Pratite nas

Zločini nad djecom u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku

Objavljeno

na

Nedavno je u riječkome HKD teatru izvedena predstava ‘Aleksandra Zec’ autora Olivera Frljića.

Mediji su uporno isticali kako su predstavi nazočili ministrica Zlatar Violić, Milorad Pupovac, Rade Šerbedžija i još niz likova koji u svojim životopisima imaju sive zone za razdoblje trajanja srpsko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku. Već sama ta činjenica pokazuje da se radi o jeftinoj politizaciji smrti jedne djevojčice, dakle najtežega zločina koji ljudska ruka može počiniti.

Posebno mi je drago da se Frljić i njegovi ofrljići brinu o sudbinama nevino ubijene djece, to čini svaki moralno ispravan čovjek.

Ostaje, međutim, otvoreno i strašno pitanje zašto se ti dežurni dušobrižnici politički prepoznatljiva predznaka ne brinu i o tragičnim sudbinama djece koje su bile cilj udruženoga topništva bivše JNA i naoružanih srpskih civila? Zar su životi te djece manje važni jer su ubijena od spodoba koje su na kapama ponosno nosile crvenu zvijezdu petokraku?

Osudu o takvim manipulatorima dječjih stradanja dat će povijest, a da bi se ona mogla objektivno ispisati, treba reći cjelovitu istinu o stradanjima djece. Ne na temelju političke svijesti analitičara, nego temeljenu na evidencijama i dokazanim istinama. A kakve je istina o djeci ubijenoj u srpsko-crnogorskoj agresiji? Posegnimo za nedavno objavljenim podatcima evidencije Glavnoga stožera saniteta RH u Domovinskom ratu u knjizi ‘Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku’.

Prema podatcima registriranima temeljem identifikacija i obdukcija, do završetka rata 1998. godine agresor je ubio ukupno 7 263 civila, od čega 345 djece (4,8 posto svih ubijenih civila). Na žalost, tome broju treba dodati i oko 800 ubijenih ali još nepronađenih civila, među kojima će biti još djece.

Prema podatcima registriranima temeljem identifikacija i obdukcija, do završetka rata 1998. godine agresor je ubio ukupno 7 263 civila, od čega 345 djece (4,8 posto svih ubijenih civila). Na žalost, tome broju treba dodati i oko 800 ubijenih ali još nepronađenih civila, među kojima će biti još djece. Isto tako, tome broju treba dodati i djecu koja su poginula poslije rata od pronađenih eksplozivnih naprava, a takvih je bilo više od 50.

Naravno da se ti podatci ne mogu naći u našim medijima ni udžbenicima, a njihovo tajenje jedan je od važnih poluga sijanja laži o Domovinskome ratu kao i bezočnome izjednačivanju agresora i žrtve. Istine radi, treba iznijeti sve podatke o stradanjima djece. Od agresorskih granata teško je ranjeno 1 184 djece ili 12 posto od svih ranjenih civila! Takve podatke nalazimo samo u analizama najkrvoločnijih ratova, u kojima je agresor uperio topovske cijevi u civilne nastambe, a ne na vojne ciljeve.

Protiv manipuliranja

Tome u prilog govori i podatak da je od njihovih cijevi ubijeno više civila nego vojnika, a od svih ubijenih civila 47 posto bili su stariji od 60 godina života, a čak 45 posto su bile žene! Treba li snažnijega podatka o genocidnosti agresora? Može li se s takvim podatcima falsificirati povijest? Može, ako ju pišu gubitnici, a to se ne smije dopustiti.

Dalja analiza stradanja djece u srpsko-crnogorskoj agresiji pokazuje da je 108 djece ostalo teškim invalidima, preko dvjesto tisuća protjerano ih je s ognjišta, bez jednog roditelja ostalo je 4 285 djece, dok ih je 54 ostalo bez obaju roditelja. U srpskim logorima, prema dostupnim podatcima, bilo je zatočeno 219 djece. Svi ovi strašni podatci ne nalaze niti djelić prostora u medijima ni u udžbenicima i zato se treba pitati je li smrt jednoga djeteta važnija od ostalih?

Mala Aleksandra Zec stradala je od bolesna uma, i svakako zaslužuje vječni spomen i opomenu. A što je sa stotinama ubijenih njezinih vršnjaka stradalih od ruke agresora? S tisućama ranjenih, prognanih, deportiranih? O njima ne pišu oni koji nisu prošli katarzu poraženih, kajanje krivaca niti dobili zasluženu kaznu od pobjednika.

Jedino je oružje protiv manipuliranja stradanjima najmanjih istina. Koliko god joj je put prema javnosti zapriječen, ona će pobijediti. Do tada, ne nasjedajmo na manipulacije onih kojima ništa, pa ni život djeteta, nije sveto.

Prof. dr. sc. Andrija Hebrang
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

Objavljeno

na

Objavio

Gost emisije “Nedjeljom u dva” je predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke Milorad Pupovac.

Upitan da kaže što je za njega patriotizam – rekao je da “ima različitih definicija. I različitih situacija. Ovisno o povijesnim procesima u kojima se nalazi nacionalna zajednica, državna”, smatra.

“Mislim da je nama u Hrvatskoj jako dugo nakon prestanka rata primarno jačanje ustavnog partiotizma, poštivanje vlastitog Ustava, njegovih vrijednosti, pravila, zakona koji iz njega proizlaze, uzusa koje ljudi trebaju slijediti i kad ne znaju sasvim što piše u Ustavu i zakonu ali smo naslijedili od starijih i od predaka bez obzira kroz koji sistem prolazili – neki sistem koji možemo u cjelini nazvati Ustavnim patriotizmom koji se u ratnim, kriznim vremenima može poremetiti, može nestati, može ga se zamijeniti nekom drugom vrstom patriotizma, koja baš i ne mora biti, u najboljem smislu te riječi, pravi, istinski patriotizam koji uključuje sve, koji mogu svi slijediti, i koji sve obavezuje i nema jednih koji mogu reći da su više, a drugi da su manje”, rekao je.

Na pitanje smeta li ga što svako malo, jednom dijelu javnosti, teba dokazivati svoju lojalnost zajednici u kojoj živi, odnosno državi u kojoj živi – odgovorio je da nema tu potrebu. “Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima. Za ljude koji žive u nekoj zajednici, sredini, koja vremena ih stavljaju na kušnju, kojima mogu ostati bez dobrog dijela svojih sunarodnjaka, kao što sam ja ostao. Ostati bez svojim zavičaja, kao što su mnogi ljudi ostali i Hrvati i Srbi – s tim da Srbi s manje šanse da ih obnove. Mogu se neprestano suočavati s optužbama da zato što tražiš da svi ljudi budu jednaki pred zakonom i Ustavom, da ne budu diskriminirani. Da ih se ne gleda kao razbojnike i izdajnike zato što su drugačije vjere i nacije iako ničim nisu napravili ništa što bi narušilo osnovna pravila patriotskog ponašanja. Ili obrnuto bilo u ratu ili miru. Dakle, za mene je lojalnost – lojalnost prema prijatelju, susjedu, kolegi na poslu. Za mene je lojalnost prema vrijednostima za koje znam da ih slijede ljudi koje možda nikad neću sresti, ali o kojima ovisi kako će se ti ljudi sresti sa drugim ljudima. Za mene je lojalnost osjećaj sigurnosti kod svih onih koji žive u ovom slučaju u našoj zemlji Hrvatskoj. Da će se susretati s ljudima koji prema njima neće imati loše raspoloženje niti namjere ili na bilo koji način izdati pravila prema kojima živimo ili trebamo živjeti”, istaknuo je.

“Ispod časti mi je da pomislim da bih ja sad trebao nabrajati što sam sve smatrao da trebam učiniti za zemlju u kojoj živim i za narod kojem pripadam. Jer je to bio moj motiv življenja. Moj osjećaj lojalnosti prema ljudima s kojima sam radio, koji su me odgajali. Prema mojoj rodbini i jedne i druge nacionalnosti. Prema mojem razumijevanju dobra i budućnosti zemlje u kojoj živim. A to što postoje ljudi koji olako ili iz zlopromišljenosti ili osmišljene strategije druge ljude i druge grupe prozivaju nelojalnim, neprijateljima – samo zato što su Srbi, Židovi, socijaldemokrati ili socijalisti, ili liberali. To je pokazatelj građanske nelojalnosti i ustavne nelojalnosti onih koji to rade. A ne mene. Ne onih koji su liberali”, rekao je…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Magazin

VIDEO – Prva epizoda dokumentarnog serijala ‘Rat prije rata’

Objavljeno

na

Objavio

Dokumentarni serijal “Rat prije rata” autora Miljenka Manjkasa obrađuje raspad Jugoslavije, najdramatičniji događaj nakon Drugog svjetskog rata, a koji je okončan posljednjim ratom u Europi.

Brojni politički procesi i događaji iz tog razdoblja ostali su nerasvijetljeni, zbog ratova koji su kasnije uslijedili. Serija “Rat prije rata” rasvjetljava te događaje.

Serija govori o tajnome obavještajno-političkom ratu jugoslavenskih obavještajnih služba tijekom 1980-ih te početkom 1990-ih godine. Seriju snima produkcijska tvrtka Intermedia grupa za Hrvatsku radioteleviziju (HRT). Obuhvaća razdoblje od smrti Josipa Broza Tita do proglašenja hrvatske neovisnosti. Epizode se bave temama poput atentata na Brunu Bušića i Nikolu Štedula, Memoranduma SANU, osnivanja Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) na zagrebačkome Jarunu, planova nekadašnje jugoslavenske vojske o općemu napadu na Republiku Hrvatsku, tajnoga uvoza oružja za obranu domovine uoči srpske agresije, uhićenja generala Milana Aksentijevića, proboja za Vukovar u listopadu 1991. godine, tajnoga sastanka Ivice Račana s generalima Jugoslavenske narodne armije (JNA), osnivanja Miloševićevih vlastitih oružanih postrojba, eksplozije u zagrebačkoj židovskoj općini te pitanja tko je i kako naoružavao pobunjene Srbe u Republici Hrvatskoj te ostale dramatične događaje iz tog razdoblja.

Cilj je uz pomoć sudionika zbivanja i povjesničara te igranih prizora s glumcima vjerno dočarati zbivanja u posljednjemu desetljeću SFRJ netom prije njezina sloma i raspada. Agresija Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu je poznata. Film nastoji ispraviti ono što se danas često zaboravlja što je prethodilo agresiji, a nakon smrti Josipa Broza Tita. Bilo je to razdoblje preslagivanja u jugoslavenskim tajnim službama. KOS, ondašnja vojna obavještajna služba počinje se miješati u rad civilnih tajnih služba, pod upravom SKJ. Iz toga se rađa sukob…

Prva epizoda: POGAŽENA ZAKLETVA TITU

Tito bi uskoro trebao proslaviti svoj 88. rođendan. Dok se konzilij liječnika grčevito bori za njegov život, režim skriva od javnosti da je Tito već gotovo tri mjeseca na aparatima. Otkriva to dosje Operativne akcije ‘Centar’, zavedene netom nakon što Tito dolazi u ljubljanski Klinički centar. Dio partijskog i obavještajnog vrha, koji jedini zna da je predsjednik na aparatima i da se više neće probuditi, prigrabljuje sve veću vlast. Netom prije smrti na adresu ljubljanskog nadbiskupa, Alojza Šostara, stiže brzojav da Tito traži sveti sakrament bolesničkog pomazanja. Istodobno, jaka intelektualna opozicijska jezgra, uz izravnu pomoć neprijatelja iz inozemstva, pokušat će doći do vlasti. Jezgru čine – dr. Franjo Tuđman i još petorica hrvatskih nacionalista: Marko Veselica, Petar Šegedin, Vlado Gotovac, Hrvoje Šošić i Ivan Zvonimir Čičak. Otkriva to OA “Most”. Nakon pada komunizma otkriti će se da su najmanje dvojica iz te grupe, godinama surađivala s tajnim službama.

Samo nekoliko mjeseci poslije Titove smrti, Udba otvara istrage protiv Franje Tuđmana i Marka Veselice. ‘Pakiranje’ je međutim počelo godinu dana ranije. Tuđmana i Veselicu skupo je stajao i jedan razgovor u restoranu “Fontana” u Gračanima. Prokazao ih je jedan od sudionika sastanka i optužio za osnivanje “užeg rukovodstva hrvatskih opozicionih snaga”. Tek kada je postao predsjednik, Tuđman je saznao njegov identitet. Dok je Udbom upravljala partija, KOS-om je upravljao izravno Tito. KOS sada ostaje bez nadzora i počinje nadzirati civilne strukture. Istodobno obavještajni rat poprima do tada nepoznatu dimenziju.

Novac koji su tajne službe osamdesetih ilegalnim putem isisale iz zemlje, dosegnuo je zastrašujuće razmjere. Crni fondovi tajnih službi, pohranjeni u offshore kompanijama neokrznuti su preživjeli promjenu vlasti i spremno dočekali privatizaciju. Većina današnje slovenske i hrvatske industrije, tvrdi jedan od sugovornika, privatizirana je crnim fondovima tajnih službi. Krakovi crnog novca Udbe i KOS-a završavaju u velikim i moćnim gospodarskim sustavima koji su potom otvarali stotine tvrtki kćeri.

Scenarist i redatelj: Miljenko Manjkas  – Produkcija: Intermedia grupa

Komentar

Jedino što ovdje nije dobro je ovaj licemjerni Žarko Domljan koji se ovdje postavlja kao ultimativni anti-titoist i tobožnji veliki desničar, ali kad je riječ o najvećem krimenu Josipa Broza i njegove partije, a to je prekrajanje hrvatskih granica tzv. AVNOJ-em, tu se Žarko Domljan pokazao kao dosljedan titoist, kao uostalom i Mesić, Manolić, pravaška desnica i drugi s glupostima o “nepromjenivosti granica”, dok je Tuđman već u komunizmu proganjan najviše zbog dva krimena od kojih je jedan naveden ovdje, a to je razvala velikosrpskog mita o Jasenovcu, a drugi je priotivljene odlukama AVNOJ-a što vam je haški sud u presudi Blaškiću naveo kao Tuđmanov krimen, jer je Tuđman tvrdio da kad je već Vojvodina koja nikad nije bila u sastavu Srbije postala autonomna pokrajina u sastavu Srbije, da onda nije pravedno a BiH, koja je veći dio povijesti bila pod Hrvatima ne bude bar AP u sastavu Hrvatske, nego da se praktički granicama te republike priznaju srednjovjekovna turska osvajanja.

Dakle, nije isto izbacivati bistu iz ureda nakon pada komunizma, i stavljati glavu na panj raskrinkavajući jasenovački mit i kritizirajući odluke tzv. AVNOJ.a usred komunističke boljševičke vladavine, tako da je taj Domljan običan licemjer koji se pridružio komunistima i udbašima u optužbama Tuđmana da je “djelio Bosnu”.  Zvuči poznato?

Zadnja čevrtina ove epizode je posebno spektakularna, i dobro to pogledajte pa ćete znati tko je i kako opljačkao Hrvatsku dok su naši dečki ginuli na prvoj crti i zašto su danas najveći tajkuni Tedeschi, Končar, Roglić, Buljubašić, Vrhovnik, Štrok, Vanja Špiljak i slični.

Pritom mislim da je Rado Pezdir napravio jedan lapsus calami kad je spomenuo PBZ, a mislim da je tu ipak riječ o Zagrebačkoj banci…  Uglavnom, vrlo zanimljivo, dosta korisnih podataka, i količina istine koja je posve netipična za hrvatski informacijski prostor..

Predrag Nebihi

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari