Pratite nas

Povijesnice

Zločini komunizma: Partija planirala, UDBA izvršavala

Objavljeno

na

sti dan, 8. listopada 1991. kada je Hrvatski sabor donio odluku o raskidanju svih državno-pravnih veza sa SFRJ, usvojio je i Zakon o formiranju Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Za prvog predsjednika Komisije izabran je Vice Vukojević, a nekoliko mjeseci kasnije unutar komisije formirano je i Vijeće za utvrđivanje žrtava državnog terora u inozemstvu, piše Slobodna Dalmacija.

Prvi izvještaj Komisije odnosno Vijeća o političkim likvidacijama u inozemstvu, s imenima ubijenih emigranata, ali i imenima uključenih Udbinih operativaca u ta ubojstva, napravljen je u studenom 1993. godine. Dostavljen je Državnom odvjetništvu, Uredu za nacionalnu sigurnost, HIS-u, Ministarstvu vanjskih poslova, Ministarstvu obrane i Ministarstvu vanjskih poslova. Dijelove toga prvog izvješća, kao i posljednjeg koje je načinjeno krajem rujna 1999. godine, objavit ćemo ekskluzivno, u nastavcima, u našem listu.

Inače, ova Komisija radila je punih 11 godina, a na njenom čelu je cijelo desetljeće bio Kazimir Sviben. Rezultati rada Komisije odnosno njezina Vijeća za utvrđivanje žrtava državnog terora, u pravilu su skupljali prašinu u ladicama državnog odvjetništva kao i političkih moćnika, pa stoga sada, 22 godine od formiranja Komisije, objavljujemo rezultate njezina rada.

Tijek događaja početkom Drugoga svjetskog rata nametnuo je Josipu Brozu Titu potrebu osnivanja tajne službe. On je 10. kolovoza 1941. izdao tzv. Uputstva partizanskim odredima glede sigurnosnih pitanja. Upute su bile opće naravi, a glavna poruka je bila “izdajice i provokatore treba smjesta likvidirati”. Nakon toga započinje osnivanje tzv. partizanskih straža, narodnih straža i narodne milicije pri partizanskim odredima. Tek 1943.

Tito donosi odluku o razdvajanju obavještajne i kontraobavještajne službe. Tek sredinom 1944. godine, 13. svibnja, Tito je odlučio osnovati “Odelenje za zaštitu naroda” (OZNA). Pet dana kasnije Aleksandar Ranković je u Drvaru potpisao Uputstvo o formiranju Ozne. Pored Tita i Rankovića, osnivačima Ozne mogu se smatrati i ruski obavještajci Burtakov i Timofejev.

Prvi načelnik Ozne za Hrvatsku bio je Ivan Stevo Krajačić (zamjenik mu je bio Marijan Cvetković). Sva pojedinačna i masovna ubojstva koja je izvršila jugoslavenska vojska neposredno prije kraja Drugog svjetskog rata i mjesecima nakon njegova završetka, a posebice vezano za događaje poznate pod nazivom “Bleiburška tragedija i Križni put”, događala su se pod patronatom Ozne.

Tito je 15. kolovoza 1944. potpisao Uputstvo o osnivanju vojnih jedinica Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ) kao formacija zaduženih za “borbu s antinarodnim ustanicima i likvidiranje antinarodnih bandi, čišćenje oslobođenih teritorija od ostataka razbijenih neprijateljskih jedinica, špijuna i diverzanata”.

KNOJ je bio podređen direktno Titu. U ožujku 1946. OZNA je razdvojena na civilne i vojne službe koje dobivaju nova imena: Uprava za istraživanje i dokumentaciju (UID), Uprava državne bezbednosti (UDBA) i Vojnoobavještajna službu (VOS) i Kontraobavještajna služba (KOS). KOS je 1955. preimenovan u Organ bezbednosti (OB) Jugoslavenske narodne armije, a UDBA 1966. godine, nakon tzv. Brijunskog plenuma, u Službu državne bezbednosti (SDB), odnosno Službu državne sigurnosti (SDS).

SDB kao civilna kontraobavještajna služba nalazila se u sastavu Saveznog sekretarijata unutrašnjih poslova (SSUP). Četiri glavne uprave bavile su se: 1) unutrašnjim neprijateljem 2) emigracijom 3) stranim obavještajnim službama 4) tehnikom praćenja i prisluškivanja. SDS je svoju organizacijsku mrežu razvijala putem Republičkih sekretarijata za unutrašnje poslove (RSUP), a ovi preko centara SDS-a i njihovih ispostava. Unutrašnji organizacijski ustroj republičkih centrala i centara SDS-a bio je sukladan strukturi saveznog SDB-a.

Radom se koordiniralo iz kabineta J.B. Tita, a nakon njegove smrti iz kabineta Predsjedništva SFRJ. Nakon raspada Jugoslavije velik broj osoba iz tajne policije nastavio je raditi u službama novih država. Članovi Vijeća su utvrdili da je najveći dio dokumentacije SDS-a – uništen.

Prema izjavama svjedoka, “pročišćavanje” dokumentacije zbivalo se u više navrata prije prvih višestranačkih izbora. Ta dokumentacija se uništavala u krugu RSUP-a SRH, Centra SDS-a Zagreb, u spalionici Sabora SRH, u pećima tvornice ferolegura u Dugom Ratu. Svjedoci iz BiH govore o uništavanju dokumentacije iz centrale SDB-a u Sarajevu koja je kamionima odvožena u tvornicu celuloze u Maglaju.

 

Hrvatska neprijateljska emigracija

 

U svibnju 1945. godine veliki broj Hrvata se iselio iz Hrvatske neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. U prvoj skupini iseljenika nalazili su se vojnici NDH, državni činovnici, dužnosnici raznih nekomunističkih organizacija i stranaka te njihove obitelji. Oni koji su se uspjeli spasiti bili su smješteni u izbjegličke logore. Dio ih je ostao u Europi, a većina se iselila u Australiju i Sjevernu i Južnu Ameriku. Drugi val iseljavanja dogodio se koncem pedesetih i početkom šezdesetih godina. Uglavnom se radilo o mladićima koji su, pretežno iz ekonomskih razloga, ilegalno prelazili granicu.

Najveći broj Hrvata iselio se šezdesetih godina kad je Beograd otvorio granice i omogućio odlazak na “privremeni rad”. Posljednje značajnije iseljavanje dogodilo se nakon Karađorđeva i sloma Hrvatskog proljeća. Prema dosadašnjim saznanjima, jugoslavenska tajna služba je diljem svijeta od 1946. do 1990. godine likvidirala 68 hrvatskih emigranata. Još petero ih je netragom nestalo.

Operacije jugoslavenskih tajnih službi mogu se podijeliti u nekoliko razdoblja. U godinama neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata OZNA je napadala prije svega one emigrante koji su imali dobre veze sa savezničkim centrima moći (Drago Jilek) ili su uživali neokrnjen ugled među narodom (dr. Ivo Protulipac).

Padom Aleksandra Rankovića 1966. naglo se povećao broj “ofanzivnih akcija” prema hrvatskim političkim emigrantima. Do konca 1971., u razdoblju za koje se pretpostavljalo da su u Zagrebu vlast preuzeli hrvatski orijentirani komunisti, ubijena su dvadeset i četiri hrvatska emigranta. Crna serija se nastavila nakon Karađorđeva tijekom 1972. te u razdoblju nekoliko godina prije i poslije smrti Josipa Broza Tita, a trajala je do pred sam raspad Jugoslavije.

Vijeće je također registriralo trideset pokušaja ubojstva, te tri uspjele i dvije neuspjele otmice hrvatskih političkih emigranata od 1946. do 1990. godine. Otmice i ubojstva hrvatskih političkih emigranata nazivale su se u žargonu tajnih službi “ofanzivnim akcijama” ili “specijalnim zadacima”. U proceduru obavještajnog izviđanja, planiranja, organiziranja i izvođenja otmica i likvidacija emigranata bile su najčešće uključene sve tri glavne jugoslavenske tajne službe.

 

Postupak donošenja odluke o ‘ofanzivnim akcijama’

 

Prema saznanjima Komisije, a posebno iz izjava svjedoka iz vrha struktura hrvatske, bosansko­hercegovačke i savezne beogradske Službe državne sigurnosti, oko 70 % rada Udbe protiv emigracije odnosio na hrvatsku, a ostalo na srpsku, albansku i muslimansku emigraciju.

U Drugu upravu SSUP-a stizale su informacije iz svih republičkih središta vezano uz osobe od saveznog interesa. Ta je uprava bila glavno mjesto gdje se odlučivalo o “ofanzivnim akcijama” prema hrvatskim emigrantima. Postupak donošenja odluke o likvidaciji nekog političkog emigranta te njezinu izvođenju bio je neslužben, ali precizno razrađen.

Procjena o stupnju nepoželjnosti nekog emigranta u principu je dolazio iz savezne centrale SDB-a u Beogradu, ali je mogao doći i iz republičke centrale SDS-a, pa čak i iz samog centra SDS-a u kojem je vođena tzv. obrada dotičnog emigranta. Za organizaciju tih akcija takoder je bila nadležna Druga uprava SSSUP-a, uz koordinaciju s minimalnim brojem osoba iz nadležnih republičkih središta i regionalnih centara SDS-a.

O namjeri da se izvede “ofanzivna akcija” izvještavalo se saveznog sekretara za unutrašnje poslove. U vrijeme kad je to bio Franjo Herljević, budući da je imao izvrsne osobne odnose s Josipom Brozom Titom, mogao je kod njega doći kad je htio. Svjedoci izjavljuju da bi mu obično u ožujku ili travnju opširno referirao o sigurnosnoj situaciji i saznanjima o planovima emigracije.

Tada bi mu naveo imena nekolicine emigranata prema kojima bi se eventualno trebalo poduzeti “ofanzivne akcije”. U tu svrhu Herljević je čak predlagao osnivanje Odjela za posebne zadatke pri Drugoj upravi SSUP-a, ali taj prijedlog nije realiziran jer je zaključeno da bi se time povećala opasnost dekonspiracije službenika SDB-a.

Ako bi Tito odobrio akciju, savezni sekretar za unutrašnje poslove izvještavao bi svog kolegu na republičkoj razini s čijeg je područja bio podrijetlom dotični emigrant. Tada je odgovarajuću suglasnost morala dati republička vlast. Republički sekretar za unutrašnje poslove tražio je suglasnost republičkog i partijskog rukovodstva.

Izjave svjedoka iz vrha struktura hrvatske, bosanskohercegovačke i savezne Službe državne sigurnosti, potvrđuju saznanja da SDS nije mogla poduzeti nijednu ozbiljniju akciju bez odobrenja državnog i partijskog vrha republike i saveza. Iz sažetka tih izjava može se zaključiti da je Služba državne sigurnosti bila politička policija, odnosno u funkciji politike vladajuće partije Saveza komunista.

Svjedoci doslovno izjavljuju da se nije smjelo ništa dogoditi što nije odgovaralo partiji. Služba nije smjela izvoditi ni bezazlenije akcije ako bi time narušavala neki interes politike. Partija je davala naređenja i smjernice za rad, a SDS je bila samo izvršilac.

U Izvršnim komitetima i Predsjedništvima SK postojale su osobe, npr. jedan od izvršnih sekretara koji su nadgledali i usmjeravali rad SDS-a. Takoder, pri predsjedništvu republika i predsjedništvu SFRJ postojao je Savjet za zaštitu ustavnog poretka. Taj Savjet je dozvoljavao posebne aktivnosti organima unutrašnjih poslova, posebno SDS-u, uz prethodnu konzultaciju i suglasnost republičkog i saveznog političkog i državnog vrha. U “Saveznom savetu” bili su predstavnici svih republika i najviših saveznih struktura.

Dugogodišnji – i najznačajniji – članovi ‘Saveta’ bili su Vladimir Bakarić, Edvard Kardelj, Branko Mikulić, Lazar Koliševski i Vidoje Žarković te savezni ministri unutarnjih poslova Franjo Herljević, Stane Dolanc i Dobroslav Čulafić. Glavna osoba uz Tita zadužena za državnu sigurnost dugo godina je bio general Ivan Mišković Brk.

 Šimurina, Mustač i Perković znaju sve?

Što se tiče “specijalnih sredstava”, pištolja, prigušivača, bombi, otrova… ona su se izrađivala u beogradskom “Institutu za bezbednost”, a rijetko na drugom mjestu. “Specijalna sredstva” su na dva načina prenošena u inozemstvo: krijumčarenjem i diplomatskom poštom, a pohranjivala su se u zgradama DKP Jugoslavije u inozemstvu ili kod “suradnika-baza”. Jedan visoki dužnosnik SDS-a u SRH izjavio je: “Što se tiče rasvjetljavanja, nema šanse da o tome netko u Hrvatskoj zna više od Srećka Šimurine, Zdravka Mustača i Josipa Perkovića.
Šimurina i Perković znaju sve u Hrvatskoj, a Mustač taj aspekt iz Saveza. Njih trojica možda ne znaju samo neki detalj.” Jedan visoki dužnosnik SDB-a i SRBiH izjavio je: “Kroz dugogodišnji rad u SDB-u i razgovore s kolegama došao sam do određenih saznanja o atentatima na emigrante.

Poznato mi je da je suradnik hrvatske službe pod pseudonimom ‘Pitagora’ bio profesionalni ubojica. S njim su kontaktirali Srećko Šimurina, Đuro Lukić, Maks Manfreda i Josip Perković. Druga osoba koja je angažirana od strane SDB-a za izvršavanje atentata u inozemstvu vodila se pod pseudonim “Cico 2”.

Radi se o kriminalcu, kleptomanu koji je zavrbovan preko suradnika Centra SDB Zenica pod pseudonimom “Cico”. “Cico” je bio mudar i temeljit opservator, ali je ponudu odbio s obrazloženjem da nije sposoban ubiti, te je za to predložio osobu nazvanu “Cico 2”. Željka Ražnjatovića Arkana je zavrbovao operativac Centra SDB-a Titograd Nino Vušurović, koji je kasnije postao šef Druge uprave SDB-a RSUP-a SRCG, a bio je u izvrsnim odnosima sa Stankom Čolakom.

Na jednom širem sastanku načelnika i drugih viših dužnosnika republičkih središta i centara SDS-a u Rijeci koji je organizirao Jerko Dragin. Franjo Herljević je kritizirao Dragina da ga je krivo informirao o likvidaciji Dane Šarca u Parizu, što je on prenio Titu. Kasnije se morao ispričavati jer je Šarac preživio atentat.

 

M.M./hrsvijet

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Zločini tkz. Armije BiH: 25. godišnjica strijeljanja fojničkih fratara

Objavljeno

na

Objavio

Svake godine sredinu studenog u Fojnici obilježi sjećanje na dvojicu fratara koje su strijeljali pripadnici Armije RBiH. Tužna godišnjica protekne u znaku mise zadušnice i prigodnog programa, a u sjećanju subraće i vjernika fra Nikica Miličević i fra Leon Migić žive svakodnevno jer vrijeme ne može izbrisati ni tragičan događaj ni plemenitost dvojice ubijenih fratara.

Ono što se toga dana tragično dogodilo najbolje je opisao ondašnji samostanski kroničar fra Miroslav Krajinović Carko, koji je zapisao slijedeće:

„U subotu, 13. 11. 1993., u 12.55 sati čuo sam neku galamu. Pogledao sam kroz prozor. Vidim četvoricu, trojica u vojničkoj uniformi, četvrti u crnom kaputu. Jedan tjera pred sobom fra Leona i reče mu: ‘Stoj tude na stepenicama!’, koje vode u samostan. Fra Leon je sišao sa stepenica i stao. Uto se pojavi fra Nikica. K njemu pristupi vojnik. Udari ga šakom u lice, nogom u mošnje, opsuje mu ustašku majku i potjera ga u samostan. Ubrzo, čuo se pucanj rafala od kojeg je ubijen fra Nikica, a fra Leon ranjen, i pao pred vratima blagovaonice.

Ubojica je pristupio fra Leonu, udario ga nogom uz riječi: ‘Diži se!’ Kad se podigao, sasuo mu je rafal u zatiljak. Zadnje riječi fra Leona bile su: ‘Nisam ništa kriv’, a fra Nikice, kad mu je ubojica govorio da će ga ubiti: ‘Ubij!’ Zločinac je izvršio svoj naum. Fra Nikica je pao među dva krila vrata na hodniku. Nakon zlodjela, povukli su se. Sve je ovo promatrao časni brat fra Tomislav Tomičić, kojega je držao jedan od razbojnika na stepenicama koje vode na prvi sprat. U kući, tuga, žalost i strah. Dvije djevojke, Ivona Skoković i Snježana Bošnjak skočile su sa verande i otišle obavijestiti SUP.

Stipo Tuka i Ivo Debeljak skočili sa verande. Stipo se sakrio među drva, a Ivo na štalu. Ubrzo je stigla vojna policija. Ja sam bio pred muzejom, i otvorio im vrata. Drugi dio vojne policije uletio je u razgovornicu i naredio da svi poliježu i stave ruke za vrat. Tako ih je zatekla civilna policija i naredila da ustanu. Vojna policija, a i civilna, počeli su pregled po sestarskim prostorijama. Ja sam pošao za vojnom policijom i došao do vrata, i vidim gvardijana mrtva. Rekao sam: ‘Moj gvardijan ubijen; ovo se nije dogodilo ni za vrijeme Turske.’

Ugledah sestru Krunoslavu, reče mi: ‘Ubili su fra Leona!’. Na dan pogibije braća su slavila svetu misu, pripremili se za propovijed na nedjeljnoj misi, a i za svoje imendane, sv. Nikola Tavelić – fra Nikica slavio, a fra Leon brata Leona, ovčicu Božju. Fra Leon je bio miran. Ovčica Božja. Ljubio je Boga i sva stvorenja Božja. Najdraže mu je bilo, poslije obavljenih dužnosti, otići u prirodu, često uz pratnju životinja. Obradovao bi braću donoseći gljiva, voća i čajeva koje bi našao na šetnji. U grad nije zalazio i tako rijetko i svoje posjećivao.

Fra Nikica je bio razgovorljiv. Dobra srca i svakom je pomagao govoreći: „Daju nama, dajmo i mi drugima“. Za kuću se izvanredno brinuo. Kad bi pošao na duži put, pitao bi: „Šta komu treba, nek napiše“. I zaista bi donio, pa ponešto i tko nije ništa tražio. Braća su ležala mrtva. Počela saslušanja. Kad su policije otišle, počelo je spremanje braće. Sestre su pripravile potrebno, a Ivo Mijatović i Alojzije Skoković braću su oprali od krvi, obukli i stavili u mrtvačke sanduke. Oko 22.00 sata braću smo prenijeli u crkvu, pomolili se u tišini, izišli i povukli se u svoje sobe. Kako nam je bilo, teško je izreći. Sama Božja milost krijepila nas.“

(iz Samostanske kronike 1993.).

Fratri Samostana u Fojnici u povodu 20. godišnjice ubojstva fratara, pripremali su materijale za izdavanje knjige Pucnji u fratre (autor Zoran Oroz) i dokumentarnog filma Nepogubljena dobrota (autor Branka Jukić, TV KISS). Budući da o samom sudskom procesu neposrednim izvršiteljima ubojstva fratara nije bilo gotovo nikakve dokumentacije, fratri su zatražili dokumente od nadležnih pravnih institucija države BiH (Kantonalni sud Sarajevo). Nakon što su dobili tražene dokumente i nakon detaljnog čitanja, bilo im je jasno da tadašnje sudstvo nije odradilo svoj posao.

Naime, Vrhovni vojni sud u Sarajevu u kaznenom predmetu (Broj: K-248/94) i Vrhovni sud Bosne i Hercegovine (Kž. 10/95) za ovo su kaznano djelo procesuirali Miralema Čengića i osudili ga na 11, odnosno na 15 godina zatvora, te sudionike Nedima Zerdu, Samina Mušinbegovića i Vahida Begića na po šest mjeseci zatvora. Detaljnim uvidom u ovaj kazneni predmet jasno je, međutim, da gore spomenuti sudovi nisu utvrdili pravu istinu.

Nisu utvrdili niti prave razloge, motive i pobude zbog kojih je ubojica na tako svirep, surov i nedoličan način u prostorijama našega samostana strijeljao gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara fra Leona Migića, koji su tada obnašali službu Uprave Samostana u Fojnici. Jasno je također da je u procesuiranju vojni tužitelj ubojicu i ratnog zločinca Miralema Čengića stavio u najbolji mogući kazneno-pravni položaj i tako vješto izbjegao jedino moguću pravnu kvalifikaciju za ovaj zločinački čin, a to je: kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Niti jednom riječju tužitelj ne donosi mogućnost da je netko ovaj ratni zločin planirao i naredio. Nadalje, u presudi ne stoji napisana niti jedna riječ koja bi upućivala na mogućnost da se ovo dvostruko ubojstvo dovede u kontekst zločina vojnika protiv civila, zločina iz mržnje prema drugom narodu – dakle: organiziranog ratnog zločina.

Zbog toga fojnički fratri postavljaju pitanje: Kako to da su ubijeni baš fratri koji su tada obnašali službu Uprave Samostana (gvardijan i vikar), a pošteđeni su ostali fratri, od kojih je jedan bio neposredni očevidac, kojeg je jedan od vojnika držao dok je drugi ubijao? Zar se može vjerovati da je Uprava Samostana slučajno likvidirana?

Jasno je da se u procesuiranju na gore spomenutim sudovima moralo dati mogućnost da postoji nalogodavac ubojstva fratara našega Samostana, što je u konkretnom slučaju izostalo. Nije jasno zašto su ubojica Miralem Čengić i ostali privedeni tek četiri mjeseca nakon počinjenja teškog zločina? Zašto se toliko čekalo? Zašto je tadašnji predsjednik BiH Alija Izetbegović, samo nekoliko mjeseci nakon presude, ubojici dao čak tri pomilovanja, i nakon četvrtog pomilovanja od strane ondašnjeg predsjednika F BiH Ejupa Ganića, ubojica je već bio na slobodi.

Sve ovo upućuje na opravdanu sumnju da je procesuiranje ubojice i ostalih sudionika bila samo dobro izrežirana predstava kako bi se zapravo javnosti skrenula pozornost s prave istine i kako bi se prikrili pravi zločinci, tj. oni koji su ovaj zločin planirali i naredili.

Svjedok toga zločina prof. dr. fra Vitomir Slugić izjavio je da se okrutno ubojstvo, koje je bilo smišljeno, svelo na sudu na ubojstvo u krčmi. Dakle, ne radi se o običnom ubojstvu, nego o strijeljanju, a ta riječ uključuje prethodno planiranje i naredbu. Ovo je klasični organizirani ratni zločin.

Fojnica samostan/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

10. studenog 1991. – Pad Bogdanovaca (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine okupirani su Bogdanovci koji su se nakon pada Marinaca, još početkom listopada, našli u okruženju. Povlačenje hrvatskih branitelja iz Bogdanovaca poznato pod nazivom “Štafeta smrti” jedna je od najherojskijih priča iz Domovinskog rata.

Tijekom opsade Vukovara jedina veza s vanjskim svijetom bio je takozvani „kukuruzni put“. Bio je to poljski put skriven kukuruzom koji je išao preko Bogdanovaca, Marinaca i Nuštra. Padom Marinaca potkraj listopada ta je veza pukla.

Na prostoru duljine 6 kilometara, a širine oko 150 metara Bogdanovci su doživjeli sudbinu Vukovara. Ostali su u okruženju punih 40 dana. Za to su vrijeme branitelji trpjeli svakodnevne pješačke i tenkovske napade od mnogostruko jače naoružanijeg neprijatelja, piše HRT

Bogdanovce je branilo oko dvjesto pripadnika Zbora narodne garde, Hrvatskih obrambenih snaga, policije i sami mještani. Kada su ostali bez streljiva, donesena je odluka o povlačenju. Zajedno s ranjenicima i civilima 10. studenog krenuli su u više skupina u proboj. U jednoj od njih bila je i trudnica.

Iako je do slobodnog ali žestoko granatiranog Nuštra samo 6 kilometara, proboj je za neke od njih trajao više dana i noći. Povlačili su se preko minskih polja i okupiranog hrvatskog područja.

Pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga formirali su takozvanu štafetu smrti. Idući kroz minsko polje hrabro su hodali na čelu kolone kako bi drugima omogućili prolaz. Kada bi prvi stao na minu, na njegovo je mjesto, svjestan da mu svaki korak može donijeti smrt, dobrovoljno stao drugi HOS-ovac. Do danas nije utvrđeno koliko ih je točno poginulo u smrtonosnoj štafeti.

Za to su vrijeme agresorska JNA i četničke parapostrojbe ušle u Bogdanovce s preko tisuću i pol do zuba naoružanih ljudi.

Poubijali su i masakrirali 130 branitelja, civila, žena i djece te stare i nepokretne mještane koji su ostali u selu. Potpuno su uništili sve obiteljske, kulturne i sakralne objekte pa je nekad lijepo pitomo slavonsko selo poprimilo jeziv izgled.

Sve muke i patnje koje su prošli nisu obeshrabrile mještane Bogdanovaca da se od prvog dana progonstva počnu pripremati za povratak. Bogdanovčani su najvećim djelom bili smješteni u Prognaničkom naselju Rokovci gdje su samo tri kilometra zračne linije od sela sedam godina čekali povratak kućama.

 

Dokumentarni film ”Štafeta smrti” – heroji se nikad ne zaboravljaju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari