Pratite nas

Povijesnice

Zločini nad Hrvatima u Odesi

Objavljeno

na

Austrougarski zatvorenici (mahom Hrvati) u Kareliji
Austrougarski zatvorenici (mahom Hrvati) u Kareliji

Kanatnij zavod (tvornica konopa) bio je pun soba, hodnika i pregrada kao starodrevni labirint. U svakoj sobi, u svakom hodniku i klijetu ovoga labirinta odigravale su se tragedije i tekla nevina krv sužnjeva Hrvata…Utamničenici nisu dobivali jesti … po pet, šest dana. I vodu uskraćivahu omraženim šokcima… Pri tom lomili su sužnjevima rebra, ključne kosti i ruke.”

 100. objetnica pravaške saborske Interpelacije 1918.-2018., str.51/52

Bio sam na straži to jutro, a već u 4.30 tenkovi su se zagrijavali. Vidio sam njihova komandanta koji je vikao:”Gađaj brdo, gađaj bre crkvu…” Identificirao sam ubijene, ubili su mi didu i babu, sve slike i danas imam pred očima. Kidali su im uši, udove, lomili ruke, vezali ih za konja. Poslije su se opijali. Užas jedan.”

Branitelj Zoran Ražov, Škabrnja, u studenom 1991. godine.

Prvi citat je stariji 75 godina od drugoga. Zajedničko im je što opisuju progone, maltretiranja, sakaćenja, iživljavanja, fizičku i psihičku prisilu i teror nad Hrvatima. Zvjerstva su se pak dogodila u različito vrijeme i na različitim mjestima. Prvi se citat odnosi na mučenje Hrvata u današnjoj južnoj Ukrajini, dok su se grozote iz 1991. godine zbile u samoj Hrvatskoj. U ovom ćemo se članku osvrnuti na mučenje Hrvata u crnomorskom gradu Odesi prema knjizi 100.obljetnica pravaške Interpelacije 1918.-2018. Grozote u Odesi 1916.-1917. Zagreb, 2018., koju je priredio dr. Ante Čuvalo.

Povijesne okolnosti

U vrijeme Prvoga svjetskoga rata (1914.-1918.) Hrvatska je bila dio Austro-Ugarske Monarhije, ali je administrativno bila djelomice pod austrijskom upravom (Dalmacija, Istra), djelomice pod ugarskom (Međimurje, Baranja), dok je Kraljevina Hrvatska i Slavonija bila zaseban dio ugarske polovice države. Rijeka je bila pod izravnom ingerencijom Budimpešte. Hrvatska administrativna rascjepkanost predstavljala je temeljni problem hrvatskim političarima, osobito početkom 20. stoljeća kad se javlja agresivno jugoslavenstvo kao alternativa Dvojnoj Monarhiji. Jedna struja kronično nesložnih pravaša, pod nazivom Stranka prava (kolokvijalno frankovci po Josipu Franku) je tražila da se ukine Hrvatsko-ugarska nagodba iz 1868. godine i hrvatske i slovenske zemlje ujedine u državu Hrvatsku, s čim su se car Karlo i moćni mađarski političar István Tisza složili. Htjelo se na načelu trijalizma osigurati opstojnost Austro-Ugarske Monarhije i u njezinim okvirima same Hrvatske. Prekasno. Saborska većina je 29. listopada 1918. donijela odluku o prekidu svih odnosa s Austrijom i Ugarskom i predajom ovlasti Narodnom Vijeću utrla put tragičnom ujedinju sa Srbijom 1. prosinca 1918. Četiri dana kasnije srpska će soldateska i jugoslavenski zanesenjaci organizirati Hrvatima dramatični krvavi pir (Petoprosinačka pobuna) na glavnom zagrebačkom placu. Hrvate će ova prijetnja pratiti slijedećih 70 godina. U istom smjeru je od 1915. službeno djelovao i Jugoslavenski odbor čija su se nastojanja ostvarila istoga nadnevka.

Kao austro-ugarski državljani Hrvati su u Prvom svjetskom ratu bili dio austro-ugarske vojske, podijeljeni po raznim pukovnijama (hrvatskim, slovenskim i bosansko-hercegovačkim). Većinom su se borili na srbijanskom bojištu te u Galiciji (protiv Rusije) i na Soči (protiv Italije), a manji broj ih je sudjelovao u borbama i na drugim bojištima. Dio Hrvata sudjelovao je i na strani Antante poput hrvatskih dragovoljca iz prekomorskih zemalja te vojni zarobljenici ili bjegunci iz austrougarske vojske. Hrvatska je u Prvom svjetskom ratu pretrpjela ogromne ljudske i gospodarske gubitke. Ljudski gubitci su najvjerojatnije prema jednom izvoru iznosili oko 190.000 ljudi. Drugdje se navode i podatci od 137.000 vojnih i 109.000 civilnih žrtava.

Grozote u Odesi

Ne samo Hrvati, nego i vojnici iz drugih naroda našli su se 1916. godine u ruskom zarobljeništvu. Manje je poznato u kojem se omjeru radilo o ratnim zarobljenicima a u kojem o bjeguncima, koji su radi spašavanja golog života prebjegli na rusku stranu. Prema izvješćima iz toga doba radilo se o otprilike 200.000 vojnika, među njima prema procjenama između 10.000 i 30.000 Hrvata. Svakako bi ovaj broj valjalo podvrći provjeri, jer su brojčana pretjerivanja nedostojna žrtava i ponižavajuća za preživjele.

To golo i boso roblje je radilo u rudnicima, po njivama, livadama i poljima, samo da bi preživjelo. Iako su domaći seljaci prema zapisima bili susretljivi i ljubazno se odnosili prema tim zarobljenicima, državu je ta gomila jako opterećivala. Stoga su ruske vlasti odobrile Srbijancima novačanje među zarobljenicima, nakon što je srbijanska vojska pretrpjela strahovit poraz i zajedno s Vladom napustila zemlju. Srpsko poslanstvo je ishodilo kod ruskoga cara 4. siječnja 1916. da se na području odeskoga vojnoga kruga mogu skupljati „zarobljenici Jugoslaveni“. (str. 34) Jugoslavenski odbor je imao svoje predstavništvo u Petrogradu, koje je zajedno sa srbijanskim časnicima nagovaralo hrvatske časnike i vojnike da se u crnomorskoj Odesi pridruže njihovim vojnim postrojbama okupljenim pod imenom „srpska dobrovoljačka divizija“. Josip Horvat u svojoj knjizi Živjeti u Hrvatskoj (str. 80) opisuje tu agitaciju među gladnim zarobljenicima riječima: „Treba u Odesu, tamo ima djevojaka, uf, kakvih djevojaka, ima vina, pa svaki dan pečena guska. Svak, tko se prijavi u dobrovoljce, odmah dobiva jedan oficirski čin više i stotinu rubalja na dlan. I dakako čizme, sablju, epuletuške i konja. I besplatan put prvom klasom do Odese“.

Malom broju pojedinica uspio je bijeg i povratk kući. Nikad se ne će ni saznati broj onih koji su ostali u Rusiji živjeti. Nakon mira u Brest-Litovsku u proljeće 1918. zarobljenicima je preko europskih i azijskih bespuća dopušten povratak u svoju zemlju. Neki su završili na Solunskoj fronti kao potpora srbijanskim postrojbama pri oslobađanju Srbije. Ti su povratnici iz Zagorja, Like, Istre i drugih mjesta ispričali iskustva sa srbijanskim vojnim zapovjednicima iz dviju „dobrovoljačkih“ postrojbi. Drugi izvor predstavljaju informacije dobivane preko Crvenoga križa. Aleksander Horvat, prvak tadašnje Stranke prava s dvanaest zastupnika u Saboru, je prikupio izvješća hrvatskih povratnika iz ukrajinske Odese i 6. srpnja 1918., dakle samo nekoliko mjeseci prije definitivne propasti Dvojne Monarhije, pročitao u obliku Interpelacije (pitanje, prigovor) u Saboru Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, što je bilo popraćeno burnim prosvjedima, nedoličnim primjedbama i čistim sadizmom nadahnutim doskočicama Hrvatsko-srpske koalicije, koja je predstavljala saborsku većinu.

Ne znam što je francuski filozof Jean Paul Sartre mislio kad je ustvrdio da je “nasilje čovjekovo ponovno stvaranje“. Nisam siguran da je pri ovoj bezumnoj i morbidnoj tvrdnji ovaj umnik imao na umu ratne zarobljenike i tako se svjesno ogriješio o Ženevske konvencije! Nasilje nad čovjekom – a taj pojam obuhvaća i zarobljenika – je najveća povrjeda ljudskoga dostojanstva i najviši stupanj ponižavanja ljudske osobe. To je iskustvo Hrvata, koji su u Odesi morali poricati svoje hrvatsko podrijetlo i govoriti da su Mađari ili Švabe. Tko je priznao da je Hrvat, „osudili su [čovjeka] smjesta na 25 batina. Uistinu su mu dali 25 batina i čovjek je ostao bez svijesti nekoliko sati ležati.“ (str. 22). Kad ni uvjeravanja niti batine ne bi urodile plodom da Hrvati pristupe srpskim dobrovoljačkim postrojbama, onda bi po stotinu zarobljenika strpali u podrumsku prostoriju u kojoj jedva ima mjesta za 20 ljudi, te „kipuću vodu polijevali po gredama da ih na taj način kazne i ubiju“. (str. 22) Preživjeli Stjepan Rod je napravio popis časnika, „naročito grčko-istočne vjeroispovijesti, koji su iz naše vojske prešli u te sprske čete i odlikovali se mučenjem naših vlastitih ljudi“. (str. 23) Ako bi jedan nepodoban Hrvat izjavio da mu je hrvatski materinski jezik, dobivao bi udarce kundakom dok se ne osvjesti, a ako je imao brkove, onda bi mu ih čupali. Jednom je prigodom grobaru u Odesi predano 18 mrtvih Hrvata. On ih nije smio pokopati, prije nego zabilježi osobne podatke svakoga mrtvaca. Na to su mu rekli: To su Hrvati, pa ne trebate znati“. (str. 24) Dokle su mučenja išla da bi se ljude prisililo da pristupe srpskom dobrovoljačkom odredu, pokazuje izjava da su žive ljude stavljali u lijes i zatvorene ih držali par sati, „a nakon toga na mrtvo ustrašene silili ih da pređu u tu srpsku, jugoslavensku legiju“. (str. 25) „Priznat se tamo među srpskim časnicima i vojnicima Hrvatom, a odmah ne priseći vjernost srpskome kralju i državi, značilo je biti osuđen na najstrašnije muke… Lomili su im prste na rukama, vukli ih po zemlji, držali po više sati u studenoj vodi, morili ih gladom na način, da bi ih strpali vezane u tamnicu, a onda oko njih i povrh njih vješali mirisave i friške hljebove kruha, ne bi li tako na njih djelovali, da se prijave kao dobrovoljci u srpsku vojsku.“ (str. 26) Događalo se da su „dotičnike mučili, te im ruke i noge odsjekli, pa ih ovako nakažene posprdno bacili u Crno more!“ (str. 27) Nisu bili izvrgnuti svakojakim ponižavanjima samo oni Hrvati koji nisu htjeli postati dobrovoljcima srpske postrojbe, nego su i dobrovoljci bili podvrgnuti ruglu zbog toga što su „prekršili zakletvu vjernosti Austriji“. Posebno jedan stih svojom morbidnošću podsjeća na ratne 1990-te godine („Slobo, Slobo, donesi salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate“) koji glasi: „Dobro ste, Švabe, zaradili novaca, mi pijemo, vašu kožu bijemo“. (str. 30)

Vojarna se nalazila u živahnom dijelu Odese. Svake noći su se čuli jauci i zapomaganja koja su budila građane. „Svake je noći bilo nekoliko ljudi isprebijano, da su ih drugi dan morali voziti u bolnicu. Osim toga su jedan ili dva čovjeka ostali mrtvi … i potajno bacani u more kraj Odese.“ (str. 36) Osobito je vrijedno pozornosti držanje jednoga pravoslavnoga Ličanina prilikom stavljanja na glavu šajkače – jedinoga obilježja „vojske kralja Petra, sve drugo bilo je rusko“. Taj Ličanin je hrabro bacio šajkaču s glave i izjavio: „Ja nisam Srbin, nego prvoslavni Hrvat, otac šestero djece, ne mogu i ne ću da služim kralja Petra!“ Poimenice su navedeni oni koji su ga toliko udarali da je pao u nesvijest. „U noći su ga nekamo iznesli.“ (str.49, 50) Da se među mučiteljima našlo i pokoje hrvatsko ime, k tome akademski obrazovano, poput Ivana Šubašića, bana Hrvatske banovine i Titovog ministra vanjskih poslova, svjedoči Franjo Malčić: „Ovaj človek je mene tukel gvozdenom štangom u Odesi, kad mi domobrani nismo šteli u jugoslavensku legiju, u kojoj je ov človek onda bil jugoslavenski oficir i slugan staroga kralja Petra. Pa kad naši domobrani nisu šteli priseći kralju Petru, onda su ih ovakvi tukli željeznim štangama u nekakvoj cukerfabriki pa su ih onda utapali u nekakvom šekretu a onda su ih po noći hitali na platone i vozili ih vu Crno more, da ih tamo pojedu morski cucki. Je, to je bil baš ov človek i vi veliste, da je to sada ov hvatski ban dr. Ivan Šubašić, Ježuš Krištuš, pa kaj i to pri nas more biti?“. (str. 115).

U borbama protiv bugarske i njemačke vojske u Dobrudži prva je dobrovoljačka divizija doživjela ogromne gubitke. Potom je krenula akcija za stvaranjem druge dobrovoljačke divizije, koja bi zajedno s ostatcima one prve tvorila jedinstveni korpus. Ni ovaj put se najveći dio Hrvata nije dao slomiti i odbijao je polagati prisegu odanosti srpskom kralju. Zbog toga doživješe u Kanatnom zavodu, usred grada, zbijeni u tijesnim prostorijama i po hodnicima, koncem listopada 1916. pokolj te su ih odeški ribari umjesto ribe izvlačili iz mora. Pobuna golorukih Hrvata protiv naoružanih Srbijanaca na Kulikovu polju pokazala je grandioznu gandijevsku moć nad nasiljem i nasilnicima. Naoružani Kozaci s laganom konjicom stižu u pomoć srbijanskim nasilnicima i dobar dio ustanika nađe svoj vječni počinak pod kozačkom puščanom paljbom.

Završne riječi iz Interpelacije Aleksandra Horvata, koje je izrekao prije 100 godina, ne želimo uskratiti našim čitateljima, koje možda podsjećaju na događaje iz novije povijesti:

„Je li kraljevskoj hvatskoj vladi poznato, da su vojnici grčko-istočne vjeroispovijesti iz hrvatskih krajeva, koji su dospjeli u rusko zarobljeništvo, prešavši u ogromnoj većini u srpsku vojsku u tako zvanu jugoslavensku legiju [na koncu će ipak Pašić pristati da se nazove jugoslavenskom!], u zajednici sa zarobljenim češkim vojnicima, počinjali upravo nevjerojatna nasilja i krvološtva nad zarobljenicima koji nisu zatajili svoju hrvatsku narodnost i vjernost svojem zakonitom hrvatskom kralju?“

„Da li je kraljevska hrvatska vlada voljna pribaviti si kod vojničkih oblasti točne podatke o tim događajima i obiteljima onih hrvatskih mučenika, koji su uslijed tog srpsko-jugoslavensko-češkoga zuluma poginuli, dati barem matrijalnu odštetu iz zaplijene imovine svih domaćih izdajnika i krvnika?“

„Je li kraljevska zemaljska vlada o tim strahotama počinjenim u ime i po nalogu s nama zaraćene kraljevine Srbije obavijestila ministarstvo vanjskih poslova, da o toj nečuvenoj povredi međunarodnog prava prigodom mirovnih pregovora uzmogne voditi račun i pribaviti doličnu zadovoljštinu hvatskim vojnicima, koji nisu klonuli vjerom, te njihovim obiteljima?“.

Osim Horvatove Interpelacije, knjiga pod naslovom Svjedočenja donosi svjedočenje Milana Špoljareca, objavljeno u Buenos Airesu 1954., te dva svjedočenja objavljena u Hrvatskom Dnevniku, Sarajevo, 1918. Povijesni okvir je poglavlje koje donosi znanstveni rad hvatskoga povjesnika Đure Grlice, koji je objavljen u nastavcima u hrvatskom tjedniku Danica (Chicago) 1984./1985. Uostalom Đuro Grlica je jedno vrijeme, a možda još uvijek, živio u Ženevi i u nekoliko navrata objavljivao članke o starijoj hrvatskoj povijesti u misijskom glasilu MOVIS. Pod naslovom Pouka objavljen je članak potpisan pseudonimom Vojnik u gasilu Stranke prava Hrvatska, 1918. Put hrvtskoga zarobljenika koji je izbjegao Odesu, preuzet je iz knjige Eduarda Špehara U ime naroda, Zagreb, 2014.

Bez nacionalne strasti i političke koristoljubivosti austrijski vojni povjesnik upotpunjuje sliku naprijed opisanih događaja: „Već nakon početka rata, promicanjem jugoslavenske legije u Ruskom Carstvu, kasnije i u Italiji, počelo se podupirati Srbiju zbog imperijalističkih i panslavenskih, manje iz vojnih razloga. Prvi dobrovoljci iz zemlje ili ratni zarobljenici, koje je regrutirala ili okupila srpska diplomatska misija u Rusiji, došli su u Srbiju preko Dunava prije stupanja Bugarske u rat. Nakon poraza i zaposjednuća ovog kraljevstva, Odesa je postala mjestom okupljanja “Dobrovoljnog korpusa Srba, Hrvata i Slovenaca”, koji je postupno, strukturiran u divizije, uključen u rusku vojsku. Pri tom su se pojavile razlike između časnika i vojnika pojedinih južnoslavenskih naroda u odnosu na postupke poslanih srpskih časnika. Najviši broj ovoga korpusa iznosio je oko 25.000 muškaraca – nakon Brusilove ofenzive. Borio se na rusko-rumunjskoj fronti. Nakon Ožujske (Februarske) revolucije, veliki dio tog korpusa se iz Rusije mogao prebaciti na solunsku frontu, gdje je srpska vojska ponovno organizirana. Tu je nastala I. južnoslavenska brigada od 12.000 muškaraca, koja je zajedno s Vardarskom brigadom, u kojoj su se okupljali srpski dezerteri iz Dvojne Monarhije, oblikovala Južnoslavensku diviziju.“ Peter Broucek: Militärischer Widerstand. Studien zur Österreichischen Staatsgesinnung und NS-Abwehr. (Vojni otpor. Studije o austrijskom državnom mentalitetu i obrani NS) Böhlau Verlag, Wien Köln Weimar, 2008.

Zašto nije završen Prvi svjetski rat?

Prvi svjetski rat je već prema prosudbama suvremenika bio moralno posrnuće, ekonomska destrukcija, upitan u svojim uzrocima i s višestruko štetnim posljedicama. Taj rat je zapravo vrsni primjer besmislenog sukoba u europskoj povijesti, koji na pojedinim područjima tinja još uvijek. Oliver Jens Schmitt, profesor povijesti na bečkom Sveučilištu, lucidno primjećuje da su nakon propasti Osmanskoga Carstva i Austrougarske Monarhije regionalni pobjednici u istočnom dijelu Europe preuzeli francuski administrativni centralizam kojim su nastojali poništiti široku etničku i socijalnu heterogenost stanovništva. „Poljska, Jugoslavija, Velika Rumunjska i Čehoslovačka smatrale su se nacionalnim državama. Zbiljski nisu bile ništa drugo doli mala carstva, pretežno nastala na područjima nestalih carstava. Većina tih malih imeprija imala je do jedne trećina stanovništva koje je službeno kategorizirano kao manjina, s težnjom da bude diskriminirano ili je otvoreno bilo diskriminirano.“ (NZZ, 14.01.2019) Autoru se uistinu ne može predbaciti da dolazi iz kruga „zloglasnih frankovaca“, koji nisu podnosili Jugoslaviju i jugoslavenstvo!

Podatak za Jugoslaviju je neispravan. U kraljevstvu, odnosno kraljevini SHS (kasniji naziv Jugoslavija) dogodilo se nešto još gore: narodi su dobili status plemena, a vladajući srpski narod nije predstavljao ni polovicu stanovništva države. Kriteriji za nacionalnu pripadnost kod popisa stanovništa te države su se stalno mijenjali. Nije uzalud Rudolf Bićanić u svojoj knjizi Ekonomska podloga hrvatskoga pitanja zapisao da je „vrlo teško doći do istinitih podataka o brojčanoj snazi onih naroda, koji se nalaze pod vlašću drugih“. Statistike su stalno nastojale „prikazati Jugoslaviju kao nacionalno jedinstvenu državu“. Popisivalo se po materinskom jeziku, što je po tadašnjoj logici davalo neku čudnu naciju „Srbohrvati“. Na temelju vjere se moglo barem približno doći do stanovitih rezultata. Tako je 1921. godine Srba bilo 4.791.000, a Hrvata 3.427.000. Prema popisu iz godine 1948. Srba je bilo 6.547.117, a Hrvata 3.784.353. Osim etičkoga pijeteta prema žrtvama, mogao bi i ovaj statistički podatak poslužiti kao mjera pri velikodušnom zaokruživanju brojeva ubijenih na jednoj i na drugoj strani.

Dva profesora povijesti iz Regensburga zadiru dublje u sociološke, mentalne i kulturne razlike naroda koje se zbilo u jednu državu: „Iako nisu sve reforme u cijeloj povijesnoj Ugarskoj imale puni učinak, carstvo su dulje vremena održalo vitalnim i upravljivim, što je bilo osobito vidljivo u 19. stoljeću. Dok je slom Osmanskog Carstva započeo srpskim i grčkim pokretima za neovisnost s početka 19. stoljeća, Habsburgovci su se neko vrijeme nastavili širiti, a zatim su naglo izgubili svoje carstvo tijekom Prvog svjetskog rata. Zanimljive su sinergije, posebno među Srbima, čiji je nacionalni pokret surađivao i dijelio posao s Prečanima preko granice carstva. Otomansko carstvo proizvodilo je ratne zapovjednike oružjem, ali bez jasnih političkih ideja. Habsburško carstvo, s druge strane, sačuvalo je (odnosno stvorilo) kršćanske elite, koje su sve više sanjale nacionalni san, mogle su ga artikulirati u pisanom obliku, a zatim su ga prenijele ratnim vođama na osmanskom području. Rezultat je donekle paradoksalan: oni koji su imali prilično negativna iskustva s državnošću u Osmanskom Carstvu, prvi su stekli vlastitu državu. No, habsburški podanici, koji su doživjeli državnost kao relativno predvidljivu i pouzdanu, morali su dosta dulje čekati na vlastite države. U doba nacionalizma, unatoč njihovom kulturnom prestižu, habsburški podanici su djelovali poput mlađih partnera prema općenito manje obrazovanima ali politički iskusnijim kreatorima post-otomanskih država. (Ulf Brunnbauer, Klaus Buchenau: Geschichte Südosteuropas, Stuttgart, 2018., str. 102/3).

„Različit redoslijed riječi daje različit sadržaj, a različit slijed sadržaja daje različit učinak“, zapisa jedanput slavni Francuz Blaise Pascal. Želimo li ovo prenijeti na povijesno-političko područje, postavlja se pitanje iz kojih razloga je poglavito srpska administracija mijenjala imena države kojom je vladala (kraljvstvo SHS, kraljevina SHS, Jugoslavija, FNRJ, SFRJ), pravila nesuvisle teritorijalne podjele, zabranjivala Hrvatima njihov jezik i ekonomski ih pljačkala, prisvajala hrvatska kulturna dobra, zapravo nimalo se manje loše ponašala prema Hrvatima nego što je bilo uobičajeno ponašanje kolonijalnih moću Africi, i zbog čega je opravdano ubijanje Hrvata u ime jednoga demonskoga konstrukta Jugoslavije? U zajedničkoj državi od 1.12.1918. do travnja 1941. ubijeno je prema nekim procjenama oko 3.000 Hrvata. Koliko je ranjenih, iznakaženih, osakaćenih, prognanih nikad se ne će ni saznati. Bilo bi korisno kad bi Srbi izašli u javnost sa svojim žrtvama iz toga razdoblja! Nakon što je u razdoblju od proglašenja NDH 10.travnja 1941. do 27. travnja 1941. ubijeno između 300 i 400 Hvata na području NDH, bilo bi pravde i higijene radi korisno da Srbi izađu u javnost sa svojim žrtvama od 10. do 27. travnja 1941.! Ustaškom osvetom 27. travnja 1941 u bjelovarskom selu Gudovcu pale su prve srpske žrtve u NDH. Taj postupak ustaša je za osudu, jer osveta ne vodi k pravdi.

Kako vidimo iz gornjih priloga stranih autora, Srbi su etatisti. Kod njih je i kultura i religija isključivo usmjerena na državu. Njihov je projekt od 19. stoljeća bio usmjeren na stvaranje homogenoga jezičnoga, kulturnoga, religioznoga i etničkoga srpskoga imperija na prostoru dvaju propalih carstava (Austrougarskoga i Osmanskoga). Za postizanje toga cilja bilo je potrebno uspostaviti carstvo u kojem će carevati nasilje. Krajem 16. stoljeća Osmansko Carstvo se privremeno probilo do granice Virovitica-Karlovac-Karlobag. Srpska pravoslavna crkva, koja je, nakon ukinuća 1766. godine, ponovno uspostavljena 1920. godine, stavlja se u službu srpske države i širi svoju jurisdikciju na Zapad onako kako ju širila prilikom osmanskih osvajanja. Početak zločina je bio na crnomorskom području, prije nastanka zajedničke države, svršetak grozota 1995. godine. Srbija je od ratnoga dobitnika postala gubitnikom, a ovisi o statusu Vojvodine hoće li postati još veći gubitnikom. U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini još uvijek nisu zacijelile rane Prvoga svjetskoga rata, jer srspki imperijalni mit još uvijek živi u stanovitom reservatio mentalis – kolebanju oko prosudbe korisnosti ili pogubnosti uspostave novoga imperija. Bosna i Hercegovina i Hrvatska bi morale biti oprezne i svjesne da im Srbija ne može pružiti ono što sama nema! (Nemo dat quod non habet (lat. = ne može se dati što se nema), tim se načelom izriče da nijedno biće ne može drugome dati savršenost koju samo nema niti da učinak može biti veći od uzroka.) Iza te spoznaje stoji 70 godina narodnoga iskustva.

Negdje na prijelazu stoljeća sreo sam na koncertu klasične glazbe poznatoga hrvatskoga glazbenika koji potječe iz građanske zagrebačke obitelji. Njegovi su pretci bili aktivni i u politici. I mi smo, po dobroj hrvatskoj navadi, izmijenili par riječi o aktualnoj političkoj situaciji u našoj domaji. A onda on uz dubok uzdah izusti da je prvi muški član obiteljske loze koji je u 20. stoljeću doživio rođenje unučeta. Njegovi muški pretci nisu umirali prirodnom smrću nego nasilnom. On je preživio jer je kao mladić napustio svoje ognjište. Kad će to jedanput prestati?

Tihomir Nuić/Hrvati.ch

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

6. Prosinca 1991. – Barbarsko razaranje i herojska obrana Dubrovnika

Objavljeno

na

Objavio

6. prosinca 1991. godine ostat će zabilježen kao jedan od najtežih dana u povijesti Dubrovnika, ali i dan kad je biser hrvatskoga Jadrana obranjen besprimjernom žrtvom i naporima njegovih hrabrih branitelja.

Napad srpsko-crnogorske zločinačke horde sastavljene od tadašnje “JNA”, njezinih “rezervista”, te četničkih i dobrovoljačkih skupina, na blagdan Svetoga Nikole (zaštitnika pomoraca) te 1991., započeo je u 5 sati i 40 minuta iz svih raspoloživih oruđa i trajao je cijeli dan.

Razaranja nije pošteđena ni jezgra Starog Grada koji je Poveljom UNESCO-a zaštićen kao dio svjetske kulturne baštine. Na taj dio Dubrovnika palo je oko 2.000 granata.

Unatoč brojnim protestima iz svijeta, zločinci su nastavili sa svojom destrukcijom, dok je njihova propaganda putem medija plasirala laži o tomu kako “ustaše u Dubrovniku pale automobilske gume” i negirala bilo kakve napade na grad. Barbare nije zaustavilo ni to što su zidine Starog Grada i sve značajnije građevine bile vidno označene zastavama UNESCO-a.

Srpsko-crnogorski propagandisti izmišljali su bjesomučne laži ne bi li prikrili svoj zločinački pohod na jug Hrvatske, pa su tako njihovi mediji plasirali nevjerojatne priče – od toga da se u Dubrovniku “masovno ubijaju Srbi” do blasfemičnih tvrdnji kako su se u gradu okupile “horde krvožednih ustaša, među kojima su i Kurdi”.

Najžešće udare trpjeli su naselja Nuncijat i Sustjepan, te hotel Belvedere i utvrda Imperial.

Odnos agresorskih snaga i branitelja bio je 20:1 u korist agresora koji je raspolagao i s neusporedivo jačom silom i vatrenom moći.

Unatoč svemu, hrabri hrvatski vitezovi uspjeli su uspješno obraniti ključnu stratešku točku: brdo Srđ iznad grada, čijim bi zauzimanjem Dubrovnik pao u gotovo bezizlaznu situaciju. Teške borbe za utvrdu na Srđu završile su trijumfom malobrojnih branitelja koji su u popodnevnim satima uspjeli odbiti posljednji napad daleko brojnijih i bolje naoružanih četnika i jugovojske.

“JRM” je s mora tukla čak i hotele gdje su bili smješteni naši prognanici iz Konavla, Cavtata i Župe dubrovačke (na Lapadu, Babinom Kuku, te hotele Belvedere, Libertas). Sa svojim brodovima kretali su se od Koločepskog kanala sve do Slanog i mitraljirali objekte na obali, te pucali na sve što se miče cestama u priobalju.

U gašenju požara koji je izazvan topničkim napadima u hotelu Libertas (pretrpanom prognanicima), poginula su trojica vatrogasaca. Ukupno je smrtno stradalo 14 civila, dok je 52 ranjeno.

Obrana grada i brda Srđ tog 6. prosinca 1991. godine bili su prekretnica u ratu na tom području.

Nakon toga, agresor nije više uspio osvojiti ni pedalj hrvatske zemlje, dok je moral naših branitelja rastao iz dana u dan, sve do konačne pobjede. Hrvatska vojska je u svome silovitom udaru 26. svibnja 1992. deblokirala grad, a borbe su nastavljene i dalje, sve dok agresor nije potpuno poražen i potisnut u dubinu teritorija, uz zauzimanje strateških pozicija s kojih se osiguravalo šire područje Dubrovnika, Cavtata, Konavala i Župe dubrovačke.

Borbe su se vodile sve do listopada i u njima je poginulo 240 hrvatskih vojnika. Oslobođeno je 1.200 četvornih kilometara okupiranog područja i u svoje opljačkane i većinom devastirane ili spaljene domove vratilo se oko 20.000 prognanika.

Pored 240 vojnika, tijekom opsade grada (koja je trajala od 1. listopada 1991. godine do 26. svibnja 1992. – dakle, gotovo 8 mjeseci), u obrani je poginulo između 82 i 88 civila, dok je jedan broj branitelja bio odveden u zloglasni crnogorski logor Morinj, gdje su zvjerski mučeni i ubijani.

Više od godinu dana vodile su se ogorčene bitke, kako za grad i okolicu, tako i na položajima u širem rajonu općine Trebinje. Hrvatsko selo Ravno (u BiH) i pogranično mjesto Čepikuće (u zapadnom dijelu dubrovačke općine) bili su izloženi agresiji u isto vrijeme kad je krenula invazija na Dubrovnik, od 1. listopada 1991. godine nadalje.

Ostat će zabilježeno da je na strateški najvažnijem smjeru izuzetno bitnom za obranu krajnjeg hrvatskog juga (kod Čepikuća) oko 70 hrvatskih branitelja zaustavilo prodore neprijatelja koji je angažirao preko 400 vojnika, uz značajnu potporu tenkova, topova i drugih oruđa, čime se osujećen i spriječen plan odsijecanja ovog dijela teritorija od ostatka Hrvatske.

Epopeja obrane i oslobađanja grada Dubrovnika i juga naše Domovine ostat će zapamćena po brutalnosti i nečovječnosti srpsko-crnogorskog agresora, ali i po neslomljivosti, snazi, hrabrosti i odlučnosti hrvatskog čovjeka kojemu je sloboda uvijek bila svetinja.

Vječni pomen žrtvama dubrovačkog područja:

“O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!”

Memento svima koji su svoje živote dali za Domovinu.

Počivali u miru Božjem.

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Dubrovnik 6.12.1991. – MEMENTO

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Sjećanje na Prosinačke žrtve – mitraljezom su pucali na nenaoružane prosvjednike

Objavljeno

na

Objavio

“Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim.”

Te riječi izgovorio je Grga Budislav Anđelinović na beogradskoj Skupštini održanoj 26. travnja 1921. godine.

Ruke je okrvavio naredivši otvaranje vatre iz tri ‘Shwarzlose‘ 8-milimetarska teška mitraljeza na nenaoružane prosvjednike protiv uspostave Jugoslavije 5. prosinca 1918. godine. Taj dan ostat će zapamćen kao ‘krvavi četvrtak‘. Malo tko je ikad čuo za prosinačke žrtve.

Međutim, to su bile prve žrtve jugoslavenskog nacionalizma, odnosno, ‘borbe protiv hrvatskog nacionalizma’ koja još traje.

U Zagreb je 2. prosinca 1918. navečer došla vijest da je u Beogradu stvorena kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Malobrojni pobornici Svetozara Pribičevića pokušali su organizirati povorku, ali ih nije bilo dosta. Zato su ujutro otišli u zagrebačke srednje škole, prekinuli nastavu, te gimnazijalce odveli na ulice, da u povorci paradiraju gradom za novu državu. Ova se manifestacija ponovila 5. prosinca, uz proslavu ujedinjenja na Trgu bana Jelačića i misu u katedrali. Ta režimska proslava protekla je u grubom vrijeđanju Hrvata i svega hrvatskog. To je tada izazvalo veliki bijes javnosti, ionako ogorčene time što je ujedinjenje sprovedeno bez suglasnosti naroda, dok bi se danas vjerojatno građani masovno pridružili vrijeđanju kamenjaraca i primitivaca – gotovo sto godina nasilja i propagande je učinilo svoje, no tada su Hrvati još imali ponosa. Zagrepčani su u tom cirkusu vidjeli tuđe prste i plaćenike.

Odgovor je uslijedio još istoga dana poslijepodne. Zagrepčani, svjesni kako im je proslavom zapravo poručeno kako će u Jugoslaviji biti građani drugog reda, u velikoj masi dolaze na tada već prazan trg Bana Jelačića, a pridružuju im se nenaoružani pripadnici 25. i 53. pješačke domobranske pukovnije. Klicali su hrvatskoj republici, ali i boljševičkoj revoluciji koja se odigrala netom prije. No za njihovu je namjeru po svojim doušnicima doznao već ranije dr. Grga Anđelinović, netom imenovani šef policije u Zagrebu i razmjestio na kuće broj 6 i 21 tri mitraljeza. Kad je povorka građana došla na Jelačićev trg, istog trenutka na masu ljudi otvorena vatra, bez milosti ili znaka upozorenja. Trg se napunio krvavim tijelima. Grga Anđelinović je, kažu, “osobno pucao” iz jednog od mitraljeza u građane. Bila je to snažna poruka Hrvatima o tome gdje im je u Jugoslaviji mjesto.

Ubijeni su: Slavko Šćukanec, Sent Martoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrse, Mato Gašparević, Mijo Staničar, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Varšec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelc, Andro Martinko i Antun Tašnar-Jurčić.

Spomen ploča prosinačkim žrtvama

Spomen ploča prosinačkim žrtvama

Radi toga krvoprolića zavladalo je u Zagrebu neopisivo ogorčenje, ali svatko tko bi javno što rekao bio bi isti čas bačen u zatvor. Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškoga dnevnika Hrvatska, kojemu je dr. Grga Anđelinović već 4. prosinca 1918. zabranio izlaženje.

Ono što je trebao biti miran prosvjed završilo je pokoljem. Prema prvim službenim izvješćima Grga Anđelinović osobno i njegovi suradnici pobili su trinaest osoba – sedam domobrana i četvero građana – a ranili sedamnaest, no kasnije se počelo govoriti kako je ta brojka čak i veća te kako je u konačnici ubijeno čak oko stotinu ljudi.Trg se napunio mrtvima i ranjenima. Navečer je zagrebački garnizon razoružan, a oružanu vlast je preuzela srpska vojska. Ubrzo je uvedeno pravo izvanredno stanje – lokalima je ograničeno radno vrijeme, zabranjeno je javno okupljanje i oglašavanje, a svatko tko je nešto pisnuo protiv Jugoslavije, bio je uhićen.

Ovo je bila tek najava svega što je Hrvate čekalo u Jugoslaviji. Kralj je proglašenjem diktature zabranio uporabu hrvatskog imena i zastave; raspustio je sve hrvatske političke stranke; raspustio je ili potisnuo hrvatske narodne ustanove; onemogućio sve slobodne manifestacije hrvatskoga nacionalnog života; preplavio je hrvatske zemlje policijom i agentima. Podupirao je brutalne postupke policije, čije je metode Times od 11. veljače 1931. nazvao ‘europskim skandalom’ i koje su opisane u apelu profesora Einsteina upućenom Ligi za ljudska prava. Skupštinsko pravo i sloboda tiska ukinuti su. Kritike bilo koje vrste, uperene protiv diktature i njenih nositelja, bile su kažnjavane strogim kaznama.

Da bi se bolje razumjele okolnosti sukoba, donosimo izvadak iz djela djelu “Baštinici Habsburga” (London, svibanj 1932.) autora G. E. R. Gedyea, dugogodišnjeg dopisnika engleskog i američkog tiska iz srednje i jugoistočne Europe:

Ponor između Srba i Hrvata je očit većini slučajnih turista koji napuštaju željezničke kolodvore Zagreba i Beograda. Orijent izgleda vrlo daleko kad se odlazi iz Zagreba. Taj sam grad prvi put vidio 1925. Izgledao mi je kao moderni njemački grad. Koliko je različit bio Beograd. Bilo je, naravno, neizbježno da će građanin Zagreba, sa svom svojom kulturnom superiornošću, kao uvredu primiti činjenicu da je tretiran ne kao jednak, već skoro kao pripadnik porobljene rase. Horda srpskih oficira, bogato plaćena od prihoda teških hrvatskih poreza izmiljela je iz orijentalnog Beograda i raširila korupciju i prinudu”. “Hrvatske zapadnjačke manire i kultura nisu im priskrbile poštovanje, nego prezir u novoj državi, te odbacivanje – Hrvat je gledan kao uškopljeni, degenerirani Srbin, za razliku od krepkog Srbina iz Kraljevine (Srbije).” (Str. 211, 212.)

Hrvati su nedvojbeno i jednodušno ukazivali da su nevjera, preziranje ljudskog života, ubojstvo kao način političke borbe, te korupcija glavne odrednice srpskog karakatera. Posljednjih stotinu godina srpske povijesti je neprispodobivo po događajima koji su u Zapadnoj Europi bili mogući samo u srednjem vijeku. S malobrojnim izuzecima, svi njihovi knezovi i kraljevi bili su ili ubijeni ili zbačeni s prijestolja.

Obitelj Anđelinović bila je izrazito obrazovana, ugledna i utjecajna u Hrvatskoj početkom prošlog stoljeća. Dala je velik broj pjesnika, pravnika, književnika, intelektualaca, pa i liječnika. Na žalost, svi su bili angažirani u ORJUN-i, organizaciji jugoslavenskih nacionalista, i među njima je bilo mnogo policijskih batinaša i četnika. Ukratko, bili su eklatantan primjer tradicionalno izdajničkog ponašanja hrvatske elite.

Sam Grga Budislav Anđelinović rođen je na Hvaru 1886. godine. Nakon što je na Sveučilištu u Zagrebu diplomirao iz područja povijesti i zemljopisa, nastavio je svoj studij u Pragu i Lavovu da bi potom u Zagrebu i Lavovu doktorirao. Kao odvjetnički pripravnik kod dr. Ante Trumbića, osnivača i predsjednika Jugoslavenskog odbora osnovanog u svibnju 1915. godine u Londonu, uređivao je list Hrvatska, a nešto kasnije preuzeo je i uređivanje lista Hrvatska država kojeg je izdavala ona frakcija Stranke prava koja se zalagala za ujedinjavanje južnoslavenskih naroda.

schwarzlose

schwarzlose

Nedugo prije pokolja, u listopadu 1918. godine izabran je za povjerenika za javni red i sigurnost grada Zagreba, odnosno šefa policije, te napušta Stranku prava i pridružuje se Demokratskoj stranci čiji čelnik je bio Ljubomor Davidović, projugoslavenski orijentiran političar iz Srbije gdje je ostao sve do 1928. godine da bi potom osnovao Jugoslavensku narodnu stranku.

Do trenutka kada je nacistička Njemačka okupirala Jugoslaviju, Anđelinović se nalazio na mnogim visokopozicioniranim političkim dužnostima. Međutim, 1941. godine bježi u inozemstvo i tamo se pridružuje četničkim političkim krugovima. Tijekom 1942. i 1943. godine piše tekstove u kanadskom Srpskom glasniku te u četničkom listu Novosti, a također se sprijateljuje i s četničkim vojvodom, Momčilom Đujićem. Potonji je došao na čelo četničkog odreda u ljeto 1941. godine da bi godinu potom sudjelova u osnivanju Dinarske četničke divizije, čiji glavni zadatak je bio provođenje etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva na području ‘srpskih zemalja’, unutar crte Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Upravo pod njegovim vodstvom četnici su počinili brojne zločine nad hrvatskim stanovništvom.

Bogdan Radica u knjizi Hrvatska 1945. bilježi atmosferu u Šibeniku i donosi crticu o Anđelinovićevu povratku u Hrvatsku. Radica je 16. lipnja 1945. u svoj dnevnik zapisao: ‘U Šibeniku sam po treći put u očekivanju veze za Zagreb. Večerao sam u menzi okružnog NOO… Jedan od prisutnih javlja da se vratio dr. Grga Anđelinović, bivši ministar, i da je jako ostario. Vele da je u razgovoru s rukovodiocima kazao da im čestita sto su obnovili Jugoslaviju. Nije se vratio zbog komunizma, već zbog Jugoslavije! I komunistička Jugoslavija, samo da je Jugoslavija.’ To je posljednji javni zapis o dr. Grgi Anđelinoviću. Umro je u Splitu godinu dana kasnije.

Poznati član obitelji bio je i batinaš i vođa ORJUNE Berislav Anđelinović, koji je osobno ubio 1922. pravnika Šnidaršića u Zagrebu, 28. srpnja 1924. hercegovačkoga Hrvata Marka Zovku na zagrebačkim ulicama i također godine 1924. dva hrvatska radnika u rudniku Trbovlje u Sloveniji.

Navodno se u Zborniku dokumenata Narodnooslobodilačke borbe u Dalmaciji (Split 1982.). na više mjesta spominje ime Danka Anđelinovića kao bliskoga suradnika četničkoga vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, kojega je osobno Draža Mihailović imenovao komandantom svih četničkih snaga na području talijanske okupacijske zone u NDH. Birčanin je, dakle, djelovao pod zaštitom talijanskih fašista i imao je sjedište u Splitu. U navedenom zborniku također se govori o ‘Splitskom kvartetu’: Danko Anđelinović, poznati orjunaši Milohnić i Šegvić i talijanska kvestura. U svojoj knjizi Zločini nad Muslimanima izdanoj 1990. godine Vladimir Dedijer i Antun Miletić ističu riječi Ilije Trifunovića Birčanina: ‘Na području Vrgorca oderali smo žive tri katolička sveštenika i pobili sve muškarce od 15 godina naviše’.

Na ovaj podatak također se je osvrnuo, te ga potvrdio, i Vice Vukojević, bivši sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske. Protiv Vukojevića se vodila istraga zbog optužbe da je 1993. godine silovao 22-godišnju Bošnjakinju u logoru Vojno u blizini Mostara. Međutim, nakon punih deset godina istrage, tijekom koje je zauvijek okaljano Vukojevićevo ime, otkrilo se ne samo da on nije počinio to zlodjelo već i da dotična Bošnjakinja – nikad nije ni postojala. Vukojević se na svoje nemilo iskustvo osvrnuo u otvorenom pismu pod nazivom Nedostojan izreći i ime moje obitelji koje je Večernji list objavio 30. prosinca 2007. godine. U njemu je istaknuo kako je čelnica HNS-a, inače unuka Danka Anđelinovića, u više navrata navela kako se protiv njega vodi postupak za silovanje, mada sud u tom trenutku već odbacio optužbe kao neosnovane. Sama Vesna Pusić nije se javno očitovala o Vukojevićevom pismu.

A što je doktor Grga Anđelinović sam rekao o svojoj ulozi u pokolju 5. prosinca? Zagrebački časopis Riječ u broju od 30. travnja 1921. prenio je njegov govor u beogradskoj Skupštini održan 26. travnja iste godine, gdje on prije rečenice koju smo naveli na samom početku ovog teksta kaže, ‘Ako bi Hrvatska jednog dana postala Irska, mi ćemo opet biti žandari!’.

(Arhiva)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari