Pratite nas

Kultura

Zlatna formula hrvatskoga jezika – ča-kaj-što

Objavljeno

na

Uz smrt akademika Radoslava Katičića i jezično-pjesničku smotru Croatia rediviva u Selcima na Braču

Službenim dopisom od 17. lipnja 2008. Međunarodno tijelo za norme ISO 639-2 Registration Authority u Washingtonu potvrdilo je prihvaćanje zajedničkoga zahtjeva dviju nacionalnih knjižnica i mjerodavnih državnih zavoda za norme pa su dva odvojena samosvojna jezika, hrvatski i srpski, stekla sva prava i mogućnosti nesmetane uporabe. Ta se uporaba ne odnosi samo na bibliotekarstvo, gdje su dobili nove oznake – hrv i srp – nego općenito i na izdavaštvo i višefunkcionalnu javnu komunikaciju koja uz ostalo obuhvaća književnost i publicistiku, sveučilišne studije i znanost, pravo i politiku. Treba kao važnu zanimljivost istaknuti da se zahtjevu za napuštanjem dotadašnjega, u inozemnim stručnim krugovima uvriježenoga naziva “srpskohrvatski jezik” pridružila i Narodna biblioteka Srbije zajedno s Institutom za standardizaciju Srbije.

Usprkos tomu važnomu međunarodnom dokumentu koji je odgovarao i hrvatskoj i srpskoj strani, još na “ovim prostorima” nisu zamrla i utihnula jezičnounitaristička nastojanja svojstvena “onim vremenima”: tako je u ožujku 2017. potpisana tzv. “Deklaracija o zajedničkom jeziku” (“bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpskom” ili tako nekako), poznata i kao “Sarajevska deklaracija”. Nimalo nije slučajno da se to zbilo upravo u vrijeme svečanoga obilježavanja 50. obljetnice slavne i smjerokazne “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”, sastavljene u Matici hrvatskoj i objelodanjene 17. ožujka 1967. u Telegramu, “jugoslavenskim novinama za društvena i kulturna pitanja” (kako je pisalo ispod naziva toga glasila). Sa žalošću možemo primijetiti da u Hrvatskoj i izvan nje, u zemljama bivše Jugoslavije i drugdje u Europi, još ima slavista, jugoslavista odnosno “serbo-kroatista” koji su skloni tvrditi da su srpski i hrvatski jedan jezik ili, što je još gore i lažnije, da je hrvatski proistekao iz srpskoga.

Umnogome zajednički leksik hrvatskoga i srpskoga jezika proizlazi iz dvaju glavnih razloga: južnoslavenske srodnosti dotičnih jezika i uz to zlosretne okolnosti da je Vuk Karadžić, što je i sâm priznao, svoj Srpski rječnik pisao prepisujući i kompilirajući građu iz rječnikâ hrvatskih autora, koje zvao je “Šokci”. Ponajprije Fausta Vrančića, koji bijaše homo universalis (hrvatski bismo rekli svestranik), potom brojnih isusovačkih leksikografa: Bartola Kašića, kojega s pravom zovemo “otac hrvatskoga jezikoslovlja”, te Jakova Mikalje, Jurja Habdelića, Ardelija Della Belle i Andrije Jambrešića. K tome se u Vukovim prisvajačkim rukama našlo i ino oknjiženo blago jezika hrvatskoga. Rječnike hrvatskih leksikografa ustupio je Karadžiću Slovenac Jernej Kopitar kao “šokačke”, a slovenski jezikoslovac dobio ih je od zagrebačkoga biskupa Maksimilijana Vrhovca.

Katičić o ključnoj posebnosti hrvatskoga jezika

Jednu od glavnih razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika iskazao je akademik Radoslav Katičić, iznimno zaslužni i svjetski priznati hrvatski jezikoslovac, jedan od autora već spomenute, do danas glasovite i svojedobno žučljivo napadane “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”. U povodu nedavne smrti našeg akademika Katičića prisjećamo se njegovih stajališta o posebnosti hrvatskoga među slavenskim jezicima:

“Srpski se ne može govoriti čakavski ili kajkavski, pa se onda ne može govoriti ni štokavski. Štokavski je štokavski u odnosu na čakavski i kajkavski. Ako je kao da čakavskoga i kajkavskoga nema, a Srbima jest tako, onda i ono što oni govore nije štokavski. Ako pitaju što ne znači da su štokavci. I Makedonci pitaju što, i Bugari, i Rusi, pa nisu štokavci. […] Jezikoslovlje je utvrdilo da [Srbi] jesu [štokavci] i utoliko to stoji jer je što obilježje, ne svih, ali većine njihovih govora, više zapadnih nego istočnih. Zato ćemo reći kako je riječ o istom slavenskom narječju kao što je hrvatski štokavski. Samo Srbi nemaju kajkavskoga, nemaju čakavskoga, nema te komunikacije. […] Dobar primjer za objašnjenje jest slovenski: i Slovenci pitaju kaj, a nisu kajkavci, jer nemaju odnos prema čakavcima i štokavcima.” (Iz razgovora Radoslava Katičića s Andrijom Tunjićem; Vijenac, br. 427, 15. srpnja 2010.)

Katičićeva potpora Štambukovoj Zlatnoj formuli hrvatskoga jezika: ča-kaj-što

U tekstu naslovljenome Uz službeno obrazloženje prijedloga dr. Drage Štambuka da se nad Zlatnom formulom hrvatskoga jezika ča-kaj-što uspostavi zaštita kao nematerijalnog kulturnog dobra, datiranome 22. srpnja 2012. u Zagrebu, upućeno Ministarstvu kulture RH, akademik je Katičić napisao:

“Upravo sam u miru i punoj sabranosti pročitao obrazloženje dr. Drage Štambuka za stavljanje Zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što pod zaštitu kao nematerijalnog kulturnog dobra. Pod dubokim sam dojmom. Tamo je ugrađeno toliko pjesničke osobnosti predlagatelja, a sve u jednostavnoj prozi, toliko istančane jezične kreativnosti, toliko dubokoga razumijevanja hrvatskoga jezika, da je čitanje toga obrazloženja nezaboravan i upravo potresan doživljaj.” Napisavši da je “predlagatelj svagdje pogodio u sridu”, akademik Katičić zatim ističe: “U potpunosti podupirem i zagovaram prihvaćanje ovoga prijedloga, s velikom željom da se ostvari stavljanje na nacionalnu listu nematerijalne baštine, kako dr. Štambuk utemeljeno je naziva: Zlatne formule hrvatskoga jezika. Potonjim činom formalno bi se zaštitile i osnažile sve dionice hrvatskoga jezika, a na dobrobit baštinskoj, posebice jezičnoj, poputbini našega naroda, jer hrvatski jedini je od slavenskih jezika koji ima ovako osobitu, trojstvenu jezičnu narav i sudbinu.”

Hrvatsko jezično zajedništvo

U hrvatskome glagoljskom Petrisovu zborniku iz 1468. nahodi se rečenica “Čto se žalostiš ubogi človječe, kai se mećeš i zač trepećeš” gdje skladno progovaraju sve tri sastavnice hrvatskoga jezika – štokavska, kajkavska i čakavska – koje su se stoljećima susretale i prožimale, međusobno pretakale i prestilizirale. Kada je nepuna tri desetljeća nakon nastanka rečenoga zbornika, ljeta 1495., dvije godine nakon tragične Krbavske bitke, pop glagoljaš Martinac u čakavskome Grobniku ponad Rijeke napisao da Turci „nalegoše na jazik hrvacki“, odnosilo se to na narod hrvatski jer nekoć je Hrvatima riječ jezik značila i ʻpleme, puk, narodʼ. Premda su političke granice Hrvatske nakon turskih osvajanja svedene na “ostatke ostataka”, premda među razdvojenim hrvatskim zemljama još nema jezičnoga jedinstva koje bi bilo općehrvatsko, zasigurno se može govoriti o sociolingvističkom i kulturnom zajedništvu te o osjećaju pripadnosti jednomu narodu – hrvatskom.

Suvremenik tih burnih događaja bijaše Marko Marulić, kojega posve razložno držimo „ocem hrvatske književnosti“. Iako rođen u gradu Splitu unutar onodobne mletačke Dalmacije, izvan na “ostatke ostataka” svedenoga hrvatskog političkog prostora, Marul je već na naslovnici glasovitoga spjeva Judita (dovršenog 1501.) napisao da je “u versih harvacki složena”. Učinio je to u punini narodnosne identitetske samosvijesti. Marulić svojoj zvonkoj splitskoj čakavštini – u kojoj ima i kajkavskih (npr. zabiti u značenju ʻzaboravitiʼ) i štokavskih (npr. ništar) sastojaka – pridaje dostojanstvo književnoga jezika, a ne tek dijalekta ili narječja. Ali jezik svojega naroda ne imenuje Marul čakavskim – nego izrijekom hrvatskim. Jednako tako i Zadranin odnosno Ninjanin Petar Zoranić u romanu Planine (dovršenom 1536.), gdje se nimalo slučajno spominje pastir Marul, naziva svoj jezik hrvatskim imenom. “Ah nepomnjo i nehaju jazika harvackoga!”, uputila je Zoranu prijekor “vila Harvatica”, kako čitamo u Planinama. Valja spomenuti da se u tom djelu (prvome hrvatskom romanu) neki rečenični dijelovi iskazuju bliski kajkavskom idiomu, primjerice: “… jedan najmanjši dil izreći nis mogal”. Usuprot ovodobnim pobornicima lingvističkoga lokalpatriotizma, nerijetko na štetu hrvatskoga zajedništva – koji promoviraju tzv. “čakavski jezik” – valja bez krzmanja reći da u čakavskoj Juditi i čakavskim Planinama pridjeva ʻčakavskiʼ nema. Za razliku od pridjeva hrvatski. K tome i ovo: ni jedan stari naš pisac nigdar vlastiti jezik nije nazvao imenom kajkavskim, čakavskim, ni štokavskim.

Jezik je identitetska poputbina

Unatoč tomu što su mnoge ondašnje riječi izišle iz uporabe ili su slijedom dijakronijske semantike dobile drukčija značenja, Marulićev i Zoranićev jezik iskazuje se još uvijek živim i poticajnim. “Jezik je arsenal ljudskog uma; on sadrži istodobno trofeje svoje prošlosti i oružje za svoje buduće trijumfe”, napisao je prije dva stoljeća engleski pjesnik Samuel Taylor Coleridge.

“Hrvatski jezik najvažnija je naša identitetska poputbina”, ističe Drago Štambuk, priznati hrvatski pjesnik, uz to ugledni liječnik i diplomat, sadašnji veleposlanik Republike Hrvatske u Iranu. On je 1991. u rodnim Selcima na otoku Braču utemeljio svehrvatsku jezično-pjesničku smotru Croatia rediviva ča-kaj-što. Tu se vjerodostojno iskazuje narav trojednoga hrvatskog jezika, njegova specifična lijepost i ljepota njegove specifičnosti, sva silina i blagost bogatih mu izričajnih varijeteta.

Ča-kaj-što protiv naslijeđa hrvatskih vukovaca

Drago Štambuk također ističe da nikako nije protiv (novo)štokavskoga standarda, ali se suprotstavlja štokavskoj isključivosti, koja sasvim zanemaruje ostale dvije autentične sastavnice hrvatskoga jezika. “Trojedni jezik hrvatski vratit će se samomu sebi ako s vremenom u nj budu pripušteni, odvagnuto i dozirano, kroz otvorene prozorčiće, čakavski i kajkavski jezični elementi, ako bude obogaćen značajkama tih dvaju olako i nepravedno zabačenih hrvatskih idioma”, objašnjava Štambuk. On je vazda postojan i zauzetan u otporu sadržajima i smjernicama koje su namrijeli budućnosti svojega jezika hrvatski sljedbenici Vuka Karadžića – a te zamisli, obezdušujuće i iskorjenjujuće za duh i tradiciju trojednog jezika hrvatskoga, imaju nažalost i danas u Hrvatskoj i izvan nje brojne poklonike, zakrilitelje i nastavljače. Naime, nasilnim rastavljanjem hrvatske filologije od povijesti hrvatske književnosti na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće odbaciše vukovci u (zlo)duhu rigidnoga novoštokavskog purizma sve ono što pripada čakavskom i kajkavskom idiomu hrvatskoga jezika, pa tako i one lijepe jezične plodove koji se izdašno nalaze u djelima starih čakavskih i kajkavskih pisaca. Jer ne bijahu ti izvanredni hrvatski plodovi smjestivi u krošnju jezičnoga unitarizma izraslog na humusu jugoslavenske kulturno-političke ideje.

Svehrvatska smotra Croatia rediviva izrasta u tradiciju

Tijekom večernjih i noćnih sati 9. kolovoza održana je u Selcima 29. svehrvatska jezično-pjesnička smotra Croatia rediviva ča-kaj-što. U uvodnom je govoru Drago Štambuk među inim rekao: “Croatia rediviva – dovodeći pjesnike iz svih triju idioma iliti stilizacija pokazuje kakav je i što nam jezik jest. Gradimo ovdje, ali i drugdje, dom hrvatskoga jezika – pjesmama i prozama; međusobnom komunikacijom, recitacijama i pjevom slavimo svoj jezik, za nj i od njega živimo.” Zatim se prisjetio dana 9. kolovoza 1943. kada je talijanska okupacijska vojska bešćutno zapalila Selca, a uz njih i šest drugih bračkih mjesta. Od toga fašističkog zatornog čina Selca se nisu potpuno oporavila do danas. “Neka ovogodišnje preklapanje spomendana paljenja i događanja smotre naglasi našu odlučnu privrženost obnovi – i Selaca i cijele Hrvatske”, zaželio je Drago Štambuk te nastavio: “Zazivamo odavde redivivizaciju svakoga od nas posebno, lokalnih i širih zajednica, cijele naše domovine, našega naroda i svih građana Hrvatske.”

Nakon toga je na Zidu od poezije otkrivena kamena ploča s uklesanim stihovima prošlogodišnjeg ovjenčanika, Zvonimira Sutlovića: “Jadna bila i ne bila, tili mi, ne tili, ča bude će biti”. Pjesnikov je opus predstavila Vjekoslava Jurdana, a on je sâm govorio svoje stihove na mjesnom govoru otoka Iža.

Uslijedila je poetska smotra na kojoj je sudjelovalo osamnaest pjesnika i pjesnikinja iz svih triju idioma. Jednoglasnom odlukom stručnoga ocjeniteljskog suda u sastavu prijašnjih ovjenčanika (omaslinjenika, oliveata) Drage Štambuka, Vlaste Vrandečić Lebarić i Zvonimira Sutlovića, ove je godine ovjenčan Mile Stojić, hrvatski i bosanskohercegovački književnik iz Sarajeva, koji je na to rekao: “Zaista sam počašćen ovim vijencem. Ako pjesnici koji su ovdje dobili maslinov vijenac budu jednom zaboravljeni – ostat će u Selcima uklesan u kamenu trag da su jednom postojali.”

Pismo sućuti povodom smrti akademika Katičića

Osobit i trajan trag u izučavanju i zaštiti hrvatskoga jezika, u promicanju njegove samosvojnosti, posebnosti i osobitosti – nesumnjivo je ostavio akademik Radoslav Katičić. U više je navrata dolazio u bračka Selca na manifestaciju Croatia rediviva svesrdno podupirući zamisao integracije hrvatskoga jezika. Ta je integracija, vrijedi ponoviti, naznačena Zlatnom formulom koju čine tri autentične sastavnice – čakavska, kajkavska i štokavska – a one uzete zajedno jesu jezik koji naš narod u svim krajevima svoje domovine naziva i osjeća hrvatskim. Akademik Katičić preminuo je dan nakon održavanja ovogodišnje smotre Croatia rediviva. Drago Štambuk uputio je pokojnikovu sinu Natku i cijeloj obitelji Katičić izraze sućuti gdje je uz ostalo napisao:

“Upravo sam doznao za tužni odlazak predragog i nenadoknadivog učitelja, Vašega plemenitog oca, velikoga hrvatskog intelektualca, jezičnoga znalca i majstora, u svim smislovima dragocjenog za hrvatsku kulturu i identitet.

Duboko potresen velikim gubitkom za hrvatsku domovinu i osobno pogođen Radoslavovim preseljenjem u svijet sjena, upućujem svima vama svoju najdublju sućut.

Jedina utjeha u ovom teškom trenu jest spoznaja ostanka i trajanja njegova velebnog djela kojemu ćemo se vraćati i koje će biti nam vodilja i putokaz u hrvatskim jezičnim prijeporima.

Neiskazivo zahvalan za sve što učini za hrvatski identitet, i za mene osobno, klanjam mu se iskreno i pohranjujem zavazda u svome srcu.

S Brača, pogleda uperena na crkvicu sv. Nikole nad Selcima, sjećajući se zajedničkog hodočašća, molim Svevišnjeg za Radoslavov mir i za Vašu utjehu.

S odanošću,
prijatelj Drago”

Život i jezikoslovno djelovanje Radoslava Katičića

Radoslav Katičić rodio se 3. srpnja 1930. u Zagrebu, gdje je završio Klasičnu gimnaziju. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1954. klasičnu filologiju te 1959. doktorirao tezom Pitanje jedinstva indoeuropske glagolske fleksije. Usavršivao se u Ateni te, kao stipendist Humboldtove zaklade, u Tübingenu i Bonnu. Izvanredni profesor na Sveučilištu u Zagrebu postao je 1966., a redoviti profesor 1972. Od 1977. do umirovljenja 1998. bio je redovitim profesorom slavenske filologije na Sveučilištu u Beču, koje mu je 1998. dodijelilo titulu professor emeritus. Od 1973. bio je izvanredni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (tada još JAZU), a njezinim redovitim članom postao je 1986. Akademik Radoslav Katičić ujedno je 1989. primljen u redovito članstvo Austrijske akademije znanosti, a od 1991. član je Europske akademije znanosti. Bio je i dopisni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (od 1984.), Norveške akademije znanosti (od 1987.) i Kosovske akademije znanosti i umjetnosti (od 2012.). Bio je predsjednikom Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika od osnutka 2005. do njegova raspuštanja 2012. (odlukom ministra Željka Jovanovića).

Akademiku Katičiću pripadaju osobite zasluge za rad Zagrebačkoga lingvističkog kruga te za promicanje strukturalne lingvistike i drugih suvremenih istraživačkih metoda. Jedan je od autora “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika” iz 1967., koja se pokazala svojevrsnim uvodom u hrvatsko proljeće.

Radoslav Katičić napisao je petnaestak knjiga i četiristotinjak znanstvenih rasprava i članaka, ogleda, knjižnih ocjena i drugih radova. Najvažnija njegova djela jesu: Osnovni pojmovi suvremene lingvističke teorije (1967.), Jezikoslovni ogledi (1971.), Stara indijska književnost (1973.), Prilog općoj teoriji poredbenog jezikoslovlja (A Contribution to the General Theory of Comparative Linguistics, 1979.), Novi jezikoslovni ogledi (1986., 1992.), Litterarum studia (1998.), Na kroatističkim raskrižjima (1999.), Božanski boj: tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine (2008.), Zeleni lug (2010.), Gazdarica na vratima (2011.), Vilinska vrata (2014.) i Naša stara vjera (2018.).

Akademik Radoslav Katičić preminuo je u 90. godini života, 10. kolovoza 2019. u Beču.

Marito Mihovil Letica
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Pokoljenja, pamtite ih…

Objavljeno

na

Objavio

Rastanci u crnini koji najviše bole

posvećeno hrvatskim braniteljima, logorašima, nestalim i stradalima u svim našim i tuđim ratovima

Pucnjevi u zoru.

Sijede vlasi. U prašini ladice ratna odličja. Revolver. Čin. Crvena

beretka. Ratni memoari reportera iz Vukovara.

Noćna buđenja u znoju. Tablete 500 mg.

Pijani stražari. Izgladnjeli logoraši u kazamatima, skladištima,

industrijskim postrojenjima propalih socijalističkih giganata.

Bez svijesti. Izbatinjani prljavim armijskim čizmama u

koščata rebra. Surova udaranja kundakom u glavu. Sljepočnice.

Izbijanje zubi. Krvavi bubrezi…

Minus sedamnaest. Proboji vojnika na

studeni bijele mjesečine, blatnim  kukurizištima.

Zapomoganja suboraca iz minskih polja.

Jauci. Ah, ti jauci me prate k’o napušteni seoski psi.

Stravični logorski časi pred lažna strijeljanja.

Kopanje vlastitih raka.

Raznorazni psihijatrijski pregledi. Svakodnevna mrcvarenja

birokratskih komisija za utvrđivanje braniteljskog statusa.

Invaliditeta. Dijagnoze. Nervoza. Dugosatna čekanja nepoznatih

liječničkih duša u bijelim skutama kliničkih ustanova.

Hodnicima u kojima strahovi igraju valcere. Gospodare.

Elegantno stoje na raskrižjima velikih avenija.

I nadmeno pokazuju strane svijeta.

Oni su uvijek tu.

Nepobijeđeni ko jezivi šaptaji s bojišta.

Mirisi spaljenih tijela iz rovova.

Uvlače se u svaku poru ljudskog duha,

dugmad na pamučnim košuljama.

Poslijeratna samoubojstva prijatelja iz postrojbi.

Bezbrojni onkološki pregledi. Terapije. Zračenja.  Traume.

Ratne udovice. Komemoracija na grobljima.

Zastave spuštene na pola koplja.

Posmrtni zvuci truba. Raffaele Celeste (Nini) Rosso.

Il Silenzio.

Rastanci u crnini koji najviše bole.

Na zidu zalijepljene izblijedjele fotografije iz Domovinskog rata.

Porušene bogomolje, unakaženi sveci, raspela kraj puta.

Koliko je Bog plakao nad besanim noćima ranjenika

u podrumskim bolnicama,

urlicima prerezanih grkljana,

jezivim povicima silovanih žena.

Koliko srijemski kavgadžijo pera Matošu,

plemeniti Šufflayu,

kardinalu iz Krašića?

Recite mi,

zar je zemlja svu krv već upila

rasute kosti u pepeo pretvorila.

Rasute kosti Kulikovih polja

(palim vojnicima iz prvoga svjetskoga rata)

U osami listova stoljetnih hrastova, nespokojne povorke kostiju Kulikovih polja.

Derutne austrougarske bolnice propale dvojne monarhije. Ubožnice za nemoćne. Epidemije. Oboljeli od dizenterije. Blijedi vojnici u postelji svojih pocijepanih stijegova. Vojski. Pukovnija. Pozenjelih kolajni.

Bizarni prizori s ratišta. Bojni otrovi. Gušenja. Bodljikave žice. Šrapneli. Salve puščane tanadi. Juriši. Herojstva. Štakori u jarcima krvi. Sablasni gavrani nad raspadajućim truplima ljudska mesa. U zakašnjelim povlačenjima, pogibija preplašenih mladića od osamnaest godina. Pokošeni rafalima strojnica. Stradavaju…

Krvoprolića za kolonije. Svečane balove u kristalnim dvoranama zamaka. Blještavi sjaj krune s dijamantima. Prijetvornu dvorsku svitu iza svilenih baldahina, raspojasanu gospodu plave krvi dok bezbrižno igraju salonski bilijar, poker, ispijaju slatkasti konjak, čitaju naglas klasike uz tihu pratnju glasovira.

Zarobljeništva. Oficiri s Istoka. Solunci. Kozaci. Sluge. Šakali rata. Ustanci. Granitni zamasi drvenih toljaga dvoreda u mramorna bedra. Domobrana. Regimenti. Izmrcvareni. Nazebli. Bosonogi na studeni. Izgladnjeli od duga marša, prokislih baraka. Jeftini kao prošvercani vojnički rum na prvoj liniji fronte balkanskoga blata. Zapleteni u mrežama crnomorskih ribara. Nokturna kad anđeli ugošćuju duše na Golgotama svojih patnji.

Na vješalima propalih carstava, umiru na konjskim zapregama. U vlazi zajedničkih grobnica. Anonimni. Beznačajni. Omamljeni prividima ženskih silueta. Na posljednjim stražama. Bez oproštaja. Presvete hostije. Pisma. Dodira ruku svojih milih nevista…

… i k’o će ih uznit u nebesa. Starost šutnje. Ukrasni gumbi s monogramom vladara. Mjedeni dvoglavi orlovi. U zlokobnom lavežu pasa, tamnoj kabanici Faust, kradljivac svjetlosti bez zakonita prava.

Il’ pak smo isposničke molitve blažena Merza, euharistija, besmrtnost brončana korpusa raspeta Krista.

Pokoljenja, pamtite ih…

u spomen na Gvozdansko 1578.

Vjetrovite noći. Siječanjska treperenja zvizde Danice.

Zamrijeli promplasaji vatri. Vrane grakću u blagoj izmaglici.

Onijemjele kule u jezi oronulih zidina, pepelu kožnih svitaka misala.

Stoljetni zavjeti šutnje u sjenovitim odajama zadrijemalih drvenih trijemova.

Osmanlije. Vlasi. Janjičari. Napuštene oružarnice.

Ne čuju se uzdasi haramija. Gvozdeni topoti bata iz kovačnica srednjovjekovnih

majstora.

Uginuli psi. Konji. Presahle čatrnje. Rastaljena zvona. Ogarci.

Ura je. Zulumi. Akindžije. Spahije. Prodrijeti će barbari kroz gradska vrata.

Nahrupiti će horde. Aveti. Rulje. Haračlije. U razjarenoj oluji posivjela neba. Izbezumljeni.

Razrogačenih vučijih očiju. Nakostriješeni. Željni krvi, smrvljene ljepote, bjelkaste

svile mekoputanih nevena, mirišljivih uvojaka kose, kovanih škrinja, hermelina,

bakrenih vrčeva zlatnika, srebrebnjaka, forinti, istkanih uresa na tunikama od lana koja

razgaljuju gnjev osornih ratnika.

Knezovi Zrinski stare Hrvatske.

Zameteni tragovi. U posljednjem svitanju, bez jecaja, olovna prkosa.

Zgrčenih šaka. Nježnih pokreta silueta vezilja u sablasnim samotištima kamenih

ognjišta. Stojeći zaleđeni k’o inje na trepavicama, Ivan Krstitelj pred

Herodom. Bez mrvice kruha. Vriska izranjenih ruku. Usnuli su.

Na Horebu svojih patnji, pred jurišima sablji, crvenim polumjesecima smrti.

Ne predajući svoje duše ni za sjaj dukata, širokougrudna pašina obećanja,

miris procvala cvijeta u njedrima svojih ljubljenih nevjesta.

Tek će samo gorda historija, nepocijepane zastave, sveti arkanđeli,

tirkizni plašti rijeke Une,

bijela janjad s zrinskih padina,

potiho pripovijedati o njima

Kad se snijegovi otope,

gore procvatu,

na krnjim ulomcima, pisat će:

njih tristo, ljeta Gospodnjeg 1578.,

Gvozdansko.

Pokoljenja, pamtite ih…

 

Dražen Zetić, Trilogija stradanja hrvatskog naroda

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Romano Guardini: Konac novoga vijeka

Objavljeno

na

Objavio

Romano Guardini

Danas, sedamdesetak godina nakon objave knjige ‘Konac novoga vijeka’ posljedice gubitka vjere u Objavu i odricanja od krćanskih načela života doživljavaju svoju kulminaciju, a protudekalog predstavlja bitno obilježje političko-društvenih sustava Zapada. U razumijevanju takvog stanja Guardini nam može biti od velike koristi i zato knjigu ‘Konac novoga vijeka’ treba čitati i danas”.

Romano Guardini (Verona, 1885. – München, 1968.) bio je veliki talijansko-njemački svećenik, teolog, akademik, filozof, filozof religije i pisac. Jedna od najpoznatijih Guardinijevih knjiga, objavljena 1950. godine, nosi naslov „Konac novoga vijeka“. Prijevod ove knjige objavljen je 2002. u nakladi Verbum. Knjiga uz „Uvodnu napomenu“ i pogovor mr. sc. Petra Balte sadrži 3 poglavlja sa sljedećim naslovima „Osjećaj postojanja i slika svijeta u srednjem vijeku“, „Nastanak novovjeke slike svijeta“, „Rasap novovjeke slike svijeta i ona koja dolazi“.

Knjiga „Konac novoga vijeka“ jedno je od značajnijih štiva korisnih za razumijevanje suvremene krize kulture zapadnog svijeta, stoga ćemo se pozabaviti bitnim aspektima ovoga djela.

Prvo poglavlje autor započinje opisom antičke slike svijeta i čovjeka. U antičkom ethosu duboko je ukorijenjena volja da se ostane pri danom, a čovjek antike ne zna ni za kakvu točku izvan svijeta. On „nije kadar ni pokušati s takve točke promatrati ga i oblikovati. Štoviše, on osjećajem i predodžbom, činom i djelom živi u njemu. Sva njegova kretanja, pa i ona najsmjelija, koja vode u najudaljenije regije, odvijaju se unutar toga svijeta“ (str. 11.). Grčki duh je zaokupljen neumornim postavljanjem pitanja. On želi doznati što se zbiva sa svijetom. Ništa nije izvjesno; sve ostaje otvoreno. Svaki način promatranja je moguć i može se ogledati sa svakim drugim, ukoliko to ne zabranjuju određene, s temeljnim karakterom polisa dane, granice. Kao primjer takvih granica Guardini navodi postupke protiv Anaksagore ili Sokrata (str. 12.).

U srednjem vijeku iz temelja se mijenjaju držanje čovjeka i slika svijeta. U tom vijeku spoznaja se mijenja u pravcu kako „izvan i iznad svih datosti svjetskoga bitka postoji jedno apsolutno uporište: Objava. Crkva je formulirana u dogmi, a pojedinac prihvaća kroz vjeru. Crkveni autoritet predstavlja obvezu; s druge strane, međutim, on omogućuje i uzdizanje iznad svijeta i vlastitosti, gdje se sama od sebe otvara sloboda zora. Istina objave predmet je meditacije, gdje se uz pomoć sredstava disjunktivne i konjuktivne logike razvija u veću svezu, u teološki sustav (str. 20.).

Kad je u pitanju odnos srednjega vijeka prema antici, on je „vrlo živ, no drugačije naravi od onog renesansnog. Potonji je refleksivan i revolucionaran, afirmaciju antike on treba kao sredstvo da se distancira od predaje i oslobodi crkvenoga autoriteta. Odnos srednjega vijeka, naprotiv, naivan je i konstruktivan. U antičkoj literaturi on vidi neposredan izraz prirodne istine, razvija njezin sadržaj i domišlja ga (str. 20.). U antičkom gledanju na svijet „nalazi se obilje prave istine čije prisvajanje već znači spoznaju“, a ono što je prisvojeno „u mišljenju se nastavlja i mijenja“ (str. 21. – 22.).

Srednjovjekovne spoznaje sintetiziraju se u summama, gdje se međusobno povezuju teologija i filozofija, učenje o društvu i učenje o životu. „One stvaraju moćne konstrukcije koje se novovjekom duhu čine tuđima toliko dugo dok ne shvati ono najdublje što one žele: ne empirijski istraživati nepoznatost svijeta ili pak racionalnom metodom rasvjetljavati njegove činjenice, već, s jedne strane, iz sadržaja objave, a s druge, iz principa i uvida antičke filozofije, izgraditi ‘svijet’. One sadrže svijet sazdan od misli, cjelinu čije se beskonačno diferenciranje i veličanstveno jedinstvo može usporediti s likom katedrale u kojoj sve osim prve dohvatljive zbiljnosti posjeduje simbolički karakter i time čovjeku omogućuje religiozni život i zrenje“.

Ideja Crkve i ideja Carstva

Što se tiče uređenja zajedničkoga života, Države i društva, autor ističe kako tu u srednjem vijeku dominiraju dvije velike ideje: ideja Crkve i ideja Carstva, utjelovljene u papi i caru. „I one se pozivaju na nadsvjetovne datosti, naime na Božju milost i ustanovljenje, te s toga polazišta određuju život u svijetu. Papa nosi trostruku krunu, a u ruci ima ključeve sv. Petra; car nosi plavi plašt sa zvijezdama koji označava nebeski svod i ima carsku jabuku koja označava zemlju. S obzirom na ove transcedentne točke, ustroj zajedničkoga života također je precizno iskonstruiran, odozgo i odozdo, kroz simbole, službe i funkcije, staleže i životna zbivanja. Iznad dvaju zemaljskih poredaka, poretka zajednice i poretka cjeline, nalazi se nebeski svod čisto duhovnih bića – anđela. Nebeski i zemaljski poredak: u sklopu potonjega, Crkva i Država međusobno se nalaze u odnosu mnogostrukoga slaganja te po ideji čine jedno veliko jedinstvo: hijerarhiju“. (str. 23.)

Između Crkve i Države postoje velike napetosti kojima je određena čitava povijest srednjega vijeka. „Borba između pape i cara ima, međutim, dublji smisao nego što se na prvi pogled čini. U toj borbi ne radi se isključivo, naposljetku, uopće se ne radi o političkoj moći, kakva se manifestira prema vani, već o jedinstvu životnoga poretka. Carevi pokušavaju uz pomoć investiture podčiniti Crkvu, što im pod pritiskom kaosa, djelotvornoga još od seobe naroda, isprva i uspijeva. Pape iz karaktera duhovne službe izvode njezinu prednost i zahtijevaju podvrgavanje carstva. U doba Grgura VII., odnosno Inocenta III., jedinstvo se na takvim osnovama doista na kratko uspostavlja. Postoji i treća teorija koja izvlači konzekvenciju iz povijesnoga iskustva, izgrađujući cjelokupan red na dva principa koji se sjedinjuju tek u najvišem autoritetu Božjem. Iza svih pokušaja nalazi se, međutim, ista misao: cjelokupan red ljudskoga postojanja mora biti zasnovan i raščlanjen polazeći od nadsvjetske Božje uzvišenosti (str. 23. – 24.).

Cjelina „započinje početkom stvaranja, kulminira u utjelovljenju Sina Božjega – u ‘punini vremena’ – i završava s propašću svijeta i sudnjim danom. Ono što se nalazi između, raščlanjuje se pomoću perioda, svjetskih razdoblja, koje sa svoje strane stoje usporedno s danima tjedna stvaranja. Rođenje Kristvo uvod je u naš, posljednji, period i ispunjeno je očekivanjem njegova ponovnog dolaska i njegova suda“ (str. 24.).

Guardini srednji vijek stavlja među najviša razdoblja povijesti

Uzimajući kao mjerilo kojim se neko razdoblje može pravedno mjeriti pitanje „koliko se u njemu, prema njegovoj posebnosti i mogućnosti, razvila punina ljudske egzistencije te dokle je doprla u pravom osmišljavanju“ Guardini srednji vijek stavlja među najviša razdoblja povijesti. „Srednji vijek ispunjen je religioznošću koja je jednako duboka kao i bogata, jednako moćna kao i nježna te jednako jednoznačna u svojim načelima kao i izvorna i raznovrsna u individualnom ostvarivanju. (…) Neprocjenjivo je značenje religioznoga isijavanja mnogobrojnih samostana, a isto tako i učinak što su ga toliki molitelji, pokajnici i mistici izvršili na svijest vremena. Iz tih izvora dolazi trajan utjecaj religioznoga iskustva, mudrosti i izvjesnosti o smislu, čiji se učinak osjeća u svakom obliku i sloju života. Srednjovjekovni čovjek gonjen je silovitom potrebom za istinom. Jedva da je – možda jedino s iznimkom klasične kineske kulture – čovjeku od spoznaje, mudracu, ikada pripisivano toliko značenje kao tada. Volja sa spoznajom, međutim, još nema novovjeki oblik istraživanja. Ona ne slijedi zbiljnost prirode ili povijesti kako bi je empirijski utvrdila i teorijski svladala, već meditirajući uranja u istinu, kako bi iz nje izvela duhovnu konstrukciju postojanja. Temelji same istine dani su joj preko autoriteta: Božanskoga autoriteta u Pismu i crkvenom nauku, ljudskoga autoriteta u antičkim djelima. Ove osnove razvijaju se dalje, ono što je iskustveno dano razumije se iz njih i tako se stječe obilje novih spoznaja. Stvarno istraživačko ponašanje, međutim, nedostaje… (str. 28. – 29.).

Za čovjeka srednjeg vijeka znanost označava „utonuće u ono što u autoritativnim izvorima nalazi kao istinu. On s tog polazišta proučava, obrazlaže i izgrađuje sliku svijeta“ (str. 33. – 34.). Do promjene dolazi u 14., a konačno u 15. st.: poriv prema spoznaji goni prema neposrednoj zbiljnosti stvari. Neovisno o datim predlošcima, „on želi vidjeti vlastitim očima, provjeravati vlastitim razumom te doprijeti do kritički zasnovana suda“ (str. 34.) To posebno vrijedi za prirodu, pa tako nastaju novovjeki eksperiment i racionalna teorija, vrijedi za predaju što dovodi do nastanka humanističke kritike i na izvore naslonjene historiografije, a vrijedi i za život zajednice što dovodi do nastanka učenja o državi i pravu. Znanost se, kao autonomno područje kulture, odvaja od tada religiozno određenoga jedinstva života i djela i oslanja se na sebe samu (str. 34.).

Nastanak kapitalističkog sustava

Analogno ovim procesima do promjena dolazi i na gospodarskom planu, u Italiji već u 13. st. Gospodarski život je do tada bio vezan staleškim predodžbama i cehovskim propisima, a kanonska zabrana kamate onemogućavala je pretpostavku poduzetničke djelatnosti – kreditno poslovanje. Težnja prema dobiti postaje slobodna i dobiva smisao u samoj sebi. „Njezine granice leže još samo u jednom vrlo elastičnom ethosu te u propisima pravnoga sustava koji afirmira gospodarsko nadmetanje. Nastanak je to kapitalističkoga gospodarskog sustava u kojem svako smije posjedovati onolilko koliko uz poštivanje vrijedećih pravnih propisa uzmnogne steći. Neizmjeran je učinak toga sustava kako u proizvodnji, tako i u raspodjeli dobara. Imetak razbija naslijeđeno socijalno uređenje i otvara pristup staležima i službama koje su prije imali samo povlašteni. Gospodarstvo koje slijedi vlastite zakone razvija se kao još jedno u nizu autonomnih područja kulture“ (str. 34. – 35.).

Promjene, dakako, nisu zaobišle niti područje politike. U srednjem vijeku politika je bila uklopljena u cjelokupan red ćudoredno-religioznoga, u povezanost Carstva i Crkve kao dvaju oblika Božje vladavine. Njezino djelovanje bilo je podložno njihovu vrednovanju, a ako se događala nepravda, ona se događala uz nečistu savjest. Nastupom promjena političko djelovanje sve se više javlja kao nešto što svoje norme ima isključivo u sebi samom. „Ono što ga određuje, ne samo praktično, već i načelno, svrhe su stjecanja moći, održavanja moći i upravljanja njome. Nepravda počinjenja u njihovoj službi više se ne događa uz nečistu savjest, već je praćena jednom začudnom sviješću o ‘dužnosti’. Macchiavelli je prvi koji izriče taj moralni karakter politike, a slijede ga svi ostali. Pascalov suvremenik Thomas Hobbes izgrađuje teoriju države koja ovu čini apsolutnim gospodarom i sucem ljudskoga života koji, pak, sa svoje strane biva shvaćen kao borba svih protiv sviju. Praktične osnove ovih misli beskrajni su ratovi koji se posvuda vode među novonastalim zemaljskim vladavinama iz kojih postupno proizlaze moderne nacionalne države“ (str. 35. – 36.).

Čovjek sam sebi postaje važan

Čovjek novoga doba sve neistraženo doživljava kao nešto primamljivo. Ono ga draži da ga istraži. On počinje otkrivati i osvajati nova područja, osjećajući mogućnost da izađe u beskrajan svijet i postane njegovim gospodarom (str. 38. – 39.). Čovjek, međutim, istodobno gubi svoje stalno i objektivno uporište što ga je njegova egzistencija imala u staroj slici svijeta, a stječe osjećaj prepuštenosti, pa čak i ugroženosti. „Strah srednjovjekovnoga čovjeka morao je biti povezan s pritiskom svjetske konačnosti što se suprotstavljao porivu ka širenju duše, koji se umirivao u onom transcedentnom svijetu kojem bijaše uvijek iznova okrenut. Novovjeki strah nastaje, međutim, u znatnoj mjeri iz svijesti o gubitku kako simboličkoga uporišta, tako i neposredno uvjerljive zaštićenosti…“ (str. 39. – 40.).

Za srednji vijek, priroda je bila Božja tvorba, a antika neka vrste prethodnice Objave; za novi vijek obje uvelike postaju sredstva da se postojanje odvoji od Objave te se ona pokaže kao nestvarna, pa čak i životu neprijateljska (str. 43.).

Na izmaku srednjega vijeka, prije svega u renesansi, budi se „novi doživljaj jastva. Čovjek sam sebi postaje važan, Ja, prije svega ono neobično, genijalno, postaje mjerilom za vrijednosti života“ (str. 43.).

Srednji vijek stvorio je prekrasne stvari i ozbiljio savršene poretke ljudskoga suživota, „kulturu prvoga reda. Sve to, međutim, shvaćalo se kao služenje Bogu stvoritelju. U renesansi djelo i djelatnik zadobivaju novo značenje. Smisao koji je prije pripadao djelu Božjem, sada prisvajaju oni. Svijet prestaje biti stvorenje i postaje ‘prirodom’, ljudsko djelo više nije služba određena poslušnošću Bogu, već ‘stvaranje’; čovjek, ranije štovatelj i sluga, postaje ‘stvaratelj’“. Gledajući svijet kao ‘prirodu’, čovjek ga stavlja u sebe samoga; shvaćajući sebe kao ‘osobnost’, on postaje gospodarom vlastite egzistencije; u volji za ‘kulturom’ on počinje izgrađivati postojanje kao svoje djelo. Nastanak ovakvih postavki poklapa se sa zasnivanjem novovjeke znanosti. Iz nje proizlazi tehnika, pojam onoga načina postupanja kroz koji čovjek postaje sposoban da svoje ciljeve postavlja prema vlastitoj volji. Znanost, politika, gospodarstvo, umjetnost, pedagogija sve se svjesnije odvajaju od spona vjere, ali i od jedne sveobvezujuće etike te razvijaju autonomno polazeći od vlastite naravi“ (str. 45. – 46.).

Tijekom više od jednog tisućljeća kršćansko je crkveno učenje bilo mjerilo za istinu i neistinu, pravilnost i nepravilnost. S rasapom srednjeg vijeka – primjećuje Guardini – „javlja se jedan posve svjetovni red vrijednosti. Nastanak je to jednoga novog, naspram kršćanske Objave neprijateljskoga ili bar indiferentnog držanja, koje uvelike određuje kulturni razvoj“ (str. 47.). „Objava i vjera prije su bili jednostavno temelj i ozračje postojanja; sada one moraju dokazati svoje pretenzije na istinitost. Ali i tamo gdje ostaje postojana, vjera gubi svoju mirnu samorazumljivost. Ona se napinje, naglašava i osjeća da nije više unutar jednoga svijeta koji joj pripada, već unutar tuđega, čak neprijateljskog svijeta“ (str. 48.)

Novi vijek se trudi čovjeka duhovno maknuti iz središta bitka

Srednji vijek gledao je na čovjeka s dva motrišta. S jedne strane, on je bio Božje stvorenje, podređeno Njemu i potpuno predan u Njegove ruke. S druge strane, on je nosio u sebi sliku Božju i prema Bogu je bio usmjeren, određen za vječni život. Apsolutno manji no Bog, ali definitivno veći od ostalih stvorova. Ovaj položaj u bitku nalazio je svoj izraz u mjestu što ga je čovjek imao u sustavu svijeta. Odasvuda je bio izložen Božjem pogledu, ali je i na svakom planu vršio duhovnu vladavinu nad svijetom. Promjena slike svijeta postavila je to mjesto u pitanje. Čovjek je sve više dospijevao u slučajno, u „bilogdje“. Novi vijek se trudi da čovjeka „i duhovno makne iz središta bitka. Za novi vijek čovjek više nije odasvuda izložen oku Boga koji obujmljuje svijet, nego je autonoman, odrješenih ruku i vlastita koraka – on više nije središte stvaranja, već postoje bilo koji dio svijeta. S jedne strane, novovjeko shvaćanje uzdiže čovjeka nauštrb Boga, protiv Boga; s druge strane, on posjeduje herostratsku želju da od njega napravi dio prirode, koji se načelno ne razlikuje od biljke i životinje. Jedno i drugo spada zajedno i stoji u tijesnoj vezi s mijenom slike svijeta“ (str. 49. – 50.).

Novovjeki čovjek „nema volje da bude vlastit u svome liku i izvoran u načinu vođenja života, pa čak ni da sebi stvori okolinu koja bi mu odgovarala posve i po mogućnosti u svemu. On, štoviše, prihvaća upotrebne predmete i oblike života, kakve mu nameću racionalno planiranje i normirani strojni proizvodi, i to u globalu s osjećajem da je tako razumno i pravo. Baš kao što uopće ne osjeća želje da živi iz vlastite inicijative. Sloboda vanjskoga i unutarnjeg kretanja za njega kao da nema izvorno doživljene vrijednosti. Štoviše, on se samorazumljivo uklapa u organizaciju koja je, pak, oblik mase i poslušan je programu kao naputku kako ‘čovjek bez osobnosti’ biva usmjeravan. Instinkt ove ljudske strukture upravo teži da ne istupa kao vlastit, već da ostane anoniman – gotovo kao da vlastitost čini osnovni oblik sve nepravde i početak sve opasnosti“ (str. 62.).

Guardini upozorava kako sve više nestaje osjećaj vlastitosti i vlastite sfere čovjeka, koji je ranije bio temeljem svega socijalnog ponašanja. Sve samorazumljivije, ljudi se tretiraju kao objekti, od bezbroja načina statističko-službenoga ‘zahvaćanja’, sve do nezamislivih nasilništava prema pojedinicima, skupinama, pa i čitavim narodima. I to ne samo u bijedi i paroksizmima rata, već kao normalan oblik vladanja i upravljanja“ (str. 62.).

Dok se je u ranijim razdobljima polje čovjekovanja djelovanja poklapalo s poljem njegova doživljavanja, sada polje čovjekova spoznavanja, htjenja i činidbe nadilazi, prvo u pojedinačnim slučajevima, potom sve češće, a naposlijetku uopće, područje njegove neposredne organizacije. „Čovjek sada intelektualno-znanstveno jednostavno znade više nego što osjetilno može vidjeti ili predočiti – pomislimo samo na redove veličina u astronomiji. U mogućnosti je planirati i provoditi učinke što ih jednostavno više ne može osjetilno zahvatiti pomislimo samo na fizikom otkrivene tehničke mogućnosti. Time se mijenja i njegov odnos prema prirodi. On gubi neposrednost, postaje neizravan, posredovan računom i napravama. On gubi zornost, postaje formalan i apstraktan. On gubi mogućnost da bude doživljen te postaje postvaren i tehnički. Time se, međutim, mijenja i odnos čovjeka spram njegova djela. I ono postaje uvelike apstratno, neizravno i postvareno. U velikoj mjeri on ga više ne može proživljavati, već samo još proračunavati i nadzirati. Iz toga proizlaze teška pitanja. Ta, čovjek jest ono što doživljava – a što je onda ako mu njegov čin sadržajno više ne može postati doživljajem?“ (str. 69. – 70.).

Kulturni ustroj u kojem nema mjesta za Boga ne može uspjeti

Kultura novoga vijeka – znanost, filozofija, odgoj, učenje od društvu, književnost pogrješno je prema autoru gledala na čovjeka, ne samo u pojedinostima, već u osnovi, te stoga i u cjelini. „Čovjek nije onakav kakvoga ga prikazuju pozitivizam i materijalizam. Za njih, on se ‘razvija’ iz životinjskog svijeta koji, pak, sa svoje strane, proizlazi iz nekakvih diferencijacija materije. Unatoč svim zajedničkim crtama, čovjek je ipak nešto bitno jedinstveno jer ga određuje duh koji se ne da izvesti ni iz čega materijalnog. Stoga sve što čovjek jest zadobiva poseban karakter koji se razlikuje od svega ostalog života. Čovjek nije ni onakav kakvim ga vidi idealizam. Ovaj, doduše, prihvaća duh, no izjednačuje ga s apsolutnim duhom, primjenjujući kategoriju evolucije na potonjega. Proces apsolutnoga duha tijek je svijeta, a čovjek je uključen u taj svijet. Tako za njega ne može biti slobode u pravom smislu riječi, stvarne odluke iz vlastitih pobuda. Stoga u pravom smislu riječi ne može biti ni povijesti i čovjek gubi svoj bitni prostor postojanja. To, međutim, nije točno. Čovjek jest konačno biće, ali i prava osoba neukidiva u svojoj samostalnosti, nepotiskiva u svome dostojanstvu i nezamjenjiva u svojoj odgovornosti. A povijest se ne odvija tako kako bi propisivala logika nekoga svjetskog bića, već kako je čovjek u svojoj slobodi određuje. Čovjek, međutim, nije ni onakav kakvim ga vidi egzistencijalizam. Prema njemu, čovjek nema ništa prije sebe, ni biti ni norme. On je apsolutno slobodan i određuje se sam, ne samo u djelovanju, već i u bitku. Bačen gdje nema ni mjesta ni reda, on posjeduje samo sebe i ništa više, a njegov je život radikalna vlastita sudbina. Ni to nije istina. Za njega postoji bit koja čini da čovjek može reći: ja sam sam sada i ovdje i nalazim se u ovoj određenoj svezi stvari. Postoji okolni svijet, svemir kao i okolina, koji ugrožavaju, ali i nose“ (str. 78. – 79.).

Novovjeki čovjek smatra da je svako povećanje moći jednostavno „napredak“; povećanje sigurnosti, koristi, dobrobiti, životne snage i zasićenja vrijednosti. Guardini upućuje kritiku takvome gledištu, te ističe kako je moć nešto iznimno višeznačno: „… ona može prouzrokovati i dobro i zlo, može izgrađivati i rušiti. Kakva će stvarno biti, to ovisi u ćudi koja njome vlada i svrsi u koju se koristi. Pri točnijoj provjeri, međutim, pokazuje se da tijekom novoga vijeka moć nad postojećim, nad stvarima i ljudima, narasta u nevjerojatnoj mjeri, ali i da ozbiljnost odgovornosti, jasnoća savjesti te snaga karaktera nikako ne idu ukorak s tim porastom. Pokazuje se da moderni čovjek ne biva odgajan za pravilnu uporabu moći, štoviše, da uvelike nedostaje i sam svijest o problemu ili se ona pak ograničava samo na određene izvanjske opasnosti, kakve su postavlje vidljive u ratu, a iščitavamo ih iz publicistike. To znači da mogućnost čovjekove pogrešne uporabe moći neprestano raste. Kako još uvijek ne postoji stvaran i djelotvoran ethos upotrebe moći, sve je veća težnja da se na tu upotrebu gleda kao na prirodni proces uza koji ne postoje nikakve norme slobode, već samo navodne nužnosti koje proizlaze iz koristi i sigurnosti“ (str. 81.).

Za nadolazeću kulturu, Guardini ne zna oznake „jer, govoriti o jednoj ne-kulturnoj kulturi, bilo bi, doduše, u ovom smislu ispravno, ali odveć u zraku, a da bi se moglo koristiti“ (str. 86.). No, on je siguran da „kulturni ustroj u kojem nema mjesta za Boga, ne može uspjeti i to iz jednostavnoga razloga što Bog jest“ (str. 76.). Čovjek stoga mora naučiti da putem svladavanja i odricanja postane vlastitim gospodarom, a time i gospodarom vlastite moći (str. 91.).

Kako to izgleda kad se čovjek odvoji od Objave

Novovjeki čovjek ne gubi samo vjeru u kršćansku Objavu, već doživljava i „slabljenje svoje prirodne religiozne sklonosti tako da na svijet sve više gleda kao na profanu zbiljnost“ (str. 95.). Bez religioznog elementa život, međutim, postaje „poput motora kojem je nestalo ulja. Pregrijava se. Svako malo nešto izgara. Dijelovi koji bi trebali točno odgovarati jedan drugome svuda se međusobno ometaju. Gube se središte i veze. Postojanje se dezorganizira. Tada dolazi do onoga kratkog spoja koji se već trideset godina javlja u sve većoj mjeri. Dolazi do nasilja. Na taj način zbunjenost sebi traži izlaz. Kada se ljudi više ne osjećaju iznutra vezanima, organizira ih se izvana, a kako bi organizacija funkcionirala, država iza nje postavlja prisilu. Može li se, međutim, trajno egzistirati pod prisilom?“ – pita se autor (str. 98.).

Zanimljivo, govoreći o gubitku vjere u kršćansku objavu, Guardini piše kako je „dobro što se razotkriva ona nečasnost jer će se pokazati kako to u zbiljnosti izgleda kada se čovjek odvoji od Objave i prestane uživati njene plodove“ (str. 102.). Zar danas, nešto manje od sedamdesetak godina od publiciranja ove knjige, ne kušamo otrovne plodove gubitka vjere u Objavu?

Ozračje kršćanske kulture i potpora tradicije sve će više gubiti na snazi, usamljenost u vjeri će biti strašna, a ljubavi će nestati iz sveopćega svjetskog držanja, Guardinijeva ja anticipacija nadolazećih vremena kojoj uporište pronalazi u eshatološkim tekstovima. To je jedna od onih sablazni za koju se kaže da će zavesti, „kad bi bilo moguće, i same izabranike“ (M, 24, 24). U takvim vremenima kršćanska vjera morat će zadobiti novu odlučnost, a kršćansko držanje bit će primorano imati karakter povjerenja i hrabrosti. Riječ je o posljednjim vremenima. Danas, sedamdesetak godina nakon objave knjige „Konac novoga vijeka“ posljedice gubitka vjere u Objavu i odricanja od krćanskih načela života doživljavaju svoju kulminaciju, a protudekalog predstavlja bitno obilježje političko-društvenih sustava Zapada. U razumijevanju takvog stanja Guardini nam može biti od velike koristi i zato knjigu „Konac novoga vijeka“ treba čitati i danas.

Davor Dijanović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari