Connect with us

Gost Kolumne

Zlatko Miliša: Kako se i s kojim posljedicama provodi deindividualizacija?

Objavljeno

-

Deindividualizacija

Višestruke su posljedice deindividualizacije, od kojih ću ovdje navesti one s najnegativnijim ddposljedicama…

Deindividualizacija je najvažniji aspekt otuđenja. Ubrzani i visoko otuđeni život donio je posljedice i u obiteljskom životu, gdje ukućani žive jedni pokraj drugih, a ne jedni s drugima. Najpogubniji oblik otuđenja jest otuđenje od samoga sebe. Živimo u vremenu gomile usamljenika.

George Orwell u svom vizionarskom romanu 1984. opisuje razarajuću moć mase nad pojedincem. Utopljeni u masu, ljudi svoje frustracije iskaljuju na drugima i drukčijima. Nekada i danas mase su najpogodnije za ispiranje mozga! Tada se indoktrinira pojmom “viših interesa”, da je sve predodređeno, a Mi je ugušilo Ja. Nakon što je osoba jednom klasificirana kao nepoželjna onda je otvoren put u za društvenu izolaciju.

Emil Durkheim je tvrdio da je uspostavljanje osjećaja zajedništva moguće ako se stigmatiziraju oni koji se ne uklapaju u društvo. Zajedništvo se stvara ujedinjavanjem protiv onih koji se smatraju prijetnjom društvenom poretku.

Pogubni utjecaj mase na pojedinca

Freudova teorija društvenosti pokazuje da se ljudi u masi ponašaju drukčije od onih pojedinaca koji nisu dopustili da ih determinira tzv. društvena predodređenost. “Ludilo je rijetko u pojedinca, ali u skupinama, strukturama, narodima i vremenima – ono je pravilo” (Nietzsche).

Freud je pisao da se ljudi u gomili ponašaju drukčije od onih koje nije porobio diktat mase. Carl Gustav Jung skovao je izraz kolektivna svijest, a Le Bon psihologiju mase objašnjava teorijom zaraze. Tu teoriju najbolje objašnjava Psihologija gomileManfred Lütz, njemački psihijatar u knjizi Ludilo. Lütz objašnjava zašto su najveći problem (bili i ostali) suludo normalni ljudi! Oni promatraju, dopuštaju ili sudjeluju u podjelama, ratovima, genocidu, terorizmu i/ili o(p)stanku autoritarnih struktura, čitaj diktatora. “Ne postoji opravdanje za zlo koje je učinio Hitler, ali ni za ono koje su učinili njegovi sljedbenici. Upravo je to ono potresno.” I drugi zločinci, od Staljina do Sadama Huseina ili Osame bin Ladena, imali su mase sljedbenika pretvorenih u strojeve za ubijanje.

Gustav Le Bon u knjizi Psihologija gomile navodi primjere kada pojedinac pod diktatom mase čini nešto što kao pojedinac nikad ne bi učinio. U gomili se oslobađaju odgovornosti za svoje postupke. Anonimnost daje slobodu mučenja drugih. Internetski forumi postaju “arene” podcjenjivanja i zlostavljanja „protivnika“. I na ovom portalu sam pisao sam o internetu kao o antidruštvenoj mreži i ustvrdio da s internetom umire briga za druge!

Elias Canetti u knjizi Masa i moć opisuje kako i kada nestaje pojedinac pod diktatom mase. Autor navodi brojne posljedice ratovanja, sa “stravičnim slikama zajedništva”. U masama se stvara odbojnost prema drugima i drukčijima.

Ovdje vrijedi spomenuti da glagol “unfriend” označava radnju kada se nekoga uklanja s liste prijatelja na tzv. društvenim mrežama. To dodatno potvrđuje tezu da internet ima snažnu antidruštvenu aplikaciju (s izolacijom pojedinca koji se ne uklapa u virtualnu amorfnu masu)!

Koronavirus i socijalna izolacija

Od epidemije koronavirusa građane diljem svijeta natjeralo se za kolektivnom poslušnošću. Razni oblici kontrole i tzv. društvene solidarnosti manifestirali su se u raznim devijacijama, od propisanih restriktivnih mjera za samoizolacijom do obračunavanja s neposlušnima! Od pojave koronavirusa ljudi su priviknuti na eksperiment zatvaranja u svoje domove, a oni koje su se protivili tim mjerama proglašeni su društveno nepoželjnima i/ili opasnima.

Sve prethodne epidemije zaraznih bolesti pratili su osjećaji straha. Međutim, kod epidemije koronavirusa orvelijanski scenarij širenja panike i straha od oboljenja nadišao je sve ranije primjere. U vremenima prijetećih opasnosti prirodno je da se povežemo jedni s drugima i funkcioniramo u zajedništvu, a što nam je drastično smanjeno u izolaciji. Vidimo da i socrealističkoj Kini ljudi nakon duge karantene sada “pucaju” po šavovima i obračunavaju se sa “snagama reda”!

Ne može se govoriti o objektivnoj prosudbi u obliku obligatornog naloga za sve o kolektivnoj karanteni kojoj se ne zna kraj(a)! A uz to, ti sudovi su za mentalno zdravlje, etički i pravno dvojbeni. Svaka nametnuta izolacija je „nepovoljan mehanizam funkcioniranja društva, obitelji, pojedinca“ – smatra Ante Bagarić, psihijatar u klinici Vrapče. Socijalna distanca uništava mentalno zdravlje. Kad su ljudi izolirani jedni od drugih oslabljuje se imunološki sustav te smo otvoreni za druge bolesti.

I prije pandemije ljudi su bili otuđeni, a virus nam je trebao (a nije) bolje otvoriti oči koliko izolacija zna biti pogubna. Psihijatar Robert Torre (nešto prije prerane smrti) dao je upozorenje da “od pojave virusa ne živimo mi nego korona, kojoj smo sve podredili: Prihvatili smo preventivni teror sigurnosti, opću karantenu svih od svih i protiv svih… Kroz naloženu socijalnu distancu držimo razmak od života, od sebe, drugih, od doma i od zavičaja. Otuđenost među ljudima postala je normativna.”

Najvažniji pristupi u analizama deindividualizacije

Pojam deindividualizacija (de-selfing) u psihologiji je etablirala američka klinička psihologinja Harriet Lerner u knjizi „The Dance of Anger”. Navodi da se taj pojam prepoznaje u situacijama kada se osoba odriče svoje osobnosti (identiteta, posebnosti, potreba, vrijednosti). U svojoj knjizi psiholog Filia Zimbard: Luciferov efekt: Kako dobri ljudi postaju zli, navodi svoj eksperiment sa studentima gdje je napravio simulaciju zatvora. Studente je podijelio u dvije The Dance of angerskupine – “stražare“ i “zatvorenike“. Eksperiment je naglo prekinut, zbog velikih trauma koje je doživljavala skupina “zatvorenika“ od tzv. stražara. Zimbardo je time želio pokazati da su pojedinci “utopljeni” sa skupinom spremni učiniti i najgora, pa i sadistička djela.

Skupina a ne pojedinac bila je i ostala subjekt u pedagoškom procesu. Ako je mjerilo socijalizacije dobro integrirana osoba, što ćemo (onda) s neprilagodljivim osobama koje su obilježile ljudsku povijest progonjenih od različitih režima samo zato što su (bitno) odskakali od prosjeka?! Od Emila Durkheima (osnivača funkcionalizma u sociologiji) do strukturalista i marksista društveni karakter odgoja transformirao se u indoktrinaciju i doveo do depersonalizacije. John Taylor Gatto u knjizi Oružje za masovno poučavanje – putovanje nastavnika kroz mračni svijet obveznog školovanja objašnjava kako (američki) obrazovni sustav stvara “ropsku masu mediokriteta”. Odgovor je pronašao u širem društvenom kontekstu sa strategijom masovnog obrazovanja koje uništava osobnost. To je projekt, objašnjava Gatto, koji formira demoralizirane, nesigurne i izolirane pojedince.

Naš istaknuti povjesničar Martin Previšić u svoj knjizi o Golom otoku (koja je već prevedena na slovenski i srpski, a uskoro i engleski jezik – u SAD-a) dokumentira kako logoraše nisu mučili njihovi čuvari, nego kolege logoraši koji su (prisilom) određeni od udbaških struktura, u cilju politike preodgajanja (partijskih) neposlušnika i iživljavanja nad svima koji nisu bezuvjetno prihvatili ispiranje mozga. Dakle, umjesto čuvara u zatvoru i agenata Udbe (odabrani) logoraši obavljali su najprljavije poslove, od mučenja, denunciranja. ponižavanja sudrugova. To je bio morbidni udbaški eksperiment, gdje je svaki logoraš bio potencijalni krvnik. Martin Previšić (nakon više desetljeća šutnje o strahotama s Golog otoka) sjajno je dokumentirao i znanstveno vrednovao udbaške metode mučenja, ali i višestruke posljedice depersonalizacije!

Eurorealisti opasni za režim(e)

U tzv. slobodnoj Europi eurorealisti se nazivaju euroskepticima, nacionalistima, ultradesničarima, ultraljevičarima, samo zato što govore o raspadu temeljnih načela EU i/ili propituju funkcioniranje postojeće Europske unije. Intelektualci sa suprotnim idejama od jednomišljeničkih prorežimskih stajališta nekada i danas ostaju obilježeni kao osobe s” opasnim namjerama”. Režimlije ljude koji sumnjaju nazivaju saboterima. Nije svoj onaj tko druge pita kome pripada. To su “guske u magli” (Stjepan Radić).

Prisilnu asimilaciju kao “jedinu alternativu” svojevremeno je promovirao Strobe Talbott, bivši zamjenik američkog ministra vanjskih poslova u Vladi predsjednika Billa Clintona, izjavivši: “Današnje države bit će zastarjele, sve će države priznavati jedan globalni autoritet i shvatiti da državni suverenitet nije dobra ideja”.

Pridruženje tzv. malih država EU analogno je prisilnoj političkoj asimilaciji propalih političkih eksperimenata u bivšoj Jugoslaviji ili SSSR-u.

Moj kolega s Filozofskog fakulteta u Osijeku Branko Kuna za života je kazao: “Prije se govorilo o socijalističkim vrijednostima, a danas se dopunjuje atribut europski. Takva uporaba samo otjelovljuje misterij u čiju moć ne valja sumnjati, a u suprotnom, onaj tko njih niječe ili nije s njima u suglasju mogao bi u hrvatskom društvu, u kojem ‘pravne institucije rade svoj posao’, biti okvalificiran kao euroskeptik, militant, nacionalist, protivnik međunarodnog poretka”.

Pojedinci i skupine ljudi koji (nekada i danas) otkrivaju strategiju porobljavanja i prognoziraju slom EU-a stavljeni su na popis ljudi s “opasnim namjerama”.

Zaključno

Deindividualizacija je zahvatila i one države koje su se desetljećima hvalile da su izgradile temelje liberalne demokracije! Ruševine te demokracije danas prepoznajemo u korporativnom kapitalizmu gdje se stvarima daje ljudski smisao, a ljudi se depersonaliziraju!

prof. dr. sc. Zlatko Miliša/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari