Pratite nas

U potrazi za Istinom

ZLOČIN BEZ KAZNE- SRPSKI LOGORI NA TERITORIJU SRBIJE

Objavljeno

na

JESU LI ONI ZASLUŽILI DA SE DOMOVINSKI RAT NE SPOMINJE U NASTAVI POVIJESTI?

Nakon pada Vukovara u studenom 1991 godine,zarobljeni branitelji, ranjenici i pacijenti iz vukovarske bolnice i svo osoblje, žene i djeca odvedeni su u Srbiju u privremene logore. Kroz srbijanske logore prošlo je 30 tisuća hrvatskih branitelja i civila, a njih 300 ubijeno je ili je podleglo svakodnevnim batinanjima i zlostavljanjima. Kroz logore je prošlo i 3.500 žena i djece, dok je 219 zatočenika bilo mlađe od 18 godine života. Najmlađi zatočenik bio je dijete od 6 godina , a najstariji je imao 90 godina.

Za zvijerska mučenja, torture, ponižavanja i silovanja u logorima nikada nitko nije odgovarao, već suprotno, zatočenici su optuženi za oružanu pobunu protiv Jugoslavije, a Hrvatska je izašla iz Jugoslavije 26. lipnja 1991.godine, sa time da je odluka potvrđena nakon EU moratorija 8. listopada 1991. godine. Osuđeni su nepravomoćno od 9 do 13 godina za oružanu pobunu u bivšoj državi, jer 19, studenog 1991, kada su zarobljeni, Hrvatska više nije bila u sastavu SR Jugoslavije. Presuda za njih 123 izrečena je 17.travnja 1992.godine, a Hrvatska je priznata kao samostalna Republika Hrvatska 15.sijećnja 1992,godine. To je jedan od pravnih apsurda srpske i JNA agresije na Hrvatsku, da srpski JNA Vojni sud, sudi državljane druge države, za pobunu u njihovoj državi, koju su branili od njih, koji su bili agresori?

Na popisu zatočenih i nestalih osoba iz Domovinskgo rata nalazi još 1024 hrvatskih branitelja i civila.

Ustanovljen je Dan logoraša, 14. kolovoz kao sjećanje na najveću razmjenu zarobljenika u Nemetinu kraj Osijeka 14. kolovoza 1992.godine, kada je iz srpskih logora razmjenjeno 714 logoraša . I na sam dan razmjene u autobusima su ih zlostavljali fizićki i psihički, govoreći im da ih Hrvatska država ne želi.

Napominjem da službena Srbija do danas nije priznala postojanje logora!

Popis srpskih logora je podugačak, evo neki od njih: BEGEJCI, STAJIĆEVO, VIZ BEOGRAD, NOVI SAD, DALJ, DARDA, JAGODNJAK, SOMBOR, VELEPROMET, ŠID, SREMSKA MITROVICA, NEGOSLAVCI, BUČJE, OKUČANI, STARA GRADIŠKA, BANJA LUKA, NIŠ, GLINA, KNIN, MANJAČA, ZENICA, BILEĆA, MORINJ…..

http://hdlskl.hr/centar-za-istrazivanje-ratnih-zlocina

To svoje bolno iskustvo sa strašnim posljedicama po zdravlje, mnogi su bivši logoraši opisali u knjigama, koje su napisali da se ne zaboravi. I dobro da su napisali, jer je upravo ovih dana vidljivo da Domovinski rat nije uključen u nastavni program iz povijesti sa ciljem prekrajanja povijesne istine u svrhu neke nove ” pomirbe” na ” ovim prostorima” i negacije hrvatske državnosti od strane yugofilskih profesora povijesti, koji nažalost još uvijek truju hrvatsku mladež sa svojim yugo-tumačenjem povijesnih činjenica, a protiv RH, koji ni nakon 27 godina hrvatske samostalnosti, nisu prežalili bivšu Yugo tvorevinu.

https://www.braniteljski-portal.com/ekskluzivno-otkrivamo-sto-su-povjesnicari-s-filozofskog-fakulteta-u-zagrebu-radili-i-govorili-u-beogradu-na-konferenciji-ko-je-prvi-poceo-istoricari-protiv-revizionizma

Mnogi svoja svjedočanstva iznose javno, ne bi li probudili svijest u narodu i vladajućima koju je žrtvu podnio hrvatski narod za slobodnu, neovisnu Republiku Hrvatsku.

Emil Pernar iz Rijeke opisuje svoje stradavanje u logorima Stajićevo i Sremska Mitrovica i posljedica koje i danas osjeća; prisjeća se oba logora i trauma koje je tamo doživio. Još uvijek osjeća posljedice zlostavljanja. I fizičke, i psihičke.

http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Emil-Pernar-svjedok-vremena-Srpski-vojnici-pred-mojim-ocima-su-ubili-logorasa-iz-Vukovara?meta_refresh=true

“Danijel Rehak je na komemoraciji naveo da su hrvatski građani bili zatočeni u sedamdesetak logora u Srbiji i okupiranim dijelovima Hrvatske, a unatoč odmaku od 25 godina nisu uspjeli ostvariti niz svojih zahtjeva. Rehak nema informacija o zahtjevima logoraša za isplatu odštete, a niti podnesene kaznene prijave ne daju rezultate. Požalio se i na odnos Hrvatske prema logorašima i njihovim stradanjima.

 Hrvatske državne institucije nemaju interesa da nam pomognu, a mi to kao amateri ne možemo. Učinili smo što smo mogli i došli do zida. U isto vrijeme u Srbiji ne žele priznati da su odvodili hrvatske građane, zatvarali ih i batinali” izjavio je Danijel Rehak predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora.

Bivši logoraši ipak bi mogli dobiti odštetu od Srbije samo kada bi se hrvatske vladajuće strukture postavile u obranu hrvatskih, pa time i njihovih interesa, Za takve zahtjeve postoji čak i pravni okvir, a riječ je o Sporazumu o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne republike Jugoslavije, koji je potpisan 23. kolovoza 1996. Prema članku 7. tog sporazuma, dvije su se države obvezale u roku od 30 dana osnovati zajedničko povjerenstvo sa po tri predstavnika i sklopiti sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu! Budući da se rat nije vodio u Srbiji, očito je riječ o šteti koju je pretrpjela Hrvatska, a za koju iz Srbije nikad nikakve naknade nije bilo. Međutim nijedna hrvatska Vlada nije postavila pitanje realizacije tog Sporazuma, Nevjerojatno i nepojmljivo! Još su izbjeglim Srbima obnovljene kuće, koje sada propadaju ili zjape prazne, dok ih ne uspiju prodati.

Krajnje je vrijeme da Hrvatska postavi svoje zahtjeve, da se pregovara o odšteti za golema razaranja koja je Srbija sa JNA počinila u Hrvatskoj, ako ništa drugo onda da ne ispadne da je Hrvatska nešto dužna izbjeglim Srbima, a Srbija ništa nikome ne duguje. Ako ne bude tako, možda jedinu odštetu dobiju Hrvati koji su robijali u Srbiji, ako bude političke volje da se ikad pokrene kazneni postupak za logore u Srbiji! Srbija samo mora ispuniti što je potpisala ? No pored ovakve Vlade sa Miloradom Pupovcem, koji je održava na vlasti svojim rukama u Saboru, sigurno nikada!

Citirati ću odlomak iz knjige ŽEDNI KRVI, GLADNI IZDAJE, koju je napisao pukovnik Petar Janjić- Tromblon, da ilustriram torture i mučenja koje su logoraši prošli, pa procjenite sami.

SAMICA

Ostajem sam, zaključan u tom grobu samoće…..Pod hladan i mokar, u uglu kanta za nuždu i mokrenje. Koraci zvone stalno kroz hodnik. Vrata se negdje željezna otvaraju i ponovo lupa. Jauci. Glasovi, vika, jauci, psovke. Na kraju tišina. Slušam sve zaustavljenog daha, napet. Tišina.

Prolazi opet neko vrijeme, ali ne mogu odrediti koliko je stvarno prošlo, a još nitko ne dolazi. Počinjem se brinuti, misliti, pa što ih nema? Ovo je gore nego da tuku i galame. A onda stižu uz buku koraka i zveket ključa. Nagonski se povlačim bliže kraju, bliže zidu, nogom pokrivajući ranjenu nogu, a rukama rebra i donje organe. Stišćem se i napinjem. Ne nemaju mjesta svi tući me odjednom, nego jedan po jedan.To je dobro. Lakše se podnese i kontrolira bol. Vrata se otvaraju i ulaze trojica. Nastaje guranje i počinje cipela. Udara jedan, udara drugi, ali za trećeg nema mjesta. Svi psuju, i govore da će me živog oderati, kosti polomiti. Osjetim bol u plućima, nosu. Ruka utrnula. Naslonjeni na zid, onako glomazni iznad mene stoje i pokazuju da samo mene mrze. ( Petar Janjić-Tromblon tada je imao 39 kg.)

RAZMJENA

Nema tih riječi koje mogu opisati procese koji se događaju u ljudskom organizmu i umu kada je takvo golemo i važno događanje u tijeku. Mislio sam da ću poletjeti, da sam se ponovo rodio. Nisam znao što bih prije rekao. Da li bih vrištao ili bih plakao. Ushićenje i emocije su pristizale jedna drugu. Vidio sam slike Zagreba koji nas dočekuje kao pobjednike, heroje. Vidio sam sebe u rukama moje obitelji..Viknuo sam:” Ljudi, pa mi idemo doma, mi koji smo napravili državu idemo doma u svoju državu”. Vrištao sam. Nitko nije imao kontrole. Četnički čuvari i policajci više nisu bili važni. Batine nisu bile važne, ništa nas nije zanimalo osim autobusa koji će nas prevesti preko granice u sigurnost i ljubav. Mogao sam samo zamišljati lijepu i urednu, čistu bolničku sobu punu cvijeća. Sobu u kojoj će biti televizor i kupatilo. U kojoj će biti miri nitko me neće buditi uz viku i batine….Želio sam više od svega punu kadu vruće vode sa mnogo pjene kako bi skinuo svu prljavštinu nakupljenu godinu dana pod kožu i u tijelo. Želio sam oprati sve srpske mirise i tragove, koji su mi zagadili tijelo i dušu.

Počinju nas postrojavati po sobama u kolone, koje izlaze kroz trostruku zidnu ogradu, koja je obavijala zatvor. Igor Čakan i još trojica branitelja bili su pozvani da me nose i kada smo krenuli bili su svi natjerani u brzi trk do autobusa. Tada svi padaju, a “Plavi šest” počinje vikati i psovati:” Kako to nosite svoga, a kako bi tek nosili našega”. Napokon dolazimo do autobusa i pojedinačno ulazimou njih ispraćeni kišom udaraca. Smještaju me na pod autobusa i sjedaju na prva slobodna mjesta uz zapovjed” ruke na leđa, glavu dole”. U našem autobusu bila su četvorica policajaca koji su neprestano tukli koga god su stigli, a posebice one koji su pokušali malko proviriti kroz prozor i vidjeti što se zbiva s ostalim zatočenicima. Od smještanje u autobuse naša sreća i ushićenjepolako počinje padati jer ponovo kreće pakao i zlo. Ponavlja se sve ono što smo prolazili kroz sve te silne transporte cijelo ovo razdoblje. Svatko od nas je imao samo jednu misao u glavi:” Samo vi udarajte, nećete dugo. Izdržati ćemo mi i ovu, posljednju muku na svom križnom putu. Nije to ništa što već nismo vidjeli i osjetili” Ludilo mržnje i kolo zla ponovo poprima najveće razmjere. I sami četnici su uvidjeli da njihova duševna hrana i lijek odlaze zauvijek. Počinju surovo tući i gaziti nogama, udarati kundacima pušaka i pendrecima. Ponavljaju već tisuću puta izgovorene gadosti i psovke. Drugim riječima, ostavljaju posljednji pečat svoje kulture i civilizacije da ga ponesemo kao dugo sjećanje sa sobom u Domovinu.

Uspijevam vidjeti polja oko nas i dio nekakve šume. Srpski policajac u svakom prolazuod kraja do kraja autobusa namjerno gazi po mojoj ranjenoj nozi. Tiho zamolim najbližeg čovjeka da mi podvuče ranjenu nogu pod sjedište,, ali on uplašen ne odgovara. Tada Čakan uzima kraj deke i hitro je povuče ispod sjedišta. I sam se ppomjeram što više mogu u sigurnostruba sjedalice, zaklanjajući rukama izložena mjesta. U taj tren otvaraju se vrata autobusa i ulaze ruski članovi međunarodnih snaga UN-a….. Srpski policajci nisu izašli iz autobusa,nego su unatoč UN-ovcima ostali i nastavili pred njima premlaćivati ljude. Ruski vojnici nisu uopće reagirali na njihove poslove, nego su prihvatili ćuturice rakije i zajedno je ispijali smijući se. Neka, mislio sam, proći će i to.

Autobusi stižu do prvog sela koje sam prepoznao, Bijelog Brda. Nakon pozdrava u obliku batina policajci izlaze napolje, a ulaze djelatnici Međunarodnog Crvenog Križa, koji provjeravaju popise zatočenika i zapisuju zapažanja. Cijelim putem vožnje kroz Srbijui prolaskom kroz sva mjesta i sela, na ulice su izašli mnogobrojni srpski civili, koji su vrišteći tražili da nas se vrati u zatvore i logore. Tražili su da nas se poubija upotrebljavajući niz riječi na kojima bi im pozavidjeli i četnički policajci. U Bijelom Brdu je bilo najgore, jer smo tu morali stati. Civili su bili raspaljeni i razjareni i kao krdo bijesnih bikova navaljivali na autobuse pokušavajući ih prevrnuti. Viču i psuju da nas treba vratiti natrag u zatvore, da nas treba poubijati.

Napokon, Bogu hvala, krenula je razmjena na crti razdvajanja kod sela Nemetin pokraj Osijeka, tako da je autobus po autobus puzao prema konačnom spasu i sigurnosti. Kad je došao na red i moj autobus, svi su iz njega razmjenjeni, a mene su vratili s crte razmjene. Čekajući, razgovarao sam o cijeloj ludoriji s predstavnicima MCK i dobivam objašnjenje da je u pitanju srpski pilot za kojega me trebaju razmjeniti. Nakon sat vremena dovode pilota, a mene prenose preko linije razmjene do bolničkog mercedesa na kojem sam imao što i vidjeti: na registraciji je bila prekrasna šahovnica od koje nisam mogao oka odvojitu, tako da se ne sjećam niti situacije oko kola koja se tada odvijala. U kolima hitne, na sveopće iznenađenje ljudi oko mene, počeo sam vaditi sakrivene krunice s neugodnog mjesta tako da su se svi slatko smijali. Dovezli su me u Osječku bolnicu. Bio sam napokon Doma. U svojoj Hrvatskoj.

ZABRANJENI SNOVI

Kako da živim u mjestu

Gdje strancem bivam,

U zemlji svojoj

Gdje mi je zabranjeno

Da snivam?

Zašto me stežu ,

Otkivaju srce,

Ne daju umu slobode rad.

Zašto mi bude

Zaspalu avet,

Oluju bijesnu,

Tuču i grad?!

TROMBLON

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Zašto nema suđenja Stjepanu Mesiću za veleizdaju, jer taj je nije počinio samo jednom

Objavljeno

na

Objavio

Moram komentirati sinoćnju epizodu “Rat prije rata” jer je tu ipak riječ o prebitnim stvarima iz novije hrvatske povijesti, a Manjkas je ovdje napravio do sad najviše grešaka, netočnosti i propusta.

Prvo ovo s Bogićem Bogičevićem. To nije točno, to se nije dogodilo u siječnju 1991. nego u ožujku, točnije 12. ožujka 1991. Najbolje od svega je što se ta sjednica predsjedništva kojoj su nazočili Kadijević i Adžić spominje ovdje, u djelu u kojem se kaže da je tu sjednicu praktički sazvao vrh JNA i to u prostoriji bez grijanja, gdje je bilo jako hladno, piše Predrag Nebihi.

Ovo je taj događaj:

Dakle, lijepo možete vidjeti kako Bućin, Kostić i “predstavnik Kosova” Riza Sapunxhiju – onovremena verzija Željka Komšića, sjede u kaputima.

Ne znam koliko je Manjkas toga svjestan, ali ovo je teška greška, jer istu stvar, samo u suprotnom pravcu, činio je i Mesić, koji je svjedočeći u Haagu protiv Blaškića miksao događaje iz ožujka i siječnja 1991. stvarajući konstrukciju koja njemu odgovara, pa je tako recimo rekao “Tuđman se vratio iz Karađorđeva sretan jer je dobio jamstva od Kadijevića da neće napasti”. Dakle, Karađorđevo je bilo 25. ožujka 1991. (iako Mesić u Haagu laže i tvrdi da je to bilo 30. ožujka) i Kadijević uopće nije bio u Karađorđevu, nego je Mesić u svojoj bolesnoj lažljivoj glavi složio konstrukciju koristeći se događajima iz različitih vremenskih konteksta sabijajući sve u jedno.

Druga stvar, ogroman propust kojeg je ovdje napravio Manjkas, je u tome što nije spomenuo srpsko-slovenski sporazum. Jer, spomenti priopćenje JNA od 23. siječnja, a zatim opisati dramatičmne događaje u Beogradu od 25. siječnja, i pritom težište staviti na Matu Laušića ili Milu Ćuka i činjenicu da mu je ispao okvir iz UZI-a, a ne spomenuti sporazum Milošević-Kučan koji je potpisan 24. siječnja 1991. je već blagi pokazatelj površnosti i diletantizma.
Par linkova o slovensko-srpskom sporazumu tako da oni koje zanima, a ponavljam, ovo su ključne stvari jer onaj tko ovo ne shvati ništa neće shvatiti, mogu pročitati i informirati se:
https://www.youtube.com/watch?v=e7Vg5ki7-rs

Prešućeni sporazum Kučan – Milošević majka svih velikosrpskih konstrukcija o razgovorima i dogovorima

http://hrsvijet.net/…/33558–preueni-sporazum-kuan-miloevi-…
Imate toga još, samo u google ukucajte “sporazum milošević-kučan”.

I onda kad se netko pita zašto je sin ratnog zločinca Mitje Ribičića, Ciril Ribičić bio “svjedok ekspert” tužiteljstva u Haagu u svim političkim procesima protiv Hrvata u BiH, nikad neće doći do točnog zaključka ako zaobilazi činjenice u svezi s ovim srpsko-slovenskim sporazumom.

Zatim, iako je pokušao, Majnkas nije uspio dočarati nevjerojatnu hrabrost koju je Tuđman tada pokazao, i zbog čega je Tuđman jednostavno Tuđman, a sve ostalo mahom jalnuški diletanti i stoka sitnog zuba. Sjećam se tog dana kao da je danas bilo. Nismo imali ni praćke, a čekali smo da oni krenu i da uhite cijeli državni vrh a onog tko bi se pobunio da potamane kao muhe. Cijela država paralizirana, nitko ne zna što će, samo je Tuđmanu jasno da postoji samo jedan izlaz, a to je otići u Beograd i odigrati visoki presing na gostujućem terenu, te se nadati izvući barem neodlučeno. Točno to se i dogodilo. Manjkas je po mome trebao napraviti igranu scenu s tim što se događalo unutra, a ne s onim što je bilo dolje u predvorju. Jer, prema svjedočenjima nazočnih, s obje strane, Tuđman je unutra uletio kao tornado i odmah krenuo s napadima na Kadijevića. Tuđmanu je bilo jasno da je Kadijević među njima najlabilnija osoba i najslabija karika. Ono što je Mamula rekao o Kadijeviću a što ovdje citira Hudelist je čista istina: Kadijević nije bio čovjek odluke nego čovjek provedbe. Osim toga, Kadijević je bio klasična jugoslavenčina koja je bila u stanju sama sebe uvjeriti da bi mogli “CIA, Vatikan i Nemačka da izvrše agresiju na jugoslaviju i bombarduju Srbiju”, a Tuđmanu je i to bilo poznato pa je upravo na taj način hranio njegovu paranoju.

Domljan ovdje iskrenoi priznaje da je mislio kako će se Tuđman braniti, jer bi to napravio sve do jedan jalnuški diletant, međutim, Tuđman je Tuđman upravo zbog toga, jer on nije kmet kao ostali, jer se on vrhunski razumio u nogomet, i bilo mu je jasno da ako stoperski par gurne u krilo vrataru da mi gol nećemo zabiti nikad a utrpat će nam punu mrežu. Međutim, ako se stoperski par digne visoko, i mi zaigramo presing na njihovoj polovici, na njihovom terenu, i to napadajući njihovog najslabijeg igrača, to će kod njih izazvati iznenađenje i svojevrsni šok. I tako smo u toj situaciji izvukli nerješeno.

Treba reći da ono što govori Tus o Rusiji, to je teška hrpa gluposti koja nema veze s mozgom. Istina je da je Kadijević u ožujku 1991. išao u Rusiju tražiti od Jazova potporu za vojni udar, ali je nije dobio jer je Rusija bila u težim problemima. O tome Jović govori istinitije nego Tus. Štoviše, nas su Rusi spasili, konkretno Gorbačov, kad je nakon isteka moratorija 7. listopada 1991. pozvao u Moskvu Tuđmana i Miloševića, i praktički nam kupio dva tjedna u situaciji kad smo morali kupovati vrijeme i kad nam je svaka sekunda koju smo mogli kupiti bila iznimno dragocjena. S tim u svezi, ne bi se moglo reći da su svi djelovi Mamulinog plana propali, jer obratite pozornost na onaj dio u kojem on traži od međuanrodne zajednice 6 mjeseci za “sređivanje stanja”. Vjerovali ili ne, oni su i dobili tih 6 mjeseci, ali ne od UN-a u kojeg se Mamula kleo, nego od EZ-a (današnja EU, tad još Europska zajednica) odnosno njenog predstavnika, britanskog lorda Petera Carringtona. Prvo im je 7. srpnja 1991. moratorijem na odluke o neovisnosti Hrvatske i Slovenije a nakon završetka operetnog “rata” u Sloveniji kupio 3 mjeseca, a nakon toga još tri mjeseca sve dok sredinom siječnja 1992. Hrvatska konačno nije priznata.

Komunisti u Hrvatskoj od Tusa do Tvrtka Jakovine taj susret Kadijevića s Jazovim u ožujku 1991. stalno spominju i naglašavaju iz jednog posve drugog razloga. Naime, kako bi prikrili činjenicu pravog razloga odlaska Kadijevića u Moskvu, JNA je izbacila dezinformaciju da je Kadijević otišao u Moskvu dogovoriti transfer oružja iz Rusije u vrijednosti od 2 milijarde dolara. Osobno, nikad mi neće biti jasno zašto je Ante Nazor u jednoj od svojih knjiga, u kronologiju, upisao ovu izmišljotinu KOS-a kao gotovu činjenicu. Prava istina je da je 24. rujna 1991. godine Vijeće sigurnosti UN-a uvelo embargo na uvoz oružja, a ključnu ulogu za donošenje te Rezolucije broj 713. odigrao je tadašnji ministar vanjskih poslova SFRJ i čelnik SID-a Budimir Lončar. Kad je 2006. godine Večernji list objavio tu činjenicu https://www.vecernji.hr/…/loncar-91-osudio-hrvatsku-na-smrt…   nastao je lom.

Mesić je za sve optužio “ustašiode iz večernjaka koji lažima napadaju Budu”. Mesić je ciljao na autora teksta Ivankovića, i tadašnjeg glavnog urednika Večernjeg lista – Miljenka Manjkasa istog onog koji je autor ovog serijala. Tad je Manjkas u dnevniku NOVE-tv rekao da ga je nazvao Budimir Lončar i zaprijetio mu da će ga smjeniti. Par dana kasnije Manjkas je smjenjen, a s obzirom na činjenicu da je Mesić u međuvremenu, nakon što je polijepio ustašoidne etikete, pročitao članak i vidio da tu činjenicu o Lončarovoj ulozi u uvođenju embarga ne iznosi nikakav “ustašoid” nego britanska znanstvenica Carole Hodge, naglo je promjenio ploču i rekao da je “Buda zaslužan za tu Rezoluciju 713.” jer da nije toga da bi se “Srbi bili naoružali” jer da su “već dogovorili transfer s Rusijom u iznosu od dvije milijarde dolara”. Pametnom dosta.

Imalo bi se još puno toga dodati ovdje, ali samo ću još jednu stvar spomenuti, a to je akcija “Štit”, odnosno prva namjera izvršenja vojnog udara, a to je ovo o čemu se govori odmah na početku ove epizode. Dakle, ta operacija trebala je biti provedena 3. prosinca 1990. godine. Vasiljević se ili pravi da ne zna, ili mu do danas nije jasno zašto je Kadijević to odgodio. Naime, 9. prosinca te iste 1990. godine bili su održani prvi demokratski izbori u Srbiji. Po nekim procjenama, a više po bojaznima jugoslavena tipa Kadijević, moglo se dogoditi da te izbore dobije tada neprikriveni i deklarirani četnik Vuk Drašković. Da se to dogodilo, Kadijević bi možda večć tad krenuo, a prema vani bi to iskomunicirao kao da se bori protiv “fašističkih elemenata i u Hrvatskoj i u Srbiji”. Međutim, Milošević je na tim izborima pregazio kokurenciju, pa je novi pokušaj puča predviđen onako kako bi se i dogodio da ga Tuđman činom nevjerojatne hrabrosti nije spriječio. Jer, nisu tada samo Šeks i Savka imali tu bojazan da će Tuđmana ubiti u Beogradu, cijela Hrvatska je djelila taj osjećaj, da će u najmanju ruku biti uhićen ako ne i ubijen.

Međutim, ono što je Manjkas preskočio je uloga hrvatskog člana predsjedništva SFRJ Stjepana Mesića u akciji “Štit”.
O tome je u intervjuu beogradskom tjedniku NIN 1995. godine sam Aleksandar Vasiljević rekao slijedeće:

“Sve što je Mesić govorio bilo je u sklopu nastojanja da napravi provokaciju i spreči donošenje bilo kakve razumne odluke. mesić je svakog prekidao, pa i Gračanina, narodnog heroja i starijeg čoveka, koji je mogo otac da mu bude.
Ni na koga se nije obazirao.

Kasnije smo ipak uspeli da uspostavimo odnos sa Mesićem, kojega smo čak jednim delom pridobili za ideju saradnje sa armijom.
Sa Mesićem sam kao glavni čovek KOS-a imao dvadesetak sastanaka na kojima smo razmenili informacijei podatke jer smo mislili da sprečimo sukobe i ekstremizam. Mnogo smo upravo od Mesića doznali o ustrojavanju paravojnih jedinica u Hrvatskoj, naoružavanju HDZ-ovaca. Mesić nam je poslužio kao HDZ-ovski insajder i informator. Mnogo su nam koristile tih dana informacije i podaci koje sam dobijao od Mesića. U jednom našem razgovoru Mesić je rekao kako bi tolerisao hapšenja svih funkcionara MUP-a i odbrane iz Hrvatske osim Špegelja i Boljkovca. Inzistirao je na njihovoj zaštiti. Složili smo se oko toga.
Razmena informacija i podataka sa Mesićemipak nam je bila mnogo važnija i nismo hteli da ugrozimo te kanale.
Mesić je u tajnosti dao zeleno svetlo za akciju “Štit” i hapšenja.
Kad je utvrđen tačan datum, požurili smo, svako na svoje mesto, da obavimo poslednje pripreme.
Poslednji dogovor svih učesnika u akciji bio je 30. novembra u Zagrebu.
na tom sastanku je svaki detalj, po ko zna koji put, ponovo proveren.
Svesni da je to bio početak kraja “slučaja Špegelj”, nismo želeli da nam neka mala neopreznost upropasti ogroman višenedeljni trud.
-Tada nastaje veliki obrat. Umesto da u 18 časova krenem u akciju, ja u isto vreme letim iz Zagreba specijalnim avionom za Beograd.
-Zašto za Beograd?

-Tako je naredio Veljko Kadijević, savezni sekretar za narodnu odbranu.
Pozvao me i rekao da hitno dođem na sastanak kolegijuma koji počinje u 18 časovau zgradi SSNO-a u Beogradu. Avion kojim ću poleteti za Beograd već me čekao na aerodromu “Pleso”.
-Šta se događa sa ekipom specijalaca?

Njima saopštavam da krenu na teren, ali da ništa ne preduzimaju, već da čekaju nova naređenja, u Beograd dolazim sa zebnjom da će početak akcije biti odložen.

Posle kraćeg referisanja, gde posebno ističem da je sve spremno za početak akcije, Kadijević odlučuje da se sačeka još nekoliko dana.
Kaže kako je neophodno da se zatraži suglasnost od predsedništva države.

Moja primedba da u tom kolektivnom predsedništvu sedi i jedan Stipe Mesić, i da Mesić ne sme javno da pristane na akciju ne menja tok stvari.”

I opet, pametnom dosta. Pametan se jedino ne može prestati čuditi zašto nema suđenja Stjepanu Mesiću za veleizdaju, jer taj je nije počinio samo jednom….

Predrag Nebihi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Tragedija i egzodus Vareških Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Kada je u lipnju 1993. godine Armija BiH izvela agresiju na hrvatsko područje u Kaknju, Kraljevoj Sutjesci i drugim mjestima općine Vareš već 10. lipnja 1993. dolazi prva skupina od 180 izbjeglica s tog područja, a nekoliko dana kasnije čitava rijeka izbjeglih Hrvata od oko 15 tisuća slegla se u Vareš i njegova hrvatska sela. Istoga dana u Vareš dolazi 860 prognanika iz Travnika, Ovčareva i Doca. Izbjeglice su smještene po školama, tvornicama, barakama, obiteljskim kućama i stanovima.

Mali Vareš nije mogao to izdržati. Bio je to veliki pritisak na njegove ograničene mogućnosti u prehrani i smještaju, a najviše zbog činjenice da su Varešani već tada gladovali. Izgladnijeli, bez prikladnog smještaja, u stalnoj prijetnji od novih muslimanskih napada i mučenja, izbjegli Hrvati u Vareš odlučuju se na svoj križni put, kako su sami rekli. Predvođeni svojim vođama 19.lipnja 1993.godine kreću automobilima, traktorima, zaprežnim vozilima i nejviše pješice preko srpskih teritorija prema svojoj “obećanoj“ zemlji. Nitko ih nije mogao uvjeriti da je to uzaludan potez i odvratiti ih od nauma.

Kada su stigli u srpsko selo Brgule, u vareškoj općini, odmah su srpske vojne vlasti razdvojile vojno sposobne muškarce od žena, staraca i djece. Kada su to doživjeli uvjerili su se da su pogriješili i vratili se u Vareš. Od tada u vareškoj općini živi oko 37 tisuća Hrvata u srpskom i muslimanskom okruženju. Mali broj se vraća na svoja ognjišta, ali tamo nailazi na progone, pljačku i ubojstva pa nove izbjeglice pristižu s kaknjskog i sutjeskog područja. Stalno u strahu od nasilja postrojbi Armije BiH, krajem kolovoza 1993.godine započinje evakuacija žena i djece. U dva konvoja preko srpskih teritorija krenulo se u Hercegovinu. Bilo je ukupno oko 3200 djece i žena. Smješteni su u Stocu, 1600 osoba, u Čapljini 235, u Trebižatu 247 itd…

…Opći napad postrojbi Armije BiH na varešku općinu počeo je 18. listopada 1993.godine i to iz pravca Breze, Visokog, Kaknja i Zenice. Pada važna kota Liješnica. Sutradan postrojbe 7. muslimanske brigade zauzimaju hrvatsko selo Kopljari, kojeg potpuno opljačkaju i potom spaljuju. Poginulo je više vojnika HVO-a, ali zapovjednik napadne postrojbe Armije BiH ne dopušta da se nbjihovi leševi izvuku i dostojno pokopaju. Jedan vod UNPROFOR-a je spriječen da uđe u Kopljare, izvjestili su vojni promatrači UN-a. Možemo reći da je zločin u Kopljarima bio Stupni Do prije Stupnog Dola.

Sada je otvoren put vojnim snagama Armije BiH prema Varešu i u Stupnom Dolu se koncetriraju postrojbe Armije BiH. Selo Stupni Do nalazi se na podnožju kote Bogoš, koja je bila u potpunosti utvrđena i dominirala je ulazom u sam grad. Valja napomenuti da su postrojbe Armije BiH krenule u opći i konačni napad na Vareš istog dana, 18.listopada 1993.godine, kada se 5 700 prognanika iz Vareša organizirano uputilo prema Hercegovini. U Stupnom Dolu postrojbe Armije BiH uzele su u zatočeništvo desetak mjesnih Srba i njih upotrebljavali kao živi štit u napadima na položaje HVOa. U Stupnom Dolu je bilo mnogo minobacača, topova i ostalog naoružanja Armije BiH.

I tada se dogodio ratni zločin u Stupnom Dolu, kojega su počinile postrojbe HVO-a, ali ne iz Vareša.
Hrvatska javnost je osudila zločin u Stupnom Dolu nad tamošnjim muslimanskim civilima. Taj zločin je počinjen 23. listopada 1993. godine…

Agresija postrojbi Armije BiH II tuzlanskog korpusa, III zeničkog i VI visočkog počela je, kako smo naveli 18.listopada 1993.godine, a nju Alija Izetbegović opravdava počinjenim zločinima u Stupnom Dolu, koji se dogodio pet dana kasnije. Po riječima Alije Izetbegovića napad Armije BiH na Vareš bio je “preventivna mjera da nam se ne bi ponovno dogodio Stupni Do, gdje je kao što znate, izvršen jedan podmukao napad na selo, izvršen genocid i mi nismo mogli dozvoliti da nam se to ponovi. Jer postojala je prijetnja da se to uradi sa selom Daštansko. Te prijetnje bile su vrlo realne. Nažalost ja tvrdim da će Armija tamo izvršiti svoj posao na jedan ispravan način, da će zaštititi svo stanovništvo bez razlike što treba da se uradi.“ To je bilo uvjerenje javnosti da je napad bio potreban, a koliko su Alijine riječi o zaštiti svih bile poštovane, govore slijedeći reci i činjenice:

U jutarnjim satima 30.listopada 1993.godine vrlo jake snage Armije BiH kreću na Vareš. U napadačkom pokretu su II tuzlanski korpus, III zenički korpus, i VI visočki korpus Armije BiH. Brigada HVO-a Bobovac u Varešu broji 1650 vojnika. Ona brani vareško područje od srpske i muslimanske vojske. Postrojbe Armije BiH su daleko brojnije i sa većim naoružanjem i pred njihovim naletom padaju položaji HVO-a. Hrvatska vareška sela teško stradavaju. Civili su u paničnom bijegu. Svi hrle u grad Vareš.

Taj dan pala je Duboštica, opljačkana je i popaljena…popaljena su vareška sela Pogar, Tribija, Vijaka, Ivančevo. Svijet prati tragediju vareških Hrvata, kolone izbjeglica, zapaljene zgrade, pljačkanje hrvatskih kuća i imovine. Sve to ne silazi s televizijskih ekrana, ali nitko ne pomaže, nitko ne prosvjeduje, nitko ne poziva Aliju Izetbegovića da zaustavi divljaštvo i krvoproliće nad civilima…

Varešu se užurbano približavaju postrojbe Armije BiH, osvetnički zadojene hrvatskim zločinom u Stupnom Dolu i željne pljačke kao plaće za ratovanje. U noći 3.studenog 1993.kolona vareških Hrvata kreće na svoj “križni put“ s kojega se još nisu svi vratili. Izbjeglička kolona ide iz Vareša preko srpskog teritorija i tu doživljava prva razočarenja. Srpski vojnici traže novac od hrvatskih izbjeglica i sve vrijedno što imaju. Prolaz kroz “srpski“ teritorij valja platiti.

U srpskim Brgulama muškarci moraju ostati na području vareške općine i držati položaje prema Armiji BiH. Izbjegli vareški Hrvati lutaju šumama, po bespućima, gladni i žedni, a noći su hladne. Grupa od 1500 izbjeglih Varešana nakon četri sata stiže u Sokolac. Oko 6000 ih je na Alijinom Koritu, ni na nebu ni na zemlji. Postupno i jedni i drugi su prevezeni u Kiseljak. U Kiseljaku, Kreševu i Gormiljaku smješteno je oko 7500 vareških Hrvata. S njima je i vareški župnik fra Mato Topić. U samom Varešu ostalo je tek oko 650 vareških Hrvata, a još oko 100 u vareškim selima. U ratnom sukobu poginulo je oko 100 vojnika HVO-a, stradalo je više civila. Počinjeni su ratni zločini i nad civilnim stanovništvom hrvatske nacionalnosti i nad zarobljenim vojnicima HVO-a, paljene su kuće i gospodarske zgrade. Padom Vareša došlo je do neviđene pljačke, koja se zorno vidjela na televizijskim ekranima. Sve hrvatske kuće i stanovi su danima pljačkani. Bilo je tragikomično vidjeti pripadnike UNPROFOR-a kako i sami sudjeluju u pljački. Pljačkaši su dolazili iz Breze, Visokog, Kaknja i čak Zenice.

U svega nekoliko dana etnički je od Hrvata očišćen grad Vareš i s njima sva hrvatska sela. Nitko nije digao glas protiv toga zločina.
(izvor: Ivica Mlinovčić, Zločin s pečatom, drugo i prošireno i popravljeno izdanje, vlastita naklada, Mostar 2001. Str 261.-263.)

Zanima me, je li se ikad bar jedan čovjek iz Hrvatske, osim mene, zapitao kako je bilo ovim ljudima iz Travnika i Kaknja? U lipnju 1993. napadnu ih mudžahedini i oni jedva izvuku glavu ispod mudžahedinskog noža i to tako da se predaju Srbima, koji ih preko srpskog sprovedu do Vareša. Onda krajem listopada padne i Vareš, i sva ta sila ljudi opet mora ponoviti postupak, predati se Srbima koji ih preko srpskog sprovode do Kiseljaka. A onda mudžosi iz svih snaga napadaju Kiseljak, i sad zamislite biti u koži nekog takvog koji se dva puta od mudžahedinskog noža spašavao bjegom prema Srbima kako proživljava i treći napad, koji ako mudžosima uspije opet će ih natjerati da spas traže u bijegu prema Srbima. I nakon svega toga najogavnija raca, mudžahedini optuže Hrvate da je upravo to dokaz njihove sprege sa Srbima “protiv bosne”.

A Mesić, Ivo Banac i slična skrama tvrde, a haški sud potvrđuje, kako su Hrvati sami sebe protjerali…

Predrag Nebihi / Kamenjar.com

enklava Vareš 1993

enklava Vareš 1993

Ovo je mapa enklave Vareša koju je 1993. sačinio britanski bataljun UNPROFOR-a. I na toj mapi se jasno vidi da je 3. korpus A BiH pod vodstvom ratnog zločinca Envera Hadžihasanovića prvo napao hrvatsko selo Kopijari (koje se negdje naziva još i Kopjari ili Kopljari). To je dakle napad sa zapada na jednu kompaktnu enklavu. HVO toj enklavi može prići jedino s juga, i to iz kiseljačke enklave preko podrućja pod kontrolom Srba, pa HVO to i čini i dva voda HVO-a “Apostoli” i “Maturice” vrše taj udar s juga kako bi neutralizirali prednost koju je ABiH ostvarila zauzimanjem Kopijara na zapadu. Navodno su u oba mjesta načinjeni zločini, a tadašnji šef PMEZ-a Martin Gerrod u izvješću je napisao da je zločin u Stupnom Dolu ipak teži od zločina u Kopijarima.

Međutim, i ovdje je činjenica da su muslimani napali prvi i počinili zločin, da je HVO odgovorio zakonitim napadom tijekom kojeg je moguće došlo do zločina, ali to nije trebao biti alibi muslimanima da uđu u Vareš, sve protjeraju nastave sa zločinima itd. I opet, za Stupni Do su odgovarali i Rajić i Petković i Praljak, a za Kopijare i Vareš nitko nije odgovarao.

I to su prave činjenice i još jedan u moru dokaza odnosa haškog suda, a pogotovo haškog tužiteljstva prema Hrvatima koje je bilo krajnje šovinističko i rasističko.  Naslijeđe tog suda je poruka da Hrvate možete ubijati i proganjati do mile volje, i da nećete za to odgovarati, a da muslimane ne smijete ni krivo pogledati, jer ćete biti kažnjeni na višedesetljetnu robiju.
Ovim muslimanima koji se drče uopće spominjati Vareš a to vam je kao da se Srbi usude spomenuti Škabrnju, trebalo bi reći da je dosta više njihovog drskog i bezočnog izvrtanja činjenica i da to što su socijalističko-komunjarsko-liberalne snage u Europi na njihovoj strani uopće ne ide u prilog njihovim bolesnim tezama…

Vareš – Zaboravljeni grad, zaboravljeni ljudi, zaboravljeni zločini

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari