Pratite nas

Povijesnice

Zločini nad Hrvatima u Odesi

Objavljeno

na

Austrougarski zatvorenici (mahom Hrvati) u Kareliji
Austrougarski zatvorenici (mahom Hrvati) u Kareliji

Kanatnij zavod (tvornica konopa) bio je pun soba, hodnika i pregrada kao starodrevni labirint. U svakoj sobi, u svakom hodniku i klijetu ovoga labirinta odigravale su se tragedije i tekla nevina krv sužnjeva Hrvata…Utamničenici nisu dobivali jesti … po pet, šest dana. I vodu uskraćivahu omraženim šokcima… Pri tom lomili su sužnjevima rebra, ključne kosti i ruke.”

 100. objetnica pravaške saborske Interpelacije 1918.-2018., str.51/52

Bio sam na straži to jutro, a već u 4.30 tenkovi su se zagrijavali. Vidio sam njihova komandanta koji je vikao:”Gađaj brdo, gađaj bre crkvu…” Identificirao sam ubijene, ubili su mi didu i babu, sve slike i danas imam pred očima. Kidali su im uši, udove, lomili ruke, vezali ih za konja. Poslije su se opijali. Užas jedan.”

Branitelj Zoran Ražov, Škabrnja, u studenom 1991. godine.

Prvi citat je stariji 75 godina od drugoga. Zajedničko im je što opisuju progone, maltretiranja, sakaćenja, iživljavanja, fizičku i psihičku prisilu i teror nad Hrvatima. Zvjerstva su se pak dogodila u različito vrijeme i na različitim mjestima. Prvi se citat odnosi na mučenje Hrvata u današnjoj južnoj Ukrajini, dok su se grozote iz 1991. godine zbile u samoj Hrvatskoj. U ovom ćemo se članku osvrnuti na mučenje Hrvata u crnomorskom gradu Odesi prema knjizi 100.obljetnica pravaške Interpelacije 1918.-2018. Grozote u Odesi 1916.-1917. Zagreb, 2018., koju je priredio dr. Ante Čuvalo.

Povijesne okolnosti

U vrijeme Prvoga svjetskoga rata (1914.-1918.) Hrvatska je bila dio Austro-Ugarske Monarhije, ali je administrativno bila djelomice pod austrijskom upravom (Dalmacija, Istra), djelomice pod ugarskom (Međimurje, Baranja), dok je Kraljevina Hrvatska i Slavonija bila zaseban dio ugarske polovice države. Rijeka je bila pod izravnom ingerencijom Budimpešte. Hrvatska administrativna rascjepkanost predstavljala je temeljni problem hrvatskim političarima, osobito početkom 20. stoljeća kad se javlja agresivno jugoslavenstvo kao alternativa Dvojnoj Monarhiji. Jedna struja kronično nesložnih pravaša, pod nazivom Stranka prava (kolokvijalno frankovci po Josipu Franku) je tražila da se ukine Hrvatsko-ugarska nagodba iz 1868. godine i hrvatske i slovenske zemlje ujedine u državu Hrvatsku, s čim su se car Karlo i moćni mađarski političar István Tisza složili. Htjelo se na načelu trijalizma osigurati opstojnost Austro-Ugarske Monarhije i u njezinim okvirima same Hrvatske. Prekasno. Saborska većina je 29. listopada 1918. donijela odluku o prekidu svih odnosa s Austrijom i Ugarskom i predajom ovlasti Narodnom Vijeću utrla put tragičnom ujedinju sa Srbijom 1. prosinca 1918. Četiri dana kasnije srpska će soldateska i jugoslavenski zanesenjaci organizirati Hrvatima dramatični krvavi pir (Petoprosinačka pobuna) na glavnom zagrebačkom placu. Hrvate će ova prijetnja pratiti slijedećih 70 godina. U istom smjeru je od 1915. službeno djelovao i Jugoslavenski odbor čija su se nastojanja ostvarila istoga nadnevka.

Kao austro-ugarski državljani Hrvati su u Prvom svjetskom ratu bili dio austro-ugarske vojske, podijeljeni po raznim pukovnijama (hrvatskim, slovenskim i bosansko-hercegovačkim). Većinom su se borili na srbijanskom bojištu te u Galiciji (protiv Rusije) i na Soči (protiv Italije), a manji broj ih je sudjelovao u borbama i na drugim bojištima. Dio Hrvata sudjelovao je i na strani Antante poput hrvatskih dragovoljca iz prekomorskih zemalja te vojni zarobljenici ili bjegunci iz austrougarske vojske. Hrvatska je u Prvom svjetskom ratu pretrpjela ogromne ljudske i gospodarske gubitke. Ljudski gubitci su najvjerojatnije prema jednom izvoru iznosili oko 190.000 ljudi. Drugdje se navode i podatci od 137.000 vojnih i 109.000 civilnih žrtava.

Grozote u Odesi

Ne samo Hrvati, nego i vojnici iz drugih naroda našli su se 1916. godine u ruskom zarobljeništvu. Manje je poznato u kojem se omjeru radilo o ratnim zarobljenicima a u kojem o bjeguncima, koji su radi spašavanja golog života prebjegli na rusku stranu. Prema izvješćima iz toga doba radilo se o otprilike 200.000 vojnika, među njima prema procjenama između 10.000 i 30.000 Hrvata. Svakako bi ovaj broj valjalo podvrći provjeri, jer su brojčana pretjerivanja nedostojna žrtava i ponižavajuća za preživjele.

To golo i boso roblje je radilo u rudnicima, po njivama, livadama i poljima, samo da bi preživjelo. Iako su domaći seljaci prema zapisima bili susretljivi i ljubazno se odnosili prema tim zarobljenicima, državu je ta gomila jako opterećivala. Stoga su ruske vlasti odobrile Srbijancima novačanje među zarobljenicima, nakon što je srbijanska vojska pretrpjela strahovit poraz i zajedno s Vladom napustila zemlju. Srpsko poslanstvo je ishodilo kod ruskoga cara 4. siječnja 1916. da se na području odeskoga vojnoga kruga mogu skupljati „zarobljenici Jugoslaveni“. (str. 34) Jugoslavenski odbor je imao svoje predstavništvo u Petrogradu, koje je zajedno sa srbijanskim časnicima nagovaralo hrvatske časnike i vojnike da se u crnomorskoj Odesi pridruže njihovim vojnim postrojbama okupljenim pod imenom „srpska dobrovoljačka divizija“. Josip Horvat u svojoj knjizi Živjeti u Hrvatskoj (str. 80) opisuje tu agitaciju među gladnim zarobljenicima riječima: „Treba u Odesu, tamo ima djevojaka, uf, kakvih djevojaka, ima vina, pa svaki dan pečena guska. Svak, tko se prijavi u dobrovoljce, odmah dobiva jedan oficirski čin više i stotinu rubalja na dlan. I dakako čizme, sablju, epuletuške i konja. I besplatan put prvom klasom do Odese“.

Malom broju pojedinica uspio je bijeg i povratk kući. Nikad se ne će ni saznati broj onih koji su ostali u Rusiji živjeti. Nakon mira u Brest-Litovsku u proljeće 1918. zarobljenicima je preko europskih i azijskih bespuća dopušten povratak u svoju zemlju. Neki su završili na Solunskoj fronti kao potpora srbijanskim postrojbama pri oslobađanju Srbije. Ti su povratnici iz Zagorja, Like, Istre i drugih mjesta ispričali iskustva sa srbijanskim vojnim zapovjednicima iz dviju „dobrovoljačkih“ postrojbi. Drugi izvor predstavljaju informacije dobivane preko Crvenoga križa. Aleksander Horvat, prvak tadašnje Stranke prava s dvanaest zastupnika u Saboru, je prikupio izvješća hrvatskih povratnika iz ukrajinske Odese i 6. srpnja 1918., dakle samo nekoliko mjeseci prije definitivne propasti Dvojne Monarhije, pročitao u obliku Interpelacije (pitanje, prigovor) u Saboru Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, što je bilo popraćeno burnim prosvjedima, nedoličnim primjedbama i čistim sadizmom nadahnutim doskočicama Hrvatsko-srpske koalicije, koja je predstavljala saborsku većinu.

Ne znam što je francuski filozof Jean Paul Sartre mislio kad je ustvrdio da je “nasilje čovjekovo ponovno stvaranje“. Nisam siguran da je pri ovoj bezumnoj i morbidnoj tvrdnji ovaj umnik imao na umu ratne zarobljenike i tako se svjesno ogriješio o Ženevske konvencije! Nasilje nad čovjekom – a taj pojam obuhvaća i zarobljenika – je najveća povrjeda ljudskoga dostojanstva i najviši stupanj ponižavanja ljudske osobe. To je iskustvo Hrvata, koji su u Odesi morali poricati svoje hrvatsko podrijetlo i govoriti da su Mađari ili Švabe. Tko je priznao da je Hrvat, „osudili su [čovjeka] smjesta na 25 batina. Uistinu su mu dali 25 batina i čovjek je ostao bez svijesti nekoliko sati ležati.“ (str. 22). Kad ni uvjeravanja niti batine ne bi urodile plodom da Hrvati pristupe srpskim dobrovoljačkim postrojbama, onda bi po stotinu zarobljenika strpali u podrumsku prostoriju u kojoj jedva ima mjesta za 20 ljudi, te „kipuću vodu polijevali po gredama da ih na taj način kazne i ubiju“. (str. 22) Preživjeli Stjepan Rod je napravio popis časnika, „naročito grčko-istočne vjeroispovijesti, koji su iz naše vojske prešli u te sprske čete i odlikovali se mučenjem naših vlastitih ljudi“. (str. 23) Ako bi jedan nepodoban Hrvat izjavio da mu je hrvatski materinski jezik, dobivao bi udarce kundakom dok se ne osvjesti, a ako je imao brkove, onda bi mu ih čupali. Jednom je prigodom grobaru u Odesi predano 18 mrtvih Hrvata. On ih nije smio pokopati, prije nego zabilježi osobne podatke svakoga mrtvaca. Na to su mu rekli: To su Hrvati, pa ne trebate znati“. (str. 24) Dokle su mučenja išla da bi se ljude prisililo da pristupe srpskom dobrovoljačkom odredu, pokazuje izjava da su žive ljude stavljali u lijes i zatvorene ih držali par sati, „a nakon toga na mrtvo ustrašene silili ih da pređu u tu srpsku, jugoslavensku legiju“. (str. 25) „Priznat se tamo među srpskim časnicima i vojnicima Hrvatom, a odmah ne priseći vjernost srpskome kralju i državi, značilo je biti osuđen na najstrašnije muke… Lomili su im prste na rukama, vukli ih po zemlji, držali po više sati u studenoj vodi, morili ih gladom na način, da bi ih strpali vezane u tamnicu, a onda oko njih i povrh njih vješali mirisave i friške hljebove kruha, ne bi li tako na njih djelovali, da se prijave kao dobrovoljci u srpsku vojsku.“ (str. 26) Događalo se da su „dotičnike mučili, te im ruke i noge odsjekli, pa ih ovako nakažene posprdno bacili u Crno more!“ (str. 27) Nisu bili izvrgnuti svakojakim ponižavanjima samo oni Hrvati koji nisu htjeli postati dobrovoljcima srpske postrojbe, nego su i dobrovoljci bili podvrgnuti ruglu zbog toga što su „prekršili zakletvu vjernosti Austriji“. Posebno jedan stih svojom morbidnošću podsjeća na ratne 1990-te godine („Slobo, Slobo, donesi salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate“) koji glasi: „Dobro ste, Švabe, zaradili novaca, mi pijemo, vašu kožu bijemo“. (str. 30)

Vojarna se nalazila u živahnom dijelu Odese. Svake noći su se čuli jauci i zapomaganja koja su budila građane. „Svake je noći bilo nekoliko ljudi isprebijano, da su ih drugi dan morali voziti u bolnicu. Osim toga su jedan ili dva čovjeka ostali mrtvi … i potajno bacani u more kraj Odese.“ (str. 36) Osobito je vrijedno pozornosti držanje jednoga pravoslavnoga Ličanina prilikom stavljanja na glavu šajkače – jedinoga obilježja „vojske kralja Petra, sve drugo bilo je rusko“. Taj Ličanin je hrabro bacio šajkaču s glave i izjavio: „Ja nisam Srbin, nego prvoslavni Hrvat, otac šestero djece, ne mogu i ne ću da služim kralja Petra!“ Poimenice su navedeni oni koji su ga toliko udarali da je pao u nesvijest. „U noći su ga nekamo iznesli.“ (str.49, 50) Da se među mučiteljima našlo i pokoje hrvatsko ime, k tome akademski obrazovano, poput Ivana Šubašića, bana Hrvatske banovine i Titovog ministra vanjskih poslova, svjedoči Franjo Malčić: „Ovaj človek je mene tukel gvozdenom štangom u Odesi, kad mi domobrani nismo šteli u jugoslavensku legiju, u kojoj je ov človek onda bil jugoslavenski oficir i slugan staroga kralja Petra. Pa kad naši domobrani nisu šteli priseći kralju Petru, onda su ih ovakvi tukli željeznim štangama u nekakvoj cukerfabriki pa su ih onda utapali u nekakvom šekretu a onda su ih po noći hitali na platone i vozili ih vu Crno more, da ih tamo pojedu morski cucki. Je, to je bil baš ov človek i vi veliste, da je to sada ov hvatski ban dr. Ivan Šubašić, Ježuš Krištuš, pa kaj i to pri nas more biti?“. (str. 115).

U borbama protiv bugarske i njemačke vojske u Dobrudži prva je dobrovoljačka divizija doživjela ogromne gubitke. Potom je krenula akcija za stvaranjem druge dobrovoljačke divizije, koja bi zajedno s ostatcima one prve tvorila jedinstveni korpus. Ni ovaj put se najveći dio Hrvata nije dao slomiti i odbijao je polagati prisegu odanosti srpskom kralju. Zbog toga doživješe u Kanatnom zavodu, usred grada, zbijeni u tijesnim prostorijama i po hodnicima, koncem listopada 1916. pokolj te su ih odeški ribari umjesto ribe izvlačili iz mora. Pobuna golorukih Hrvata protiv naoružanih Srbijanaca na Kulikovu polju pokazala je grandioznu gandijevsku moć nad nasiljem i nasilnicima. Naoružani Kozaci s laganom konjicom stižu u pomoć srbijanskim nasilnicima i dobar dio ustanika nađe svoj vječni počinak pod kozačkom puščanom paljbom.

Završne riječi iz Interpelacije Aleksandra Horvata, koje je izrekao prije 100 godina, ne želimo uskratiti našim čitateljima, koje možda podsjećaju na događaje iz novije povijesti:

„Je li kraljevskoj hvatskoj vladi poznato, da su vojnici grčko-istočne vjeroispovijesti iz hrvatskih krajeva, koji su dospjeli u rusko zarobljeništvo, prešavši u ogromnoj većini u srpsku vojsku u tako zvanu jugoslavensku legiju [na koncu će ipak Pašić pristati da se nazove jugoslavenskom!], u zajednici sa zarobljenim češkim vojnicima, počinjali upravo nevjerojatna nasilja i krvološtva nad zarobljenicima koji nisu zatajili svoju hrvatsku narodnost i vjernost svojem zakonitom hrvatskom kralju?“

„Da li je kraljevska hrvatska vlada voljna pribaviti si kod vojničkih oblasti točne podatke o tim događajima i obiteljima onih hrvatskih mučenika, koji su uslijed tog srpsko-jugoslavensko-češkoga zuluma poginuli, dati barem matrijalnu odštetu iz zaplijene imovine svih domaćih izdajnika i krvnika?“

„Je li kraljevska zemaljska vlada o tim strahotama počinjenim u ime i po nalogu s nama zaraćene kraljevine Srbije obavijestila ministarstvo vanjskih poslova, da o toj nečuvenoj povredi međunarodnog prava prigodom mirovnih pregovora uzmogne voditi račun i pribaviti doličnu zadovoljštinu hvatskim vojnicima, koji nisu klonuli vjerom, te njihovim obiteljima?“.

Osim Horvatove Interpelacije, knjiga pod naslovom Svjedočenja donosi svjedočenje Milana Špoljareca, objavljeno u Buenos Airesu 1954., te dva svjedočenja objavljena u Hrvatskom Dnevniku, Sarajevo, 1918. Povijesni okvir je poglavlje koje donosi znanstveni rad hvatskoga povjesnika Đure Grlice, koji je objavljen u nastavcima u hrvatskom tjedniku Danica (Chicago) 1984./1985. Uostalom Đuro Grlica je jedno vrijeme, a možda još uvijek, živio u Ženevi i u nekoliko navrata objavljivao članke o starijoj hrvatskoj povijesti u misijskom glasilu MOVIS. Pod naslovom Pouka objavljen je članak potpisan pseudonimom Vojnik u gasilu Stranke prava Hrvatska, 1918. Put hrvtskoga zarobljenika koji je izbjegao Odesu, preuzet je iz knjige Eduarda Špehara U ime naroda, Zagreb, 2014.

Bez nacionalne strasti i političke koristoljubivosti austrijski vojni povjesnik upotpunjuje sliku naprijed opisanih događaja: „Već nakon početka rata, promicanjem jugoslavenske legije u Ruskom Carstvu, kasnije i u Italiji, počelo se podupirati Srbiju zbog imperijalističkih i panslavenskih, manje iz vojnih razloga. Prvi dobrovoljci iz zemlje ili ratni zarobljenici, koje je regrutirala ili okupila srpska diplomatska misija u Rusiji, došli su u Srbiju preko Dunava prije stupanja Bugarske u rat. Nakon poraza i zaposjednuća ovog kraljevstva, Odesa je postala mjestom okupljanja “Dobrovoljnog korpusa Srba, Hrvata i Slovenaca”, koji je postupno, strukturiran u divizije, uključen u rusku vojsku. Pri tom su se pojavile razlike između časnika i vojnika pojedinih južnoslavenskih naroda u odnosu na postupke poslanih srpskih časnika. Najviši broj ovoga korpusa iznosio je oko 25.000 muškaraca – nakon Brusilove ofenzive. Borio se na rusko-rumunjskoj fronti. Nakon Ožujske (Februarske) revolucije, veliki dio tog korpusa se iz Rusije mogao prebaciti na solunsku frontu, gdje je srpska vojska ponovno organizirana. Tu je nastala I. južnoslavenska brigada od 12.000 muškaraca, koja je zajedno s Vardarskom brigadom, u kojoj su se okupljali srpski dezerteri iz Dvojne Monarhije, oblikovala Južnoslavensku diviziju.“ Peter Broucek: Militärischer Widerstand. Studien zur Österreichischen Staatsgesinnung und NS-Abwehr. (Vojni otpor. Studije o austrijskom državnom mentalitetu i obrani NS) Böhlau Verlag, Wien Köln Weimar, 2008.

Zašto nije završen Prvi svjetski rat?

Prvi svjetski rat je već prema prosudbama suvremenika bio moralno posrnuće, ekonomska destrukcija, upitan u svojim uzrocima i s višestruko štetnim posljedicama. Taj rat je zapravo vrsni primjer besmislenog sukoba u europskoj povijesti, koji na pojedinim područjima tinja još uvijek. Oliver Jens Schmitt, profesor povijesti na bečkom Sveučilištu, lucidno primjećuje da su nakon propasti Osmanskoga Carstva i Austrougarske Monarhije regionalni pobjednici u istočnom dijelu Europe preuzeli francuski administrativni centralizam kojim su nastojali poništiti široku etničku i socijalnu heterogenost stanovništva. „Poljska, Jugoslavija, Velika Rumunjska i Čehoslovačka smatrale su se nacionalnim državama. Zbiljski nisu bile ništa drugo doli mala carstva, pretežno nastala na područjima nestalih carstava. Većina tih malih imeprija imala je do jedne trećina stanovništva koje je službeno kategorizirano kao manjina, s težnjom da bude diskriminirano ili je otvoreno bilo diskriminirano.“ (NZZ, 14.01.2019) Autoru se uistinu ne može predbaciti da dolazi iz kruga „zloglasnih frankovaca“, koji nisu podnosili Jugoslaviju i jugoslavenstvo!

Podatak za Jugoslaviju je neispravan. U kraljevstvu, odnosno kraljevini SHS (kasniji naziv Jugoslavija) dogodilo se nešto još gore: narodi su dobili status plemena, a vladajući srpski narod nije predstavljao ni polovicu stanovništva države. Kriteriji za nacionalnu pripadnost kod popisa stanovništa te države su se stalno mijenjali. Nije uzalud Rudolf Bićanić u svojoj knjizi Ekonomska podloga hrvatskoga pitanja zapisao da je „vrlo teško doći do istinitih podataka o brojčanoj snazi onih naroda, koji se nalaze pod vlašću drugih“. Statistike su stalno nastojale „prikazati Jugoslaviju kao nacionalno jedinstvenu državu“. Popisivalo se po materinskom jeziku, što je po tadašnjoj logici davalo neku čudnu naciju „Srbohrvati“. Na temelju vjere se moglo barem približno doći do stanovitih rezultata. Tako je 1921. godine Srba bilo 4.791.000, a Hrvata 3.427.000. Prema popisu iz godine 1948. Srba je bilo 6.547.117, a Hrvata 3.784.353. Osim etičkoga pijeteta prema žrtvama, mogao bi i ovaj statistički podatak poslužiti kao mjera pri velikodušnom zaokruživanju brojeva ubijenih na jednoj i na drugoj strani.

Dva profesora povijesti iz Regensburga zadiru dublje u sociološke, mentalne i kulturne razlike naroda koje se zbilo u jednu državu: „Iako nisu sve reforme u cijeloj povijesnoj Ugarskoj imale puni učinak, carstvo su dulje vremena održalo vitalnim i upravljivim, što je bilo osobito vidljivo u 19. stoljeću. Dok je slom Osmanskog Carstva započeo srpskim i grčkim pokretima za neovisnost s početka 19. stoljeća, Habsburgovci su se neko vrijeme nastavili širiti, a zatim su naglo izgubili svoje carstvo tijekom Prvog svjetskog rata. Zanimljive su sinergije, posebno među Srbima, čiji je nacionalni pokret surađivao i dijelio posao s Prečanima preko granice carstva. Otomansko carstvo proizvodilo je ratne zapovjednike oružjem, ali bez jasnih političkih ideja. Habsburško carstvo, s druge strane, sačuvalo je (odnosno stvorilo) kršćanske elite, koje su sve više sanjale nacionalni san, mogle su ga artikulirati u pisanom obliku, a zatim su ga prenijele ratnim vođama na osmanskom području. Rezultat je donekle paradoksalan: oni koji su imali prilično negativna iskustva s državnošću u Osmanskom Carstvu, prvi su stekli vlastitu državu. No, habsburški podanici, koji su doživjeli državnost kao relativno predvidljivu i pouzdanu, morali su dosta dulje čekati na vlastite države. U doba nacionalizma, unatoč njihovom kulturnom prestižu, habsburški podanici su djelovali poput mlađih partnera prema općenito manje obrazovanima ali politički iskusnijim kreatorima post-otomanskih država. (Ulf Brunnbauer, Klaus Buchenau: Geschichte Südosteuropas, Stuttgart, 2018., str. 102/3).

„Različit redoslijed riječi daje različit sadržaj, a različit slijed sadržaja daje različit učinak“, zapisa jedanput slavni Francuz Blaise Pascal. Želimo li ovo prenijeti na povijesno-političko područje, postavlja se pitanje iz kojih razloga je poglavito srpska administracija mijenjala imena države kojom je vladala (kraljvstvo SHS, kraljevina SHS, Jugoslavija, FNRJ, SFRJ), pravila nesuvisle teritorijalne podjele, zabranjivala Hrvatima njihov jezik i ekonomski ih pljačkala, prisvajala hrvatska kulturna dobra, zapravo nimalo se manje loše ponašala prema Hrvatima nego što je bilo uobičajeno ponašanje kolonijalnih moću Africi, i zbog čega je opravdano ubijanje Hrvata u ime jednoga demonskoga konstrukta Jugoslavije? U zajedničkoj državi od 1.12.1918. do travnja 1941. ubijeno je prema nekim procjenama oko 3.000 Hrvata. Koliko je ranjenih, iznakaženih, osakaćenih, prognanih nikad se ne će ni saznati. Bilo bi korisno kad bi Srbi izašli u javnost sa svojim žrtvama iz toga razdoblja! Nakon što je u razdoblju od proglašenja NDH 10.travnja 1941. do 27. travnja 1941. ubijeno između 300 i 400 Hvata na području NDH, bilo bi pravde i higijene radi korisno da Srbi izađu u javnost sa svojim žrtvama od 10. do 27. travnja 1941.! Ustaškom osvetom 27. travnja 1941 u bjelovarskom selu Gudovcu pale su prve srpske žrtve u NDH. Taj postupak ustaša je za osudu, jer osveta ne vodi k pravdi.

Kako vidimo iz gornjih priloga stranih autora, Srbi su etatisti. Kod njih je i kultura i religija isključivo usmjerena na državu. Njihov je projekt od 19. stoljeća bio usmjeren na stvaranje homogenoga jezičnoga, kulturnoga, religioznoga i etničkoga srpskoga imperija na prostoru dvaju propalih carstava (Austrougarskoga i Osmanskoga). Za postizanje toga cilja bilo je potrebno uspostaviti carstvo u kojem će carevati nasilje. Krajem 16. stoljeća Osmansko Carstvo se privremeno probilo do granice Virovitica-Karlovac-Karlobag. Srpska pravoslavna crkva, koja je, nakon ukinuća 1766. godine, ponovno uspostavljena 1920. godine, stavlja se u službu srpske države i širi svoju jurisdikciju na Zapad onako kako ju širila prilikom osmanskih osvajanja. Početak zločina je bio na crnomorskom području, prije nastanka zajedničke države, svršetak grozota 1995. godine. Srbija je od ratnoga dobitnika postala gubitnikom, a ovisi o statusu Vojvodine hoće li postati još veći gubitnikom. U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini još uvijek nisu zacijelile rane Prvoga svjetskoga rata, jer srspki imperijalni mit još uvijek živi u stanovitom reservatio mentalis – kolebanju oko prosudbe korisnosti ili pogubnosti uspostave novoga imperija. Bosna i Hercegovina i Hrvatska bi morale biti oprezne i svjesne da im Srbija ne može pružiti ono što sama nema! (Nemo dat quod non habet (lat. = ne može se dati što se nema), tim se načelom izriče da nijedno biće ne može drugome dati savršenost koju samo nema niti da učinak može biti veći od uzroka.) Iza te spoznaje stoji 70 godina narodnoga iskustva.

Negdje na prijelazu stoljeća sreo sam na koncertu klasične glazbe poznatoga hrvatskoga glazbenika koji potječe iz građanske zagrebačke obitelji. Njegovi su pretci bili aktivni i u politici. I mi smo, po dobroj hrvatskoj navadi, izmijenili par riječi o aktualnoj političkoj situaciji u našoj domaji. A onda on uz dubok uzdah izusti da je prvi muški član obiteljske loze koji je u 20. stoljeću doživio rođenje unučeta. Njegovi muški pretci nisu umirali prirodnom smrću nego nasilnom. On je preživio jer je kao mladić napustio svoje ognjište. Kad će to jedanput prestati?

Tihomir Nuić/Hrvati.ch

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Povijesnice

Njemačka avijacija sagrađena je boksitom iz Širokog Brijega!?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Messerschmitt Bf 109: The Yugoslav Story

Jugoslavija je 1937. krenula u pregovore s Nijemcima o nabavi opreme i naoružanja. Zauzvrat, u Njemačku je otišlo pola milijuna tona boksita iz Hercegovine za gradnju moćnih vladara neba, Messerschmitta Bf-109

Povijest je učiteljica života. Ali isto tako ona je još uvijek prepuna neispričanih, zanimljivih i zaboravljenih priča i epizoda. Te priče čekaju da ih se izvuče iz starih oronulih ladica, obriše siva prašina vremena s njihovih stranica, te na taj način konačno zablistaju u punom sjaju, dajući nekim drugim događajima dodatnu dubinu, smisao i znatno potpuniji i cjelovitiji kontekst.

Krenuli smo tragom jedne takve neispričane priče koja se na izravan način dotiče i ovog našeg podneblja, a koja je sadržana u malim skrivenim fragmentima povijesne slagalice, do kojih smo došli na različite načine. Mogi bismo s pravom reći kako se “učiteljica života”, slično kao i sestra joj sudbina, nerijetko znala poigrati s ljudima i događajima u presudnim trenucima koji su određivali sudbine cijelih naroda. U sasvim jednom novom i drugačijem ozračju, izvjesni povijesni događaji, koji su bili slabo ili gotovo nikako obrađivani, danas bacaju jedno sasvim novo svjetlo na ljude koji su odigrali određene povijesne uloge, geografske lokacije i presudne događaje u tom vremenu, piše Večernji list.

Priča je to koja, na zanimljiv i neočekivan način, povezuje današnji grad Široki Brijeg i njegovu okolicu s moćnom njemačkom ratnom industrijom 40-ih godina 20. stoljeća. Onako, gledano na prvu ruku, svatko će s pravom pomisliti – kakve veze uopće može imati to dvoje? Kakva je mogućnost da se u istu povijesnu priču spoje Široki Brijeg i moćna njemačka ratna proizvodnja u Drugom svjetskom ratu? Ali kako to obično biva, priča se krije tamo negdje o između gustih redova u knjigama i povijesnim zapisima.

Očaj i poniženje Nijemaca

Međutim, bilo kako bilo, mala ali nadasve zanimljiva priča koju vam donosimo pokazat će kako povijest itekako zna iznenaditi, čak iako je tu negdje na sam dohvat ruke. Povijest itekako zna povezati i ispreplesti naoko nepovezane događaje. Stoga krenimo na svojevrsno putovanje kroz vrijeme koje će dovesti u vezu maleno hercegovačko mjesto i njegovo prirodno blago s moćnom njemačkom vojnom industrijom tog vremena. Za početak postavimo timer na našem vremeplovu nekih 83 godinu unazad, u davnu 1936. godinu prošlog stoljeća.

Jedna od najmoćnijih ratnih mašinerija svih vremena bila je ona njemačka, u godinama pred i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Disciplina, posvećenost, preciznost te raznolikost moćnih ratnih strojeva, od kojih su mnogi bili i više nego revolucionarni za svoje vrijeme, a drugi pak prvi put viđeni na ratištima uvodeći neke nove standarde, bili su sinonimima za njemačku ratnu industriju 40-ih godina prošlog stoljeća. Ona će svoju moć pokazati u godinama Drugog svjetskog rata na svjetskim morima i oceanima, te na bojištima od Britanije i Francuske do Sovjetskog Saveza, od sjevera Norveške do vrelih pustinja Afrike, svuda gdje su odjekivali taktovi koračnice “Horst Wessel-Lied”.

Njemačko ratno zrakoplovstvo (Luftwaffe), kojim je u ratnim godinama zapovijedao proslavljeni zrakoplovni as iz Prvog svjetskog rata i osuđeni ratni zločinac (otrovao se tijekom procesa u Nürnbergu) Hermann Göring, bilo je u svom najvećem usponu kasnih 30-ih i ranih 40-ih godina prošlog stoljeća. Iako je to bilo protivno Versailleskom sporazumu, Njemačka, koja je Prvi svjetski rat izgubila doslovno potezom pera na papiru, a ne u borbi, počela je ponovno graditi jaku vojsku.

To se posebno odnosi na zrakoplovstvo koje će biti glavnom udarnom snagom Blitzkriega (Munjevitog rata) kako bi nahranili osvajačke ambicije kancelara Adolfa Hitlera. Za pohod na Europu koji je imao u planu Hitler je trebao moćnu vojsku, sirovine za snažnu i modernu vojnu industriju. Od očaja i poniženja, njemačka vojska, korak po korak, postaje respektabilnom vojnom silom. Saveznici su to bespomoćno promatrali, nadajući se uludo kako Europa i svijet neće ponovno zaglibiti u krvoproliće kakvo je viđeno 1914. – 1918. Sve u svemu bili su u krivu, ali to je već neka druga priča.

Vladari neba

Tko još nije bar jednom čuo za moćne vladare neba tih godina, Messerschmitte Bf-109, lovačke zrakoplove koji su bili okosnicom lovačkog zrakoplovstva “tisućugodišnjeg Reicha”. Mnogi piloti i istaknuti asovi letjeli su na ovom zrakoplovu nižući pobjede i upisujući svoja imena zlatnim slovima u povijest zrakoplovstva. Najveći njemački as iz razdoblja Drugog svjetskog rata, čuveni Erich “Bubbi” Hartmann, leteći na čuvenom Messerschmittu Bf-109 postigao je 352 zračne pobjede, većim dijelom na istočnoj bojišnici protiv sovjetskih pilota. Još jedan pilot upisao se u klub 300, a riječ je o njegovu zapovjedniku Gerhardu Barkhornu koji je uspio upisati čak 301 zračnu pobjedu.

Naša priča započinje 1936. kao dio priče o ambicioznom planu modernizacije i opremanja Jugoslavenskog kraljevskog ratnog zrakoplovstva (JKRZ). Iako je tadašnja Kraljevina Jugoslavija bila uglavnom nerazvijena, ruralna zemlja orijentirana uglavnom na poljoprivrednu proizvodnju, zanimljivo je kako je ipak unatoč svemu uspjela izgraditi respektabilnu vojnu i zrakoplovnu industriju. Uz mnoštvo domaćih projekata kao što su, primjerice, bili zrakoplovi Fizir, i Rogožarski, jugoslavenska zrakoplovna industrija tog razdoblja po licenciji je proizvodila njemačkih, francuskih, britanskih i čeških zrakoplova i pogonskih motora.

Zbog određenih poteškoća i zaostataka, Francuska i Češka ispale su iz igre za daljnje nabavke i opskrbu JKRZ-a, pa su se morali osloniti na Britaniju i Njemački Reich. Budući da su Britanci poslovično bili, blago rečeno, teški za pregovore, Njemačka je ostala kao jedini logičan izbor. Jugoslavija je 1937. krenula u pregovore s Nijemcima o nabavci lovačkog zrakoplova Heinkel 112, koji nije bio naročito uspješan. Riječ je o glavnom takmacu Messerschmitta 109 za glavni lovački zrakoplov Luftwaffea.

Bilo kako bilo, zrakoplov Messerschmitt Bf-109 (oznaka je skraćenica tvrtke proizvođača Bayerische Flugzeugwerke) predstavljen je na političkoj razini jugoslavenskom izaslanstvu 1938. tijekom državnog posjeta premijera Milana Stojadinovića Njemačkoj u siječnju 1938. Njega je Hermann Göring pozvao kako bi vidio nove zrakoplove postrojene njemu u čast. Vidno impresioniran i počašćen, Stojadinović je nakon smotre pristupio pregovorima o nabavci njemačke ratne opreme i naoružanja, primarno zrakoplova Bf-109 za lovačke eskadrile JKRZ-a. Dogovor je bio sačinjen na taj način da Jugoslavija u zamjenu za ratnu opremu i naoružanje njemačkoj ponudi izvjesne sirovine koje su joj bile potrebne za adekvatnu proizvodnju.

Tu u priču ulazi Široki Brijeg i njegova okolica, točnije nalazišta boksita za koji su Nijemci itekako bili zainteresirani. Dakle osim nekih drugih ruda i rudača koje su bile dijelom ovog dogovora, kako nam je kazao autor knjige “Messerschmitt Bf-109 The Yugoslav Story” Boris Ciglić, njemačkim industrijalcima kao okosnici ratne industrije je uz ostale sirovine i materijale svakako bio potreban boksit iz Jugoslavije, i to onaj iz širokobrijeških rudnika, koji je ocijenjen kao vrhunski kvalitetan, i koji je postao značajnim dijelom dogovora o nabavci ratne opreme i naoružanja između, tada najveće vojne sile, Njemačkog Reicha i Kraljevine Jugoslavije. Nerazvijena Kraljevina umjesto novca ponudila je ono najbolje što je mogla, a riječ je o kvalitetnim i značajnim rudnim zalihama.

Zanimljivo je u cijeloj priči oko nabavke ovih zrakoplova za modernizaciju Jugoslavenskog kraljevskog ratnog zrakoplovstva i to kako se boksit koji je kao sirovina iskopan u nalazištima oko Širokog Brijega, uskoro trebao naći u svim ratnim strojevima nastupajućeg Reicha, pa i onim koji će se za nepune tri godine okrenuti i protiv same Kraljevine Jugoslavije. Povijesni splet okolnosti htio je da se rudno bogatstvo tada siromašnog i malog hercegovačkog mjestašca, nađe u letjelicama koje su se proizvodile u Njemačkoj. Na taj način boksit sa Širokog Brijega pretočen u ključne dijelove za njemačke ratne strojeve u Drugom svjetskom ratu proći će uzduž i poprijeko cijele Europe pa i bojišta diljem svijeta.

Hrabar, ali uzaludan otpor

Nakon preliminarnih razgovora dolazi do određenih političkih i drugih zatezanja oko predviđene nabavke 100 zrakoplova tipa Messerschmitt Bf-109 E3 inačice. Iako su formirane određene radne skupine i s njemačke i s jugoslavenske strane, dodatno je zakomplicirana situacija jugoslavenskim težnjama da se obrate i Velikoj Britaniji za nabavku oružja, ali i nekim drugim unutarnjim previranjima u Kraljevini Jugoslaviji, koja se nisu nimalo dopadala samom državnom vrhu Njemačke s Adolfom Hitlerom na čelu. Došlo je i do izvjesnih nesuglasica između Hermanna Göringa i ondašnjeg ministra vanjskih poslova Njemačkog Reicha Joachima von Ribbentropa.

On se protivio određenim dijelovima sporazuma i zahtijevao da se zauzme znatno striktniji stav u pregovorima s Jugoslavijom. Unatoč tome, 5 lipnja 1939., iz straha Nijemaca kako će dodatni uvjeti i zatezanja izazvati revolt i odstupanje Jugoslavije iz posla, dvije vlade potpisuju tajni protokol koji sadrži sve elemente ugovora osim visine zajma za Jugoslaviju.

Uskoro se u cijelu priču oko nabavke i ustupanja sirovina, među kojima se nalazio i boksit iz Širokog Brijega, uključuje cijeli diplomatski kor s ondašnjim veleposlanikom Kraljevine Jugoslavije u Berlinu, kasnijim nobelovcem Ivom Andrićem. Pored pisma koje je regent Pavle uputio osobno njemačkom zapovjedniku ratnog zrakoplovstva Hermannu Göringu u kojem se posebno apostrofira stav neutralnosti Kraljevine Jugoslavije, pukovnik Vladimir Vauhnik i veleposlanik Ivo Andrić pišu pismo dobre volje i Göring pristaje potpisati isporuku njemačkih lovačkih zrakoplova Jugoslaviji. Riječ je bila o 5 lovačkih zrakoplova Messerschmitt Bf-109 E3 (Emil) i 5 školskih zrakoplova tipa Messerschmitt Bf-108 (Taifun).

Zanimljivo je kako je prve naručene zrakoplove tipa Messerschmitt Bf-109 Emil i Bf-108 Taifun za Jugoslaviju, zajedno sa skupinom pilota preletio poznati pilot lovac iz “Velikog rata” Theodore Osterkamp.

 | Autor :

Foto: Messerschmitt Bf 109: The Yugoslav Story

Prvi njemački Messerschmitti uskoro su stigli u Jugoslaviju, koja je time stvorila obvezu da u zamjenu za isporučene lovačke zrakoplove počne slanje sirovina prema Njemačkom Reichu, među kojima i kvalitetni širokobriješki boksit. Krenula je ubrzo i druga runda pregovora, koji su bili teški, a rezultirali su drugim tajnim protokolom te povećanjem odgovornosti jugoslavenske strane za isporuku sirovina. Na kraju taj drugi tajni protokol rezultirao je obvezom za Njemački Reich da jugoslavenskom kraljevstvu isporuči ukupno 100 lovačkih Emila i 13 školskih Taifuna za obuku budućih pilota lovaca.

Još jedna poveznica Hercegovine s cijelom pričom je i činjenica kako se nakon potpisivanja ovog drugog tajnog protokola s obligacijama za sirovine, u skupini od dvanaest pilota koji su određeni da odu u Regensburg radi prijema novih zrakoplova, našao i pilot Cvitan Galić, podrijetlom iz Gorice kod Gruda. On će kao pilot zrakoplovstva NDH, 4. skupine Zrakoplovne legije 10. jata, na Istočnoj bojišnici postići 38 priznatih i 7 nepriznatih pobjeda.

Zrakoplovi su prema sporazumu u određenim serijama stizali u Jugoslaviju, tako da se u konačnici na nebu tadašnje Kraljevine našlo, prema većini izvora čak 73 od obećanih 100 Me -109 i svih ugovorenih 13 BF-108. Takvo je stanje potrajalo sve do 1941. i famoznog “Šestotravanjskog rata” u kojem su se piloti dvije sukobljene strane, njemački i oni jugoslavenski našli za komandama iste letjelice jedni nasuprot drugima. Unatoč borbama u zraku u kojima su jugoslavenski piloti pružili hrabar, iako uzaludan otpor, veći dio prepoznatljivih zelenih “kraljevih” Messerschmitta svoju je životnu priču završilo na način da su ga uništili piloti i tehničko osoblje zračnih luka i letjelišta pred nadolazećim neprijateljima, ili pak kao dijelom ratnog plijena koji je podijeljen između Njemačke i njezinih saveznika nakon zauzimanja ratnih letjelišta.

Još jedna zanimljivost vezana uz cijelu ovu priču je i podatak kako je Messerschmitt 109 G-4/U3 Crni 4 iz 2. NaGr.12 morao prinudno sletjeti na području sela Lise u širokobriješkoj općini. Pri ovom prisilnom slijetanju zrakoplov je lakše oštećen s mogućnošću popravka, jer je prinudno sletio na trbuh oštetivši trap i elise. Ekskluzivno objavljujemo fotografiju ovog njemačkog lovca, čiji se let završio na zelenim proplancima Hercegovine. Eto još jedna igra sudbine htjela je da se njemački zrakoplov zaustavi na njivama koje okružuju bogata nalazišta boksita koji je najvjerojatnije korišten i pri njegovoj proizvodnji.

Prvi pisani dokumenti o istraživanju boksita na području Širokoga Brijega datiraju još iz davne 1917. god. (I.Turina); 1918. (F.Tučan); 1923. (F. Katzera); 1927. (T.Jakšić); 1929. (A. Tornmgirt) i dr. Što se tiče boksita, važno je, dakako, napomenuti kako se na širem području Širokoga Brijega nalaze vrlo važna nalazišta boksitne rude, koja se eksploatiraju sada već više od 80 godina. Naime, još davne 1934. godine, poduzeće Kontinentalno rudokopno i industrijsko d.d. Zagreb započelo je eksploataciju rude boksita na lokalitetima Knešpolje, Uzarići i Krtine.

Već iduće, 1935. godine, poduzeće „Dalmatia Bauxit“ iz Zagreba započinje jamsku eksploataciju boksita na području Tribošića, Šudrove glavice i Crnča. Najveće rezerve boksite rude pronađene su na području Crnih Lokava, a istraživanja je tih godina vodilo poduzeće „Ugrovača rudarsko d.d.“ iz Zagreba, koja i započinje s eksploatacijom boksita na navedenom području 1940. godine. Procjenjuje se da je do kraja Drugog svjetskog rata na području Širokoga Brijega proizvedeno više od pola milijuna tona rude boksita.

 | Autor :

Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do nastavka proizvodnje boksita te rudarstvo postaje najvažnija grana gospodarstva na području Širokoga Brijega. Proizvodnja boksita je osamdesetih godina prošloga stoljeća iznosila oko 100 tisuća tona godišnje, a tadašnje poduzeće “Rudnici Boksita” zapošljavalo je oko 250 radnika. Proizvodnja je bila prekinuta za vrijeme Domovinskoga rata, a nastavljena je 2001. godine te traje do danas. Prema procjenama, do sada je ukupno eksploatirano 5 do 5,5 milijuna tona izuzetno kvalitetnog boksita. Prema okvirnim podacima, pretpostavlja se da je na području Širokoga Brijega neistraženo oko 60 posto zaliha boksita.

Messerschmitti, pa Aluminij

Tragom tih činjenica i informacija, ali i uvidom u priču o modernizaciji ratnog zrakoplovstva tadašnje Kraljevine Jugoslavije nameće se zaključak kako se prerađena ruda sa Širokog Brijega nalazila u većini zrakoplova moćne njemačke armije. I do dana današnjeg pronalaze se ostaci i olupine njemačkih ratnih strojeva od kojih su neki u poprilično dobrom stanju diljem Europe gdje su se vodile bitke Drugog svjetskog rata. I to svjedoči o kvaliteti i postojanosti materijala i strojeva u kojima je kucalo srce Hercegovine iz žila koje prožimaju ovu zemlju.

Zadnja ironija sudbine u ovoj priči je što se ona kompletira u vrijeme kad je neizvjesna sudbina mostarskog Aluminija, koji je proizvodio jedan od najčišćih aluminija na tržištu koristeći širokobriješki boksit kao nezaobilaznu stratešku sirovinu, koja je davala potrebnu kvalitetu metala. Tko zna, možda se i on poput Feniksa iz pepela opet uzdigne u nekom novom i čudnom obratu, jer povijest i sudbina se, već smo to kazali, znaju poigrati…

Autor Goran Sudar/Večernji list.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Ubijeni i raseljeni Zrinjani i njihovi potomci – nekad žrtve genocida i organiziranog etničkog čišćenja, a danas žrtve nepravde sustava

Objavljeno

na

Objavio

Povijest zrinskog područja seže u daleku prošlost. Ono je bilo lako dostupno starodrevnim putem koji je pratio rijeku Unu (a račvao se i uz Japru i Sanu), a kod Novog i Dvora je skretao prema sjeverozapadu. Prešavši preko Zrinske i Trgovske gore, put je dalje vodio k velikom pretpovijesnom i antičkom središtu Sisciji, današnjem Sisku. Prijevoji preko Zrinske gore, relativno su niski i predstavljali su najkraću vezu ondašnje Panonije s Dalmacijom i njenom obalom. Na naseljavanje i život u ovom kraju osobito se odrazilo rudno bogatstvo Trgovske i Zrinske gore, iskorištavano sve do nedavna. Za trajanja Mlađeg željeznog doba rude ovoga kraja – žutu željeznu rudaču (limonit) i srebrnu i olovnu (galenit) – iskorištavaju Kelti, a nešto kasnije rudu su ovdje kopali i Rimljani. Rudarenje se nastavlja i u kasnijim razdobljima, a o važnosti ovog plodnog rudonosnog i važnog tranzitnog područja govori u prilog činjenica o dodjeli imovine knezovima Bribirskim. Šubići, Grgur, sin bana Pavla i njegov nećak Juraj (+c.1361), dobili su Zrin od kralja Ludovika I. (1342.-1382.) u zamjenu za Ostrovicu, o čemu nam je sačuvan tekst isprave datirane 31. srpnja 1347. godine (CD, 11/1913: 382-383, br.289). Od toga vremena Bribirski knezovi postaju grofovima Zrinskim.

Jedan od najvažnijih spomenika Zrina je vrlo kvalitetno izgrađena gotička, jednobrodna franjevačka samostanska crkva Sv. Margarete (ili Marije Magdalene, jer se u tom patrociniju autori često razilaze ; Laszowski 1901), danas ponovno ruševina, bila je dio samostana, smještenog s njene južne strane. Temelji klaustra iskopani su tijekom arheoloških istraživanja 2006. godine. Uokolo crkve nalaz se rimokatoličko groblje, koje je devastirano od 1944. godine nadalje. Nikola III. Zrinski preminuo je početkom 1534. god. (svakako prije 3.V. kada se Helena Zrinska već naziva udovicom), po svoj prilici u Zrinu. Položen je u grobnicu u prethodno spomenutoj crkvi, u sklopu franjevačkog samostana. Na raku je stavljena masivna bogato ukrašena kamena ploča, danas slomljena u nekoliko dijelova.

Iz plemićke obitelji Zrinski najpoznatiji je Nikola IV. Šubić, rođen 1508, koji je sa svojom vojskom branio Europu pred Bečom, a u Sigetu zadužio cijeli kršćanski svijet.

Godine 2008. navršila se 500. obljetnica Nikolina rođenja, no Zrin se zaobilazi i prešućuje zbog zločina počinjenog od partizana u jeku Drugog svjetskog rata, kao i sustava represije koji je tu vladao od uspostave Kraljevine SHS. O tomu svjedoče mnogi žandarmerijski izvještaji koji explicite navode, kako je hrvatsko pučanstvo redovito završavalo u zatvoru i na sam „neprimjeren“ spomen ikojeg člana obitelji Karađorđević.

Prema popisu stanovništva iz 1910. godine Zrin je imao 781 stanovnika, od čega 777 Hrvata, 3 Srbina i 1 Mađara. Prema vjeroispovjesti katolika je bilo 778, a pravoslavaca troje.

Početkom Drugog svjetskog rata u Zrinu je živjelo oko 850 stanovnika. Proglašenjem Nezavisne države Hrvatske, Zrin je izloženo granično područje u okruženju Vlaha bez stalne zaštite vojnih postrojbi.  O tome svjedoče zapisnici iz ožujka 1943., kada Zrinjani dolaze u Zagreb tražiti pomoć i zaštitu. Potražuju i vod domobrana za zaštitu mjesta zbog sigurnosti u obavljanju svakodnevnih poljodjelnih poslova, jer su pri tim svakodnevnim poslovima bili izloženi pljački i pojedinačnim napadima.

Početkom rujna 1943. Zrin je u opet napadnut, jer mjesto nije imalo vojne zaštite. Žestoki partizanski napad uslijedio je 9. rujna, za koji do dana današnjeg nitko nije odgovarao. Titovi partizani su u zoru upali u mjesto i brutalno pobili 213 nenaoružanih muškaraca, žena i djece. U kolovozu 1944. štab NOV-a donosi odluku da se spali čitavo selo te otuđi sva preostala pokretna imovina.  Nakon što su opljačkali njihove kuće, do temelja su spalili i kolijevku hrvatskog junaka Nikole Šubića Zrinskog, a ostatak stanovništva raselili u Slavoniju.

Iz Zrina je preživjelo samo 16 muškaraca starijih od 18 godina.

U svibnju 1946. godine Okružni narodni sud u Sisku, prema lažnoj optužbi za ratni zločin, donio je Presudu na kaznu smrti vješanjem (broj: Stub 9 – 46) za Matiju Feketića, kojega su i objesili 3. kolovoza 1946. godine u Mošćeničkoj šumi kod Petrinje. Andrija Feketić podnio je zahtjev za povrat kompletne oduzete imovine u Zrinu 1997. godine, ali do danas nije na isti zahtjev dobio odgovor.

Zrinjani, nikada nisu odustajali od svog povratka, dapače planirali su ga i u neizvjesnim vremenima obrambenog Domovinskog rata, pa su u rujnu 1993. naručili od Urbanističkog instituta Hrvatske studiju za potrebe povratka.

Dakle, trebalo je provesti reviziju presude Kotarskog suda u Dvoru na Uni od 7. veljače 1946. te provesti povrat katastarskih čestica u posjed izvlaštenim Zrinjanima ili njihovim potomcima.

Zagrebačka nadbiskupija nikada nije ukinula župu Zrin, makar je to 70 godina bila jedina župa u Hrvatskoj bez ijednog živućeg katolika, ali od 1946. imovina te župe konfiscirana je te do danas nije vraćena.

Kolika je bila mržnja prema imenu Zrin, govori i podatak da su komunističke vlasti promijenile imena mjesta i geografskih pojmova koji su u sebi imali pridjev Zrinski. Zrinski Brđani postali su Šamarički Brđani, Zrinska Draga postala je Šamarička Draga, a izbrisano je iz karata bilo i ime Zrinska gora.

Rezultat nametnute tišine je da malo tko u Hrvatskoj zna istinu o Zrinu. Čitav svijet veliča Nikolu Šubića Zrinskog, a kako danas izgleda sjedište plemenitaške obitelji Šubić u Zrinu? Tvrđava koja stoji kao ruševina iznad Zrina jedina podsjeća na slavne dane hrvatske povijesti. Nepravda zavijena velom šutnje traje i danas. Vrijeme je da im se barem preko potomaka vrati osobni ponos i oduzeta imovina. Tragično je gledati kako pojedine udruge apeliraju na primitak izbjeglica danas, dok se ni s najmanje pijeteta ne osvrću na vlastiti izbjegli i napaćeni narod.

Sramotna je tišina svih hrvatskih vlasti od osamostaljenja do danas. Niti jedna vlada do sada nije našla za shodno da se barem simbolički ispravi ogromna nepravda i osudi ovaj strašan zločin. Ovim putem apeliramo da se napokon učini konkretan čin minimalne zadovoljštine potomcima Zrinjana. Tražimo ukidanje sramotne komunističke presude i da se na taj način barem simbolički pošalje poruka da je u Zrinu otkriveno pravo lice komunističkog totalitarnog režima kojeg i danas u Hrvatskoj mnogi veličaju.

dr.sc. Vlatka Vukelić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari