Pratite nas

Analiza

Zločin prema hrvatskoj dijaspori

Objavljeno

na

Hrvatski se narod ubraja među najraseljenije narode svijeta, ali je Hrvatska na kraju 2018. i dalje nedovršena i apsurdna država.

Mnogo je uzroka zbog kojih je Hrvatska na kraju 2018. godine nedovršena država, a nema nikakve sumnje kako je odnos prema izvandomovinstvu na vrhu liste tih uzroka.

Hrvatski narod, opće je poznata činjenica, zasigurno se ubraja među najraseljenije narode svijeta. Ne postoje pouzdani podatci o broju Hrvata izvan hrvatskoga etnografskog prostora (Republika Hrvatska, Bosna i Hercegovina, istočni Srijem, sjeverna Bačka, Boka kotorska), no prema nekim podatcima izvandomovinska Hrvatska broji možda i više ljudi nego domovinska. Razlozi hrvatskoga rasuća tijekom stoljeća bili su različiti. Tijekom 15. i 16. st. to su bila osmanlijskaosvajanja tijekom kojih Hrvatsku napušta trećina njezinih stanovnika, a kad se tomu dodaju odvođenja u ropstvo, dolazimo do toga da je Hrvatska u tom razdoblju demografski prepolovljena. Sljedeći veliki val iseljavanja Hrvatsku je pogodio krajem 19. st. (tada živući legendarni Matoš: Jer rodna zemlja sinu je tuđina/A Hrvatska je strancu domovina!) kad se u prekomorske zemlje trbuhom za kruhom iseljava oko pola milijuna Hrvata. Iseljavanja se nastavljaju i tijekom 20. st., što iz političkih, što iz ekonomskih razloga (teror prve Jugoslavije, Bleiburg, tzv. privremeni rad u inozemstvu od šezdesetih godina).

Tijekom komunističke Jugoslavije čitavu se emigraciju i iseljeništvo prozivalo i paušalno klevetalo kao ‘ustaško-terorističku emigraciju’. Mišljenje komunističkih vlasti o emigraciji najizravnije je izrekaoi najpreciznije formulirao istaknuti komunistički dužnosnik Vladimir Bakarić. On je na 10. sjednici CK SKH, održanoj od 15. do 17. siječnja 1970. u Zagrebu, govoreći o emigraciji rekao: ‘Hrvatsku još nešto karakterizira. Ona ima najveću i najgoru emigraciju. Najveću po broju, pa kad izuzmemo staru emigraciju, imade najveću političku emigraciju iz vremena ovoga rata. I najgoru po tome što nitko nije tako surov, tako neprijateljski raspoložen od svih drugih emigracija kao naša emigracija prema Jugoslaviji’.

Dominantno protujugoslavenska orijentacija, protivljenje Jugoslaviji kao negaciji hrvatskih interesa, učinilo je hrvatsku emigraciju, uz Katoličku crkvu, jednim od najvećih neprijatelja komunističke Jugoslavije.

Emigraciji je bila namijenjena uloga ‘bankomata’

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u svom je programu za stvaranje samostalne i neovisne Republike Hrvatske kao jedan od ključnih ciljeva u gotovo svakom svojemu govoru isticao jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske. Na tom je programu i stvorena Republika Hrvatska. I premda je emigracija odigrala jednu od ključnih uloga u hrvatskom osamostaljenju, na političkom, diplomatskom, lobističkom, informativno-propagandnom i financijskom planunjezina se uloga u hrvatskom političkom životu i tijekom Domovinskoga rata nastojala što je moguće više suzbiti i ograničiti.

Emigraciji je bila namijenjena uloga ‘bankomata’ (sjetimo se samo Mesića i legendarnogamuvinga s čekovima), ali joj politika nije dopuštala da proporcionalno financijskom sudjelovanju participira i u političkom životu zemlje. Tuđman je imao najbolje namjere da izvandomovinstvo aktivno uključi u politički život države, no snaga kadrova naslijeđenih iz Jugoslavije, kadrova odgojenih na narativu o ‘najgoroj emigraciji’, bila je oko Tuđmana jednostavno prejaka. Dio povratnika uključio se u politiku i diplomaciju, no danas, 27 godina nakon hrvatskoga osamostaljenja, i politika i diplomacija vjerno su zrcalo hrvatske države: premrežene ex-komunističkim i ex-udbaškim kadrovima, s utjecajem povratnika svedenim na minimum.

Nakon trećejanuarskogthermidora, odnos prema izvandomovinskoj Hrvatskoj ponovno se vraća gotovo na predratne pozicije. Ukida se Ministarstvo povratka i useljeništva, a o Hrvatima izvan Hrvatske u političkim i medijskim krugovima od tada se ponovno govori (ako se uopće išta govori) na diletantski, stereotipni i nekulturan, upravo bakarićevski način. ‘Odakle dijaspori pravo da nam biraju zastupnike ako ne plaćaju porez u Hrvatskoj’. Ova i slične budalaštine godinama su se ponavljale, a i danas se ponavljaju od strane naprednih lijevih i pseudoliberalnih političkih i medijskih udarnika, a sve s ciljem medijsko-političke topničke pripreme za potpuno ukidanje prava glasa iseljenika. Naravno, pritom naprednjake ne zanima kakva rješenja imaju neke druge države s jakom iseljeničkom zajednicom. Činjenica da izvandomovinski Talijani, Portugalci ili čak Francuzi također biraju svoje zastupnike u tamošnje parlamente, ne zanima mnogo pristaše velikih EU-nijskih ideja.

Naprednjaci, duhovna i politička djeca slavnoga predšasnika Vladimira Bakarića, najgoroj bi emigraciji najradije potpuno ukinuli pravo glasa, baš što se u doba feudalizma pravo glasa uvjetovalo plaćanjem poreza. Pritom se mahom radi o ljudima koji će Sjedinjene Američke Države, uz ostale države, isticati kao uzor demokratskoga svijeta. Naravno, pritom naprednjaci ne će znati ili će prešutjeti da u 24. Amandmanu na Ustav SAD- aiz 1964. vrlo jasno stoji sljedeće: ‘Odjeljak 1. Glasačko pravo građanina SAD-a da glasuje na izborima bilo za predsjednika ili potpredsjednika, za senatora ili kongresnika, ne će biti zanijekano ili uskraćeno od strane Sjedinjenih Država, niti bilo koje (savezne) države, zbog razloga neplaćanja bilo kojega poreza.’

Uvjetovanje prava glasa plaćanjem poreza pripada nekim drugim vremenima i u potpunoj je suprotnosti s duhom hrvatskoga Ustava. A kad već govorimo o porezima, tj. o novcu, onda se rijetko ističe činjenica da bi bez doznaka iseljenika Hrvatska već odavno bankrotirala. Prema podatcima HNB-a iseljenici su prošle godine uplatili rekordnih 15,75 milijarda kuna, 2,1 milijardu eura. Usporedbe radi, strani su investitori u 2016. u RH donijeli 158 milijuna eura. Posljednjih desetak godina prema podatcima Svjetske banke doznake iz inozemstva daleko nadmašuju izravna strana ulaganja u Hrvatsku. Iznos ovih sredstava u 2016. godini činio je 4,47 BDP-a. Ako se tomu dodaju prihodi od turizma (hrvatski BDP enormno i nenormalno ovisi o turizmu), u kojemu značajno sudjeluje i izvandomovinska Hrvatska, lako je zaključiti u kakvoj bi se situaciji Hrvatska našla bez omražene emigracije.

Sve navedeno nije spriječilo bakarićofilne političke nomenklature da od 2000. broj od 12 zastupnika –koliko se do 2000. biralo u dijaspori i BiH za Hrvatski sabor – do 2010. (Kosoričina vlada) bude smanjen na tri zastupnika. Usporedbe radi, isti broj zastupnika fiksno je zajamčen srpskoj nacionalnoj manjini, što samo po sebi ne bi bio toliki problem (iako tako dolazimo do zastupnika koji dobivaju nekoliko stotina glasova, a kasnije odlučuju o opstanku vlade) kad se pritom dobrim dijelom ne bi radilo o članovima stranke čiji su istaknuti dužnosnici aktivno sudjelovali u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku. Ne jednom vidjeli smo primjere da se na izborima plaćaju autobusi izbjeglim krajiškim traktoristima kako bi mogli glasovati u Hrvatskoj. To ne smeta dežurnim dušobrižnicima koji s druge strane žustro prosvjeduju protiv glasovanja iseljenika koji ne žive u Hrvatskoj i ‘tamo ne plaćaju porez’. Posebna je to vrsta psihopatologije kad samomrzeći Hrvati preziru svoje sunarodnjake koji su aktivno pomagali Hrvatskoj u vrijeme rata, a nemaju baš nešto za reći kad se izbjegli (potencijalni) zločinci dovode kako bi utjecali na rezultate izbora u Hrvatskoj.

Strah homo balcanicusa od povratka iseljenika

Financijska, lobistička i ina pomoć hrvatskog izvandomovinstva devedesetih bila je nesebična i velika, no iseljenički predstavnici u startu su (lako je biti general poslije bitke, premda je i to za Hrvatsku upitno) učinili krivi korak što tu pomoć nisu uvjetovali proporcionalnim sudjelovanjem u vlasti i lustracijom jugoslavensko-komunističkih kadrova. Ovako je izvandomovinstvo s vremenom gotovo potpuno istisnuto iz hrvatskoga političkog života, a od strane starih-novih struktura koje se boje da bi značajniji povratak iseljenika mogao dovesti do tektonskih promjena na političkoj sceni. Naime, ne radi se tu samo o demografskom bazenu (a time i o biračkom), nego i mnogim bogatim iseljenicima čija bi ulaganja u Hrvatsku u perspektivi mogla oslabjeti ekonomske monopole bivših struktura, a promjene na ekonomskoj razini, naravno, reflektirale bi se i na političke procese. Hrvatsko izvandomovinstvo za Hrvatsku ima velike demografske, ekonomske, ali o diplomatsko-lobističke potencijale koji postaju posebno bitni u današnjemu visokoglobaliziranom svijetu.

Domaći politički primitivci, mediokritetska trčkarala, homo balcanicusi, boje se ljudi odraslih i odgojenih u demokratskom svijetu koji bi svojim znanjima (veliki broj doktora znanosti, inženjera i managera), iskustvom i kapitalom mogli Hrvatsku s vremenom pretvoriti u prosperitetnu državu. Koga, međutim, briga za državu i društvenu zajednicu, kad bi u tom slučaju njihove pozicije i sinekure mogle doći u pitanje ili bi se moglo postaviti pitanje kako mnogi u političkim i upravnim strukturama zarađuju svoju plaću. Svaki primitivac i inferiorni mediokritet boji se konkurencije, a posebno mrzi one bolje i uspješnije od sebe. I zato su jugoidni političari napravili sve da migraciju isključe iz donošenja važnih odluka, prema onoj Boljkovčevoj iz ranih devedesetih: ‘Političkoj emigraciji čast, ali ne i vlast’.

Već je rečeno da je Tuđman imao najbolje namjere uključivanja dijaspore u politički život Hrvatske, no homo jugoslavensis raspoređen po svim ministarstvima i općenito mjestima kreiranja političkih odluka, kao mediokritetsko biće svjesno vlastite inferiornosti za djelovanje u novom demokratskom sustavu (od bivšega komunista nikada pravog demokrata), učinio je sve kako bi povratnike izgurao iz sudjelovanja u donošenju važnih odluka i zadržao svoju sinekuru stečenu u vrijeme bivšega režima.

Mr. sc. Antun Babić, kao istaknuti povratnik iz Australije, prvi glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova 1991. i kasniji generalni konzul, svjedoči kako su sve inicijative koje su išle za integracijom iseljeništva u hrvatski politički život namjerno sabotirane. O pokušajima ekonomskih ulaganja u Hrvatsku bolje je ne govoriti. Dobar dio investitora iz iseljene Hrvatske bio je namjerno sabotiran (suluda birokracija i ispodstolne provizije) i prevaren, a uspjeli su tek rijetki poput obitelji Lukšić koja nije eliminirana jer je financijski ipak preteška.

Hrvatsku državudo svake pore kontaminiranu duhom prevrtljivosti, klanskoga mentaliteta, korupcije, nepotizma i kriminala, njezino drugo, izvandomovinsko plućno krilo očito ne zanima. U svijetu postoji 30-ak država s velikom iseljeničkom zajednicom koje imaju ministarstvo iseljeništva. Imaju ga čak i mnogoljudna Kina i Indija. Kina je upravo u sinergiji sa svojih 50 milijuna iseljenika napravila ekonomski iskorak i postala druga ekonomija svijeta. U Hrvatskoj takvoga ministarstva nema (što govori o ozbiljnosti odnosa prema izvandomovinstvu), a kad bi i bilo osnovano, radilo bi se o mjestu za zbrinjavanje partijskih trčkarala.

Svaka imalo ozbiljnija država, naravno, iskoristila bi potencijale hrvatskoga izvandomovinstva za prevladavanje sada već permanentne krizei postizanje ekonomskoga i demografskoga oporavka. Činjenica da se ti potencijali ne koriste, jasno ukazuje da Hrvatsku svih ovih godina vode ili potpuno nesposobni upravljački kadrovi (i)li njezini neprijatelji. Tko ne želi bolje odnose s izvandomovinskom Hrvatskom- Hrvatskoj ne želi dobro. Dva i dva su četiri, čak i u Hrvatskoj.

Problemi iseljenika

Za dobivanje hrvatskoga državljanstva u hrvatskim diplomatskim predstavništvima ponekad je potrebno i po nekoliko godina. Slično vrijedi i za dobivanje domovnice. Hrvatska je jedna od rijetkih država koje zakonom ne predviđaju dopisno i elektronsko glasovanje za parlamentarne i predsjedničke izbore. Gotovo milijun hrvatskih državljana (nakon recentnih iseljavanja) s pravom glasa koji žive izvan RH teško mogu sudjelovati na izborima. Najprije se moraju predregistrirati, a nakon toga putovati stotine i tisuće kilometara (na svoj trošak, za razliku od krajiških traktorista) kako bi sudjelovali na izborima. Iseljenici egzistencijalno ne ovise o partijama (Hrvatska, naime, nema višestranački, nego višepartijski sustav jer gotovo sve stranke funkcioniraju kao kopije nekadašnje svemoćne Partije) pa je jasno da velikim strankama, koje ovise o partijskim vojskama glasačauhljeba, ne odgovara da glasuju u većem broju.Suvišno je napominjati da je i hrvatski školsko-obrazovni sustav gotovo potpuno lišen sadržaja o hrvatskom iseljeništvu, pa učenici tako ne mogu doznati, primjera radi, činjenicu da porijeklom Hrvati drže sam vrh čileanske književnosti. Prof. dr. sc. Ante Čuvalo, bivši profesor povijesti u SAD-u, prošle je godine objavio knjigu Hrvati u svijetu – 101 životopis za školarce (i roditelje), u kojoj govori o istaknutim Hrvatima koji žive izvan zemalja koje smatramo hrvatskim maticama.

U situaciji dok država ne čini ono što bi trebala glede integracije domovinske i iseljene Hrvatske(neovisno o postojanju Državnoga ureda za Hrvate izvan RH) – a što je posebno bitno danas kad svjedočimo formiranju novoga naraštaja ekonomskih migranata koji bi mogli postati nepovratno izgubljeni za našu državu i gospodarstvo ako se nastavi dosadašnja politika – individualne inicijative (kao što je objavljivanje Čuvalove knjige) očito postaju jedina alternativa.

Treba u tome kontekstu spomenuti i inicijativu ‘Cronnect.me’ mladoga poduzetnika Ante Lučića, u okviru koje se nastoji sustavno i strateški povezati hrvatske start-up tvrtke s investitorima iz dijaspore, kao i prijedlog Udruge Obnova na čelu s predsjednikom Markom Paradžikom, iznesen na 3. Hrvatskom iseljeničkom kongresu ove godine, o povezivanju mladih iz domovine i iseljeništva.

U visoko globaliziranom, informatičkom i digitalnom svijetu, postoje brojni načini kako se iseljenike, pa i one koji se ne namjeravaju vratiti u zemlju svojih predaka, može aktivno uključiti o politički, gospodarski, znanstveni i kulturni život svoje domovine. Hrvatsko izvandomovinstvo, a posebno ono koje je aktivno pomagalo Hrvatskoj u vrijeme Domovinskoga rata (i koje je primjeru svjetskim okvirima rijetko viđenoga nesebičnoga i nekalkulantskog domoljublja) predstavlja najvažnijega (potencijalnog) partnera Republike Hrvatske u ostvarivanju njezinih političkih i gospodarskih ciljeva.

Usudio bih se reći da jedino aktivno uključivanje iseljene Hrvatske u hrvatski politički i gospodarski život može Hrvatsku izvući iz blata u kojemu se trenutačno nalazi. Jedino sinergija domovinske i iseljene Hrvatske može od Hrvatske napraviti prosperitetnu državu. Ako u sljedećim godinama Hrvatska nastavi okretati leđa svojim iseljenicima, njezina budućnost bit će već viđena prošlost balkanske krčme. Bez pružanja ruke izvandomovinstvu – Hrvatska na kraju 2018. godine jednostavno ne može naprijed.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Paragraf 54. – sotonska teza o ‘samoprogonu’ Hrvata iz srednje Bosne

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od najdrskijih i najbezobraznijih teza koja se provlači kroz političke presude Hrvatima iz BiH jest ona o tome da su „Hrvati sami sebe protjerali iz središnje Bosne“.

Ta ista teza našla se i u presudi šestorci u četvrtom tomu presude u dijelu koji govori o udruženom zločinačkom poduhvatu u paragrafima 53. I 54.

  1. Vijeće napominje da iz više dokaza koji potiču iz HVO-a, a posebno iz zapisnika sastanaka HVO-a, proizlazi da je u aprilu, junu i julu 1993. za Hrvate u srednjoj Bosni i sjevernom dijelu BiH postojala prijetnja od strane ABiH i da se, po mišljenju vlasti HVO-a, ukazala potreba da se organizuje njihovo preseljenje unutar BiH. 142
  2. Dana 5. maja 1993., na jednom sastanku u Mostaru kojem su, među ostalima, prisustvovali Mate Boban, Jadranko Prlić i Darinko Tadić, predstojnik Ureda za izbjeglice, kao i predstavnici jedne humanitarne organizacije, HVO je, u skladu sa svojim shvatanjem Vance-Owenovog plana, zatražio pomoć humanitarne organizacije kako bi se izvršilo preseljenje stanovništva tako da se što više Hrvata grupiše u zone za koje se smatralo da bi trebale biti hrvatske.143 Po mišljenju HVO-a, trebalo je da se izvrši zamjena muslimanskog i hrvatskog stanovništva i njihove imovine, tako što bi se 50.000 Hrvata iz srednje Bosne evakuisalo u mostarsku regiju, uključujući 20.000 do 25.000 Hrvata iz Zenice i opštine Zenica, jer je HVO smatrao da muslimanska vlast s njima loše postupa, dok bi se Muslimani iz Mostara preselili u zeničku regiju u BiH.144 Dotična međunarodna organizacija je 12. maja 1993. uputila dopis Mati Bobanu, s kopijom za Franju Tuđmana, u kojem je odbila da učestvuje u pokušaju rukovodilaca HZ HB da uspostave “etnički čista područja”. Kako navodi ta organizacija, to je suprotno načelima ustavnog uređenja iz Vance-Owenovog plana.145 Uprkos negativnom odgovoru te međunarodne organizacije, Mate Boban, Jadranko Prlić i Bruno Stojić su 10. juna 1993. ponovo zatražili pomoć predstavnika međunarodne zajednice u preseljenju ugroženog hrvatskog stanovništva iz dijelova srednje Bosne, na primjer iz Sarajeva i Tuzle.146 Po njihovim tvrdnjama, 50.000 Hrvata iz srednje Bosne željelo je da napusti svoje domove, dok su predstavnici međunarodnih organizacija, npr. UNPROFOR-a, izvještavali upravo suprotno.147 Uprkos tome što su predstavnici međunarodne zajednice uskratili svoju pomoć, HVO je, u organizaciji Ureda za izbjeglice, narednih dana izvršio premještanje hrvatskog stanovništva i to premještanje opravdavao kao najbolji način da se ljudima pomogne s obzirom na intenzitet sukoba na područjima na kojim su bili. HVO je smatrao da te ljude treba da preseli u manje opasne zone.148 Međutim, po mišljenju PMEZ-a, hrvatsko stanovništvo iz srednje Bosne, uključujući i opštinu Travnik, nije otišlo samo svojom voljom, iz straha od dolaska mudžahedina, nego u mnogim slučajevima i zbog toga što je od HVO-a dobilo naređenje za odlazak.149 Kako smatra PMEZ, rukovodstvo HZ HB i HVO-a svim je sredstvima, uključujući i silu i propagandu, nastojalo da ljude iseli u cilju da se hrvatsko stanovništvo koncentriše u određenim opštinama koje bi tako postale većinski hrvatske i potpale pod kontrolu HVO-a.150 Međutim, predočeni su i dokazi o tome da je dio hrvatskog stanovništva srednje Bosne zaista bježao zbog borbi, dok su drugi pošli za njima kako ne bi ostali u manjini, ili zato što su dobili takvo naređenje od HVO-a, ili pak zbog manipulacija HVO-a, tj.strahu da će ih mudžahedini istrijebiti, mada nije postojala nikakva stvarna fizička opasnost.151

(Izvor: Nepravomoćna presuda u predmetu Prlić i ostali, paragrafi 53. I 54. http://www.icty.org/x/cases/prlic/tjug/bcs/130529_4.pdf )

Veliki paragraf, pogotovo ovaj 54. i na prvi pogled dosta referenci, ali kad se malo uđe u te reference i kad se to malo dublje proanalizira vidi se da od svega toga nema ništa.

Osim tajnih svjedoka i dokumenata „pod ključem“ ili kako piše u referencama ispod teksta u presudi „pod pečatom“ , manje više ova suluda teza o tome da su Hrvati sami sebe protjerali s područja središnje Bosne ponajprije iz Travnika leži na svjedočenju britanskog obavještajca Christophera Beesea i dva dokumenta od kojih je jedan sa sastanka vodstva HVO-a i HZ HB u Čitluku dana 29. travnja 1993. godine odakle su rečenice trgane iz konteksta i sasvim krivo protumačene i gdje su se prijedlozi pojedinih izaslanika na tom sastanku u presudi protumačili kao odluke koje su donijeli svi na tom sastanku i jedan izvještaj EECM-a odnosno PMEZ-a (to je ista stvar samo je EECM engleski a PMEZ hrvatski akronim za promatračku misiju europske zajednice i ovo moramo napomenuti za sve koji će dalje pratiti ovaj tekst da ne bi došlo do neke zabune), koji je u tolikoj mjeri navijački i tendeciozan da je upravo apsurdan a istodobno i vrlo znakovit.

Prokomentirat ću prvo tajne svjedoke i tajne dokumente na koje se oslanja ovaj dio presude. Meni je jasno da se štiti identitet nekog svjedoka i sadržaj njegova svjedočenja kad je to svjedočenje o direktnim okolnostima koje su dovele do počinjenja kaznenog djela. Na primjer, neka Muslimanka iz Ahmića treba teretiti nekog muškarca, Hrvata iz HVO-a koji živi u Nadiocima. I to je onda selo do sela, pa se onda ta žena s pravom može uplašiti za svoju sigurnost i sigurnost svoje obitelji jer bi mogao taj muškarac ili netko njegov preći preko polja, doći u Ahmiće i izvršiti možebitnu osvetu za takvo svjedočenje. Dakle, prema takvoj vrsti tajnog svjedočenja imam potpuno razumjevanje.

Nu, djelovi presude koji se odnose na međunarodni sukob, dakle u kojima se donosi nalaz da su dvije države u ratu, a zatim kao viši stupanj svega toga, da je vodstvo jedne države izvršilo agresiju na drugu državu kroz zajednički zločinački plan, sami po sebi su skandalozni i nerazumni. Jer, tu je ipak riječ o krupnim političkim pitanjima i takva se ne mogu rješavati putem tajnih svjedoka jer već i sama pomisao da je tu moguća svakakva vrsta zlouporabe, u startu diskvalificira takve nalaze kao neoborive.

Uostalom, kad mi vidimo što se nalazi u ovim „dokazima“ koji su dostupni za javnost i na temelju kojih se izvode ovako skandalozni zaključci poput ovog iz paragrafa 54. da su, „Hrvati sami sebe istjerali iz Travnika“ unatoč tome što jako dobro znamo da je Travnik napadnut u žestokoj muslimanskoj ofenzivi u lipnju 1993. godine i to je bila bitka u kojoj je omjer snaga bio 12:1 u korist Muslimana. Isto tako, u tom paragrafu 54. piše i da „…ili pak zbog manipulacija HVO-a, tj.strahu da će ih mudžahedini istrijebiti, mada nije postojala nikakva stvarna fizička opasnost.”.

Za ovakav zaključak kojeg su Prandler i Treschell stavili u presudu treba pak biti posebno drzak. Donijeti takav zaključak u presudi znači ne samo praviti se totalno glup, gluh i mutav, nego i negirati neke činjenice koje su već ranije utvrđene u nekim drugim presudama.

Primjerice, u presudi Rasimu Deliću jasno se navodi i opisuje zločin koji su upravo ti „bezopasni“ mudžahedini počinili na području sela Maline-Bikoši, gdje su streljane 24 osobe nakon što su iz jednog sela vođeni u drugo selo, pa vraćani natrag i onda negdje na pola puta streljani u klasičnom ratnom zločinu mudžahedinskih snaga. (Izvor: Presuda Rasimu Deliću, paragrafi od 213. do 218. http://www.icty.org/x/cases/delic/tjug/bcs/080915bcs.pdf)

Pročitate li malo šire ovo poglavlje o napadu na Maline/Bikoše (oba sela su u blizini Travnika) koje počinje na stranici 63. ove presude, vidjet ćete da se tu opisuje napad na selo Maline, ali i da je nešto vrlo bitno u tom dijelu presude, slučajno ili namjerno, ispušteno. U jednom članku iz feljtona o zločinima Armije BiH nad Hrvatima, pokojnog novinara Ivice Mlivončića objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji dana 27. svibnja 2000. pod naslovom „Stravična obredna ubijanja“ između ostalog piše:

„U Maljinama 8. lipnja 1993. došlo je do groznog ubijanja Hrvata, a to su činili mudžahedini. Svjedok taj događaj opisuje ovako: “Oni su morali sjesti u krug i gledati kako se čovjeku siječe glava: nakon toga se odrubljena glava stavlja na tacnu i daje se drugoj žrtvi koja će tek doći na red da ljubi tu glavu i tako u krug”. U tom obrednom ubijanju taj dan živote je izgubilo 30 Hrvata. Kada je obavljena ekshumacija grobnice u Maljinama nađeno je devet tijela bez glava.“ (Izvor: https://archive.is/5IJrN#selection-905.1-905.473) Naravno, netko će reći da se u novinama svašta piše jer papir sve trpi. Međutim, ovaj feljton u Slobodnoj Dalmaciji pisan je nakon što je knjiga novinara Mlivončića uvrštena u spis dokaza haškog suda u predmetu Blaškić, pa evo tog dokaza sa službene web-stranice haškoig suda:

http://icr.icty.org/LegalRef/CMSDocStore/Public/BCS/Exhibit/NotIndexable/IT-95-14/ACE8585R2000182212.pdf

Potpuno i navlas isti opis događaja kakav je poslije objavljen u Slobodnoj Dalmaciji naći ćete na stranici 177. ovog službenog dokumenta haškog suda. Pa je pitanje kako je raspravno sudsko vijeće u predmetu Delić, koje je vodio južnoafrički sudac Bakone Justice Moloto (jedan od petorice koji su donijeli pravomoćnu presudu protiv šestorke) „propustilo“ ovaj dokument uvrstiti u činjenični opis događaja? Puno je stvari u svim haškim suđenjima u svezi muslimansko-hrvatskog građanskog rata u BiH koje su „propuštene“ a svi ti „propusti“. Zanimljivo, uvijek su išli na štetu Hrvata, nikad na štetu Muslimana. Jer, da su oni u kasnijim predmetima poštovali raniju sudsku praksu pa ovaj dokument, knjigu „Zločin s pečatom“ novinara Mlivončića uvršatavali u dokazne predmetu na suđenju Deliću i na suđenju šestorci na čelu s Prlićem, onda bi njihova teza, da „od mudžahedina nije postojala nikakva stvarna opasnost“ bila još apsurdnija, morbidnija i bolesnija, ako je to uopće moguće.

Maljine, Miletići, Guča Gora, Bukovica, Radonjići, Vitez, Buhine Kuće, Križančevo Selo, Fojnica, Bugojno, Travnik, Zenica… vape za pravdom

Danas je jasno da je suludo ono što su napravili Treschell i Prandler, reći da na području Travnika nije postojala opasnost od mudžahedina kad se zna da je jedno od prvih mjesta na kojima su se ti islamski fašisti, prijeteča današnjeg ISIL-a i Al-qaide upravo selo Mehurići kraj Travnika, a počinili su opisane zločine u selima Maline i Bikoši i to upravo i lipnju, kad se i dogodilo etničko čišćenje Hrvata s područja Travnika koje su proveli Muslimani na čelu s mudžahedinima. Poznato je također što su upravo tu mudžahedini počinili u selu Miletići, kad su napali nebranjeno selo i pobili civilno stanovništvo i prema tome, dokaza o divljanju tih mudžahedina ima bezbroj, kao i dokaza o njihovoj okrutnosti među kojima se posebno ističe igranje nogometne utakmice odrubljenim ljudskim glavama: https://www.youtube.com/watch?v=glyqn26am1w

I oni se usude kraj svega toga u presudi jednog međunarodnog suda napisati kako nije postojala nikakva realna opasnost od ovih fanatik, luđaka i terorista, i, naravno, pritom se pozvati na svjedoke BD i BC kao što stoji u referenci broj 151 u paragrafu 54 i sve to zaštiti oznakom tajnosti.

Ovdje su dakle dva suca raspravnog vijeća Treschell i Prandler učinili to da su namjerno sve pomiješali. Na primjer, HVO je u jednom trenutku pozvao neke međunarodne organizacije točno navevši da su Hrvati u Zenici životno ugroženi i da ih ili zaštite ili ih bar presele tamo gdje ih neće ubiti. U samom dokumentu iz reference broj 142 u paragrafu 53. a to je dokument pod brojem P02142 odnosno zapisnik sa sastanka u Čitluku od 29. travnja 1993. na stranici broj 3 gosp. Zubak (najvjerovatnije Krešimir Zubak) kaže kako je u Zenici „oko 30 Hrvata ubijeno i oko 500 uhićeno“. Zatim su ta dvojica sudaca kojima se u njihovim svinjarijama nije htio pridružiti časni sudac Antonetti taj zahtjev da se Hrvatima Zenice i Kaknja osigura goli život oni proširili na Vareš pa na Travnik pravdajući time muslimanske napade i etničko čišćenje ta dva grada. Ako je tome tako onda to kod njih vjerovatno vrijedi i za Bugojno i Fojnicu iako se oni izrijekom ne navode. Vitez, Busovača i pola Novog Travnika, kao i Žepče, Kiseljak i Kreševo nisu pali, a da jesu danas znamo da bi se i za to ovakvim spinovima optuživalo hrvatsko državno vodstvo i vodstvo Herceg-Bosne.

Isto tako, vidljivo je da ti suci unatoč tome što su godinama sjedili u sudnici, što su slušali priče i pričice i mitove o Banovini Hrvatskoj, i što su na koncu i donijeli presudu prema kojoj je Franjo Tuđman na čelu „zločinačke skupine“ koja je htjela stvoriti Hrvatsku u granicama Banovine, i dalje ne znaju gdje su granice Banovine bile ili u to nisu posve sigurni, pa se na taj način njihova apsurdna teza o tome da su Hrvati sami sebe prognali iz srednje Bosne selektivno primjenjuje od općine do općine, ovisno valjda o tome koju su kartu Banovine Hrvatske taj dan Treschell i Prandler imali pred sobom.

http://cro-eu.com/galerija-fotografija/albums/userpics/10001/3-Banovina_Hrvatska_1939.jpg

Dakle, iz karte se točno vidi da su i Travnik i Bugojno i Fojnica, ali i Konjic i Jablanica koji nisu u srednjoj Bosni, u granicama Banovine. Kako je to onda ta navodna „zločinačka politika hrvatskog vodstva“ uspjela preseliti Hrvate iz tih mjesta a nije primjerice iz Žepča koje je izvan granica Banovine Hrvatske? Što bi rekao pokojni general Praljak: „Časni suče Antonetti, to je u nebo vapujuća nelogičnost, to je do nebeskog krika neshvatljivo“

Sad ćemo analzirati dva ključna dokumenta u ova dva paragrafa a to su dokumenti P02142, sastanak u Čitluku, i dokument pod brojem 02849 odnosno izvješće promatračke misije europske zajednice na čelu s jednim izrazito antihrvatski nastrojenim birokratom, Francuzom koji se zove Jean Pierre Thebault, te ćemo kratko prokomentirati i svjedoka koji se zove Christopher Bese.

  1. Zapisnik sa sastanka vodstva Herceg-Bosne održanog 29. travnja 1993. u Čitluku

http://i.solidfiles.net/5cab558c53.jpg

http://i.solidfiles.net/756a915122.jpg

http://i.solidfiles.net/04c060608d.jpg

http://i.solidfiles.net/65e9db1ad8.jpg

http://i.solidfiles.net/bc11963431.jpg

http://i.solidfiles.net/ef029c43bc.jpg

Nek vas ne zbune navodi iz reference broj 142. iz paragrafa 53. gdje piše da se preseljenje spominje na stranicama 2. i 3. ovog dokumenta jer je to u engleskoj verziji ovog dokumenta i to je verzija na 5 stranica, a ovo je hrvatska verzija dokumenta koja ima 6 stranica i te “inkriminirajuće izjave” nalaze se na stranicama broj 3. na vrhu (Gosp. Ivan Šarac) i na stranici broj 4. na vrhu (Gosp. Ivica Šantić).

Ivan Šarac (Str. 3.) kaže:

Smatram da RBiH ne može postojati. Ne može postojati zajedničko zapovjedništvo vojske i policije. Potrebno je napraviti sve svoje. Treba planski i organizirano vršiti preseljenje naroda. Biće naše što možemo vojno obraniti.

Ivica Šantić (str 4.) kaže:

… Ukazao je i na greške postrojbi HVO-a. Zločin u Ahmićima ne može nitko opravdati. Nanijeta je ogromna šteta. Reakcije UNPROFOR-a (Engleza) su porazne za nas. Smatra da na područje Srednje Bosne mora doći gospodin Boban i gospodin Izetbegović. Potrebno je planski raditi na preseljavanju.

Dakle, iz ovog je posve jasno da nije riječ ni o kakvim odlukama koju su donijete na tom sastanku nego tek u usputnim opaskama manje važnih članova vodstva Herceg-Bosne koje su oni mogli dati iz jako puno razloga, i koje valja promatrati u kontekstu tadašnjeg vremena i tadašnjih događaja. Također, iz ovog nije jasno je li riječ o zalaganju za privremene mjere s ciljem da se zaštite goli ljudski životi, ako se već ne može spasiti imovina. Isto tako, vidi se iz izjave Šantića da on osuđuje zločine HVO-a, da se zalaže da Boban i Izetbegović dođu u srednju Bosnu i da porade na smirivanju stanja, a preseljenje spominje usput, vjerovatno kao krajnju mjeru spašavanja golih života.Na koncu konca, nema nigdje dokaza da su ove usputne opaske pretočene u politiku HVO-a i da su doneseni konačni i čvrsti zaključci o tome da bi se takva eventualna politika samoprogona trebala i morala provoditi.

Takva teza, o samoprogonu Hrvata kao i spominjanje “naređenja HVO-a” da se taj samoprogon prevede nalazimo u tendecioznom izvješću PMEZ-a u svezi događaja u Travniku iz lipnja 1993. godine. Međutim, PMEZ ne daje nikakve dokaze o postojanju takvih zapovjedi HVO-a. Promotrimo stoga najprije to izvješće pa ćemo ga onda komentirati:

http://i.solidfiles.net/6d297d82f3.jpg

http://i.solidfiles.net/a034f958d3.jpg

http://i.solidfiles.net/b1430c2f02.jpg

http://i.solidfiles.net/31bbfd0416.jpg

http://i.solidfiles.net/4bec8f9ea1.jpg

http://i.solidfiles.net/4bec8f9ea1.jpg

Možemo krenuti od “zaključka” na stranici broj 5. ovog izvješća gdje stoji:

Promatrači PMEZ-a imaju dobre plaće da izvještavaju o onome što vide. Da bi se taj trošak isplatio vrijedilo bi mišljenima tih izabranih predstavnika EZ dati određenu prednost pred mišljenjima medija poput Sky Newsa i ostalih.

Kao prvo, nije Sky News jedini koji je izvjestio o događajima u Travniku. Evo jednog od tih izvješća Sky Newsa iz Travnika:

http://www.youtube.com/watch?v=H06WHl7dNxo&t=17m59s

Ako pustite snimku dalje vidjet ćete da nakon priloga Sky Newsa idu prilozi talijanske a zatim i francuske televizije. I u svim tim prilozima se nekako stidljivo govori o muslimanskoj agresiji na području Travnika, Englezi recimo odmah dodaju kako HVO u Vitezu sprema napad, Talijani dodaju kako Muslimani protjeruju Hrvate iz Travnika ali zato i Hrvati tjeraju Muslimane iz Mostara itd. Dakle, oni čak i na silu žele biti uravnoteženi, za razliku od PMEZ-a utjelovljenog u liku njihovog šefa, Francuza Jean Pierre Thebaulta koji na silu žele ostati neuravnoteženi i otvoreno navijati za muslimansku stranu u sukobu. (Napomena: U međuvremenu, ovaj video pod nazivom “Izvještaji TV-Kiseljak za vrijeme muslimansko-hrvatskog rata” uklonjen je s you tube zbog prava na copyright, pa ćemo kao i haški sud, taj dokument označiti oznakom “pod pečatom”)

Zanimljivo je također kako im Sky News nije smetao kad je šest dana nakon zločina pojedinih pripadnika HVO-a u Ahmićima, dakle tek 22. travnja 1993. “otkrio” taj zločin koji je bio već star 6 dana u jednom igrokazu kojeg su proizveli u suradnji s zapovjednikom Čerširske regimente i zapovjednikom BRITBATT-a u Lašvanskoj Dolini Bobom Stewartom. Sjetimo se samo tog totalno neuravnoteženog i navijačkog TV-priloga Sky Newsa koji nije relativiziran na isti način na koji je relativiziran ovaj muslimanski zločin u Travniku, i gdje se nije reklo kako je tog istog dana, 16. travnja ubijeno najmanje 18 civila i 4 ratna zarobljenika HVO-a u Trusini. Nisu imali potrebu relativizirati to što se dogodilo u Ahmićima na način da spominju i Trusinu, već su doveli ttg EZ-promatrača da tamo kuka, nariče i glumi zabrinutost:

https://www.youtube.com/watch?v=YGQ90iC56V0

(Taj prilog je inače jako dobro u svojoj knjizi “Haška formula” na stranicama 38.-39. prokomentirala Višnja Starešina:

http://i.solidfiles.net/02a835eb27.jpg

Doduše, čak je i Višnja Starešina ovdje napravila jednu nehotičnu griješku, jer je zamjenila BBC i Sky News, gdje se vidi da ovo nije izvješće BBC-a iako potpuno odgovara opisu iz knjige, ali je vjerovatno Višnja ovaj prilog Sky Newsa pomiješala s ovim prilogom:

https://www.youtube.com/watch?v=OBKsDnogWyM

Međutim, to ionako nije bitno. Puno bitnije je da je britanskom bataljunu UNPROFOR-a stacionairanom u Staroj Biloj trebalo punih 7 dana da otkriju taj “strašni” zločin u desetak kilometara udaljenim Ahmićima. Jer na izvješću Sky newsa vidi se u kutu gore lijevo da je napravljen 23. travnja 1993., a na samom početku Bob Stewart pita osobe u odorama koje su očito prekršile primirje zašto su to učinile, a ovi govore da je to stoga jer se dogodio masakr u selu gdje su ubijana i djeca, a onda Bob Stewart pita “koje selo” a osobe u odorama govore “Ahmići Ahmići”. Dakle, sve miriše na tešku manipluaciju. Vratimo se mi sad na izvješće PMEZ-a.

Jasno je da upravo Jean Pierre Thebault stoji iza ovog izvješća, kao što je vidljivo da je on napisao i potpisao prve dvije stranice ovog izvješća. Zbog toga nam valja propitati malo tog Francuza i vidjeti što o njemu znamo. Kad smo malo prokopali, našli smo, iz najmanje dva izvora, da je riječ o jednom čovjeku koji je izrazito antihrvatski i promuslimanski nastrojen. Prvu takvu tvrdnju našli smo u knjizi američkog pukovnika i vojnog analitičara Charlesa Reginlda Shradera “Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni” na stranicama 95.-96.

http://i.solidfiles.net/b1fcc318b5.jpg

http://i.solidfiles.net/b34e36653c.jpg

Sad ćemo povećati ovu referencu broj 73 koja stoji u fusnoti na stranici 96., jer se tu nalazi mišljenje pukovnika Shradera o Thebaultu i to ćemo podvući jer je riječ o ocijeni koja je vrlo bitna za ovu temu:

http://i.solidfiles.net/1ab8ad84cc.jpg

Na sreću, ovu argumentaciju o pristranosti Jean Pierre Thebaulta možemo još pojačati i to zahvaljući tome što ja nisam jedini koji je primjetio ovu ocjenu pukovnika Shradera o Thebaultu, već je isto uočila i obrana generala Praljka koja je to iskoristila dana 30. svibnja 2007. godine prilikom protuispitivanja svjedoka tužiteljstva, bivšeg člana promatračke misije europske zajednice u BiH, pukovnika Nizozemske vojske Rudya Gerridsena. Transkript tog svjedočenja je na engleskom i ono što je bitno počinje odmah na stranici 19318 transkripta gdje odvjetnik Kovačić pita pukovnika Geridsena o pristranosti Thebaulta a citirajući upravo ovaj izvadak iz knjige Charlesa Reginalda Shradera koji smo vam mi gore izdvojili.

http://www.icty.org/x/cases/prlic/trans/en/070530ED.htm

Za one koji ne znaju dobro engleski postojao je video zapis protuispitivanja na stranici generala Praljka (koja je u međuvremenu uklonjena s interneta, pa ćemo i nju zavesti “pod pečatom”), a zahvaljujući you tube chanelu TV Herceg-Bosne imamo ga i na you tube:

http://www.youtube.com/watch?v=zvuF__vXZPo&t=3m10s

Dakle, tu vidimo da odvjetnik Kovačić citira iz Shraderove knjige a nizozemski pukovnik Gerridsen (ispod videa netočno piše potpukovnik umjesto pukovnik i krivo piše Gerritsen umjesto Gerridsen) se slaže s tom ocjenom i kaže kako je stalno imao osjećaj da je Thebault antihrvatski nastrojen i da favorizira Muslimane. Inače, preporučam gledanje ovog videa do kraja, pogotovo dijela koji je pred sam kraj u kojem general Praljak želi uvesti snimku o muslimanskom pokolju u selu Uzdol gdje se osim Gerridsena u prilogu pojavljuje još jedan član promatračke misije PMEZ-a koji je na sudu tvrdio kako ne zna za zločin u Uzdolu, i kako je očito u toj promatračkoj misiji Thebault nametnuo svoj autoritet i političku doktrinu po kojoj hrvatske zločine treba uvećavati a muslimanske zločine poput ovog u Uzdolu zataškavati. Naravno, uvođenje tog videa nije moglo proći bez bezrazložnih prigovora još jednog notornog rasističkog hrvatomrzsca, tužitelja Kenetha Scotta.

Ovaj svjedok je također potvrdio kako je svojim očima vidio kako Muslimani u Gornjem Vakufu koriste civilne objekte i sakrivaju se iza civila dok pucaju po HVO-u kako bi odgovor HVO-a mogli proglasiti “zločinom protiv civila” ali to sad ovdje nije tema pa ću tome više pozornosti posvetiti drugom prilikom.

Vratimo se dakle još malo na Thebaulta i PMEZ i njihovo izvješće. U Shraderovoj knjizi na stranici 95. stoji kako su promatračke misije EZ-a bile naklonjene Muslimanima i to “iz razloga koji nisu posve jasni”.

Nije nemoguće, štoviše, vrlo je realno, da je Thebault tu provodio službenu politiku još jednog notornog rasističkog hrvatomrzsca, tadašnjeg francuskog predsjednika Francois Mitteranda. Taj isti Francois Mitterand opravdavao je velikosrpski genocidni pokolj u Vukovaru na način da je izjavio “da su Hrvati to i zaslužili jer su za vrijeme drugog svjetskog rata bili na krivoj strani”. Takav skandalozan i nečuven pokušaj opravdavanja pokolja u Vukovaru upućuje na njegovu u startu organsku mržnju prema Hrvatima. Postoji tu i još jedna stvar. Poznato je da je Francuska nekoć bila kolonijalna sila i da je kolonizirala i brojne arapske zemlje kao što su primjerice Tunis ili Alžir. Osamostaljenjem tih država Francuska je pokušala zadržati svoj utjecaj u istima na način da je liberalizirala dobijanje francuskog državljanstva za državljane tih frankofonskih zemalja među kojima je bilo dosta Arapa. Tako u današnjoj Francuskoj, spomenimo samo neke poznate nogometaše, od Zidanea do Benzeme imate jako puno Muslimana koji su tamo već stvorili vrlo snažan lobi. Zbog snage i utjecaja tog lobija Francuska se obično opredjeljuje za muslimansku stranu, i to jako dobro znaju svi koji prate reakcije službene francuske politike kad je u pitanju sukob Izraela i Palestine, a neki analitičari smatraju da Francuska staje na strane Muslimana (pogotovo kad je predsjednik države ljevičar-socijalist) zbog straha od možebitne reakcije i izazivanja uličnih nereda od strane te brojne arapske populacije koja tako na francusku politiku ima snažan utjecaj. A kad se oni tako postave u odnosu na jedan Izrael, koji ima nemjerljivu veću težinu u međunarodnoj zajednici od jedne Hrvatske, onda ovakvo ponašanje Jean Pierre Thebaulta koje su primjetili i jedan američki i jedan nizozemski pukovnik možda i ne treba previše čuditi.

Nakon svega ovoga ima li još smisla dalje analizirati njihovo izvješće koje je prepuno teorija urote za koje naravno, ne pružaju nikakve dokaze, gdje na prvoj stranici izvješća Thebault piše da su ga sastavila četvorica pa im nabraja nacionalnosti (Nizozemac, Englez, Šveđanin i Grk) iako se na zadnjoj stranici vide imena samo dvojice (Engleza i Šveđanina). Dalje se bune na medije koji izvješćuju o oko 200 mrtvih i oko 20 000 prognanih pa se u točki 2. na trećoj stranici izvješća još i bezobrazno pitaju: Pitanje koje se postavlja pred radoznali um jeste tko izvodi te optužbe i navodi brojke?

Danas kad znamo da je u tim operacijama oko Travnika ubijeno 137 civila a njima valja pridružiti i određenu brojku ratnih zarobljenika, te da je s tog područja prognano oko 20 tisuća Hrvata, pa je pravo pitanje koje se postavlja pred radoznali um je odakle njima pravo da negiraju uglavnom točna medijska izvješća, i da pritom još izigravaju uvrijeđene frajle? Zatim, oni sami na par mjesta navode broj od 5000 do 20 000 prognanih. Zatim, možete u tom izvješću pročitati i pokušaj negiranja zločina na području sela Maline-Bikoši. Uglavnom, jasno je da je ovo izvješće navijačko, tendeciozno, i da nema nikakva uporišta u stvarnosti.

Ostao nam je još Christopher Beese a o njemu neću dugo. On je na tom suđenju nastupio kao branitelj mudžahedina, kao netko tko treba relativizirati njihove ritualne zločine i njihov ogroman doprinos rasplamsavanju muslimansko-hrvatskog građanskog rata i sijanju atmosfere straha i mržnje.

Uglavnom, on je govorio kako se cijela ta priča s mudžahedinima napuhuje i to je sav smisao njegova svjedočenja. Na stranici generala Praljka imate u galeriji protuispituvanja i video na kojem general Praljak vrši protuispitivanje ovog svjedoka dana 23. kolovoza 2006. godine. To je pri dnu stranice desno, pa tko ima Windows media player može to pogledati:

http://www.slobodanpraljak.com/video_snimke_protuispitivanja_svjedoka_od_strane_generala_praljka.html

(Napomena: U međuvremenu, stranica generala Praljka uklonjena je s interneta, pa i ovaj dokument, sukladno praksi raspravnog vijeća haškog suda u predmetu “Prlić i ostali” možemo staviti u oznaku „pod pečatom“)

Riječ je možda o najčudnijem protuispitivanju koje sam vidjeo u svim predmetima na haškom sudu, gdje general Praljak ovom svjedoku gotovo da nije postavljao pitanja, već mu je samo puštao snimku za snimkom o tome kako mudžahedini urlaju, oštre sjekirice, i provode najcrnji fundamentalizam. Svako normalno ljudsko biće u koje očito ne spadaju Treschell i Prandler bi nakon tih snimki odbacilo sve navode ovog svjedoka kao potpuno neosnovane.

Ja mogu staviti poveznicu na transkript ovog protuispitivanja

http://www.icty.org/x/cases/prlic/trans/en/060823ED.htm

Međutim, to nije to. Jer, samo ona scena u kojoj islamistički terorist Abu Zefo oštri sjekiru prije nego će krenuti dekapitirati kršćanske glave je jača od svih literalnih umjeća svih pisaca ovog svijeta, to čak ni veliki Nikolaj Vasiljevič Gogolj ne bi mogao opisati, a nakon toga Praljkov pogled prema Beeseu i nervozno vrpoljenje ovog sramnog svjedoka u haškoj sjedalici za svjedoke.

Povijest sulude teze o “samoprogonu Hrvata” u presudama haškog suda

Prvi put ovakva teza u jednoj presudi pojavljuje se u ožujku 2000. godine prilikom izricanja nepravomoćne presude generalu Blaškiću koji je tom prilikom osuđen na 45 godina robije. Taj navod o samoprogonu Hrvata iz općine Vareš u presudi Blaškiću u potpunosti se oslanja na svjedočenje tajnog svjedoka II za kojeg danas znamo da je riječ o Stjepanu Mesiću. Mi ćemo vam dati poveznicu na to Mesićevo svjedočenje od 19. ožujka 1998. i navest ćemo točnu referencu:

http://www.icty.org/x/cases/blaskic/trans/en/980319ED.htm

Ono što nas zanima nalazi se na stranicama 7270 i 7271. ovog transkripta. Iz tog ćemo izvući i prevesti najbitnije djelove Mesićeva krivokletstva u vezi s progon Hrvata iz Vareša i prevesti ih na hrvatski jezik:

Pitanje: U glavnom ispitivanju rekli ste da je zbog katastrofalne politike Franje Tuđmana, a to je slobodno tumačenje, 500 000 Hrvata pobjeglo iz Bosne i Hercegovine; je li to točno?

Svjedok Mesić: Ne samo zbog toga. Svakako najvažniji razlog bila je srpska agresija a drugi razlog je politika Franje Tuđmana.

Pitanje: Od tih 500 000 bio je najveći broj iz Središnje Bosne?

Svjedok Mesić: Ne znam sve brojeve, ali ako me pitate o toj pogrešnoj politici, mislim da je dovolnjo reći da su Hrvati unutra sebe smatrali pod opsadom i da su dobili zadaću… Dakle, vidite, politika je bila povući Hrvate iz nekih područja i to su mi potvrdili ljudi iz Vareša. Član Hrvatskog narodnog vijeća, Josip Jozelić iz Vareša, rekao mi je da je HVO evakuirao hrvatska sela zbog određenih dogovora u koje nije mogao ulaziti jer nije znao što se zbivalo. Dakle, ta politika pridonosila je eksodusu a ne samo srpska agresija.

Da bi se kvalitetno moglo procjeniti događaje u svezi napada HVO-a na selo Stupni Do, mora se imati u vidu da je dan ranije Armija BiH izvršila napad na hrvatsko selo Kopijare (negdje se to selo naziva Kopijare, negdje Kopijari, negdje Kopjare, negdje Kopljare, ali to je sve jedno te isto selo). Sve o tim događajima može se naći u knjizi Ivice Mlivončića “Zločin s pečatom” koja je kao dokazni materijal ušla u sudske spise u predmetu Blaškić:

http://www.hic.hr/ratni-zlocini/b-h/zlocin/vares.htm

(Stranice 141. – 144.)

Neosporno je da se napad na selo Kopijare dogodio, ali izgleda da je gospodin Mlivončić promašio datum, jer u onovrmenom izvješću PMEZ-a kojeg više nije vodio Thebalut već je na njegovo mjesto došao Englez Sir Martin Garrod, a što je vjerovatno uzrokom da PMEZ nije zataškao zločin u Kopijarima, bez obzira na to što je Martin Garrod u svom svjedočenju prd sudom u predmetu Blaškić rekao kako se taj zločin u Kopijarima po intenzitetu ipak ne može mjeriti sa zločinom HVO-a u Stupnom Dolu. U izvješću PMEZ-a koje je u predmet Kordić-Čerkez uvedeno pod brojem Z1259 stoji da su Kopijari napadnuti 22. listopada 1993. a ne kako stoji u Mlivončićevom tekstu, 19.-og listopada. Uostalom, predočit ću vam i to izvješće PMEZ-a:

http://i.solidfiles.net/1f1eb83446.jpg http://i.solidfiles.net/75edd71d95.jpg

Vratimo se sad na Mlivončićev tekst u odnosu na Mesićev iskaz. Mlivončićev tekst je životan, plastičan, ispričan s puno detalja i s punim uvjerenjem dok je ovo što tvrdi Mesić čista izmišljotina i to može već iz samog načina na koji on daje svoj iskaz biti vidljivo i onome tko Mesića ne pozna i ne zna o kakvom je patološkom lažljivcu riječ.

Poduži citat u kojem Mlivončić, refereirajući se na različite izvore opisuje stanje u enklavi Vareš završava tvrdnjom: “U svega nekoliko dana etnički je od Hrvata očišćen grad Vareš i s njima sva hrvatska sela. Nitko nije digao glas protiv toga zločina.“ Osim glasa Stjepana Mesića na haškom sudu, koji je za etničko čišćenje “Vareša i hrvatskih sela“ što ga je počinila Armija BiH optužio “srpskog agresora i politiku Franje Tuđmana“. Činjenice o etničkom čišćenu Hrvata iz Vareša bilo je potrebno navesti kako bi se dobio uvid u monstruozne konstrukcije Mesićevih izjava. Slijed događaja od svibnja do listopada 1993., nedvojbeno ukazuje na stradanja hrvatskog naroda u Varešu, koji je bio u srpsko-muslimanskom okruženju,izgladnio, bez pomoći, ubijan i masakriran mjesecima, u očaju tražeći prolaz kroz srpski teritorij, da bi na kraju doživio tragediju i egzodus. Tako je od 37 000 Hrvata, Varešaka i ostalih izbjeglica poslije njihova progona i križnog puta, u Varešu i okolici ostalo tek njih 750. Pritom je potpuno nevažno što je “član Hrvatskog narodnog vijeća Josip Jozelić iz Vareša“, rekao ili nije rekao Mesiću, ako je uopće nešto rekao, jer je Mesić morao prosuditi činjenice i o njima govoriti. Umjesto toga, Stjepan Mesić je stao u obranu Alije Izetbegovića i njegove zapovijedi od 18.listopada da Armija BiH napadne Vareš, što je poslije u medijima branio „kao preventivnu mjeru da nam se opet ne dogodi Stupni Do“-koji se dogodio tek pet dana nakon njegove zapovijedi i početka napada na Vareš i okolna hrvatska sela. Preventivne mjere bile su učinkovite te su Vareš i okolica temeljito opljačkani i etnički očišćeni.

Umjesto da pokuša shvatiti situaciju Hrvata u srednjoj Bosni, kaos i bezizglednu situaciju u kojoj im je bilo teško uvijek naći prava riješenja za opstanak i spas u potpunom okruženju, da pokuša shvatiti zašto su Hrvati počinili zločin u Stupnom Dolu i zašto ga je hrvatska javnost osudila. Mesić opravdava etničko čišćenje Hrvata od strane Armije BiH:

Svjedok Mesić: Oni koji su počinili zločin u Stupnom Dolu očito su željeli proširiti strah među Hrvatima od odmazdi do kojih je tada u Bosni moglo doći, a očito bilo je to i u nečijem interesu, inače ne vidim razlog za zločin takvih razmjera.

Treba li ponovo podsjetiti na kronologiju događaja: 18.listopada 1993. počinje po zapovijedi Izetbegovića napad na područje Vareša, koje je u potpunom okruženju. Postrojbe 7. muslimanske brigade zauzele su 22.listopada 1993., hrvatsko selo Kopljare i počinili zločin nad civilima (možemo reći da je zločin u Kopljarima bio Stupni do prije Stupnog Dola, I. Mlinovčić). Dana 23.listopada postrojbe HVO-a počinile su zločin u Stupnom Dolu, a 30.listopada pada obrana Vareša i počinje egzodus Hrvata.

Pitanje: …Zar su Hrvati počinili zločin u Stupnom Dolu da bi Muslimansku armiju potakli na odmazdu?

Svjedok Mesić: Nisam to rekao. Rekao sam da je zločin počinjen kako bi zastrašio Hrvate s mogućom osvetom Bošnjaka.

Mesić dakle ne tvrdi da su Hrvati počinili zločin kako bi Muslimane potakli na odmazdu, nego tvrdi da su Hrvati počinili zločin “kako bi zastrašili Hrvate s mogućom osvetom Bošnjaka”. Takvom konstrukcijom Mesić zapravo abolira muslimanske zločine, a Hrvate proglašava dvostrukim zločincima: prvo, jer su počinili zločin nad Muslimanima/Bošnjacima; drugo, jer su počinili zločin radi zločinačke politike zastrašivanja Hrvata, zato što je po Mesiću, “politika je bila povući Hrvate iz nekih područja”. Monstruoznost Mesićevih konstrukcija oslikava način na koji funkcionira njegovo političko mišljenje, koje niti tumači događaje niti se njegove konstrukcije mogu susresti sa elementarnim činjenicama. S pravom se postavlja pitanje kako na ove konstrukcije nisu reagirali ni obrana generala Blaškića ni tužiteljstvo? Kako se može optuživati hrvatsku politiku za etničko čišćenje Hrvata iz općine Vareš i Kakanj, potkraj listopada 1993., kada je poznato da su 14. rujna 1993. Predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisali (tada) tajni sporazum o stvaranju zajedničke hrvatsko-bošnjačke države koja će biti u konfederaciji sa Hrvatskom? Kada su događaji potvrdili da se hrvatska strana drži tog dogovora, ali ne i Izetbegović, koji je već 16. rujna 1993. godine potpisao sporazum sa Momčilom Krajišnikom da se Srbi mogu izdvojiti iz BiH? Kada je činjenica da hrvatska politika nije “trebala” zastrašivati Hrvate i zagovarati njihovo “povlačenje” iz općina Vareš i Kakanj, jer je već pristala na hrvatsko-muslimansku federaciju u konfederaciji sa Hrvatskom? Ali ni prije toga, jer su i po Vance-Owenovom planu o uređenju BiH na provincije i Owen-Stoltenbergovom planu unije triju republika te općine bile predviđene da uđu u sastav bošnjačke provincije, odnosno republike. Bošnjaci su bili ti koji su, slijedom odluke svojeg vojnog i političkog vodstva, željeli imati “čiste” teritorije, kako bi u završnici pregovora o političkom riješenju za BiH imali što bolje pregovaračke pozicije. Etničko čišćenje općine Vareš, koje Mesić navodi kao primjer pogrešne politike predsjednika Tuđmana, poslijedica je vojnih operacija Armije BiH u okviru plana “Neretva 93”. O toj činjenici Mesić nije želio svjedočiti. Uzput, i Mesić i haško tužiteljstvo zalažu se za “individualizaciju krivnje”, ali i na ovome primjeru je očito da se i u pitanjima i u odgovorima govori o Hrvatima (ne o pojedincima i pojedinim postrojbama) i time se implicira kolektivna krivnja Hrvata. Da apsurd bude veći, krivnja se pripisuje Hrvatima nad kojima je počinjen zločin etničkog čišćenja. Postoje li riječi kojima bi se opisalo Mesićevo krivotvorenje činjenica, njegovo bezuvjetno opravdavanje muslimanskih zločina i etničkog čišćenja Hrvata i njegova bešćutnost prema stradanju Varešaka iu ostalih hrvatskih izbjeglica koji su pokušali naći spas u Varešu, da bi poslije toga prošli još veću golgotu???? (Vidi: Prof. dr. Miroslav Tuđman, “Vrijeme krivokletnika, Zagreb: Detecta 2006. str. 384. – 390.)

Što se tiče medijske promocije ove bolesne, apsurdne, morbidne, perverzne, inverzne, groteskne, karikaturalne, nevjerojatne, drske teze, kolovođa je bio intelektualni i duhovni lider nove “hrvatske desnice” Ivo Banac koji je tu tezu upucao u američki informacijski prostor dana 25. listopada 1993. godine. O tome sam sve dovoljno detaljno opisao ovdje:

https://kamenjar.com/hrvatstvo-i-sorosev-vojnik-banac-ii-dio/

I za kraj ovog opsežnog štiva, trebalo bi uputiti par pitanja haškom sudu, a posebice tužiteljstvu. Naime, zašto ono izvješće PMEZ-a u svezi muslimanskog napada na Travnik u lipnju 1993. godine koje se koristi u ovom predmetu nije korišteno prije, u predmetima Blaškić i Kordić-Čerkez? Ovo pitanje je debelo opravdano. Kao što i sami vidimo, u predmetu Blaškić, da bi proguralo tezu o “samoprogonu Hrvata iz srednje Bosne” tužiteljstvo se radije oslonilo na iskaz Stjepana Mesića koji je u ključnom djelu zapravo rekla-kazala iskaz iz druge ruke (“… Josip Jozelić iz Vareša rekao mi je…”) nego na ovo izvješće PMEZ-a. To dovoljno govori o “vjerodostojnosti” tog izvješća kad je tužiteljstvo bilo sklonije upustiti se u avanturu s Mesićem nego osloniti se na ovo izvješće. To je još više bitno jer se ovo izvješće odnosi na Travnik gdje je Blaškić kao zapovjednik još i imao nekog utjecaja, za razliku od Vareša gdje su i sama sudska vijeća zaključila da ni Blaškić ni Kordić nije imao utjecaja (bez obzira što Vareš spada u OZSB na čijem je čelu bio Blaškić), već da je Vareš bio pod utjecajem Kiseljaka odnosni Ivice Rajića.

Poznato je također da je tužiteljstvo na čelu s Kenethom Scottom u predmetu šestorke zatražilo od sudskog vijeća da kompletan Mesićev iskaz iz slučaja Blaškić uđe u zapisnik ovog predmeta. Tom zahtjevu su se naravno usprotivile obrane svih šest optuženika s pravom tražeći da Mesića ispitaju u protuispitivanju. Tek tad se haško tužiteljstvo za tezu o “samopprogonu Hrvata iz srednje Bosne” služi ovim izvješćem umjesto Mesićevim lažima, a za ostale Mesićeve laži tipa Karađorđevo i slično tužiteljstvo nije zvalo Mesića da ih ponovi, jer je značlo da je profesor Miroslav Tuđman napisao knjigu na 469 stranica pod naslovom “Vrijeme krivokletnika” u kojem raskrinkava Mesićeve laži u slučaju Blaškić s tim da profesor Tuđman nije uspio zahvatiti ni pola od svih laži koje je Mesić tamo izrekao i znao je da je obrana spremna na njegove teze. I zato su umjesto njega angažirali Josipa Manolića što je zapravo priznanje tužiteljstva da im je jasno da je Mesić lagao, i da je obrana na te laži spremna, pa su zato morali angažirati novog lažova, ovaj put Josipa Manolića, istog onog koji je skupa sa Stjepanom Mesićem pokušao proizvesti parlamentarni puč u proljeće 1994. godine nakon čega su se njih dvojica razišli s predsjednikom Tuđmanom i postali mu najljući politički oponenti, a sve te činjenice je haški sud gurnuo u stranu, kad je odlučio oslanjati se na njihova svjedočenja iako je potpuno jasno da iz političkih razloga ta svjedočenja mogu biti sve samo ne nepristrana…

S druge strane, Ivo Banac se danas kočoperi na domjencima nekih koji su sebi uzeli za pravo tvrditi da su veći Hrvati od drugih, tu prije svega mislim na stranku NHR, a koje je (osim Hasanbegovića koji točno zna što čini) doktor Tuđman u onom svom legendarnom govoru iz 1996. godine opisao rječima „politički diletanti i bezglavi smušenjaci“.

Ovaj tekst je moj prilog od srca Hrvatima srednje Bosne, žrtvama muslimanskog genocida i etničkog čišćenja, a ujedno njime pozdravljam povratak političkog uznika i ratnog zapovjednika Vojne policije Hrvatskog Vijeća Obrane.

Završit ću Psalmom 127.

Ako Gospodin kuću ne gradi uzalud se muče graditelji.

Ako Gospodin grada ne čuva uzalud stražar bdi.

Uzalud vam je ustat prije zore i dugo u noć sjediti.

Vi što jedete kruh muke miljenicima svojim u snu On daje.

Evo: sinovi su Gospodnji dar plod utrobe Njegova je nagrada

Strelica u ruci ratnika to su sinovi mladosti. Blago čovjeku koji njima napuni tobolac neće se postidjeti kad se preo bude s dušmanima pred vratima.

Predrag Nebihi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Davor Ivo Stier – ‘Hrvatskoj opet prijeti opasnost s Balkana!?’

Objavljeno

na

Objavio

Od svih svojih susjeda Hrvatska je najviše zainteresirana za očuvanje mira na susjednom Balkanu. Hrvatska ostaje vrlo ranjiva prema svakoj eskalaciji tenzija ili izbijanju sukoba u susjednoj regiji, koji bi se lako mogli reflektirati na nas.

Dosad su procesi i mehanizmi proširenja EU i NATO osiguravali mir i sigurnost na tom području, ali njihovom erozijom otvorena su vrata novim izazovima. Pored većeg angažmana Rusije i Turske, na Balkanu se trenutno odvijaju dva procesa koje predvode Srbija i Albanija.

Davor Ivo Stier, saborski zastupnik HDZ-a, gostovao je na N1 te je komentirao istup gradonačelnika Vukovara Ivana Penave, geopolitičku situaciju na Balkanu i i BiH.

“Kao prvo, činjenica je da se ponovno miješaju karte u međunarodnom poretku, po prvi put RH to doživljava kao neovisna država i tu se moramo postaviti”, kazao je Stier.

“Za našu nacionalnu sigurnost ne bi bilo dobro da se stvori neki hegemon, a u tijeku su takva dva procesa unutar Balkana; jedan je od strane Srbije koja, imitirajući ono što Moskva radi, pokušava na području bivše SFRJ stvoriti interesnu sferu, a sad je pitanje hoće li u tome uspjeti. Albanija je drugi, a njihova uloga ovisi od dobroj demografiji koju i dalje imaju te vidimo intenciju da se stvore konfederalni odnosi s Kosovom”, kazao je bivši ministar vanjskih poslova.

“Naša ambicija nije integrirati se s Balkanom”

“Treba voditi politiku kako zadržati jedan balans da se ne stvori nikakav hegemon, kako bi se održala stabilnost. EU doživljava jedna proces fragmentacije i to se reflektira i na nedostatak volje i snage na proces proširenja i transformacije zemalja na Balkanu. Cijela Europa doživljava fragmentacije i Brexit je samo jedan od eklatantnijih primjera”, ističe Stier.

“Srbija ima ambiciju postati hegemon na Balkanu”, kazao je Stier, a na pitanje novinara ima li opasnosti pod Hrvatsku, Stier govori da to prvenstveno ovisi o nama, no ističe da je optimističan jer je činjenica da se ponovno miješaju karte u međunarodnom poretku, ali po prvi put u modernoj eri Hrvatska ulazi u taj proces kao nezavisna država.

“Postoji mogućnost povezivanja hercegovačkih i dalmatinskih županija”

“Što se tiče BiH, moja pozicija je jasna – RH definitivno ne treba niti može ići u smjeru dominacije nad BiH, ali moramo imati politiku da bilo koja druga država ne može imati dominaciju na nad BiH, kao niti da dominira ijedan od tri konstituivna naroda.”

“HDZ Republike Hrvatske ima ugovore o strateškim odnosima s HDZ BiH i sa SDA i nije nemoguće, da se u Zagrebu ponekada dogovori sastanak s njihovim čelnicima. Ima mogućnost boljeg povezivanja hercegovačkih i dalmatinskih županija te bosanskih županija i slavonskih županija”, ističe Stier.

Glede Čovićevog odlaska na proslavu dana Republike Srpske, Stier je kazao kako je to pokazatelj jedne ovisnosti o Banjoj Luci, odnosno o Dodiku koji se treba razbiti tako da se promijeni izborni zakon i omogući da unutar hrvatskog korpusa u BiH dođe do pluralizacije, koja će dati veći prostor Hrvatima kao subjektu.

“Razmislimo da ne bude na zastupnicima manjine da odlučuju o tome tko će vladati u Hrvatskoj”

“Mislim da se iz riječi vukovarskog gradonačelnika Penave ne može doživjeti da je on protiv mirne reintegracije. On ima jedan direktan uvid s obzirom da je gradonačelnik, da je u svakodnevnoj komunikaciji s građanima u Vukovaru te je njegova intencija jačati, a ne oslabiti proces mirne reintegracije.

“Možda je došlo vrijeme da razmislimo da ne bude baš na zastupnicima manjine, da odlučuju o tome tko će vladati u Hrvatskoj, iz rakursa da to upravo nije dobro za integraciju i za položaj samih manjina, a o tome su čak i neki predstavnici manjina govorili. Mislim da bi trebali pogledati kako to funkcionira na lokalnoj razini, gdje se iz političkih stranaka, a je jednom posebnom manjinskom listom, biraju predstavnici manjina. Mislim da bi trebalo razmisliti o jednom boljem izbornom sustavu.”, zaključio je Davor Ivo Stier, bivši međunarodni tajnik HDZ-a.

I dalje se ima želju kandidirati za predsjednika HDZ-a

Na pitanje želi li i dalje biti kandidat za predsjednika HDZ-a, Stier kazao: “Za to će se čekati vjerojatno 2020. godina, ali zašto ne.”

Kazao je kako nije s premijerom Andrejem Plenkovićem razgovarao o listama za europarlamentarne izbore, te da će oni vjerojatno ići u nekom drugom smjeru, ali to nije moj fokus.

Stier je u intervjuu za N1 komentirao i bujanje Bandićevog kluba, zatopljenje odnosa između predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i Vlade te novi Zakon o pobačaju.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari