Pratite nas

Intervju

Zlatko Hasanbegović.: ‘Još nisam sreo glasača HDZ-a koji bi imao nešto protiv toga da ostanem ministar kulture’

Objavljeno

na

Zlatko Hasanbegović spada u grupu onih političara koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Dok se ljevica već prvi dan pobunila protiv njegova imenovanja ministrom kulture, Hasanbegović je strelovito, gotovo preko noći, postao ikona desnice zbog koje birači HDZ-a stoje u redovima kako bi s njim napravili selfije, piše Dražen Ćurić/VečernjiList

Uostalom, svoju popularnost potvrdio je i na nedavnim izborima kada je osvojio 11.898 preferencijalnih glasova. Hasanbegović je doktor povijesti i autor dviju vrlo zapaženih knjiga pa nije ni čudno što ga smatraju najutjecajnijim ideologom nove hrvatske urbane desnice. Iako ga protivnici žele predstaviti revizionistom, Hasanbegović je meta napada prije svega zbog svog žestokog antikomunizma. Jasno i odlučno artikulira svoje stavove koje je spreman braniti pod cijenu gubitka političke pozicije.

Kako se osjećate kada vas Milorad Pupovac apostrofira kao čovjeka koji nije podoban da bude član Vlade, dok s druge strane nikada takve kritike nije upućivao sadašnjem premijeru Srbije Aleksandru Vučiću koji je u mladim danima radio nemjerljivo gore stvari.

Naravno, riječ je o dvostrukim mjerilima. Međutim, upozorio bih na jedan drugi detalj. Milorad Pupovac je prije svega legitimni politički predstavnik srpske zajednice u Hrvatskoj. I kada bi se u cijelom mojem i intelektualnom i političkom razvitku na moja leđa mogla staviti hipoteka protusrpskog stajališta, protusrpskog govora ili populističkih protusrpskih nastupa, to bi bilo donekle i razumljivo.

No Pupovac mi zapravo stavlja na teret ideološku hipoteku vezanu na neki način uz unutarhrvatske odnose i različita iščitavanja svih povijesnih kontroverzija u 20. stoljeću, što se zapravo ne bi trebalo očekivati od nekoga tko je prije svega predstavnik srpske zajednice u Hrvatskoj. Ovdje u biti imamo problem stanovite političke podvojenosti u kojoj se ne zna kada je Milorad Pupovac legitimni srpski politički prvak, a kada je neka vrsta neformalnoga ideologa hrvatske ljevice ili ukupnog arbitra hrvatske politike.

Hoćete li onda ostati ministar u budućoj Vladi Andreja Plenkovića?

U ovoj fazi pregovora uopće se ne razmišlja o kadrovskim rješenjima, već se traži saborska većina koju će očigledno činiti zastupnici HDZ-a i Mosta. Po proceduri je potpuno jasno da budući mandatar predlaže ministre parlamentarnoj većini, a rezultati izbora, pogotovo preferencijalni glasovi, pokazuju da birači HDZ-a, na temelju čijih glasova će buduća Vlada biti formirana, nemaju ništa protiv toga da ostanem ministrom kulture. Oni očigledno smatraju da sam taj posao radio dobro. Još nisam sreo glasača HDZ-a koji ne želi da ja budem ministar kulture.

Tako su se izjasnili birači, ali što misli predsjednik stranke i budući premijer? Kažete da niste razgovarali o konkretnim pozicijama, ali ste, pretpostavljam, razgovarali o stavovima.

O tome nije bilo dubljeg razgovora. O mome djelovanju, o meni kao članu HDZ-a i, ako hoćete, intelektualcu gospodin Plenković je u nekoliko navrata govorio vrlo pozitivno. Dakle, temeljno je ustavno načelo da vlast proizlazi iz naroda, a parlamentarna većina iskaz je volje toga istog naroda.

Može li se govoriti o tome da u HDZ-u postoje dvije struje? Jedna desnocentristička, a druga desna? Jeste li vi predstavnik te desne struje?

To je vrlo pojednostavnjeno gledanje. HDZ je velika stranka i naravno da u njoj postoje različita mišljenja i različiti pogledi, ali ih veže zajednički program. Zapravo su ovi izbori pokazali da su samo dobro sastavljene liste, u kojima se mogu prepoznati različiti pogledi unutar same stranke, dobitna kombinacija.

Mislim da nakon svih iskustava – spleta okolnosti koje su dovele do pada Vlade, odstupanja gospodina Karamarka i izbora gospodina Plenkovića – tek se sada stvaraju pretpostavke da se HDZ u političko-ideološkom i svjetonazorskom smislu izgradi u koherentnu političku organizaciju koja će uvažiti sve legitimne sastavnice i baštine i harmonizirati ih u jednu cjelinu. Jedan od problema HDZ-a nakon 2001., ali i prije toga, bila je bezidejnost u svjetonazorsko-ideološkom smislu, a s druge strane svođenje stranke u jedan konglomerat interesnih grupacija koje nisu imale nikakvu posebnu ideologiju, već je borba za moć bila jedina poveznica među njima.

Očekujete li da buduća Vlada bude odraz raspoloženja HDZ-ova biračkog tijela?

Naravno da to očekujem. To je utemeljeno u demokratskim vrijednostima i procedurama. Zapravo, i ova je pobjeda jedna vrsta ostvarenja volje i preferencija birača HDZ-a.

Napisali ste dvije vrlo zanimljive i u stručnim krugovima vrlo cijenjene knjige. Posebno je zanimljiva knjiga o povijesti muslimana u Zagrebu do 1945. Poznato je da je vaša obitelj stradala u Drugom svjetskom ratu na gubitničkoj strani. Kako je biti u poziciji gubitničke strane nakon Drugog svjetskog rata.

Nisam pisao knjigu iz takozvane gubitničke strane, već iz vizure povjesničara sukladno temeljnoj metodologiji znanstvenog istraživanja i historiografije. Uostalom, rođen sam desetljećima nakon završetka Drugog svjetskog rata. Naravno, u hrvatskoj historiografiji postoje različite interpretacije o brojnim čvorišnim točkama hrvatskog dvadesetog stoljeća i sve dok su te različite interpretacije utemeljene na izvorima i elementarnoj historiografskoj metodologiji, one su legitimne.

Može li se povjesničar u interpretaciji povijesnih događaja odvojiti od sebe sama, od svoje obiteljske povijesti, miljea u kojem je odrastao i, na kraju krajeva, svojih političkih pogleda?

Povjesničari nisu eunusi i naravno da njih kao ljude određuju različita životna iskustva, ali je povjesničarski ideal nadrasti u najvećoj mogućoj mjeri ta osobna ili parcijalna iskustva.

Na dan izbora mogli smo vidjeti da se Zoran Milanović fotografirao ispred kartonskih figura Franje Tuđmana i Josipa Broza Tita. Je li to svojevrsna podvala zato što bi Titov pandan trebao biti Pavelić?

Protiv sam bilo kakvih pandana jer su sve povijesne ličnosti posebne osobnosti i njih, naravno, treba gledati posebno i u korelaciji sa suvremenicima. Franjo Tuđman u simboličkom i stvarnom smislu utemeljitelj je i arhitekt moderne hrvatske države i demokratskog poretka u njoj. U tom je smislu neusporediv s bilo kojom drugom hrvatskom povijesnom figurom.

A Tito i Pavelić?

Oni su akteri Drugoga svjetskog rata. Bili su nositelji potpuno suprotstavljenih ne samo ideoloških već i državno-nacionalnih koncepcija tako da ni između njih ne bih povlačio korelacije. Ponavljam, svaku povijesnu ličnost treba gledati odvojeno u njezinu povijesnom kontekstu.

Nijedna ozbiljna politička opcija ne zagovara ustaštvo, ali se zato na Tita i titoizam pozivaju ozbiljne političke stranke.

Ustaštvo i kompleks cijele Nezavisne Države Hrvatske poraženi su u Drugom svjetskom ratu. Nakon Drugog svjetskog rata nastupio je korjenit obračun ne samo sa svim nositeljima ustaškog pokreta nego općenito sa svim stvarnim, potencijalnim ili izmišljenim protivnicima jugoslavenskog komunizma. Tako, kada govorimo o ustaštvu, možemo govoriti o fikciji. A ovo što se danas naziva neoustaštvom, ono je po mome sudu s jedne strane ili jedan oblik društvene patologije ili stanoviti fenomen koji je na neki način opet proizišao iz različitih frustracija hrvatskoga naroda u komunističkoj Jugoslaviji te načina na koji se ona raspala.

A titoizam?

To je problem. Očigledno je riječ o mješavini političkih sentimenata i vrijednosnih polazišta, ali je činjenica da su značajni dijelovi hrvatskih političkih i kulturnih elita proizišli upravo iz te jugoslavenske komunističke baštine, a s mladenačkim ili ozbiljnim životnim uvjerenjima ljudi se teško rastaju.

Gdje vidite najutjecajnije ostatke titoizma i jugoslavenstva?

Ne bih vulgarizirao i to svodio na jugoslavenstvo. Riječ je u prvom redu o jednom procesu koji je u značajnoj mjeri nastupio nakon 2001. godine. Nazvao bih ga sustavnom rehabilitacijom jugoslavenske komunističke baštine koja se preko fluidnog koncepta antifašizma pokušala utkati u temelje moderne hrvatske države koja je, bez obzira na činjenicu upravnog kontinuiteta, u stvarnom i sadržajnom smislu nastala nasuprot jugoslavenske države, demokratski poredak nasuprot komunističke diktature.

S obzirom na to da je SDP pravni sljednik Komunističke partije Hrvatske, je li se dovoljno reformirao i odrekao komunističke prošlosti?

Zagovornik sam temeljnih demokratskih postulata i moje je mišljenje da je pravo bilo koje političke stranke odricati se ili ne odricati bilo koje baštine. O tome će suditi birači. Temeljno je pitanje na kojoj baštini i na kojim temeljnim vrijednostima treba počivati moderna hrvatska država.

Jeste li vi zagovornik lustracije?

To je kompleksno pitanje. Postoje razni oblici lustracija. Uvijek sam naglasak stavljao na lustraciju u simboličnom smislu. Dakle, prekid sa svim protudemokratskim baštinama i u krajnjoj liniji protuhrvatskim koje su prethodile stanju uspostavljenom 30. svibnja 1990. godine. U tom sam smislu često govorio, ne zbog nekakvih jakobinskih nagnuća, već iz praktičnih razloga, o potrebi postizanja minimalnog konsenzusa o 30. svibnja 1990. godine kao jednoj vrsti nulte godine, trenutka kojim počinje društveni, državno-pravni i politički razvitak u kojem se očigledno može prepoznati ogromna većina hrvatskog naroda.

Jeste li kao povjesničar i političar osjetili da u hrvatskom javnom životu još uvijek postoje tabui?

Postoje tabui, ali sam protivnik svih tabua. To je također jedan relikt života u komunizmu koji je sam po sebi predstavljao jedan veliki tabu. Tada je stvoren oblik dvostrukoga morala, jedna vrst mimikrije koja se oblikovala tako da jedno mislimo kod kuće, drugo javno govorimo, a treće radimo. Mislim da s time trebamo prekinuti. Sve stvari treba demistificirati i o svemu govoriti otvoreno i zapravo se naučiti jednoj vrsti kulture dijaloga. Često su mi zamjerali moju tezu da povjesničari nisu egzorcisti i da oni ne ustanovljuju dobro i zlo, već da pokušavaju rekonstruirati povijesnu stvarnost onako kako je ona uistinu egzistirala.

Vas u javnosti percipiraju kao čovjeka Tomislava Karamarka. U kakvim se odnosima s njim?

Tomislava Karamarka poznavao sam i prije nego što sam ušao u politički život i HDZ. Njegov dolazak na čelo HDZ-a tekao je u znaku jedne vrste ideološkog zaokreta i prekida s bezidejnošću kakva je obilježavala stranku u razdoblju prije njega.

To nas je povezalo, ali je taj zaokret u suštini ostao na razini općih fraza i nikada nije zadobio dublje intelektualno utemeljenje. Nikada nisam bio ničiji čovjek niti ću to ikada biti. Ljudi se ne odričem ni onda kada posrnu zbog opravdanih ili neopravdanih razloga. Bit ću uvijek svoj čovjek kojega određuje isključivo vlastito političko uvjerenje i savjest.

Koliko je u politici teško funkcionirati kada se ravnate po savjesti? Nekada političar iz taktičkih razloga mora barem nešto prešutjeti, ako već ne i lagati?

Istina je. Ali ja sam se spletom okolnosti našao u poziciji političara i ne bih se nazvao klasičnim političarom, a posebice ne političarom u smislu tehnologa vlasti. Moje političke ambicije prije svega su bile vezane uz resor Ministarstva kulture za koji sam smatrao da je od strateške važnosti, što nažalost HDZ često nije prepoznavao kada je bio u poziciji moći. Naravno, splet okolnosti i difamacijska kampanja kojoj sam bio izložen doveli su do toga da sam, htio ili ne htio, izrastao u političku figuru.

Koji su najveći problemi koje ste detektirali u hrvatskoj kulturi?

Ključni problemi su ideološka monopolizacija, klijentelizam, nepotizam i privilegiji. Te bih pojmove označio i ključnim riječima koji obilježavaju problem hrvatske kulture. Iako sam bio žigosan kao ideološki uskogrudan, ja to nisam po svom temeljnom političko-ideološkom habitusu. Ja sam starčevićanac i slobodar. Upravo ti krugovi koji su me napadali bili su nositelji jedne vrste monopolizacije, ideologizacije i posvajanja hrvatske kulture. Dakle, hrvatsku kulturu treba demonopolizirati, stvoriti temeljne institucionalne pretpostavke da ona bude prostor istinskoga kulturnog pluralizma i slobode.

Ako sam vas dobro shvatio, u hrvatskoj se kulturi ne ravna po izvrsnosti, nego po nekim “rodijačkim” i sličnim drugim vezama?

O tome su govorili oni koji izravno stvaralački sudjeluju u hrvatskom kulturnom životu. Ne bih tome ništa ni dodao ni oduzeo.

Vi ste rođeni i odrasli u Zagrebu. Generacijski ste bliski s Andrejem Plenkovićem i Zoranom Milanovićem. Jeste li se poznavali u mladim danima?

Osim što su oni stariji, mi dolazimo iz različitih obiteljskih i društvenih iskustava, što je samo po sebi nebitno jer se političko-stranačke veze temelje na mnoštvu drugih čimbenika.

Milanović i Plenković bili su pripadnici takozvane zlatne socijalističke mladeži. A vi?

Ni jednog ni drugog nisam doživio kao nekakve elitiste, već kao obrazovane ljude stasale u donekle egalitarnom Zagrebu toga vremena. Ja sam odvjetak zagrebačke muslimanske građanske obitelji koja se 1945. godine našla na udaru jugoslavenske komunističke revolucije i kojoj je ova temeljna činjenica odredila kasniji društveni položaj. S druge strane, ne bih mogao reći da me je neka vrsta obiteljske frustracije određivala kroz život, dapače djetinjstvo i mladenaštvo pamtim kao idilično.

U krajnjoj liniji jugoslavenski komunizam uspio je u tome da je same žrtve uvjerio na šutnju o svojoj žrtvi i na jednu vrstu potrebe za dobrovoljnim zaboravom kao cijene nastavka egzistencije. Dakle, moji roditelji ni na koji način nisu pripadali privilegiranim slojevima, ali su živjeli prosječnim građanskim životom kakav se mogao živjeti u jednoj komunističkoj zemlji.

Poznato je da ste bili pripadnik Bad Blue Boysa. Kakav je bio vaš glazbeni ukus?

Moj naraštaj i moj krug obilježili su Maksimir, Kulušić i Saloon. Posebice Blue Moon i rokabili scena u Kulušiću koja mi je bila bliska. Ne toliko po stilu koliko po glazbenom afinitetu.

Do sada se niste jasno odredili o ulozi Zdravka Mamića u hrvatskom nogometu, posebice u Dinamu.

To je kompleksno pitanje, a ja sam ovdje u svojstvu ministra kulture. Od mene se ne očekuje da se izjašnjavam o svim fenomenima. Ali načelno, ja sam izdanak navijačke supkulture koja je, po mojem mišljenju, jedan od najvažnijih društvenih fenomena kasnoga socijalizma i u idejnom i u estetskom i političko-nacionalnom smislu. Navijačka supkultura bila je i ostala vrsta bunta, idealizma i otpora autoritetu. Svaka pametna politika to treba uvažavati, ali i činjenicu da je tribina, što god o tome mislili, glas naroda.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Milijan Brkić: Bakir Izetbegović se tijekom rata sklonio u Hrvatsku, a sada nas optužuje za „agresiju“!?!

Objavljeno

na

Objavio

Izetbegović besramno laže i provocira – upravo je RH njemu i njegovoj obitelji pružila gostoprimstvo i znatno pridonijela spasu njegovog naroda i BiH od uništenja!

 

Presuda uopće ne uvažava činjenicu da je Armija BiH u ofenzivnoj operaciji “Neretva 93” imala za cilj osvajanje većinski hrvatskih prostora južno od Mostara, izbijanje na more i zaposjedanje teritorija RH od Neuma do Ploča. Ispada da je Armija BiH bila na izviđačkom izletu!?! – istaknuo je  potpredsjednik Hrvatskog sabora i zamjenik predsjednika HDZ-a Milijan Brkić u opširnom razgovoru za Večernji list BiH.

Intervju koji je radila urednica Valentina Rupčić prenosimo u cijelosti:

Ne stišavaju se tenzije nakon presude hrvatskoj “šestorki” u Haagu, kako u RH tako i u BiH. Kako vi vidite presudu?

Iako je to iznimno teško, pokušat ću hladne glave reći što mislim. Prvo, ta je presuda u ozbiljnoj suprotnosti s činjenicama, s onim što se stvarno događalo tijekom razdoblja koje ona obuhvaća.

Drugo, ta žalbena presuda (isto kao i ona prvostupanjska) izgleda kao da naši okrivljenici nisu niti iznosili svoju obranu. Ta presuda, primjerice, uopće ne uvažava činjenicu da se u jednom razdoblju koje ona obuhvaća odvijala ofenzivna operacija Armije BiH pod nazivom “Neretva 93”, a da je cilj te operacije bio osvajanje većinski hrvatskih prostora južno od Mostara, izbijanje na more i zauzimanje teritorija RH, od Neuma do Ploča. Tijekom te operacije od Grabovice pa nadalje počinjeni su strašni, mnogobrojni zločini nad Hrvatima, civilima i zarobljenim, razoružanim pripadnicima HVO-a.

Želim istaknuti da su za mene svaki zločin i zločinac isti, bez obzira na to koje je nacionalnosti žrtva, a koje počinitelj. Za sve žrtve osjećam duboki pijetet i žaljenje, a prema svim zločincima osjećam prijezir.

Međutim, prema ovoj presudi, očito je da Haaški sud nije imao iste kriterije. Ispada da je Armija BiH, koja je željela zauzeti prostore u BiH nastanjene Hrvatima i dio teritorija RH, bila na izviđačkom izletu. A nužnu, izazvanu, opravdanu i, bolje rečeno, presudnu obranu koju je HVO provodio na prostorima gdje žive Hrvati Haaški je sud proglasio udruženim zločinačkim pothvatom, i još u njega uključio i hrvatsko vodstvo. Zamislite, Hrvatsku koja je pozvala Hrvate da na referendumu glasuju za samostalnost BiH, koja je prva priznala BiH, sama slala ili preko koje je prošla sva inozemna pomoć i naoružanje, pa čak i tijekom sukoba Hrvata i Bošnjaka, primala je na stotine tisuća bošnjačkih izbjeglica te zbrinjavala i liječila ranjenike A BiH, čak i tijekom sukoba s HVO-om.

Ponaša li se tako država koja ima nečasne namjere, koja je agresor na BiH, kako nam je to nedavno poručio Bakir Izetbegović na godišnjicu pada Vukovara?! A vidite, brojna obitelj Izetbegović tijekom cijelog rata bila je izbjegla upravo u tu Hrvatsku. A Bakir Izetbegović, ako se dobro sjećam, tijekom velikosrpske agresije, pa i muslimansko-hrvatskog sukoba, više je vremena proveo u RH nego u BiH. Uvijek se trudim stvari nazvati pravim imenom, pa ću to i sada jer je ta Izetbegovićeva tvrdnja besramna optužba i laž protiv RH koja je njemu i njegovoj obitelji pružila gostoprimstvo i znatno pridonijela spasu njegova naroda i BiH od uništenja. Jedino su više od RH za spas Bošnjaka i BiH napravili Hrvati iz BiH te pripadnici HVO-a!

Uputio bih apel našim susjedima Bošnjacima da ne nasjedaju na neutemeljene Izetbegovićeve dnevnopolitičke provokacije zbog ove presude. Jer, kada se spusti sva magla i prašina, ostat će samo gole činjenice da su Bošnjaci opstali ili izbjegli uništenje zahvaljujući i HVO-u, hrvatskom narodu u BiH i RH. Treba se prisjetiti i da su HVO i HV svojim operacijama u nekoliko navrata spasili opkoljeni Bihać i Cazinsku krajinu od vjerojatno i znatno veće tragedije od one koja je, nažalost, pogodila Srebrenicu. Osuditi nevine, kao ovom presudom, nije pravda, nego odmazda, i to nasumična, a ona nikome sreće nije donijela.

Presuda hrvatskoj “šestorki” za mene je činjenično i pravno neutemeljena, osobito u pogledu udruženog zločinačkog pothvata i nametanja jedne posve druge povijesne istine u kojoj je žrtva poslala agresor. U toj presudi se barata pojmom “udruženi zločinački pothvat” premda nema nikakvih dokaza, što i samo Žalbeno vijeće priznaje, za dva od tri uvjeta, koja je Haaški sud sam definirao, za to dokazivanje UZP-a. Na to su upozorili u svojim tekstovima Luka Mišetić i ostali ugledni pravnici. Nema dokaza ni o donošenju odluke o etničkom čišćenju ni o provedbi etničkog čišćenja. Jedino je dokazano da su se osobe, dakle vodstva RH i HVO-a, sastajale i da su sve one pripadnici istoga naroda?!

A kako u tom kontekstu komentirate čin generala Praljka u haaškoj sudnici?

Časni general Slobodan Praljak uložio je više od 22 godine svog života kako bi pobio optužbu, i to ne radi sebe, nego radi Hrvata u BiH i RH. On po svemu, cijelom svom životu, kao da nije pripadao ovom dobu, već nekim drugim romantičnim, epskim, časnim, viteškim vremenima, jednostavno je bio epski lik. Iako ga svi uspoređuje sa Sokratom, kao generala i časnog ratnika, mene ipak više podsjeća na divove toga vremena Ahila ili Hektora koji su jedan i drugi znali da će u zadnjoj borbi poginuti, ali im njihova čast nije dopustila od nje odustati. Njegov habitus, karakter i duh nisu bili spremni prihvatiti zdravo za gotovo onu uzrečicu koja završava “… tim gore po činjenice”! Na drastičnu nepravdu general Praljak odgovorio je drastičnim činom pred cijelom međunarodnom javnošću. Želio je tim činom zaštititi dostojanstvo svog naroda, dignitet domovine i svakog časnog branitelja, pa i svoj osobni jer uistinu je on takav bio. Njegov čin je krik nad nepravdom, vapaj i apel svima nama zajedno da se probudimo i shvatimo kako se moramo konkretno boriti za opstojnost našeg naroda u BiH. Zasigurno će ova presuda ostati zapisana crnim slovima u novijoj hrvatskoj povijesti, a posebno među Hrvatima u BiH.

I sami ste bili branitelj, bili ste na pragu obrane domovine, kako je gledati sve ovo što se događa nakon 20 godina?

Teško je i bolno svakom hrvatskom branitelju, kako u RH tako i u BiH, gledati ovu nepravdu. Zaboravlja se da su upravo zahvaljujući časnoj borbi i herojstvu hrvatskih branitelja i Hrvatska i BiH opstale. RH nikad nije imala za cilj pripajanje teritorija BiH, a upravo su ratne operacije koje su provodili HV i HVO spasile cjelovitost BiH. Herceg Bosna je nastala u ratu. Hrvati su se na takav način politički, a kroz HVO i vojno štitili od srpskog agresora. Ni u jednom dokumentu Herceg-Bosne ne prejudicira se odcjepljenje od BiH, a poglavito ne pripajanje RH. U svim službenim dokumentima naglašava se kako je Herceg-Bosna dio BiH. Sjetimo se ponovno sudbine Bihaća i što bi bilo da ga hrvatski branitelji nisu pomogli obraniti. Vjerujem, da sada pitate Bošnjake iz toga i drugih krajeva BiH, sigurno bi vam rekli da su ih hrvatski branitelji i Hrvatska spasili. Ponavljam, važno je naglasiti tko je sukobe započeo, a tko je sukobe želio okončati na miran način. Falsifikatori povijesnih činjenica te oni koji se nikada nisu pomirili sa stvaranjem hrvatske države nikako ne mogu prihvatiti činjenicu da je epilog hrvatske politike 90-ih, pod vodstvom predsjednika dr. Franje Tuđmana, samostalna, suverena, slobodna i demokratska Republika Hrvatska, punopravna članica EU i NATO-a, ali i cjelovita BiH.

Što Hrvatska može i što će pokušati učiniti?

Drugostupanjska presuda šestorici Hrvata na Međunarodnom sudu u Haagu itekako se tiče i same RH jer je riječ o pitanju koje zadire u zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa. Poduzet će se svi raspoloživi pravni i politički mehanizmi kako bi istina i pravda pobijedile. Može se govoriti o opravdanom zahtjevu za revizijom presude u dogovoru s obranama petorice Hrvata u Haagu. Država Hrvatska u tome mora pružiti svu pomoć koristeći pri tome političke, diplomatske i sve ostale dostupne kanale. Predsjednica RH je u svom obraćanju u Vijeću sigurnosti, između ostalog, ponovila jasan stav da Hrvatska nije bila agresor u BiH te da je, naprotiv, pomagala BiH. Premijer Plenković i ministar Bošnjaković u nekoliko su navrata u razgovorima otvorili ovo pitanje i već se traže i poduzimaju koraci kako bi se što prije krenulo u obranu istine o Domovinskom ratu i ulozi Hrvatske te zaštiti i pomoći Hrvatima u Haagu.

Brojni hrvatski branitelji, generali… žrtve su montiranih optužbi i progona u BiH. Kada će stati obračun s prošlošću?

Sve je to dio kontinuirane strategije kojom se želi ispisati činjenično netočna povijest. Hrvati i hrvatske snage (HV i HVO) dali su najveći doprinos u obrani i oslobađanju BiH od velikosrpske agresije. Brojni časnici HVO-a, međutim, morali su otići iz BiH kako im se ne bi sudilo po drugom, strožem zakonu. Jer u BiH se pripadnicima triju naroda ne sudi po istim zakonima. Za jedne važi zakon iz bivše države, koji je stroži, a za druge iz poslijeratnoga razdoblja, koji je blaži. Pitam se kako je to moguće i gdje u BiH stanuje pravda. U procesuiranju ratnih zločina ne smije biti selektivnog pristupa. Inzistirat će se da se kaznene prijave protiv pripadnika HVO-a procesuiraju prema istim zakonima koji se primjenjuju na ostale. U tom kontekstu podsjećam opet i na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu “Damjanović – Maktouf”. Poznajem generale HVO-a koji desetljećima trpe progon i nepravdu, podmetanje lažnih iskaza, svjedoka, montiranje optužnica. I nose se s tim jer znaju istinu i znaju kako su teško obranili svoju domovinu i dom. Nažalost, sve to s njima proživljavaju i njihove obitelji. I sam sam bio žrtva takvih pokušaja i nitko od nas ne zna je li gotovo s takvim političkim obračunima kroz pravosuđe u BiH.

Bili ste s premijerom Plenkovićem prije nekoliko dana u Mostaru u misiji smirenja tenzija i podrške Hrvatima. Što su vam predstavnici udruga i stranaka rekli?

Došli smo u Mostar kako bismo iskazali potporu sunarodnjacima u BiH, razgovarali s braniteljima, predstavnicima Hrvatskog narodnog sabora (HNS). Dotaknuli smo se svih otvorenih pitanja koje imaju Hrvati u BiH – o promjeni Izbornog zakona, europskom putu BiH i odluci suda u Strasbourgu koja sugerira da se riješe pitanje izbora članova Predsjedništva BiH i odlučivanje u Domu naroda. Na sastanku su nam predstavnici HNS-a jasno naglasili kako su upravo Hrvati predvodnici europskog puta BiH te kako euroatlantski put nema alternativu. Hrvatska će im pružiti svu potrebnu pomoć na tom putu. Naravno, u fokusu razgovora je bila presuda “šestorki”. Potrebno je i ne nasjedati na ciljane provokacije.

I u haaškoj presudi Milanu Martiću, primjerice, navodi se udruženi zločinački pothvat, no niste mogli čitati ili slušati da će na temelju toga žrtve tužiti Srbiju. Jer Haaški sud ne presuđuje državama i narodima, nego pojedincima. Stoga i sadašnje učestale, a posve neutemeljene tvrdnje da će “Bošnjaci tužiti RH” treba sagledati kao nastavak difamacijske kampanje i političkih pritisaka čiji je cilj “invalidirati” i Hrvate u BiH i RH u borbi za naša legalna i legitimna prava – od stvarne ravnopravnosti hrvatskog naroda u BiH do izmjene diskriminatorskog Izbornog zakona. Moramo i dalje punom snagom i voljom boriti se za ono što nam pripada po Bogu, pravdi i Ustavu BiH. Jer Hrvati ne traže ni više ni manje od onoga što imaju druga dva konstitutivna naroda.

Rođeni ste u BiH, živite u Hrvatskoj. Poznajete stanje u objema državama, osobito među Hrvatima. Je li moguće da se povijest na ovakve načine želi iskriviti?

Nikada svoje sunarodnjake nisam dijelio po mjestu rođenja, regionalnoj pripadnosti i sličnom. Kriteriji po kojima ih dijelim su poštenje, čast, domoljublje i djela koja stoje iza svakog od nas pojedinačno. Mi Hrvati iz BiH imamo neraskidivu vezu s RH i hrvatskim iseljeništvom diljem svijeta. Sudbina moje obitelji je bila takva da su se sedamdesetih odselili iz Klobuka kod Ljubuškog u Zagreb. Dio obitelji je u Zagrebu, brat u Australiji, rodbina razasuta po Hercegovini, Hrvatskoj i svijetu…, ali uvijek je to moja obitelj i te obiteljske veze nitko i nikada ne može pokidati. Isto je tako i s moje obje domovine – i RH i BiH. Povijest se ne može iskriviti dok je nas, dok se borimo da istina pobijedi. I ovi posljednji događaji pokazuju da zajedno moramo tražiti rješenja kako nam nitko ne bi pisao povijest, nijedna međunarodna institucija, sila ili drugi narodi.

Kao drugi čovjek HDZ-a i potpredsjednik Hrvatskog sabora, možete li reći što će Hrvatska moći učiniti kako bi zaštitila Hrvate u BiH i pomogla im?

Ono što hrvatski narod želi u BiH je mir, ravnopravnost, sigurnost, stabilnost, pravda i istina. Hrvati u BiH su bezuvjetnu ljubav uvijek darivali RH, uvijek su se žrtvovali bez ikakvih protuusluga. Spomen hrvatske države pobuđuje emocije kod Hrvata u BiH. Mislim kako bismo na tom domoljublju i mi Hrvati u RH trebali puno toga uraditi. Trebala bi RH vratiti svu onu ljubav i sav onaj doprinos od početka rata koji su Hrvati iz BiH iskazali prema RH. Mi smo nedjeljiv narod koji se nalazi u dvije domovine. Geostrateška, geopolitička, povijesna, kulturna, gospodarska i svaka druga povezanost RH i BiH je nedvojbena i neizmjenjiva. Stabilnost BiH i opstojnost Hrvata u BiH upravo znače i stabilnost RH. Imamo ustavnu obvezu i RH mora zaista iskreno skrbiti o Hrvatima u BiH. Ta pomoć mora biti osobito sada jaka, nedvosmislena i usmjerena jednom cilju – da Hrvati u BiH opstanu i ostanu te se izbore za svoja legitimna prava ne nasjedajući na provokacije o tobožnjoj kolektivnoj krivnji.

Mnogi prozivaju bivše dužnosnike RH da su svojim potezima pomogli u ovakvom ishodu presude “šestorki”. Kako to komentirate?

Nažalost, i ova presuda svjedoči da su nas koštali neodgovorni postupci i izjave nekih bivših hrvatskih dužnosnika. Bivši predsjednik Stjepan Mesić i bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić svojim izjavama i djelima itekako su naškodili i RH i Hrvatima u BiH. I oni su dio u tom nečasnom, nemoralnom mozaiku djela koja su radili oni, ali i neki drugi protiv RH.

Završena je priča oko vaše diplome. Zašto vas se godinama povlačilo po medijima? Kako sada, s vremenske distance, na to gledate? Jeste li pogriješili?

Cijela je javnost upoznata s mojim slučajem. Bio sam izvrgnut nepravednom progonu. A sve je pokrenuto iz političkih razloga jer sam tada bio na poziciji glavnog tajnika HDZ-a. Visoki upravni sud donio je odluku da mi je diploma oduzeta nezakonito i nakon toga je Policijska akademija ponovno pokrenula postupak. Odlučio sam svima pokazati da mogu i “dva puta” diplomirati na istom fakultetu iako bi bilo bolje da sam diplomirao na dva fakulteta (smijeh). To je za mene završena priča. Okrenuo sam novu stranicu u knjizi života.

Nedavno je u Saboru RH izglasan Zakon o braniteljima koji na poseban način štiti pripadnike HVO-a. Što on donosi i jesu li u planu još neki zakoni?

Ministarstvo hrvatskih branitelja i ministar Tomo Medved, kao predlagač ovog zakona, vodio se svim smjernicama nužnima da se hrvatskim braniteljima HVO-a osigura puna zaštita, pomoć i prava koja zaslužuju. Prava branitelja HVO-a počet će se primjenjivati od 1. siječnja 2019. RH nastoji na institucionalnoj razini, uključujući i buduće izmjene pojedinih zakona, poput Zakona o hrvatskom državljanstvu, Zakona o prebivalištu te izbornih zakona, olakšati položaj Hrvata u BiH te, uz znatniju pomoć gospodarskih subjekata Hrvatske, pridonijeti stvaranju uvjeta za opstojnost i ostanak Hrvata u BiH. U Saboru RH, kada je u pitanju BiH, ne bi smjelo biti podjele jer, kad su u pitanju hrvatski nacionalni interesi, svi moramo provoditi ono što je naša ustavna, ali i moralna obveza prema našem narodu u BiH.

Mislite li da je međunarodna zajednica pogriješila u BiH, posebice u odnosu prema Hrvatima i svim potezima koje je povlačila, a čije se posljedice i danas osjete?

Teško je razumjeti da je u društvu koje se naziva demokratskim moguće, npr., grubo izigrati izbornu volju jednog cijelog konstitutivnoga naroda. Kao što je to bilo u vrijeme vlasti “platforme” ili Alijanse. Smatram nedopustivim i neprihvatljivim ne samo biranje nego i sami pokušaj biranja predstavnika jednog naroda od drugog naroda, kako su to neki radili. Skupina stranaka u FBiH, predvođena onima koje se nazivaju socijalističkim i demokratskim, kada su to radile, imale su pomoć i međunarodne zajednice. Znamo što su visoki predstavnici do sada radili, koliko su štetnih odluka donijeli, i to u najvećem broju slučajeva za Hrvate. Sjetimo se, i u slučaju “platforme” i biranja predstavnika Hrvata, presudila je međunarodna zajednica. Pitam se kome odgovara takvo što i kome je u interesu da je u BiH ovakvo stanje. U zemljama iz kojih dolaze svi ti stranci koji na takav način odlučuju uime naroda u BiH za takvo što vjerojatno bi bili, u najmanju ruku, politički potpuno diskreditirani, da ne kažem težu kvalifikaciju. Kreiranje takvih politika pogubno je za sve. Međunarodni sponzori mirovnih, političkih i ustavnih aranžmana ne smiju jednostrano raditi na reviziji Washingtona i Daytona, i to na štetu jedne strane potpisnice – na štetu hrvatskog naroda, koji ovdje živi stoljećima. Mora im biti jasno da i RH, kao supotpisnica Daytona, ima pravo i obvezu sudjelovati u procesu revizije Daytona i zaštiti Hrvata u BiH. Brojnost naroda ne smije biti razlog dvostrukih standarda.

Često dolazite u rodni kraj, Hercegovinu. Mislite li da je trend iseljavanja iz RH i BiH isključivo vezan uz egzistenciju ili ima i drugih problema i razloga?

Veliki problem je proces iseljavanja Hrvata iz BiH koji već dugo traje i treba ga zaustaviti. I to je posljedica neravnopravnosti Hrvata u BiH. Odlaze cijele obitelji, a ne, kao nekada, samo muževi, dok su žene i djeca ostajali na ognjištima. Nisu u pitanju samo financije i potreba da se prehrani obitelj jer nema posla, u pitanju je veliko nezadovoljstvo političkom situacijom u BiH i beznađem koje mlade obitelji osobito vide za budućnost svoje djece. Nešto se mora žurno učiniti i promijeniti. Nažalost, u tijeku je proces novog egzodusa i odlaska mladih i iz RH. U RH se moraju pokrenuti svi procesi kako bi se takav trend zaustavio i stvorili uvjeti za ostanak hrvatskih građana. Nove smjernice Vlade RH i demografska politika, prijedlozi novih zakona idu u tom smjeru kako bi se taj opasni trend zaustavilo.

Što biste poručili mladim ljudima koji sada uče povijest, što biste im naveli kao razlog ostanka u domovini?

Previše je križnih postaja u povijesti hrvatskog naroda bilo i to ne smijemo nikada zaboraviti. Kao što smo mi mladi početkom 90-ih ostali u RH i borili se za našu slobodu s puškom u ruci, pozivam danas mlade ljude neka ostanu u RH i svojim znanjem, sposobnostima i vještinama neka se bore za bolju budućnost. Nije bilo lako 90-ih, mnogima nije lako ni danas, ali RH ima prosperitetnu budućnost koju moramo graditi svi zajedno. Ono što želim poručiti mladima je da ostanu i da se bore za svoje snove jer nigdje sunce ne grije ljepše nego u domovini.

Kako gledate na sustavnu majorizaciju hrvatskog naroda u BiH i kako im Republika Hrvatska može pomoći da se izbore za jednakopravnost?

U prvorazredne nacionalne interese ubraja se i pitanje zaštite Hrvata u BiH koje se danas, nažalost, tretira gotovo kao građane drugog reda i koji u stvarnom životu nemaju ista prava kao i pripadnici ostala dva konstitutivna naroda. Velika je to nepravda. Svi u RH moraju napraviti sve što je u našoj moći kako bismo pronašli najpravedniji i održivi model po kojem ćemo zaštititi svoj narod u našoj drugoj domovini BiH. RH je i do sada skrbila o njima i to je naša i ustavna obveza. Nedopustivo je da se Hrvate u BiH majorizira i stigmatizira jer su branili domovinu, jer žele jednakopravnost i prava koja im pripadaju. Želi ih se sustavno svesti na nacionalnu manjinu, ušutkati njihove težnje i borbu za ostanak i opstanak u BiH. Hrvati su istinski graditelji BiH, temelj njezine opstojnosti. Sjetimo se samo 1991. i rezultata referenduma. I bi li uopće bilo BiH da nije Hrvata u njoj, ali i Hrvatske. To su upravo ključne činjenice koje se ne smiju zaboraviti. Zajedništvo Hrvata u BiH i Hrvata u RH mora sada biti snažno upravo onako kako su se nekada temeljem zajedništva u Domovinskom ratu stvarale hrvatske snage koje su zajedno branile i obranile RH i BiH na jedinstvenom ratištu. Jedan je hrvatski narod – jedan je Domovinski rat!

Davor Domazet Lošo: Hrvatska je vodila najčišći rat u povijesti ratovanja

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Hrvatska nije bila agresor na BiH, Šušak je slao oružje u Sarajevo

Objavljeno

na

Objavio

Zoran Čagar / foto: Arhiva

– Noćima ne mogu spavati. Svi šute, a to mi je najgore. Ja sam spreman za to odgovarati, ali ću reći istinu – tako je započeo razgovor sa Zoranom Čegarom, jednom od ratnih legendi Sarajeva. Čovjekom koji je a policijskim specijalcima spriječio da JNA zauzme glavni grad 1992. godine. Ranjen je u dva navrata, danas je zamjenik zapovjednika Federalne uprave policije. Iako je cijeli rat bio na drugoj strani – Armije BiH – izričito tvrdi da Hrvatska nije bila agresor u BiH niti da je istina to što se stavlja na teret šestorici nekadašnjih dužnosnika Herceg Bosne, pieš Zoran Krešić/ Večernji List

Večernji list BiH: Kako ste doživjeli i kako komentirate presudu koja je izrečena u Haagu protiv šestorice dužnosnika Herceg Bosne?

– Ja možda nisam najbolji sugovornik za to i ne želim komentirati presude. Posebno oko toga je li netko nešto počinio ili nije. No, ja ću vam posvjedočiti nekoliko stvari u kojima sam bio sudionik i znam što se dogodilo.

Večernji list BiH: A što se to događalo?

– Konkretno. U ovoj situaciji mene najviše boli što su u Haagu rekli i presudili da je Hrvatska bila agresor na BiH.

Večernji list BiH: Zašto vas to boli?

– Ja sam bio sudionik kada je sve krenulo. Bio sam sudionik u vrijeme raspada Jugoslavije. Zemlja koja je, kako kažu, bila agresor na drugu državu, ne može 1992. godine među prvima priznati tu zemlju na koju je bila agresor. To ne može tako biti. Iskreno govoreći, prvi zločini i prve granate na Hrvatsku pale su iz BiH. Ispalili su ih ovi koji su nas sve klali, ubijali i sada se mi, imam osjećaj, moramo njima ispričavati što smo se branili. Meni nije jasno kako netko može reći da je Hrvatska bila agresor na BiH, a Srbija nije. To mi nikada neće biti jasno.

Večernji list BiH: Kako to tumačite?

– To tumačim tako da su srbijanski lobiji, UDBA, BIA, MI5 i ostale obavještajne službe to jako dobro odradili s Haagom. Urađeno je to perfidno s Hrvatskom. Nisam političar, a brojni znaju ovo što ću vam reći, ali ne smiju.

Večernji list BiH: Zašto se boje?

– Znate, oni meni kažu: – Mi imamo djecu. Ali, Hrvatska, kao država, ispravite me ako lažem i nazovite me lažljivcem pustila je da preko njezina teritorija izbjegne više od milijun ljudi iz BiH za vrijeme rata. Čak 700.000 izbjeglica iz BiH je bilo smješteno u RH. Bili su siti i obučeni, a među njima je bila i moja obitelj. U Hrvatskoj je zbrinuto 15.000 ranjenika iz BiH. To jedna država agresor ne radi.

Večernji list BiH: Kako ste doživjeli šestoricu osuđenih Hrvata u Haaga, neke ste i poznavali?!

– Svu šestoricu osuđenika osobno poznajem. Oni nisu zarobljavani, nisu se skrivali ili bježali. Dragovoljno su otišli u Haag dokazati nevinost. U prijevodu, kako mi to ovdje kažemo, netko im je to dobro “zabio” iz politike. Opet kažem, neću komentirati i govoriti jesu li bili u zapovjednom lancu, ali jamčim da nitko od njih nikoga nije zaklao, nitko nije silovao, nitko nikoga nije ubio. Znam da nisu takvi tipovi ljudi.

Večernji list BiH: Zanima me vaše mišljenje o generalu Praljku koji je počinio samoubojstvo?!

– Nisam imao puno kontakata s njim, ali… sjećam se jednoga trenutka i, ponavljam, uopće ne ulazim u presudu. Išao je konvoj u istočni Mostar hrane i pomoći iz smjera Avijatičarskog mosta i ekstremi nisu dali prolazak. Pokojni general, ja sam to vidio, popeo se na prvo vozilo i rekao: – Vozi. Ja sam bio tu. I proveo je konvoj u istočni Mostar. Ljudi su ga dočekali, nisu pucali na njega. Izgrlili su ga i izljubili i s ovima što su dovezli vratili su se na “hrvatsku stranu”. E sada, vi meni recite rade li to ratni zločinci. Nađite mi jednoga svjedoka koji može potvrditi da je netko od tih ljudi u tom udruženom zločinačkom pothvatu ubio, silovao. Ja sam bio zapovjednik i nisam mogao znati što je netko radio u pozadini. Možda sam mogao saznati, a možda i nisam. Ne možete tako ljude tako okarakterizirati. Ratni zločinac je Ratko Mladić. Osobno sam došao i vidio trudnicu u osmom mjesecu trudnoće kojoj je on pucao u trbuh. No, kada netko popije otrov, a prije toga kaže da nije ratni zločinac, najbolje svjedoči o drugoj krajnosti. To za mene nije ratni zločinac. Jamčim da nitko od tih šest ljudi nije ono što im se stavlja na teret.

Večernji list BiH: Neće vam sigurno biti ugodno kada ovaj intervju izađe u javnost?!

– Stojim iza ovih tvrdnji i znam da ću zbog ovog intervjua imati problema. Ali se njih ne bojim. Nas i u policiji, politici vode ljudi koji su 1992. prvi digli ruke i predali se četnicima. Plakali su za njima na Yutelu. Prvi koji su pobjegli danas nam zapovijedaju i javno poručuju kako će, kao, eto, sprečavati neke nove sukobe u buduće, a trebali su prije osam godina u mirovinu. To su priče za malu djecu. Nama danas u policiji rade ljudi koji veličaju Ratka Mladića. To me boli da danas na mom mjestu sjedi onaj koji je pucao na nas sve.

Večernji list BiH: Vratimo se malo ulozi Hrvatske u posljednjem ratu. Jedan ste od heroja rata u Sarajevu, sudjelovali ste u presudnim bitkama za obranu grada. Koliko je RH zaslužna za tu obranu?

– Neću vam ništa govoriti iz druge ruke jer sam izravni sudionik. Bio sam ranjen drugi put i izašao sam najprije kao maskirani svećenik. Izvukli su me braća Ćurčić. Došao sam u Mostar, gdje sam zbrinut, a nakon toga u Zagreb, gdje su me zbrinuli u bolnicu “Sestre milosrdnice”. Jedan dan krajem 1992. smo preko nekih veza organizirali sastanak s pokojnim ministrom Šuškom. Na tome sastanku bio je i ministar obrane BiH Jerko Doko, general Ivan Čermak, Ante Roso, Ante Gotovina, moja malenkost i Dunja Zloić. Ministar Šušak me pitao: – Zapovjedniče, što vama treba? Odgovorio sam da me samo zanima da se vratim u Sarajevo i napravimo deblokadu grada. I objasnio: – Mi nemamo ništa.

Večernji list BiH: Je li se tada spominjalo ulogu Bošnjaka i Hrvata, odnos prema ovim dvjema stranama i kakvi su bili komentari?

– Nitko nije rekao ružnu riječ. Nitko. Valja mrijeti, valja reći istinu. Ja sam rekao da je jako malo Hrvata katolika ostalo u Sarajevu, a ministar Šušak je rekao: – Nema to veze tko je tko, ostali su ljudi. Ponovio je što treba poslati da se deblokira grad, a ja sam doslovno ponovio da mi nemamo ništa. Nakon toga je generalu Čermaku rekao: – Ivane, uzet ćeš momka, ići ćete tamo gdje treba i dajte im sve u što on upre prstom. Je li jasno? Zatim je od Rose i Gotovine zatražio da nam osiguraju prolaz. Dobili smo dva puna tegljača vojne opreme, “zolja”, “osa”, “ciganki”, pušaka, snajpera RPG-ova, granata, mina, bombi…, sve što je moglo stati. S pratnjom smo došli do Mostara i HVO nas je dovezao do Kreševa u kuću pjevača Duška Kuliša koji je više učinio za obranu BiH nego brojni drugi. Tada sam nazvao ministra Pušinu i rekao mu što sam dovezao. On je mislio da sam ja pukao. Nije mi vjerovao. Poslao je iz Hrasnice izvidnicu koja je sve to potvrdila. Nazvao me i rekao: – Svaka čast. Tada smo s desecima malih kamiona i pickupova to prebacili u Hrasnicu. Nažalost, znam čak da je dio tog oružja prodan, nekima od tih pušaka ubijeni su svećenici u Fojnici i kod Konjica. Ali, pustimo sada to, ponovno pitam može li takva država biti agresor.

Večernji list BiH: Da, to se pitaju svi. Čini se da se drugi boje reći što vi govorite?!

– Znate tko je bio Mate Šarlija Daidža (Nijaz Batlak – bivši časnik HV-a i HVO-a). On je sve kampove vojne obuke organizirao u Hrvatskoj, svi logistički centri za BiH bili su u RH. Hoće li sve to dopustiti “zemlja agresor”. Naravno da neće. Ne ulazim ni u kakve presude.

Večernji list BiH: Iznimno emotivno nastupate. Zašto ste sada odlučili ovako jasno progovoriti?

– Zato što sam imao infarkt. Ovo me je sve jako potreslo. Prije nekoliko dana imao sam trigliceride 26. Ovo jako loše utječe na mene i svakog normalnog čovjeka.

Večernji list BiH: Nakon presude stvorilo se vrlo ružno ozračje. Hoće li imati posljedice na odnose Hrvata i Bošnjaka?

– Ne mogu vjerovati sada gdje živim. Ne mogu vjerovati da živim s ljudima koji s jedne strane slave onog koljača i ratnog zločinca, a drugi koji žive sa mnom se naslađuju onom čemu se ne smiju naslađivati. A znate što me još više boli. To što šute Bošnjaci iz Sarajeva koji imaju vile i jahte u Makarskoj, Brelima, pod Dubrovniku i koji su se za vrijeme rata tamo skrivali. Zašto nitko od njih ne izađe i kaže: – Hej, nemojte tako govoriti. Ja nemam problema ni s kim. Do Bakira Izetbegovića (bošnjački član Predsjedništva) i drugih bošnjačkih dužnosnika mogu otići kad želim. Ali nisam siguran da mogu kod Hrvata koji su se 1997. godine sjetili da su Hrvati. Dapače, okreću glavu i boje se istine koju mogu reći.

Večernji list BiH: Kako vratiti povjerenje između Bošnjaka i Hrvata nakon ovakvog negativnog naboja?

– Treba razgovarati, ljude povezivati i reći istinu kakva god bila. Ali mene boli to što su, primjerice, u Drežnici kod Mostara ljude ubacivali u svinjac, polijevali benzinom i zapalili i to je nazvano izoliranim slučajem. To je ratni zločin. A kada bilo što učini neki Hrvat, odmah je to ratni zločin. U mojoj postrojbi koja je upadala u vojarne i radila što nitko drugi nije, nitko nikada nije imao nož. Ja nemam emocija prema zločincima, i da je u pitanju rođeni brat, ali ne može se etiketirati bilo koga. I sada ću vam reći kako vidim izlazak iz ove situacije.

Bio sam Titov pionir, omladinac, vojnik i policajac. Na to sam ponosan. Napravio me čovjekom. I to je istina. Sve dok se ne rodi novi Tito ovdje, ovdje neće biti života i suživota.

Zoran Krešić/ Večernji List

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari