Pratite nas

Analiza

Zločin prema hrvatskoj dijaspori

Objavljeno

na

Hrvatski se narod ubraja među najraseljenije narode svijeta, ali je Hrvatska na kraju 2018. i dalje nedovršena i apsurdna država.

Mnogo je uzroka zbog kojih je Hrvatska na kraju 2018. godine nedovršena država, a nema nikakve sumnje kako je odnos prema izvandomovinstvu na vrhu liste tih uzroka.

Hrvatski narod, opće je poznata činjenica, zasigurno se ubraja među najraseljenije narode svijeta. Ne postoje pouzdani podatci o broju Hrvata izvan hrvatskoga etnografskog prostora (Republika Hrvatska, Bosna i Hercegovina, istočni Srijem, sjeverna Bačka, Boka kotorska), no prema nekim podatcima izvandomovinska Hrvatska broji možda i više ljudi nego domovinska. Razlozi hrvatskoga rasuća tijekom stoljeća bili su različiti. Tijekom 15. i 16. st. to su bila osmanlijskaosvajanja tijekom kojih Hrvatsku napušta trećina njezinih stanovnika, a kad se tomu dodaju odvođenja u ropstvo, dolazimo do toga da je Hrvatska u tom razdoblju demografski prepolovljena. Sljedeći veliki val iseljavanja Hrvatsku je pogodio krajem 19. st. (tada živući legendarni Matoš: Jer rodna zemlja sinu je tuđina/A Hrvatska je strancu domovina!) kad se u prekomorske zemlje trbuhom za kruhom iseljava oko pola milijuna Hrvata. Iseljavanja se nastavljaju i tijekom 20. st., što iz političkih, što iz ekonomskih razloga (teror prve Jugoslavije, Bleiburg, tzv. privremeni rad u inozemstvu od šezdesetih godina).

Tijekom komunističke Jugoslavije čitavu se emigraciju i iseljeništvo prozivalo i paušalno klevetalo kao ‘ustaško-terorističku emigraciju’. Mišljenje komunističkih vlasti o emigraciji najizravnije je izrekaoi najpreciznije formulirao istaknuti komunistički dužnosnik Vladimir Bakarić. On je na 10. sjednici CK SKH, održanoj od 15. do 17. siječnja 1970. u Zagrebu, govoreći o emigraciji rekao: ‘Hrvatsku još nešto karakterizira. Ona ima najveću i najgoru emigraciju. Najveću po broju, pa kad izuzmemo staru emigraciju, imade najveću političku emigraciju iz vremena ovoga rata. I najgoru po tome što nitko nije tako surov, tako neprijateljski raspoložen od svih drugih emigracija kao naša emigracija prema Jugoslaviji’.

Dominantno protujugoslavenska orijentacija, protivljenje Jugoslaviji kao negaciji hrvatskih interesa, učinilo je hrvatsku emigraciju, uz Katoličku crkvu, jednim od najvećih neprijatelja komunističke Jugoslavije.

Emigraciji je bila namijenjena uloga ‘bankomata’

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u svom je programu za stvaranje samostalne i neovisne Republike Hrvatske kao jedan od ključnih ciljeva u gotovo svakom svojemu govoru isticao jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske. Na tom je programu i stvorena Republika Hrvatska. I premda je emigracija odigrala jednu od ključnih uloga u hrvatskom osamostaljenju, na političkom, diplomatskom, lobističkom, informativno-propagandnom i financijskom planunjezina se uloga u hrvatskom političkom životu i tijekom Domovinskoga rata nastojala što je moguće više suzbiti i ograničiti.

Emigraciji je bila namijenjena uloga ‘bankomata’ (sjetimo se samo Mesića i legendarnogamuvinga s čekovima), ali joj politika nije dopuštala da proporcionalno financijskom sudjelovanju participira i u političkom životu zemlje. Tuđman je imao najbolje namjere da izvandomovinstvo aktivno uključi u politički život države, no snaga kadrova naslijeđenih iz Jugoslavije, kadrova odgojenih na narativu o ‘najgoroj emigraciji’, bila je oko Tuđmana jednostavno prejaka. Dio povratnika uključio se u politiku i diplomaciju, no danas, 27 godina nakon hrvatskoga osamostaljenja, i politika i diplomacija vjerno su zrcalo hrvatske države: premrežene ex-komunističkim i ex-udbaškim kadrovima, s utjecajem povratnika svedenim na minimum.

Nakon trećejanuarskogthermidora, odnos prema izvandomovinskoj Hrvatskoj ponovno se vraća gotovo na predratne pozicije. Ukida se Ministarstvo povratka i useljeništva, a o Hrvatima izvan Hrvatske u političkim i medijskim krugovima od tada se ponovno govori (ako se uopće išta govori) na diletantski, stereotipni i nekulturan, upravo bakarićevski način. ‘Odakle dijaspori pravo da nam biraju zastupnike ako ne plaćaju porez u Hrvatskoj’. Ova i slične budalaštine godinama su se ponavljale, a i danas se ponavljaju od strane naprednih lijevih i pseudoliberalnih političkih i medijskih udarnika, a sve s ciljem medijsko-političke topničke pripreme za potpuno ukidanje prava glasa iseljenika. Naravno, pritom naprednjake ne zanima kakva rješenja imaju neke druge države s jakom iseljeničkom zajednicom. Činjenica da izvandomovinski Talijani, Portugalci ili čak Francuzi također biraju svoje zastupnike u tamošnje parlamente, ne zanima mnogo pristaše velikih EU-nijskih ideja.

Naprednjaci, duhovna i politička djeca slavnoga predšasnika Vladimira Bakarića, najgoroj bi emigraciji najradije potpuno ukinuli pravo glasa, baš što se u doba feudalizma pravo glasa uvjetovalo plaćanjem poreza. Pritom se mahom radi o ljudima koji će Sjedinjene Američke Države, uz ostale države, isticati kao uzor demokratskoga svijeta. Naravno, pritom naprednjaci ne će znati ili će prešutjeti da u 24. Amandmanu na Ustav SAD- aiz 1964. vrlo jasno stoji sljedeće: ‘Odjeljak 1. Glasačko pravo građanina SAD-a da glasuje na izborima bilo za predsjednika ili potpredsjednika, za senatora ili kongresnika, ne će biti zanijekano ili uskraćeno od strane Sjedinjenih Država, niti bilo koje (savezne) države, zbog razloga neplaćanja bilo kojega poreza.’

Uvjetovanje prava glasa plaćanjem poreza pripada nekim drugim vremenima i u potpunoj je suprotnosti s duhom hrvatskoga Ustava. A kad već govorimo o porezima, tj. o novcu, onda se rijetko ističe činjenica da bi bez doznaka iseljenika Hrvatska već odavno bankrotirala. Prema podatcima HNB-a iseljenici su prošle godine uplatili rekordnih 15,75 milijarda kuna, 2,1 milijardu eura. Usporedbe radi, strani su investitori u 2016. u RH donijeli 158 milijuna eura. Posljednjih desetak godina prema podatcima Svjetske banke doznake iz inozemstva daleko nadmašuju izravna strana ulaganja u Hrvatsku. Iznos ovih sredstava u 2016. godini činio je 4,47 BDP-a. Ako se tomu dodaju prihodi od turizma (hrvatski BDP enormno i nenormalno ovisi o turizmu), u kojemu značajno sudjeluje i izvandomovinska Hrvatska, lako je zaključiti u kakvoj bi se situaciji Hrvatska našla bez omražene emigracije.

Sve navedeno nije spriječilo bakarićofilne političke nomenklature da od 2000. broj od 12 zastupnika –koliko se do 2000. biralo u dijaspori i BiH za Hrvatski sabor – do 2010. (Kosoričina vlada) bude smanjen na tri zastupnika. Usporedbe radi, isti broj zastupnika fiksno je zajamčen srpskoj nacionalnoj manjini, što samo po sebi ne bi bio toliki problem (iako tako dolazimo do zastupnika koji dobivaju nekoliko stotina glasova, a kasnije odlučuju o opstanku vlade) kad se pritom dobrim dijelom ne bi radilo o članovima stranke čiji su istaknuti dužnosnici aktivno sudjelovali u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. Ne jednom vidjeli smo primjere da se na izborima plaćaju autobusi izbjeglim krajiškim traktoristima kako bi mogli glasovati u Hrvatskoj. To ne smeta dežurnim dušobrižnicima koji s druge strane žustro prosvjeduju protiv glasovanja iseljenika koji ne žive u Hrvatskoj i ‘tamo ne plaćaju porez’. Posebna je to vrsta psihopatologije kad samomrzeći Hrvati preziru svoje sunarodnjake koji su aktivno pomagali Hrvatskoj u vrijeme rata, a nemaju baš nešto za reći kad se izbjegli (potencijalni) zločinci dovode kako bi utjecali na rezultate izbora u Hrvatskoj.

Strah homo balcanicusa od povratka iseljenika

Financijska, lobistička i ina pomoć hrvatskog izvandomovinstva devedesetih bila je nesebična i velika, no iseljenički predstavnici u startu su (lako je biti general poslije bitke, premda je i to za Hrvatsku upitno) učinili krivi korak što tu pomoć nisu uvjetovali proporcionalnim sudjelovanjem u vlasti i lustracijom jugoslavensko-komunističkih kadrova. Ovako je izvandomovinstvo s vremenom gotovo potpuno istisnuto iz hrvatskoga političkog života, a od strane starih-novih struktura koje se boje da bi značajniji povratak iseljenika mogao dovesti do tektonskih promjena na političkoj sceni. Naime, ne radi se tu samo o demografskom bazenu (a time i o biračkom), nego i mnogim bogatim iseljenicima čija bi ulaganja u Hrvatsku u perspektivi mogla oslabjeti ekonomske monopole bivših struktura, a promjene na ekonomskoj razini, naravno, reflektirale bi se i na političke procese. Hrvatsko izvandomovinstvo za Hrvatsku ima velike demografske, ekonomske, ali o diplomatsko-lobističke potencijale koji postaju posebno bitni u današnjemu visokoglobaliziranom svijetu.

Domaći politički primitivci, mediokritetska trčkarala, homo balcanicusi, boje se ljudi odraslih i odgojenih u demokratskom svijetu koji bi svojim znanjima (veliki broj doktora znanosti, inženjera i managera), iskustvom i kapitalom mogli Hrvatsku s vremenom pretvoriti u prosperitetnu državu. Koga, međutim, briga za državu i društvenu zajednicu, kad bi u tom slučaju njihove pozicije i sinekure mogle doći u pitanje ili bi se moglo postaviti pitanje kako mnogi u političkim i upravnim strukturama zarađuju svoju plaću. Svaki primitivac i inferiorni mediokritet boji se konkurencije, a posebno mrzi one bolje i uspješnije od sebe. I zato su jugoidni političari napravili sve da migraciju isključe iz donošenja važnih odluka, prema onoj Boljkovčevoj iz ranih devedesetih: ‘Političkoj emigraciji čast, ali ne i vlast’.

Već je rečeno da je Tuđman imao najbolje namjere uključivanja dijaspore u politički život Hrvatske, no homo jugoslavensis raspoređen po svim ministarstvima i općenito mjestima kreiranja političkih odluka, kao mediokritetsko biće svjesno vlastite inferiornosti za djelovanje u novom demokratskom sustavu (od bivšega komunista nikada pravog demokrata), učinio je sve kako bi povratnike izgurao iz sudjelovanja u donošenju važnih odluka i zadržao svoju sinekuru stečenu u vrijeme bivšega režima.

Mr. sc. Antun Babić, kao istaknuti povratnik iz Australije, prvi glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova 1991. i kasniji generalni konzul, svjedoči kako su sve inicijative koje su išle za integracijom iseljeništva u hrvatski politički život namjerno sabotirane. O pokušajima ekonomskih ulaganja u Hrvatsku bolje je ne govoriti. Dobar dio investitora iz iseljene Hrvatske bio je namjerno sabotiran (suluda birokracija i ispodstolne provizije) i prevaren, a uspjeli su tek rijetki poput obitelji Lukšić koja nije eliminirana jer je financijski ipak preteška.

Hrvatsku državudo svake pore kontaminiranu duhom prevrtljivosti, klanskoga mentaliteta, korupcije, nepotizma i kriminala, njezino drugo, izvandomovinsko plućno krilo očito ne zanima. U svijetu postoji 30-ak država s velikom iseljeničkom zajednicom koje imaju ministarstvo iseljeništva. Imaju ga čak i mnogoljudna Kina i Indija. Kina je upravo u sinergiji sa svojih 50 milijuna iseljenika napravila ekonomski iskorak i postala druga ekonomija svijeta. U Hrvatskoj takvoga ministarstva nema (što govori o ozbiljnosti odnosa prema izvandomovinstvu), a kad bi i bilo osnovano, radilo bi se o mjestu za zbrinjavanje partijskih trčkarala.

Svaka imalo ozbiljnija država, naravno, iskoristila bi potencijale hrvatskoga izvandomovinstva za prevladavanje sada već permanentne krizei postizanje ekonomskoga i demografskoga oporavka. Činjenica da se ti potencijali ne koriste, jasno ukazuje da Hrvatsku svih ovih godina vode ili potpuno nesposobni upravljački kadrovi (i)li njezini neprijatelji. Tko ne želi bolje odnose s izvandomovinskom Hrvatskom- Hrvatskoj ne želi dobro. Dva i dva su četiri, čak i u Hrvatskoj.

Problemi iseljenika

Za dobivanje hrvatskoga državljanstva u hrvatskim diplomatskim predstavništvima ponekad je potrebno i po nekoliko godina. Slično vrijedi i za dobivanje domovnice. Hrvatska je jedna od rijetkih država koje zakonom ne predviđaju dopisno i elektronsko glasovanje za parlamentarne i predsjedničke izbore. Gotovo milijun hrvatskih državljana (nakon recentnih iseljavanja) s pravom glasa koji žive izvan RH teško mogu sudjelovati na izborima. Najprije se moraju predregistrirati, a nakon toga putovati stotine i tisuće kilometara (na svoj trošak, za razliku od krajiških traktorista) kako bi sudjelovali na izborima. Iseljenici egzistencijalno ne ovise o partijama (Hrvatska, naime, nema višestranački, nego višepartijski sustav jer gotovo sve stranke funkcioniraju kao kopije nekadašnje svemoćne Partije) pa je jasno da velikim strankama, koje ovise o partijskim vojskama glasačauhljeba, ne odgovara da glasuju u većem broju.Suvišno je napominjati da je i hrvatski školsko-obrazovni sustav gotovo potpuno lišen sadržaja o hrvatskom iseljeništvu, pa učenici tako ne mogu doznati, primjera radi, činjenicu da porijeklom Hrvati drže sam vrh čileanske književnosti. Prof. dr. sc. Ante Čuvalo, bivši profesor povijesti u SAD-u, prošle je godine objavio knjigu Hrvati u svijetu – 101 životopis za školarce (i roditelje), u kojoj govori o istaknutim Hrvatima koji žive izvan zemalja koje smatramo hrvatskim maticama.

U situaciji dok država ne čini ono što bi trebala glede integracije domovinske i iseljene Hrvatske(neovisno o postojanju Državnoga ureda za Hrvate izvan RH) – a što je posebno bitno danas kad svjedočimo formiranju novoga naraštaja ekonomskih migranata koji bi mogli postati nepovratno izgubljeni za našu državu i gospodarstvo ako se nastavi dosadašnja politika – individualne inicijative (kao što je objavljivanje Čuvalove knjige) očito postaju jedina alternativa.

Treba u tome kontekstu spomenuti i inicijativu ‘Cronnect.me’ mladoga poduzetnika Ante Lučića, u okviru koje se nastoji sustavno i strateški povezati hrvatske start-up tvrtke s investitorima iz dijaspore, kao i prijedlog Udruge Obnova na čelu s predsjednikom Markom Paradžikom, iznesen na 3. Hrvatskom iseljeničkom kongresu ove godine, o povezivanju mladih iz domovine i iseljeništva.

U visoko globaliziranom, informatičkom i digitalnom svijetu, postoje brojni načini kako se iseljenike, pa i one koji se ne namjeravaju vratiti u zemlju svojih predaka, može aktivno uključiti o politički, gospodarski, znanstveni i kulturni život svoje domovine. Hrvatsko izvandomovinstvo, a posebno ono koje je aktivno pomagalo Hrvatskoj u vrijeme Domovinskoga rata (i koje je primjeru svjetskim okvirima rijetko viđenoga nesebičnoga i nekalkulantskog domoljublja) predstavlja najvažnijega (potencijalnog) partnera Republike Hrvatske u ostvarivanju njezinih političkih i gospodarskih ciljeva.

Usudio bih se reći da jedino aktivno uključivanje iseljene Hrvatske u hrvatski politički i gospodarski život može Hrvatsku izvući iz blata u kojemu se trenutačno nalazi. Jedino sinergija domovinske i iseljene Hrvatske može od Hrvatske napraviti prosperitetnu državu. Ako u sljedećim godinama Hrvatska nastavi okretati leđa svojim iseljenicima, njezina budućnost bit će već viđena prošlost balkanske krčme. Bez pružanja ruke izvandomovinstvu – Hrvatska na kraju 2018. godine jednostavno ne može naprijed.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Analiza

Jan Ivanjek: Srbija sije sjeme novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Danas se obilježava godišnjica genocida u Srebrenici, koji su prije 24 godine izvršile srpske snage masakriravši više od 8,300 Bošnjaka.

Taj golemi zločin Srbija ne priznaje kao genocid, unatoč međunarodnim presudama. Bio je i jedan od faktora u pokretanju veličanstvene oslobodilačke operacije Oluja, kojom nije samo oslobođena većina Hrvatske od srpske okupacije, već je i spašen Bihać kojeg su srpske snage držale u okruženju i gdje bi se nesumnjivo odvio još jedan genocidni zločin, ali s daleko više ubijenih Bošnjaka.

24 godine poslije, situacija na Balkanu sve je gora, remećena prvenstveno velikosrpskim režimom Aleksandra Vučića, koji vještim manipuliranjem javnosti, medija i diplomacije provodi vrlo uspješnu kampanju pretvaranja Srba i Srbije u isključivu žrtvu, te demonizacije susjednih naroda.

Srbija nije sposobna učiti iz svoje povijesti, i umjesto da se s njom pokuša pomiriti, režim sve očitije priprema „ravnanje računa“, kad god se za to pruži prilika.

I dalje se prijeti ujedinjenjem s Republikom Srpskom i razbijanjem BiH, što bi izazvalo novi sukob. Svim sredstvima se napada i prijeti Crnoj Gori, u kojoj je pokušaj puča prije 3 godine gotovo sigurno orkestriran iz Beograda, a režimski tabloidi sve češće napadaju i Makedoniju.

Posebno kada je u pitanju nacionalistička Srpska pravoslavna crkva, čiji utjecaj te zemlje pokušavaju ograničiti. O neprekidnoj kampanji mržnje i dehumanizacije režimskih medija protiv Albanaca i Hrvata, koje velikosrpska ideologija vidi kao glavne neprijatelje, ne treba ni govoriti. Ne odustaje se ni od snova o izlasku na Jadran.

Ukratko, Srbija sije sjeme novih ratova u kojima će se osvetit za sve nepravde koje smatra da su joj počinjene.

No umjesto suradnje protiv ove zajedničke prijetnje, u BiH je na djelu marginalizacija Hrvata, koji se politički obespravljuju, ekonomski napadaju, te se u njihove sredine nameću islamski migranti, a umjesto suradnje s državom čija je vojska spriječila još veći genocid Bošnjaka od srebreničkog, bošnjačko se vodstvo odlučuje za islamizaciju i podilaženje neoosmanskim ambicijama turskog diktatora Erdogana, te potkopavanje Hrvatske svakom prilikom.

Kako bi se spriječili budući ratovi,Hrvatska treba jačati suradnju s državama koje su posebno izložene napadima iz Srbije: Crnom Gorom, Makedonijom i Kosovom.

Uz zaključivanje otvorenih pitanja, Hrvatska im može prenijeti vrijedna znanja i iskustva, ponuditi proizvode vojne industrije, te zajedničkim snagama raditi na suzbijanju malignog utjecaja Srbije te osigurati trajnu stabilnost na Balkanu, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek na facebooku

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Što se do sada našlo u ponudi predsjedničkih kandidata?

Objavljeno

na

Objavio

Iako će predsjednički izbori biti službeno raspisani tek na jesen, a održat će se tek u prosincu ove godine, nekoliko je kandidata već istaknulo svoju kandidaturu, pa da vidimo što se do sada našlo u predsjedničkoj ponudi.

Goran Jurišić, profesor povijesti i neovisni kandidat desnice, čiju su kandidaturu mediji prešutjeli, istaknuo je svoju kandidaturu još u siječnju, a kroz četri točke svog programa poziva na duhovnu, gospodarsku, demografsku i obnovu hrvatskog suvereniteta.

Svojoj publici obraća se video porukama preko YouTube kanala “Jurišića za predsjednika”. Duhovnu obnovu smatra najvažnijom točkom svog programa, pa tako planira zabraniti gay parade i kriminalizirati psovanje Boga čime bi se Hrvatska oslobodila Sodome i Gomore. Ističe kako se demografska obnova može provesti isključivo zakonskom zaštitom života od začeća do smrti, te kako se “pobačaj ne može promatrati kao pravo žene, već kao pravo nerođenih da budu rođeni”.

Za obnovu hrvatskog gospodarstva predlaže Hrvatsku narodnu banku koja nije u službi Europske centralne banke, a zalaže se i za Croexit kako bi se Hrvatska spasila od “udbo-mafije, komunista i srpskih pobunjenika koji njome trenutno vladaju u službi globalnih elita”.

Hrvatskim braniteljima vratio bi dignitet koji su im kako tvrdi oduzele političke elite proglašavajući ih ratnim zločincima, a branitelje predlaže i kao brojače izbornih glasova, obzirom da sumnja u istinitost izbornih rezultata koje objavljuje Državno izborno povjerenstvo. Smatra kako hrvatski Srbi, kao braća Hrvata po Kristu zaslužuju Hrvatsku pravoslavnu crkvu, pa bi Srpsku pravoslavnu crkvu izbacio iz Hrvatske.

Snažno se protivi migracijama za koje ističe da ih provode globalisti s ciljem destabilizacije kršćanske Europe, pa planira raspisati i referendum o poništenju marakeškog sporazuma i globlanog pakta UN-a o migracijama. Papu također smatra dijelom globalne urotničke klike, a britanskom parlamentu planira poslati zahtjev za plaćanje ratne odštete za žrtve Bleiburga i križnog puta.

Nacionalizam shvaća kao božansku ideologiju, a globalizm kao novu vrstu totalitarizma koji ljudima nudi razne slobode čime ih suptilno uvodi u mentalno ropstvo i grijeh. Sebe vidi kao predsjednika domoljuba, a politička korektnost ga kako kaže ne zanima.

Namjeru da se kandidira najavio je još prošle godine i Antun Babić, kandidat platforme Spasimo Hrvatsku, a kandidaturu je istaknuo u veljači pred TV kamerama ispred Banskih dvora. Babić je iskusan diplomat i bliski suradnik predsjednika Tuđmana 90-tih kada se vratio u Hrvatsku iz Australije.

Na kandidaturu ga je potaklo „razočaravajuće i opasno stanje koje je zavladalo Hrvatskom nakon Tuđmana, obilježeno nedomoljubljem, nesposobnosti i služenju stranim interesima“. Njegovu su kandidaturu mediji također uglavnom prešutjeli, iako je za razliku od Jurišića dobio nešto veću, ali zanemarivu medijsku vidljivost u usporedbi s drugim kandidatima.

Tvrdi kako je došlo vrijeme za predsjednika koji bi bio „potomak domobrana ili ustaša, dakle istinski domoljub i vjernik“, obzirom da tvrdi kako su svi dosadašnji predsjednici i predsjednica nakon Tuđmana “sinovi i kćeri partizana, komunista i udbaša koji su djelovali ili djeluju u službi stranih, masonskih i protuhrvatskih interesa“. Iako će svoj program tek objaviti, njegova vizija budućnosti Hrvatske temelji se na odmaku od globalizma, borbi protiv migracija, demografskoj obnovi, lustraciji i novom odnosu Hrvatske prema iseljeništvu.

Babić smatra kako bi umjesto migranata, Hrvatsku trebalo napućiti hrvatskim iseljenicima što bi ujedno dovelo i do najveće demografske, ekonomske, političke i duhovne reforme u hrvatskoj povijesti.

Uspješne hrvatske iseljenike vidi kao  „veleposlanike dobre volje“, te s njima kao predsjednik planira ostvariti snažnu suradnju na svim poljima s ciljem oporavka Hrvatske. To je naime potrebno kako bi se konačno spriječila „demontaža hrvatske države od strane komunista, liberala i ‘lijevih seljaka’“ koji su na vlast u Hrvatskoj došli 2000. godine.

Andreja Plenkovića poznaje još iz vremena kada je djelovao u vanjskoj politici, te opaža kako se razvio u odličnog diplomata, međutim ga vidi i kao dosad „najopasnijeg premijera za nacionalne interese hrvatskog naroda i opstanak samostalne hrvatske države“.

Naglašava i kako bi Plenković, da nije „opsjednut Europskom unijom“, odnosno da je domoljub i suverenist bio najbolji hrvatski premijer. Usporedio ga je sa Stipom Šuvarom, kao zagovaratelja “bratstva i jedinstva do kraja“, doduše ne na jugoslavenskom nego na europskom nivou, a predviđa mu i političku sudbinu sličnu Šuvarovoj.

Plenkovićev HDZ vidi kao „stranku opasnih namjera koja bi mogla dovesti do uništenja hrvatske države“, a Miroslava Škoru kao lažnog domoljuba, obzirom da je 90-tih pobjegao u Ameriku, za razliku od njega koji se tada vratio.

Za Škorine pjesme tvrdi kako nisu domoljubne, već prilika za dobru zaradu, dok za aktualnu predsjednicu tvrdi da je „fake, masonka, te također lažna domoljupka“.

Predsjedničku kandidaturu istaknula je i Katarina Peović, kandidatkinja Radničke fronte, inače sveučilišna profesorica na riječkom Filozofskom fakultetu, te zastupnica u Gradskoj skupštini Grada Zagreba.

Za razliku od Jurišića, Peović smatra kako je upravo komunizam koji doduše nudi pod modernijim nazivom “demokratski socijalizam” sustav koji će “izbaviti obespravljen narod iz ropstva u koje su ga uveli globalisti”, pa tako poziva sve antifašiste i antifašistkinje na radničku revoluciju s ciljem stvaranja besklasnog društva u kojem bi se prakticirale ekološki prihvatljive tehnologije, poništila razlika između rada i kapitala, te uklonila bilo kakva diskriminacija i društvena podređenost.

Zagovara izravnu participaciju građana, što bi političke stranake i elite učinilo suvišnim. Na ekonomskom planu zagovara zajedničko vlasništvo zaposlenih, koje bi poništilo kapitalizm, kojeg smatra novim oblikom fašizma, i suradnju odnosno demokratsko planiranje koje bi poništilo slijepo tržišno natjecanje i konukurenciju.

Kao što Jurišić za HDZ, ali i Suvereniste tvrdi da su lažna desnica, Peović SDP vidi kao lažnu ljevicu koja desetljećima podržava kapitalističke zakone koji gaze radnička prava. Ipak, radničku revoluciju s Pantovčaka planira provoditi samo protokolarno, odnosno simbolički kritiziranjem raznih društvenih anomalija, pa tako ispada kako s Peović građani ne bi dobili “antifašističku revolucionarku u borbi obespravljenog naroda protiv globalističkih elita”, već ipak samo “predsjednicu kritičarku”.

Za svog protukandidata Miroslava Škoru smatra da je dosadan, te tvrdi kako je kandidat elita, unatoč tomu što se predstavlja kao kandidat naroda, obzirom da je svoj poduzetnički i glazbeni uspjeh postigao sa stranačkom iskaznicom HDZ-a.

Za Kolindu Grabar-Kitarović smatra da je u službi kapitalističkih elita, interesa Zapada i svojih prijatelja tajkuna, a predbacuje joj što je “pomilovala kapitaliste odgovorne za gospodarski kriminal”. Za Zorana Milanovića tvrdi kako je idealan predsjednički kandidat, ali centra, te mu zamjera kako je Hrvatska u njegovom mandatu postala vodeća zemlja po broju ugovora na određeno, ali je pohvalila njegovu ulogu u slučaju švicarskog franka i politici prema migrantima.

Kao kandidat SDP-a predsjedničku kandidaturu istaknuo je i bivši premijer Zoran Milanović, koji želi biti predsjednik “moderne, progresivne i znatiželjne Hrvatske”. Tvrdi kako je karakter sudbinska stvar čovjeka koji izvire iz misli, a formira se preko riječi, djela i navika, pa je tako ponudio sebe kao “predsjednika s karakterom”.

Svjestan je trenutnih prilično limitiranih političkih ovlasti predsjednika, ali obzirom da netko mora obavljati i tu funkciju, prijavio se eto i on koji za sebe tvrdi kako nije “ni pošten čovjek, ni pošten političar”. Milanović, koji je po nekim ekonomskim istraživanjima bio najneuspješniji hrvatski premijer, zagovara “EU kao način življenja, a Hrvatsku kao zemlju bez bodljikave žice”.

Kada je premijer Plenković krajem lipnja boravio na maratonskim sjednicama u Briselu kao glavni pregovarač za funkcije europskih institucija, Milanović je naglasio kako je i on 2014. godine mogao otići na neku europsku funkciju, ali je odlučio ostati jer je “nepokolebljivo neovisan i uvijek ide težim putem”.

Kandidaturu je kao neovisni kandidat istaknuo i Miroslav Škoro, doktor ekonomskih znanosti, poduzetnik i pjevač narodne glazbe. Poput Jahve koji je preko Abrahama sklopio savez sa svojim izabranim narodom, Miroslav Škoro ponudio je savez hrvatskom narodu s kojim želi vladati preko referenduma.

Smatra kako vlast treba vratiti narodu, obzirom da u Ustavu tako piše, pa će stoga “račune polagati samo narodu” i borit će se protiv političkih elita koje se na “vlasti izmjenjuju sa svojim trgovačkim partnerima, a u Sabor ulaze zastupnici po volji stranačkih šefova”.

Za razliku od Milanovića koji bi na Pantovčaku vrlo rado samo fikusirao, Škoro poziva na osnaženje ustavnog poretka koji bi mu dozvolio raspisivanje zakonodavnog referenduma mimo volje premijera o temama poput uvođenja eura, gospodarskog pojasa, ovlasti predsjednika, izbornog sustava i porijeklu imovine.

Predlaže i novi model izbora ustavnih sudaca koje bi predlagao predsjednik iz redova ustavnih stručnjaka, a Sabor bi onda vršio odabir između predloženih kandidata. Po toj bi logici i ustavni stručnjaci poput Sanje Barić ili Branka Smerdela, koji su inače kritizirali njegove prijedloge trebali postati ustavni suci.

Od Srbije bi tražio odštetu za žrtve domovinskog rata, obzirom da se dobrosusjedski odnosi mogu graditi isključivo na politici “čistih računa”. O političarima i protukandidatima govori pristojno i s odmakom. Kada ih komentira zapravo govori o sebi, pa tako ističe kako “za razliku od njih ne ovisi o politici, te mu nitko ne može prigovoriti kako je s nekim slavio rođendan i da on umjesto da pije kavu, pušta plaću svojim zaposlenicima”.

Svoju kandidaturu istaknuo je i Tomislav Panenić kao neovisni kandidat koji je posljedično izbačen iz saborskog kluba Mosta, obzirom da nije dobio njihovu podršku. Iako svoj program za sada nije istaknuo, kratko je rekao kako mu je funkcija predsjednika s ovlastima fikusa sasvim primamljiva.

Mislav Kolakušić javio se iz Brisela gdje je prisustvovao konstituirajućoj sjednici Europskog parlamenta, odakle je poručio kako će kandidaturu objaviti početkom listopada, a ove uranjene objave okarakterizirao je smješnim i nepotrebnim.

Valja također spomenuti i kako kandidati koji ne prikupe minimalno 10,000 potpisa neće moći sudjelovati u službenom dijelu utakmice za Pantovčak, a čini se kako je pred nama jedna od najzanimljivijih predsjedničkih utrka u hrvatskoj modernoj povijesti.

Bojana Kocijan/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari