Pratite nas

U potrazi za Istinom

ZLOČIN BEZ KAZNE- SRPSKI LOGORI NA TERITORIJU SRBIJE

Objavljeno

na

JESU LI ONI ZASLUŽILI DA SE DOMOVINSKI RAT NE SPOMINJE U NASTAVI POVIJESTI?

Nakon pada Vukovara u studenom 1991 godine,zarobljeni branitelji, ranjenici i pacijenti iz vukovarske bolnice i svo osoblje, žene i djeca odvedeni su u Srbiju u privremene logore. Kroz srbijanske logore prošlo je 30 tisuća hrvatskih branitelja i civila, a njih 300 ubijeno je ili je podleglo svakodnevnim batinanjima i zlostavljanjima. Kroz logore je prošlo i 3.500 žena i djece, dok je 219 zatočenika bilo mlađe od 18 godine života. Najmlađi zatočenik bio je dijete od 6 godina , a najstariji je imao 90 godina.

Za zvijerska mučenja, torture, ponižavanja i silovanja u logorima nikada nitko nije odgovarao, već suprotno, zatočenici su optuženi za oružanu pobunu protiv Jugoslavije, a Hrvatska je izašla iz Jugoslavije 26. lipnja 1991.godine, sa time da je odluka potvrđena nakon EU moratorija 8. listopada 1991. godine. Osuđeni su nepravomoćno od 9 do 13 godina za oružanu pobunu u bivšoj državi, jer 19, studenog 1991, kada su zarobljeni, Hrvatska više nije bila u sastavu SR Jugoslavije. Presuda za njih 123 izrečena je 17.travnja 1992.godine, a Hrvatska je priznata kao samostalna Republika Hrvatska 15.sijećnja 1992,godine. To je jedan od pravnih apsurda srpske i JNA agresije na Hrvatsku, da srpski JNA Vojni sud, sudi državljane druge države, za pobunu u njihovoj državi, koju su branili od njih, koji su bili agresori?

Na popisu zatočenih i nestalih osoba iz Domovinskgo rata nalazi još 1024 hrvatskih branitelja i civila.

Ustanovljen je Dan logoraša, 14. kolovoz kao sjećanje na najveću razmjenu zarobljenika u Nemetinu kraj Osijeka 14. kolovoza 1992.godine, kada je iz srpskih logora razmjenjeno 714 logoraša . I na sam dan razmjene u autobusima su ih zlostavljali fizićki i psihički, govoreći im da ih Hrvatska država ne želi.

Napominjem da službena Srbija do danas nije priznala postojanje logora!

Popis srpskih logora je podugačak, evo neki od njih: BEGEJCI, STAJIĆEVO, VIZ BEOGRAD, NOVI SAD, DALJ, DARDA, JAGODNJAK, SOMBOR, VELEPROMET, ŠID, SREMSKA MITROVICA, NEGOSLAVCI, BUČJE, OKUČANI, STARA GRADIŠKA, BANJA LUKA, NIŠ, GLINA, KNIN, MANJAČA, ZENICA, BILEĆA, MORINJ…..

http://hdlskl.hr/centar-za-istrazivanje-ratnih-zlocina

To svoje bolno iskustvo sa strašnim posljedicama po zdravlje, mnogi su bivši logoraši opisali u knjigama, koje su napisali da se ne zaboravi. I dobro da su napisali, jer je upravo ovih dana vidljivo da Domovinski rat nije uključen u nastavni program iz povijesti sa ciljem prekrajanja povijesne istine u svrhu neke nove ” pomirbe” na ” ovim prostorima” i negacije hrvatske državnosti od strane yugofilskih profesora povijesti, koji nažalost još uvijek truju hrvatsku mladež sa svojim yugo-tumačenjem povijesnih činjenica, a protiv RH, koji ni nakon 27 godina hrvatske samostalnosti, nisu prežalili bivšu Yugo tvorevinu.

https://www.braniteljski-portal.com/ekskluzivno-otkrivamo-sto-su-povjesnicari-s-filozofskog-fakulteta-u-zagrebu-radili-i-govorili-u-beogradu-na-konferenciji-ko-je-prvi-poceo-istoricari-protiv-revizionizma

Mnogi svoja svjedočanstva iznose javno, ne bi li probudili svijest u narodu i vladajućima koju je žrtvu podnio hrvatski narod za slobodnu, neovisnu Republiku Hrvatsku.

Emil Pernar iz Rijeke opisuje svoje stradavanje u logorima Stajićevo i Sremska Mitrovica i posljedica koje i danas osjeća; prisjeća se oba logora i trauma koje je tamo doživio. Još uvijek osjeća posljedice zlostavljanja. I fizičke, i psihičke.

http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Emil-Pernar-svjedok-vremena-Srpski-vojnici-pred-mojim-ocima-su-ubili-logorasa-iz-Vukovara?meta_refresh=true

“Danijel Rehak je na komemoraciji naveo da su hrvatski građani bili zatočeni u sedamdesetak logora u Srbiji i okupiranim dijelovima Hrvatske, a unatoč odmaku od 25 godina nisu uspjeli ostvariti niz svojih zahtjeva. Rehak nema informacija o zahtjevima logoraša za isplatu odštete, a niti podnesene kaznene prijave ne daju rezultate. Požalio se i na odnos Hrvatske prema logorašima i njihovim stradanjima.

 Hrvatske državne institucije nemaju interesa da nam pomognu, a mi to kao amateri ne možemo. Učinili smo što smo mogli i došli do zida. U isto vrijeme u Srbiji ne žele priznati da su odvodili hrvatske građane, zatvarali ih i batinali” izjavio je Danijel Rehak predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora.

Bivši logoraši ipak bi mogli dobiti odštetu od Srbije samo kada bi se hrvatske vladajuće strukture postavile u obranu hrvatskih, pa time i njihovih interesa, Za takve zahtjeve postoji čak i pravni okvir, a riječ je o Sporazumu o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne republike Jugoslavije, koji je potpisan 23. kolovoza 1996. Prema članku 7. tog sporazuma, dvije su se države obvezale u roku od 30 dana osnovati zajedničko povjerenstvo sa po tri predstavnika i sklopiti sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu! Budući da se rat nije vodio u Srbiji, očito je riječ o šteti koju je pretrpjela Hrvatska, a za koju iz Srbije nikad nikakve naknade nije bilo. Međutim nijedna hrvatska Vlada nije postavila pitanje realizacije tog Sporazuma, Nevjerojatno i nepojmljivo! Još su izbjeglim Srbima obnovljene kuće, koje sada propadaju ili zjape prazne, dok ih ne uspiju prodati.

Krajnje je vrijeme da Hrvatska postavi svoje zahtjeve, da se pregovara o odšteti za golema razaranja koja je Srbija sa JNA počinila u Hrvatskoj, ako ništa drugo onda da ne ispadne da je Hrvatska nešto dužna izbjeglim Srbima, a Srbija ništa nikome ne duguje. Ako ne bude tako, možda jedinu odštetu dobiju Hrvati koji su robijali u Srbiji, ako bude političke volje da se ikad pokrene kazneni postupak za logore u Srbiji! Srbija samo mora ispuniti što je potpisala ? No pored ovakve Vlade sa Miloradom Pupovcem, koji je održava na vlasti svojim rukama u Saboru, sigurno nikada!

Citirati ću odlomak iz knjige ŽEDNI KRVI, GLADNI IZDAJE, koju je napisao pukovnik Petar Janjić- Tromblon, da ilustriram torture i mučenja koje su logoraši prošli, pa procjenite sami.

SAMICA

Ostajem sam, zaključan u tom grobu samoće…..Pod hladan i mokar, u uglu kanta za nuždu i mokrenje. Koraci zvone stalno kroz hodnik. Vrata se negdje željezna otvaraju i ponovo lupa. Jauci. Glasovi, vika, jauci, psovke. Na kraju tišina. Slušam sve zaustavljenog daha, napet. Tišina.

Prolazi opet neko vrijeme, ali ne mogu odrediti koliko je stvarno prošlo, a još nitko ne dolazi. Počinjem se brinuti, misliti, pa što ih nema? Ovo je gore nego da tuku i galame. A onda stižu uz buku koraka i zveket ključa. Nagonski se povlačim bliže kraju, bliže zidu, nogom pokrivajući ranjenu nogu, a rukama rebra i donje organe. Stišćem se i napinjem. Ne nemaju mjesta svi tući me odjednom, nego jedan po jedan.To je dobro. Lakše se podnese i kontrolira bol. Vrata se otvaraju i ulaze trojica. Nastaje guranje i počinje cipela. Udara jedan, udara drugi, ali za trećeg nema mjesta. Svi psuju, i govore da će me živog oderati, kosti polomiti. Osjetim bol u plućima, nosu. Ruka utrnula. Naslonjeni na zid, onako glomazni iznad mene stoje i pokazuju da samo mene mrze. ( Petar Janjić-Tromblon tada je imao 39 kg.)

RAZMJENA

Nema tih riječi koje mogu opisati procese koji se događaju u ljudskom organizmu i umu kada je takvo golemo i važno događanje u tijeku. Mislio sam da ću poletjeti, da sam se ponovo rodio. Nisam znao što bih prije rekao. Da li bih vrištao ili bih plakao. Ushićenje i emocije su pristizale jedna drugu. Vidio sam slike Zagreba koji nas dočekuje kao pobjednike, heroje. Vidio sam sebe u rukama moje obitelji..Viknuo sam:” Ljudi, pa mi idemo doma, mi koji smo napravili državu idemo doma u svoju državu”. Vrištao sam. Nitko nije imao kontrole. Četnički čuvari i policajci više nisu bili važni. Batine nisu bile važne, ništa nas nije zanimalo osim autobusa koji će nas prevesti preko granice u sigurnost i ljubav. Mogao sam samo zamišljati lijepu i urednu, čistu bolničku sobu punu cvijeća. Sobu u kojoj će biti televizor i kupatilo. U kojoj će biti miri nitko me neće buditi uz viku i batine….Želio sam više od svega punu kadu vruće vode sa mnogo pjene kako bi skinuo svu prljavštinu nakupljenu godinu dana pod kožu i u tijelo. Želio sam oprati sve srpske mirise i tragove, koji su mi zagadili tijelo i dušu.

Počinju nas postrojavati po sobama u kolone, koje izlaze kroz trostruku zidnu ogradu, koja je obavijala zatvor. Igor Čakan i još trojica branitelja bili su pozvani da me nose i kada smo krenuli bili su svi natjerani u brzi trk do autobusa. Tada svi padaju, a “Plavi šest” počinje vikati i psovati:” Kako to nosite svoga, a kako bi tek nosili našega”. Napokon dolazimo do autobusa i pojedinačno ulazimou njih ispraćeni kišom udaraca. Smještaju me na pod autobusa i sjedaju na prva slobodna mjesta uz zapovjed” ruke na leđa, glavu dole”. U našem autobusu bila su četvorica policajaca koji su neprestano tukli koga god su stigli, a posebice one koji su pokušali malko proviriti kroz prozor i vidjeti što se zbiva s ostalim zatočenicima. Od smještanje u autobuse naša sreća i ushićenjepolako počinje padati jer ponovo kreće pakao i zlo. Ponavlja se sve ono što smo prolazili kroz sve te silne transporte cijelo ovo razdoblje. Svatko od nas je imao samo jednu misao u glavi:” Samo vi udarajte, nećete dugo. Izdržati ćemo mi i ovu, posljednju muku na svom križnom putu. Nije to ništa što već nismo vidjeli i osjetili” Ludilo mržnje i kolo zla ponovo poprima najveće razmjere. I sami četnici su uvidjeli da njihova duševna hrana i lijek odlaze zauvijek. Počinju surovo tući i gaziti nogama, udarati kundacima pušaka i pendrecima. Ponavljaju već tisuću puta izgovorene gadosti i psovke. Drugim riječima, ostavljaju posljednji pečat svoje kulture i civilizacije da ga ponesemo kao dugo sjećanje sa sobom u Domovinu.

Uspijevam vidjeti polja oko nas i dio nekakve šume. Srpski policajac u svakom prolazuod kraja do kraja autobusa namjerno gazi po mojoj ranjenoj nozi. Tiho zamolim najbližeg čovjeka da mi podvuče ranjenu nogu pod sjedište,, ali on uplašen ne odgovara. Tada Čakan uzima kraj deke i hitro je povuče ispod sjedišta. I sam se ppomjeram što više mogu u sigurnostruba sjedalice, zaklanjajući rukama izložena mjesta. U taj tren otvaraju se vrata autobusa i ulaze ruski članovi međunarodnih snaga UN-a….. Srpski policajci nisu izašli iz autobusa,nego su unatoč UN-ovcima ostali i nastavili pred njima premlaćivati ljude. Ruski vojnici nisu uopće reagirali na njihove poslove, nego su prihvatili ćuturice rakije i zajedno je ispijali smijući se. Neka, mislio sam, proći će i to.

Autobusi stižu do prvog sela koje sam prepoznao, Bijelog Brda. Nakon pozdrava u obliku batina policajci izlaze napolje, a ulaze djelatnici Međunarodnog Crvenog Križa, koji provjeravaju popise zatočenika i zapisuju zapažanja. Cijelim putem vožnje kroz Srbijui prolaskom kroz sva mjesta i sela, na ulice su izašli mnogobrojni srpski civili, koji su vrišteći tražili da nas se vrati u zatvore i logore. Tražili su da nas se poubija upotrebljavajući niz riječi na kojima bi im pozavidjeli i četnički policajci. U Bijelom Brdu je bilo najgore, jer smo tu morali stati. Civili su bili raspaljeni i razjareni i kao krdo bijesnih bikova navaljivali na autobuse pokušavajući ih prevrnuti. Viču i psuju da nas treba vratiti natrag u zatvore, da nas treba poubijati.

Napokon, Bogu hvala, krenula je razmjena na crti razdvajanja kod sela Nemetin pokraj Osijeka, tako da je autobus po autobus puzao prema konačnom spasu i sigurnosti. Kad je došao na red i moj autobus, svi su iz njega razmjenjeni, a mene su vratili s crte razmjene. Čekajući, razgovarao sam o cijeloj ludoriji s predstavnicima MCK i dobivam objašnjenje da je u pitanju srpski pilot za kojega me trebaju razmjeniti. Nakon sat vremena dovode pilota, a mene prenose preko linije razmjene do bolničkog mercedesa na kojem sam imao što i vidjeti: na registraciji je bila prekrasna šahovnica od koje nisam mogao oka odvojitu, tako da se ne sjećam niti situacije oko kola koja se tada odvijala. U kolima hitne, na sveopće iznenađenje ljudi oko mene, počeo sam vaditi sakrivene krunice s neugodnog mjesta tako da su se svi slatko smijali. Dovezli su me u Osječku bolnicu. Bio sam napokon Doma. U svojoj Hrvatskoj.

ZABRANJENI SNOVI

Kako da živim u mjestu

Gdje strancem bivam,

U zemlji svojoj

Gdje mi je zabranjeno

Da snivam?

Zašto me stežu ,

Otkivaju srce,

Ne daju umu slobode rad.

Zašto mi bude

Zaspalu avet,

Oluju bijesnu,

Tuču i grad?!

TROMBLON

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Tko to moje ime doziva – komu smeta Thompson?

Objavljeno

na

Objavio

Youtube/Isječak

Jeste li kad čuli za „ČETNOVIZIJU“?

Ako niste, kliknite na link: https://www.youtube.com/watch?v=P4YiFDESkCo  kako bi se upoznali s „umjetničkim stvaralaštvom“ srpskih „patriota“. Ako ste čuli a zaboravili, podsjetite se, ako Vas tema ne zanima, nemojte dalje čitati.

To pjevaju i slušaju oni koji pljuju na Thompsona i nas Hrvate nazivaju „zločincima“ i „genocidnom rasom“.

Pod uvjetom da imate dobar želudac, možete i nastaviti, pa poslušati, primjerice, pjesmu Miroslava Pažulja (Lepog Momčila) „Džamije lete“ (https://www.youtube.com/watch?v=AU-b6gIcXtI  ili također prilično popularan hit Mire Somborca  „Jadna Bosno suverena“  (https://www.youtube.com/watch?v=FdXFFp3m0Jo, potom možda od Baje Malog Knindže (Mirko Pajčin), „Ne volim te Alija“ (https://www.youtube.com/watch?v=lcPWwQ4p4JM ) i „Vrati se vojvodo na Dinaru ponovo“ (https://www.youtube.com/watch?v=iS-8YMZv3Kk ), pa, recimo pjesmu „Ćuti, ćuti ujko“, koju ovaj „krajiški umjetnik“ izvodi u duetu s četničkim vojvodom Borom Đorđeviće Čorbom (https://www.youtube.com/watch?v=XsyMzXdXcq4).

Ili onu koju u duetu pjevaju Bora Čorba i „Minđušari“ – „E, moj druže zagrebački“ (https://www.youtube.com/watch?v=Pw6O1805bU8) zapamćenu po „poetičnim stihovima“ o „Franji koji pravi sranje – nekad veće nekad manje“ i najavi dolaska četnika u Zagreb („…eto nas kod vas u pljački…“).

„Da se Dražin barjak vije, ne bi bilo šiptarije“, numera je koja je isto tako jako popularna kod naših istočnih  „komšija“ pogotovu u genocidnoj tvorevini „republici srpskoj“ ali i Srbiji (https://www.youtube.com/watch?v=iS-8YMZv3Kk).

Ima i „šaljivih“ pjesama, poput one „Da zna Bula kakva je slanina“ (https://www.youtube.com/watch?v=lLqwx0a-cAY), ali i žala za prošlim vremenima s početka 90-ih u „krajini“ i nedovršenom „poslu“ u Bosni – „Srebrenice ti si meni mila, što se nisi dvaput ponovila“ (https://www.youtube.com/watch?v=tegoZ8izPoI).

Ne zaboravljaju se ni muslimani Sandžaka kojima se šalje jasna poruka pjesmom:  „Oj  Pazaru novi Vukovaru, oj Sjenice druga Srebrenice“ (https://www.youtube.com/watch?v=RHShavLtZjY).

I da ne bi tko pomislio da je tu kraj, odmah ćemo ga razuvjeriti – jer tema još nije ni načeta.

Kod spomenutih „patriota“ (ekstremista iz nekadašnje „krajine“, današnje „republike srpske“ i Srbije – koji bez izuzetka slave zločin, pokolje i one koji su najodgovorniji za genocid 90-ih godina na prostoru SFRJ), jako su popularne i sve numere koje veličaju krvnike Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Ovom prigodom, evo samo nekoliko linkova, primjera radi (jer produkcija je tolika da sve ne bi stalo ni u enciklopedijsko izdanje a kamo li jedan ovakav tekst):

„Pjesma o Radovanu Karadžiću“ u izvođenju Miška Cvijetića

(https://www.youtube.com/watch?v=7Z0S8F2bt6c ),  potom, „Nova pjesma Radovanu Karadžiću“ (https://www.youtube.com/watch?v=v6peHHza4NQ pa ona koju su „Momci sa Sovića“ na albumu „Krajiška ljubav“ posvetili su svome idolu a zove se „Volimo te Radovane“ (https://www.youtube.com/watch?v=kJB75gLA-4Y).

Dakako, u slavu aveti s Durmitora ispjevane su nebrojene numere i napisani mnogi stihovi, ali je nemoguće sve to i spomenuti, kamo li analizirati.

Isti je slučaj i sa zločincem koji je prevodio pokolje diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

„Pjesma o Ratku Mladiću“ koju izvodi Bojan Milanović (https://www.youtube.com/watch?v=Z9ltLvQoRF4) , potom još jedna sličnog naziva –  „Pjesma Ratku Mladiću“ (https://www.youtube.com/watch?v=JQ9uBLtvUrQ) i na kraju hit Lepog Miće, „Svi su Srbi Ratkovi vojnici“ (https://www.youtube.com/watch?v=pZvQSBbttPI).

„Srpski talibani“ otpjevali su mu pjesmu „Generalu Republike Srpske“ (https://www.youtube.com/watch?v=H4-7-ddC0_I) , itd., itd.

Postoje i pjesme posvećene Šešelju, Arkanu i drugim zločincima, kao i onih o Draži, Kalabiću, Momčilu Đujiću i njihovim koljačima. Toliko da ih je nemoguće prebrojati.

Čovjek bi mogao provesti dane u preslušavanju ovih uradaka koji slave zločin, krv i nož, pa sam stoga ovdje izdvojio samo znakovite primjere.

Dakle, u ovoj vizuri srpske ekstremne „patriotske“ populacije stvari su posve jasne: ŠTO VEĆI ZLOČINAC – VEĆI HEROJ, ŠTO VEĆI I MASOVNIJI POKOLJI – TO VEĆA SLAVA.

Osim već spomenutih izvođača, slične uratke kojima se slave zločini i širi bolesna mržnja osmislili su i javno izvode: Neđo Kostić, Mile Delija, Neđo Mitrović, Borislav Zorić Ličanin, Gordan Krajišnik, Krajišnici Žare i Goci, Rodoljub Vulović Roki, Ljubiša Kalaš, Svetomir Ilić Siki, Radiša Urošević, Nikola Urošević Gedža i mnogi drugi.

Guslari su posebna priča. Zoran Plemić Pleki, Đorđije Koprivica i deseci „narodnih umjetnika“ sličnih njima nastavljaju staru mitomansku tradiciju izvrćući noviju povijest i prikazujući Srbe kao jedine žrtve, kako u Drugom svjetskom, tako i u ratovima 90-ih godina XX stoljeća.

Sve u svemu, ova vrsta „patriotske poezije“ uzela je poprilično maha i na cijeni je kod svih koji sanjaju „veliku srbiju“ i žale što nema novih pljački, klanja, silovanja, rušenja tuđih domova, progona i genocida – onoga što je neizbježna sastavnica i srž velikosrpske nacionalne ideje.

U isto se vrijeme ova naci-fašistička rulja nemilice baca blatom na Thompsona i želi po svaku cijenu uvući nas Hrvate u njihov bolesni svijet mržnje, iako im NEMA RAVNIH NA SVIJETU – kad je to u pitanju.

Od njih su gori samo naši domaći autošovinisti i bolesnici koji kleveću vlastiti narod i pljuju po svemu što diše hrvatski. Nikad niste čuli niti ćete čuti da su progovorili riječ o ovome o čemu pišem u tekstu, ali su zato spremni u svako doba skočiti poput lešinara na Thompsona i nas koji ga volimo, iako u njegovim pjesmama nema niti naznaka bilo kakve mržnje i isključivosti.

Naravno, mi jako dobro znamo da nisu u pitanju ni Thompson ni njegove pjesme – jer u njima nikad nije bilo ničega spornog. Taj ljudski šljam mrzi iz dna duše Hrvatsku i hrvatski narod, branitelje ne može vidjeti očima niti čuti za Domovinski rat i suverenu i slobodnu Hrvatsku. A naš Marko Perković Thomspon simbol je takve Hrvatske. To njima smeta. Samo to, ništa drugo.

I sad, nakon ovog veličanstvenog slavlja čiji smo svjedoci bili i na kojemu su milijuni Hrvata jasno iskazali svoj stav prema Domovini, naciji i svojim vrijednostima, oni gube živce i postaju još agresivniji.

Hrvatska je danas omiljena u svijetu i to je trn u oku jadnicima koji je mrze iz dna duše. Oni ne mogu nikako podnijeti da smo svi – od Hrvatske preko Herceg Bosne i dijaspore – čvrsto ujedinjeni oko temeljnih nacionalnih vrijednosti i da smo svima na kugli Zemaljskoj pokazali pravo lice. Klevetnicima koji nas Hrvate prikazuju kao „fašiste“ i „talibane“, ksenofobičnu rulju bez kulture i morala, dali smo najbolji mogući odgovor i potukli ih do nogu. Mi i naši Vatreni.

Ali, nemojmo se previše baviti njima.

Ostavimo ih nek se sami nose sa svojim traumama i frustracijama kako znaju, a mi nastavimo živjeti i dalje uzdignute glave, časno i ponosno. Čuvajmo svoje vrijednosti i svetinje, držimo se našeg morala, svjetonazora, obiteljskih vrijednosti, volimo svoju Domovinu, zalažimo se za istinu i pravdu i ne odbacujmo Boga.

Dok je tako, ničega se ne moramo bojati.

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

dr. Slaven Letica: Mesićev otac, Tovariš Josa, bio je ‘pas rata’

Objavljeno

na

Objavio

Arhivski istraživač i povijesni „revizionist“ (tu mu oznaku dodjeljujem kao veliki kompliment, jer se radi o reviziji političkim nasilništvom oktroirane komunističke „povijesti“!), slovenski Hrvat Roman Leljak pronašao u Vojnome arhivu Ministarstva odbrane Republike Srbije izuzetno vrijedan dokument koji je javnosti prikazao 29. lipnja 2018 u televizijskoj emisije „Bujica“ autora i voditelja Velimira Bujanca.

Dokument je napisan na „Položaju“ (može se pretpostaviti da se radi o nekom šumskom „položaju“ na Papuku gdje se nalazilo mnoštvo baraka u koje su se sklanjali ljudi progonjeni ratom) 23. studenoga 1944. godine.

Taj dokument (objavljujemo ga uz ovaj zapis) ima dva potpisnika, od kojih je jedan predsjednik Narodno oslobodilačkog odbora Našica Josip Mesić, otac bivšega, a možda i budućega (javnosti je dao do znanja da „razmišlja“ o još jednoj predsjedničkoj kandidaturi, iako mu to Ustav RH ne omogućuje), predsjednika Republike i jednoga od krunskih svjedoka tužilaštva Haškoga suda Stjepana Stipe Mesića.

Da bi se pronađeni dokument mogao sociologijsko-psihologijski analizirati kao paradigmatski za ponašanje ondašnjih političkih (!) vođa komunističkog partizanskog rata, potrebno je kazati da je nastao u vrijeme (u studeno 1944.) takozvane „Bitke za Našice“ u kojoj je, prema zapisima Jovana Kokota („Drugi napad na Našice“) sudjelovalo oko 18.000 ljudi: 9.000 na komunističko-partizanskoj i 9.000 na njemačko-endehazijskoj strani. U „Drugom napadu na Našice“ Jovan Kokot navodi kako je u sedmodnevnim borbama poginulo 900 i ranjeno 600 „neprijateljskih vojnika“ te da su gubitci NOVJ-a bili 156 poginulih i 812 ranjenih boraca. Spominje da je „na ulicama Našica ostalo 300 njemačkih leševa“.

„Njemački leševi“ mogli bi biti povezani s dokumentom koji je u Beogradu pronašao Roman Leljak.

Naime, u dokumentu se spominje kako su predsjednik N.O.O. Našice Josip Mesić i njegov tajnik „primili u pohranu nešto zlatnine“. Zatim se precizira: „Među tom zlatninom bilo je šest zlatnih zuba i 1 zlatni sat (navodno zlato) sa lančićem neispravan, ali je za popraviti.“

Predsjednik N.O.O. Našice Josip Mesić, otac Stjepana Stipe Mesića čiji je partijsko-komunistički i partizanski nadimak bio „Tovariš“, traži od Oblasnog N.O.O. za Slavoniju da odobri odluku njegova Okružnog N.O.O. Našice da se „zaprimljenih“ šest zlatnih zuba dodijeli njegovom „podpredsjedniku Bori“ koji „pati usled kvarnih zuba“ te da se „zaprimljeni“ zlatni sat s lančićem dade tajniku N.O.O. koji je supotpisnik pronađenog dokumenta.

Za ispravno sociologijsko-povjesničarsko čitanje „Zlatnog dokumenta“ (nazovimo ga tako) potrebno je reći nekoliko riječi i o političkoj povijesti obitelji bivšega predsjednika Republike Stjepana Stipe Mesića.

U tom pogledu najbolje se osloniti na osobna svjedočenja Mesića koja je Ivica Đikić objavio u knjizi „Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat“ (VBZ, Zagreb, 2004.).

U knjizi Mesić pripovijeda: „Ideje komunizma i socijalizma u kuću Mesićevih donio je Ivan Mesić, Stipin djed po očevoj strani, koji je tijekom Prvog svjetskog rata kao austrougarski vojnik dospio u zarobljeništvo u Rusiji: zarobila ga je ruska carska vojska, a onda su se pojavili boljševici koji su sve zarobljenike pustili kućama. ‘Djed je tada prigrlio ideje o bratstvu među ljudima, ravnopravnosti, pravdi.“

Boljševički „komunizam i socijalizam“ od vlastitoga oca koji se vratio iz Sovjetskog Saveza, gorljivo je prihvatio Stipin stric „Ivica Mesić zvani Tovariš“ koji je radio kao brijač u Zagrebu, ali je, kao član Komunističke partije Jugoslavije (od 1937.) svakoga vikenda dolazio u Orahovicu kako bi propagirao revolucionarne komunističke, zapravo staljinističke ideje. „Virus“ boljševizma i staljinizma zarazio je i potpisnika „Zlatnog dokumenta“ Josipa Mesića koji je također za konspirativno komunističko, kasnije partizansko, ime izabrao rusizam „Tovariš“.

Kad „Zlatni dokument“ smjestimo u skicirani obiteljsko-povijesni i komunističko-partizanski kontekst, u njemu možemo iščitati ove povijesne poruke:

Prvo: Iako, gotovo sigurno, nikad ne će biti moguće doznati čijih je onih šest zlatnih zuba koje je „Tovariš“ zaprimio, dokument pokazuje da su komunisti-partizani vadili zlatne zube poginulih ili umrlih osoba i na taj način, kao uvjereni ateisti (o tome Stipe Mesić također pripovijeda u knjizi) bezbožno, lešinarski, skrnavili mir pokojnika.

Drugo: „Zaprimljeni“ morbidni, nekrofilski, ratni plijen nije se koristio, primjerice, kao izvor sredstava za naoružavanje partizanskih boraca ili za njihovi zdravstvenu skrb, već je stavljan na raspolaganje privilegiranim „drugovima“. Bizarni primjer šest zlatnih zuba i jednoga zlatnog sata još su jedno svjedočanstvo o banalnosti zla.

Treće: „Zlatni dokument“ pokazuje kako je komunističko-partizanski mit o tome da su psi rata, pljačkaši zlata i zlatnih zuba bili isključivo „drugi“, tj. „narodni neprijatelji“, najčešće ustaše, suprotan samoj srži rata kao univerzalnoga zla.

dr. Slaven Letica
Hrvatski tjednik

Roman Leljak otkrio dokument: ‘Mesićev otac dilao zlatne zube’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari