Pratite nas

Povijesnice

Zločini komunizma: Partija planirala, UDBA izvršavala

Objavljeno

na

sti dan, 8. listopada 1991. kada je Hrvatski sabor donio odluku o raskidanju svih državno-pravnih veza sa SFRJ, usvojio je i Zakon o formiranju Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Za prvog predsjednika Komisije izabran je Vice Vukojević, a nekoliko mjeseci kasnije unutar komisije formirano je i Vijeće za utvrđivanje žrtava državnog terora u inozemstvu, piše Slobodna Dalmacija.

Prvi izvještaj Komisije odnosno Vijeća o političkim likvidacijama u inozemstvu, s imenima ubijenih emigranata, ali i imenima uključenih Udbinih operativaca u ta ubojstva, napravljen je u studenom 1993. godine. Dostavljen je Državnom odvjetništvu, Uredu za nacionalnu sigurnost, HIS-u, Ministarstvu vanjskih poslova, Ministarstvu obrane i Ministarstvu vanjskih poslova. Dijelove toga prvog izvješća, kao i posljednjeg koje je načinjeno krajem rujna 1999. godine, objavit ćemo ekskluzivno, u nastavcima, u našem listu.

Inače, ova Komisija radila je punih 11 godina, a na njenom čelu je cijelo desetljeće bio Kazimir Sviben. Rezultati rada Komisije odnosno njezina Vijeća za utvrđivanje žrtava državnog terora, u pravilu su skupljali prašinu u ladicama državnog odvjetništva kao i političkih moćnika, pa stoga sada, 22 godine od formiranja Komisije, objavljujemo rezultate njezina rada.

Tijek događaja početkom Drugoga svjetskog rata nametnuo je Josipu Brozu Titu potrebu osnivanja tajne službe. On je 10. kolovoza 1941. izdao tzv. Uputstva partizanskim odredima glede sigurnosnih pitanja. Upute su bile opće naravi, a glavna poruka je bila “izdajice i provokatore treba smjesta likvidirati”. Nakon toga započinje osnivanje tzv. partizanskih straža, narodnih straža i narodne milicije pri partizanskim odredima. Tek 1943.

Tito donosi odluku o razdvajanju obavještajne i kontraobavještajne službe. Tek sredinom 1944. godine, 13. svibnja, Tito je odlučio osnovati “Odelenje za zaštitu naroda” (OZNA). Pet dana kasnije Aleksandar Ranković je u Drvaru potpisao Uputstvo o formiranju Ozne. Pored Tita i Rankovića, osnivačima Ozne mogu se smatrati i ruski obavještajci Burtakov i Timofejev.

Prvi načelnik Ozne za Hrvatsku bio je Ivan Stevo Krajačić (zamjenik mu je bio Marijan Cvetković). Sva pojedinačna i masovna ubojstva koja je izvršila jugoslavenska vojska neposredno prije kraja Drugog svjetskog rata i mjesecima nakon njegova završetka, a posebice vezano za događaje poznate pod nazivom “Bleiburška tragedija i Križni put”, događala su se pod patronatom Ozne.

Tito je 15. kolovoza 1944. potpisao Uputstvo o osnivanju vojnih jedinica Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ) kao formacija zaduženih za “borbu s antinarodnim ustanicima i likvidiranje antinarodnih bandi, čišćenje oslobođenih teritorija od ostataka razbijenih neprijateljskih jedinica, špijuna i diverzanata”.

KNOJ je bio podređen direktno Titu. U ožujku 1946. OZNA je razdvojena na civilne i vojne službe koje dobivaju nova imena: Uprava za istraživanje i dokumentaciju (UID), Uprava državne bezbednosti (UDBA) i Vojnoobavještajna službu (VOS) i Kontraobavještajna služba (KOS). KOS je 1955. preimenovan u Organ bezbednosti (OB) Jugoslavenske narodne armije, a UDBA 1966. godine, nakon tzv. Brijunskog plenuma, u Službu državne bezbednosti (SDB), odnosno Službu državne sigurnosti (SDS).

SDB kao civilna kontraobavještajna služba nalazila se u sastavu Saveznog sekretarijata unutrašnjih poslova (SSUP). Četiri glavne uprave bavile su se: 1) unutrašnjim neprijateljem 2) emigracijom 3) stranim obavještajnim službama 4) tehnikom praćenja i prisluškivanja. SDS je svoju organizacijsku mrežu razvijala putem Republičkih sekretarijata za unutrašnje poslove (RSUP), a ovi preko centara SDS-a i njihovih ispostava. Unutrašnji organizacijski ustroj republičkih centrala i centara SDS-a bio je sukladan strukturi saveznog SDB-a.

Radom se koordiniralo iz kabineta J.B. Tita, a nakon njegove smrti iz kabineta Predsjedništva SFRJ. Nakon raspada Jugoslavije velik broj osoba iz tajne policije nastavio je raditi u službama novih država. Članovi Vijeća su utvrdili da je najveći dio dokumentacije SDS-a – uništen.

Prema izjavama svjedoka, “pročišćavanje” dokumentacije zbivalo se u više navrata prije prvih višestranačkih izbora. Ta dokumentacija se uništavala u krugu RSUP-a SRH, Centra SDS-a Zagreb, u spalionici Sabora SRH, u pećima tvornice ferolegura u Dugom Ratu. Svjedoci iz BiH govore o uništavanju dokumentacije iz centrale SDB-a u Sarajevu koja je kamionima odvožena u tvornicu celuloze u Maglaju.

 

Hrvatska neprijateljska emigracija

 

U svibnju 1945. godine veliki broj Hrvata se iselio iz Hrvatske neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. U prvoj skupini iseljenika nalazili su se vojnici NDH, državni činovnici, dužnosnici raznih nekomunističkih organizacija i stranaka te njihove obitelji. Oni koji su se uspjeli spasiti bili su smješteni u izbjegličke logore. Dio ih je ostao u Europi, a većina se iselila u Australiju i Sjevernu i Južnu Ameriku. Drugi val iseljavanja dogodio se koncem pedesetih i početkom šezdesetih godina. Uglavnom se radilo o mladićima koji su, pretežno iz ekonomskih razloga, ilegalno prelazili granicu.

Najveći broj Hrvata iselio se šezdesetih godina kad je Beograd otvorio granice i omogućio odlazak na “privremeni rad”. Posljednje značajnije iseljavanje dogodilo se nakon Karađorđeva i sloma Hrvatskog proljeća. Prema dosadašnjim saznanjima, jugoslavenska tajna služba je diljem svijeta od 1946. do 1990. godine likvidirala 68 hrvatskih emigranata. Još petero ih je netragom nestalo.

Operacije jugoslavenskih tajnih službi mogu se podijeliti u nekoliko razdoblja. U godinama neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata OZNA je napadala prije svega one emigrante koji su imali dobre veze sa savezničkim centrima moći (Drago Jilek) ili su uživali neokrnjen ugled među narodom (dr. Ivo Protulipac).

Padom Aleksandra Rankovića 1966. naglo se povećao broj “ofanzivnih akcija” prema hrvatskim političkim emigrantima. Do konca 1971., u razdoblju za koje se pretpostavljalo da su u Zagrebu vlast preuzeli hrvatski orijentirani komunisti, ubijena su dvadeset i četiri hrvatska emigranta. Crna serija se nastavila nakon Karađorđeva tijekom 1972. te u razdoblju nekoliko godina prije i poslije smrti Josipa Broza Tita, a trajala je do pred sam raspad Jugoslavije.

Vijeće je također registriralo trideset pokušaja ubojstva, te tri uspjele i dvije neuspjele otmice hrvatskih političkih emigranata od 1946. do 1990. godine. Otmice i ubojstva hrvatskih političkih emigranata nazivale su se u žargonu tajnih službi “ofanzivnim akcijama” ili “specijalnim zadacima”. U proceduru obavještajnog izviđanja, planiranja, organiziranja i izvođenja otmica i likvidacija emigranata bile su najčešće uključene sve tri glavne jugoslavenske tajne službe.

 

Postupak donošenja odluke o ‘ofanzivnim akcijama’

 

Prema saznanjima Komisije, a posebno iz izjava svjedoka iz vrha struktura hrvatske, bosansko­hercegovačke i savezne beogradske Službe državne sigurnosti, oko 70 % rada Udbe protiv emigracije odnosio na hrvatsku, a ostalo na srpsku, albansku i muslimansku emigraciju.

U Drugu upravu SSUP-a stizale su informacije iz svih republičkih središta vezano uz osobe od saveznog interesa. Ta je uprava bila glavno mjesto gdje se odlučivalo o “ofanzivnim akcijama” prema hrvatskim emigrantima. Postupak donošenja odluke o likvidaciji nekog političkog emigranta te njezinu izvođenju bio je neslužben, ali precizno razrađen.

Procjena o stupnju nepoželjnosti nekog emigranta u principu je dolazio iz savezne centrale SDB-a u Beogradu, ali je mogao doći i iz republičke centrale SDS-a, pa čak i iz samog centra SDS-a u kojem je vođena tzv. obrada dotičnog emigranta. Za organizaciju tih akcija takoder je bila nadležna Druga uprava SSSUP-a, uz koordinaciju s minimalnim brojem osoba iz nadležnih republičkih središta i regionalnih centara SDS-a.

O namjeri da se izvede “ofanzivna akcija” izvještavalo se saveznog sekretara za unutrašnje poslove. U vrijeme kad je to bio Franjo Herljević, budući da je imao izvrsne osobne odnose s Josipom Brozom Titom, mogao je kod njega doći kad je htio. Svjedoci izjavljuju da bi mu obično u ožujku ili travnju opširno referirao o sigurnosnoj situaciji i saznanjima o planovima emigracije.

Tada bi mu naveo imena nekolicine emigranata prema kojima bi se eventualno trebalo poduzeti “ofanzivne akcije”. U tu svrhu Herljević je čak predlagao osnivanje Odjela za posebne zadatke pri Drugoj upravi SSUP-a, ali taj prijedlog nije realiziran jer je zaključeno da bi se time povećala opasnost dekonspiracije službenika SDB-a.

Ako bi Tito odobrio akciju, savezni sekretar za unutrašnje poslove izvještavao bi svog kolegu na republičkoj razini s čijeg je područja bio podrijetlom dotični emigrant. Tada je odgovarajuću suglasnost morala dati republička vlast. Republički sekretar za unutrašnje poslove tražio je suglasnost republičkog i partijskog rukovodstva.

Izjave svjedoka iz vrha struktura hrvatske, bosanskohercegovačke i savezne Službe državne sigurnosti, potvrđuju saznanja da SDS nije mogla poduzeti nijednu ozbiljniju akciju bez odobrenja državnog i partijskog vrha republike i saveza. Iz sažetka tih izjava može se zaključiti da je Služba državne sigurnosti bila politička policija, odnosno u funkciji politike vladajuće partije Saveza komunista.

Svjedoci doslovno izjavljuju da se nije smjelo ništa dogoditi što nije odgovaralo partiji. Služba nije smjela izvoditi ni bezazlenije akcije ako bi time narušavala neki interes politike. Partija je davala naređenja i smjernice za rad, a SDS je bila samo izvršilac.

U Izvršnim komitetima i Predsjedništvima SK postojale su osobe, npr. jedan od izvršnih sekretara koji su nadgledali i usmjeravali rad SDS-a. Takoder, pri predsjedništvu republika i predsjedništvu SFRJ postojao je Savjet za zaštitu ustavnog poretka. Taj Savjet je dozvoljavao posebne aktivnosti organima unutrašnjih poslova, posebno SDS-u, uz prethodnu konzultaciju i suglasnost republičkog i saveznog političkog i državnog vrha. U “Saveznom savetu” bili su predstavnici svih republika i najviših saveznih struktura.

Dugogodišnji – i najznačajniji – članovi ‘Saveta’ bili su Vladimir Bakarić, Edvard Kardelj, Branko Mikulić, Lazar Koliševski i Vidoje Žarković te savezni ministri unutarnjih poslova Franjo Herljević, Stane Dolanc i Dobroslav Čulafić. Glavna osoba uz Tita zadužena za državnu sigurnost dugo godina je bio general Ivan Mišković Brk.

 Šimurina, Mustač i Perković znaju sve?

Što se tiče “specijalnih sredstava”, pištolja, prigušivača, bombi, otrova… ona su se izrađivala u beogradskom “Institutu za bezbednost”, a rijetko na drugom mjestu. “Specijalna sredstva” su na dva načina prenošena u inozemstvo: krijumčarenjem i diplomatskom poštom, a pohranjivala su se u zgradama DKP Jugoslavije u inozemstvu ili kod “suradnika-baza”. Jedan visoki dužnosnik SDS-a u SRH izjavio je: “Što se tiče rasvjetljavanja, nema šanse da o tome netko u Hrvatskoj zna više od Srećka Šimurine, Zdravka Mustača i Josipa Perkovića.
Šimurina i Perković znaju sve u Hrvatskoj, a Mustač taj aspekt iz Saveza. Njih trojica možda ne znaju samo neki detalj.” Jedan visoki dužnosnik SDB-a i SRBiH izjavio je: “Kroz dugogodišnji rad u SDB-u i razgovore s kolegama došao sam do određenih saznanja o atentatima na emigrante.

Poznato mi je da je suradnik hrvatske službe pod pseudonimom ‘Pitagora’ bio profesionalni ubojica. S njim su kontaktirali Srećko Šimurina, Đuro Lukić, Maks Manfreda i Josip Perković. Druga osoba koja je angažirana od strane SDB-a za izvršavanje atentata u inozemstvu vodila se pod pseudonim “Cico 2”.

Radi se o kriminalcu, kleptomanu koji je zavrbovan preko suradnika Centra SDB Zenica pod pseudonimom “Cico”. “Cico” je bio mudar i temeljit opservator, ali je ponudu odbio s obrazloženjem da nije sposoban ubiti, te je za to predložio osobu nazvanu “Cico 2”. Željka Ražnjatovića Arkana je zavrbovao operativac Centra SDB-a Titograd Nino Vušurović, koji je kasnije postao šef Druge uprave SDB-a RSUP-a SRCG, a bio je u izvrsnim odnosima sa Stankom Čolakom.

Na jednom širem sastanku načelnika i drugih viših dužnosnika republičkih središta i centara SDS-a u Rijeci koji je organizirao Jerko Dragin. Franjo Herljević je kritizirao Dragina da ga je krivo informirao o likvidaciji Dane Šarca u Parizu, što je on prenio Titu. Kasnije se morao ispričavati jer je Šarac preživio atentat.

 

M.M./hrsvijet

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Obljetnica međunarodnog priznanja Hrvatske i mirne reintegracije Podunavlja

Objavljeno

na

Objavio

Prije 27 godina hrvatsku su neovisnost, na današnji dan, zajedno priznale tadašnje članice Europske unije (EU), a Njemačka, koja je uz Vatikan odigrala ključnu ulogu u tom procesu, 15. siječnja uspostavila je i diplomatske odnose s Hrvatskom koja je istoga datuma, ali 1998. okončala i mirnu reintegraciju u ratu okupiranog hrvatskog Podunavlja.

Kada je Hrvatska 15. siječnja 1992. postala međunarodno priznata Domovinski rat je bio u jeku, a gotovo trećina države bila je pod okupacijom tadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih pobunjenika. Na svoje tada priznate granice Hrvatska je izišla tek po završetku mirne reintegracije istočne Slavonije i Podunavlja, odnosno šest godina kasnije.

U večeri priznanja prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u emotivnom je obraćanju naciji poručio: “Današnji dan – 15. siječnja 1992. – biti će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu, između Mure, Drave, Dunava i Jadrana”.  Svojim je suradnicima pak rekao: “Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države”.

Međunarodno priznanje Hrvatske postupno je uslijedilo nakon proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991. Toga dana razdruživanje od tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) proglasila je i Republika Slovenija, a već idućega dana novonastale države uzajamno su se priznale.

Paralelno je tekao i proces razdruživanja Sovjetskog Saveza u kojemu su prednjačile baltičke države i Ukrajina, koje su, iako tada još i same bez međunarodnog priznanja, priznale Hrvatsku tijekom 1991. Prva od njih to je učinila Litva (30. srpnja 1991.), a slijedile su je Ukrajina (11. prosinca) te Latvija (14. prosinca) i Estonija (31. prosinca).

Island – prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku krajem 1991.

Kao prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku ostat će zapamćen Island (19. prosinca 1991.), a istoga dana to je učinila i Njemačka, iako uz odluku da njezino priznanje na snagu stupa 15. siječnja 1992., zajedno sa ostalim članicama EU-a.

Dva dana prije EU-a, 13. siječnja 1992., Hrvatsku je priznala Sveta Stolica. Vatikan je priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. prosinca 1991. posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskom i slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem. Vatikanska diplomacija kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. objavila da radi na hrvatskom međunarodnom priznanju. Dan nakon Svete Stolice, Hrvatsku je priznao i San Marino.

Nakon što je Hrvatsku priznala EU, tijekom 15. siječnja 1992. uslijedila su i priznanja Velike Britanije, Danske, Malte, Austrije, Švicarske, Nizozemske, Mađarske, Norveške, Bugarske, Poljske, Italije, Kanade, Francuske, Španjolske, Portugala, Irske, Luksemburga i Grčke. Dan poslije to su učinile i Argentina, Australija, Češka, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Slovačka, Švedska i Urugvaj. Do kraja siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo još sedam država – Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina (BiH), Brazil, Paragvaj i Bolivija.

Potom su, među ostalima, uslijedila i priznanja Rusije (17. veljače), Japana (17. ožujka), Sjedinjenih Američkih Država (7. travnja), Izraela (16. travnja, iako su diplomatski odnosi uspostavljeni tek pet i pol godina kasnije) te Kine (27. travnja). Prva azijska država koja je priznala Hrvatsku bio je Iran (15. ožujka 1992.), a afrička, Egipat (16. travnja 1992.).

Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala i članicom Ujedinjenih naroda, a 1. srpnja 2013. i 28. članicom EU-a.

Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja 15. siječnja 1998.

Istoga datuma, odnosno 15. siječnja, ali 1998. završena je i mirna reintegracija kojom je u ustavno-pravni poredak Hrvatske vraćeno dotad okupirano područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, poznato kao hrvatsko Podunavlje. Temeljni (erdutski) sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu koji je i omogućio mirnu reintegraciju tog dijela Hrvatske potpisan je 12. studenoga 1995. u Erdutu i Zagrebu.

Potpisali su ga tadašnji predstojnik Ureda predsjednika RH Hrvoje Šarinić i vođa srpskoga pregovaračkog izaslanstva Milan Milanović te kao svjedoci tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith i posrednik UN-a Thorvald Stoltenberg.

Sporazum je označio početak dvogodišnje prijelazne uprave Ujedinjenih naroda tijekom koje su mirnim putem u ustavno-pravni poredak RH vraćeni preostali privremeno okupirani dijelovi Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije, što je omogućilo obnovu tih područja, razorenih u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku te povratak prognanika i izbjeglica.

Mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja te postizanje mira prethodno su omogućile i pobjedonosne vojno-redarstvene operacije Hrvatske vojske; “Bljesak” završena 2. svibnja te “Oluja” završena 5. kolovoza 1995. Operacijom “Bljesak” oslobođena je Zapadna Slavonija, dok su “Olujom” oslobođeni Knin i najveći dio do tada okupiranog hrvatskog teritorija.

(Hina)

 

15. siječnja 1992. – Dan kada je Republika Hrvatska međunarodno priznata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

50 GODINA OD ŽRTVE ČEŠKIH IDEALISTA PALACHA I ZAJICA

Objavljeno

na

Objavio

KRIK PROTIV KOMUNISTIČKE TIRANIJE

Tog prohladnog, sumornog četvrtka, 16. siječnja 1969. godine, točno u 14.25 sati, u središtu Praga, na Václavskim náměstíma, planula je ljudska buktinja. Prilika obavijena plamenom preskočila je ogradu, potrčala preko ceste i zaputila se prema spomeniku svetoga Václava, ali se usput saplela i to je omogućilo nekolicini prolaznika da svojim kaputima ugase vatru.

Iako teško ozlijeđen, mladić je uspio ljudima oko sebe reći kako nije samoubojica, te da je taj njegov čin protest protiv stanja u zemlji i da je u torbi na mjestu gdje se zapalio ostavio pismo u kojem sve objašnjava. Preko 85% njegova tijela bilo je prekriveno teškim opeklinama i spasa nije bilo.
Sve do smrti, sljedeća tri dana, strašno je trpio, ali nije htio primiti nikakva sredstva za ublažavanje bolova, kako bi bio pri punoj svijesti i objasnio motive koji su ga naveli na tako radikalan postupak. Bolnička psihijatrica Zdenka Kmuničkova tajno je snimila kratki razgovor s njime. Svoj je čin objasnio kao pokušaj da pokrene javnost, ali je isto tako rekao kako ne zna je li uspio. Na njezino pitanje: “Boli li te?”, odgovorio je: “Boli, ali čovjek se treba suprotstaviti zlu svim sredstvima koja su mu na raspolaganju.”

Bio je to mladi student praškog Karlovog sveučilišta, 20-godišnji Jan Palach. Ovim radikalnim činom htio je probuditi svoje sunarodnjake iz letargije i potaknuti ih na otpor protiv SSSR-a i njegovih saveznika iz Varšavskog pakta. Pet mjeseci prije, trupe SSSR-a, Bugarske, Poljske, Istočne Njemačke i Mađarske okupirale su Čehoslovačku i tako zgazili reformsku struju Alexandera Dubčeka koja je tražila liberalizaciju tadašnjeg komunističkog sustava. U invaziji je odbila sudjelovati jedino Rumunjska – iako članica Varšavskog pakta. U Čehoslovačku je ušlo između 5 i 7 tisuća sovjetskih tenkova i 200 do 600 tisuća vojnika, pod izlikom da su čehoslovački komunisti zatražili “bratsku pomoć protiv kontra-revolucije” i pri tomu je poginulo više od 100 ljudi.
Sam Dubček (koji je uhićen i odveden u Moskvu) pozvao je građane da ne pružaju otpor, a odmah po okupaciji Sovjeti su uspostavili svoju marionetsku vladu.

U pismu koje je pronađeno u Palachovoj torbi tog 16. siječnja 1968., (nakon što se zapalio), pisalo je kako su se Česi i Slovaci “našli na rubu beznađa”, te su zbog toga “odlučili iskazati svoj protest” i to tako što će se skupina dragovoljaca javno spaliti. “Ja sam imao čast izvući broj jedan…” – pisalo je navodno u njegovoj oporuci. Nikad, međutim, nije utvrđeno postojanje takve skupine.
Na sprovodu Jana Palacha u Pragu, unatoč presiji okupacijske komunističke vojske, okupilo se preko 200.000 građana. Grob je bio pod stalnom prismotrom agenata državne sigurnosne službe, a ljudima je zabranjeno svako odavanje počasti žrtvi, pa čak i polaganje cvijeća na obljetnicu smrti. Unatoč svemu, postao je mjesto hodočašća stotina tisuća onih koji se nisu mirili s komunističkom tiranijom, zbog čega je u listopadu 1973. godine tajna policija iskopala Palachove posmrtne ostatke i kremirala ih. Urna s pepelom poslana je majci, na selo, 15-ak kilometara daleko od Praga i nije joj bila dopuštena sahrana. Tek nakon pada komunizma, u Pragu je upriličen ponovni pokop.

Mjesec dana poslije Palacha (25. veljače), na isti je način i na istom mjestu, samospaljivanjem, protestirao dvije godine mlađi, 20-godišnji student Jan Zaic. Umro je istoga dana. Primjer Palacha i Zajica slijedili su radnici Josef Hlavatý u Plzenu i Miroslav Malinka u Brnu, dok se u Jihlavi, na trgu, pred sjedištem Komunističke stranke, zapalio komunist i sindikalist Evžen Plocek. Tajne službe pomno su krile ove slučajeve, tako da velika većina građana u Čehoslovačkoj za njih nije ni znala u vrijeme kad su se dogodili.
Nekoliko mjeseci prije Palacha, u Poljskoj se (8.studenoga 1968. godine) spalio Ryszard Siwiec, u znak protesta zbog invazije na Čehoslovačku. Umro je četiri dana poslije, ali sve je brižno skrivano od komunističkih vlasti, pa se u Čehoslovačkoj o tomu čulo tek dva mjeseca nakon Palachova samospaljivanja (preko valova postaje Radio Slobodna Europa).

Povjesničari isključuju mogućnost da je Palach svoj čin poduzeo u afektu, a opisi samoga samospaljivanja također govore u prilog tomu. On se, naime, zaustavio kod fontane na Vaclavskom trgu, skinuo kaput i odložio ga, iz torbe koju je donio sa sobom izvadio kanister s benzinom, polio se i nakon toga zapalio šibicom. Trčeći obavijen plamenom, pokušao je stići u blizinu spomenika svetoga Vaclava, kršćanskog mučenika, kneza i sveca zaštitnika Češke kojega Česi naročito štuju i smatraju kamenom temeljcem svoje državnosti. Vjerojatno je i time htio potvrditi značenje i simboliku žrtve koju podnosi.

Mada ovi radikalni protesti, pri čemu se pojedinac svjesno žrtvuje za ideju na tako užasan način, u vrijeme kad su se događali nisu imali izravnoga odjeka u smislu masovnog i otvorenog bunta protiv sovjetske okupacije, oni su ostali trajni spomen na nemirenje Čeha i Slovaka s podređenim položajem, a smrt Jana Palacha žižak koji je tinjao sve dok na obljetnicu njegove smrti 19.siječnja 1989. godine nisu započeli masovni prosvjedi koji su završili padom režima krajem godine.

Palach je poslije pada komunizma u Pragu posmrtno odlikovan brončanim križem koji je uzidan na mjestu samozapaljenja, a trg je preimenovan i nosi njegovo ime.
Slavna poljska filmska redateljica Agnieszka Holland (završila filmsku režiju u Pragu), 2013. godine je snimila televizijsku mini seriju “Gorući grm” koja govori o događajima u Čehoslovačkoj nakon samospaljivanja Jana Palacha.
”Nadao se da će svojim činom nešto promijeniti. Da, bilo je to možda naivno, ali onda treba zaviriti u povijest, podsjetiti se svih žrtava i njihove filozofije i zapitati se da li je junaštvo uzaludno ako neposredno nakon herojskog čina nema rezultata. Ili je, ipak, u pitanju nešto što će urasti u podsvijest naroda i na primjer nakon 20 godina, kao u ovom slučaju, postati nova realnost” – rekla je govoreći o žrtvi mladog idealista Jana Palacha slavna redateljica Holland u jednom razgovoru za medije.
Iz ovog današnjeg svijeta prožetog materijalizmom i lišenog bilo kakvih viših ciljeva i ideala nismo u stanju shvatiti Palacha, Zajica i sve druge koji su se odlučivali na samožrtovanje iz protesta – zbog nepravde s kojom se nisu mogli pomiriti.

No, upitajmo se: kud bi otišao ovaj ionako nesavršeni svijet da nije oduvijek bilo idealista spremnih i na krajnju žrtvu za istinu, slobodu i pravdu?
“Da bi zlo napredovalo, dobri ljudi trebaju samo – ne činiti ništa” – rekao je prije više od 250 godina irski političar, filozof i pisac Edmund Burke.
I u pravu je. Itekako.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari