državnosti, od 7. stoljeća do 1990., vremenu kada hrvatska država većinom nije bila samostalna i nezavisna. Odjeljak Ustava današnje Republike Hrvatske o ZAVNOH-u govori u odjeljku o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, kako slijedi:

Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:

  1. u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću;
  2. u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću;
  3. u Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću;
  4. u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji;
  5. u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije;
  6. u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712.;
  7. u zaključcima Hrvatskoga sabora godine 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskog naroda;
  8. u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz godine 1712.;
  9. u odluci Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške Monarhije;
  10. u činjenici da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918. godine), poslije (3. listopada 1929. godine) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao;
  11. u osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji;
  12. u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.
  13. u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.

Nabrojeni su ključni dokazi hrvatske povijesne i pravno utemeljene državnosti, uključujući i sve dokaze iz svih vremena okupacija. To vrijedi i za ZAVNOH: on se spominje u dvanaestom odjeljku od njih trinaest, zajedno s NDH (1941.), s Narodnom Republikom Hrvatskom (1947.) i sa Socijalističkom Republikom Hrvatskom (1963. – 1990.). Taj odjeljak za NDH kaže „nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.)“, ali i „odbacivanja komunističkog sustava (1990.)“ za Titovu Jugoslaviju.

Budući, dakle, da današnji hrvatski Ustav govori o slijedu ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, to znači da neko tijelo u povijesti, koje je imalo pridjev antifašističkoga (ovdje ZAVNOH), pripada u argument državnosti, a ne u argument da je „antifašizam osnova današnje hrvatske države“! ZAVNOH je tu jedan od brojnih argumenata hrvatskoga ustrajanja na državnosti, poput npr. Odluke o pristupanju Državi Srba, Slovenaca i Hrvata, stvaranja Mačekove Banovine ili NDH. Pročitajte sve navedene članke vrlo pažljivo: što je krivo u ocjeni da je NDH dio hrvatske čežnje za državnošću? Druga je stvar da je to bila pogrješka koja je za posljedicu imala tragediju. Ali to isto bio je i ZAVNOH.

Gospodin Hasanbegović potpuno je u pravu: nikako se ne može zaključiti da u Hrvatskom ustavu piše da je suvremena Republika Hrvatska nastala na antifašizmu. Nastala je na pravu i čežnji hrvatskoga naroda za samostalnom državom, a onda i na njegovoj krvi, znoju i suzama sve do vremena kada je to – za naših života – i ostvario. Velik je Gospodin.

Valja uočiti da ustavne fraze „nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.)“, ali i „odbacivanja komunističkog sustava (1990.)“ jasno govore da današnji hrvatski Ustav jednako negativno tretira nacizam i komunizam. Time je on za barem petnaest godina „prestigao“ Rezoluciju Vijeća Europe 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima iz 2006.! Svaka čast autorima!

  1. Antifašizam ne postoji; to je istrošeni trik održanja komunističke ideje i moći

Analizi odnosa antifašizma i današnje Republike Hrvatske treba dodati činjenicu da u svojoj dubokoj srži partizanski pokret nije bio antifašistički, nego sovjetski! To nije bila borba za Hrvatsku, ni za demokraciju, ni za „oslobođenje od okupatora“, nego za pobjedu komunizma kao društvenog, jednopartijskoga uređenja. Pod borbom za pobjedu komunizma, 1936. u Španjolskoj i 1941. u SSSR-u „brandiran“ je pojam antifašizma – jer su komunisti vodili borbu za prevlast s nacistima – u Španjolskoj i kad je Hitler napao SSSR – nakon dvije godine savezništva. O tomu sam pisao u Hrvatskom tjedniku: (http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/20100-m-marusic-nakon-ii-svjetskoga-rata-komunisti-su-pobili-stotine-tisuca-nevinih-ljudi-zato-sto-su-bili-fasisti-ili-s-fasistima-povezani-a-ustvari-su-ubijali-stanovnike-hrvatske-koji-bi-bili-glasovali-protiv-njihova-dolaska-na-vlast-pa-su-dosli-na-vlast-pa-s.html), pa ću ovdje ponoviti samo osnovne argumente:

  1. a) Hrvatski (jugoslavenski) komunisti bili su ekspozitura, vojnici moskovske centrale u ilegali. Kao i ustaše u Janka Puszti i na Liparima, čekali čas da oružanom borbom zauzmu vlast. Komunisti i ustaše su u više navrata zajedno nastupali i potpisali su nekoliko sporazuma o suradnji protiv tadašnje vlasti. Staljin je s nacistima službeno surađivao od 23. kolovoza 1939. do 22. lipnja 1941.; Hitleru je 1940. brzojavno čestitao osvajanje Francuske i ulazak u Pariz.

Ukratko – ustašama je bila važnija samostalna država od njezina društveno-političkoga uređenja, a komunistima nije bila važna hrvatska država nego nametanje društveno-političkoga uređenja.

Ni za ustaše niti za komuniste fašizam, dakle i antifašizam, uopće nisu bitni: oni su se borili za dvije druge i sasvim različite ideje! Ponovimo: ustaše za samostalnost država, a komunisti za sovjetsko komunističko uređenje.

  1. b) Nezavisna država Hrvatska (NDH) proglašena je 10. travnja 1941., ali hrvatski se komunisti nisu protiv nje pobunili npr. 11. travnja, nego 22. lipnja – kad im je to izričito naređeno iz Moskve. Ustanak, dakle, nije bio otpor fašizmu, nego obrana Sovjetskoga saveza i prilika za dalje nasilno proširenje komunizma. Nakon što je Hitler napao Sovjetski savez Kominterna je hrvatskim komunistima naredila da „iskoriste okupaciju da pokrenu oružanu borbu za preuzimanje vlasti“! To se jasno iščitava iz komunističke (a ne npr. ustaške) literature: http://www.historiografija.hr/hz/1955/HZ_8_3_LEONTIC.pdf i http://www.ratnakronikasplita.com/prilozi/heroji.
  2. c) Protiv NDH prvi su se pobunili Srbi, ali ne zbog njemačko-talijanske okupacije, nego zato što nisu dopuštali samostalnu hrvatsku državu! Jednako su se dvije godine ranije (1939.) pobunili protiv Mačekove Banovine Hrvatske! Surađivali su s Talijanima, fašistima, kako oni, dakle, mogu biti antifašisti?

Međusobno klanje susjeda u miješanim krajevima počinje prije 22. lipnja 1941., a onda se u „otpor“ (v. gore naputak Kominterne) ubacuju hrvatski komunisti. Otpor – komu? Ne Talijanima i Nijemcima, nego – Nezavisnoj državi Hrvatskoj!

Dio hrvatskih Srba prijelazi komunistima čime postaju partizani, a dio ostaje u četnicima. Oni svejedno surađuju u borbi protiv NDH, tako da sve do duboko u 1942. imaju zajednička zapovjedništva. Itd… treba dan-po dan pomno, precizno i dokumentirano razjasniti sve dane toga tužnoga vremena i tužne povijesti, jer su oni i danas zakriljeni oblakom laži i konstrukcija koje su uperene – protiv današnje samostalne Republike Hrvatske. Zajedničkim imenom taj se oblak kolokvijalno naziva „antifašizam“.

  1. d) Tajna ideologije i instrumentarija „antifašizma“ leži u španjolskom građanskom ratu 1936.-1939. S nadom svjetskoga proširenja komunizma pod Staljinovim vodstvom, europski lijevi intelektualci digli su tramošnji rat komunista i fašista na oltar bitke svih bitaka. Nadareni, pametni i obrazovani, zajedno sa Staljinovim jedinicama, na sve su se načine uključivali u borbu na strani komunista. Skladane su pjesme (Bella ciao, Bandiera rossa), napisane knjige (Kome zvona zvone?), kreirane slike (Guernica), filmovi (opet Kome zvona zvone?), krilatice (No pasaran)… Takoreći – cijela nova kultura. Sve je to do danas ostalo ugrađeno u komunističku borbu za vlast, a pojam „antifašizma“ postao je pojam mržnje prema neprijatelju koji im je oduzeo san o proširenju diktature proletarijata izvan SSSR-a, ali i oruđe vrijeđanja, prjezira, mržnje i suđenja onima koji drukčije osjećaju i misle.

S napadom nacističke Njemačke na komunistički SSSR pojam antifašizma potpuno preuzima Staljin. Njega prate svi komunisti i ljevičari svijeta i na osnovi otpora SSSR-a Njemačkoj pojam antifašizma poopćuju na sve države koje su se oprle državama Trojnoga pakta. Savez država koje su se borile protiv nacističke Njemačke komunisti nazivaju „Antifašistička koalicija“, ali to nije naziv koji bi same sebi dale članice te koalicije, dakle je izmišljen, lažan! Englezi, Amerikanci i svi drugi „Saveznici“ (Poljaci, Kanađani, Australci, Francuzi, Nizozemci…) ne rabe izraz „antifašizam“, ni za sebe ni za druge. Samo komunistički režimi sebe nazivaju antifašistima i podmuklo pod taj izraz uvlače i sve druge, nekomunističke sustave grupacije i pojedince koji su se borili protiv država Trojnoga pakta.

Zna li netko, razmislite i pogledajte dobro – ljude, grupacije i države koje sebe nazivaju antifašistima, a da prije nisu bili, ili još i sada nisu – komunisti?

Kratko rečeno, svoju glad za osvajanjem svijeta komunisti su zakrinkali u „antifašizam“ i onda su u skladu s tim krivotvorili povijest. I to smo u školama učili kao povijest, kao istinu … A kad je ujedinjena Europa donijela deklaraciju koja jednako osuđuje fašizam, nacizam i komunizam – hrvatski su je komunisti ignorirali.

To je pitanje važno i prevažno, važnije od oba Hasanbegovićeva objašnjenja (v. gore): radi se o samoj srži prirode borbe koju naši „ljevičari“ nazivanju „antifašističkom“ i na osnovi svojega „udjela“ u njoj maltretiraju poštene građane koji vole svoju domovinu. Oni konstruiraju i izmišljaju. Istina je sasvim drukčija. Antifašizam ne postoji. On je krinka za komunizam.

Naravno, ja nisam, a ne treba ni biti, protiv ljudi koji imaju snove o socijalizmu, pravdi među ljudima i životu u jednakosti. Poštujem ljude koji su se oprli nacizmu i fašizmu u II. Svjetskom ratu, zbog domoljublja ili zbog odbijanja nasilja nad drugima i drukčijima. Razumijem i komuniste u njihovoj vjeri u pobjedu diktature proletarijata, ali ne mogu dopustiti da onda poslije tvrde da su se borili za nešto drugo, sada politički oportunije. Ustaše su bili spremni i umrijeti i ubiti da dobiju nezavisnu državu Hrvatsku; oni nisu pristupili nacifašizmu zato što su bili fašisti, nego zato što su im fašisti dali toliko strastveno željenu državu. Ni komunistima ni ustašama nitko ne može dodijeliti orijentaciju na demokraciju i ljudska prava. Mogu vidjeti zablude jednih i drugih i mogu tugovati, žaliti, zgražati se, ali sad je kasno da se vrate životi, da se spriječe nesreće. No, ono što ne mogu, i ne smijem prihvatiti, jest laž, podmuklost, nesnošljivost, neobjektivnost, „figa u džepu“, krivotvorenje povijesti i agresija Laži pod krinkom Istine. No pasaran!

Matko Marušić

Hrvatski tjednik, 18. veljače 2016. br. 595, str. 31-35.

Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Analiza

MIŠETIĆ: Osvjetljavanje presuda Haškog tribunala u predmetu Prlić

Objavljeno

na

Objavio

Osvjetljavanje presuda Haškog tribunala u predmetu Prlić: Je li Tribunal utvrdio da je Franjo Tuđman odgovoran za etničko čišćenje u Bosni i Hercegovini?

Kažu da je sunčeva svjetlost najbolje dezinfekcijsko sredstvo a električna rasvjeta najučinkovitiji policajac.“

– Louis D. Brandeis, sudac Vrhovnog suda SAD-a, iz njegove knjige, Tuđi novac i kako ga bankari koriste (1914.)

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju („MKSJ“) donio je 29. studenog 2017. godine svoju zadnju presudu u predmetu Tužitelj protiv Jadranka Prlića i dr. Završetak rada MKSJ-a bio je šokantan iz više razloga, naročito zbog samoubojstva jednog od optuženih u tom predmetu, Slobodana Praljka, koji je samoubojstvo počinio u sudnici tijekom izricanja presude. Šokantno je i ono što se presudom sugerira da je hrvatsko vodstvo – uključujući konkretno hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, sudjelovalo u udruženom zločinačkom pothvatu („UZP“) u Bosni i Hercegovini. I doista, tužitelj MKSJ-a, Serge Brammertz, nakon izricanja presude konstatirao je da je „Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarivanju tog cilja.” [1]

Kao što kasnije objašnjavam, Brammertzov zaključak dovodi u zabludu. Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće MKSJ-a nije utvrdilo nikakve dokaze u potporu Brammertzovih zaključaka protiv Tuđmana. Tužiteljstvo je u predmetu Gotovina koristilo određene dvosmislene izjave iz sada već poznatih Brijunskih transkripata kao i javne izjave predsjednika Tuđmana iz njegovih govora i drugih nastupa ne bi li dokazao da je Tuđman imao kaznenu namjeru etničkog čišćenja Srba tijekom Operacije Oluja. U predmetu Prlić ne postoje nikakvi Brijunski transkripti. Žalbeno vijeće nije navelo niti jednu Tuđmanovu izjavu koja bi se makar teoretski mogla smatrati dvosmislenom i ukazivati na namjeru „etničkog čišćenja bosanskih Muslimana.“ Isto vrijedi i za ministra Šuška i generala Bobetka. Stoga je zabrinjavajuće što je Brammertz izdao priopćenje za tisak u kojem kao članovima UZP-a imenuje pojedince koji nisu bili strane u postupku, koji nisu imali priliku braniti se ili da ih drugi brane, i koje MKSJ i dalje smatra nevinima.[2]

Jednako je zabrinjavajuće što MKSJ zatvara svoja vrata bez da je ikad utvrdio da je čelništvo Srbije bilo uključeno u UZP u Bosni i Hercegovini. Samo tjedan dana prije presude Žalbenog vijeća u predmetu Prlić, Raspravno vijeće utvrdilo je u slučaju Ratka Mladića da „Dokazi koji su predočeni Raspravnom vijeću ne pokazuju da su Slobodan Milošević, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Željko Ražnatović, ili Vojislav Šešelj sudjelovali u ostvarenju“ bosansko-srpskog UZP-a u Bosni i Hercegovini.[3] Rezultat toga je neuvjerljivo povijesno nasljeđe koje ostaje nakon MKSJ-a: čelništvo Republike Hrvatske sudjelovalo je u zločinima u Bosni i Hercegovini, ali čelništvo Srbije nije. Nema tih objektivnih pravnih kriterija prema kojima je MKSJ mogao smatrati da dokazi nisu dovoljni za utvrđivanje uloge Srbije u zločinima u Bosni i Hercegovini ali da jesu dovoljni za utvrđivanje uloge Hrvatske u istima. Implikacije protiv Tuđmana očekivano su dolile ulje na vatru i pogoršale već ionako napete odnose između Srba, Hrvata i bosanskih Muslimana.

Svi oni koji su pratili rad MKSJ-a znaju da visoko-profilne presude gotovo uvijek rezultiraju optužbama da je Tribunal ispolitiziran. Kad se osudi netko sa srpske strane, Srbi tvrde da je Tribunal zapravo NATO-ov sud čiji je cilj nepravedna difamacija srpske nacije. Kad se osude pripadnici drugih nacionalnosti, to je zbog toga što Tribunal ima politički cilj unošenja ravnoteže u etnički sastav svojih osuđenika ne bi li se izbjegle optužbe o protu-srpskoj pristranosti. Isto tako, koliko god se one željele praviti da su bolje od „balkanski nacionalista“ na koje gledaju svisoka, razne nevladine organizacije, „organizacije za zaštitu ljudskih prava“ i njihovi saveznici u medijima (uključujući saveznike u medijima u samoj zgradi MKSJ-a) tvrde da su neke od istaknutijih oslobađajućih presuda MKSJ-a (Gotovina, Perišić) bile rezultat političkog uplitanja zapadnjačkih sila. Sve te skupine imaju nešto zajedničko: vrlo malo njih upoznato je sa konkretnim zaključcima MKSJ-a u pojedinačnim predmetima, ako ijedna uopće i jest, a još ih je manje zapravo razmotrilo dokaze ne bi li došli do vlastitih zaključaka o legitimnosti presuda MKSJ-a.

Obzirom na količinu pažnje koja se pridaje presudi Žalbenog vijeća u predmetu Prlić i implikacijama te presude za nasljeđe predsjednika Tuđmana, ova objava pokušaj je da se objasni pojam udruženog zločinačkog pothvata neupućenim promatračima i da se pokaže da Žalbeno vijeće u predmetu Prlić nije utvrdilo postojanje bilo kakvih dokaza u potporu Brammertzovih tvrdnji da su hrvatski dužnosnici „dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarenju tog cilja.“ Ne postoji pravilo koje kaže da se presude MKSJ-a ne mogu preispitivati. Za razliku od toga, svih šestero optuženih u predmetu Prlić imalo je temeljno pravo na javno suđenje. Imali su pravo na pismeno obrazloženje u kojem se objašnjava na čemu se temelje njihove osuđujuće presude. Svrha tih prava jest da se osobi osigura da se postupak ne odvija na koruptivan ili nepravedan način, te da se osigura razumno i pravedno javno suđenje.

  1.         Što je udruženi zločinački pothvat?

Da bi mogli razumjeti zaključke Tribunala o Tuđmanovom navodnom sudjelovanju u UZP-u, potrebno je najprije razumijeti što tužiteljstvo mora dokazati da bi se utvrdila nečija odgovornost za sudjelovanje u UZP-u. Za utvrđivanje UZP-a tužiteljstvo mora dokazati postojanje sljedećih elemenata:

  1.           Množina osoba.Udruženi zločinački pothvat postoji onda kada više osoba sudjeluje u ostvarenju zajedničkog zločinačkog cilja.
  1. Zajednički zločinački cilj („mens rea“). Udruženi zločinački pothvat postoji ako postoji zajednički cilj koji predstavlja ili uključuje počinjenje kaznenog djela predviđenog Statutom. Traženi mens rea (tj. nečija namjera) jest da su sudionici UZP-a, uključujući i optuženu osobu, imali zajedničku namjeru izvršenja kaznenog(ih) djela predviđenih Statutom koja su dio cilja koji treba ostvariti.
  1.           Sudjelovanje optužene osobe u provođenju cilja („actus reus).To obilježje ostvareno je kad je optužena osoba počinila kazneno djelo koje je dio zajedničkog cilja (i predviđeno Statutom) (u pravnom rječniku poznato kao „actus reus“). Alternativno, i bez počinjenja namjeravanog kaznenog djela u svojstvu glavnog počinitelja, postupci optuženika mogu ostvariti to obilježje ako uključuju pribavljanje ili pružanje pomoći u izvršenju kaznenog djela koje je dio zajedničkog cilja. Doprinos optuženika UZP-u ne mora, u pravnom smislu, biti nužan odnosno bitan, ali mora barem biti značajan doprinos kaznenim djelima za koja je optuženiku utvrđena odgovornost.[4]

Ukratko, da bi tužiteljstvo dokazalo da su Tuđman, Šušak, i Bobetko bili članovi UZP-a, moralo je dokazati da su (1) djelovali zajedno ili s većim brojem ljudi, (2) s namjerom počinjenja kaznenog djela predviđenog Statutom MKSJ-a (kaznena djela koja se eufemistički nazivaju „etničko čišćenje“), te da su (3) zapravo i počinili kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a ili pomogli drugima u počinjenju takvog kaznenog djela. Svi ti elementi moraju biti prisutni da bi tužiteljstvo moglo dokazati sudjelovanje hrvatskih dužnosnika u UZP-u.

Nažalost, pri razmatranju navodnog postojanja UZP-a u predmetu Prlić, Tribunal je uveo novi pojam: tzv. „Krajnji cilj UZP-a“. Nisam mogao naći niti jedan drugi predmet MKSJ-a u kojem se spominje „Krajnji cilj“ UZP-a. Umjesto toga, nadležnost MKSJ-a za UZP dosad je uvijek bila usmjerena na utvrđivanje gore navedene točke 2, odnosno „zajedničkog zločinačkog cilja“ (skraćeno „ZZC“). Zabune u javnosti rezultat su MKSJ-ovog uvođenja ovog novog pojma „Krajnji cilj“ pri čemu su mnogi pretpostavili da je dokaz o Tuđmanovoj navodnoj želji da podijeli Bosnu („Krajnji cilj“) dovoljan za utvrđivanje njegovog sudjelovanja u UZP-u. To nije tako.

Činjenica da je MKSJ u predmetu Prlić istaknuo razliku između „Krajnjeg cilja“ i „zajedničkog zločinačkog cilja“ vrlo je važna. Za dokazivanje „zajedničkog zločinačkog cilja“ bilo je potrebno dokazati da su Tuđman, Šušak i Bobetko namjeravali počiniti etničko čišćenje. Za dokazivanje činjenice da su Tuđman, Šušak i Bobetko dijelili „Krajnji cilj“ UZP-a nije bilo potrebno dokazati da su namjeravali počiniti etničko čišćenje. Štoviše, nije bilo potrebno dokazati da su namjeravali počiniti bilo kakvo kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a. Kao rezultat toga, i Raspravno i Žalbeno vijeće utrošilo je strahovito puno vremena na razmatranje dokaza o Tuđmanovom „Krajnjem cilju“, odnosno njegovoj navodnoj želji da podijeli Bosnu i Hercegovinu (što nije kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a te stoga nije dovoljno za utvrđivanje njegovog sudjelovanja u UZP-u), ali su zato utrošili jako malo vremena na razmatranje dokaza o Tuđmanovoj navodnoj namjeri da sudjeluje u zajedničkom zločinačkom cilju, odnosno njegovoj navodnoj namjeri počinjenja etničkog čišćenja stanovništva bosanskih Muslimana.

Sljedeća analogija pokazuje o čemu se ovdje radi. Recimo da skupina od deset ljudi živi u kući na malom zemljištu. Oni odluče da trebaju proširiti svoje zemljište i željeli bi pribaviti dio zemlje od svog susjeda (tzv. „Krajnji cilj“). U ovom trenutku, Krajnji cilj može se ostvariti zakonito ili nezakonito. Sad pretpostavimo da sedam od tih deset ljudi („množina osoba“) otiđe na susjedovu zemlju s namjerom da ga nasilno istjera sa zemljišta da bi ga pribavili za sebe („zajednički zločinački cilj“, ili „mens rea“), te zapravo i počine nasilje da bi istjerali susjeda („actus reus“). Tužiteljstvo bi u takvom scenariju moglo dokazati da je sedam od tih deset ljudi koji su dijelili „Krajnji cilj“ bilo uključeno u UZP.

Ali što s preostalih troje ljudi koji su dijelili Krajnji cilj ali nisu otišli na susjedovo zemljište? Tužiteljstvo bi moralo dokazati, van svake razumne sumnje, da su (1) se udružili sa ostalom sedmoricom („množina osoba“), (2) da su namjeravali nasilno istjerati susjede sa zemljišta kako bi ga pribavili za sebe te da su stoga dijelili zajednički zločinački cilj, te (3) da su sudjelovali u počinjenju nasilja bilo izravno ili pružanjem pomoći onima koji su činili ta nasilna djela („actus reus“).

Tuđman, Šušak i Bobetko su u predmetu Prlić poput ovih troje u gore spomenutoj analogiji koji su ostali kod kuće. Ako je Tužiteljstvo htjelo dokazati da su Tuđman, Šušak i Bobetko „dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarenju tog cilja“ tada je trebalo napraviti daleko više nego dokazati da je Tuđman namjeravao podijeliti Bosnu („Krajnji cilj“, tj. pribaviti susjedovo zemljište). Trebalo je van svake razumne sumnje dokazati da su namjeravali pribaviti susjedovo zemljište provođenjem etničkog čišćenja te da su doista počinili etničko čišćenje ili pomogli drugima u počinjenju istoga.

Niže slijedi razmatranje procjene Žalbenog vijeća da li je Tužiteljstvo dokazalo svako od tih obilježja u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka. Želim naglasiti da je ova objava razmatranje zaključaka MKSJ-a samo u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka. Ovo nije procjena zaključaka Tribunala vezano za šestoricu optuženih u tom predmetu, za što bi mi trebalo daleko više vremena. Za potrebe analize u ovoj objavi početi ćemo od zaključka Tribunala da je van svake razumne sumnje dokazalo da su šestorica optuženika u ovom predmetu tvorila „množinu osoba“ s ciljem počinjenja kaznenih djela u sklopu UZP-a. Stoga je pitanje za Tribunal bilo da li su se Tuđman, Šušak i Bobetko pridružili toj navodnoj množini osoba na način da su (1) dijelili zajednički zločinački cilj („mens rea“) etničkog čišćenja bosanskih Muslimana, te da su (2) počinili djela etničkog čišćenja ili pomogli drugima u počinjenju djela etničkog čišćenja („actus reus“).

  1. Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće nije utvrdilo postojanje bilo kakvih dokaza da su Tuđman, Šušak i Bobetko dijelili zajednički zločinački cilj počinjenja etničkog čišćenja

Žalbeno vijeće u svojoj presudi navodi da je „Krajnji cilj“ UZP-a bio „stvaranje hrvatskog entiteta kojim bi se, barem dijelom, obnovile granice Banovine, čime bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda; te (2) da se takav entitet trebao ili pripojiti Hrvatskoj izravno ili postati nezavisna država unutar BiH s bliskim vezama s Hrvatskom“.[5] Žalbeno vijeće zatim posvećuje 62 stranice svoje presude potvrđivanju da je Tuđman imao tu namjeru. Ali takav „Krajnji cilj“ nije kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a te stoga ne može biti osnova za utvrđenje da je Tuđman bio sudionik UZP-a. Jedino što je Tribunal utvrdio jest da je Tuđman namjeravao pribaviti za sebe susjedovo zemljište. Za utvrđivanje Tuđmanove odgovornosti kao člana UZP-a bilo je potrebno dokazati da je Tuđman namjeravao ostvariti svoje političke ciljeve etničkim čišćenjem (tj. zajednički zločinački cilj). Žalbeno vijeće naglašava tu razliku.[6] Čak i da je Tuđman imao navodan cilj ujedinjenja Herceg-Bosne s Hrvatskom, to ne znači nužno da je to mogao ostvariti jedino etničkim čišćenjem.[7]

Žalbeno vijeće potvrdilo je zaključak Raspravnog vijeća da Zajednički zločinački cilj potreban za utvrđivanje odgovornosti za UZP nije bila navodna želja za podjelu Bosne, već želja za „dominacijom Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.“[8] Prema Žalbenom vijeću, Raspravno vijeće utvrdilo je da je taj zajednički zločinački cilj „počeo postojati tek sredinom siječnja 1993. godine, zbog nedostatka dokaza kojima bi se utvrdilo njegovo postojanje prije tog vremena.“[9] Vijeće je stoga zaključilo da je Udruženi zločinački pothvat počeo postojati sredinom siječnja 1993. obzirom da Zajednički zločinački cilj nije postojao prije tog vremena.[10] Također je utvrdilo da je UZP iz sredine siječnja 1993. stvoren s ciljem provođenja prethodnog Krajnjeg cilja koji je formiran ranije.[11]

Da li je Tuđman stoga dijelio Zajednički zločinački cilj etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva? Dok Žalbeno vijeće posvećuje 62 stranice razmatranju Tuđmanove želje da podijeli Bosnu, daleko je premalo prostora dodijelilo bilo kakvoj analizi daleko važnijeg pitanja Tuđmanove namjere da počini etničko čišćenje. Što su „Brijunski transkripti“ ovog predmeta? Žalbeno vijeće ne navodi ništa takvo.

Žalbeno vijeće prvo objašnjava kako je Raspravno vijeće „zaključilo da su već u prosincu 1991. članovi rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, među kojima i Boban, i čelnici Hrvatske, među kojima i Franjo Tuđman, ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja UZP-a neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijima za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni.“[12] Međutim, ovakav zaključak Raspravnog vijeća temelji se na njegovom tumačenju Dokaznog predmeta P00089 (Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika RH od 27. prosinca 1991. godine) te Dokaznog predmeta P00021 (knjige bosanskog Hrvata Ante Valente,).[13] Žalbeno vijeće razmotrilo je Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika i zaključilo, „Relevantni dijelovi Transkripta zapisnika sa sastanka Predsjednika promatrani u cijelosti ne odražavaju jasan konsenzus o političkom cilju koji bi kao svoju logičnu posljedicu imao etničko čišćenje.“[14] Što se tiče knjige g. Valente, Žalbeno vijeće zaključilo je da iako se u knjizi poziva na premještanje Muslimana u središnju Bosnu, „njegova knjiga ne podupire širu pretpostavku da su članovi UZP-a dijelili to uvjerenje u prosincu 1991.“[15]

Prema tome, dokaz na koji se Raspravno vijeće oslanjalo u svojoj presudi prema Žalbenom vijeću ne podupire zaključak da je Tuđman, ili bilo tko drugi, namjeravao počiniti etničko čišćenje počevši od prosinca 1991. godine.

Unatoč tomu, Žalbeno vijeće pokušava rehabilitirati zaključak Raspravnog vijeća o Tuđmanovoj namjeri etničkog čišćenja tvrdnjom da je Raspravno vijeće donijelo „zaključke u drugim točkama“ svoje presude koji podupiru takav zaključak:

Raspravno vijeće donijelo je brojne zaključke u drugim točkama koji pokazuju da je čelništvo HZ(R) HB-a zajedno s Tuđmanom usvojilo namjeru da promijeni nacionalni sastav stanovništva na teritorijima za koje se tvrdilo da pripadaju HZ(R) HB-u – dakle, da etnički očisti teritorij koji se smatrao hrvatskim od Muslimana – prije početka postojanja UZP-a sredinom siječnja 1993. godine. Petković te zaključke nije osporavao u ovoj pod-osnovi žalbe. Bilo kako bilo, Žalbeno vijeće napominje kako je Raspravno vijeće izričito utvrdilo da je ZZC nastao tek sredinom siječnja 1993. zbog nedostatka dokaza u potporu zaključka da je isti postojao prije tog vremena. Žalbeno vijeće stoga je konstatiralo da Petković nije uspio pokazati da bi nejasnoće u dokaznoj osnovi koju je iznijelo Raspravno vijeće mogle imati ikakvog utjecaja na njegovu osuđujuću presudu.[16]

Međutim, Žalbeno vijeće nije navelo nikakve konkretne „zaključke u drugim točkama“ presude Raspravnog vijeća gdje je Raspravno vijeće pokazalo kaznenu namjeru Tuđmana, Šuška i Bobetka. Kao „zaključke u drugim točkama“ gdje je Raspravno vijeće pokazalo Tuđmanovu kaznenu namjeru Žalbeno vijeće navodi točke 9-24, 44 i 1232 presude Raspravnog vijeća.[17] Međutim, u tim se točkama presude Raspravnog vijeća ne navode nikakve dokazi Tuđmanove namjere da počini etničko čišćenje:

  • U točkama 9-24 presude Raspravno vijeće razmatra Tuđmanovu želju da podijeli Bosnu („Krajnji cilj“) a ne njegovu navodnu želju počinjenja etničkog čišćenja („zajednički zločinački cilj“).
  • Točka 44 presude Raspravnog vijeća ne sadrži nikakav dokaz da su hrvatski dužnosnici namjeravali počiniti etničko čišćenje. Umjesto toga, kaže sljedeće:

„Dokazi pokazuju da su, od sredine siječnja 1993., rukovodioci HVO-a i neki hrvatski rukovodioci imali plan da konsolidiraju kontrolu HVO-a nad provincijama 3, 8 i 10, koje su prema Vance-Owenovom planu trebale pripasti bosanskim Hrvatima, te, prema njegovom tumačenju rukovodstva HVO-a, da eliminiraju svaki otpor Muslimana u tim provincijama i izvrše „etničko čišćenje“ Muslimana kako bi one postale većinski ili gotovo isključivo hrvatske.“[18]

Prema tome, Raspravno vijeće zaključilo je da su čelnici HVO-a bili ti koji su namjeravali počiniti etničko čišćenje bez ikakvog izričitog zaključka da su hrvatski čelnici dijelili tu istu namjeru. Nadalje, u točci 44 presude Raspravnog vijeća ne navodi se nikakav dokaz koji bi podupirao takav zaključak protiv hrvatskih dužnosnika.[19]

  • I na kraju, Tuđman, Šušak i Bobetko se uopće ne spominju u točci 1232 presude Raspravnog vijeća te stoga zaključci izneseni u toj točci ne mogu služiti kao potpora tvrdnji Žalbenog vijeća da je Raspravno vijeće iznijelo „zaključke u drugim točkama“ u potporu svog zaključka da su oni dijelili zajednički zločinački cilj počinjenja etničkog čišćenja.[20]

Prema tome, zaključivši da se Raspravno vijeće pogrešno oslanjalo na Transkript zapisnika sa sastanka Predsjednika RH od 27. prosinca 1991. i na knjigu g. Valente kao dokaz Tuđmanove namjere počinjenja etničkog čišćenja, Žalbeno vijeće ne može navesti nikakve druge dokaze uvedene u zapisnik koji bi mogli poduprijeti takav zaključak. Isto se odnosi i na ministra Šuška i generala Bobetka. Ne postoje nikakvi „Brijunski transkripti“ ili sličan dokaz koji bi sugerirao da su hrvatski dužnosnici namjeravali etnički očistiti bosanske Muslimane. Bez dokaza o njihovoj kaznenoj namjeri za počinjenje etničkog čišćenja, predsjednik Tuđman, ministar Šušak i general Bobetko bili bi oslobođeni bilo kakvih optužbi da su sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu.

III.       Ni Raspravno vijeće niti Žalbeno vijeće nije utvrdilo da su Tuđman, Šušak i Bobetko sudjelovali u etničkom čišćenju (ne postoji Actus Reus)

Za treći element sudjelovanja u UZP-u potrebno je dokazati da je optuženik počinio kazneno djelo predviđeno Statutom MKSJ-a ili da je pomogao drugima u počinjenju takvog kaznenog djela („actus reus“ UZP-a). Nije dovoljno da namjeravate počiniti kazneno djelo. Morate zapravo i napraviti nešto da počinite kazneno djelo ili da pomognete drugima u istome. Koja su onda kaznena djela počinili Tuđman, Šušak i Bobetko u svrhu promicanja navodnog cilja etničkog čišćenja bosanskih Muslimana?

Raspravno vijeće nije iznijelo nikakve zaključke kojima bi pokazalo da su Tuđman, Šušak i Bobetko počinili takva kaznena djela. U izostanku takvih zaključaka, te se hrvatske dužnosnike ne bi moglo smatrati odgovornima za sudjelovanje u UZP-u. Tijekom žalbenog postupka u predmetu Prlić, Tužiteljstvo nije moglo ukazati ni na jedan takav zaključak u presudi Raspravnog vijeća. Shodno tomu, Tužiteljstvo je pokušalo popuniti tu rupu u obrazloženju Raspravnog vijeća o Tuđmanu, Šušku i Bobetku tvrdnjom da je Raspravno vijeće „razumno zaključilo da je Tuđman bio član UZP-a“[21] unatoč tomu što nije donijelo nikakve konkretne zaključke da je Tuđman (ili Šušak, ili Bobetko) počinio ikakva kaznena djela etničkog čišćenja. Sa stajališta Tužiteljstva, dokazi uvedeni u spis podupiru zaključak da su hrvatski dužnosnici pomogli počinjenju etničkog čišćenja između ostalog opskrbljivanjem HVO-a oružjem.[22] Iako je Žalbeno vijeće uzelo u obzir stajalište Tužiteljstva, ono u svojoj presudi nigdje ne navodi da se slaže s argumentima Tužiteljstva. Štoviše, dva suca Žalbenog vijeća u predmetu Prlić (Agius i Meron) također su bili suci u predmetu Momčila Perišića te su glasali za poništavanje osuđujuće presude Perišiću upravo iz razloga što snabdijevanje oružjem – bez dokaza o konkretnoj namjeri za počinjenje zločina – nije dovoljno za utvrđivanje kaznene odgovornosti.

Ni Raspravno niti Žalbeno vijeće, stoga, nije ustanovilo da su predsjednik Tuđman, ministar Šušak i general Bobetko počinili (ili pomogli drugima da počine) bilo kakva kaznena djela te stoga ne bi niti mogli biti odgovorni za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu. Žalbeno vijeće to je potvrdilo u svojoj ranijoj Odluci od 19. srpnja 2016: „Raspravno vijeće nije donijelo nikakve konkretne zaključke vezano za sudjelovanje [Tuđmana, Šuška i Bobetka] u UZP-u te ih nije proglasilo krivima ni za kakvo kazneno djelo“.[23]

  1. Žalbeno vijeće nije razmatralo odgovornost hrvatskih dužnosnika

Nemogućnost Tribunala da navede dokaze koji utvrđuju mens rea actus reus potrebne za utvrđivanje odgovornosti za UZP u odnosu na Tuđmana, Šuška i Bobetka, pokazuje da ova tri hrvatska dužnosnika nisu bila odgovorna za kaznena djela etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini. Obzirom na velik interes javnosti za tvrdnju Tužiteljstva da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi UZP-a, Žalbeno vijeće trebalo je konačno razriješiti to pitanje. Ono to nije učinilo.

Suočeno s izričitim zahtjevom žalitelja da razriješi pitanje sudjelovanja hrvatskih dužnosnika u UZP-u, Žalbeno vijeće presudilo je da žalitelji „nisu pokazali kako bi ikakva navodna greška glede sudjelovanja Tuđmana, Šuška i Bobetka u UZP-u utjecala na zaključak da“[24] su žalitelji sudjelovali u UZP-u. Nadalje, „Žalbeno vijeće podsjeća da nije potrebno, u pravnom smislu, da raspravno vijeće donosi zaseban zaključak o namjeri svakog pojedinog člana UZP-a,“ a Raspravno vijeće „nije bilo dužno razmatrati pojedinačna djela ili u detalje ispitati namjeru svakog pojedinog člana UZP-a koji nije optuženik u ovom predmetu.“[25] Posljedično tomu, Žalbeno vijeće odlučilo je da je pitanje odgovornosti Tuđmana, Šuška i Bobetka (ili izostanak njihove odgovornosti) za UZP irelevantno za žalbu šestorice optuženika te da ga Žalbeno vijeće stoga ne treba razmatrati.

Šteta je što je Žalbeno vijeće odlučilo ne riješiti ta važna pitanja. Žalbeno vijeće trebalo je ili naglasiti da hrvatski dužnosnici nisu bili stranka u ovom predmetu te ih se stoga nije moglo niti imenovati članovima UZP-a, ili je trebalo obrazložiti na čemu se temelji njihova odgovornost za UZP. Umjesto toga, Žalbeno vijeće odabralo je najgoru moguću opciju: odbilo je razmotriti to pitanje čime je tvrdnja da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili članovi UZP-a ostala takva kakva je iako Tribunal (prema riječima samog Žalbenog vijeća) nije donio „nikakve konkretne zaključke vezano za sudjelovanje [Tuđmana, Šuška i Bobetka] u UZP-u“, tj. Tribunal nije donio potrebne zaključke vezano za mens rea actus reus da bi utvrdio njihovu odgovornost.

Odluka Žalbenog vijeća da ne razmotri to pitanje još je više zabrinjavajuća u svijetlu činjenice da je Žalbeno vijeće itekako svjesno da niti jedan dužnosnik Republike Srbije nije od strane MKSJ-a proglašen sudionikom u brojnim bosansko-srpskim UZP-ovima za koje su Ratko Mladić i Radovan Karadžić (među mnogim drugima) osuđeni. Što su Tuđman, Šušak i Bobetko napravili u Bosni a Slobodan Milošević nije? Ako je utvrđivanje da je HVO imao namjeru osnovati Herceg-Bosnu bilo dovoljno za utvrđivanje Tuđmanove odgovornosti u sklopu UZP-a za zločine koje je HVO počinio protiv bosanskih Muslimana, zašto MKSJ nije mogao utvrditi da je Milošević bio član UZP-a zbog toga što je naoružavao bosanske Srbe s namjerom osnivanja Republike Srpske, znajući da su bosanski Srbi činili zločine?

MKSJ je imao nebrojeno mnogo prilika da utvrdi da je Milošević bio član UZP-a u Bosni. Tužiteljstvo ga je imenovalo članom UZP-a u optužnicama protiv Mladića, Karadžića, Momčila Krajišnika, i drugih. U svakom od tih predmeta Raspravno vijeće odbilo je utvrditi da je Milošević ili bilo koji drugi dužnosnik Republike Srbije bio član UZP-a. U predmetu Jovice Stanišića, koji je bio izričito optužen za sudjelovanje u UZP-u sa Slobodanom Miloševićem s ciljem počinjenja zločina u Hrvatskoj i Bosni, Raspravno vijeće uložilo je maksimalne napore da u svojoj presudi izbjegne razmatranje pitanja da li je čelništvo Srbije (uključujući točno Miloševića) bilo uključeno u UZP.[26] U predmetu Momčila Perišića, bivšeg srpskog generala koji je bio načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, Tužiteljstvo ga je optužilo za suučesništvo u zločinima bosanskih Srba zbog opskrbljivanja bosanskih Srba oružjem iz Srbije. Međutim, Tužiteljstvo u optužnici nije optužilo Perišića (ili bilo kojeg drugog srpskog dužnosnika) da je bio član udruženog zločinačkog pothvata s bosanskim Srbima.

Pitanje dvostrukih mjerila MKSJ-a stoga je legitimno pitanje. Kakvi god su pravni standardi bili primijenjeni na Srbiju, isti su trebali biti primijenjeni i na Hrvatsku. Međutim, kao što je gore navedeno, MKSJ nije donio konkretne zaključke da su hrvatski dužnosnici bili sudionici UZP-a. Nažalost, Žalbeno vijeće odlučilo je ne izreći jasno da dokazi ne pokazuju postojanje obilježja actus reus mens rea potrebnih za utvrđivanje odgovornosti Tuđmana, Šuška i Bobetka za UZP. Rezultati propusta Žalbenog vijeća da to učini su očekivani: zaprepaštenost u Hrvatskoj, pogrešan osjećaj opravdanosti u Srbiji jer „mi nismo bili uključeni u zločine u Bosni ali Hrvatska jest“, te kombinacija jednog i drugog u Bosni i Hercegovini.

Nažalost, dio nasljeđa MKSJ-a jest također i to da novinari, vlade, žrtve i javnost u cjelini rijetko čitaju presude MKSJ-a i dokaze na kojima se te presude temelje. Umjesto toga, dojmovi o presudama MKSJ-a nastaju u minutama ili satima nakon izricanja presuda, često na temelju sažetaka presuda ili priopćenja za tisak od strane Tužiteljstva. Ali, sve presude su javno dostupne. Većina dokaza u predmetima MKSJ-a javno je dostupna na internetskim stranicama MKSJ-a.

Javnost ima pravo – možda i dužnost – ispitati presude i dokaze. Pod sunčevim svjetlom presuda u predmetu Prlić pokazuje da ne postoje uvjerljivi dokazi da su Tuđman, Šušak i Bobetko bili odgovorni za zločine počinjene u sklopu udruženog zločinačkog pothvata.

A Tribunal nije donio potrebne izričite zaključke da jesu.

Luka Mišetić

[1] Izjava Tužiteljstva povodom presude u predmetu Tužitelj protiv Jadranka Prlića i dr., 29. studenog 2017., dostupno na sljedećoj adresi: http://www.icty.org/bcs/press/izjava-tu%C5%BEila%C5%A1tva-povodom-presude-u-predmetu-tu%C5%BEilac-protiv-jadranka-prli%C4%87a-i-drugih
[2] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Odluka po Zahtjevu Republike Hrvatske za odobrenje za postupanje u svojstvu Amicus Curiae i podnošenje Amicus Curiae podneska, u točci 9 (19. srpnja 2016).
[3] Tužitelj protiv Ratka MladićaPresuda Raspravnog vijeća, Svezak IV, str. 2090, fusnota 15357
[4] Tužitelj protiv Ante Gotovine, Presuda Raspravnog vijeća, Svezak II, točka 1953.
[5] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 592.
[6] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 836.
[7] Npr. prema Washingtonskom sporazumu iz 1994. Republika Hrvatska i Federacija Bosne i Hercegovine (što je uključivalo i muslimanski i hrvatski dio Bosne) pristali su na ulazak u konfederaciju. Nadalje, u predmetu Perišić je MKSJ zaključio da to što je Srbija dostavljala oružje bosanskim Srbima s ciljem promicanja političkih ciljeva bosanskih Srba ne znači da je sudjelovala u etničkom čišćenju.
[8] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 828.
[9] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842.
[10] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[11] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[12] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 783.
[13] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Raspravnog vijeća, Svezak IV, točka 43.
[14] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 841.
[15] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 841.
[16] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842.
[17] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 842, fusnota 2674.
[18] Naglasak dodan.
[19] U točci 783. svoje presude Žalbeno vijeće također navodi da je Raspravno vijeće iznijelo zaključak u točci 44. svoje presude da su „rukovodioci HVO-a i neki hrvatski rukovodioci imali plan da konsolidiraju kontrolu HVO-a nad provincijama 3, 8 i 10, i da ‘etnički očiste’ Muslimane kako bi one postale ‘većinski ili gotovo isključivo hrvatske’.“ Međutim, kao što je gore spomenuto, u točci 44. presude Raspravnog vijeća ne spominje se nikakav takav zaključak u odnosu na namjeru „hrvatskih dužnosnika.“ Za razliku od toga, Raspravno vijeće zaključilo je da su rukovodioci HVO-a i „hrvatski dužnosnici“ htjeli uspostaviti kontrolu nad određenim provincijama, te da su rukovodioci HVO-a protumačili da je za ostvarenje tog cilja potrebno etničko čišćenje Muslimana.
[20] Žalbeno vijeće možda se namjeravalo referirati na točku 1231 presude Raspravnog vijeća (u kojoj se doista i spominju Tuđman, Šušak i Bobetko) pa su pogrešno naveli točku 1232. Međutim, čak i da je tako, čitanje točke 1231 pokazuje da Raspravno vijeće nije navelo nikakve dokaze u potporu zaključka da su Tuđman, Šušak ili Bobetko namjeravali etnički očistiti bosanske Muslimane.
[21] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Transkript sa suđenja (21. ožujka 2017.), str. 350, redovi 23-24.
[22] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1750, fusnota 5775.
[23] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Odluka po Zahtjevu Republike Hrvatske za odobrenje za postupanje u svojstvu Amicus Curiae i podnošenje Amicus Curiae podneska, u točci 9 (19. srpnja 2016).
[24] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1911.
[25] Tužitelj protiv Jadranka Prlića, Presuda Žalbenog vijeća, Svezak II, točka 1751.
[26] Tužitelj protiv Jovice Stanišića, Presuda Žalbenog vijeća, na stranicama 11-42.

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Pero Kovačević: Milošević nije definiran kao član udruženog zločinačkog pothvata, a Tuđman jest

Objavljeno

na

Objavio

Analitički pogled na presudu Ratku Mladiću

Manje-više svi ćemo se složiti da prvostupanjska presuda Ratku Mladiću (doživotna kazna zatvora) nije iznenađujuća ni za koga. Dapače svaka druga presuda bi bila totalna blamaža Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.

Presuda obuhvaća zločine i incidente koji su već ranije bili pravomoćno presuđeni u predmetima bosanskim Srbima Zdravku Tolimiru, Ljubiši Beari, Radislavu Krstiću, Vujadinu Popoviću, Dragi Nikoliću i prvostupanjskoj presudi Radovanu Karadžiću.

Također nije iznenađenje što je genocid utvrđen samo za Srebrenicu, a ne i za druge lokalitete, jer je tako utvrđeno i u navedenim ranijim presudama. Sad dolazimo do dviju okolnosti u presudi, koje su meni izuzetno zanimljive i blago rečeno vrlo neobične i vrlo neugodne za Hrvatsku.

Prva okolnost Slobodan Milošević i najviši dužnosnici Srbije odnosno Jugoslavije i vojni vrh iz tog vremena nisu definirani članovima udruženog zločinačkog pothvata. Ako to usporedimo s prvostupanjskom presudom u slučaju Prlić, Praljak, Petković i drugi (svi su proglašeni krivima, a Prlić je kao prvooptuženi osuđen na 25 godina zatvora) u kojoj su Franjo Tuđman, Gojko Šušak i ostali predstavnici tadašnje hrvatske vlasti postulirani kao članovi udruženog zločinačkog pothvata, smatram da je to vrlo problematično i da dovodi Hrvatsku i pripadnike vlasti u prilično nezavidan položaj.

Druga okolnost se ne tiče same presude, ali mi se čini vrlo značajna. To je činjenica da se sukob Muslimana i Srba od svibnja 1992. nadalje u BiH ne smatra međunarodnim nego isključivo internim sukobom, stoga Mladić nije bio ni optužen niti osuđen za teška kršenja i povrede Ženevskih konvencija.

Ako to usporedim s predmetima u kojima su Hrvati iz BiH bili ili osuđeni ili okrivljenici, to je također vrlo neobično jer je međunarodni karakter sukoba Hrvata i Muslimana definiran u svim predmetima u kojima su donesene osuđujuće presude.

Kada sve to usporedite, proistječe da Beograd (koji je bio mozag)nije imao nikakvog utjecaja na sve što se događalo u BiH za razliku od Zagreba koji se po presudama i Tihomiru Blaškiću i Dariju Kordiću te Prliću i drugima dovodi u tijesnu vezu s ratnim događanjima u BiH.

Sve to skupa dosta je problematično i velika zamka Hrvatskoj i daleko je od uvjetno kazano određene izbalansirane istine u mjeri u kojoj istina uopće može biti rezultat rada nekog suda.

Pero Kovačević / Kamenjar.com

Tuđmanov najveći proročki govor: Prije 21 godina shvatio je tko su ‘JUGOKOMUNISTIČKI OSTACI’ i ‘DILETANTI’

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari