Pratite nas

Kultura

Zlatna formula hrvatskoga jezika – ča-kaj-što

Objavljeno

na

Uz smrt akademika Radoslava Katičića i jezično-pjesničku smotru Croatia rediviva u Selcima na Braču

Službenim dopisom od 17. lipnja 2008. Međunarodno tijelo za norme ISO 639-2 Registration Authority u Washingtonu potvrdilo je prihvaćanje zajedničkoga zahtjeva dviju nacionalnih knjižnica i mjerodavnih državnih zavoda za norme pa su dva odvojena samosvojna jezika, hrvatski i srpski, stekla sva prava i mogućnosti nesmetane uporabe. Ta se uporaba ne odnosi samo na bibliotekarstvo, gdje su dobili nove oznake – hrv i srp – nego općenito i na izdavaštvo i višefunkcionalnu javnu komunikaciju koja uz ostalo obuhvaća književnost i publicistiku, sveučilišne studije i znanost, pravo i politiku. Treba kao važnu zanimljivost istaknuti da se zahtjevu za napuštanjem dotadašnjega, u inozemnim stručnim krugovima uvriježenoga naziva “srpskohrvatski jezik” pridružila i Narodna biblioteka Srbije zajedno s Institutom za standardizaciju Srbije.

Usprkos tomu važnomu međunarodnom dokumentu koji je odgovarao i hrvatskoj i srpskoj strani, još na “ovim prostorima” nisu zamrla i utihnula jezičnounitaristička nastojanja svojstvena “onim vremenima”: tako je u ožujku 2017. potpisana tzv. “Deklaracija o zajedničkom jeziku” (“bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpskom” ili tako nekako), poznata i kao “Sarajevska deklaracija”. Nimalo nije slučajno da se to zbilo upravo u vrijeme svečanoga obilježavanja 50. obljetnice slavne i smjerokazne “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”, sastavljene u Matici hrvatskoj i objelodanjene 17. ožujka 1967. u Telegramu, “jugoslavenskim novinama za društvena i kulturna pitanja” (kako je pisalo ispod naziva toga glasila). Sa žalošću možemo primijetiti da u Hrvatskoj i izvan nje, u zemljama bivše Jugoslavije i drugdje u Europi, još ima slavista, jugoslavista odnosno “serbo-kroatista” koji su skloni tvrditi da su srpski i hrvatski jedan jezik ili, što je još gore i lažnije, da je hrvatski proistekao iz srpskoga.

Umnogome zajednički leksik hrvatskoga i srpskoga jezika proizlazi iz dvaju glavnih razloga: južnoslavenske srodnosti dotičnih jezika i uz to zlosretne okolnosti da je Vuk Karadžić, što je i sâm priznao, svoj Srpski rječnik pisao prepisujući i kompilirajući građu iz rječnikâ hrvatskih autora, koje zvao je “Šokci”. Ponajprije Fausta Vrančića, koji bijaše homo universalis (hrvatski bismo rekli svestranik), potom brojnih isusovačkih leksikografa: Bartola Kašića, kojega s pravom zovemo “otac hrvatskoga jezikoslovlja”, te Jakova Mikalje, Jurja Habdelića, Ardelija Della Belle i Andrije Jambrešića. K tome se u Vukovim prisvajačkim rukama našlo i ino oknjiženo blago jezika hrvatskoga. Rječnike hrvatskih leksikografa ustupio je Karadžiću Slovenac Jernej Kopitar kao “šokačke”, a slovenski jezikoslovac dobio ih je od zagrebačkoga biskupa Maksimilijana Vrhovca.

Katičić o ključnoj posebnosti hrvatskoga jezika

Jednu od glavnih razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika iskazao je akademik Radoslav Katičić, iznimno zaslužni i svjetski priznati hrvatski jezikoslovac, jedan od autora već spomenute, do danas glasovite i svojedobno žučljivo napadane “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”. U povodu nedavne smrti našeg akademika Katičića prisjećamo se njegovih stajališta o posebnosti hrvatskoga među slavenskim jezicima:

“Srpski se ne može govoriti čakavski ili kajkavski, pa se onda ne može govoriti ni štokavski. Štokavski je štokavski u odnosu na čakavski i kajkavski. Ako je kao da čakavskoga i kajkavskoga nema, a Srbima jest tako, onda i ono što oni govore nije štokavski. Ako pitaju što ne znači da su štokavci. I Makedonci pitaju što, i Bugari, i Rusi, pa nisu štokavci. […] Jezikoslovlje je utvrdilo da [Srbi] jesu [štokavci] i utoliko to stoji jer je što obilježje, ne svih, ali većine njihovih govora, više zapadnih nego istočnih. Zato ćemo reći kako je riječ o istom slavenskom narječju kao što je hrvatski štokavski. Samo Srbi nemaju kajkavskoga, nemaju čakavskoga, nema te komunikacije. […] Dobar primjer za objašnjenje jest slovenski: i Slovenci pitaju kaj, a nisu kajkavci, jer nemaju odnos prema čakavcima i štokavcima.” (Iz razgovora Radoslava Katičića s Andrijom Tunjićem; Vijenac, br. 427, 15. srpnja 2010.)

Katičićeva potpora Štambukovoj Zlatnoj formuli hrvatskoga jezika: ča-kaj-što

U tekstu naslovljenome Uz službeno obrazloženje prijedloga dr. Drage Štambuka da se nad Zlatnom formulom hrvatskoga jezika ča-kaj-što uspostavi zaštita kao nematerijalnog kulturnog dobra, datiranome 22. srpnja 2012. u Zagrebu, upućeno Ministarstvu kulture RH, akademik je Katičić napisao:

“Upravo sam u miru i punoj sabranosti pročitao obrazloženje dr. Drage Štambuka za stavljanje Zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što pod zaštitu kao nematerijalnog kulturnog dobra. Pod dubokim sam dojmom. Tamo je ugrađeno toliko pjesničke osobnosti predlagatelja, a sve u jednostavnoj prozi, toliko istančane jezične kreativnosti, toliko dubokoga razumijevanja hrvatskoga jezika, da je čitanje toga obrazloženja nezaboravan i upravo potresan doživljaj.” Napisavši da je “predlagatelj svagdje pogodio u sridu”, akademik Katičić zatim ističe: “U potpunosti podupirem i zagovaram prihvaćanje ovoga prijedloga, s velikom željom da se ostvari stavljanje na nacionalnu listu nematerijalne baštine, kako dr. Štambuk utemeljeno je naziva: Zlatne formule hrvatskoga jezika. Potonjim činom formalno bi se zaštitile i osnažile sve dionice hrvatskoga jezika, a na dobrobit baštinskoj, posebice jezičnoj, poputbini našega naroda, jer hrvatski jedini je od slavenskih jezika koji ima ovako osobitu, trojstvenu jezičnu narav i sudbinu.”

Hrvatsko jezično zajedništvo

U hrvatskome glagoljskom Petrisovu zborniku iz 1468. nahodi se rečenica “Čto se žalostiš ubogi človječe, kai se mećeš i zač trepećeš” gdje skladno progovaraju sve tri sastavnice hrvatskoga jezika – štokavska, kajkavska i čakavska – koje su se stoljećima susretale i prožimale, međusobno pretakale i prestilizirale. Kada je nepuna tri desetljeća nakon nastanka rečenoga zbornika, ljeta 1495., dvije godine nakon tragične Krbavske bitke, pop glagoljaš Martinac u čakavskome Grobniku ponad Rijeke napisao da Turci „nalegoše na jazik hrvacki“, odnosilo se to na narod hrvatski jer nekoć je Hrvatima riječ jezik značila i ʻpleme, puk, narodʼ. Premda su političke granice Hrvatske nakon turskih osvajanja svedene na “ostatke ostataka”, premda među razdvojenim hrvatskim zemljama još nema jezičnoga jedinstva koje bi bilo općehrvatsko, zasigurno se može govoriti o sociolingvističkom i kulturnom zajedništvu te o osjećaju pripadnosti jednomu narodu – hrvatskom.

Suvremenik tih burnih događaja bijaše Marko Marulić, kojega posve razložno držimo „ocem hrvatske književnosti“. Iako rođen u gradu Splitu unutar onodobne mletačke Dalmacije, izvan na “ostatke ostataka” svedenoga hrvatskog političkog prostora, Marul je već na naslovnici glasovitoga spjeva Judita (dovršenog 1501.) napisao da je “u versih harvacki složena”. Učinio je to u punini narodnosne identitetske samosvijesti. Marulić svojoj zvonkoj splitskoj čakavštini – u kojoj ima i kajkavskih (npr. zabiti u značenju ʻzaboravitiʼ) i štokavskih (npr. ništar) sastojaka – pridaje dostojanstvo književnoga jezika, a ne tek dijalekta ili narječja. Ali jezik svojega naroda ne imenuje Marul čakavskim – nego izrijekom hrvatskim. Jednako tako i Zadranin odnosno Ninjanin Petar Zoranić u romanu Planine (dovršenom 1536.), gdje se nimalo slučajno spominje pastir Marul, naziva svoj jezik hrvatskim imenom. “Ah nepomnjo i nehaju jazika harvackoga!”, uputila je Zoranu prijekor “vila Harvatica”, kako čitamo u Planinama. Valja spomenuti da se u tom djelu (prvome hrvatskom romanu) neki rečenični dijelovi iskazuju bliski kajkavskom idiomu, primjerice: “… jedan najmanjši dil izreći nis mogal”. Usuprot ovodobnim pobornicima lingvističkoga lokalpatriotizma, nerijetko na štetu hrvatskoga zajedništva – koji promoviraju tzv. “čakavski jezik” – valja bez krzmanja reći da u čakavskoj Juditi i čakavskim Planinama pridjeva ʻčakavskiʼ nema. Za razliku od pridjeva hrvatski. K tome i ovo: ni jedan stari naš pisac nigdar vlastiti jezik nije nazvao imenom kajkavskim, čakavskim, ni štokavskim.

Jezik je identitetska poputbina

Unatoč tomu što su mnoge ondašnje riječi izišle iz uporabe ili su slijedom dijakronijske semantike dobile drukčija značenja, Marulićev i Zoranićev jezik iskazuje se još uvijek živim i poticajnim. “Jezik je arsenal ljudskog uma; on sadrži istodobno trofeje svoje prošlosti i oružje za svoje buduće trijumfe”, napisao je prije dva stoljeća engleski pjesnik Samuel Taylor Coleridge.

“Hrvatski jezik najvažnija je naša identitetska poputbina”, ističe Drago Štambuk, priznati hrvatski pjesnik, uz to ugledni liječnik i diplomat, sadašnji veleposlanik Republike Hrvatske u Iranu. On je 1991. u rodnim Selcima na otoku Braču utemeljio svehrvatsku jezično-pjesničku smotru Croatia rediviva ča-kaj-što. Tu se vjerodostojno iskazuje narav trojednoga hrvatskog jezika, njegova specifična lijepost i ljepota njegove specifičnosti, sva silina i blagost bogatih mu izričajnih varijeteta.

Ča-kaj-što protiv naslijeđa hrvatskih vukovaca

Drago Štambuk također ističe da nikako nije protiv (novo)štokavskoga standarda, ali se suprotstavlja štokavskoj isključivosti, koja sasvim zanemaruje ostale dvije autentične sastavnice hrvatskoga jezika. “Trojedni jezik hrvatski vratit će se samomu sebi ako s vremenom u nj budu pripušteni, odvagnuto i dozirano, kroz otvorene prozorčiće, čakavski i kajkavski jezični elementi, ako bude obogaćen značajkama tih dvaju olako i nepravedno zabačenih hrvatskih idioma”, objašnjava Štambuk. On je vazda postojan i zauzetan u otporu sadržajima i smjernicama koje su namrijeli budućnosti svojega jezika hrvatski sljedbenici Vuka Karadžića – a te zamisli, obezdušujuće i iskorjenjujuće za duh i tradiciju trojednog jezika hrvatskoga, imaju nažalost i danas u Hrvatskoj i izvan nje brojne poklonike, zakrilitelje i nastavljače. Naime, nasilnim rastavljanjem hrvatske filologije od povijesti hrvatske književnosti na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće odbaciše vukovci u (zlo)duhu rigidnoga novoštokavskog purizma sve ono što pripada čakavskom i kajkavskom idiomu hrvatskoga jezika, pa tako i one lijepe jezične plodove koji se izdašno nalaze u djelima starih čakavskih i kajkavskih pisaca. Jer ne bijahu ti izvanredni hrvatski plodovi smjestivi u krošnju jezičnoga unitarizma izraslog na humusu jugoslavenske kulturno-političke ideje.

Svehrvatska smotra Croatia rediviva izrasta u tradiciju

Tijekom večernjih i noćnih sati 9. kolovoza održana je u Selcima 29. svehrvatska jezično-pjesnička smotra Croatia rediviva ča-kaj-što. U uvodnom je govoru Drago Štambuk među inim rekao: “Croatia rediviva – dovodeći pjesnike iz svih triju idioma iliti stilizacija pokazuje kakav je i što nam jezik jest. Gradimo ovdje, ali i drugdje, dom hrvatskoga jezika – pjesmama i prozama; međusobnom komunikacijom, recitacijama i pjevom slavimo svoj jezik, za nj i od njega živimo.” Zatim se prisjetio dana 9. kolovoza 1943. kada je talijanska okupacijska vojska bešćutno zapalila Selca, a uz njih i šest drugih bračkih mjesta. Od toga fašističkog zatornog čina Selca se nisu potpuno oporavila do danas. “Neka ovogodišnje preklapanje spomendana paljenja i događanja smotre naglasi našu odlučnu privrženost obnovi – i Selaca i cijele Hrvatske”, zaželio je Drago Štambuk te nastavio: “Zazivamo odavde redivivizaciju svakoga od nas posebno, lokalnih i širih zajednica, cijele naše domovine, našega naroda i svih građana Hrvatske.”

Nakon toga je na Zidu od poezije otkrivena kamena ploča s uklesanim stihovima prošlogodišnjeg ovjenčanika, Zvonimira Sutlovića: “Jadna bila i ne bila, tili mi, ne tili, ča bude će biti”. Pjesnikov je opus predstavila Vjekoslava Jurdana, a on je sâm govorio svoje stihove na mjesnom govoru otoka Iža.

Uslijedila je poetska smotra na kojoj je sudjelovalo osamnaest pjesnika i pjesnikinja iz svih triju idioma. Jednoglasnom odlukom stručnoga ocjeniteljskog suda u sastavu prijašnjih ovjenčanika (omaslinjenika, oliveata) Drage Štambuka, Vlaste Vrandečić Lebarić i Zvonimira Sutlovića, ove je godine ovjenčan Mile Stojić, hrvatski i bosanskohercegovački književnik iz Sarajeva, koji je na to rekao: “Zaista sam počašćen ovim vijencem. Ako pjesnici koji su ovdje dobili maslinov vijenac budu jednom zaboravljeni – ostat će u Selcima uklesan u kamenu trag da su jednom postojali.”

Pismo sućuti povodom smrti akademika Katičića

Osobit i trajan trag u izučavanju i zaštiti hrvatskoga jezika, u promicanju njegove samosvojnosti, posebnosti i osobitosti – nesumnjivo je ostavio akademik Radoslav Katičić. U više je navrata dolazio u bračka Selca na manifestaciju Croatia rediviva svesrdno podupirući zamisao integracije hrvatskoga jezika. Ta je integracija, vrijedi ponoviti, naznačena Zlatnom formulom koju čine tri autentične sastavnice – čakavska, kajkavska i štokavska – a one uzete zajedno jesu jezik koji naš narod u svim krajevima svoje domovine naziva i osjeća hrvatskim. Akademik Katičić preminuo je dan nakon održavanja ovogodišnje smotre Croatia rediviva. Drago Štambuk uputio je pokojnikovu sinu Natku i cijeloj obitelji Katičić izraze sućuti gdje je uz ostalo napisao:

“Upravo sam doznao za tužni odlazak predragog i nenadoknadivog učitelja, Vašega plemenitog oca, velikoga hrvatskog intelektualca, jezičnoga znalca i majstora, u svim smislovima dragocjenog za hrvatsku kulturu i identitet.

Duboko potresen velikim gubitkom za hrvatsku domovinu i osobno pogođen Radoslavovim preseljenjem u svijet sjena, upućujem svima vama svoju najdublju sućut.

Jedina utjeha u ovom teškom trenu jest spoznaja ostanka i trajanja njegova velebnog djela kojemu ćemo se vraćati i koje će biti nam vodilja i putokaz u hrvatskim jezičnim prijeporima.

Neiskazivo zahvalan za sve što učini za hrvatski identitet, i za mene osobno, klanjam mu se iskreno i pohranjujem zavazda u svome srcu.

S Brača, pogleda uperena na crkvicu sv. Nikole nad Selcima, sjećajući se zajedničkog hodočašća, molim Svevišnjeg za Radoslavov mir i za Vašu utjehu.

S odanošću,
prijatelj Drago”

Život i jezikoslovno djelovanje Radoslava Katičića

Radoslav Katičić rodio se 3. srpnja 1930. u Zagrebu, gdje je završio Klasičnu gimnaziju. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1954. klasičnu filologiju te 1959. doktorirao tezom Pitanje jedinstva indoeuropske glagolske fleksije. Usavršivao se u Ateni te, kao stipendist Humboldtove zaklade, u Tübingenu i Bonnu. Izvanredni profesor na Sveučilištu u Zagrebu postao je 1966., a redoviti profesor 1972. Od 1977. do umirovljenja 1998. bio je redovitim profesorom slavenske filologije na Sveučilištu u Beču, koje mu je 1998. dodijelilo titulu professor emeritus. Od 1973. bio je izvanredni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (tada još JAZU), a njezinim redovitim članom postao je 1986. Akademik Radoslav Katičić ujedno je 1989. primljen u redovito članstvo Austrijske akademije znanosti, a od 1991. član je Europske akademije znanosti. Bio je i dopisni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (od 1984.), Norveške akademije znanosti (od 1987.) i Kosovske akademije znanosti i umjetnosti (od 2012.). Bio je predsjednikom Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika od osnutka 2005. do njegova raspuštanja 2012. (odlukom ministra Željka Jovanovića).

Akademiku Katičiću pripadaju osobite zasluge za rad Zagrebačkoga lingvističkog kruga te za promicanje strukturalne lingvistike i drugih suvremenih istraživačkih metoda. Jedan je od autora “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika” iz 1967., koja se pokazala svojevrsnim uvodom u hrvatsko proljeće.

Radoslav Katičić napisao je petnaestak knjiga i četiristotinjak znanstvenih rasprava i članaka, ogleda, knjižnih ocjena i drugih radova. Najvažnija njegova djela jesu: Osnovni pojmovi suvremene lingvističke teorije (1967.), Jezikoslovni ogledi (1971.), Stara indijska književnost (1973.), Prilog općoj teoriji poredbenog jezikoslovlja (A Contribution to the General Theory of Comparative Linguistics, 1979.), Novi jezikoslovni ogledi (1986., 1992.), Litterarum studia (1998.), Na kroatističkim raskrižjima (1999.), Božanski boj: tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine (2008.), Zeleni lug (2010.), Gazdarica na vratima (2011.), Vilinska vrata (2014.) i Naša stara vjera (2018.).

Akademik Radoslav Katičić preminuo je u 90. godini života, 10. kolovoza 2019. u Beču.

Marito Mihovil Letica
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Intrigantan roman autorice s njemačkom adresom

Objavljeno

na

Objavio

Promotori Branimir Romac, dr. sc. Željka Lovrenčić, autorica Nela Stipančić Radonić, dramska umjetnica Dunja Sepčić i voditeljica tribine u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu Lada Žigo Španić. -Foto: Snježana Radoš

Treći roman Nele Stipančić Radonić iz Münchena, nakon tri pjesničke zbirke, predstavljen je u Zagrebu u nazočnosti birane publike

U Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu svečano je predstavljen roman Slušaj ptice kako pjevaju autorice Nele Stipančić Radonić koja živi u Münchenu. Roman je objavila prestižna splitska Naklada Bošković, koja često otvara prostor hrvatskoj knjizi iz dijaspore od proze do poezije i esejistike. Uz autoricu o romanu su govorili ugledna književnica i esejistica dr. sc. Željka Lovrenčić i književni kritičar doktorand splitskoga Filozofskoga fakulteta Branimir Romac te Lada Žigo Španić, koja je ujedno znalački moderirala svečanošću. Ulomke iz romana nadahnuto je interpretirala dramska umjetnica Dunja Sepčić.

Prema riječima Lovrenčićeve radnju romana Nele Stipančić Radonić, napetoga poput dobre utakmice, objedinjuje upravo tā popularna igra.  Ova spisateljica do sada je objavila tri pjesničke zbirke i dva romana. Dok opširni povijesni roman Grišnici i pravednici (2016.) govori o povijesti Bosne, roman Putovanje u Indiju (2017.) suvremene je tematike. U njemu susrećemo uglavnom likove iz našega susjedstva. I u najnovijem romanu autorica se posvećuje opisima aktualnoga hrvatskoga društva. Kroz ozračje svjetskoga nogometnoga prvenstva, odnosno kroz prizmu igre, obrađuje tematiku naše društvene zbilje, istaknula je dr. sc. Željka Lovrenčić.

Prepoznatljiva poetika Nele Stipančić Radonić, određena je lakoćom pripovijedanja u posve netipičnim motrištima svakodnevice potrošačkoga društva, intrigantnim strukturama te vječno zanimljivim obiteljskim temama (bračnim, bratskim, prijateljskim…), što joj priskrbljuje sasvim osebujno mjesto u okviru recentne hrvatske književne produkcije s migrantskom pozadinom, prepoznatljivoj u bilokalnosti, odnosno bivanju između dviju različitih društvenih okolina, kazala je Lada Žigo Španić.

Radi se o tekstu, unatoč beznađu što okružuje protagoniste, koji na vrlo jednostavan način dotiče neke od zagonetki ljudskog života kao što su sreća,  upućenost na druge, životne prisutnosti i odsutnosti, nepredvidivosti kojima ne možemo umaknuti, potrebu za odlascima i odmicanjima, te osobito traganjem za svjetlom nade.  Kolopletom različitih motiva uklopljenih u konkretnu priču o dvojici braće, autorica ujedno dotiče konstante postojanja, istosti i različitosti,  među pojedincima i njihovim pojedinačnim sudbinama, ali i među idejama i načinima bivanja tijekom obiteljskog života, rekao je književni kritičar Branimir Romac.

Ovo je društveni, ali i psihološki roman koji kroz društvenu situaciju obrađuje i obiteljske te općenite odnose među ljudima. Iz ne baš optimistične perspektive, govori o stanju duha hrvatske nacije te o površnosti, sebičnosti i nezainteresiranosti za svijet oko sebe mnogih naših sunarodnjaka, ustvrdila je teoretičarka književnosti Željka Lovrenčić.

Sažeto, glavni su protagonisti braća Fabijan i Boris, dva u potpunosti suprotna lika. Dok je novinar-kolumnist Fabijan povučeni sanjar koji je doživio veliku ljubav s Julijom, sestrom kolegice s posla koja je umrla, i od tada živi povučeno između kuće i ureda, Boris je sušta suprotnost: šarmer i ljubitelj žena. Po zanimanju slikar, živi obiteljskim životom premda vrlo često izlijeće iz obiteljskoga gnijezda. Njegovu suprugu Laru to više pretjerano niti ne zanima; njoj je bitna forma. Uredila si je život i brine o sinu Svenu. Pravi se da ništa ne zna o Borisovim ljubavnim pustolovinama kojima nije odoljela ni mlada Tea u koju je zaljubljen i njegov sin. Budući da otac nikada nije imao ni volje ni vremena baviti se sinovim problemima, uglavnom je sve rješavao novcem. Velikome zaljubljeniku u nogomet, omogućio mu je i odlazak u Brazil na svjetsko nogometno prvenstvo. Kad Boris sazna da mu sin Sven nije zainteresiran za odlazak na fakultet, među njima izbija velika svađa. A kad Sven spozna da mu se otac viđa s djevojkom koju voli, stradava u prometnoj nesreći. Braća različitih karaktera, Fabijan i Boris, nakon dugo vremena, ponovno se zbližavaju upravo u toplo ljeto kad „Vatreni“ nižu uspjehe na terenu. Uvijek nerviranje s Fabijanove i čuđenje s Borisove strane. U ovome romanu koji se zbog dinamike i napetosti lako i brzo čita, nema sretnoga završetka. Ovo naizgled lagano i vrlo vješto pisano štivo obrađuje složenu tematiku. Između ostalih stvari, iščitavamo i autoričine stavove o hrvatskoj zbilji, zaključila je Željka Lovrenčić.

Autorica Nela Stipančić Radonić rođena je 1967. godine u Mrkonjić Gradu, u Bosni i Hercegovini. Diplomirala je francuski i ruski jezik s književnošću na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te magistrirala politologiju, smjer komparativna politika na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Veći dio života provela je u Zagrebu, a zadnjeg desetljeća s obitelji živi u Njemačkoj, u Münchenu. Glavno je područje njezina zanimanja i rada u inozemstvu književnost, a sporedno publicistika. Poeziju sklada od rane mladosti, dok u zrelijoj dobi piše kratke priče i romane. Dosad su joj objavljeni: roman Grišnici i pravednici (2016.), zbirka pjesama Mjesečeva djeca (2016.), zbirka pjesama Kamena šuma (2017.) i roman Putovanje u Indiju (2017.). Dobitnica je književnih nagrada. Svojim javnim sudjelovanjem nastoji pridonijeti suradnji između domovinske i iseljene Hrvatske kao sudionica Hrvatskoga iseljeničkog kongresa. Članica je Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, pjesničke udruge Hrvatska izvandomovinska lirika iz New Yorka te je članica i tajnica Hrvatskoga obiteljskog kola u Münchenu. Publicistkinja je u Hrvatskome slovu te suradnica na mrežnome portalu Hrvatski glas Berlina.

Publika u Društvu hrvatskih književnika, među kojom su bili i naši pisci i aktivisti od SAD-a do Australije i Venezuele, srdačno je čestitala autorici i poželjela joj što bolji odziv čitatelja u domovini i u Njemačkoj. Predsjednica Hrvatskog svjetskog kongresa za SAD Nada Pritisanac Matulich i predstavnica HSK-a pri UN-u, nakon čestitki za novi roman, uručila je autorici priznanje Hrvatskog svjetskog kongresa za izniman doprinos radu te ugledne iseljeničke organizacije.

Vesna Kukavica

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Promocijom knjige Marija Predena u Kninu započela ovogodišnja manifestacija ‘Mjesec hrvatske knjige’

Objavljeno

na

Objavio

U organizaciji Narodne knjižnice Knin jučer je održana promocija nove knjige “U potrazi za djeovjkom – čežnja za ljubavi” autora kninskog vjeroučitelja i radoholičara Marija Predena. U predivnoj atmosferi knjigu su predstavili profesor hrvatskog jezika i književnosti Dario Zemljak, glavni urednik nakladničke kuće Kerigma-Pia Anto Pranjkić i autor.

Prije nego će knjiga biti predstavljena ravnateljica ovdašnje Narodne knjižnice Kornelija Belak je dodijelila nagrade za najčitatelje u kninskoj narodnoj knjižnici i na taj način znakovito otvorila Mjesec hrvatske knjige 2019. godine u Kninu. Cijelim susretom maestralno je moderirala Ana Šimić-Sunko, a Marijove stihove čitala je Barbara Alilović.

Poseban ugođaj cijelom događaju dali su članovi vokalno-instrumentalnog sastavaGospin VIS: Mateo Aničić na girari, Šime Miljković Skelin na bas gitari te vokali: Barbara Gojević, Antonia Čulum, Barbara Vujević, Ivana Čoraš, Iva Čulum, Petra Čarić, Luka Orlović i Antea Grgić.

Među brojnim ljubiteljima lijepe pisane riječi na otvaranje manifestacije Mjesec hrvatske knjige 2019. godine u Kninu nazočio je i poznati spisatelj i književni čritičar prof. Fabijan Lovrić.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari