Pratite nas

Povijesnice

Zločini nad Hrvatima u NDH počeli su od samog stvaranja države u travnju 1941. godine

Objavljeno

na

15. rujna 1941. Istočna Hercegovina – po obrascu iz Srba ustanak se pretvorio u pokolje

Zločini nad Hrvatima u NDH počeli su praktički od samog stvaranja države u travnju 1941. godine. Kao i u istočnoj Lici i zapadnoj Bosni, ustanak Srba se pretvorio u opće pokolje civila. U tim zločinima sudjelovali su osim dominantno četnika (koji su naslijedili naoružanje i ustroj od raspale vojske Jugoslavije) i razne druge ustaničke skupine poput komunista, naoružanih skupina ljudi, pljačkaške skupine, komitske skupine i dr.

Masovni pokolji Hrvata i muslimana u istočnoj Hercegovini dogodili su se najviše u mjesecu rujnu 1941. godine, a u njima su osim hercegovačkih Srba sudjelovale i vojne postrojbe iz Crne Gore.

U istočnoj Hercegovini imamo prve masovne zločine nad Hrvatima i Muslimanima još u travnju 1941. tj. od 13. – 15. travnja ’41. u Čapljini i okolici ubijeno od strane četnika 25 Hrvata, a u Cimu, kod Mostara ubijena su 4 Hrvata. Među ubijenim bilo je i 5 žena. Iz sela Gabele: Šušak Mirko, tek svršeni đak građevinske škole od 17 godina – ubijen mecima odmah po dolasku četnika u Gabelu, iz sela Struge i Gorice: Rožić Dragičević Ilija, od 56 g. – uboden bajunetom u oko, odsječen mu nos i oba uha, Dragović Pero, 56. g. ustrijeljen mecima u trbuh i glavu, odsječen mu nos i prebijena ruka; Frana žena Marka Vege glavara od Struge, 34 g. ubili je u podrumu, gdje se sklonila s djecom. Djecu teško ranjenu nabacali na mrtvu majku. Jakić Hasan, musliman, mladić od 20 g. ubijen pred kućom, Kavara Hasan, ubijen pred kućom, Pervan Jakov, starac od 70 g. ubili ga jer se protivio pljački svoje kuće, Mrvalj Pavao od 23. g. ubijen radi istog razloga, Čuljak Jure 27 g. ubijen u borbi na strani zaštite. Iz Čapljine i okolice: Jurilj Pero iz Čeljeva od 60 g. ubijen na mokrenju pred kućom rano ujutro, Pavlović Ivan iz Trebižata, Brajković Ivan, Čolić Marko, Putica Jozo od 70 g., Fazligić Mujo, Škegro Ante iz Radišića, te tri žene: Mandžin Mara, Šarić Biserka i Ramić Zada. U selu Cim ubijeni su: Jure Zelenika, Stojan Lasić, Ivan Cvitković i Luca Mustapić; potpuno su spaljena ova dva sela.

U istočnoj Hercegovini nakon izbijanja ustanka (prvi puta u lipnju 1941., a nakon njegovog savladavanja tijekom srpnja od oružanih snaga NDH, izbija opet u kolovozu) zabilježeno je nekoliko izvršenih pokolja civilnog muslimanskog i hrvatskog pučanstva od strane ustanika (četnika i gerilaca /partizana/) Srba, uz pripomoć ustanika iz Crne Gore.

Tako je pri zauzimanju Avtovca, kod Gackog 28. VI. 1941. zaklano i ubijeno 47 Muslimana, među kojima je bilo žena i djece, dok je mjesto i okolna sela nastanjena Muslimanima opljačkana i potom spaljena. Prema izvješćima komunističkih i vojnih rukovodstava hercegovačkih ustanika izvršeni su ovi veći zločini nad Muslimanima i Hrvatima. Po zauzimanju Berkovića (Dabra) 28. VIII. 1941. “crnogorske komitske čete” s domaćima izvršili su opći “pokolj i paljevinu” kada je “poklano preko 300 muslimanskih žena, ljudi i djece”. Iste čete su po zauzimanju Plane 29. VIII i grada Bileće dan kasnije (izuzev tvrđave i vojarne gdje je uz oko 500 vojnika NDH našlo spas oko 4.500 muslimana do dolaska Talijana), “poklale oko 40 lica neboračkog stanovništva”, opljačkavši i potom zapalivši muslimanske kuće. Pri evakuaciji 3. IX 1941. muslimanskog pučanstva iz sela oko Fatnice, prema Stocu transport od “oko 400 žena, djece i staraca” koji je pratilo 12 partizana, presrela je grupa četnici i srpskih žandara na Dabru “i gotovo cio taj transport pobila bacanjem u jame”, a tek se nekolicina “bjekstvom spasila”. Većina je bačena u jamu Čavkaricu, koju je nakon 81 preživjela Hadžera Bijedić, pošto su je izvadili iz nje seljaci iz Nevesinja. Ona izjavljuje “ da ih je bilo oko 600, što žena, što djece i staraca”, koji su s njome stradali u toj jami. Iz općine Divin od 425 ubijenih ljudi, uglavnom staraca, žena i djece za koje postoje osobni podaci,ubijeno je i bačeno u jamu Čavkaricu oko 375, dok su ostali ubijeni naoko ili u selima, a još ih je 41 čovjek stradao je u bježanju za Bileću, na Planoj.

Tako se ovdje u sjeveroistočnom dijelu Hercegovine ustanak, u nešto manjoj mjeri s obzirom na broj stradalih, dogodio i na području ostalih istočnohercegovačkih kotareva. Tako su npr. četnici 7. IX 1941. opljačkali hrvatsko selo Dubljane u Popovom polju i zapalili 23 kuće, a 9. i 10. IX. opljačkali i zapalili sela Kruševicu i Žabicu, sva tri sela u kotaru Ravno (koja su jednako stradala u Domovinskom ratu). Istodobno su 8. IX 1941. na području stolačkog kotara opljačkali su i potom zapalili u selu Bitonji 20 kuća i 70 štala i cijelo selo Grablje. Dalje su pljačkali i palili sela koja su prethodno napustili Muslimani i Hrvati. Prema dokumentima vlasti NDH na području istočne Hercegovine do kraja 1941.g. broj evidentiranih ubijenih ljudi iznosio je 1.056 zaklanih i ubijenih muslimana te preko 100 ubijenih Hrvata. Istodobno su iz cijele istočne Hercegovine potekle kolone tisuća izbjeglica u susjedne gradove, poglavito Čapljinu, Mostar i Dubrovnik.
U drugim dijelovima NDH je bilo slično, pa se ubrzo se u Bihaću, Jajcu, Kninu, Sanskom Mostu, Prijedoru, Livnu i drugim gradovima slila rijeka od oko 50.000 hrvatskih i muslimanskih izbjeglica.

Udio četnika i njihovih simpatizera u ovim zločinima u istočnoj Hercegovini je najčešće bio dominantan, ali bilo je i simpatizera komunista, komitskih skupina, pljačkaša i dr. (narod.hr)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

20. studenog 1991. Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.

Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.

U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.

Velepromet – mjesto smrti nevinih

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru.

Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća.

Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno cca 10.000 ljudi, žena i djece.

Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.

S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.

Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.

Krvnici su to komentirali ovako: « Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin

Sve o srbijanskim logorima smrti možete naći na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: hdlskl.hr/svjedočanstva

Narod.hr

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

26. obljetnica stradanja Borova naselja

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

“Miting bratstva i jedinstva” – Milijun Srba pozivalo na rat i ubijanje u Hrvatskoj i Kosovu!

Objavljeno

na

Objavio

Dana 19. studenoga 1988. u Beogradu, na ušću Save u Dunav, održan je tzv. “Miting bratstva i jedinstva” koji zapravo bio – velikosrpski skup od milijun ljudi! Tih milijun Srba otvoreno je pozivalo na rat protiv Hrvata i Albanaca, tražeći krv, intervenciju JNA i Veliku Srbiju. 

Ovaj miting bio je nastavak serije manjih mitinga na kojima se ulicama Srbije tih godine klicalo novom fašističko-komunističkom vođi Slobodanu Miloševiću i pjevalo:

“Sad se narod uveliko pita / ko će nama da zamjeni Tita / sad se znade ko je drugi Tito / Slobodan je ime plemenito.”

Serija mitinga pod popularnim naslovom Antibirokratska revolucija bio je zapravo smišljeni scenarij rušenja legalnih vlasti SFRJ, preuzimanja potpune kontrole nad odavno srbiziranom JNA i Komunističkom Partijom, te priprema atmosfere za napad na Hrvatsku i Kosovo. Serija mitinga održavala se diljem Srbije, a kasnije se prelila i u Hrvatsku I BiH.

Srbi su u Jugoslaviji imali dominaciju u JNA, miliciji, politici, diplomaciji i praktički su vladali kao da je u pitanju Velika Srbija. Hrvati i Albanci su u Jugoslaviji bili građani drugog reda, ako su se tako nacionalno izjašnjavali. Sada su Srbi, gotovo kolektivno, “namirisali” da je došlo vrijeme da Jugoslaviju pretvore u ono što su je uvijek i smatrali – Veliku Srbiju.

To se namjeravalo učiniti na krvi i ubijanju Hrvata i Albanaca, “arhetipskih neprijatelja Srba”, kako su pisale novine u Beogradu tih dana.

A novi srpski knez Lazar, Karađorđe, Nikola Pašić i Draža Mihajlović zvao se vođa srbijanskih komunista – Slobodan Milošević.

Bila je to najočitija i do tada u povijesti nepoznata sprega komunizma, fašizma i nacizma u povijesti – komunistička ideologija povezana sa velikodržavnim fašističkim srpstvom, te rasističko-nacističkim idejama navodne rasne i nacionalne supremacije Srba. Tako su komunizam, fašizam i nacizam u Srbiji doživjeli jedinstvenu simbiozu u jednom pokretu i jednom čovjeku, prihvaćenom gotovo od cijelog srpskog naroda.

Bio je to uvod u ratove koje je Srbija (samodnetificirana s Jugoslavijom i JNA) povela protiv republika bivše Jugoslavije, uvod u Vukovar, Gospić, Škabrnju, Srebrenicu, Sarajevo, Banja Luku, Višegrad, Prijedor, Đakovicu, Kosovo…Bio je to, budimo iskreni, samo pečat na ono što je Srbija počela još Prvim Balkanskim ratom, nastavila prvom Jugoslavijom, Drugim svjetskim ratom i etničkim čišćenjem Hrvata i Bošnjaka u mnogim dijelovima NDH s početkom u “antifašističkom” Srbu, u zločinima srpskih partizana (zajedno s Hrvatima) i srpskih četnika u ratu, postratnim zločinima, i konačno velikim zločinima Domovinskog rata u Hrvatskoj i BiH.

Bio je to pečat na opsesivnu i ucijepljenu ideju fikcije Velike Srbije koja i danas, nažalost, živi među velikim dijelom stanovnika Srbije, koji to potvrđuju i na izborima biravši prave četničke vojvode na čelo zemlje i rehabilitirajući zločince kao Draža Mihajlović.

Sve je to plaćeno krvlju i suzama tuđih majki, iz drugih naroda: Albanaca, Hrvata, Bošnjaka, ali i krvlju srpskog naroda, piše Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari