Pratite nas

Kronika

Zločin Konjičkog puka ‘Car Dušan Silni’ nad hrvatskim golorukim seljacima 10.4.1941. godine

Objavljeno

na

Foto: Jadranka Lučić

U bilogorskom selu Donji Mosti na istoku Varaždinske biskupije, u subotu 7. travnja 2018 godine,  prigodnim je programom obilježen spomen: na prvi ratni zločin koji se dogodio u selu Donji Mosti 10.4.1941 godine, a žrtve su bile 11 hrvatskih seljaka i na 71 prešućivanu žrtvu iz II Svjetskog rata i poraća iz sela Donji, Srednji i Gornji Mosti.

Ovo obilježavanje organizirala je Bjelovarsko bilogorska županija – Odbor za obilježavanje spomena prešućivanim hrvatskim žrtvama II svjetskog rada i poraća s područja Bjelovarsko-bilogorske županije i općina Kapela, a prisustvovali su brojni uzvanici među kojima su župan Damir Bajs, ministar branitelja Tomo Medved, predsjednici općina Donji Mosti i Kapela, izaslanici Predsjednika vlade i Sabora kao i brojni drugi sudionici.

Nakon prigodne ceremonije i govora kod spomenika na mjesnom groblju te polaganja vijenaca i paljenja svijeća, bjelovarsko-križevački  biskup Vjekoslav Huzjak održao je misu u prepunoj mjesnoj župnoj crkvi sv. Benedikta a potom je održan domjenak u Vatrogasnom domu.

Obilježavanje na mjesnom groblju te misu u crkvi sv. Benedikta, uveličao je vokalni sastav Sveti Matej Policijske uprave Bjelovarsko.-bilogorske.

Navodimo isječak iz govora predsjednice Matice Hrvatske iz Bjelovara Anite Blažeković:

„Travanjski rat, Bjelovarski ustanak i ovaj 1. masovni zločin u D. Mostima i danas su u neku ruku tabu teme. D. Mosti jasno i nedvosmisleno pokazuju i dokazuju da je ovdje započela brutalnost 2. svj. rata kada su pripadnici vojske Kraljevine Jugoslavije 10.4.1941. u prijepodnevnim satima pobili 11 ljudi, 12. žrtva ubijena je u Zrinskoj, općina Veliki Grđevac.  Za vrijeme 2. svjetskog rata i poraća iz sva tri sela Mosti smrtno je stradala 71 prešućivana žrtva, a među njima i svećenik Viktor Müller kojega su partizani u ožujku 1945. odveli i ubili na nepoznatom mjestu.  I mi evo iz godine u godinu ovdje se okupljamo i manje-više ponavljamo slične riječi, ali prodor ove istine u širu javnost izostaje i za to uzroke ne treba samo tražiti u ideološkim stavovima, obiteljskom odgoju,  yugopatiji, nego i činjenici da nama na svim razinama nedostaju pošteni,  odgovorni  i  vrijedni  ljudi koji neće stavljati svoj interes u 1. plan i isključivo se držati toga, koji se neće ustezati u podmetanju svojih leđa pri razrješavanju brojnih problema koji muče Hrvatsku.

Ima još jedna simpatična strana ovih komemoracija. Ima nas s raznih strana. Bilo bi nas puno manje da se nisu angažirali dragi prijatelji (g. Knezičić, g. Beljo, g. Borovčak, g. Panić i ostali, gospođa Ana Toth Drvota koja je u 9. desetljeću svog života i neumorno šalje poruke, obavijesti). Zahvaljujemo svima Vama koji ste danas došli na komemoraciju, i po takvom se djelovanju baš vidi koliko je bitno biti zajedno, ići zajedno u istom smjeru i biti strpljivi jer strpljivost sve postiže.

Mučenicima koje su 10. travnja 1941. pobili pripadnici Puka Car Dušan Silni, kao i ostalim prešućivanim žrtvama II. svjetskog rata i poraća iz sva tri sela Mosti, neka je laka hrvatska zemlja!“

Što se dogodilo 10.4.1941 godine?

U svom pohodu na Bjelovar, u kojem je ustankom 8 travnja 1941 godine, srušena jugoslavenska i uspostavljena hrvatska vlast i proglašena Hrvatska država, II Konjički puk „Car Dušan Silni“ iz Virovitice, došavši u selo Donji Mosti na Veliki četvrtak 10 travnja 1941 godine oko 11.30 sati (ubivši dan prije u selu Petrancu 5 hrvatskih seljaka), pogubio je 11 bespomoćnih hrvatskih seljaka, čiji posmrtni ostaci počivaju na groblju u Donjim Mostima. To je prvi ratni zločin počinjen petog dana  rata i početak je krvavog ratnog kola na ovim prostorima kada su od 8-25 travnja 1941 godine četnici i velikosrbi u Bjelovaru i okolici ubili ukupno 33 Hrvata.

Osim njih, nakon 10. travnja 1941. u tijeku II. svjetskog rata i poraća teško su stradala sela Donji, Srednji i Gornji Mosti. Poginuo je i ubijen 71 mještanin, a među njima u ožujku 1945. i župnik Viktor Miler.

Ovo su podloge za istinitu noviju hrvatsku povijest prošlog stoljeća, o čemu se javno do 1990 nije smjelo govoriti, a koje pokazuju posebnu ulogu Bjelovara i bjelovarskog kraja u toj povijesti.

Detaljnije o zločinu:

Bio je Veliki četvrtak 10. travnja 1941., kada su oko podne ispred župne crkve Benedikta započeli krvavi uskrsni dani. Bespomoćni hrvatski seljaci nagovarali su srpsku vojsku da se ostave oružja i da mirno pođu svojim kućama u Srbiju. Najednom je zapucalo, a ispred crkve ostao je mrtav seljak Josip Kovačić. Jedan od srpskih zapovjednika naredio je da se krene u potjeru za seljacima koji su se razbježali, te da ih se pohvata i ubije. Pronalazili su ih po tragovima u snijegu, koji je tog proljeća bio obilan. Tako su u blizini crkve došli u kuću Stjepana Ružmana, gdje su pronašli skrivene Boltu Pavlovića i Ludviga Rupića. Pavlovića su odmah ubili. Rupića, koji je pri pokušaju bijega slomio nogu, ubili su poslije sa Stjepanom Hercegom, kojeg su našli u susjednoj štali. Potom su vlasnika kuće Stjepana Ružmana pretukli, tako da je nakon nekog vremena umro. Josip Bugarin, Bolto Seđak i Stjepan Šifkorin nisu bježali i nisu se skrivali, ali su ipak ubijeni na seoskom putu. Nekim čudom Ivan Rupić iz Srednjih Mosti, tada star 28 godina, preživio je teško ranjavanje. Pobješnje li Srbi istjeruju iz kuće Valenta Rupića i njegova 17-godišnjeg sina Franju Rupića, zeta Davorina Martina Blažekovića i njihova kuma Andriju Peveca. Tjeraju ih pješice cestom po snijegu u smjeru Kapele. Andriju Peveca izuli su i bosonogog vezali konju za rep. Padao je pod konje, dok nije klonuo i tada su ga ubili. Valent Rupić, Blaž Pintarić i još neki seljani morali su ići na čelu kolone kao taoci. Ivan Blažeković napustivši vojsku vraćao se iz Velikoga Grđevca u Moste, dok ga u selu Zrinska nisu susreli srpski konjanici i zaklali ga. Pred grobljem u selu Kapela ubili su 17-godišnjeg Franju Rupića i Davorina Martina Blažekovića. Istoga dana Srbi su kraj Kapele naišli na Josipa Rožmarića iz Koprivnice, te su i njega ubili. Nakon toga krvavog pokolja nad hrvatskim seljacima, zločinački 2. konjički puk Car Dušan Silni uputio se prema Bjelovaru. Nijemci su toga dana tenkovima već došli do Bjelovara, te su naišli na Srbe i prisilili ih na predaju. Bio je zarobljen i konjički major Nikola Hrgović iz Bjelovara, Srbin, za koje se pretpostavljalo da je naredio umorstva hrvatskih seljaka u selu Donji Mosti. Dospio je pred hrvatski sud u Bjelovaru. Nakon neuspjelog dokaznog postupka, u srpnju 1941. godine pušten je u Srbiju, gdje je nakon rata umro u Beogradu. Taj je podatak znakovit jer pokazuje djelovanje hrvatske sudske vlasti u novoj hrvatskoj državi, koja je poslije proglašena zločinačkom. Krivica se nije dokazala, zbog nedostatka svjedoka, pa je hrvatski sud u Bjelovaru oslobodio ozloglašenoga srpskog majora, čiji je 2. konjički puk Car Dušan Silni poubijao najmanje 11 nedužnih civila. Sud nije primijenio načelo zapovjedne odgovornosti, već je postupio po dokaznom postupku. Gradsko redarstvo u Bjelovaru 30. travnja 1941. izvijestilo je Ministarstvo vanjskih poslova NDH posebnim Iskazom o ubojstvima srbočetnika nad Hrvatima od 6. do 30. travnja 1941. na području grada Bjelovara i Kotarskog poglavarstva u Bjelovaru. Tih su dana poginula ukupno 33 Hrvata i to su bili prvi ratni zločini nad hrvatskim civilima početkom rata 1941. Srpski pokolj u Mostima, umjesto zastrašivanja hrvatskih seljaka, postigao je suprotan učinak. Većina je seljaka krenula u hrvatsku vojsku braniti Hrvatsku državu. U tijeku Drugog svjetskog rata i poraća, sela Gornji, Srednji i Donji Mosti teško su stradala. Poubijana su i poginula još 63 mještana, uz spomenutih 11 prvomučenika iz triju sela Mosti, ukupno 75 mještana. Na kraju je u ožujku 1945. ubijen i župnik Viktor Müler.

Vlatka Sakar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Modriću uvjetna kazna od osam mjeseci zatvora zbog ‘utaje poreza’

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

Luka Modrić, prihvatio je u dogovoru s španjolskim Državnim odvjetništom osam mjeseci zatvora, pišu španjolski mediji.

Naime, kapetan hrvatske nogometne reprezentacije prihvatio je kaznu zatvora za dva djela porezne prevare, kojima je španjolski državni proračun oštetio za 870.728 eura.

Modrić je prihode od sponzora dobivao na račun tvrtke koju je osnovao u Luksemburgu, a španjolsko državno odvjetništvo je ustvrdilo da je riječ o fiktivnoj kompaniji bez opreme i zaposlenika koja se ne bavi upravljanjem imidža nogometaša već je osnovana samo s ciljem da porez ne bude plaćen u Španjolskoj.

Iako je kazna formalno bezuvjetna, Modrić neće ići u zatvor jer prema španjolskom zakonu kazne manje od dvije godine koje su dosuđene za prvi prekršaj mogu biti odslužene uvjetno.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Kako su nas ubijali – 73. obljetnica pogubljenja visokih Hrvatskih časnika

Objavljeno

na

Objavio

73.obljetnica

1945.      –  2018.

B O L N O   S J E Ć A N J E

Sveta misa zadušnica

u Bazilici Srca Isusova,

Palmotićeva 31  u Zagrebu

služit će se

u PONEDJELJAK, 24. rujna 2018. u 19.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.

Ostali su osuđeni na tešku robiju,

Gdje je većina umrla ili ubijena.

Ti časni mučenici su:

Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Sacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić.

Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu!

Poštovatelji

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji

73. obljetnica pogubljenja

visokih Hrvatskih časnika

73 godina je prošlo otkako je 35 hrvatskih mučenika iz zagrebačkog zatvora Nova Ves, uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeno vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno tzv. suđenje…

…i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno  24. rujna 1945. Za tjelesne ostatke im se ne zna do dana današnjeg. Ostali su osuđeni na tešku robiju, gdje ih je većina umrla ili ubijena.

Ti časnici mučenici su: Artur Gustović, Đuro Grujić, Tomislav Sertić, Ivan Markulj, Ivan Tomašević, Slavko Skoliber, Zvonimir Stimaković, Mirko Gregorić, Bogdan Majetić, Franjo Dolacki, Muhamed Kromić, Antun Nardelli, Julio Fritz, Josip Šolc, Vladimir Metikoš, Rudolf Lukanec, Miroslav Sacher, Ivan Severović, Romuald Manola, Ivan Kurelac, Dragutin Mesić, Rudolf Setz, Mićo Mičić, Zvonimir Jakšić, Vladimir Majer, Petar Sabljak, Anđelko Grabić, Ivan Pojić, Nikola Mikec, Zlatko Šintić, Franjo Džal, Antun Schuh, Hinko Hubl, Julio Niderlender, Dragutin Čanić.

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude.

Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani.

Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?

Intervju vodio: Vinko Ostojić sa anonimnim sudionikom događaja

U svrhu ovog događaja služiti će se Sv. Misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu, Palmotićeva 31, dana 24. rujna 2018. godine u 19.00 sati.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari